Kompulzivno prejedanje (Binge eating)

[Kai Rosa]

ElectricIvy kaže:

ja imam problem s kompulzivnim prejedanjem =/
visoka sam 163 cm i imam 60 kg i mislim da sam predebela i stalno me to muci i stalno krecem na neke dijete i svaki put zavrsim s prejedanjem i to se ponavlja sve cesce iz dana u dan sve gore i gore, sve manje izlazim jer mi je neugodno jer sam predebela i jer sam se na to sve jos prejedala...
treba mi pomoc, ne znam kome da se obratim =/

Čuj nju,a ja sa 165 cm i 75 kila sam mršava

[ElectricIvy]

stvar je kod mene da sam ja sama sebi debela,a svi drugi kako god izgledali izgledaju bolje od mene u mojim ocima =/
i ne zelim se vise stalno tak prejedat, grozan je osjecaj i znam da sama sebi lose radim,a ne mogu prestat.
ide mi na zivce to sto sam stalno depresivna, ne mogu tako zivjeti.

[bela18sb]

dok čitam vaše postove,shvačam ubiti koliko nas ima taj problem.....zadnjih godinu i 9 mj sam skinula oko 20 kg sa 70 sam pala na 50....i sve je bilo super,bila sam zadovoljna sobom (nije mi lagana hrana,rekreacija predstavljala problem) dok nisam počela piti hormonske tablete (naime mjesečnica mi je izostala,nemam je još uvijek,evo već godinu i pol),one su mi valjda povečale apetit i tada je sve krenulo nizbrdo,ubrzo sam dobila 5 kg. bila sam jako deprimirana zbog toga....osjećala sam da polako tonem,da se nemogu kontrolirati....zadnjih mjesec dana se prejedam i konstantno povračam,jer se bojim nastavka debljanja,jednostavno se nemogu kotrolirati da nejedem,jedem i nakon jela opet jedem i opet i opet i opet,imam konstantne grlobolje,oštećena mi je cijela usna sluznica,ponekad i nemogu povračat jer jednostavno više nemam osječaja i onda me to još više ubije u pojam.....navečer sanjam da jedem i plačem u snu jer me strah....imam veliku potrebu za slatkim i jako ga puno mogu pojesti dok recimo ništa od brze hrane i mesa ne konzumiram....imam more preparata za mršavljenje i laksativa punu ladicu,na fizičku aktivnost dnevno potošim i do 7 sati....ali mi ne pomaže ništa,jer naravno jedem.....voljela bih kad bi prestala jesti,tada bih se manje bavila fizičkim aktivnostima (izgubim cijelo poslijepodne,navečer nemam snage za ništa), više bi se posvetila prijateljima,dečku,ali nemogu....muka mi je više od svega,po cijele dane mislim na kalorije i na hranu koju sam pojela,nemogu se ni malo oputiti....kada pojedem recimo 3000,4000 kcl u danu (većinom u jednom obroku) onda si računam koliko trebam trenirati da to izgubim (što ja najkritičnije to i ostvarim,izgubim svih 4000 kcl) i nakon duuugog treninga,budem sretna što sam uspjela,obećam si svašta za sutra ali naravno sutradan opet ispočetka,prejedanje ujutro i cijelo poslijepodne treniranjne.....ja nisam debela,visoka sam 168cm i imam 55 kg,voljela bih samo da se mogu opustiti,bez straha se ujuto probuditi,jesti fino normalno,družiti se izlaziti....jer i samo shvačam da mi propada mladost.... =(

[Sorbet]

bela18sb kaže:

dok čitam vaše postove,shvačam ubiti koliko nas ima taj problem.....zadnjih godinu i 9 mj sam skinula oko 20 kg sa 70 sam pala na 50....i sve je bilo super,bila sam zadovoljna sobom (nije mi lagana hrana,rekreacija predstavljala problem) dok nisam počela piti hormonske tablete (naime mjesečnica mi je izostala,nemam je još uvijek,evo već godinu i pol),one su mi valjda povečale apetit i tada je sve krenulo nizbrdo,ubrzo sam dobila 5 kg. bila sam jako deprimirana zbog toga....osjećala sam da polako tonem,da se nemogu kontrolirati....zadnjih mjesec dana se prejedam i konstantno povračam,jer se bojim nastavka debljanja,jednostavno se nemogu kotrolirati da nejedem,jedem i nakon jela opet jedem i opet i opet i opet,imam konstantne grlobolje,oštećena mi je cijela usna sluznica,ponekad i nemogu povračat jer jednostavno više nemam osječaja i onda me to još više ubije u pojam.....navečer sanjam da jedem i plačem u snu jer me strah....imam veliku potrebu za slatkim i jako ga puno mogu pojesti dok recimo ništa od brze hrane i mesa ne konzumiram....imam more preparata za mršavljenje i laksativa punu ladicu,na fizičku aktivnost dnevno potošim i do 7 sati....ali mi ne pomaže ništa,jer naravno jedem.....voljela bih kad bi prestala jesti,tada bih se manje bavila fizičkim aktivnostima (izgubim cijelo poslijepodne,navečer nemam snage za ništa), više bi se posvetila prijateljima,dečku,ali nemogu....muka mi je više od svega,po cijele dane mislim na kalorije i na hranu koju sam pojela,nemogu se ni malo oputiti....kada pojedem recimo 3000,4000 kcl u danu (većinom u jednom obroku) onda si računam koliko trebam trenirati da to izgubim (što ja najkritičnije to i ostvarim,izgubim svih 4000 kcl) i nakon duuugog treninga,budem sretna što sam uspjela,obećam si svašta za sutra ali naravno sutradan opet ispočetka,prejedanje ujutro i cijelo poslijepodne treniranjne.....ja nisam debela,visoka sam 168cm i imam 55 kg,voljela bih samo da se mogu opustiti,bez straha se ujuto probuditi,jesti fino normalno,družiti se izlaziti....jer i samo shvačam da mi propada mladost.... =(

Bela, draga, tvoj problem je bulimija i definitivno moraš potražiti psihološku pomoć. Ako dobro shvaćam, tvoj problem ne traje predugo i to je zasad dobro. Nemoj dopustiti da potraje još mjesecima i godinama, jer će lijećenje biti puno teže.
Ako je sb kratica za Slavnonski Brod, potraži u svom gradu psihijatra, psihologa ili kakvu udrugu za djevojke sa sličnim problemima.
Sretno!

[Margo Channing+]

ElectricIvy kaže:

stvar je kod mene da sam ja sama sebi debela,a svi drugi kako god izgledali izgledaju bolje od mene u mojim ocima =/
i ne zelim se vise stalno tak prejedat, grozan je osjecaj i znam da sama sebi lose radim,a ne mogu prestat.
ide mi na zivce to sto sam stalno depresivna, ne mogu tako zivjeti.

hej
Koliko imaš godina? Koliko dugo se tako prejedaš?
To te pitam da ti pomognem, ne osuđujem

Mislim da si na samom početku i želim ti reći da jako ozbiljno sad shvatiš taj problem jer sada će ga biti lakše riješiti. Ako nastaviš ovako ne samo
da ćeš se puno udebljati nego će ti to prejedanje i sve ostalo što ide uz to
postati svakodnevno itd. Napiši još ponešto o sebi, kako se drugi odnose
prema tvojem izgledu? da li izlaziš van(mislim općenito bilo kakvi izlasci) ili
si tek sada počela izbjegavati izlaske? Zbog čega si depresivna-što ti se vrti
po glavi?

[cat deluxe]

Ja sam prije 5 godina bila pola koraka do anoreksije. I stvarno je točno da kod nas nema dobirh stručnjaka na ovome području. . Moja je mama zvala jednu doktoricu u zg telefonom. Objasnila je problem a ta ista doktorica je objašnjavala mami da ja svu hranu koju pojedem i ispovračam Moja mama joj je rekla da to nije tako jer ja sam malo jela a mnogo mnogo vježbala tako da su kilogrami samo curili. I s doktoricom nikako na "zelenu granu" i onda su moji roditelji uzeli stvar u svoje ruke. Objasnili mi što me čeka na odjelu a kraj školske godine bitne za uspjeh. Ali, onda su kilogrami opet jo-jo se vratili , još gore . Danas, puno puno bolje je i samo možda dva kilograma dolje i bit će sve ok.

Najbolje je svoje frustracije maknuti od frižidera i tanju. Ima toliko lijepih stvari kojima se treba okrenuti.

[znashtikosam]

bela18sb kaže:

dok čitam vaše postove,shvačam ubiti koliko nas ima taj problem.....zadnjih godinu i 9 mj sam skinula oko 20 kg sa 70 sam pala na 50....i sve je bilo super,bila sam zadovoljna sobom (nije mi lagana hrana,rekreacija predstavljala problem) dok nisam počela piti hormonske tablete (naime mjesečnica mi je izostala,nemam je još uvijek,evo već godinu i pol),one su mi valjda povečale apetit i tada je sve krenulo nizbrdo,ubrzo sam dobila 5 kg. bila sam jako deprimirana zbog toga....osjećala sam da polako tonem,da se nemogu kontrolirati....zadnjih mjesec dana se prejedam i konstantno povračam,jer se bojim nastavka debljanja,jednostavno se nemogu kotrolirati da nejedem,jedem i nakon jela opet jedem i opet i opet i opet,imam konstantne grlobolje,oštećena mi je cijela usna sluznica,ponekad i nemogu povračat jer jednostavno više nemam osječaja i onda me to još više ubije u pojam.....navečer sanjam da jedem i plačem u snu jer me strah....imam veliku potrebu za slatkim i jako ga puno mogu pojesti dok recimo ništa od brze hrane i mesa ne konzumiram....imam more preparata za mršavljenje i laksativa punu ladicu,na fizičku aktivnost dnevno potošim i do 7 sati....ali mi ne pomaže ništa,jer naravno jedem.....voljela bih kad bi prestala jesti,tada bih se manje bavila fizičkim aktivnostima (izgubim cijelo poslijepodne,navečer nemam snage za ništa), više bi se posvetila prijateljima,dečku,ali nemogu....muka mi je više od svega,po cijele dane mislim na kalorije i na hranu koju sam pojela,nemogu se ni malo oputiti....kada pojedem recimo 3000,4000 kcl u danu (većinom u jednom obroku) onda si računam koliko trebam trenirati da to izgubim (što ja najkritičnije to i ostvarim,izgubim svih 4000 kcl) i nakon duuugog treninga,budem sretna što sam uspjela,obećam si svašta za sutra ali naravno sutradan opet ispočetka,prejedanje ujutro i cijelo poslijepodne treniranjne.....ja nisam debela,visoka sam 168cm i imam 55 kg,voljela bih samo da se mogu opustiti,bez straha se ujuto probuditi,jesti fino normalno,družiti se izlaziti....jer i samo shvačam da mi propada mladost.... =(

Ako nemaš menstruaciju, mislim da problem doseže granice koje su ozbiljnije od pukog pisanja na forumu. Fino nekoga pod ruku (a možeš i sama, no uvijek je pametnije s nekime za podršku) k doktorici opće prakse, a ona bu te uputila kamo dalje. Vjerojatno psihijatru. No ona će ti moći pomoći i u vezi s vitaminima i mineralima koji ti nedostaju.
Inače, bulimija ti je totalno kriv način nošenja sa stvarima, čitala sam studiju iz psihologije koja kaže da se povraćanjem gubi tek 30 posto onoga što si pojela, a to može biti i do jedna prosječna dnevna količina hrane u jednome obroku. Ne se zajebavati.
Meni se to desilo prije par godina, imala sam 50 kg na visinu od 170 i shvatih tek tada da je vrag odnio šalu.

EDIT: i naravno da ti propada mladost.Ti uopće nisi u stanju trenutno shvatiti što sve čovjek može ako je psihički i fizički zdrav. Što ti trenutno nisi. Zato, ajmo k doktorici i psihijatru da se dovedeš u stanje u kojem ti se život neće vrtiti oko hrane.

[ElectricIvy]

Margo Channing+ kaže:

hej
Koliko imaš godina? Koliko dugo se tako prejedaš?
To te pitam da ti pomognem, ne osuđujem

Mislim da si na samom početku i želim ti reći da jako ozbiljno sad shvatiš taj problem jer sada će ga biti lakše riješiti. Ako nastaviš ovako ne samo
da ćeš se puno udebljati nego će ti to prejedanje i sve ostalo što ide uz to
postati svakodnevno itd. Napiši još ponešto o sebi, kako se drugi odnose
prema tvojem izgledu? da li izlaziš van(mislim općenito bilo kakvi izlasci) ili
si tek sada počela izbjegavati izlaske? Zbog čega si depresivna-što ti se vrti
po glavi?

imam 19 godina, i znam da me ne osuđuješ
traje vec dosta dugo,ali ne znam kad sam bas pocela shvacati da imam problem...
imala sam fazu kada mjesec dana nisam dolazila na nastavu da me nitko ne vidi, sakrivala sam se po kaficima umjesto da odem na nastavu =/
imam nekad fazu kada isto tako ako su praznici ne izlazim iz kuce po tjedan ili dva jer se uzasno osjecam...
uvijek se osjecam grozno,ali nastojim izlazit i biti kao da je sve oke da ne bih povrijedila prijatelje. ljudi koji i ne znaju kako se osjecam kazu mi da predobro izgledam, da sam zgodna,ali ne vjerujem im, mislim da to kazu reda radi...depresivna sam postala upravo zbog toga prejedanja i debljanja koje je uslijedilo zbog toga...ne znam sto mi se vrti po glavi, osjecam se nemocno, zapravo vise ni ucemu ne vidim smisao.

[Me,myself and I]

Vidim da je tema lagano ugasla al moj je problem vrlo aktualan pa ce me prebaciti ovdje ako nanovo otvorim temu koja postoji.

Ovako uvijek sam sebe objasnjavala kao ekstremnog (ne)jedača.

Dakle ili jedem kompulzivno i manijakalno,ili ne jedem uopce.
Da se razumijemo,ne bolujem od anoreksije jer mi je hrana uzanso privlacna,nit od bulimije jer mi se povracanje gadi.

Samo,uzmem si recimo 3-4 dana kad pozderem hrane za juznu Afriku i onda uzmem 3-4 dana kad ne jedem nista.NISTA.

Bolesno,evo danas sam zakljucila da pocinjem sa nejedenjem al sam se upravo obzderala s izgovorom da je sutra 1. pa cu do kraja drugog mjeseca bit mrsava gladovanjem.

Osjecam se bolesnom al moj obrazac ponasanja nije u kategoriji "poremecaja hranjenja" jer ne spada nit pod bulimiju nit anoreksiju...tek sam dns saznala za kompulzivno prejedanje kao kategoriju psihickih bolesti.


Moze li se to rijesiti ikako osim psihijatrom,posto ih ne smatram ucinkovitima,znam ja sama gdje je problem(manjak samopouzdanja,pritisak oko fakulteta,strah od nepoznatog,neodlucnost,manjak motivacije bla bla).

Jednostavno,zelim pocet hranu smatrat gorivom za tijelo a ne razlogom za srecu i nesrecu

[Margo Channing+]

Me,myself and I kaže:

Vidim da je tema lagano ugasla al moj je problem vrlo aktualan pa ce me prebaciti ovdje ako nanovo otvorim temu koja postoji.

Ovako uvijek sam sebe objasnjavala kao ekstremnog (ne)jedača.

Dakle ili jedem kompulzivno i manijakalno,ili ne jedem uopce.
Da se razumijemo,ne bolujem od anoreksije jer mi je hrana uzanso privlacna,nit od bulimije jer mi se povracanje gadi.

Samo,uzmem si recimo 3-4 dana kad pozderem hrane za juznu Afriku i onda uzmem 3-4 dana kad ne jedem nista.NISTA.

Bolesno,evo danas sam zakljucila da pocinjem sa nejedenjem al sam se upravo obzderala s izgovorom da je sutra 1. pa cu do kraja drugog mjeseca bit mrsava gladovanjem.

Osjecam se bolesnom al moj obrazac ponasanja nije u kategoriji "poremecaja hranjenja" jer ne spada nit pod bulimiju nit anoreksiju...tek sam dns saznala za kompulzivno prejedanje kao kategoriju psihickih bolesti.


Moze li se to rijesiti ikako osim psihijatrom,posto ih ne smatram ucinkovitima,znam ja sama gdje je problem(manjak samopouzdanja,pritisak oko fakulteta,strah od nepoznatog,neodlucnost,manjak motivacije bla bla).

Jednostavno,zelim pocet hranu smatrat gorivom za tijelo a ne razlogom za srecu i nesrecu

To ti je to. Najčešće tako i počne, da ništa ne jedeš ili budeš na dijeti pa se onda prejedaš. Može se riješit bez psihića, ali teže. Potreban je svakodnevni trud, stalno se trebaš promatrati; u koje vrijeme se prejedaš, nakon kojeg razmišljanja, nakon kojeg osjećaja, nakon koje osobe itd. I onda raditi na tome. Za početak izbjegavati te ljude, osjećaje poput dosade riješiti sa hobyima, aktivnostima, izlascima; strah, ljutnju pomoću razgovora, meditacije ili ne znam čega.Itd. pa tako s vremenom dok ti ne "ojačaš", tj.što duže bude trajao period bez prejedanja, i toga da kad dođe ta kriza pa se ti pobuniš i ne odeš se prejadat to ćće sve biti lakše, onda se trebaš počet više suočavati s ljudima, osjećajima itd, dovodit se u situacije kada bi se prejedala ali da to kontroliraš. Ima jedna dobra knjiga, sex, droga, alkohol, čokolada, tako nešto, pa ima o ovisnostima.

Druga stvar je da, samopouzdanje i prihvaćanje.Dakle nemoj odgađati "kad smršavim" nego napravi sve to sada. Meni se prejedanje nakon ovog drastično smanjilo, poslije je ostala samo navika koju treba riješavati sa ovim gore, opažanjem i samosvjesnošću-dakle da stalno budeš tu prisutna u trenutku.Da ne napraviš ono: idem se sad prejedat i ne razmišljaš nego samo trpaš hranu, probaj kad se i desi prejedanje govoriti si stalno sada jedem to i to, kako ću se smao loše osjećati poslije itd. Da što više negativnih emocija vežeš za prejedanje jer sada tvoja psiha prejdanje shvaća kao smirivanje.

Jedna od najtežih stvari je pomiriti se s tim da ti ne treba u prvom planu biti mršavljenje nego sprječavanje prejedanja i normalan stav prema hrani. Dakle, bez dijeta, bez neću jesti ništa -jer ti se čini lakše. Trebaš skroz zaboraviti na mršavljenje i početi jesti zdravo i dovoljno, ne jesti pred tv-om, knjigom XD i trebaš razmišljati o hrani dok jedeš, govori si sad jedem to i to. da li sam stvarno gladna? prije nego što ideš jesti i slično. Možda se čini smješno, ali s vremenom će ti to prijeći u naviku pa ćeš postat svjesna i bez razmišljanja.
Mislim možeš i jesti manje i vježbati da bi smršavila, ali to nek sve bude u drugom planu i bez žurbe.Drugačije nažalost, ne ide. :/

Enivej, puno je savjeta na internetu, knjigama itd. svakako pročitaj malo, ali najvažnije je da ne odustaješ i da se trudiš svaki dan. I dobro je dok si prisebna , hehe, mislim dok nije kriza, napisati si neke motivacijske stvari i argumente zašto želiš prestati. I kad te uhvati kriza reci si još sat vremena ili sutra ću se prejedati i uzmi papir i piši sve argumente zašto želiš prestati i sve loše što će se desiti ako se sad odeš prejdati.

Također, nekima pomaže kada kažu drugima neću jesti toliko, navečer itd. , ali nekima i odmaže jer onda osjećaju pritisak da to rade zbog drugih, meni je to dosta odmagalo da uopće nisam skužila. I tvojoj psihi ništa ne znači danas sam čvrsto odlučila i takve fore već kontinuirano odbijanje prejedanja. I isto, trebaš malo dublje zakopat u psihu da vidiš razloge prejedanja, npr. ja nisam uspjela mršaviti jer me zapravo bilo strah da vrijedim jedino kao mršava i da je ljudima jedino bitan izgled.Puno je tu posla, ali ako radiš svaki dan puno, s vremenom će sve doći u normalu.I vidjet ćeš gdje griješiš, pronalazit ćeš sama načine da to riješiš i slično. sretno

[omnimodeus]

Evo da i ja postavim koje pitanje..ja u zadnjih par mjeseci otkad sam se rastala i tak uz to hrpa problema..klinci,nova veza..posao itd..shvatih da imam problem..ja jednostavno kad uhvatim jest neznam stat..trpam u sebe dok me trbuh ne zaboli..onda se osjecam grozno al jbg onda je kasno a kad uhvatim jest ja nemogu se nikako konttolirar..hrana mi je postala centar svijeta samo razmisljam o tome kako vise necu jesti kako cu paziti i uspijem jedan dio dana al onda navecer kad dodem kuci s posla navalim i gubim kontrolu..i tako svaki dan uvjek sam
Od sutra na djeti..otkad traje ovo prejedanje udebljala sam se nekih 10kg svjesna sam da tako gubim vitku liniju al ja si jednostavno nemogu pomoci...upomocccc ..zasto nemogu stat i jest normalno?

[ana1104]

visoka sam 165 i imam 37 kila.. ja mislim da nisam pre mršava..vidim se debelom..

[leperica83]

Ljudi, evo i mene...Mislim da imam problem emocionalnog prejedanja, nemogu si pomoći, gadim se sama sebi, i imam osjećaj da se stalno vrtim u krug, smršavim, pa me nešto izbaci iz takta, pa onda opet počnem jesti misleći da ionako sve radim uzalud, osjećam se nesigurno, nemogu to nikome opisati, mislim da nitko tko to nije doživio nemože shvatiti. Želim se obratiti vama jer sam pričala sa dosta ljudi iz moje okoline govoreći im svoj problem, a svi oni su me poslušali, rekli mi činjenice koje i sama znam (trebaš smršaviti zbog sebe, zbog svog zdravlja, ne zbog drugih, jedi zdravije, manje, više se kreči...) Ljudi moji, ja sam to sve već davno iskušala, čak sam par puta i uspjela, ali nakon nekog vremena sve dođe opet na isto, samo što sam ovaj put stvarno pretjerala, na svojih 165cm imam 78-80kg (kilaža varira ovisi dal mi je dobar ili loš tjedan). No, počet ću svoju priču iz početka, nadam se da ćete me saslušati i savjetovati jer vidim da puno ljudi ovdje ima slične probleme kao i ja...meni samo treba da me netko sasluša i shvati, a ne da me osuđuje...
Dakle, otkad sam ušla u pubertet, imala sam problema sa viškom kila, sve je tad počelo...to je dovelo do moje pretjerane nesigurnosti, ruganja u osnovnoj školi zbog izgleda, nisam se mogla dugo opustiti pred dečkima, izlaziti van, zabavljati se. Težina mi je varirala 65-72kg. Često sam bila na raznoraznim dijetama, bila sam ustrajna, postigla cilj, smršavila, a onda čim sam se opustila malo (i počela živjeti kao svi normalni ljudi), debljala sam se. Naime, ja nisam mogla jesti kao i svi, meni se sve živo primalo jer imam užasno spor metabolizam. Onda je nastupilo dobro razdoblje, bila sam okružena prijateljima koji su bili normalni ljudi, opustila sam se, iako je uvijek bio onaj tračak nesigurnosti u meni. Čak sam počela izlaziti sa dečkima, super sam se osjećala kad sam vidjela da se čak nekima i sviđam bez obzira na izgled, da me prihvačaju takvu kakva jesam. Ludo sam se zaljubila i jednostavno nisam imala potrebu za jelom, čak nisam ni jela malo, al svejedno se nije primalo ništa. Tad mi valjda nije još došlo u glavu da sam ja u biti sve ove godine trpala u sebe hranu jer sam osjećala užasnu prazninu (u emocionalnom smislu). Nedugo poslije toga sam doživjela jako bolan prekid (dečko me bio užasno povrijedio) i postala sam jako depresivna, nisam mogla jesti, jednostavno mi se sve gadilo i tad sam smršavila (a da to nisam ni namjeravala). Kilaža mi je bila najmanja dotad, 58kg. Izgledala sam super. Dečki su me zamijećivali, a ja nisam imala volje ni za čim. Zatim sa upoznala svog sadašnjeg dečka...on me doslovce spasio iz tog stanja...imala sam osjećaj da sam našla nekog tko me razumije, s kim imam puno toga zajedničkog, volimo iste stvari, seksualni život je bio super...sve u svemu savršena veza kakvu sam samo mogla sanjati...Moja težina se nije mijenjala narednih 2 godine. Nakon dvije godine kile su se počele primati, valjda sam u tom periodu nadoknadila sve od onog perioda kad nisam mogla jesti i kao da je tijelo uzimalo i više nego što je trebalo zbog iscrpljenosti otprije. Da ne duljim više, jer nitko neće htjeti čitati iovako dugačak post. Moji najgori problemi su počeli prije nekih par mjeseci, točnije prije pola godine. Md se počeo mijenjati, i to nedugo nakon što smo se doselili u zajednički stan i odlučili da ćemo se nagodinu vjenčati. Postao je hladan. Užasno hladan. Izbjegavao je bilo kakve nježnosti, odbijao me u svakom pogledu, nije htio asmnom voditi ljubav, stalno je imao nekakve izgovore koje sam ja pokorno upijala. Imao je izljeve bijesa na sitnice, npr. Šoping, stvari u stanu itd. Uglavnom užašno stanje i užasna komunikacija. Ja sam se dodatno udebljala, što zbog nezadovoljstva jer sam jedino zadovoljstvo našla u hrani, što zbog toga što nisam bila okružena prijateljima, nikamo nisam išla, život mi se sveo na posao-kuća. Kad mi je jedan dan pukao film, odlučila sam otvoreno sa njim porazgovarati o našem problemu (btw on se uopće nije ponašao kao da mi imamo neki problem, kao da ga nije želio vidjeti, normalno se ponašao dok sam ja potiho plakala sa vremena na vrijeme i ... jela). Pitala sam ga zašto me odbija, zašto se tako promjenio, da imam osjećaj da me više ne voli...odgovorio mi je otresito da je to zato što sam se udebljala, da ga više ne privlačim, da koga normalnog privlače debeli ljudi...ja znam da je većinom u pravu, ali on je to meni sve rekao na jako ružan način...on je opsjednut vježbanjem (iako se i on udebljao u zadnjih 2 godine, a zato naravno krivi mene i moj način života). Rekao mi je da ako ne smršavim, da se neće oženiti za mene...na to je nadodao da mi sve to govori zbog mog zdravlja i za moje dobro...Otad je prošlo 4-5 mjeseci, bila sam na raznoraznim dijetama, krenula u fitness, čak smršavila 4kg, ali njegovo se ponašanje nije promjenilo...postao je još hladniji... a da ne pričamo o seksualnom životu koji se sve na 1 u mjesec i pol. stvari su kulminirale kad sam poludila prije nekih mjesec dana i pitala ga što nije u redu...zašto me ne podržava, teško mi je ionak a ne kad on vidi da se mučim i na to još ima neke svoje glupe komentare poput...aha da vidimo koji je danas razlog zašto nećeš vježbati (iako sam namjeravala vježbati), opet si se proširila, zašto ćeš to sad jesti...uglavnom, znala sam odlučiti čvrsto i onda započeti dijetu, vidjeli su se neki rezultati i onda je on došao sa nekom uvredom ili glupim komentarom i ja sam odustala jer sam mislila da je moj trud uzaludan...kad sam ga pitala prije nekih mjesec dana zašto je i dalje takav, odgovorio mi je da ne zna dal me više voli, da me neće ljubiti jer sam masna svinja koja se upravo najela, da sam mimoza i da ne želi jedan dan imati takvu djecu. Ja znam da ima pravo u nekim stvarima, ali on je sve te stvari meni mrtav hladan izgovorio, uopće se ne trudi poboljšati naš odno, podržati me, ohrabriti, samo me vrijeđa, ja sam u konstantnoj depresiji, svaki dan plačem, više ne vidim svoj život sa njime, ne mogu vjerovati zašto je nekome samo fizički izgled temelj...zašto samo to gleda, pa zar je samo zbog toga bio samnom sve ove godine...kažu da je brak biti s nekim u dobru i zlu...Pomislila sam na prekid i predložila mu to jer je naš odnos u zadnjih mjesec dana bio sve samo ne idealan...komunikacije uopće nije bilo, kad god sam ja htjela oraspoložiti ga da radimo neke stvari koje smo prije radili, on je odbio ili je preko k...to odradio. Kad sam mu predložila prekid rekao je da ok, da može i onda drugi dan se opet počeo ponašati kao da tog razgovora nije ni bilo.
Uglavnom, oprostite na dugačkom postu, morala sam izreći sve što mi je na duši...neznam jel je ovo pravi podrforum, ali mislim da je ovo sve navedeno uzrok mom prejedanju i to sam shvatila zadnjih pola godine...unatoč mojim problemima sa kilažom, nikad nije bilo ovako ozbiljno i iskreno neznam što da napravim, volim ga i ne želim prekinuti (imamo izgrađen cijeli život, svi ga znaju kao mog zaručnika, sve za svadbu je kapareno, mi smo iz slavonije pa znate kako je to tamo sa svadbama), ali shvaćam da je on razlog mom prejedanju, jer uvijek si razmišljam, ako i smršavim, uvijek će mi biti u glavi ta činjenica da me on nikad ne bude volio takvu kakva ja jesam nego neku sliku u njegovoj glavi, i što jednog dana ako se udebljam zbog trudnoće ili nekog drugog razloga, što onda...sve te činjenice me obeshrabruju da ozbiljno krenem na dijetu...kad znam da je uzaludno...iako znam da bi to trebala napraviti isključivo zbog sebe...Ako je netko bio u ovakvoj situaciji neka me savjetuje, u biti ja sam samo htjela se nekome povjeriti iz srca....

[leperica83]

Samo da se nadovežem na svoj prijašnji post otprije par dana...odlučila sam ozbiljno porazgovarati sa dragim...rekla sam mu svoje probleme, i on je meni rekao zašto se ponašao prema meni na način opisan gore...odlučili smo poraditi na našoj vezi tako da odemo kod psihologa...možda nam on pomogne. Smatramo da nije grijeh potražiti pomoć a isto tako ne bi bilo u redu dići ruke od naše veze koja je donedavno bila savršena. Držite mi fige da sve bude u redu i da riješim svoj probleme, a i dragi svoje...pozdrav

[Margo Channing+]

To je odlična ideja Nemojte se sramiti toga, koliko god to bilo teško u našoj slavoniji
Pročitaj malo po netu ,ima puno savjeta za emocionalno prejedanje, najvažnije je da ti na prvom mjestu budu osjećaji , da se prestaneš prejedati i da naučiš gledati hranu kao energiju za tijelo, a ne kao nešto za rješavanje problema, a tek na drugom mjestu da smršaviš. i kad god osjetiš potrebu slobodno se ovdje izjadaj.. sretno

[Sanjić]

Ljudi imam savjet za sve vas iz jedne knjige za emocionalne izjelice... Trebate prepoznati svoju tzv. "impuls hranu" to može biti nekoliko namirnice koje vas uvijek kad ih konzumirate natjeraju na prežderavanje. To može biti nekome čokolada,sladoled,nekome tjestenina ili kruh. Znači ono što vam je jako fino i uvijek kad to počnete jesti nakraju završite s previše jela. Te namirnice treba potpuno izbaciti iz prehrane na neko vrijeme, možda i zauvijek a sve ostalo smijete jesti normalno umjereno. Ja nekako vjerujem da bi ovo moglo djelovati, nije nikakva posebna dijeta a ima smisla. Sve što treba je jednostavno se odreći te hrane a jesti sve ostalo čim zdravije. Navodno se tako normalnizira težina a što je još važnije prestajete se kompulzivno prejedati zauvijek. Zanimaju me vaša mišljenja na ovo

[okruglica07]

čitajući malo ovaj podforum, naišla sam na ovu temu i nešto me samo povuklo na čitanje... shvatila sam da imam problem sa prejedanjem... u biti, ja nemam toliko problem sa stalnim prejedanjem, koliko je problem u tome da sam konstantno opterećena time koliko jedem i šta jedem... stalno variram u kilaži, jedva skinem par kila i onda ih dobijem munjevitom brzinom natrag... odem svako malo na neku dijetu, sva sam sretna jer opet stanem u pola ormara, nakon par tjedana opet krenem sa izjedanjem i opet se udebljam... i opet svako jutro plačem pred ogredalom jer u ništa ne stanem... i tako već godinama... stalno u krug... shvatila sam da utjehu tražim u hrani, kod većine ljudi je pretpostavljam obrnuto, kad ih nešto muči ne mogu jesti... kod mene nažalost nije tako... kad sam zabrinuta, tužna ili depresivna, samo jedem, ubijam se u slatkom... naravno, čim pojedem zadnji griz primi me užasna krivnja, najradije bi sama sebe u top nabila.... i tako već godinama... trenutno sam u onoj debljoj fazi (1.60 i 65 kg)... i opet ne mogu ništa obući na sebe....

nisam do maloprije uopće shvaćala to kao možda neki eventualni problem, nego sam se cijelo vrijeme smatrala jadnicom koja svaki put kad je pomalo tužna ili jadna mora trpat hranu u sebe tako da joj kasnije bude muka... da li postoji stvarno mogućnost da imam određeni problem psihološke prirode? ukoliko imam, voljela bih potražiti pomoć...

vidim da jako puno ljudi ovdje ima taj problem i drago mi je da mogu ovdje naći poneki savjet ili barem otvoriti dušu...

[Margo Channing+]

Sanjić kaže:

Ljudi imam savjet za sve vas iz jedne knjige za emocionalne izjelice... Trebate prepoznati svoju tzv. "impuls hranu" to može biti nekoliko namirnice koje vas uvijek kad ih konzumirate natjeraju na prežderavanje. To može biti nekome čokolada,sladoled,nekome tjestenina ili kruh. Znači ono što vam je jako fino i uvijek kad to počnete jesti nakraju završite s previše jela. Te namirnice treba potpuno izbaciti iz prehrane na neko vrijeme, možda i zauvijek a sve ostalo smijete jesti normalno umjereno. Ja nekako vjerujem da bi ovo moglo djelovati, nije nikakva posebna dijeta a ima smisla. Sve što treba je jednostavno se odreći te hrane a jesti sve ostalo čim zdravije. Navodno se tako normalnizira težina a što je još važnije prestajete se kompulzivno prejedati zauvijek. Zanimaju me vaša mišljenja na ovo

to je dobar savjet svakako. ali samo jedan mali korak od njih mnogo.
ja sam npr znala početi se prejdati i s hranom koju inače ne mogu smisliti samo jer je te hrane bilo u kuhinji.
da li ti patiš ili netko koga znaš od ovog poremećaja ili?

okruglica07 kaže:

čitajući malo ovaj podforum, naišla sam na ovu temu i ....vidim da jako puno ljudi ovdje ima taj problem i drago mi je da mogu ovdje naći poneki savjet ili barem otvoriti dušu...

tako sam i ja dok mi se nisu desile još stresnije situacije(za mene) u životu pa sam onda počela stalno se prejedati. tako da je zapravo super što još nisi skroz u tome!! lakše ćeš to prebroditi. problem je jer ti otežava ti život i mislim da bi bilo odlično kada bi potražila stručnu pomoć, također malo pročitaj po internetu savjete i pokušaj pronaći nešto što ti odgovara i može pomoći.. i kad god osjetiš potrebu piši ovdje :*

[SMRŠAVIT ĆU]

ja sam na totalnom rubu, osjecam sram prije svega jer konstantno krenem na sredivanje jelovnika i vjezbanje i onda opet posustajem. u zadnje vrijeme mi vjezba i nije toliki problem, da pace od kad sam skuzila da uz to mogu jesti i vise i potrosit to, zloubotrebljavam vjezbanje u nadi da cu smrsavit a s druge se strane prezderavam. neznam kako da prestanem, nekoliko dana pazim i zdravo se hranim, znaci 5 obroka dnevno, nisam gladna ali sve niskokaloricno i hranjivo, a onda opet dode par dana brutalnog prezderavanja, to znaci jedenje cega stignem u ogromnim kolicinama, nije bitno ni jel fino nego samo da se jede. tu nastupa ogroman osjecaj krivnje koji me uzasno izjeda i onda se jos dodatno kaznim hranom s odlukom da od sutra ponovo krecem. jednostavno neznam vise sto da ucnim da se izvucem iz svega, hrana mi je konstantno na pameti, kako sta i koliko cu jesti. osjecam se uzasno bespomocno, bjesno, mrzim samu sebe! samopouzdanje mi je na nuli, i taman kad izgubim par kila opet ih vracam jer je ta zelja za hranom veca od pameti. kao da mi nestane motivacija za rad na sebi i opet pokleknem. jednostavno ne mogu zamislit da bi mogla imati normalnu kilazu, trenutno imam kakvih 13kg viska, i nikad ispod tog nisam niti bila, oduvijek sam jaca i velika opcenito. jednostavno ne znam kako da se prihvatim i pomirim sama sa sobom? kako da mi hrana prestane biti preokupacija? kako da zivim normalno kao i ostali i budem zadovoljna pa makar i s nekoliko kila vise ali samo da budem zadovoljna?! inace se trudim na svim drugim podrucjima zivota i ne fali mi nesto, ne osjecam se lose i slicno, ali ovime ne mogu ovladat nikako. znam da je najbitnije uspostavit normalne navike jedenja i trudim se ali zasto pocnem gurat u sebe prije nego mi mozak zakljuci da jedem a nisam gladna?! i ponekad takoder razmisljam kako necu iz inata jesti jer sam svjesna da nema potrebe i onda opet to nesto uzmem i pozderem. gadim se samoj sebi!

[Margo Channing+]

SMRŠAVIT ĆU kaže:

ja sam na totalnom rubu, osjecam sram prije svega jer konstantno krenem na sredivanje jelovnika i vjezbanje i onda opet posustajem. u zadnje vrijeme mi vjezba i nije toliki problem, da pace od kad sam skuzila da uz to mogu jesti i vise i potrosit to, zloubotrebljavam ....!

znam kako ti je :/
da li postoji mogućnost da potražiš pomoć?

pokušaj za početak gledati se u ogledalo i govoriti si: lijepa sam baš ovakva kakva jesam, prihvaćam se i slične vježbe!
isto tako pokušaj na papir zapisati zašto se voliš zbog kojih svojih osobina i slično i pročitaj ih naglas. i to radi svaki dan.

i nema više nikad od sutra. to si reci. ti živiš danas i jedino na danas možeš utjecati. sutra ne postoji. zamisli npr da ćeš 2 mjeseca paziti na prehranu i da si krenula točno danas, i sve se pogreške i uspjesi zbrajaju ili nešto u tome stilu ako me shvaćaš. tako da izgbuiš tu naviku od sutra ću pa mogu danas bezbrižno.
kad jedeš sjedi za stol i jedi polako i razmišljaj o toj hrani, osjeti kada više nisi gladna! nemoj si odrediti porciju i to sve pojesti. neka ti ostane nešto hrane u tanjuru i to baci!! dosta je i ovo uzrok XD jer nas kao djecu uče da ne bacamo hranu.

i prelistaj malo temu ima dobrih savjeta koji ti mogu pomoći.