Kratka povijest filozofije

[Jednostavko]

Samo da kažem da radim to prema svojim bilješkama iz vremena kad sam sam počeo učiti filozofiju. Zato se ovdje neki izneseni stavovi neće slagati s mojim sadašnjim stavovima, ali mislim da to nije toliko bitno za ovu svrhu. Sve je, naravno, podložno kritici i diskusiji, ali ja se u to neću upuštati dok ne završim.

FILOZOFSKA ŠKOLA ZA POČETNIKE

KOZMOLOŠKO RAZDOBLJE GRČKE FILOZOFIJE

Prvi filozofi bili su iz Mileta u Maloj Aziji. Jonija je bila na trgovačkom raskršću, što je onda bilo jako značajno jer je tu dolazilo i do razmjena različitih ideja pošto su se tu susretali ljudi različitih kultura i načina mišljenja. U Miletu se pojavio

Tales

koji je počeo razmišljati o svijetu na jedan nov način. Tražio je odgovore na sljedeća pitanja: Odakle sve to što jest? Što je trajno u svim promjenama? Iz čega je nastao kozmos?

Riječ "kosmos" kod Grka izvorno znači niska (niz nečega što se niže na nit), ogrlica, ukras. Tu postoji red i poredak, jer je u sredini najveći kamen, a onda slijede sve manji, a to je i lijepo. Kozmos znači i sav vidljivi svijet (sve što čulima možemo osjetiti). Zahvaljujući tom redu (logosu) kozmos i egzistira. Kozmos je harmonija i simetrija. Kozmos je i pravda. Za Grke pravda znači sve što se odvija u određenoj mjeri, što ne narušava red.

Talesa intersira iz čega je nastao kozmos, tj. intersira ga počelo (arhe). Arhe znači ono iz čega nešto dolazi. Po Talesu sve nastaje rastom, nicanjem iz vode. Ono iz čega kozmos nastaje i u čega se pretvara je voda. Za njega je voda sve što je vlažno. Na tu je ideju došao jer je vidio da je za život najvažnija voda. Voda = život. Aristotel misli da je na tu ideju došao promatrajući sjeme ljudi i životinja iz kojih nastaje život. Kozmos je nastao iz neke klice, iz sjemena kao što nastaje organizam. Njemu je bilo blisko shvaćanje da je svijet jedan živi organizam. Takvo shvaćanje se zove hilozoizam (hyle = tvar, građa, materija; zoe = živo biće).

Tales objašnjava prirodu prirodom. Kozmos objašnjava kozmosom. Voda je ujedno i supstancija, tj. ono što stalno traje i što se ne mijenja. Sve se može mijenjati, ali voda ne nestaje. Voda je besmrtna, nepropadljiva. Za Talesa su i bogovi nastali iz vode. Sve nastaje iz iste klice, vode, i sve se vraća u vodu.

Anaksimandar

Rekao je da prapočelo mora biti prostorno bez granica pa ga je nazvao apeiron (a = ne; to peras = granica). To prapočelo mora biti kvalitativno neodređeno. To prapočelo je zaokruženo poput kugle (nema nigdje ni početak ni kraj). Količina prapočela se ne smanjuje i ne povećava. Jer ako bi se neprestano mijenjalo kozmos ne bi ni postojao. Gotovo 2000 godina kasnije fizika je ustanovila zakon o održanju materije, dakle ono što je u filozofiji odavno već bilo znano. Priroda (physis) je autonomon = ono što je samo od sebe. Priroda sama sebe stvara, razvija i traje. Čovjek se danas odvaja od prirode jer je stvorio oruđa koja djeluju na prirodu i tako se podiže do nivoa boga jer sve što poželi može realizirati preko kompjutera.

Anaksimen

Ovaj kao klicu određuje zrak (vas-duh, sve se rađa iz duha, vazduha).

Za Grke je živo sve što se kreće, ma u kom obliku. Zrak je klica iz koje sve nastaje. Ako se zrak razrijedi nastaje vatra (tj. sunce, zvijezde, svjetleća tijela), ako se zgusne nastaje redom: vjetar > oblak > voda > zemlja > kamen. Dakle imamo dva glavna procesa u prirodi: zgušnjivanje i razrjeđivanje. To je načelo primarnih suprotnosti, da se iz materije, a po principu suprotnosti, razvijaju razna bića.

Zrak je za Anaksimena imao veću živost, pokretljivost od vode, zato je za njega zrak arhe. Jonski filozofi su bili ujedno fizičari jer su prirodu objašnjavali prirodom. Teorija da je svijet nastao iz jednog izvora, od jednog prapočela, zove se monizam. Zgušnjavanje i razrjeđivanje su karakteristike zraka, način njegove manifestacije.

Kaže se da je čuđenje natjeralo Grke da razmišljaju o svemiru. Njima je bilo čudno što uopće nešto jest.

Za jonske filozofe nema bitne razlike između bića, jer su sva nastala iz jednog prapočela. A vrednovanje bićima pridaju ljudi. Vidimo da se čovjek prvo pitao o svijetu, o kozmosu, da bi u svjetlu toga znanja saznao o sebi.

Za Grke je prava mjera najvažnija, a to je pravda. Sve stvari imaju svoju mjeru, ako se to prekorači onda je to nepravda. U svijetu vlada nužnost. Bojali su je se i bogovi, čak i sam Zeus. Nužnost razuma u kozmosu je ono od čega su Grci polazili. Razum može spoznati samo razumsko, dakle razum je u kozmosu. Kozmos je racionalno strukturiran. Da nije tako postavilo bi se pitanje ljudske spoznaje, jer ako je nešto nerazumno onda se to ne može ni spoznati.

(nastavlja se)

[Jednostavko]

Heraklit

On je iz Efeza. Vuče porijeklo od atenskog kralja. Odrekao se svih počasti. Bio je velik protivnik demokracije. O svjetini se izražavao pogrdno kao Nietzsche. U srednjoj dobi se posve povukao iz političkog života. Izražavao se komplicirano pa su ga zvali Mračni. Sačuvano je nešto njegovih fragmenata.

On u dotadašnjim teorijama nije našao zadovoljavajući odgovor na pitanje iz čega sve nastaje i u što se sve vraća. Voda i zrak su za njega bili samo uvjeti života, a ne i život sam. Za njega nije bilo dovoljno živosti ni u vodi ni u beskonačnom (apeironu) ni u zraku. Zato je za njega svijet vatra. "Ovaj svijet isti za sve nije stvorio nijedan bog i nijedan čovjek, nego je uvijek bio, jest i bit će vatra vječno živa koja se s mjerom pali i s mjerom gasi."

Kozmos za njega nije bitak nego bivanje. Jest samo promjena, jedino ona zbilja postoji. Promjena je vječna. Bivanje je neprekidno nastajanje i nestajanje. Nastaje kozmos, sav svijet i ponovo nestaje da bi opet ponikao. Po Heraklitu ne postoji apsolutna propast.

U kozmosu postoji izvjestan ritam zbivanja. Njega karakterizira harmonija suprotnosti i kružni tok izmjene tvari u kozmosu.

Svako biće je sklad suprotnosti. U živu je sadržano neživo. Rađanje je umiranje, a umiranje rađanje. U trenutku rađanja mi počinjemo umirati. Smrt je život, a život je smrt. To važi za sve stvari. Borba između suprotnosti je svuda prisutna. Borba ili rat je otac svemu, svemu kralj. Ta borba je ono iz čega sve nastaje. "Za ime pravde ne bismo znali da ne postoji nepravda." Misliti uvijek znači misliti u suprotnostima, jer da bismo saznali neku stvar moramo saznati i njenu suprotnost. Spoznavati znači tražiti suprotnost nekoj stvari, s njom je usporediti i vrednovati.

Kružni tok izmjene tvari u kozmosu ima dva momenta: put nagore i put nadolje. Put nagore je zgušnjavanje vatre, a put nadolje je razrjeđivanje vatre.

Kod Heraklita susrećemo dijalektiku. "Sve teče." "U istu rijeku ne možemo dva puta ući." U kozmosu postoji red prema kojemu se sve zbiva. Heraklit ga zove logos. Znati logos znači znati da je jedno sve. To jedno sadrži u sebi sva bića. Sva bića jesu, a to jesu je jedno. Za Heraklita postoji jedinstvo mnoštva: jedno postoji u svemu, a sve postoji u jednom (bitak postoji u svemu, a sve to opet čini bitak).

Ksenofan

On je također smatrao da je kozmos jedno. Da je jedno sve, a sve jedno, to jest Bog. To je panteizam. Bog je svuda. Ksenofan je bio žestok kritičar religije. On tvrdi da su bogovi ljudska projekcija na nebu. Svatko od ljudi ponešto vidi, ponešto čuje, ponešto razumije. Ali kozmos kao cjelina, kao Bog, čuje samog sebe, vidi samog sebe, on ne misli nešto nego misli samog sebe.

Parmenid

Iz Eleje. Veliki protivnik Heraklitove filozofije. Nije mu se dopalo da sve teče i da se sve mijenja. Jer ako je tako onda je spoznaja nemoguća. Sve što znamo već idućeg trenutka se izmijenilo i opet ne znamo što jest (sada). Jer bitno je ono što jest, a ne što je bilo.

"Jest naime bitak, a nebitak nije." Izvan bitka ništa ne postoji niti će postojati. Bitak je cjelovit. On je savršen i završen. Parmenid nije rekao da je bitak materija, ali se to može zaključiti iz jednog fragmenta gdje kaže da je bitak težak. On je jednak masi jedne kugle. Svuda je podjednako udaljen od sebe. Bitak je svuda jedan, vječan, nepropadljiv, nepokretljiv, samome sebi identičan, istovjetan. Dosljedno tome svijet za Parmenida i ne postoji. Jer svijet bića je samo privid, to je nešto o čemu nas naša čula pogrešno obavještavaju. Čula nas varaju, a on nas uči da je jedino što jest samo to jedno, tj. bitak.

Jedno je te isto misliti i biti. On je prvi filozof koji je utvrdio identitet mišljenja i bitka. Za njega misliti znači ono što jest, što stvarno postoji. Mišljenje nije mišljenje o onome što nije ili što bi moglo biti, nego što jest.

Njegova filozofija bi se mogla zvati akozmizam, jer postoji samo bitak, a bića i kretanja i kozmosa nema.

Zenon

On se trudio da dokaže istinitost Parmenidove filozofije. Tvrdio je ono što se protivilo iskustvu svakog čovjeka. Zenon je izgradio aporije (=čorsokak, nešto iz čega nema izlaza). Prostor je beskonačno djeljiv, iz toga proizlazi da nema kretanja. Kretanje je privid, postoji kretanje samo u odnosu na druga tijela, dakle samo relativno. Opširnije o Zenonovim aporijama neću pisati, iako su zanimljive.

Pitagora

On je bio osnivač jednog religiozno-intelektualnog bratstva. Za života je bio smatran kao polubog, nešto između čovjeka i boga. U njegovoj školi su se bavili matematikom i muzikom. To je bila prethodna naobrazba prije učenja filozofije. Pitagorejci su tvrdili da je broj suština svake stvari. Biće je biće samo po tome što u njemu prebiva broj. Broj nije niti nastao niti će nestati. Kozmos je broj i harmonija. Pitagorejci su pronašli 10 planeta (iako ih ima samo 9), jer je za njih broj 10 bio vrlo značajan. Svaki broj je imao neko značenje po kome se razlikovao od ostalih brojeva. Broj je ono što čini tu stvar takvom kakva jest.

(nastavlja se)

[Jednostavko]

Empedoklo

Uzeo je 4 korijena za objašnjavanje svijeta: vatra, voda, zrak, zemlja. On je te elemente zvao stoiheja (stoiheion = slovo, element).

Svaki je element identičan sebi. Nisu nastali niti će nestati, nepropadljivi su. Te četiri stoiheje imaju naročito svojstvo - afinitet. Oni teže za spajanjem. Kozmos je svijet pojedinačnih bića koji nastaju miješanjem tih elemenata. Sve što jest je plod ljubavi (ljubav je Empedoklov naziv za spajanje elemenata). U međuprostorima tih elemenata vlada razdor, mržnja. Kad mržnja nadvlada onda dolazi do rastavljanja na ta 4 elementa. Različitost bića je uvjetovana time što u bićima ti elementi nalaze u različitim količinama. Sve nastaje zahvaljujući ljubavi. Za Empedokla ništa nije stalno osim ta 4 elementa, a njihovim spajanjem nastaju novi oblici. Tako je kozmos uvijek nov. Neprekidno se rastavlja i ponovno sastavlja kao nešto novo. Ljubav je zajednički kvalitet elemenata, a mržnja je više pjesnički izraz, jer drugačije nije mogao objasniti propadanje. Za njega ustvari nema ni nastajanja ni nestajanja, nego samo rastavljanja i sastavljanja.

Anaksagora

Bio je optužen za bezboštvo pa je pobjegao iz Atene (nije vjerovao da je Sunce bog).

Njega nije zadovoljavao nijedan prethodni filozof. On je smatrao da postoje sitne sjemenke kojih ima beskonačno mnogo, a zvao ih je spermati. Koliko ima kvaliteta toliko ima spermata. Svaki spermat je sebi identičan, nije nastao niti će nestati. Bića nastaju spajanjem spermata. Biće je sastav svih spermata u kome jedan od njih prevladava.

Rekao je da se u svemu nalazi dio od svega. Dakle, i u čovjeku se nalazi dio od svega. Ako želimo upoznati kozmos treba upoznati čovjeka.

Spermati su nepokretni pa je Anaksagora imao problem kako objasniti nastanak svemira. Međutim, kaže Anaksagora, postoji jedan najfiniji spermat posebne kvalitete - nous (um). On je neka vrsta automata. Nous je dao prvi impuls u stvaranju kozmosa. Zbog svoje finoće on je svuda prisutan i sve drži na okupu. Kozmos je umne strukture, zato ga i možemo spoznati. Svemir se temelji na umu.

Leukip

Osnivač atomizma. Malo se o njemu zna. Vjerojatno je bio učenik Elejske škole.

Demokrit

On je prvi filozof iz Abdere. Zapisi govore da je bio polihistor (onaj koji je upućen u mnoga znanja). Bio je temeljito obaviješten iz svih oblasti, sakupio je sva znanja svog vremena. Živio je povučeno izvan porodičnog i političkog života. Njega se može smatrati filozofom-znanstvenikom. Mnogo je putovao tako da je znao o mnogim običajima. To su bila studijska putovanja na kojima je proučavao misli drugih političkih zajednica. Imao je sistem, shemu po kojoj je sve objašnjavao zakonima.

Kada se govori o atomizmu onda se govori zajedno o Leukipu i Demokritu. Izgleda da se do atomizma došlo Zenonovom aporijom o diobi prostora. Ako se nešto dijeli onda se mora negdje stati, um teži da negdje stane. Tako su oni došli do najmanjih djelića koji su nedjeljivi - atomi (nešto što je nedjeljivo). Atomi su identični samima sebi, dakle ne mijenjaju se, nisu ni od čega nastali i nepropadljivi su. Imaju sve odredbe elejskog bitka. Ali postoji i jedna razlika. Jest bitak ali jest i nebitak. "Uistinu jesu atomi i prazan prostor." Postoji i ništa, dakle nebitak jest. Ne da se odijeliti bitak (atomi) od nebitka (prazan prostor).

Atoma ima bezbroj (pluralizam). Taj pluralizam je i materijalizam jer atomi su neka tijela iz kojih nastaje sve i u koje se sve vraća. Atomi se međusobno ne razlikuju po kvaltiteti. Njima pripadaju samo kvantitativne odredbe: oblik, veličina, položaj i raspored. Također i svojstva: tvrdoća i neprobojnost. Oni su nepronični, ne može se pronicati u njih. Zbog različite veličine imaju i različitu masu ili gustoću. Njima ne pripada atribut težine. Veći atomi su tromiji, sitniji su brži. Atomi su samopoktetljivi. Kreću se kroz prazan prostor. Ova svojstva su primarna, jer pripadaju atomima po sebi (nešto je po sebi ako je neovisno o našoj svijesti). Svojstva koja pripadaju atomima samo relativno, tj. koja smo im mi pridali putem naših osjetila jesu sekundarni kvaliteti.

Ti samopokretljivi atomi, kada bi padali, kada bi postojalo samo gore i dolje, nikad se ništa ne bi dogodilo. No ti atomi imaju svaki svoju putanju pa dolazi do sudara ili sraza. Udarcima i pritiscima iz atoma nastaju stvari koje vidimo oko sebe. Veći i tromiji atomi su u sredini stvari, a manji na periferiji, na površini. Dakle bića nastaju na mehanički način (udarac i pritisak) i to po nužnosti. Tim sudarima nastaju beskrajno mnoge stvari i beskrajno mnogi kozmosi. Jedni kozmosi propadaju, a drugi nastaju. Isti materijal od kojega je nešto nastalo može pri drugačijem rasporedu predstavljati neku drugu stvar. Kad se atomi sudare nastaje vrtlog. Iz takvog vrtloga je nastao i naš kozmos. Kod Demokrita ništa nije slučajno, sve nastaje nužnim načinom.

Demokrit je svojim osnovnim principom mogao sve objasniti. I društvo se sastoji od atoma (individuuma). I tu dolazi do sudara. I u društvu su veći atomi u sredini, a manji na periferiji. I ovdje se individuumi razlikuju po veličini, položaju, rasporedu.

Spoznaja je odraz. Od predmeta se odvajaju fine sličice koje pobuđuju atome našeg oka (udar i pritisak), a ti atomi oka pobuđuju atome uma, to su atomi vatre, najfiniji atomi. Atomi vatre su prisutni svuda i u svemu. U čovjekovoj strukturi na dva obična atoma dolazi jedan vatreni, umni atom. Od svih osjetila Demokrit je najviše cijenio opip. Tu najneposrednije dolazi do dodira atoma tijela i atoma stvari. Kad ne bi bilo zraka mogli bismo vidjeti stvari i na velikoj udaljenosti, jer zrak sprečava sličice da dođu do oka. Sličice se stalno odvajaju od stvari i putuju na sve strane. Istinska spoznaja je jedino umna spoznaja. Misliti, po Demokritu, je određeno kretanje najfinijih atoma. Objašnjavati mišljenje pomoću materijalnih zakonitosti je konzekventni materijalizam.

Kod Demokrita imamo to da se sav vidljivi svijet koji zapažamo osjetilima objašnjava svijetom koji je nevidljiv. Nevidljiva stvarnost je stvarnija od vidljivog svijeta. Nevidljiva stvarnost je uzrok vidljivog svijeta. To podsjeća na Heraklita: "Nevidljiva harmonija jača je od vidljive."

(nastavlja se)

[Jednostavko]

ANTROPOLOŠKO RAZDOBLJE GRČKE FILOZOFIJE

Sofisti

Do sofista se obrazovanim smatrao onaj tko je znao dosta stihova i poznavao pjesništvo, pogotovo Ilijadu i Odiseju. Pjesme su poučavale i odgajale i obrazovale.

Za Grke, onaj tko je radije volio živjeti bilo kako, nego biti slobodan, pa makar i umro zbog toga, nije bio čovjek. Prezirali su rad. Robove nisu smatrali ljudima. Aristotel ih je kasnije definirao kao "oruđe koje govori". Grci nisu ništa radili. Pravi život odvijao se u polisu, na trgu gdje su se vodile diskusije, raspravljalo, donosile odluke. Da bi uspio u političkom životu mladi Grk je morao dobro govoriti i lične interese prikazati kao opće. Zato je morao vješto prikriti logičku grešku pars pro toto (dio za cjelinu). Govorilo se ljudima koji su ravnopravni i koji ako osjete neku grešku bune se protiv govora i govornika. Teško je bilo takve ljude na nešto nagovoriti, da su parcijalni interesi opći interesi.

Govornička vještina podrazumijevala je poznavanje psihologije (mase) i logiku, zatim dobro poznavanje tradicije naroda. Govornik mora biti temeljito obaviješten o svim stvarima, jer se govorilo raznim ljudima, liječnicima, naučnicima, trgovcima, graditeljima, svećenicima. Zato se on morao pozivati na predodžbe koje su njima bliske. Budući da su ti ljudi bili upućeni u sve, u mudrost (sofia), zvali su se sofistees.

Obrazovan je onaj tko može za svaku stvar istaći dobru i lošu stranu, pro et contra (za i protiv), zavisno od prilike, a da bi se to moglo mora se poznavati cjelina. Sofisti su bili veliki stručnjaci i prosvjetitelji. Putovali su od države do države i poučavali su za novac, a to je izazvalo revolt kod Grka. Prezirali su sofiste jer su tražili novac za poučavanje. Prezirali su ih zato što rade. Oni su prodavali znanje. Znanje je hrana duše, a prodavati hranu, ono što je najsvojstvenije čovjeku, prodavati ljudskost, to je Grcima bilo neshvatljivo.

Budući da su poučavali učenike da govore za i protiv, oni su mogli da govore kako hoće na skupštini. Rad sofista izazvao je veliku zbrku. Sofisti su stavili pod znak pitanja sve zakone. Zakon je ranije bio nešto apsolutno, nešto iznad čovjeka, što moraju poštivati i ljudi i bogovi. Zakoni polisa imali su rang zakona kozmosa. Oni su izvrgli ruglu sve tradicijom stvorene zakone i običaje. Relativizam je obilježje tog perioda.

Protagora je govorio da je sve onako kako se zapaža. Nema neke čiste istine, svaka istina je relativna. "Čovjek je mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu." Ako je pojedinac mjerilo svih stvari onda je sve onako kako se nekome čini. Ni o čemu ne postoje opći stavovi. Taj relativizam i nepostojanje čvrstih i zajedničkih stavova dovelo je Atenu do propasti.

Spomenut ćemo samo još Gorgiju koji je poznat po ova tri stava. Prvo, ništa ne postoji. Drugo, ako bi nešto i postojalo ne bi se moglo spoznati. Treće, ako bi se nešto i moglo spoznati ono ne bi moglo biti saopćeno. Ovi stavovi bili su direktno upereni protiv Parmenida.

Sokrat

Sin kipara i babice (primalje). To je izgleda presudno utjecalo na njegov život i način filozofiranja. Bio je kipar i u stvarnosti i u filozofiji, a bio je u isto vrijeme i babica jer što je u ljudima bilo nejasno to je izvodio na svijet kao jasno. Pričao je sa svakim bez obzira na društveni sloj i dob. Tako je zanemario svoj posjed, kuću. On je dokazivao ljudima da ništa ne znaju. U Sokratovoj metodi je sadržano to da prvo zbuni ljude, a onda iznese svoje tvrdnje.

Bio je ugledan građanin, dva puta je nagrađen za hrabrost u ratu, a tri puta je odbio nagradu tvrdeći da pripada njegovom prijatelju. Mogao je savršeno da raspolaže svojim tjelesnim impulsima, nikad mu nije bilo zima, hodao je bos po snijegu, mogao je piti cijelu noć i dok su svi drugi bili pijani na njemu se to nije primijećivalo. Uspostavio je izvanrednu samokontrolu nad sobom. I on je poučavao, ali ne za novac. Imao je dosta učenika.

Život je proveo u nastojanju da učini građane boljima. Tragično je završio, jer su ga pogubili građani za čije je interese radio. Tragedija je kad netko nastrada u namjeri da učini nešto dobro. Optužnica je glasila: "Sokrat je kriv što kvari omladinu i ne vjeruje u bogove u koje vjeruje država." Na sudu se Sokrat vješto branio. No u glasanju je mali broj glasova pretegao protiv njega i on je osuđen. Nije htio pobjeći jer je smatrao da bi time pokazao svoju krivicu. Nije se htio ni otkupiti. Već tada se politika pokazala kao protivnik filozofije.

Sokrat je bio neugodan sugovornik jer se koristio ironijom praveći se neznalica ("Znam da ništa ne znam.") Nagovarao je čovjeka da govori, kada je govorio on bi ga ispitivao i kada bi ovaj zapeo i bio zbunjen on bi ga tako zbunjenog vodio pitanjima do pravog odgovora. Ovaj prvi dio zove se ironija, a drugi majeutika. On je dokazivao da ljudi ne znaju ono što su mislili da znaju. Ta metoda zove se babička vještina - pitanjima vođen razgovor koji dovodi sugovornika do pravih zaključaka. On nije poučavao nego je pomagao ljudima da izađe na vidjelo ono što je već, iskustvom, nataloženo u njima. On je tražio pojmove s kojima bi se složili svi ljudi. Težio je pojmovnom znanju, jer je mislio da ljudi griješe jer ne znaju, a kada bi znali ne bi griješili. Najviši oblik znanja je mudrost, znanje cjeline.

Eudajmonia (blaženstvo, sreća) je ono što se postiže usavršavanjem čovjekova bića putem znanja. Sreća ljudi se temelji na znanju. Ako je znanje osnovni zakon etike onda je to intelektualistička etika. Sokrat je htio uzdrmati svakidašnje mišljenje o stvarima koje je bilo krivo. Od filozofije je tražio da bude strogo pojmovna i induktivna. Čim netko traži strogo pojmovno određenje svega to je znak znanstvenosti. Filozofija je kod Sokrata znanstvena, a ta znanstvenost je potrebna da bi se vodio valjan život. Cilj znanosti je moralni život čovjeka. Živjeti filozofski život znači neprestano se usavršavati. Njemu je stalo do objektivne istine, do nečega sa čime bi se svi složili, zato je razgovarao sa svakim.

Gnothi seauton! (Spoznaj samoga sebe!) - to je pisalo u proročištu u Delfima. Izgleda da se sve lakše spoznaje nego samoga sebe, a to je zbog toga što mnoge stvari sprečavaju čovjeka da pogleda u sebe (obrambeni mehanizmi). Sokrat je imao hrabrosti da sam sebe istražuje. Na pitanje da li u čovjeku ima nešto što je trajno Sokrat je rekao da je to znanje. Htjeti dobro i znati što je dobro jedno je te isto. Ali što je dobro? To nije znao odgovoriti.

Kinici

Grč. kinos = pas. Kinici su se bezobzirno ponašali. Poznati kinici su Antisten, Diogen, Hiparhija (kiničarka).

Oni su smatrali da se sreća može postići ako čovjeku ništa nije potrebno. Bespotrebnost je sredstvo za postizanje sreće. Imati mnogo potreba znači biti zavisan od stvari izvan sebe, a to znači biti rob. Zato kažu da je čovjek slobodan samo ako je neovisan o svjetskom toku, a ako je ovisan onda je rob svjetskog toka i ne može se posvetiti boljim stvarima (npr. mudrosti). Smatrali su da se ne treba držati onoga što je nametnulo društvo i da se treba ponašati posve prirodno. Treba dakle slijediti samo prirodu u sebi (usporedi hipije). Dakle kritiziraju lažne potrebe. Njihov život je izraz prezira prema tadašnjem načinu života. Tražili su samo minimum potreba kako bi čovjek bio što slobodniji.

Kirenaičari

Kirena je bio grad koji je bio vrlo razvratan i bogat. Aristip iz Kirene smatrao je da se sreća postiže čulnim zadovoljstvom (hedone). Dakle, ne bježati od zadovoljstva, nego mu težiti. Međutim, ono što je nastrano nije preporučljivo čak i ako donosi zadovoljstvo. Treba izabrati pravo zadovoljstvo. Čovjek treba znati upravljati tim zadovoljstvom, a ne da ono upravlja njime. Treba da uživa onoliko koliko mu ne škodi.

Hegezija je smatrao da pravog čulnog zadovoljstva nema. Glavni cilj ljudskog života je izbjeći bol. A budući da se bol ne može izbjeći, onda nema ni sreće, a gdje nema sreće tamo ne vrijedi ni živjeti, pa je ljude nagovarao na samoubojstvo (metafizički pesimizam). Tako ovaj hedonizam završava krajnje pesimistički. Bol je u početku, bol je na kraju. Iz boli sve nastaje i u bol se sve vraća, pa nema smisla živjeti.

[Dragan]

Jednostavko, hvala na trudu, bice mi korisno kao vremenski podsetnik.
Ono sto bih ovde rado video je izvesno vrednovanje (koliko je to moguce) izvesnih filozofa i filozofskih perioda.
Ne u smislu koji je bio bolji, ili veci, vec koja je srz, koje je glavno pitanje i odgovore koji su unapredili sposobnost
covekove misli dalje i koji su i danas vredni, oslobodjeni od tadasnjih zabluda i vremensko-drustvenog "folklora".

Danas znamo da ni voda, ni zrak, ni vatra, ni zemlja nisu nikakva prapocela.
Ono sto je pak iz tog perioda bitno je verovatno

Volver kaže:

Stari su filozofi odbacujući stare religiozne predrasude pokušavali cjelokupnu prirodu protumačiti iz nje i pomoću nje same. Pa su postavljajući sebi pitanja - koja je osnova cjelokupnog prirodnog života, tražili jedinstvo cijele stvarnosti. Takvi mislioci-filozofi (Tales, Anaksimandar, Heraklit, Demokrit, idr.) traže u različitim oblicima materije (vodi, vatri...) osnovu svega i na taj način, nasuprot starim relig. shvaćanjima utemeljuju materijalistički pogled na svijet; dakle, bez tih starih filozofa ni materijalizam svojom dijalektičnošću ne bi omogućavao sa svoje strane beskonačno razvijanje znanstveno-filozofske misli.

I sam si napisao "Zato se ovdje neki izneseni stavovi neće slagati s mojim sadašnjim stavovima..." i mislim da bi bilo od koristi i tema bi bila zivotnija (ako se ne predje u offtopic i opsirne "svadjalacke" rasprave), ako bi nakon svakog perioda imali i taj pregled - koji je bio osnovni problem, koji su tada filozofi razmatrali i koji napredak i "zakljucak" je ostao za buduce generacije (a koji su problemi i suprotnosti u misljenju ostali nereseni za dalje razmatranje).

Ako mislis da to nije dobro i da bi kvarilo koncept topica, neka Volver izbrise ovaj upis, a ti nastavi dalje.

[Jednostavko]

Samo vi kritizirajte i diskutirajte. Bit će mi drago. Ali kao što rekoh neću u tome sudjelovati dok ne završim.

[Jednostavko]

PLATON I ARISTOTEL - UČITELJI ČOVJEČANSTVA

Platon

Kao i svi Grci aristokratskog porijekla i on je posvećivao pažnju tjelesnom vježbanju. Zato je imao široka pleća po kojima je, izgleda, dobio ime - Platon. bio je potomak atenskog zakonodavca Solona. Cijela loza vuče porijeklo od boga mora Posejdona. Drugi tvrde da je direktan potomak Apolona. Dakle, Platon je bio aristokratskog porijekla, a po predaji i božanskog. Sokrata je slijedio od svoje 17. godine, bio je njegov učenik i veoma ga je cijenio. Sokrat je na njega izvršio jedan od najvažnijih utjecaja. Poslije njegove smrti sklonio se jer je mislio da će početi progonstvo njegovih učenika. Poslije je otišao u Sirakuzu gdje je mislio ostvariti svoju idealnu državu. Tamo ga je sirakuški tiranin prodao u ropstvo iz koga ga je otkupio jedan kirenaičar koji ga je pustio na slobodu. U Ateni je osnovao sveučilište, kad se vratio.

Cilj Platonove Akademije bio je istraživanje onoga što jest. Na ulazu je pisalo: 'Ovamo neka nitko ne ulazi tko ne zna geometriju', jer geometrija je bila prethodna naobrazba za filozofiju. U Platonovoj Akademiji sustavno su se izučavale astronomija, planimetrija, stereometrija, aritmetika. Tek poslije tog obrazovanja učenik se mogao baviti filozofijom, i to od 30. godine jer prije toga nije bio zreo za filozofiju, a u to vrijeme je najsposobniji da sagleda cjelinu stvarnosti. Poslije dugog bavljenja teorijom ideja, sa 50 godina, čovjek je zreo da bude vladar. Za Platona, ako tko želi izučavati filozofiju, mora biti kozmičan, sređen kao kozmos, logičan, a mladi ljudi to ne mogu jer su obuzeti strastima.

On svoju filozofiju naziva teorija ideja, a nekad dijalektika. Teorija = grč. theoria, od theorein, što znači gledati, zreti; lat. contemplatio. To nije osjetilno promatranje, gledanje. Teorija nije stvar osjetila, nego uma. Um promatra sama sebe, promatra svoje sadržaje i svoje radnje. Tu um ima posla jedino sa samim sobom. Naš dobar izraz bio bi zrenje. Ideja = grč. idea ili eidos, što znači lik, oblik. Taj lik ostaje i nakon viđenja. On nije propadljiv, nego je vječan. Ti likovi su ono što uistinu jest. Jedino oni su pravi bitak. Teorija ideja je, dakle, promatranje tih ideja, tj. likova.

Filozofi su razlikovali dvije vrste spoznaje - osjetilnu i umnu. Platon također razlikuje te dvije vrste spoznaje. Osjetilnoj spoznaji odgovaraju predmeti koji su u neprekidnom nastajanju i nestajanju, uvećavanju i umanjivanju. Osjetilnom spoznajom se dobiva samo mnijenje, doksa. Osjetilnoj spoznaji odgovaraju slike ili sjene. Svatko mnije drugačije. Mnijenje je daleko od znanja. Znanje je umna spoznaja, a njoj odgovaraju metafizički likovi ili ideje.

Platonovi slojevi stvarnosti su sljedeći:

1. Ideje > pravo, istinsko znanje (episteme)
2. Matematičke stvari, ono što pripada matematici > razumska spoznaja
3. Osjetilni predmeti > o njima možemo imati samo vjerovanje
4. Slike i sjene osjetilnih predmeta > o njima samo nagađamo

Ideje i matematičke stvari su istinski svijet, a osjetilni predmeti i njihove slike su nestvaran, prividni svijet. Dakle svijet je rascjepljen na istinu i privid. Taj dualizam počinje kod Platona. Ovaj svijet je prividan svijet, svijet nastajanja, svijet pojava, o kome imamo samo mnijenje, a pravi, istinski svijet je svijet ideja. Lik čovjeka ostaje i nakon što pojedini ljudi umiru. Možemo se pitati kako to da čovjek i čitav svijet evoluira, mijenja se, a ideja ostaje ista? Mi doživljavamo bitne primjene u povijesti, a ono bitno u nama se ne mijenja.

Platon smatra da je čitava ljudska spoznaja samo jedno sjećanje. Jer duša je besmrtna, ona je bila u svijetu ideja i kada dođe u tijelo filozofa ona se sjeća onoga što je gledala u svijetu ideja. Ako je spoznaja sjećanje, onda sve što je dosad pronađeno i što će biti pronađeno egzistira od vječnosti, samo što se nijedna duša nije mogla toga sjetiti. Kad je duša bila u svijetu ideja promatrala je samo likove, ideje. One su stalne, nepropadljive, to je ono jedno u mnogome što se ne mijenja. Sve jest po tome što u svemu prebiva ideja u njemu. Ona svojim prisustvom omogućuje egzistenciju. Nešto je bolje, ljepše od drugoga jer je ideja dobra ili ljepote u toj stvari prisutnija, a te stvari su i trajnije.

Ideje su paradigma, tj. uzor svijeta. One su bile uzor bogu kada je stvarao predmete, svijet. Platon božanstvo naziva demiurg (rukotvorac). Božanstvo je stvorilo neke stvari lošije jer je imalo lošiji materijal, iako su ideje u redu. Čitav svijet je imitacija svijeta ideja.

Ideje su ljudima cilj kojima oni neprekidno teže, ali ga ne mogu dostići, a takav cilj je ideal.

Ideje su po sebi i za sebe. Nešto je po sebi ako nije nastalo po drugom, što postoji zahvaljujući sebi i nikom drugom. Kad nešto postoji za sebe (za čovjeka), znači da ne postoji za nešto drugo, nije radi nečega ili nekoga. Ako je nešto po sebi i za sebe, onda je odriješeno, apsolvirano od svega, onda je to apsolutno. Ideja je ab-solvirana od svih ostalih stvari. (Kako su onda ideje prešle u osjetilne stvari?) Dakle, i znanje o njima je apsolutno. Tom znanju nisu potrebne pretpostavke, ali je ono pretpostavka svim drugim znanostima (Hegel: "Ako išta vrijedi u znanostima, to je filozofija"), jer sve znanosti uzimaju pretpostavke iz filozofije.

Otkrivenost ideja je - istina. Grčka riječ aletheia znači otkrivenost, istina. To je gledanje onoga što jest, gledanje ideja. Do ovoga se dolazi zbog jednog razloga koji se zove eros. Eros je nagon za gledanjem (theoria) onoga što jest (eidos ili idea) i otkrivanjem (aletheia). Platon kada govori o ljubavi govori o erosu, a ne o seksualnom nagonu.

"Nešto je prvo, vječno i što niti postaje niti propada, niti se množi niti nestaje. Zatim, nije s jedne strane lijepo a s druge ružno; ni danas lijepo a sutra ne; ni prema ovome lijepo a prema onome ružno; ni ovdje lijepo a ondje ružno, kao da je samo za jedne lijepo a za druge ružno. Još nešto: neće mu se ta ljepota prikazati kao kakvo lice, ni kao ruke, ni kao išta drugo što pripada tijelu; a ni kao kakav govor ni kao kakvo znanje; a ni kao nešto što je sadržano u nečem drugom, bilo to u živu biću, ili u zemlji, ili na nebu, ili u čemu drugom, nego kao nešto što je samo po sebi i sa sobom jednovrsno i vječno." (Gozba)

Ideja je prvo, a osjetilne stvari su drugo. Ideja je bitak, a osjetilne stvari su drugobitak. Ideje su vječne, nemaju ni početak (arhe) ni kraj (telos). Telos je cilj, svrha, kraj. Kada bi ideja imala početak onda bi to bilo bitak. Sve što nastaje u vremenu mora u vremenu i nestati. Ideja se ne množi, tj. uvijek je identična samoj sebi. Ne množi se u sebi, ne sadrži nikakvu razliku. Ideja je bestjelesnost, imaterijalnost. Ona ima sličnosti s Parmenidovim bitkom, samo što je ovaj materijalan. Ideja nije prostorna jer je bestjelesna, pa ne može biti s jedne strane lijepa a s druge ružna. Ideja ljepote je uvijek lijepa, ne samo u Platonovo vrijeme nego i poslije. Ako se uspoređuje s nečim ne može biti ili ne biti lijepa, jer ona nije ni u kakvom odnosu, nije relativna. Ona je za sebe, ne odnosi se ni prema čemu. Ljepota ne zavisi od naroda ili pojedinaca, ona je svugdje lijepa. Ne zavisi, nije relativna od ukusa nekog naroda. Ona se ne pokazuje u nečemu, jer bi onda to bila ljepota. Ona nije nigdje sadržana, ona je za sebe. Pravi put kojim se dospijeva do ideje ljepote je ovaj: tijela > poslovi > spoznaja > ideja ljepote. Od jednog tijela ka dvama tijelima i od dva tijela svim lijepim tijelima, i od njih svim lijepim poslovima, i od svih lijepih poslova lijepim spoznajama i tek onda se dospijeva do ideje ljepote. Ono što vuče čovjeka na taj put je eros.

(nastavlja se)

[Jednostavko]

Platon (nastavak)

Kod Platona spoznaja = sjećanje, anamnesis. Da bi to pokazao njemu je potrebna dobra pneumatologija, tj. teorija duše (pneuma = duša). Duša je nešto što se samo od sebi i sobom kreće, a ona je i ono što pokreće nešto drugo (tijela). Duša nema ni početak ni kraj jer se inače ne bi mogla kretati sama po sebi.

Platon je čitav život nastojao realizirati ideju idealne države. Smatrao je da bi se čovjeka moralo moliti da postane vladar, a sve dotle dok se ljudi bore za vlast nema dobre države. Jer ako se netko bori za vlast bori se za svoje interese. Do ideje države stižemo preko teorije duše. Duša se sastoji od požudnog, srčanog i umnog dijela. Duša dakle opaža, hoće i misli. Vrlina umnog dijela je mudrost (sofia). Vrlina srčanog dijela je hrabrost (andreia). Vrlina požudnog dijela je umjerenost (sofrosime). Sklad svih triju vrlina je pravednost. Mudrost je vrlina koja je dovoljna sama sebi jer njoj nisu potrebni predmeti osjetilnog svijeta.

Tri društvena sloja u Platonovoj državi odgovaraju trime dijelovima duše. Um > filozofi. Srčani dio > vojnici, činovnici. Požudni dio > seljaci, trgovci, zanatlije. Prva dva staleža ne trebaju imanje, dok treći treba, inače ne bi opstala država. Dok filozofi ne postanu vladari i dok vladari ne postanu dobri filozofi, sve dotle nema sreće za ljudski rod, i to zato što jedino filozofi vide cjelinu, totaltet. Jedino oni vide što je po sebi i za sebe dobro, ono što je uistinu dobro.

U Platonovoj "Državi" nema braka, nema porodice. Djeca se oduzimaju roditeljima i njih odgaja država. U tom odgoju treba vidjeti koji dio je najrazvijeniji u djeteta, pa prema tome i svoju pripadnost jednoj od tri klase. Odgoj mora biti podređen svrsi. Drugačije se odgajaju oni koji će biti seljaci, ili vojnici, ili filozofi. Daju im se onakve stvari koje bi razvijale sposobnosti potrebne za to zanimanje. Vojnici treba da dobro znaju matematiku. Trebaju slušati pjesme koje hrabre, koje podstiču borbenost. Vojnici i filozofi bi trebali biti ti koji bi povećavali broj pučanstva. Platon je izbacio raznježujuću muziku i poeziju. U toj državi nema mjesta ni za slikarstvo, jer u slikarstvu se slikaju sjene predmeta. Slikati znači imitirati imitaciju, jer ideja je original, predmet sjena, a slika imitacija sjene. Ideal je pravednost. Pravda je kad svatko u društvu čini ono za što je od prirode najviše nadaren. Demos (narod) nije pogodan za vladanje jer njime vladaju strasti, pa ne znaju što je sreća. Vojnici, zbog svoje grubosti, srčanosti bi mogli izvrći državu u tiraniju pa ni oni nisu pogodni za vladanje. Samo oni koji su ovladali teorijom ideja su pogodni za vladanje, jer oni vide ono što zaista jest.

Ideja dobra dobiva u Platonovoj "Državi" najviše mjesto, jer ona omogućava svemu da jest. A to znači da ostale ideje nisu same za sebe. Ona je ono što je sunce u vidljivom svijetu. Ona je rodila sunce i svjetlost. Ona je dala razum. Ta ideja dobra je protivrječnost u njegovom sistemu. Prije su i ostale ideje bile po sebi i za sebe, a sada su relativne, jer zavise o ideji dobra (to agathon). U stvarnosti sve jest po tome što je ideja dobra više ili manje u nečemu. Hijerarhija je sada ova: ideja dobra > ostale ideje > matematičke stvari > predmeti > slike, sjene. Čovjek mora nastojati da se iz nižeg sloja penje u viši. Dakle, cijelog života bi se trebalo usavršavati. Najbolji život je onaj u kome se gleda ideja dobra. Biti filozof znači učestvovati u tom bitku. To znači biti božanstvo.

Na kraju da spomenemo Platonova djela. Sva su sačuvana, a također i prevedena na hrvatski ili srpski. Možemo ih podijeliti u 4 grupe:

I. Sokratovski dio (pod utjecajem Sokrata)

1. Apologija (obrana Sokratova na sudu)
2. Kriton (o poslušnosti zakonima)
3. Protagora (da li se vrlina može naučiti)
4. Ion (pjesništvo nije zasnovano na razumu)
5. Lahet (o hrabrosti)
6. Država I (o pravednosti)
7. Lisid (o prijateljstvu)
8. Harmid (o razboritosti)
9. Eutifron (o pobožnosti)

II. Prijelazno doba

10. Gorgija (protiv retorike)
11. Menon (teorija sjećanja)
12. Eutidem (o pogrešnom zaključivanju)
13. Hipija Manji (o Homerovim junacima)
14. Kratil (o filologiji)
15. Hipija Veći (o pojmu lijepoga)
16. Meneksen (o retorici)

III. Spisi zrelog doba

17. Gozba (o erosu)
18. Fedon (o besmrtnosti duše)
19. Država II-X
20. Fedar (o ljepoti)

IV. Spisi kasnog doba

21. Teetet (o znanju)
22. Parmenid (dijalektika, ideje)
23. Sofist (nastavak Teeteta)
24. Državnik (nastavak Države)
25. Fileb (o dobru)
26. Timej (kozmologija)
27. Kritija (o političkim pitanjima)
28. Zakoni (druga najbolja država)
29. Dodatak Zakonima

[Jednostavko]

Aristotel

Neki ga smatraju najvećim filozofom i polihistorom jer je jako sistematičan i logičan tako da je teško naći protivrječnosti u njegovoj filozofiji. Postavio je temelje svim filozofskim disciplinama i temelje zapadnoj civilizaciji. Bio je Platonov učenik. Poslije je došlo do razilaženja ("Prijatelj mi je Platon, ali mi je veća prijateljica istina."). Rođen je u Stagiri na sjeveru Grčke. Kad je imao 17 godina došao je u Atenu, a u 18. godini postaje Platonov učenik i ostaje u njegovoj Akademiji 20 godina. Godine 342. otišao je na dvor Filipa Makedonskog gdje je odgajao Aleksandra Velikog koji je tada imao 15 godina. On ga je odgojio u duhu svoje filozofije. Aleksandar je sa svojih osvajačkih pohoda obaviještavao Aristotela o raznim narodima, njihovim običajima i znanjima.

Godine 335. Aristotel osniva školu na mjestu hrama Apolona Likejskog, po čemu je njegova škola dobila ime Likej. Oko hrama je bilo šetalište (peripatos) pa su se njegovi učenici prozvali peripatetičari, a kaže se da je Aristotel šetajući predavao svoju filozofiju. U 13 sljedećih godina Aristotel je napisao sve što je napisao (oko 445000 redova). Nakon Aleksandrove smrti Aristotel je došao u nezgodan položaj pod sumnjom da je pristaša makedonske prevlasti u Grčkoj pa je bio optužen za asebeju (bezboštvo). Pobjegao je "kako se Atenjani ne bi po drugi put ogriješili o filozofiju", kako je sam rekao. Umro je u 64. godini.

Držao je dvije vrste predavanja (prije podne i poslije podne i navečer). Prijepodnevna predavanja su bila ezoterička, samo za učenike (filozofije). Ova druga su bila egzoterička, popularna predavanja za građanstvo. Smatrao je da dublja filozofija nije za svakoga. Dostojni ezoteričkog predavanja su oni koji su prošli kurs logike, jer logika je oruđe (organon) filozofije.

Aristotelovi spisi

1. Organon (zajednički naziv za sve logičke spise: Kategorije, O sudu i rečenici, Analitika I, Analitika II, Topika, Pobijanje sofista)
2. Metafizika (sadrži 12 knjiga)
Matafizika je dobila naziv po tome što dolazi iza fizike. Meta = iza, iznad (lat. trans). Ona proučava ono što se krije iza bića, pojava, koja se svakodnevno sreću, ono što stoji iza fizičkoga, prirodnoga. To što se krije iza pojava je suština.
3. Fizika
4. Psihologija ("O duši" i drugi manji spisi)
5. Nikomahova etika
6. Politika
7. Politeja (158 ustava, sačuvan je samo "Ustav Atenski")
8. Poetika ("O pjesničkom umijeću")
9. Retorika

Svi ovi spisi su prevedeni na hrvatski ili srpski.

Aristotel je imao sistem. "Sistem je jedinstvo različitih spoznaja pod jednom idejom." (Kant). Kad je govorio o nekom problemu obradio je sva pitanja, sve slučajeve i završio "... i ništa više osim toga". Zatim bi podrobno analizirao svaki taj predmet i našao što je zajedničko u toj klasi. Njemu je stalo zbog čega je neka stvar upravo to a ne nešto drugo.

Primjer takve sistematičnosti su kategorije kretanja. Ima ih točno 6, ni manje ni više:
1. Od ne biti ka biti = postajanje, nastajanje
2. Od biti ka ne biti = propadanje, nestajanje
3. Od biti ka biti više = rašćenje
4. Od biti ka biti manje = opadanje
5. Od biti ovdje ka biti tamo = promjena mjesta
6. Od biti ovako ka biti onako = promjena (kvaliteta)

Bitak je izvođenje stvarnosti iz mogućnosti. Ili kretanje (kinesis) od mogućeg (dynamis) prema stvarnom (energeia). Tako dobivamo nešto što je ostvareno, odjelotvoreno. Zavisno od toga da li su bića ostvarena po sebi ili posredstvom drugoga (čovjeka) dijelimo ih na prirodna bića (physei onta) i na tehnička bića (tehnei onta). Bitak je neprekidno proizvođenje mogućnosti u stvarnost koja opet u sebi krije nove mogućnosti. Prva mogućnost po Aristotelu je tvar (hyle). Ona je čista mogućnost, tvar kao takva nema u sebi ničega ostvarenog.

Filozofija je za Aristotela znanost. Nije svako znanje znanost. Čovjek može imati neka pojedinačna teoretska ili praktična znanja i vještine, ali znanost je samo onda ako se poznaju uzroci i principi. Metafizika je najviša znanost. "Ima jedna znanost koja proučava biće kao biće i sve što mu pripada po sebi." Metafizika je teoretska znanost o prvim principima i najvišim uzrocima. Metafizika se naziva i prvom filozofijom (philosophia prima) ili ontologijom (to on = biće + logos). Središnja tema Aristotelove filozofije je kretanje ili događanje.

Uzroci svega što jest:

1. materija (hyle) - causa materialis

2. oblik (morfe, eidos) - causa formalis

Formalni uzrok stvari. Na primjer sudovi su oblik, a pojmovi od kojih je sud sastavljen je materija. Svako biće nastalo je zbog ova dva uzroka. Materija je mogućnost neke stvarnosti. Kako će se ta mogućnost ostvariti zavisi o obliku koji sadrži sama ta materija ili o obliku koji dolazi sa strane.

3. pokretački, djelatni, eficijentni uzrok - causa effitiens

Kod prirodnih bića taj pokretački uzrok nalazi se u samom sjemenu iz kojega se biće razvija. Za tehnička bića je pokretački uzrok izvan same materije.

4. svrha (telos) - causa finalis

Prirodna bića imaju svrhu u samima sebi. Svrha žira je hrast. Ona je imanentna (ono što je sadržano u nečemu). Imanentna svrha žira je hrast, a ne stol. Žir može jednoga dana postati stol, ali to nije njegova imanentna svrha.

Kada se ostvari svrha dobiva se biće koje Aristotel naziva entelehija (hen telos ehein - jedno sa svrhom biti). Entelehija je potpuna odjelotvorenost. Jedno biće je dostiglo svoj vrh, svoju svrhu, ako ostvari svoju mogućnost.

Ideje za Aristotela nisu odvojene od bića, kao kod Platona. Svako osjetilno biće je istinsko biće, a ne prividno biće. Svako osjetilno, pojedinačno biće je za njega (prva) supstancija. Pojedinačno je sve što se može označiti sa "to" ("To je ..."). Supstancija u sebi sadrži bit. Dakle, bit se nalazi u biću, a ne odvojeno u posebnom svijetu ideja, kao kod Platona. Znanost ima zadaću da spozna raznolikost u kojoj se pojavljuju bića. Svako biće ima svoj dynamis (mogućnost), tako da se biće neprekidno razvija. Aristotel i vrste naziva supstancijama. To su druge supstancije. Prva supstancija je pojedinačno biće, a druga supstancija je vrsta.

Pojedinačno je opće. Pojmovi čine ono po čemu je pojedinačno biće biće. Za svako "to" ili pojedinačno moramo navesti pojam, ono opće, da bismo saznali istinu o tom pojedinačnom biću. Pojmovi su temelj svega. Za sve što postoji možemo reći "Pojedinačno je opće". Pojedinačno je opće, ali nije niti izvan niti iznad pojedinačnog. Opće je u i na pojedinačnom. Opće određuje pojedinačno.

Aristotel je uveo pojam kategorije. Po njemu ima 10 kategorija. Kategorija je svaka bez ikakve veze iskazana riječ koja je ili supstancija, ili kvalitet, ili kvantitet, ili relacija, ili mjesto, ili vrijeme, ili posjedovanje, ili djelovanje, ili trpljenje, ili položaj. Ovih 10 kategorija odgovaraju vrstama riječi.

Mišljenje je istinito ako mu odgovara kakva stvarnost. Istina je govoriti za ono što jest da jest, a za ono što nije da nije.

Čitav svijet se odvija između dvije krajnosti, između materije i forme koja je apsolutna stvarnost. Ta apsolutna forma koja se nalazi na kraju zove se bog ili božanstvo. Ta čista forma je nepokretna ali sve pokreće. Ona je nepokretni pokretač. Do čiste forme se dolazi tako da materija postepeno sve više postaje neki oblik, neka forma, dok se na kraju ne pretvori u čistu formu.

Bog je čista djelatnost (actus purus). On je nepokretan jer ne teži ničemu, ništa mu nije potrebno, ali daje kretanje svemu. Ta čista djelatnost je mišljenje, a to mišljenje misli samo sebe. Bog ne može misliti ništa drugo do samog sebe. Čitav svijet potječe iz čežnje materije za bogom jer bog je najviša stvarnost. Bog nije personalno biće - on je čisto mišljenje koje misli samo sebe. Mišljenje je najviši oblik postojanja. To je do kraja izvedena Parmenidova teza da je misliti = biti. Božanstvo daje čežnju materiji da se postepeno pretvara u formu i postane na kraju čista forma, mišljenje, bog.

(nastavlja se)

[Jednostavko]

Aristotel (nastavak)

Psihologija ili teorija duše. Razlikujemo četiri reda zbivanja - mehaničko (promjena mjesta), kemijsko (preobrazba svojstva), organsko (rast, ishrana) i psihičko. Ta četiri reda zbivanja nisu ontološki istog ranga. Psihičko zbivanje je najviši oblik zbivanja pa tako i zbilje, a mehaničko zbivanje je najniži oblik zbivanja i zbilje. Svaki naredni stupanj podrazumijeva prethodni koji ga omogućuje. Pod psihičkim kretanjem Aristotel smatra kretanje duše. Ona je nepokretna, ali daje kretanje tijelu.

Po njemu i životinje i biljke imaju dušu, a ne samo čovjek. On razlikuje vegetativnu dušu, animalnu dušu i nous (um) koji pripada čovjeku. Vegetativnu dušu karakterizira asimilacija i rasplođivanje. Asimilacija znači uzimanje okoline. Animalnu dušu karakterizira samopokretnost i osjet. Životinjska duša može predočiti predmet. Predodžba predmeta uvjetuje čuvstvo ugode ili neugode, a to opet uzrokuje želju. Želja uzrokuje kretanje tijela. Animalna duša je u stanju da stvara osjete. Ona je u stanju da raspolaže osjetilima. Ona posjeduje jedno općenito, zajedničko osjetilo (sensus communis). To omogućuje opću predodžbu predmeta. Ona sjedinjuje u cjelinu mnoštvo osjeta, a ta cjelina je slika predmeta. To opće osjetilo se po Aristotelu nalazi u srcu, a ne u mozgu.

Najviši stupanj duše je um ili nous. On može biti pasivan (pathetikos) ili aktivan (poietikos). Pasivan um samo prima opažajni materijal, a funkcija aktivnog uma je da taj opažajni materijal svede na jednu sliku. On mnoštvo svodi na jedno. Krajnja svrha uma je da, ako je moguće, sve svede na jedno - a to je onda bitak. Istina mora važiti za sve slučajeve određene klase. Nema svatko svoju istinu, istina je jedna. Priroda uma je da mnoštvo svede na jedinstvo. Aristotel je cjelokupnu stvarnost sveo na dva momenta, tvar (hyle) i oblik (morfe). Zato on kaže da je metafizika nauka o prvim oblicima i najvišim principima. Djelatni um je besmrtan, putem njega čovjek se uzdiže do božanstvenosti.

Moral je aktivno čovjekovo oblikovanje sebe i drugih kao dobrih ili zlih, a etika je teorija morala. U Aristotelovoj etici eudaimonia (sreća) se postiže tako da svako biće razvije svoju prirodu i bavi se njemu svojstvenim djelatnostima. Svaki čovjek je manje ili više krepostan ili vrlovit, ima vrlinu. Mjerilo vrijednosti je uspjeh. Ako si uspio da svedeš cjelokupno mnoštvo na jedno onda je to tvoja vrijednost. Aristotel slijedi grčki ideal kalokagatije, lijepe dobrote ili dobre ljepote (to kalon - ljepota; to agathon - dobrota). Sklonost, uvid i navika + volja da se djeluje prema umnom uvidu = krepost. Takav čovjek koji to postigne je blažen, sretan.

Sve vrline je Aristotel podijelio na etičke i dianoetičke. Za etičke vrline je potreban odgoj, navikavanje, ali i umni uvid je neophodan. Dianoetičke vrline su čisto umne vrline. Najviši oblik djelatnoti je teorija, a najviša vrlina je svesti sve mnoštvo na jedno.

Etika proučava sreću sa stanovišta jedinke, a sreću cijelog društva proučava politika. Zato je etika niža od politike, jer etika se bavi pojedincem, a politika svima, cjelinom. Aristotel smatra da je čovjek po svojoj prirodi državotvorno biće. Čovjek može realizirati svoju prirodu jedino u društvu. Onaj kome nije potrebno društvo je ili bog ili divlja zvijer. Za Aristotela je najbolja ona država koja omogućuje do kraja razvitak i sreću svake jedinke. Država (politeja) ne valja ni da je velika ni da je mala. Ako je velika onda je nestabilna, a ako je mala onda ju je teško braniti. Ako je u planinskom dijelu onda bi vladala glad, ako je u nizini onda je na domet pljačkaša. Treba svakako da bude uz more.

[Jednostavko]

HELENISTIČKO RAZDOBLJE

Epikur

Bio je s otoka Samosa. Filozofiju je počeo učiti sa 14 godina. Osnovao je 313. filozofsko udruženje u Ateni, u vrtu. Napisao je 41 djelo.

Osnovni moto: "Podići ljepotu do principa načina života i osigurati je za lični život."

Cijelu filozofiju dijeli na kanoniku, fiziku i etiku. Kanon = pravilo. Kanonika je proučavanje gnoseologije i logike. Fizika proučava kozmos. Etika govori o tome kako treba živjeti. Kanonika i fizika su preteče njegove etike. Za njega je cilj teorije praksa.

Govorio je da je sam naučio filozofiju, ali izgleda da je od Demokrita uzeo teoriju atoma. Njegova teorija se samo u jednome razlikuje od Demokritove teorije. Epikur pridaje atomima ova svojstva: padanje, repulzija (odbijanje) i otklon ili deklinacija. Prve dvije komponente poznavao je i Demokrit, a samo treću uveo je Epikur koji kaže da se atomi ne kreću po određenim putanjama kao kod Demokrita, već se i otklanjaju, skreću s prave linije, pa dolazi do odstupanja i gomilanja. Zahvaljujući tom skretanju s linije nastaju bića. Epikurov sistem je: da sve nastaje zahvaljujući otklonu atoma. Tako je ugoda otklon od bola, sreća otklon od nesreće. Ovdje je slučajnosti dan ontološki rang. Princip Epikurove filozofije je sloboda ili spontanitet (lat. sua sponte = svojom voljom). Dakle, nešto se događa slučajno, a ne po nužnosti kao kod Demokrita. Po Epikuru se iz slobode rađa sve. Po njemu je također moguće da nastaje mnogo svjetova. Za razliku od Aristotela za koga je duša bestjelesna, za Epikura je duša sastavljena od atoma.

Epikur nije poricao postojanje bogova, ali ih je "protjerao" u međusvjetove gdje žive uživajući i ne miješajući se s ljudima. Intermundia = međusvijet (od mundus = svijet, inter = između). Pretpostavlja se da je on bogove priznavao samo radi dotadašnjeg ustanovljenog vjerovanja, ali oni nisu potrebni u njegovom sistemu.

Epikur smatra da su osjetila (sensus) izvori prave spoznaje. I on smatra da se od predmeta odvajaju sličice koje dolaze do našeg oka. Drugi kriterij istine je pojam ili prolepsis. To je neki općeniti opažaj koji ostaje u nama nakon više susreta s nekim stvarima. Treći kriterij istine su afekti (ugoda i bol).

Njegova fizika je išla za tim da riješi čovjeka straha. Zato je on uvjeravao da bogovi nemaju veze s ljudima, da smrt nije ništa strašno. Epikur preporuča da se svi bave filozofijom jer spoznavajući neće se više bojati. Osnove njegova valjana života su: 1. Bogovi su bezopasni, iako besmrtni. Oni nisu onakvi kakve ih predstavlja svjetina, tj. da ih se treba bojati. 2. Smrt nas se ništa ne tiče jer je sve u osjećaju ugode ili neugode, a smrt je gubitak osjećaja pa onda ne možemo spoznati da je smrt strašna. "Tako nas se to, tobože, najstrašnije zlo, smrt, ništa ne tiče jer dok postojimo mi nema smrti, a kad dođe smrt tada više nema nas."

Epikur je smatrao da dok se čovjek ne oslobodi straha od bogova, smrti, raznih prirodnih pojava, ne može postići duševni mir (ataraksija), a bez toga nema sreće. Ne treba se lišiti nikakvih zadovoljstava ali u njima ne treba pretjerivati. Dakle, ne zagovara se tu nikakav raskalašeni život.

Ne treba se baviti politikom, jer to uznemiruje čovjeka, a duševni mir je najvažniji pored tjelesnog zdravlja. On se ne smatra građaninom bilo kojeg polisa, ali je kozmopolit - tj. osjeća se kao građanin svih polisa, cijelog kozmosa.

"Točno razmatranje upućuje nas što treba da biramo i izbjegavamo da bismo postigli tjelesno zdravlje i duševni mir jer je to cilj blaženog života. Čitavo naše djelovanje ide, naime, za tim da ne trpimo bol i da ne budemo uznemireni."

Stoicizam

Naziv dolazi od Stoa trijema. U tom trijemu Zenon je otvorio školu. Stoicizam je brzo oduševio ljude pa se dijeli na:

Stara Stoa (Zenon, Kleant, Hrizip)

Srednja Stoa (Ponetije s Rodosa, Posejdonije iz Sirije)

Obojica su bili eklektičari (eklegein = izabrati). Za njih se kaže da su bili i sinkretisti (sinkretismus = ujedinjenje). Eklektičar je onaj koji od svih filozofija izabere najbolje, pa tu nema originalnih misli. Sinkretizam znači ujedinjenje, često i dvije različite filozofije. On može biti i vrlo plodan, ali najčešće je to jalov pokušaj. Ciceron je bio tipičan predstavnik eklekticizma, on je proučio rimsku tradiciju i grčku filozofiju.

Nova Stoa (Seneka, rob Epiktet, car Marko Aurelije)

Stoici dijele filozofiju slično kao i Platon, na fiziku, logiku i etiku. Fizika treba da odgovori što je cjelina i na koji način cjelina egzistira, logika da odgovori na pitanje o kriteriju istine, etika kako treba živjeti.

Za stoike je karakterističan materijalizam. Sve je za njih materijalno osim ove tri stvari: mjesto, vrijeme, iskaz. Materija (ili priroda) ima dva momenta u sebi: natura naturans (stvaralačka priroda) i natura naturata (stvorena priroda). Stoici pod natura naturans podrazumijevaju boga, svjetski logos, um. Sve se zbiva po nužnosti, nema slučajnosti. Budući da se sve zbiva nužno, logično, onda je kozmos logičan, savršen, on je bog. Dakle, oni su panteisti (sve je bog, bog je svuda). Pan znači svuda, theos bog.

Stoici su se mnogo bavili logikom i zato su je unaprijedili. Oni su 10 Aristotelovih kategorija sveli na 4: supstancija, kvalitet, stanje, relacija. A Hrizip je prostudirao hipotetički disjunktivni zaključak. Oni su se bavili i gramatikom, od njih potječu i imena padeža. U gnoseologiji su isto dali velik doprinos. Pojmovi nastaju prirodno ili izučavanjem. Prirodno - pomoću iskustva, izučavanjem - umnom djelatnošću.

Etiku su izveli iz filozofije prirode. Priroda je osnovni kriterij etike. Tvrdili su da nijedan čovjek po prirodi nije rob. Budući da u kozmosu vlada nužda, logos, onda je pravi život onaj koji je u skladu s prirodom, tj. sa umom, a to može samo ako je slobodan, a slobodan je ako je spoznao kozmos i nužnost u kozmosu i podredio (prilagodio) svoje biće toj nužnosti. Jer naš um je isto što i kozmički um. Ako se stvari moraju slagati s pojmovima, onda se i naš um mora slagati s kozmičkim umom. Ako se suprotstavljamo kozmičkom umu onda to vodi zlu.

Iako čovjek nije od prirode rob on može biti rob svojih afekata (pathos = affectus = vezanost za stvar). Bol, strah, požuda, naslada, nastaju kao rezultat zavisnosti od vanjskih objekata. Kada se čovjek usaglasi s kozmosom onda postiže vrline: hrabrost, razboritost, pravednost, umjerenost. Čovjek ima dužnost (kathekon) da sebe dovede u sklad sa umom, tj. u sklad s kozmičkom nužnošću. Stoici ne mare za polis, državu, oni su građani cijelog svijeta, svjetske države kozmopolisa.

"Facere docet philosophia non dicere" (Djelovati uči filozofija, ne govoriti), tako kaže Seneka. Za Seneku je sloboda ravnodušnost prema sudbini i pokoravanje božanstvu, tj. kozmosu, nužnosti. Stoici su tvrdili da se sloboda ne može oduzeti (ni kad ih peku na vatri), ona pripada njegovoj prirodi. Stoik je slobodan unutra, u svojoj unutrašnjosti. Stoici su slobodni samo u mislima.

(nastavlja se)

[Jednostavko]

Skepticizam

Prvi i najznačajniji skeptik je Piron iz Elide, zatim Timon, Enesidem, Agripa, Sekst Empirik. Riječ dolazi od skeptein = istraživati. Skeptičar nije sumnjičalo nego istraživač.

I skepticima je stalo do duševnog mira (ataraksija) koji se može postići sumnjom u kojoj je čovjek razapet između dvije stvari. Govorili su pro et contra, sic et non, da i ne, za i protiv. Bilo što da se tvrdi za skeptike je to dogmatizam. Zato su se uzdržavali od suda - epohe. Epohe = uzdržavanje od suda. Jer kada se nešto tvrdi za, oni istraže i ono protiv, a kada istraže i jedno i drugo onda se uzdržavaju od suda jer tako ne stvaraju duševnu podvojenost pa imaju duševni mir.

Taj posao pronalaženja svakoj tezi antitezu je vrlo težak jer svatko želi stvoriti filozofiju iz koje se ne može izvući i sud i njegova negacija. Isto su činili i s običajima. Istraživali su običaje svog naroda, ali bez uvjerenja, jer su znali da svaki običaj, koji je dogmatizam, ima i suprotan drugi običaj jednake vrijednosti.

Pri istraživanju su se služili tropima. Tropi znači načini izlaganja. Ima 10 tropa:

Prvi trop govori o raznolikosti bića.

Drugi trop govori o razlici među ljudima.

Treći trop govori o razlici kod jedinke.

Četvrti trop govori o razlikama u okolnostima (jedan isti pojedinac može iste predodžbe različito percipirati).

Peti trop govori o razlikama u udaljenosti (toranj iz daljine izgleda okrugao, a iz blizine četverouglasto).

Šesti trop se odnosi na razne primjese koje učestvuju u pojavama (sve pojave koje zapažamo vidom javaljaju se s primjesom zraka; čovjekovo tijelo je na toplom crveno a na hladnom blijedo pa se ne zna kakvo je po sebi).

Sedmi trop su razlike koje nastaju iz odnosa veličine (zrnce pijeska je tvrdo, a šaka pijeska je mekana - veliko mekano nastaje iz malih tvrdih).

Osmi trop su razlike u odnosu na nešto (razlika čovjeka u odnosu na njegovo mišljenje).

Deveti trop se odnosi na pojave koje djeluju ali se ne događaju često (npr. čovjek koji doživi potres to doživljava teško, dok je npr. Japancima to normalno).

Deseti trop se odnosi na običaje, zakone i mitska uvjerenja (Etiopljani tetoviraju svoju djecu i žene se sa svojim sestrama, a Grci to ne rade).

Skeptici ne dopuštaju nikakvu teoriju prirode, fiziku, jer se svakom sudu može naći suprotnost. Kada bi nešto tvrdili o prirodi onda bi bili dogmatičari.

Kako treba živjeti? Također se treba suzdržavati, kao i u izražaju mišljenja. Treba biti indiferentan, ravnodušan.

Timon je ovako odgovorio na ova pitanja:

1. Kakve su stvari?
- Treba se suzdržati od odgovora.

2. Kako se odnositi prema stvarima?
- Treba se odnositi prema njima, ali ne s uvjerenjem, jer njihova moguća propast izaziva bol.

3. Što se dobiva odnosom prema stvarima?
- Ataraksija (duševni mir).

Stoici bi potpisali Descartesovu izreku: "De omnibus dubitandum est" (U sve treba sumnjati).

Neoplatonizam

Glavni predstavnik je Plotin. Osnovao je školu u Rimu i tamo predavao. Njegov učenik je izdao njegova djela koja je problematskim redom sredio. Plotinova filozofija nastupa kada dolazi do izvjesnog utjecaja istočne misli, pa se to može osjetiti u njegovoj filozofiji. Bio je veliki protivnik kršćanstva.

Plotinov sistem je dualistički - dijeli svijet na esencijalno i pojavno. On svoju filozofiju izvodi iz Jednog koje transcendira cijelu stvarnost. Jedno je probilje iz kojeg isijava svekolika stvarnost i cijeli svijet. Jedno nije mišljenje. To jedno je kao Sunce koje isijava svjetlost i daje život svemu. Ono što je bliže Jednom to je više stvarno, više lijepo. Kod njega se ističe ta hijerarhija (hieros = svet, arhein = vladati). Jedno je u potpunosti za sebe i po sebi. Ono je potpuno nezavisno od bilo čega. Na vrhu piramide je um, čista duša, ideje. To je ono što je najstvarnije. Čista duša ima providnost koja se spušta u sve živo, što je više udaljena to je manje prisutna. Materija je najniži svijet, odsjaj pravog svijeta.

Kad se jednom shvati to Jedno koje je ujedno i bog, onda je to stepenica pred jedno naročito stanje - ekstasis (ekstaza). To bi bilo doživljavanje boga u sebi. Bog izvan čovjeka ne postoji, on postoji po tome što je u čovjeku, što ga on osjeti. To ekstatično stanje je stanje sjedinjenosti s bogom, a to se postiže bavljenjem filozofijom, dok se ne shvati struktura kozmosa i Jedno. Tada se postaje bliži bitku i bogu. Doživljavanje boga nije dano svakom, mora se baviti filozofijom da bi se doživjelo to stanje. Što se više uzdižemo, to više jesmo, to smo više u prilici da osjetimo ekstazu i da se sjedinimo s božanstvom.

Što je zajediničko Epikuru, stoicima, skepticima i Plotinu?

Kod Epikura, stoika, skeptika i Platina isto je to što smatraju da je filozofija bezuvjetan uslov pravog života. Mora se znati cjelina da bi se znalo kako treba živjeti. Smisao teorije je praksa. Smisao filozofije je istinski, valjan život.

Zajedničko im je svima: neovisnost o svjetskom toku. Sve te filozofije idu za tim da riješe individualne probleme sreće i života. Njih ne interesira društveni život, polis. Svima, osim Plotina, je važan duševni mir. Kod Plotina nema duševnog mira. Ispunjenost božanstvom nije mir. Tu nema smisla govoriti ni o miru ni o kretanju. Ono je s onu stranu mira i kretanja.

Svi su govorili o problemu slobode. Sloboda je kod Epikura otklon od svjetskog toka, otklon od linije. Kod stoika sloboda je spoznata nužnost. Kod skeptika sloboda je suzdržavanje. Kod Plotina sloboda je ispunjenost božanstvom, Jednim.

[Jednostavko]

KRŠĆANSKA FILOZOFIJA

Kršćanstvo se javilo kao rezultat robovlasničkog sistema. U tom društvu rob ne spada u red ljudi nego u red stvari ("oruđe koje govori" - instrumentum vocale). Isto je bilo i sa ženama i djecom pater familiasa jer je on mogao učiniti s njima što hoće. Rob je proturječno biće. Po prirodi je čovjek, a po društvu stvar. Rob je samo ponekad postajao čovjek, a to je bilo onda kada se pobunio, jer time što više voli umrijeti nego biti rob pokazuje da je čovjek. Ali svijet je njemu bio daleko nadmoćniji i uvijek ga je poražavao. On je prema svijetu nemoćan. On nije vidio izlaz u tom svijetu pa je težio da transcendira taj svijet. Praktično (borbom) to nije mogao pa je to učinio u mislima.

Kršćanstvo je revolucionarni pokret jer ne priznaje ovaj svijet nego drugi koji je istinit i pravi svijet. Kršćani su porekli ovaj svijet bar na duhovnom planu. No ipak je to bilo poricanje i na praktičnom planu jer su stvorene kršćanske općine za koje je Engels rekao da su prve komunističke zajednice.

Ja sam ti, ti si ja. Jer ja ne mogu biti sretan ukoliko si ti nesretan. Ja ne mogu biti sit ukoliko si ti gladan. Ja ne mogu razviti sebe ako ne razvijem nešto u tebi, a to je ljubav koja se ne može ovdje postići, ali može na drugom svijetu. Ako za života ne mogu ostvariti svoje biće, mogu iza groba. Život je podložan ovome svijetu, ali duša ne. Sve dok se religija nije institucionalizirala, sve dotle je kršćanstvo bilo revolucionarno. A sada su postali profesionalni kršćani koji su se udružili s državnim aparatom i postali su kontrarevolucionarni.

Kršćanstvo je u bliskoj vezi s Isusom Kristom. Natpis na križu:

INRI - ISUS NAZARETUS REX IUDORUM
(Isus Nazarećanin kralj židovski)

Postoji mnoštvo dokaza za da i za ne u vezi s tim da li je egzistirao. Rodio se svega nekoliko godina prije nove ere, iako se nova era uzima kao početak kada se Krist rodio. Za njega je važno da je porijeklom iz siromašne porodice. Rano je bio nadahnut revolucionarnim idejama. Isus se kao mlad čovjek upoznao s religioznom sektom Esena, koji su imali obilježje komuna. Sve je bilo zajedničko, temelj ljudskih odnosa bila je ljubav. Tako se upoznao s tim osnovnim principima. Odrastao je u jevrejskoj tradiciji u kultu Jahve (hebr. = ja sam koji jesam, tj. jedino on stvarno egzistira za sebe i po sebi). Isus je izgleda težio da nađe sintezu između kulta Jahve i Esena. U Bibliji se vide određene promjene. Bog koji je bio židovski bog i njima se obraćao na kraju postaje bog svih naroda.

Glavni kršćanski tekst je Evanđelje (blagovijest). Filozofski najdublje je Ivanovo evanđelje, a Marka, Luke i Mateja su sinoptička (sinopsis = skica) i filozofski nevažna.

Siromašan se ne mora biti samo u materijalnom smislu nego i u duhovnom pa postoji u Bibliji izreka: "Blago siromašnima duhom jer je njihovo carstvo nebesko." Biblija se tu obraća neobrazovanima za razliku od književnika i farizeja. Ti književnici su poznavali moralne maksime tog vremena. Farizeji (= izdvojeni) su oni koji su se držali Mojsijevog moralizma.

Isus je i bog i čovjek. On je reinkarnacija boga, otjelovljenje boga. On je sin Marije djevice i boga. Boga i Isusa, tj. njegovog sina povezuje bog-duh, tj. ljubav. To troje: bog-otac, bog-sin i bog-duh je u osnovi jedno. Isus postaje simbol povratka u iskon, u početak. On treba da iskupi čovječanstvo od istočnog grijeha u kome se svi ljudi rađaju. Isus je prošao sva iskušenja svijeta, ali nije prošao kroz jedno iskušenje, a to je žena. On nije imao nikakva iskustva sa ženama. Time što je prošao sva iskušenja (osim tog jednog) dokazao je božanstvenost svoje prirode.

Kršćanstvo ima težnju za univerzalnošću, da ga svi prihvate. A ono se prihvaća dogmatski, tj. putem religioznih tekstova u koje treba mehanički vjerovati.

Filon iz Aleksandrije

Filon je nastojao cijelu grčku filozofiju tumačiti u duhu biblijskog monoteizma, ali, što je apsurdno, i Bibliju je objašnjavao grčkom filozofijom. On je tvorac nebeske hijerarhije: bog, arhanđeli, anđeli i na kraju demoni. Demoni znači pali (to su oni koji su pali u tamu). Na čelu demona je Lucifer (lux = svjetlo, fero = nositi). Dakle, proturječno je njegovo ime sa statusom.

Gnostici

Njihovo ime dolazi od riječi gnosis = znanje. Kasnije su bili optuženi za jeres. Gnostici su smatrali da je spoznaja boga mistična. To je duhovno uzdizanje - egzaltacija. Kod njih je važan i pojam harizma, što znači milost koju bog daje pojedincima da mogu komunicirati s njim. Zbog gnostika je smatrana padavica svetom bolešću (smatra se da je bog u njima i da su egzaltirani, da komuniciraju s bogom). Bili su dobri poznavaoci kabale, jevrejske tajne vještine tumačenja tajnih znakova. Negirali su Isusa, smatrali su da je on običan čovjek.

Vrlo rano kao opozicija javlja se misao: Ako je bog dobar i pravedan odakle onda u svijetu zlo? A on ga je stvorio. To bi se moglo tumačiti da bog nije dobar stvoritelj pošto je stvorio ono što nije dobro, a to proturiječi njegovom biću. To pitanje vječito prati sve religije. Teorija koja pokušava opravdati boga, obraniti ga od ovog prigovora zove se teodiceja (theos = bog, dike = pravdati).

Gnostici su smatrali da zlo i dobro imaju podjednaki ontološki status i da je svijet jedinstvo dobra i zla. Izvor dobra je bog, a on je šutnja, o njemu se ne može govoriti, ne može se spoznati indirektno, već direktno egzaltacijom. Materija je izvor zla. Dakle, duša bi bila izvor dobra, a tijelo izvor zla.

Nakon gnostika javljaju se apologeti, branitelji dogmi od jeresa (skretanja). A prvi od njih je

Tertulijan

Kršćanska filozofija je contradictio in adjecto (drveno željezo), tj. ako je kršćanstvo onda nije filozofija. Kršćanstvo je prije svega vjerovanje, a ne dokazivanje i sumnja kao filozofija. Od filozofije je viši vjeronauk. To će izići na to da filozofija treba služiti teologiji (ancilla theologie).

Tertulijanov osnovni filozofski stav: "Vjerojatno je jer je nerazumno, sigurno je jer je nemoguće, vjerujem jer je apsurdno." Između Izraela i Atene nema nikakve veze. Između religije i filozofije nema suradnje.

Aurelije Augustin

Aurelije = Zlatousti. Živio je od 354. do 430. godine. Znao je dobro govoriti. Po svom sudu izvršio je sintezu platonizma i kršćanstva. Do 32. godine života bio je platonist i manihejac. Manihejci su bili sljedbenici Perzijanca Maniheja i tvrdili da je svijet neprestana borba između dobra i zla. Napisao je knjigu Confessiones ("Ispovijesti") i time postao rodonačelnik te vrste literature. On je tu opisao svoj prethodni život (čini se da je živio veoma slobodno).

Glavni stav: In interiori homine habitat veritas (U unutrašnjosti čovjeka boravi istina).

Na pitanje čemu se nada odgovorio je da jedino odabrani ljudi imaju šanse na božju milost. U svijetu vlada predestinacija (predodređenost). Postoji neka sudbina, fatum, koja sve poravnava.

Drugi osnovni stav: Credo ut intelligam (Vjerujem da bih razumio).

Za Augustina je filozofija vrsta ljubavi prema bogu. Augustinski čovjek je čovjek koji pati i čeka svoj kraj.

[Alienica]

Wow, hvala! Jel sad ako sve ovo pročitam, ne moram čitati Sofijin svijet?

[Jednostavko]

Hvala i tebi. Sofijin svijet nisam čitao pa ti ne znam odgovoriti na pitanje. Ovo dosad je malo više od trećine onoga što sam namjeravao (predvidio) da napišem.

[Jednostavko]

SKOLASTIKA

Nakon Augustina dolazi period od oko 1000 godina, a zove se skolastika (sholastikos = dokolica).

Boethius (Boetije)

Potiče iz porodice koja je dala dva cara i jednog papu. Izučio je najviše škole koje su se mogle izučiti (u Ateni i Aleksandriji). Bio je konzul na dvoru kralja Teodorika. Bio je optužen za veleizdaju i magiju. Zatvoren je i u zatvoru napisao knjigu "O utjesi filozofije". U toj knjizi preveo je i prokomentirao grčke filozofe. Time je stvorio latinsku filozofsku terminologiju. Preveo je Porfirijeva pitanja:

1. Da li rodovi i vrste postoje u prirodi stvari ili samo u našim mislima?

2. Ako postoje po sebi da li su tjelesni ili netjelesni?

3. Da li su odvojeni od čulnih objekata ili su u njima?

Ova tri pitanja su tzv. problem universalia. Javljaju se dva suprotna pravca: nominalizam i realizam.

Johannes Scotus

Prvi predstavnik realizma. Realizam je doktrina prema kojoj rodovi i vrste realno egzistiraju kao bića. Prema Johannesu opće stvara pojedinačno.

Napisao je djelo o podjeli prirode koja sadrži 4 vrste bića:

1. Biće koje stvara, a samo nije stvoreno (bog)
2. Bića koja stvaraju i stvorena su
3. Bića koja su stvorena, ali ne stvaraju
4. Biće koje niti stvara niti je stvoreno (opet bog)

Anselmo Kenterberijski

Izgradio je na temelju Johannesovog realizma dokaze za egzistenciju boga. Budući da je on najopćenitije i najistinitije biće on mora i da postoji.

Roscelin

On je predstavnik nominalizma. Bio je ekstremni nominalist. Za njega postoje samo pojedinačne stvari. Rodovi i vrste su samo pojmovi (flatus vocis = prazna riječ). Tako i bog mora biti svatko pojedinačno. Otac, sin i duh sveti su pojedinci. Time je povrijedio dogmu triniteta (trojstva) i optužen zbog jeresi.

Pjer Abelard

Tvorac je konceptualizma (lat. conceptus = pojam). Za njega su univerzalije pojmovi. Prije stvaranja svijeta univerzalija postoji u bogu, a nakon toga kao identičnost i sličnost među stvarima.

Toma Akvinski

Sin grofa. Član dominikanskog bratstva. On je stvorio ono što se zove filozofija perennis ili vječno istinita filozofija. Dobio je mnoge titule, a enciklikom pape i najviše priznanje, postao je vrhunski katolički filozof. Napisao je Suma contra gentiles i Suma theologie. Svoju filozofiju je utemeljio na Aristotelu. Njegova metoda nije istraživčka, kao Aristotelova, već tumačeća (hermeneutička, prema grčkom bogu Hermesu posredniku između ljudi i bogova). Otkada je proglašen vrhunskim katoličkim filozofom otada je njegovo dokazivanje egzistencije boga bilo obavezno za sve vjernike.

Najviše biće za Akvinskog je bog. On je ens ralissimum (najstvarnije biće). Sve ostalo su druga bića. Ako je bog bitak, sva ostala bića su drugo nego bitak (drugobitak). Svijet je drugobitak boga.

Bog je personalno biće (emocionalno, djelatno i voljno). On je ujedno i creatio ex nihilo (stvaranje iz ničega), a to je bilo strano grčkom duhu. Grcima je bilo neshvatljivo da netko stvara iz ničega nešto. Bog je jedino stvaralačko biće, a čovjek je samo rukotvorno biće, ali ne i stvaralačko. Čovjeku je unaprijed dan materijal za rukotvorenje dok bogu za stvaranje nije.

Toma je rekao da bog nije morao stvoriti svijet. Da je morao onda bi to bilo jače od njega. U bogu ne postoji nešto što bi ga natjeralo da stvara jer bi to što bi ga netjeralo bilo stvarnije od njega. U dubljem smislu bog je ipak morao stvoriti svijet. Ako je on stvaralačko biće onda je on morao stvoriti nešto. Morao je dokazati da je stvoritelj. Ako je bog svemoćno biće onda je negdje morao dokazati svoju moć, a to što je stvorio je svjedočanstvo njegove moći.

Bog isto tako nije stvorio iz nečega, jer da jest onda bi to vodilo u dualizam, morala bi postojati neka vječita materija, a monizam to ne dozvoljava. Da bi sistem bio monistički, tj. monoteistički onda se nije smjela dozvoliti egzistencija vječne materije. Akvinski kaže da je svijet nastao po milosti božjoj. On je morao stvarati da bi dokazao svoj identitet. Ponovo se prigovara kako to da je on sveznajući i dobar dozvolio da u svijetu ima umiranja.

Bog ne može protiv logike pa se Akvinski slaže s Aristotelom da bog ne može učiniti protivrječje mogućim. Ali kako je onda svemoguć?

Dokazi za egzistenciju boga:

1. Sve što nastaje, nastaje iz nečega, a to opet iz nečega što je starije od ovoga i tako redom. No ne može se ići u beskonačnost, jer ne bi bilo bića od kojeg je sve nastalo, ne bi bilo početka. Tako moramo doći do nekog početka, do onoga što je prvo, a to svi nazivamo bog.

2. U stvarima postoji prvi formalni uzrok. Kad ne bi bilo prvog ne bi bilo ni srednjeg. Kad ne bi bilo srednjeg i prvog ne bi bilo ni posljednjeg. A to sa sobom povlači nepostojanje svijeta i nas.

3. Dioba bića na nužna i nenužna. Nailazimo na bića koja mogu biti i ne biti. Nemoguće je da su takva bića uvijek postojala. Nisu sva bića nenužna, mora postojati i nužno biće.

4. Mjera savršenstva. U svijetu primijećujemo neke manje, a neke više savršene stvari. Dakle, mora postojati i najsavršenije biće kao mjera savršenosti ostalih bića.

5. Usmjerenost u bićima. Sve k nečemu teži. Sve teži k bogu, savršenstvu. Svijet kao cjelina teži u svoj iskon, k bogu.

[Jednostavko]

RENESANSA

U srednjovjekovnoj misli um je podređen vjeri pa je i filozofija podređena religiji (ancilla = sluškinja). Za razliku od Grčke gdje je vrlina bilo biti mudar, najveću vrijednost ima vjernik, i to odani vjernik, a on nije slobodan u mislima pa ni u djelu.

Poslije srednjeg vijeka u kome su bile prigušivane umne strasti i sposobnosti dolazi do jedne eksplozije znanja, pronalazaka, umjetnosti. To je renesansa, preporod u načinu mišljenja i življenja. Čovjek, a ne više bog, sada postaje centar kao biće oko koga se sve vrti. Individualni duh, za razliku od srednjeg vijeka, dolazi do jakog izražaja. Ljudski um postaje vrhovni presuditelj (kriterij) u svim stvarima.

Renesansa se zove još i moderno doba. Ona je izvjesna restauracija antike čija se filozofija počinje tada intenzivnije proučavati. Antički princip je: ex nihilo nihil fit (iz ničega ništa ne nastaje). U moderno vrijeme ovo načelo je izraženo kroz tri principa: princip održanja materije, princip održanja energije i princip održanja mase i energije.

Moderne znanosti javaljaju se u suprotnosti sa srednjovjekovnim znanjem, ali i u suprotnosti s antičkim znanjem. U antici se spoznavalo i znalo samo radi znanja, a primjena u praksi nije bila vrijedna poštovanja za Grke. U moderno doba se pak ističe praktičnost i iskoristivost znanja.

Matematika postaje općenito načelo kojega se svi drže pri interpretaciji svijeta. Svijet ima matematičku strukturu i spoznaja se sastoji u iščitavanju te stvarnosti. Tako se sve znanosti javljaju kao prirodno matematičke znanosti. Sve je prirodno, sve je po prirodi nastalo. A prirodno je matematičko.

U antičko vrijeme um je bio sebi dovoljan, a u modernim znanostima glavni princip nije raspravljanje, dijalektika, već promatranje, eksperiment. U antičko vrijeme nisu se poštovale znanosti (u modernom smislu). Antički mislioci su se odnosili prezirno prema znanostima. U moderno doba se sve znanosti javljaju iz zanata i postaju zanat. Težilo se iskorištavanju svih znanosti ("Rasprava o stereometriji buradi za vino" - Kepler).

U to vrijeme snažno se razvila fizika i astronomija, a najbolji primjer je Kopernik "O kretanju nebeskih tijela". Ovo djelo je napisano protiv Ptolemejevog djela "Veliki matematički sistem astronomije". Po njemu je Zemlja centar kozmosa (to je odgovaralo katoličkim teolozima). Po Koperniku je Sunce centar, a Zemlja se okreće oko Sunca. (U antici su postojale obje teorije.) Kopernikovo shvaćanje se suprotstavilo tadašnjem shvaćanju pa je, iako religiozan, dospio u sukob s religijom.

Galileo Galilei je značajan kao utemeljitelj fizike. Kepler je bio uspoređivan s Pitagorom, bio je sljedbenik njegove teorije. On je smatrao da je bog bio odličan matematičar i da je stvarao svijet po nečelima matematike i geometrije. Prava priroda stvarnosti je matematička. Tycho Brahe je bio iskustveni znanstvenik. Gledajući kretanje planeta on je sve bilježio. Kada je Kepler uzeo te spise i usporedio ih s Kopernikovim heliocentričkim sistemom, vidio je da su putanje planeta elipse, a ne kružnice kao po Kopernikovoj teoriji. Dakle, on je na jedan nov način, empirijski, utvrdio nešto.

Za Newtona kažu da je stvorio znanstveni pogled na svijet. On je zamislio svijet kao apsolutni mehanizam u kome se sve zbiva po zakonima. Smatrao je kozmos apsolutnim prostorom u apsolutnom vremenu. Uveo je opći zakon gravitacije koji djeluje na vrlo velikim udaljenostima.

Opće obilježje tog vremena je da su eksperimentiranje, indukcija, promatranje osnovni kriteriji spoznaje i da je matematika osnovno sredstvo (metoda) kojim se ispituje priroda. Za svaku spoznaju Newton je tražio da bude utemeljena na umu i čulima, te da bude očigledna. Glavno djelo mu je "Matematički principi prirodne filozofije".

[Jednostavko]

RACIONALIZAM I EMPIRIZAM

Empirizam (empiria = iskustvo)
Racionalizam (ratio = razum)

To su pravci gnoseologije (spoznajne teorije). Glavni odnos je odnos spoznajnog subjekta (tko spoznaje) i objekta (što spoznaje).

1. način - empirizam

Subjekt najprije osjetilima opaža, osjeća, iskušava objekt i zatim izvodi pojmove i sudove. Tu postoji pretpostavka ili supozicija (suponirati znači predmijevati, pretpostavljati) da se istina nalazi u objektima, a subjekt treba da je otkrije. Pojedinačno se smatra doista postojećim, a na temelju iskustva vrši se uopćavanje. Slika svijeta empiriste je rezultat. Ona je a posteriori (poslije iskustva), a ne a priori (prije iskustva).

2. način - racionalizam

Racionalist svijet konstruira iz svojeg uma, za razliku od empiriste koji promatra da bi stekao pojam. Dok empirist polazi od pojedinačnog da bi uopćavanjem objasnio općenito, racionalist polazi od općenitog da bi time objasnio pojedinačno.

Obje teorije teže da otkriju zakone. Zakoni imaju tri svojstva. Oni su općeniti, nužni i konstantni.

Svrha empiriste je da postane racionalist. Svrha racionalizma je pojedinačna stvarnost. Nikakvo iskustvo nije moguće bez prethodnih općih pojmova. Racionalist ne može donijeti sudove bez promatranja stvarnosti, jer oni moraju važiti u stvarnosti.

Prvo ćemo govoriti o racionalistima, a prvi od njih je

Rene Descartes

Porijeklom iz plemićke porodice. Školovao se u jezuitskom samostanu. Tu se dobro mogla naučiti logika, retorika i sve ono što je svojstveno skolastičkom školovanju. Brzo mu je dosadio taj jezuitski duh pa se obratio svjetovnome, tj. proučavanju prirode i tako doprinijeo fizici, matematici i filozofiji. Osnovni problem kojim se bavio je problem metode. Usput je izumio analitičku geometriju (izumiti znači izvesti iz uma). Formulirao princip inercije. Otkrio je zakon loma svjetlosti.

Napisao je "Raspravu o metodi". To važno djelo napisao je na francuskom, a ne na latinskom, kako je bilo uobičajeno, jer je imao namjeru da se čita među širokim masama. Ostala važnija djela su "Metafizička razmišljanja" i "Principi filozofije". Voltaire je rekao da je "Raspravom o metodi" Descartes naučio Francuze misliti.

Pravila metode. Prethodi im jedan vječiti stav: prije nego što se nešto zaključi, istražuje, u sve treba sumnjati. To se zove metodska skepsa. To je sušta suprotnost katoličkoj dogmatičnosti (sudovi koje se ne smije provjeravati, ispitivati, već slijepo u njih vjerovati).

1. Ništa ne treba uzeti kao istinito dok se ne pokaže kao jasno i razgovjetno. Za njega je spoznaja clare et discinte (jasnost i razgovjetnost).

2. Svaki problem treba podijeliti na sastavne dijelove i svaki od tih elemenata treba posebno ispitivati (analizirati, analein = rastavljati, dijeliti).

3. Uvijek u zaključivanju treba ići od najjednostavnijeg (element) ka najsloženijem. Treba izvršiti sintezu.

4. Treba učiniti potpuno nabrajanje i opće predodžbe.

Descartes je smatrao da, ako se držimo ova četiri pravila, možemo stvoriti jedinstvenu univerzalnu znanost - mathesis universalis, a ona treba da je utemeljena na matematici. Matematika je uzor racionalizma jer je izvedena iz razuma i nema veze s iskustom. Ta tendencija ostaje trajna do našeg vremena.

U objašnjavanju prirode, kozmosa, Descartes je bio zagovarač mehaničke slike svijeta. Njemu je za objašnjavanje kozmosa bio potreban bog. Jer on je svijet shvatio kao mehanizam, a uvijek kad imamo mehanizam mora postojati i prvi pokretač, a to je bog. Ali on se poslije ne miješa ni u šta.

Descrtes je prvi upotrijebio izraz znanost. Za filozofiju je interesantan njegov odnos prema metafizici. Filozofija je kao stablo čiji korijeni su metafizika, samo stablo je fizika, a grane su ostale znanosti. Dakle, sve znanosti proizlaze iz metafizike.

Descartes sve stavlja u sumnju, ali ne sumnja da on postoji, jer da ne postoji ne bi mogao sumnjati. Sumnja je određena vrsta mišljenja pa zaključuje:

Mislim, dakle jesam (Cogito, ergo sum).

Iz mišljenja se izvodi bitak. Bitak je utemeljen na mišljenju. Mišljenje je bit bitka.

Dok sumnjam u sve, izvjesno je bar jedno, a to je da jesam. Ako bi sve bilo neizvjesno onda se ne bi moglo doći do objektivne istine. Ovdje sumnja nije kao kod skeptika, da se unaprijed sve destruira, raspada, već je ona metoda pomoću koje se dolazi do subjektivne izvjesnosti o objektivnoj istinitosti. Istinitost je uvijek objektivna, a izvjesnost je subjektivna. Izvjesnost je naša uvjerenost u nešto. Istinitost i izvjesnost moraju biti usklađeni, ujedinjeni.

Uistinu jesu dvije stvari, misleća stvar (res cogitans) i rasprostrta stvar (res extensa). Descartes ovdje upada u dualizam. Ako postoje te dvije nezavisne stvari kako to da dolazi do određene koordinacije (npr. koordinacija postupaka - volja utječe na ponašanje). Kad nije znao što bi s ovim protivrječjem on je uzimao božanstvo u obzir. Res cogitans i res exstensa su u bogu sjedinjeni. Da bi kod čovjeka došlo do koordinacije potreban je sistem asistencije, bog asistira da bi tijelo i duša bili usklađeni.

[Jednostavko]

Baruch de Spinoza

Živio je u Holandiji koja je u ono vrijeme bila liberalna i u kojoj se moglo slobodno misliti. Bio je prognan iz svoje jevrejske zajednice jer se ogriješio o Talmud i Kabalu, svete knjiga Jevreja. Dospio je u težak materijalni položaj. Sam se izdržavao brišući optička stakla. To je ostavilo tragove na njegovom zdravlju te je obolio na pluća. Bio je od svih proklet jer je, možda čak jače od Nietzschea, kritizirao religiju i Bibliju, a znao je i jezik (jevrejski) na kojem je pisana Biblija ("Teološko-politčki traktat"). Osuda židovske zajednice bila gotovo ravna smrti. Židovi su se tokom cijele historije držali zajedno i to ih je održalo jer su uvijek bili protjerivani - dakle, zajedništvo je bilo jako pa kad se nekoga isključi onda se može znati koliko je to velika stvar. Živio je odbačen, neprihvaćen i sav predan filozofiji.

Svoj sistem je izložio u "Etici" (geometrijskim redom izložena i u pet dijelova podijeljena). Spinoza je preuzeo matematičku metodu od Descartesa pa je to primijenio u svojoj filozofiji (definicije, aksiomi, teoremi, dokazi). Brzo se pokazala ograničenost takve metode. Uvođenje matematičke metode se može razumjeti iz duha tadašnjeg vremena. Onda je važilo da su istine samo one koje je bog izložio u Bibliji, pa onda ako se uzima matematika kao sigurno znanje koje je utemeljeno na ljudskom umu, da je istinita, da je dovoljna za ostale stavove - to je jeres, protivljenje Bibliji. Matematička metoda koja je uvedena kao metoda u znanostima, uvedena je u filozofiju kao protivljenje kršćanstvu.

Za razumijevanje Spinozine ontologije bitna su tri termina - supstancija, atribut, modus. Tu se vidi razlika između njega i Descartesa.

"Pod supstancijom razumijem ono što u sebi jest i pomoću sebe se shvaća, tj. čijem pojmu nije potreban pojam druge stvari od kojega mora biti obrazovan (oblikovan)."

Supstancija je neuzrokovani bitak, sav bitak, jer postoji sama po sebi (u sebi). Ne ovisi ni od čega pa je apsolutna.

"Pod causa sui (uzrok sebe samog) razumijem ono čija bit sadrži u sebi postojanje."

Supstancija je neuzrokovana. Pomoću sebe se shvaća, a ne pomoću nečeg drugog. To znači da supstancija posjeduje svoj vlastiti smisao, logos - ne treba ga tražiti izvan. A to opet znači da nije potrebno nikakvo božanstvo kojim bi se objašnjavala supstancija. Priroda je proizvod prirode, same sebe (causa sui). Inače se stvari dovode u vezu s nečim drugim i tako definiraju i razmatraju. Kad bi se pojam supstancije oblikovao nečim drugim onda bi to bilo izvrsnije i općenitije, a od supstancije ništa nije izvrsnije. Za Spinozu je bog i priroda jedno te isto. Postoji samo jedna supstancija, jedna priroda ili bog.

Za beskonačnu supstanciju Spinoza je tvrdio da ima beskonačno mnogo atributa, ali je kasnije sve sveo na dva atributa.

"Pod atributom razumijem ono što razum opaža na supstanciji kao da sačinjava njenu bit."

Descartesove dvije supstancije (res cogitans i res extensa) imaju svaka po jedan atribut, a Spinoza kaže da ljudski razum na jednoj supstanciji opaža dva atributa. Ti atributi su protežnost i mišljenje. To su atributi prirode.

"Pod modusom razumijem stanja supstancije ili ono što je u drugome i pomoću drugog se shvaća."

Biće je ono što je po drugome, a ne po sebi. Svako biće se shvaća pomoću višeg, a najviše je supstancija. Čovjek je modus supstancije, on je određeno stanje supstancije. Time kaže da egzistencija čovjeka nije nužna. I bez čovjeka bi priroda imala svoj smisao. Jer priroda je sistem zakona koji ne ovise o čovjeku. Priroda ili supstancija je natura naturans (priroda koja rađa, stvara), a modus je natura naturata (stvorena priroda).

Bog ili priroda - ta izjava je rano shvaćena

1. kao akozmizam (nema kozmosa)
2. kao naturalistička metafizika
3. kao sistem zakona po kojima se sve zbiva
4. kao panteizam

Izgleda da je Spinoza dao svima za pravo. Boga se može shvatiti kao mišljenje i protežnost i time Spinoza daje povoda da ga se tumači kao panteistu.

Parmednid kaže da je mišljenje = bitak, a Spinoza kaže:

"Red i veza ideja, isto je što i red i veza stvari."

Njih dvojica kažu isto. Supstancija je sama po sebi i shvaća se pomoću sebe. To jest bitak je skroz naskroz racionalan. Svijet je istovjetan s bitkom koji je - mišljenje. A i kod Grka imamo isto. Za njih je svijet utemeljen na logosu.

Što je naš život? Koji je život u skladu s prirodom? O tome Spinoza govori na kraju "Etike". Ako je priroda skup nužnosti, zakonitosti, što je onda s čovjekovom slobodom? Ako je sve predodređeno onda mi ni za što ne bismo bili odgovorni. Time što su Adam i Eva izgnani iz Edena dana im je sloboda da postupaju kako hoće - da se spase ili da propadnu. Bez slobode nema pravog djelovanja pa se postavlja pitanje što je sloboda.

Za Spinozu je sloboda spoznata nužnost. Čovjek je prirodno biće koje žudi za zadovoljstvom. Ništa nam ne preostaje nego da spoznamo boga ili prirodu i time steknemo amor dei intelectualis (intelektualnu ljubav prema bogu). To je najviši oblik života. Čovjek koji spoznaje je najslobodniji, a takav je filozof. Po Spinozi svaki čovjek mora odrediti smisao svoje egzistencije, a to može jedino ako spozna sistem prirodne nužnosti, tj. boga ili prirodu. Ta sloboda je intelektualne naravi (sreća se može postići samo razumom ili razmišljanjem).

Spinozin osnovni zadatak je bio da premosti Descartesov dualizam. On je to na neki način uspio, ali je upao u dualizam kod atributa.

Gottfried Wilhelm Leibniz

Rođen je u Leipzigu. Otac mu je ostavio veliku biblioteku. Sa 20 godina je postao doktor prava. Ali odbio je baviti se time jer je više volio dvorske dame (one su ga uzdržavale). 1670. osnovao je akademiju u Berlinu. Napisao je mnoga djela, ali i pisma (oko 10000) koja su možda još važnija od djela. Tada je u Evropi postojao kult heroja znanja. On je vodio prepisku sa svim poznatim ljudima svoga vremena, i u tim pismima su oni izmjenjivali svoje najvažnije misli. Mnogo je putovao i na jednom putovanju upoznao Spinozu koji mu je dao da pročita "Etiku". Leibniz je u svojim pismima samo jednom spomenuo Spinozu i to kada je nešto prepisao od njega.

Kod Leibniza je glavni pojam monada (nedjeljiva jedinica). On je sličan Aristotelu. Uzeo je Aristotelovu ideju o identitetu - ako je A=A onda ništa na svijetu nije jednako. Svaka monada, kojih ima bezbroj, ispoljava svoju žudnju - apetitus. Postavlja se pitanje što je objekt žudnje svake monade. To je jasna i razgovjetna spoznaja stvari oko sebe. Spoznaja se svodi na percipiranje pa se apetitus monade očituje u percipiranju. Kod nekih monada percipiranje je jasno, a kod nekih zbrkano. Najveći vrhunac u toj težnji (apetitus) je apercepcija (opažanje svog vlastitog percipiranja) - to bi se moglo nazvati i samosvijest. Leibniz je prvi uveo pojmove "podsvijesno", "prag svijesti". Podsvjesno je ono što nije svjesno svojih radnji, a prag svijesti je nešto između percepcije i apercepcije.

Svaka monada je sistem za sebe i "ona nema prozora kroz koji bi nešto moglo ući ili izaći". One su zatvoreni svjetovi. Kako onda egzistira makrokozmos ako su monade za sebe? On uvodi princip kontinuiteta. Iako je svaka monada za sebe i po sebi, one su ipak tako poredane da čine makrokozmos. Linija nema širinu, ali skup linija daje površinu. Tako i skup monada daje makrokozmos. (Usput spomenimo da ga je princip kontinuiteta doveo do otkrića infinitezimalnog računa, ali budući da je i Newton došao nezavisno od njega do istog otkrića, došlo je do spora između Njemačke i Engleske.)

Govorio je da u kozmosu nema praznog prostora jer je sve ispunjeno monadama. Anaksagora je govorio da se u jednom nalazi dio od svega. Slično je rekao i Leibniz: jedno se nalazi u svemu, a sve u jednome. U svakoj monadi se odslikava cjelina. U makrokozmosu postoji predodređena harmonija koju je predodredio bog. Bog je monada monada. On je iznad svih monada.

Monade nisu atomi iako postoji sličnost. Kod atoma nema opažanja i svijesti. Ako su sve monade obdarene apetitusom za spoznajom, ako je svaka monada zatvorena cjelina, i ako je sve u jednome - onda bi se spoznajom samo jedne monade mogao spoznati čitav kozmos.

Leibniz je bio dužan da odgovori na pitanje teodiceje, tj. o porijeklu zla u svijetu. Ako je bog, koji je dobar, stvorio svijet, a u svijetu ima zla, onda tu još postoji nešto što se bogu "umiješalo u posao", onda on nije jedini, prvi, vječan. Ako je on sam stvorio toliko zla koliko ga ima, onda je on proturječno biće, a to je nemoguće za boga. Zato je trebalo objasniti odakle zlo u svijetu. Leibniz odgovara da ne postoji u stvari zlo samo po sebi, postoje samo odnosi i zbivanja koja nama idu ili ne idu u korist. Zlo nije nikakvo biće koje postoji samo po sebi. On je rekao da je zlo odsutnost dobra. Svijet je u cjelini dobar, ali neki dijelovi su loši. I zbog tih nesavršenih dijelova dolazi do zla. Pomoću znanja i tehnike moguće je ukloniti te loše dijelove koji su uzroci zla.

On je bio pristaša metafizičkog optimizma. Rekao je da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih. Bog je stvorio najbolji mogući svijet, jer to odgovara njegovoj prirodi. To je najbolja apologija postojećeg. Takvo shvaćanje odgovaralo je vladajućoj klasi.

[Jednostavko]

Francis Bacon

Prvi predstavnik engleskog empirizma. Aristokratskog je porijekla. Bio je veoma ambiciozan i stekao mnoge titule. U sredini svoje politčke karijere bio je osuđen za mito, ali se kasnije utvrdilo da je nedužan. Nakon toga povukao se iz političkog u intelektualni život. Najvažnije djelo mu je "Novi organon".

Empirizam počinje kritikom ljudskih idola, tj. ljudskih zabluda:

1. Zablude ljudskog roda
2. Zablude spilje
3. Zablude trga
4. Zablude kazališta (teatra)

Bacon kaže da treba prvo raščistiti s ljudskim zabludama. Tu je sličan Descartesu koji je imao metodsku skepsu. Podvrgao je sumnji ljudski razum, a to je učinio zato što je smatrao da je ljudski rod u zabludi. Kritizirao je teologiju i želio je raščistiti, obračunati se sa skolastičkom spekulacijom. Kritika idola je sredstvo da bi se došlo do jasnih pojmova i znanosti.

Za Bacona je znanje moć nad prirodom čija je svrha služiti ljudskim blagodatima. Iz kritike idola proizlazi metoda, iz metode znanost, iz znanosti moć, iz moći ljudske blagodati. Priroda se pobjeđuje ako joj se pokoravamo. Pokoriti se prirodi znači otkrivati njene zakonitosti. Tek nakon toga možemo ih prilagoditi da rade u interesu čovjeka. Natjerati prirodu da radi u interesu čovjeka je najviši cilj, a to možemo samo putem znanja.

Kritika idola ljudskog roda. "Ljudski razum je poput neravna zrcala za zrake stvari koje svoju prirodu miješa s prirodom stvari te ih iskrivljuje i kvari." Tu se govori o čovjekovoj projekciji u prirodu. Mi na primjer nalazimo u prirodi više jednoobraznosti nego što je ima.

Idoli spilje. "Idoli spilje jesu idoli pojedinog čovjeka. Svatko, naime, pored zabluda ljudske prirode uopće ima posebnu spilju ili rupu koja lomi i kvari svjetlo prirode bilo zbog svačije osebujne naravi, bilo zbog odgoja i općenja s drugima, bilo zbog čitanja knjiga ili slijeđenja autoriteta koje cijeni i u koje vjeruje." To znači da je svatko na svoj način ograničen.

Idoli trga. Oni nastaju iz trgovine i udruživanja ljudi. "Ljudi se naime druže pomoću govora, a riječi se prihvaćaju prema pučkom shvaćanju. Prema tome loše i nezgodno prihvaćanje riječi na osebujan način."

Idoli teatra. Oni su u ljudske duše ušli iz različitih filozofskih dogmi. Nastali su pod utjecajem različitih filozofija, pa čovjek ne zna za što da se opredijeli.

Prava spoznaja je za njega metodski vođena indukcija zasnovana na eksperimentu. Indukcija i eksperiment su sredstva kojima se dolazi do spoznaje.

Bacon je svoju indukciju sveo na četiri tablice. 1. tablica je tablica bitnosti ili prisustva. Tu se nabrajaju sve pojedinosti i pojave koje imaju neko isto svojstvo. 2. tablica je tablica odstupanja ili odsustva. Tu se utvrđuju oni slučajevi u kojima jedno određeno svojstvo nedostaje. 3. tablica je tablica stupnjeva ili poređenja. Uvode se one pojave u kojima je neko određeno svojstvo najviše prisutno. Ove tri tablice služe da bi razum izveo zaključke, a onda kao rezultat nastaje 4. tablica, tj. tablica povlaštenih slučajeve - navode se slučajevi u kojima neko svojstvo uvijek važi. Uvijek kada se javi A imamo i B. Tako se utvrđuju zakonitosti.

"Empiričari poput mrava samo sabiru i troše, racionalisti poput pauka iz sebe proizvode tkivo. Pčela je pak po postupku u sredini. Ona izvlači materijal iz vrtnoga i poljskoga cvijeća, ali ga ipak prerađuje i uređuje vlastitom sposobnošću." (Gajo Petrović)

Thomas Hobbes

Glavno djelo je "Leviatan". Njegova filozofija je teoretska osnova buržoaske revolucije i obrazloženje osnova buržoaskog društva. Tvorac je teorije o društvenom ugovoru.

Hobbes smatra da je čovjek egoist. Daljnja odredba je da su svi ljudi duhovno i fizički jednaki. A od svih stvari najbolje je razum raspoređen među ljudima, jer se nitko ne žali da mu nedostaje razuma. Zbog te jednakosti svi mogu zahtijevati sve. Sve pripada svima. Fizička i duhovna jednakost povlači izvjesno nepovjerenje, jer čovjek je egoist, a po prirodi svima sve pripada. To nepovjerenje rezultira ratom. Tako nastaje rat sviju protiv sviju. Prirodna jednakost uzrokuje nepovjerenje, a nepovjerenje dovodi do rata.

Uzroci neprijateljstva su:
1. suparništvo, gdje je svrha dobit
2. nepovjerenje u druge ljude, gdje je svrha sigurnost
3. žeđ za slavom, gdje je svrha ugled

U tom stanju rata svih protiv svih svatko želi od ostalih napraviti oruđa za svoju korist, želi ga iskoristiti. U takvom društvu su onda vrline sila i prevara. To je prirodno stanje - stanje rata. Hobbes kaže da to prirodno stanje nije održivo jer čovjek želi po svojoj prirodi mir, ali mir nije moguć u stanju gdje svatko ima pravo na sve.

Prirodni uzroci zbog kojih se želi mir:
1. strah od smrti
2. želja za trajnim posjedovanjem stvari
3. nada da ako se radi da se onda može doći do stvari

Ova tri prirodna uzroka želje za mirom čine osnovu prirodnog prava. Da bi taj mir postigao svatko mora otuđiti od sebe jedan dio prava i prenijeti ga na drugu osobu. Čovjek koga Hobbes opisuje je kontradiktoran. On je razumno (želi mir) i egoistično (rat sviju protiv svih) biće. Iz tog proturječja niče jedna autoritarna sila koja drži u vlasti egoističnost i razumnost, a to je država. Ona osigurava mir. U građanskom društvu čovjek jest egoist. On ide za svojim interesima, ali voli red i sigurnost koje osigurava država. On je razumni egoist.

Država utvrđuje:
1. jednakost svih pred zakonom
2. pravo suca da sudi o interesima između sukobljenih pojedinaca
3. formalnu jednakost u uvjetima stvarne nejednakosti
4. razmjenu nejednakih vrijednosti

Hobbes je bio dobar analitičar građanskog društva i dao je solidnu sliku tog društva.

John Locke

Njegovo glavno djelo je "Ogled o ljuskom razumu". Prva velika knjiga koja se podrobno i sistematski bavi ljudskom spoznajom. Ostala važnija djelu su "Pismo o toleranciji", "Dvije rasprave o vladi" i "Misli o odgoju".

Glavni cilj njegove filozofije:
1. Ispitati porijeklo i opseg ljudskog znanja
2. Ispitati osnovne izvore i oblike znanja
3. Odrediti granicu između znanja i zablude

Locke počinje kritikom teorije o urođenim idejama. To potječe od Descartesa. Urođene ideje su ustvari aksiomi (npr. jedna stvar ne može u isto vrijeme i biti i ne biti). Tu teoriju su prihvatili racionalisti. Locke suprotstavlja toj teoriju drugu. Po njemu je ljudska svijest tabula rasa (prazna ploča) na kojoj će iskustvo pisati.

"Ništa nije u intelektu što prethodno nije u osjetilima." Sve što je u razumu nastaje preko osjetila. Kaže da postoje dva izvora znanja - osjeti (ideje senzacije) i opažanje radnji našeg duha (ideje refleksije). Sve ideje mogu biti jednostavne ili složene. Jednostavne ideje su materijal cjelokupne naše spoznaje.

Jednostavne ideje mogu biti dvojake: ideje primarnih kvaliteta i ideje sekundarnih kvaliteta. Prve govore o čvrstoći, kretanju, mirovanju, strukturi, položaju... Druge su ideje okusa, zvuka, mirisa, boje i slično. Prve nam govore o stvarima kakve one jesu nezavisno od naših osjetila. Druge govore o stvarnosti kakva je ona po našim osjetilima. Prve ideje dobivamo pomoću zadržavanja, a zadržavanje se vrši promatranjem i pamćenjem. Na pamćenju se zasniva: uspoređivanje ideja, kombiniranje jednostavnih ideja, imenovanje ideja, apstrahiranje. Zahvaljujući ovim radnjama ljudski duh iz jednostavnih ideja stvara složene. Složene ideje mogu biti modusi, supstancije, odnosi. Supstancije su pretpostavljene podloge svojstava, mogu biti tjelesne ili duhovne.

Iako kaže da spoznaja potječe iz osjetila on nije senzualist jer pored osjetila u spoznaji sudjeluje i razum. Dakle dva su izvora: preko osjetila se dobiva osjetilni materijal na kojemu razum mora raditi. Istinita spoznaja je opažanje povezanosti i slaganja ili neslaganja između ideja.

George Berkeley

Berkeley je bio biskup. Glavno djelo: "Rasprava o principima ljudske spoznaje." Bio je nominalist, po njemu postoje samo pojedinačna tijela.

Njegov osnovni stav: "Esse est percipi". Biti znači biti opažen.

Iz ovog stava se lako dolazi do solipsizma (jesam jedino ja i jedino ja sam kriterij istine). Nešto jest samo ako ga ja vidim. Za Berkeleya je duh kompleks osjeta i ideja.

David Hume

Škot. Djela: "Rasprava o ljudskoj prirodi" (to mu je glavno djelo, a napisao ga je u 25. godini), "Moralni i politički eseji", "Istraživanja o ljudskom razumu", "Istraživanja o principima morala", "Historija Engleske" (zbog objektivnosti ovog djela dospio je u nevolju).

Zadatak filozofije je ispitati što se može znati i da li je i kako moguće predviđati budućnost. To se može samo onda ako se otkriju zakonitosti. On je govorio za racionalističke sisteme da su plod nekontrolirane i slobodne mašte. Iskustvo je jedini izvor sigurne spoznaje, ako je takva spoznaja uopće moguća. Mi samo prošlo vrijeme možemo sigurno znati, a sadašnje i buduće je samo posljedica navike i vjere. Navikli smo da sunce izlazi na istoku pa vjerujemo da će i sutra izaći. Navika i vjera su osnova svih znanja o budućem. Zagovarao je neku vrstu umjerenog skepticizma. On završava s agnosticizmom. To je teorija po kojoj mi nismo sposobni da dođemo do sigurne i jasne spoznaje. Nužnost se ne može spoznati.