Natrag   Forum.hr > Društvo > Psihologija

Psihologija Vodič kroz um i ponašanje za entuzijaste. Podforum: Psihokauč

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 04.05.2005., 03:52   #61
Djeca ne poznaju osjecaj saucesce ni empatije - ne kao sto to mi vidimo... ono sto je nama grozno njima je zabavno jer ne shvacaju kako se osjeca ovo drugo dijete koje oni fizicki ili verbalno maltretiraju...
Gulpa is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.05.2005., 10:16   #62
Quote:
Gulpa kaže:
Djeca ne poznaju osjecaj saucesce ni empatije - ne kao sto to mi vidimo... ono sto je nama grozno njima je zabavno jer ne shvacaju kako se osjeca ovo drugo dijete koje oni fizicki ili verbalno maltretiraju...
Upravo tako... neki stari narodi su imali spike da su bogovi djeca pa se zato tako poigravaju ljudskim sudbinama...

Ja imam poprilično iskustva s bullyingom u školi, i isprobao sam na vlastitoj koži više pristupa, od "ignoriraj dok im ne dosadi" do "razbij nekome facu". Pozadina je klasična, nisam se uklapao, zanimale su me drugačije stvari, itd. U osnovnoj sam to morao trpit dok me stari nije naučil par trikova iz karatea, onda su me pustili na miru... a i još se dan-danas sjećam kako sam zloupotrijebio taj svoj talent da "čitam" ljude pa primjenio psihičku torturu na one koji su isto radili meni... znači udario sam nazad njihovim oružjem čime se i ne ponosim baš ali eto. Onda su me pustili na miru jer je istina da ti klinci em djeluju čoporativno em biraju mete za koje su sigurni da im se ne mogu suprotstaviti.

U srednjoj sam pak probao dvije godine ignorirati nadajući da će im dosaditi... mogu reći da ne djeluje. Nakon dvije godine pikanja olovkom u leđa i raznoraznih izrugivanja dođeš do zaključka da ta stvorenja imaju jednotračni um s inercijom planete... jako teško da će skrenut s onog što su počeli. Tako da je stvar, na kraju, opet bila riješena kad su počele letjet šake.

Znači, dal je nasilje jedino rješenje? Volio bi znati da nije, al nisam siguran... bilo to nasilje tipa samoobrane ili nasilje tipa sankcija od sistema, nažalost ne vidim drugog načina da se spriječe takve stvari, jer ih izgleda čine djeca koja ne razumiju blagost i tumače je tek kao slabost.

Problem doduše nije u djeci. Već u društvu. Pa ako ćemo nešto zbilja mijenjati, trebamo mijenjati društvo. Što je daleko teže....
__________________
"The Old Father has woven the threads of your life a long time ago... you can go and hide in a hole if you wish, but you won't live a minute longer."
Gaudrath is offline  
Odgovori s citatom
Old 04.05.2005., 11:09   #63
ljudi su stvorenja koja zive na nacin skoro identican npr. vukovima
copor s pripadajucom hijerarhijom
jednako tako , prirodno imamo dozu agresivnosti i malo je glupo pretvarati se da ona ne postoji ili ju proglasavati za nesto negativno
s jedne strane , djeca se moraju nauciti braniti , kao i socijalizirati
s druge strane , tu agresivnost (kad vec postoji) treba kanalizirati i upotrebljavati u pozitivnom kontekstu (sportska i druga natjecanja)
i nemojmo se praviti naivni - i mi odrasli smo itekako agresivni i itekako se medusobno borimo, iako su nasa sredstva profinjenija i perfidnija
u svakoj firmi postoji hijerarhija i netko napreduje ,a netko ne
u prometu , ljudi se zaista ponasaju na sve moguce nacine, a javni prijevoz je odlican primjer gole borbe

kod malih i velikih ljudi kljucan je stav i samopouzdanje , a borba (bullyng ili mobbing) je najcesce posljedica , a ne uzrok
nasilnici su isto tako osobe sa manjkom samopouzdanja i koriste svoju agresiju da sebi nesto dokazu , a logicno je da ce izabrati zrtvu za koju smatraju da im je najlaksi plijen
na zrtvi je opet da pokaze zube i to bez histerije , tako da bude jasno da ce se braniti i uzvratiti napad SVAKI PUT
tek tada postaje nezanimljiva napadacu
ZgSash is offline  
Odgovori s citatom
Old 23.08.2010., 23:36   #64
Unhappy

Quote:
ZgSash kaže: Pogledaj post
kod malih i velikih ljudi kljucan je stav i samopouzdanje , a borba (bullyng ili mobbing) je najcesce posljedica , a ne uzrok
nasilnici su isto tako osobe sa manjkom samopouzdanja i koriste svoju agresiju da sebi nesto dokazu , a logicno je da ce izabrati zrtvu za koju smatraju da im je najlaksi plijen
na zrtvi je opet da pokaze zube i to bez histerije , tako da bude jasno da ce se braniti i uzvratiti napad SVAKI PUT
tek tada postaje nezanimljiva napadacu
Nisu svi nasilnici bez svog samopouzdanja, neki ga previše pokazuju tako da im se jako teško oduprijeti.
znam iz vlastitog iskustva..
__________________
"Da se facebook server sruši 90% mladih bi palo u tešku depresiju, ako si u 10% onih koji bi im se smijali stavi ovo u potpis :)
Zekso is offline  
Odgovori s citatom
Old 24.08.2010., 19:16   #65
Ja sam od prvog osnovne bila žrtva maltretiranja vršnjaka, a maltretiranje se pojačalo pogotovo u 6. osnovne kad me je grupa osmašica počela psihički maltretirati. Ja se, naravno, nisam znala braniti, ali sreća da sam to rekla bratu i rekao mi je što mi je činiti. Kad se opet pojavila prilika da me maltretiraju, lijepo sam kolovođu išamarala i udarila joj glavom u ormar. Više joj na pamet nije palo da me maltretira.
Isto tako me jedna iz razreda u srednjoj počela maltretirati, bacila mi je pod satom ogromnu gumicu u leđa i to se riješilo kad sam je ispljuskala pred cijelim razredom.
Čak me i na faksu kolegica počela opasno podjebavati, dok je nisam pred cijelom godinom išamarala. Onda je sve prestalo. Čak me se počela bojati.

Inače su mene roditelji potpuno krivo odgajali. Budi dobra, nemoj se svađati, nemoj se tući i sreća da je stariji brat uskočio i davao mi savjete i rekao da se moram braniti. Ne mogu reći da me to nije sjebalo, jer vrlo teško sklapam prijateljstva i veze, ali da brat nije uskočio, bilo bi još gore. S njim sam shvatila da imam snage braniti se i da neću pasti dalje od poda ako se potučem.

Sad sam i sama nastavnica i čim primjetim da netko nekoga maltretira, taj koji maltretira, plati dvostruko.
miljenka1975 is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.08.2010., 01:19   #66
Quote:
CF kaže: Pogledaj post
paradox je da oni mirniji učenici stradavaju od sankcija učitelja/profesora/ravnatelja kada naprave neku grešku,
ali bullyiji - nitko niš, oni imaju punu moć i nitko im ništa ne može
Ovo je istinito.
@miljenka-da to se i meni dogodilo,2 puta sam se tukla u osnovnoj i šta??? jel mi išta bilo?? nije...a oni koji misle da sporove treba rješavat mirnim putem trebalo bi staviti u neku takvu seljačku sredinu pa bi vidjeli...za 5 min.bi zašaketali u nos protivnika.
__________________
A kad mi dođeš ti,i osmijeh vratiš mi,sva patnja i bol života mog,će proć...:( <3 <3
heleny 15 is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.08.2010., 14:23   #67
Quote:
heleny 15 kaže: Pogledaj post
Ovo je istinito.
@miljenka-da to se i meni dogodilo,2 puta sam se tukla u osnovnoj i šta??? jel mi išta bilo?? nije...a oni koji misle da sporove treba rješavat mirnim putem trebalo bi staviti u neku takvu seljačku sredinu pa bi vidjeli...za 5 min.bi zašaketali u nos protivnika.
Ma kakvi mirnim putem, kad te netko počne maltretirati, tu već vidiš da nije razuman i da jedino što shvaća je primjena sile.
Iako puno puta ni to ne pomaže ako ne udariš šakom o stol na vrijeme. Ustvari bi se trebalo postaviti tako da na prvu uvredu odgovoriš šamarom. Samo ne snađe se školsko dijete uvijek i ono je često pod utjecajem roditelja kojima je svijet ružičast i koji misle da dijete izmišlja, ako kaže da ga netko maltretira.

Druga, stvar, profesorima u školi se živo fućka, ako će neko dijete biti maltretirano. Ako i vide da se nekoga maltretira, prave se da ništa nisu vidjeli. U jednom razredu u kojem sam predavala bio je jedan učenik s posebnim potrebama kojega su maltretirali i ismijavali. Ja idem reći profesorici koja je razrednik tom razredu i ona kaže. "Da, obratit ću pažnju na to." I dalje ostane sve po starom. Na kraju sam uzela stvar u svoje ruke i pokazala malo pametnjakovićkama koje su ismijavale dečka. Takvi se na kraju skoro rasplaču kad im pokažeš kako je kad te netko maltretira.
miljenka1975 is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.08.2010., 14:25   #68
Ja sam od puberteta pa i u srednjoj školi.Laknulo mi kad sam se ispisala iz škole.
sexy_ciccolina is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.08.2010., 14:53   #69
....zlostavljanje je najcesce nacin odraz odnosa u obitelji......a ne samo posljedica hormona u pubertetu.....
....odmalena se djecu uci koja je cija uloga i sto tko smije a sto nesmije....
...ako je u porodici netko nasilan bilo fizicki ...bilo verbalno....velika je vjerojatnost da ce i dijete uzeti takvo ponasanje....
...sto je u porodivci vise problema koji se rjesavaju nasiljem...vise je sansi da ce dijete to ponasanje nauciti i preuzeti u buducem saobracanju u skoli i poslije na radnom mjestu.....
....ne treba zaboraviti da je rat tutnjao balkanom....i da djeca upijaju......ali i ono sto su roditelji iz tog vremena upili prenosi se na djecu.....
....primitivizam kapitalistickog sistema se takodjer ogleda u nasilju nad drugima u direktnom ili indirektnom smislu.....i onda se nemoze treziti od djece da oni budu drugaciji kada ih nasilje od onog sa ekrana manipulativnog do onog u porodici kada roditelji dolaze sa posla izmaltretirani, bijesni.....i u strahu da ce izgubiti sve.....priprema upravo da i oni budu u trendu, ukradi, prevari, porobi, otmi.....
Maria Callas is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.08.2010., 15:07   #70
Našao sam na YT-u par videa kojima je cilj osvješćivanje ljudi o bullyingu.

Prvi video

Ovaj, drugi video, je

Treći video.
__________________
Bazinga!
Ianus is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.08.2010., 18:31   #71
Evo, kako da započnem ovaj post...započet ću ga svojom pričom. Nekako smatram da sam dužan postati ovdje jer sam prošao kroz vrlo gadne stvari, što se tiča bullyinga.

Započet ću svojim doseljavanjem u kvart. Kada sam se doselio, sve je bilo ok, počeo sam ići u školu. No ubrzo se pogoršalo. Okolina me nije prihvatila jer sam bio drugačiji. Mojoj obitelji nije bilo ništa bolje. Ja sam inače iz BiH, kao i moja obitelj.

Kada smo se doselili u kvart, ljudima smo nekako smetali. Stalno su nas pitali što smo se doselili ovdje, uvijek nam govorili da ne spadamo ovdje, i da tu nemamo što tražiti. Dobivali smo prijetnje smrću, nazivani smo četnicima i vrijeđani od strane ljudi kojima nikada ništa nažao nismo učinili. Mi nismo bili nikakvi četnici, niti srbi, kao su nas zvali i vrijeđali. No to ih nije bilio briga - bili smo drugačiji i prema tome bili smo mete. Nakon nekog vremena, moji roditelji su se izborili za svoje mjesto u tom društvu, i više nisu imali puno problema. No sve je to trajalo dugo. Tada mi je bilo 8 godina. Što se tiče moje obitelji, više ih nitko nije dirao i većina je bila prijateljski raspoložena prema njima, a moji su roditelju uspjeli ostvariti prijateljski odnos sa susjedima i tako to. I sve je bilo ok.

Tu završava priča mojih roditelja, ali počinje moja. Sa 11 godina sam teško obolio. Epilepsija. Prilično gadan slučaj. Dobivao sam napadaje koji bi me na nako vrijeme ostavili paraliziranim, te se uopće nisam mogao kretati - nijedan dio mog tijela nije bio pokretan, bio sam 100% paraliziran. Paraliza bi nestala kada bi nestao napadaj, a napadaj je znao trajati možda 4-7 sekundi, što ne zvuči stračno, no napadaji su se znali događati vrlo često, otprilike 200-tinjak napadaja dnevno, ako ne brojimo one koji su se događali preko noći.

I tako je to počelo. Isprve sam dobivao batine jer sam bio hercegovac. onda zato što su neki msilili da sam srbin (a nisam). Dobivao sam batine jer im se nije sviđao moj naglasak. Nije im se ni sviđala činjenica da sam bio odlićan učenik. Kada sam postao bolestan, imali su još jednu izliku da me istuku skoro svaki dan, dami se smiju i da me ponižavaju.

Znao sam se boriti - trenirao sam borilačke sportove prije nego sam obolio. Doktorica mi je rekla da moram odustati od toga, jer sam teško bolestan, i da je moje stanje vrlo ozbiljno. Rekla mi je da borilački sportovi ne dolaze u bozir, jer bi me jedan udarac u glavu mogao ubiti - toliko je ozbiljno bilo moje stanje. No moje znanje u području borbe bilo je nebitno, jer sam bio bolestan, i nisam nikako smio riskirati udarac u glavu. Izbjegavanje borbe mi je tada bila jedina opcija. No nažalost, to nije bilo moguće...

Puno ljudi u školi me je poznavalo, kao i velik dio kvarta, jer sam za mnoge bio predmet sprdnje. Mnogi su znali da sam bolestan, i znali su da me ne bi trbeali uadarati. No ih nije sprječavalo. Dobivao sam batine vrlo često, a kada ih ne bi dobivao, onda sam bio ismijavan i izrugivan. Dosta su me tukli i dok sam bio paraliziran. Bilo je ljudii koji su me ponekad znali pratiti i čekati dok ne dobijem napadaj i ostanem paraliziran. Kada bi se to dogodilo, onda bi mi radili sve i svašta - od ismijavanja do batina, jer su znali da sam paraliziran i da ne mogu ništa napraviti. Puno ih je znalo ismijavati me i provocirati tako da su me udarali u glavu. A to je bilo samo u školi.

Izvan škole je bila jedna ekipica od negdje 5 ljudi koji su me maltretitali svaki dan, ismijavali me, provocirali, udarali i rugali mi se. Kada bih dobio napadaj, oni bi mi se smijali i zabavljali se na moj račun. Ponekad su me znali ismijavati tako da glume napadaje poput onih koje sam ja imao. Sjećam se jednog incidenta u školi kada me jedan lik izudarao u glavu, a ja sam se srušio na pod i dobio vrlo gadan napadaj. Lik je znao da da imam problema sa zdravljem, ali ga nije bilo briga. Kada sam se srušio, nitko mi nije pomogao. Pao sam na pod i tresao se, a kada sam došao k sebi, nekako sam se ustao i obojica smo završili kod ravnateljice. Nitko mi čak nije ni pomogao da se tada ustanem. Uglavnom sam bio prepušten sam sebi.

Jednostavno sam bio drugačiji i nisu me prihavaćali. Batine, zajebancija, ismijavanje i ponižavanje su mi bili svakodnevnica. Braniti se nisam mogao, jer su napadaji bili prečesti, a dosta se puta dogodilo da usred nekakvog okršaja dobijem napadaj te ostanem paraliziran. Uglavnom sam bio prisiljen izbjegavati te ljude. No na kraju to nije bilo moguće jer su bili posvuda. 5 puta tjedno u školi, a ekipa iz kvarta koja me zlostavljala je živjela odmah do mene, i uvijek su bili tamo. Nikada nisam mogao izaći vani bez da me oni tuku, ponižavaju itd, itd.

Još uvijek se sjećam kako su stalno pokazivali prstom na mene i vikali "epilepsija, epilepsija" i smijali se na moj račun, pogotovo kada sam dobio napadaj. Većinu njih nije bilo briga što sam bio bolestan, to me zapravo učinilo savršenom metom, a za one koji su me dobro znali ja nisam bio ništa drugo nego savršena meta - bolestan, bespomoćan i paraliziran, i uglavnom nesposoban da se branim kako treba. I to je trajalo godinama, negdje 10-ak godina, od kada sa se doselio pa do negdje 19-te godine.

Ali evo, od toga je sada prošlo negdje 6-7 godina. Ja sam izliječen od epilepsije i više nemam nikakve tragove toga, niti fizičke, niti mentalne. No ožiljci su ostali, i još ih danas osjećam kao da se dogodilo jučer. Kada sam bio mlađi, znao sam stalno misliti o tome kako im se želim osvetiti za sve ono što su mi napravili. Želio sam osvetu. Neću lagati - želim je i danas.

Znam što znači imati bliski susret sa smrću - bio sam tamo i doživio sam to na svojoj koži. Te ljude nije bilo briga hoću li umrijeti od njihovih batina, premda je većina njih znala za moju situaciju i za moju bolest. Redovito sam dobivao batine premda su znali da sam bolestan. No jednostavno nisu pokazali nimalo empatije prema meni i tretirali su me kao smeće koje nitko ne želi.

Skoro svake noći, kada bih legao u krevet, znao sam zamišljati kako ulazim u školu i sve te ljude koji su mi naudili, jednog po jednog, ubijam na brutalne načine. Htio sm ih sve pobiti, jednog po jednog. Ali ne brzo, nego polako. Tako da mogu osjetiti moju bol i moju nemoć, da vide što znači biti bespomoćan i slab, da ti nitko ne pomaže. Da vide kako sam se ja osjećao dok sam bio bolestan i slab. Svake noći sam to zamišljao. I ponekada mislim, da nisam to radio u svojim mislima, da bi to napravio u stvarnosti, da bi napravio pokolj kakav se dosada još nije vidio.

Sve su to bili ljudi kojima ja nikada nisam ništa učinio. Većinu njih nisam niti znao imenom, nego samo nadimkom. Nikada im nisam ništa napravio, osim što nisam bio poput njih, što nisam spadao među njih. Bilo je vrlo jednostavno - bio sam drugačiji, a njima se to nije sviđalo. I pokazali su mi to na takav način. Vjerojatno ne moram spomenuti da nisam imao prijatelja...osim jednog lika koji je bio srbin. Družio se samnom jer se nije imao s kim družiti. On je bio tamo samo jednu školsku godinu i više ga nisam vidio, i to je bilo to što se tiče sklapanje prijateljstva.

I tako je to bilo. Batine, ismijavanje, izrugivanje, pokazivanje prstom, omalovažavanje, maltretiranje na sve moguće načine. Samo zato što nisam bio poput njih. Poput životinje u zoološkom vrtu, tako sam se osjećao. Bio sam lokalni freakshow, kao bi se reklo. Ožiljci su ostali. Još uvijek osjećam mržnju i bol, kao da je bilo jučer. Prošlo je 10 godina, i još se uvijek sjećam svega.
Freelancer77 is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.08.2010., 18:33   #72
Ali evo, danas je situacije drugačija. Više nisam onaj klinac koji sam bio prije 10 godina. Više nisam slab, bespomoćan, bez imalo samopouzdanja. Više nisam paraliziran i nesposban za borbu. Radio sam godinama na sebi. Fizički i mentalno. I fizički i mentalno sam danas jači od 90% ljudi. Ne zato što sam mogao, nego zato što sam morao. Nisam imao izbora. Tada nisam imao puno mogućnosti ni izbora, no sada imam sve što mi treba, i više. Nastavio sam trenirati borilačke sportove čim sam ozdravio. Proveo sam godine u teretani, ubijajući se od treninga. Godine u borilačkim vještinama da bih se znao boriti. Godinama stjecao i izgrađivao samopouzdanje i snagu, i hrabrost u ringu i u teretani.

A one koji su me bez razloga prebijali na mrtvo ime, ismijavali me, zajebavali, iskorištavali moju bolest da bi me vrijeđali i ponižavali čeka osveta. Jer sada imam sve što mi je ikada trebalo u životu - snaga, inteligencija, brzina, izdržljivost, mudrost, hrabrost, odlučnost, samopouzdanje, i puno više. U međuvremenu sam naučio što mi treba, naučio sam da imam više oružja i više sposobnosti nego mi treba da se nosim sa kukavicama koji znaju samo udarati i tući paralizirane ljude koji se ne mogu braniti.

Zak i taroth su dobro rekli - nikakve koristi od toga da budeš fin i pristojan - takve ljude to ne zanima. Njih jedino zanimaju 2 stvari. To što si drugačiji od njih, i kako će te zbog toga zlostavljati. Da uopće ne spominjem koliko sam puta pokušao sklopiti prijateljstvo sa tim govnima koja se nazivaju ljudskim bićima. Zvao sam ih na čak i na rođendane, ponašao se prema njima kao prema prijateljima premda su bili govna. Koliko sam im puta pružio ruku kao znak prijateljstva, i koliko sam puta pokazao da sam spreman zaboraviti sve ono što su mi napravili...samo da bi oni onda meni pružili ruku, i samo tjedan dana kasnije me opet prebili i istukli...

Što da kažem. Želim osvetu, i jedva čekam da je dobijem. I dobit ću ju. Sada je red na njih da se boje is strepe i budu bespomoćni. Ne želim ubiti ni jednoga od njih. Ne, ubiti ijednoga od njih mi uopće nije cilj. kao št osam rekao, sada imam druga oružja, a razum i inteligencija su samo jedni od njih. Ono što ja želim jest njima napraviti ono što su oni meni. Želim da se oni osjećaju onako kako sam se ja osjećao, da budu plavi od batina, da budu bespomoćni i da trpe i osjete moju bol. I želim da tu bol osjećaju do kraja života, i da nikada ne zaborave taj dan kada sam im se osvetio. Neću dopustiti da ta govna koja sebe nazivaju ljudskim rodom i dalje žive svoj život kao da ništa nije bilo. Jer bilo je puno toga, i oni će to saznati. Nemam namjeru ozljediti nikoga tko je nevin i bespomoćan. Jedini ljudi koje želim ozljediti su oni koji su mi napravili sve te stvari.

Evo, to je moja priča. Samo bih htio još jednu stvar napomenuti - htio bih lijepo zamoliti moderatore da ne brišu moj post. Zašto? Zato jer želim da svi kroz moju priču mogu vidjeti da "bullying" ima vrlo gadne posljedice, i da to nije šala, i da mnogi ljudi prolaze kroz pakao. Bullying nije šala i ostavlja posljedice za koje mogu reći da večina ljudi ne želi. Htio bih da moj post ostane ovdje tako da svi vide kakvi se ljudi nalaze u našem lijepom Zagrebu, i ne samo tu, nego i u cijelom svijetu.

Ne znam...možda osveta i nije prava stvar. Možda i ne bih to trebao napraviti. No znam da ti ljudi još nisu platili za sve ono što su mi napravili, i to nije pravedno. Moj jedini zločin je bio to što sam bio drugačiji, i to ne svojom krivicom...a nikada ništa nisam nikome napravio. Nije da sam mogao sve i da sam htio, kakva je situacije bila tada. Možda pretjerujem sa cijelom tom osvetom, ali eto, ako ste pročitali ovaj dio sa osvetom, to će vam dati uvid u to kako sam se nedavno osjećao, i kako se još uvijek barem djelomično osjećam.

Ispričavam se na dugom postu, znam da sam puno napisao, ali eto, kao što sam rekao, smatram da sam dužan podjeliti svoju priču sa onima koji su se našli u situacijama poput moje. Nadam se da moderator neće ovo pobrisati, a ja bih lijepo milio da ne pobriše, jer sam svjestan da sadržaj mog posta nije baš lijep i bajan. Zahvaljujem se unaprijed

Zadnje uređivanje Freelancer77 : 25.08.2010. at 18:40.
Freelancer77 is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.08.2010., 18:39   #73
sad kad sam pročitala ovu temu, plače mi se.
zato što ste me sjetili na neke stvari koje su mi se dogodile a nikad o tome nisam ni sa kim razgovarala.
sad me sram toga što me to toliko pogađa.

mene su isto maltretirali u osnovnoj, češće psihički nego fizički. kad je profa to jednom vidjela nije poduzela baš ništa, kao da im je time dala dozvolu da to nastave raditi. a još mi je bila razrednica. osjećala sam se k'o drek.

u srednjoj je bilo malo drukčije jer sam ih pokušala ignorirati kad bi vidjela što slijedi. osim tog, pročulo se da treniram borilačke sportove pa me i nisu toliko gnjavili. znali su u šali reći: ej, ne diraj dextericu, kad ti ona složi jedan high kick.. onda su se svi nasmijali, ali me i pustili na miru. ipak, bilo je onih koji bi se odvažili j..ti me u mozak. ja bi im vratila istom mjerom, ali bez obzira na to bi se osjećala šugavo i manje vrijedno.

sad na faksu me nitko ne maltretira, tamo se osjećam sigurno jer su ljudi sličniji meni, sve je puno frikova pa se ljudi valjda drže skupa, što ja znam.
a možda me se i boje. nitko sa mnom ne ulazi u rasprave, a jednom mi je frendica rekla da se ukenjala od straha kad sam joj rekla da me pusti na miru jer me nešto pilila. da sam složila facu kao da bi je mogla ubiti.

jednom je stari spomenuo da me u vrtiću neki klinac stalno tukao, a teta nije reagirala. onda sam ja jednom njega opalila kad mi je pukao film, a teta se izbezumila i popizdila na mene jer kakva sam ja to curica kad se tučem?!!! ja se ovoga svega ne sjećam, to su mi pričali. znam samo da je uvijek bilo problema i plača kad bi ujutro trebala ostati u vrtiću.

a u osnovnoj me jedna profa ismijavala pred cijelim razredom i još jednom profesoricom. zaključila mi je četvorku iz svog predmeta a kolegici je rekla:"ma ova ne zaslužuje ni dvojku, a ja sam joj 4 zaključila". ova druga me samo pogledala u stilu, kakvo si ti to smeće. došlo mi je da vrištim a nisam ni riječi mogla izustiti. razred je šutio kao zaliven. pa dobro, bar se nisu smijali.

čovječe, ne mogu vjerovati da me ova tema tako izbacila iz takta, a mislila sam da sam prešla preko tih sranja.
__________________
if you talk to god, you're religious. if god talks to you - you're psychotic :)
dexterica is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.08.2010., 21:22   #74
Freelancer i Dexterica, potpuno vas razumijem kako vam je bilo. Radije bih da ne znam za takve osjećaje, ali i ja mrzim ljude koji su me maltretirali. Freelancer, uopće mi nije čudna tvoja želja za osvetom, jer za ovo što si prošao, dobro je da si ostao normalan.
O tome se redovito ne priča, ali ima slučajeva da djeca počine samoubojstvo zbog ovakvih stvari.
Još se sjećam kako me dvije godine starija ekipa napadala i ismijavala. Kako su me častile svojim uvredama tipa "da mi nedostaje komadić mozga" i kako sam plačući išla kući. Mojim roditeljima to nije predstavljalo problem, odgovor bi bio: "A što ćeš?"
A ja sam ostala osoba s niskim samopouzdanjem, kompleksima, uvijek je u meni prisutan strah od ismijavanja. Inače sam živjela na selu, u primitivnoj sredini.U školu sam išla autobusom u grad i gotovo uvijek kad su određeni ljudi bili u autobusu, vrijeđali su me i ismijavali, a mene je bilo sramota. Još se radilo o muškima, tako da se ja kao cura nisam mogla puno ni obraniti. Također sam primijetila da su osobe koje su me maltretirale po karakteru govna i sad kad su odrasle i uvijek će to biti.

Da se mom djetetu jedan dan tako nešto događa, ja bih odmah znala što ću, pred školu i išamarati one koji maltretiraju. Nema tu nikakvog razgovora. Profesorima se ionako živo jebe ako će neko dijete biti maltretirano.
miljenka1975 is offline  
Odgovori s citatom
Old 25.08.2010., 23:21   #75
Dexterica: smatram da trebaš išamarati bilo koga tko dira tebe ili tvoje dijete. A uostalom, hvala bogu da se znaš tuće. Vjeruj mi da će ti to itekako dobro doći u životu. Ne zbog vještine u borbi, nego zbog samopouzdanja.

Moja su iskustva slična tvojim, što se tiče profesora. Moja mama se zakačila sa profom iz matematike, pa me ova znala maltretirati. Na primjer, izvela bi 3 učenika na ploču i da la im 3 identična zadatka, svakome po jedan, da riješe. Onda bi izvela mene na ploču i dala bi me neki zadatak koji nije baš imao previše veze sa onim što smo radili, a naravno ona se potrudila da mi da zadatak koji ne mogu riješiti. Kasnije je to koristila kao izliku da mi daje loše ocjene.


Miljenka: takvi ljudi su uvijek govna, bez obzira na spol, godine, religiju boju kože ili bilo što drugo.

Moji starci su mi također tupili gluposti tipa "ma pusti to, bili ste klinci, sve su to bila dječje igre". To mi vrijeđa inteligenciju zato jer znam da oni znaju da to nije bila baš dječja igra, a misle da mi takvim razmišljanjem pomažeu...žalosno, krajnje žalosno, kad ti čak i roditelji seru, a ti prolaziš kroz pakao. Vjeruj mi, sve mi je jasno.

Iskreno mi je žao što je bilo tko prolazio kroz ovakve stvari, a to samo zato jer je drugačiji.
Freelancer77 is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.08.2010., 00:01   #76
Quote:
miljenka1975 kaže: Pogledaj post
.. uopće mi nije čudna tvoja želja za osvetom, .. .
moram priznati da i ja maštam o osveti. sram me toga, ali - kad razmišljam što bih ja njima sve radila, naprosto uživam u tome.

Quote:
miljenka1975 kaže: Pogledaj post
.. Da se mom djetetu jedan dan tako nešto događa, ja bih odmah znala što ću, pred školu i išamarati one koji maltretiraju. Nema tu nikakvog razgovora. Profesorima se ionako živo jebe ako će neko dijete biti maltretirano.
moju mlađu sestru su bili isto tako davili par godina kasnije, pa sam ja kao prava starija sestra - intervenirala, jelte. nisam nikoga mlatila, samo sam priprijetila tom klincu. ne sjećam se sad što sam mu sve rekla, ali mali je prelazio na drugu stranu ulice kad bi sreo sestru, a u školi se micao na drugu stranu hodnika i piljio u pod kad bi se njih dvoje mimoilazili.
i opet, drago mi je što sam je zaštitila (da je bar netko mene tako), ali osjećam krivnju zbog tog što sam klincu napravila (kako bi se tek grozno osjećala da sam ga prešamarala). praktički sam ja postala f.cking bully

Quote:
Freelancer77 kaže: Pogledaj post
Dexterica: smatram da trebaš išamarati bilo koga tko dira tebe ili tvoje dijete.
u onom prvom postu sam govorila o sebi dok sam išla u vrtić, ne o svom djetetu, jer nemam dijete
nisam sigurna da je agresija dobar odgovor. velim ti, krivo mi je što sam onog klinca onako isprepadala, a da sam ga išla tući krivnja bi bila još i veća.
ne znam što da kažem, ako se ne branim osjećam se posrano, a ako se branim osjećam krivnju. fakat ne znam koji je je pravi odgovor.

Quote:
Freelancer77 kaže: Pogledaj post
A uostalom, hvala bogu da se znaš tuće. Vjeruj mi da će ti to itekako dobro doći u životu. Ne zbog vještine u borbi, nego zbog samopouzdanja.
do sad se još nisam s nikime potukla. nastojim izbjeći takve situacije. strah me što bi mogla nekome napraviti ako izgubim glavu i podivljam. zamisli da nekoga ozlijedim toliko da ima trajne posljedice. ne bi si to mogla oprostiti. ne znam kakvu bi kaznu za sebe onda morala smisliti. kad smo već kod toga - da li vi ikad sami sebe kažnjavate kad nešto gadno zabrljate? ja da, prešlo mi je u naviku i teško mi se toga osloboditi.
__________________
if you talk to god, you're religious. if god talks to you - you're psychotic :)
dexterica is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.08.2010., 00:11   #77
Quote:
u onom prvom postu sam govorila o sebi dok sam išla u vrtić, ne o svom djetetu, jer nemam dijete
nisam sigurna da je agresija dobar odgovor. velim ti, krivo mi je što sam onog klinca onako isprepadala, a da sam ga išla tući krivnja bi bila još i veća.
ne znam što da kažem, ako se ne branim osjećam se posrano, a ako se branim osjećam krivnju. fakat ne znam koji je je pravi odgovor.
Ma znam, govorio sam općenito da ako imaš dijete, ne smiješ to dopustiti Ali reći ću ti jednu stvar. Nemoj se osjećati loše ako se braniš - to je osjećaj kojega se trebaš riješti. Postoje ljudi koji bi te ubili zato što si drugačija, ja to znam najbolje jer sam dobivao prijetnje smrću zato jer nisam bio poput drugih. Moj savjet ti je da ljudima koji te fizički napadnu ne pokazuješ milost. Ja sam to davno prestao raditi, i ljudi me više ne smiju dirati. Jednostavno se ne usude, jer znaju da ja ne uzimam oko za oko, nego dva oka za oko.

Quote:
do sad se još nisam s nikime potukla. nastojim izbjeći takve situacije. strah me što bi mogla nekome napraviti ako izgubim glavu i podivljam. zamisli da nekoga ozlijedim toliko da ima trajne posljedice. ne bi si to mogla oprostiti. ne znam kakvu bi kaznu za sebe onda morala smisliti. kad smo već kod toga - da li vi ikad sami sebe kažnjavate kad nešto gadno zabrljate? ja da, prešlo mi je u naviku i teško mi se toga osloboditi.
Nažalost, ja sam bio prisiljen tući se skoro svaki dan. Bio sam donekle fizički hendikepiran, bijeg nije baš bio izbor, a i ako sam uspio izbjeće danas, onda nisam sutra. Ja se jedino bojim da ne izgubim kontrolu jednom kada se budem morao tućem pa nekoga stvarno ne ozljedim. Znam da u meni postoji još puno mržnje i bojim se da se ne dogodi da ju ne mogu kontrolirati.

Ali čuj...što da ti kažem. Borba i nasilje se ponekad ne mogu izbjeći.
Freelancer77 is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.08.2010., 00:22   #78
Quote:
Freelancer77 kaže: Pogledaj post
Miljenka: takvi ljudi su uvijek govna, bez obzira na spol, godine, religiju boju kože ili bilo što drugo.

Moji starci su mi također tupili gluposti tipa "ma pusti to, bili ste klinci, sve su to bila dječje igre". To mi vrijeđa inteligenciju zato jer znam da oni znaju da to nije bila baš dječja igra, a misle da mi takvim razmišljanjem pomažeu...žalosno, krajnje žalosno, kad ti čak i roditelji seru, a ti prolaziš kroz pakao. Vjeruj mi, sve mi je jasno.
Ista stvar kod mojih. Još se i čude što se ne želim družiti ni sa kim iz te selendre. Pa sigurno si neću birati društvo idiota koji su me zlostavljali. Takvima među mojim prijateljima nema mjesta.
Mojim starcima nije bilo jasno da sam jednu s faksa išamarala. Ženska me non stop sramotila i podjebavala pred drugima i vidjela sam da će se to proširiti i da će početi i drugi. Onda sam joj dala 3 jaka šamara pred čitavom godinom. Crvenila se k'o paprika i nije joj više palo na pamet da me zajebava, a i drugi su me gledali s respektom.
Nažalost, zbog naivnosti i gluposti, kad već moram tako reći, svojih staraca, ja sam proživjela ono što sam proživjela.
Danas-sutra kad budem imala dijete itekako ću ga naučiti da se brani, a ne srati mu da bude dobar, da se ne svađa, da se ne tuče. Tako napraviš idealnu žrtvu za iživljavanje, a djeca, pogotovo kad su mala, upijaju ono što im roditelji govore, makar bila najveća budalaština.

Quote:
dexterica kaže: Pogledaj post
moram priznati da i ja maštam o osveti. sram me toga, ali - kad razmišljam što bih ja njima sve radila, naprosto uživam u tome.


moju mlađu sestru su bili isto tako davili par godina kasnije, pa sam ja kao prava starija sestra - intervenirala, jelte. nisam nikoga mlatila, samo sam priprijetila tom klincu. ne sjećam se sad što sam mu sve rekla, ali mali je prelazio na drugu stranu ulice kad bi sreo sestru, a u školi se micao na drugu stranu hodnika i piljio u pod kad bi se njih dvoje mimoilazili.
i opet, drago mi je što sam je zaštitila (da je bar netko mene tako), ali osjećam krivnju zbog tog što sam klincu napravila (kako bi se tek grozno osjećala da sam ga prešamarala). praktički sam ja postala f.cking bully


u onom prvom postu sam govorila o sebi dok sam išla u vrtić, ne o svom djetetu, jer nemam dijete
nisam sigurna da je agresija dobar odgovor. velim ti, krivo mi je što sam onog klinca onako isprepadala, a da sam ga išla tući krivnja bi bila još i veća.
ne znam što da kažem, ako se ne branim osjećam se posrano, a ako se branim osjećam krivnju. fakat ne znam koji je je pravi odgovor.


do sad se još nisam s nikime potukla. nastojim izbjeći takve situacije. strah me što bi mogla nekome napraviti ako izgubim glavu i podivljam. zamisli da nekoga ozlijedim toliko da ima trajne posljedice. ne bi si to mogla oprostiti. ne znam kakvu bi kaznu za sebe onda morala smisliti. kad smo već kod toga - da li vi ikad sami sebe kažnjavate kad nešto gadno zabrljate? ja da, prešlo mi je u naviku i teško mi se toga osloboditi.
Ja npr. nije da baš maštam o osveti, ali mi je drago kad sretnem takve ljude i prođem kao pored najvećeg govna.
Dobro da si zaštitila sestru. Ti uopće u tom slučaju nisi pogriješila. Pogriješila bi da si pustila da balavac maltretira sestru. Još bi se maltretiranje proširilo pa bi počeli i ostali.
Meni je npr. brat pomogao na drugi način. Kad sam mu rekla što mi rade, on je rekao jednu stvar - "Ili ću je ja prebiti ili ćeš je ti išamarati". Na kraju sam je ja išamarala i udarila joj glavom u ormar i više ni njoj ni drugima nije palo na pamet da me diraju.

I još jedna stvar, da me danas, u ovim godinama, netko hoće zajebavat, e vidio bi svoga boga i to me ne zanima na kojem mjestu ni u kojem društvu.
miljenka1975 is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.08.2010., 00:30   #79
Quote:
Freelancer77 kaže: Pogledaj post
Ma znam, govorio sam općenito da ako imaš dijete, ne smiješ to dopustiti .
aha

Quote:
Nažalost, ja sam bio prisiljen tući se skoro svaki dan. Bio sam donekle fizički hendikepiran, bijeg nije baš bio izbor, a i ako sam uspio izbjeće danas, onda nisam sutra.
da, ovo je zbilja pokvareno što su ti radili. svaka ti čast što si izdržao.

Quote:
Ja se jedino bojim da ne izgubim kontrolu jednom kada se budem morao tućem pa nekoga stvarno ne ozljedim. Znam da u meni postoji još puno mržnje i bojim se da se ne dogodi da ju ne mogu kontrolirati.
upravo toga je i mene strah, gubitka kontrole. upravo to.
__________________
if you talk to god, you're religious. if god talks to you - you're psychotic :)
dexterica is offline  
Odgovori s citatom
Old 26.08.2010., 00:59   #80
Quote:
Ista stvar kod mojih. Još se i čude što se ne želim družiti ni sa kim iz te selendre. Pa sigurno si neću birati društvo idiota koji su me zlostavljali. Takvima među mojim prijateljima nema mjesta.
Mojim starcima nije bilo jasno da sam jednu s faksa išamarala. Ženska me non stop sramotila i podjebavala pred drugima i vidjela sam da će se to proširiti i da će početi i drugi. Onda sam joj dala 3 jaka šamara pred čitavom godinom. Crvenila se k'o paprika i nije joj više palo na pamet da me zajebava, a i drugi su me gledali s respektom.
Nažalost, zbog naivnosti i gluposti, kad već moram tako reći, svojih staraca, ja sam proživjela ono što sam proživjela.
Danas-sutra kad budem imala dijete itekako ću ga naučiti da se brani, a ne srati mu da bude dobar, da se ne svađa, da se ne tuče. Tako napraviš idealnu žrtvu za iživljavanje, a djeca, pogotovo kad su mala, upijaju ono što im roditelji govore, makar bila najveća budalaština.
Svaka čast na tome. Baš bih volio da sam bio tamo i to vidio. Baš mi je lijepo vidjeti kada se cura hoće tući ako je isprovocirana haha.

Moji starci su bili isti. Sve na finjaka. Ma k**** na finjaka. To mi nikada nije pomoglo. A kada sam im rekao da je ozbiljno, oboje su mi rekli "udari ga i onda bježi". Ma da, ja napola paraliziran i fizički hendikepiran bi trebao uspjeti njima pobjeći...a ne daj bože da sam usred trčanja dobio napadaj, ostao bi paraliziran iste sekunde, eventualno roknuo glavom u beton i zbogom živote...nije da nisam htio ponekad uzvratiti, ali u mom slučaju to nije imalo puno smisla. A čak da sam mogao bježati, nikada ne bih to uradio. Nisam ih se bojao. Izbjegavao sam ih jer nisam imao izbora, a razlika između života i smrti je za mene bila jedan jedini udarac. A to nisam mogao riskirati. Normalno, zbog toga sam dobio reputaciju kukavice, pa su se svi išli iživljavati na meni, jer su mislili da se bojim...

Jednog ću dana imati djecu, muško ili žensko, nema veze. Naučit ću ih najbrutalnije tehnike koje znam - a znam ih jako puno. Jedino se nadam da moja djeca neće imati neku tešku bolest poput mene, jer im onda možda ni to ne pomogne.

Quote:
da, ovo je zbilja pokvareno što su ti radili. svaka ti čast što si izdržao.
Šta da kažem, bio sam prepušten sam sebi, morao sam. Nije bilo baš izbora...hvala ti na podršci
Freelancer77 is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 15:42.