Nemruthovo svratište

[Nemruth Dagi]

Odbor je ubrzo prenio sve informacije razrednici koja je sazvala hitan roditeljski sastanak. Dom male Nasire je dom i gnjidama koje se uspješno šire razredom i školom. Odbor je od roditelja sakupio i nešto dobrovoljnih priloga i prije hitno sazvanog roditeljskog sastanka kupio šampone protiv ušiju i češalj na struju.
Roditelja malog Tomice nije bilo na roditeljskom sastanku. Oni su ionako navikli da po njih dolazi policija i privodi ih u sve ustanove. Majka male Marte jedva se držala zakočena u klupi. Na nju su djelovali psihofarmaci koji bi uspavali i tri ergele divljih konja. Majka male Nasire sjela je u prvu klupu. Na sastanku se razveselila jer je dobila šampone za kosu i češalj na struju. Što se nudi mora i primiti. Mislila je kako će svima oprati kosu u lavoru i onda ih počešljati. Nakon toga može električni češalj prodati na buvljaku. Svi su bili sretni jer je majka male Nasire rekla da će to što je dobila da će i iskoristiti a roditelji su bili sretni što je ona sama sretna. Uši bi trebale nestati.

Pojavile su se opet nakon tjedna dana. Odbor je bijesan sa učiteljicom prorijeđene kose otišao do Nasirine kuće. Tamo, naravno da nisu zatekli roditelje već samo djecu. Starija kći rekla je da su oni koristili šampone ali nije znala gdje je električni češalj. Odbor je posumnjao u njegovu prodaju na tržnici. Nasirina majka ih je zatekla kako se navućenih gumenih rukavica spremaju na kontrolu vlasišta djece koja su bježala od njih povikujući i poskakujući na sve strane kao buhe. Vraćala se sa tko zna kojeg posla, a u vlastitoj kući zatekla rusvaj. Odbor je naglavačke izbacila van a tri žene ostale su zatečene količinom izgovorenih riječi i psovki koje su djeca ponavljala za majkom.

Vidljivo neraspoložena Petra se vratila kući. Lana je ubijala svoje vrijeme na kompjuterskim igricama. Spočitala je djetetu da se opet igra i da ne uči.
Mala je samo odgvorila da je sve svoje zadatke završila, napisala zadaću, naučila gradivo i da je zavrijedila da se igra jer ima novu kompjutersku igricu. Tko ti ju je dao pitala je razdražljivo Petra, misleći kako ima novi materijal da napadne svojeg supruga koji je i sam bio slab na te okrutne igre. Dok su njenim pokretom miša padale glave sasjećene samurajski mačem na ekranu, Lana je u žaru ubijanja neorijatelja rekla da joj je dao Matko. Ma tko je taj Matko, pitala ju je sve živčanija Petra. Saznala je da je to Tomičin srednji brat i da je Lana poslije škole otišla kod njega da joj presnimi nove igrice na svojem kompjuteru. Sjetila se hodnika kojeg je vidjela kad je sa Odborom protiv ušiju izlazila na teren tražeći izvor zaraze. U pamćenje joj se prizvao i miris koji je izbijao iz te kuće i Tomičinog najstarijeg brata koji je zmazan stajao ispred hodnika u odjeći opranoj još prošlog ljeta. I onda su joj sive stanice posve posložile sliku. Uvijek kad bi se Lana dočepala nove kompjutorske igre, nakon par dana češala bi se po glavi.

Sjela je na fotelju i razmišljala. Njene uši ponekad i uz dobar sluh ne čuju ili čuju samo ono što drugi žele da ona čuje. Isto tako su i njene oči slijepe na nešto što bi trebale vidjeti, pa ona njima gleda, ali kroz tuđe naočali.
Kako se lako dala prevariti. Mislila je tako Petra tako dok je u kupaonici tražila šampon protiv ušiju. No bilo joj je svejedno ako ga i ne nađe. Recept bake sa petrolejem i uljem, trebalo bi konačno isprobati. Samo joj se učini da njena Lana ovaj puta neće moći birati.

[Nemruth Dagi]

Udaram šakama svoju glavu. Ne čujem u sebi udarce, niti osjećam ikakvu bol. Praznim prostorom u meni odjekuje samo tišina. Ona postaje odjekom mojih koraka, kao i jauk neizrečenih vapaja. Tišina u meni pokapa sve zvukove i dok lagano klizi mrtvačev sanduk u crnu raku odguran njenim rukama, moje noge se bore, žele pobjeći, žele osjetiti kretnju bjegunčevih koračaja. Očekujem i strujanje zraka pri trčanju, pri bjegu, no zvuk koji je nemilosrdno sabijen u tom drvenom sanduku ne dopire do mene.Tišina u meni razara sve kutke naviknute na neki zvuk.
Svjetlo probija širinu moje zjenice, usađuje u njima mrvu mojeg mogućeg otpora. Ipak, ne bunim se, ne dajem otpor. Proganja me tišina koja se širi izvan svih granica, izluđuje me taj nedostatak odjeka, nedostaje je mi i ponajmanji šum što stvara misao ili kretnja ili pomicanje stvari...razgovor, dah vjetra ili lepet ptica ili kočenje na asfaltu. Zatvaram uši dlanovima i ne čujem sebe unutar sebe. Kao da me nema kao da nisam prisutuna ovdje, kao beskućnik bez stalne adrese i bez podrške starog hrđavog poštanskog sandučića i svojeg imena na njemu. Nijemi pokreti mojih ruku ne donose mojim ušima zvuk. Nema titraja, nema zvuka, caruje tišina u meni, gusta, sabita, zgusnuta tišina koja me prekriva kao baršunasta mreža. Prostor u kojem boravim, razbija me svojim tihovanjem. Prostor je to bez poštanskog sandučića.

Moj nemir izlazi iz mene, kao gusti crni dim treba zrak za svoje širenje. Ništa se ne događa, sve šuti. Na ispucalom zidu tek maleni pauk potaknut svojom znatiželjom zastajkuje i osluškuje. Uperuje u mene svoja ticala. Bez šuma kreće se zidom, oprezom životinje u opasnosti. U njemu je oprez imenovan strahom. U meni je tišina bez namjere straha. Ona nema takvog sadržaja. Strah je tek stara porculanska lutka davno razbijena pri nekoj namjernom pokretu, čiji su se dijelovi razasuli. Nema bojazni, ali ima tišine. Ona je gora od strahovanja, ona je čekić koja udara, nakovanj koji mrvi, nemir u očekivanju nečega koji razbija moj splet živaca. Ona se utjelovljuje i sjedi pored mene, kao dragi gost u tišini. Dodiruje me kao ljubavnik u čudnoj predigri ljubavi.
Miluje mi lice, razmazuje svoje pokrete po njemu kao noćnu kremu. Svlači me dodiruje mi njedra, širi bedra. Posjeduje me a svoju moć nad svojim vlasništvom predočuje u tišini. Svoj vlasnički list potkrepljuje imitacijom naših uzdaha i ponovnog spajanja ali bez zvuka.
Ne pristajem na to, ali se ipak predajem. Mali pauk koji me gleda svojim očima micajući ticala postaje svjedokom tog čina. On ima zvuk sakupljen kao titraj u nekom svojem ticalu, on ga razaznaje, prepoznaje, on ga razumije i razlučuje ono što on nije a ono što jeste ostaje trajno zabilježeno u njemu.

Ne pamtim...od tog događaja ne pamtim. Ne zapisujem. Sve stoji oko mene bez kretnje, tišina i ja prepiremo se u obostranom tihovanju. Tek pokoji pokret bez šuma opominje zašto sam ovdje na tih par metara skučenog prostora. Površina je to moje tišine pretvorena u zatvorski prostor.
Ćelija je mala ali se u njoj sakupila sva tišina cijele kaznionice. Stvorila je u njoj sabiti mrežu čije je znamenje nedostatak zvuka, tihoća. Moja zadnja noć u tišini paukove kretnje, samo je jedna od ostataka noći u njegovom životu.

Njih troje još leže pored mene, kao snopovi pokošenog sijena ali bez poznatog mirisa. Osjećam toplinu njihovih tijela dok se hlade. Kuhinjski nož je polegnut kao onemoćala grana pod težinom snijega. Krv natapa pod i tankim nizom dolazi do mene kao mali potočić. Sa sobom donosi nečujan miris krvi. Moji otisci na nožu cereču se s njega, u tome daju dokaz moje krivice. Oni, polegnuti na tlo sad šute u smrti, kao što su i za života šutila. Ne podnosim tišinu, ona su to morala znati dok su danima šutjela, dok danima nisu ispuštala zvukove svojih kretnji, svoji dječjih pokreta.

Nisu mi povjerovali. Nisu pronašli tišinu sabitu u meni i oko mene. Tišinu koja razara moj um. Različiti stručnajci, razna ispitivanja, razgovori, svaki put drugačije metode ali isti rezultat. Svi su u tome bili jednoglasni; "nema nikakvih znakova mentalnih bolesti koji bi uzrokovali ovaj gnjusni zločin".
Sud je povjerovao njima, razarajućoj tišini u meni nije nitko vjerovao. U nju sam samo ja vjerovala. Nitko se nije zapitao koja majka probada svoju djecu velikim kuhinjskim nožem, ako ne ona čiji život se odvija u tišini bez zvuka i uz zdrave uši. Ne vjerujem da stručnjaci za bolesti ljudske duše bilježe strah kao pokretač mojeg zločina. On nije zadao udarce nožem. Strah je razbijena porculanska lutka koja se nikad neće moći više sastaviti. Strah je ostao daleko iza mene u neko gluho doba noći kad mi je dan kao tišina u padanju moje lutke na pod i luđačke grimase lice mojeg poočima dok ju je razbijao kao što je godinama razbijao svaki zvuk otpora u meni.

Gledam u svoju zadnju noć života, malenog pauka kao hoda hrapavom površinom zida zatvorske ćelije. Ćelije u kojoj borave osuđenici na smrt. Želim da sam ja taj pauk koji se prepušta milosti izbočinama jednog oronulog zida i volji osuđenika na smrt. Htjela bih osluškivati svijet oko sebe kao što to čini on, hvatajući svojim ticalima frekvencije koje mu nadolaze. Voljela bih ih očitovati, preopoznavati, slagati te informacije prema mogućim opasnostima, kako to čini obični pauk.

Udaram rukama svoju glavu, da bih probudila neki zvuk u njoj. I dalje ne čujem ništa, pored zdravih ušiju. Nema niti boli. Sve je utišano u meni. Tek tišina jekom se odaziva i raznosi se po meni cijelom površinom mojih misli. Tišina koja glođe moje zadnje ostatke ovdje.

Za koji sat će doći po mene. U njihovim očima prepoznati ću tišinu, na njihovim plavim odorama zatvorskih čuvara biti će niti prašine sakupljene kao milosti za mene a moja duša će se natopiti tihovanjem njihovog srca. Odvesti će me i položiti na stol. Zavezati kožnatim remenjem i ostaviti pogledima ljudima iza staklenog zida. Smrtonosna injekcija osloboditi će tišinu u meni i dozvoliti da čujem toliko željeni zvuk. Nema straha u meni, ono se kao porculanska prašina razasula svijetom, nikad u dovoljnoj količini nije bila prisutna da bi je prepoznala. Da barem nisu toliko šutjela moja djeca, da su barem vikala, bučila, larmala, galamila i da sam ih barem čula, kao što sad čujem tišinu svojih misli koja me razara u svojoj tihosti.
Željela bih da sam otporna na tišinu kao maleni pauk koji plazi ćelijom osuđenika osuđenog na tišinu do svojeg buđenja u titraju smrti. Da sam barem otporna na meni nečujan titraj života kao što priželjkujem taj titraj smrti...i zvuk slobode koji on donosi.
Da sam barem...

[Nemruth Dagi]

Ubacujući u prvu brzinu mjenjač svojeg automobila, fra Stanko osjeti vlagu u svojem desnom oku. Srce mu se ionako već prije bilo stisnulo i tako propustilo par svojih otkucaja dok mu se duša otkotrljala negdje ustranu kao otpalo dugme. Kako se motor njegovog automobila zagrijavao u vožnji tako ga je napuštala tuga a umjesto nje doselio se kao nepozvan gost bijes.
Snagom svoje volje fra Stanko gaseći automobil ispred svoje župe sv. Mihaela
uspio je otjerati svoj bijes dalje od sebe.
Cijelu tu noć nemirno je spavao, roštiljajući se po krevetu. Sutradan je rano ujutro neispavan krenuo automobilom, kako je i obećao, prema gradu u dječju bolnicu. Poznavao je dobro taj prostor. U njemu bi se uvijek budila gorčina saznanja da je unutar zidova jednog odjela previše poraza a premalo pobjeda i veselja. Od svih odjela dječje bolnice, onkologija je slovila kao najstrašnije mjesto.
Na tom odjelu, mala Mina ležala je danima zatvorenih očiju, naslonivši dušu na svoje sve slabije tijelo načeto teškom bolešću. Njena okrugla glavica bez kose i duboke upale očne duplje virile su kao periskop iz bjeline postelje. Oko nje na noćnom ormariću stajale su nedirnute njene igračke. Igračke sa kojima se više nije mogla igrati.
Medicinska oprema oko nje davala je njenom disanju ritam i očitavala vitalno stanje organizma. Liječnik u prolazu bi pogledao njeno slabo tijelo koje se posloženo na širokom bolničkom krevetu činilo još manjim i slegao bi nemoćno ramenima. Bijela kuta bi odjurila dalje bježeći od tog poraznog prizora za njenu struku, u dubinu hodnika. Medicina je pokleknula i sve što se sad može napraviti je to da se malome bolesniku olakšaju posljednji trenuci života.
Ti trenuci bili su sabijeni u sate.
Njeni roditelji izmoždeni blizinom njene smrti sad su danonoćno bili pored nje.
Njima je to bio budan san, iz kojeg je vidljiva samo noćna mora. Ona se očitavala na njihovim licima, kao nijemi krik.

Sat na Stankovoj ruci očitavao je Minine posljednje sate života. Učinio je sve što je trebalo po pravilima službe. Sada je na potezu bila smrt. Roditelji male bolesnice bili su njegovi župljani, a njemu kao pastiru i ispovjedniku preostaje jedino da zadnje trenutke njenog života provede sa njima. Zajedno su glasno molili.
Minute su sporo prolazile. Život je ovisio o niti a fra Stanko nakon završene molitve uhvati neobjašnjiva žudnja za cigaretom. To je jedini porok koji si je dopustio. Dopuštao si je samo zato da ne bi nešto gore poželio. Uvijek kad bi se vratio u župu sa bolesničkog pomazanja, osjetio bi u sebi rasparenu dušu i ukrućeno svoje srce, a to je sve nestajalo u dimu cigarete. U tom času to je bilo jače od njega i pomagalo mu. Smrt je bila njegov veliki neprijatelj i likovala je sve dok se na horizontu ne bi pojavila nada koja donosi njegova vjera. Smrt je još imala opravdanje uzimati starce i odrasle ljude, ali djecu ne.
S time se fra Stanko nikako nije mogao miriti u svojem četrdesetak godina dugom stažu kao Božjeg službenika. Trebalo bi mu za to daleko više vremena, koje on nije imao. No niti vrijeme nije bilo toliko moćno da izbriše neprihvaćanje činjenice da je smrt odnjela njegovog brata u nabujaloj rijeci, prije toliko godina.
Cigarete nije imao u svojoj torbi. Sjeti se jedne kutije u pretincu svojeg automobila, kao i svojeg obećanja dano samom sebi da će prestati sa pušenjem, u nekom narednom "sutra". To sutra bi možda i došlo ali je svako naredno bolesničko pomazanje kao rukom odnašalo tu odluku. Ispriča se roditeljima male Mine i izađe iz bolesničke sobe u namjeri da osjeti oko sebe toliko željeni dim.

Sjeo je na vozačko mjesto svojeg automobila i sa nestrpljenjem povuko duboko u sebe dim. Imao je na raspolaganju samo pet minuta, taman toliko da popuši jednu cigaretu. Želio se vratiti na odjel onkologije. Nesvjesno sam od sebe počeko je moliti ne sklopivši pri tome svoje ruke. Molio je svojem zaštitniku sv. Mihaelu. Njega je posebno volio, bez obzira što se njegovim imenom zvala njegova župa. Njegov brat koji se utopio pred njegovim očima u svojoj dvanestoj godini života, zvao se Mihael.
Riječi molitve su same izlazile iz njega, dok ga je obavijao dim cigarete.
Učinilo mi se ipak da čuje nečiji glas. Okrene se oko sebe ali nije nikog primjetio na parkiralištu. Nastavi moliti svetog Mihaela za malu Minu, ali
ga omete nečiji glas. Glas je odzvanjao iz različitih smjerova razasut posvuda ali se najbolje čuo u njegovoj glavi.

~nastavlja se~

[Nemruth Dagi]

Uslišati će se tvoja molitva Stanko...[/I]govorio je glas...ali moraš nešto za to dati.
Ponovo se okrenuo oko sebe ne bi li nekog ugledao a onda shvati na nikog osim njega nema. Glas koji je govorio imao je posve drugačiju boju nego ljudski glas.

Daj, Stanko da bi ti se dalo...govorio je glas Stanku. Što da ti dam...tko si ti...što želiš...zvao si me imenom...?
Uslišane će biti tvoje molitve, ona će živjeti Stanko..
Sveti Mihaele...to si ti?
Da, ja sam...zvao si me i sad sam ovdje pored tebe...
Što da ti dam, Mihaele...što želiš?
Ti tražiš da ona ozdravi jel' tako Stanko?
Da, da želim, svim svojim srcem želim da ona ozdravi..nije pravedno da djeca umiru, nije...
Onda daj, Stanko da bi ti se dalo...
Što da dam, Mihaele, kad nemam ništa, što...?
Daj sebe...
Pomozi joj sveti Mihaele, nebeski arkanđelu, ozdravi malu, podaj joj život. Svojim oštrim mačem odsjeći glavu te nemani, te bolesti što je tako izjeda njeno tijelo...

Glas je prestao govoriti i fra Stanko shvati da sam govori naglas u svojem automobilu na bolničkom parkiralištu. Otvori vrata automobila i baci posve dogorjelu cigaretu. Razmišljao je o tom glasu a i dalje mu je neobično šumilo u ušima. Sjeti se tog šuma što ga je pratio kad je bezuspješno pokušavao bacati dugačko granje u rijeku, da bi se njegov brat Mihael uhvatio za to granje i tako spasio.

Nema veze rekao je sam sebi. Brata ionako nije mogao spasiti, ali tu je sad mala Mina. Ona će ozdraviti...to mu je rekao sam sveti Mihael. Zaključa vrata svojeg automobila pa žurno pohita prema ulazu u bolnicu. Liftovii su bili prepuni. Kao mladić fra Stanko se zaleti na široke stepenice. Dok je njima trčao, mislio je na arkanđela koji mu je obećao ozdravljenje. Grabio je stepenice svojim koracima. Na drugom katu osjeti bol u grudnom košu. Zastane uzdihan ali odmah krene. Preko očiju mu zabljesne trag metala u pokretu.
Uništi su opaku neman u njenom tijelu, zamahni svojim pravednim mačem, raznesi, razbij...uništi, podaj s njime novi život tom djetetu...mislio je tako dok mu je korak bio sve sporiji. Stepenište mu se učini daleko strmije nego prije. Ostane posve bez daha i nasloni se na željeznu ogradu. Srce mu je divlje udaralo. odbljesak metala prostruji njegovim tijelom. Fra Stanko posrne i padne dok je njegovo srce umirio udrac britke oštrice mača.

U tom času instrumenti oko male Mine na koje je bila pripojena, ožive. Sve funkcije su se na pokazateljima vijednosti malo pomalo vraćale u granicama normale. Njeni roditelji su ostali zapanjeni. U sobu su utrčale sestre. Liječnici su se samo pogledavali nastojeći to pripisati posvemašnjim otkazom medicinske tehnike. Mina je proškiljila svojim očima na znatiželjnu gomilu ljudi u svojoj sobi. Majka je počela ponovno plakati a otac je stiskao svoje šake do bola.
To je čudo...samo čudo...rekao je primajrijus izlazeći iz njene sobe, zamišljeno vrteći svojom glavom. Za to vrijeme odveli su starog svećenika sa stepeništa. Dežurni odjelni liječnih sa drugog kata je odmah došao i započeo reanimaciju. Jedna sestra je prepoznala svećenika koji je dolazio na odjel onkologije.
Njegovo tijelo nije davalo znakove života. Na njegovom licu u času svoje smrti, fra Stanko zadržao je blaženi osmjeh sveca.


Za Anu R. u saznanju da neki mačevi u našem životu nama dolaze ipak prekasno.

[kabadel7]

Procitala sam vase svratiste i zanjma me od kuda ste sve to izvadili ?

[Nemruth Dagi]

Kraj godine me je toliko iznenadio da sam ga kao i svi koji pate na svoj način željela pošto poto izbjeći. Gadilo mi se sve to umjetno veselje i instalirana radost koja
se kupuje poklonima i drugima se poklanja uz obaveznu ucjenu ljubavi "voli me i pokloniti ću ti...".
Ne opiri se rekao mi je stariji brat, i nadovezao preko telefona da to ionako neću moći izbjeći.To je jače od nas ljudi, završio je tim riječima moje jadikovke.
Da,ali...pitala sam se sama, spuštajući slušalicu telefona, ne dobivši ikakav odgovor. Znala sam da sam u godinama kad ljubav više nije šala, ona tek sad postaje komedija života, a tragedija ako je posve ignoriraš. Tek se na kraju sve to pretvara u dramu ako je shvatiš preozbiljno.

Zima jedva da je pokazala što sve može, a meni je nje ionako bilo preko glave. Na poslu sam se mučila sa brojkama, ne misleći na blagdane koji slijede. Prošlo je skoro pa dva mjeseca kako sam Svena otpratila, iz svojeg života. Bio je to običan listopadski dan a on je mojom voljom nestao zbog riječi koje su izgovorene više svečano nego pokajnički. NE IDE to više...rekla sam mu i bila posve u pravu. Ima li smisla usprotiviti se njoj...pitala su se njegove oči dok sam govorila kako sve to skupa oko nas i u nama nema smisla. Smisao svatko sam sebi određuje, a u takvoj vezi između njega i mene TO jednostavno ne postoji. Postojimo jedno ogoljeli mi, svaki sa sobom, i bez NAS.
Čovjek je kao životinja, svašta može podnjeti a da ne sluti bol koju može zbog toga iznjeti na svojim plećima.

Otišao je od mene ili još bolje ja sam otišla od NAS. On je u tome ostao sam.
Nije bilo razloga da podnaša i dalje teret koji je činio i dalje nas. što je sebi činio činio je za sebe, a ne zbog nas. Živnula sam kao i svi koji su dugo u vezi a koji sad osjete osjećaj slobode. Postala sam dobra dobitna kombinacije, ja i sloboda, sloboda i JA. Uživala sam u nesputanosti, ona je bila izbor radosti i prepuštanju tijeku života. Ništa nije bilo određeno u njemu ili je sve bilo određeno i bez te neodređenosti.

Ne žalim...rekao je našem zajedničkog prijetalju a ovaj je pak to meni rekao. Ali mi sad toliko nedostaje...požalio se. I meni je jedan njegov dio nedostajao ali sam ga dobrano zamijenila sa drugim dijelovima koje mi je davala sloboda izbora. Sve je nadomjestivo...bilo je moje geslo koje me nikad nije iznevjerilo.
Vi ste stare duše, i on i ti...rekla mi je prijateljica koja za sebe kaže da poznaje tu materiju duša. Vi djelujete na duži period, a nikako ne na na kraći, onda se oboje izgubite u svojoj vezi i tražite slobodu da bi se ponovno našli u nekom novom životu.


Šećem ulicama okičenog grada koji se lagano predaje pred nastupajućim blagdanima. Ja ih ne želim, ne tražim i ide mi to sve na živce. Želim sebi samo manje bola ...prekid čišćenja karme i sretni početak nečeg novog. Imam slobodu i ona me raduje koliko god da me duboko odvuku tereti sjećanja.
Sven i sjećanja na njega...
Ovaj Božić je za mene velika gladna neman koja guta, otima i trpa sve oko sebe. Praznina u meni se ipak puni nametnutim veseljem i nekom blagdanom dalekim od razine mojih misli. Ne želim ga, i znam da on ne želi mene, ali me proždire.


Nečija ruka dotaknula je moje rame ispred izloga trgovine.
Okrećem se znatiželjno i gledam u oči vlasnika tog dodira. Crvena bejzbol kapa na glavi i poznati smiješak. Otvara prostor svojeg tijela i grli me nespremnu i zatečenu.
Sven.
Ne želim ga niti mi treba.
Prihvaćam taj stisak ali želim u isti čas i izmigoljti iz njega. Neugodno mi je jer me je zatekao nespremnu.
On govori dok su moja usta prepuna riječi šutnje. Pomislim da se vrijeme zamrzlo i doživljavam sve to kao tek povremene dijelove odmrznute strugotine, koji se tope u neke slušne efekte koji dopiru do mene.
Ne znam što ću sa svojim rukama i sa svojim pokretima. Kao bezdušna lutka na koncu samo stojim i pratim njegov rad usana, ruku, ples njegovog tijela.
Tek sad vidim kapu. Nikad je do sada nije nosio. Njegova crna kosa ne bi takvo nešto trpila na sebi. Pročitao je moje pitanje nikad naglas izrečeno.
Skida kapu. Paperje od kose prekriva njegovu glavu. Gledam u to dok mi on priča. Moj um je zeleni travnjak na kojem se igraju razne igre. Ova igra je tvrda i opora, bez milosti. Moje srce, vrtlari, uređuje taj travnjak prema svojem nahođenju.

Odlazimo na kavu. Kafić je prepun ljudi i dima. Pronalazimo zadnji vagon
poluprazan u toj zadimljenoj kopmpoziciji bez lokomotive. Kava...dupla bez šećera...on zna. Sven zna kakvu kavu pijem.
Govori mi bez okolišanja...bolestan sam...
Ne stižem odgovoriti.
Kemoterapija...skida svoju crvenu kapu a njegova sad nježna kosa proviruje sramežljivo ispod nje.


Gubim se, a zapravo sam ovdje. Tko sam i kome pripadam pitam se. Znam gdje sam ali ne znam što sam?
On kaže da to već neko vrijeme traje. Bolest. O njoj govori.
Šutim a u meni bujica riječi koja ne izlazi.
Ne brini ...govori mi...sve će biti dobro...odrezati će problem kaže mi.
A gdje je problem ...bojeći se da mi je već možda to i rekao a ja prečula.
Dolje...govori nehajno.
Šutim.
Šutimo.

Izlazimo van. Pozdravi svoje...kaže mi crvenkapica...i oprosti...
U vlasitoj šutnji je teško govoriti, ne možeš doći do riječi.
Moje riječi ne izlaze iz mene van. Tek je prošlo dva mjeseca od kad nismo zajedno. Dva mjeseca, a on sad ima rak a ja blagdane.


Sat mjeri protok života. Poneka minuta čini se kao beskraj, a beskonačno vrijeme može proći kao tren. Naši koraci idu dalje. Ponekad mi se čini da idu bez nas. Raj ili pakao, bez obzira gdje su se naši koraci i bez nas namjerili, oni idu ponekad bez naše volje.
Ovaj Božić ostaje urezan u mene. Bez nakita, bez sjaja i blještavila, bez pompe i veselja, mada su izlozi grada svi već okičeni.
Prolazim pred njih i gledam u odrazu samu sebe. Postavljam si pitanje gdje
se zapravo nalazim?
Izlozi šute a u sebi ne nazirem neki suvisli odgovor.
Svejedno mi je jer takvi odgovor uopće ne tražim.







PS: Koristim priliku i čestitam blagdane svima.
U 2007 bit će me više na nekim drugim mjestima a sve manje na ovim prostorima...sve manje i manje....manje..............manje...............manje

[Nemruth Dagi]

- Uh...- kaže meni glas moje Big Frendice iz telefona
- Ah...- odgovorim joj kad sam konačno digla slušalicu pored kreveta, dok je moje tijelo još odrađivalo horizontalu u velikom stilu
- Eh...da sam znala stara moja da ležiš, ne bi te gnjavila...
-Oh...sad mi je svejedno - kažem joj ja razmišljajući koliko će naš razgovor trajati jer se nismo čuli nekoliko dana.
- Ne bih te zvala, stara moja ali nešto se gadno dogodilo. Pa ti si do prije mjesec dana radila sa nama i to moraš saznati od mene, ne želim da ti nitko drugi to kaže. Znaš...umro je naš Veliki Gubičar.
- Što...kako...? Pa to je nemoguće. Pa bio je zdrav i mio i cijepljen valjda i protiv gripe...pa zašto? Tvoji mora da su u šoku...?
- Da...to je veliki gubitak u našim srcima, velika praznina. Koga ćemo sad maziti i paziti. Čovjek se nauči i na kanarinca u krletki a kamoli ne na Velikog Gubičara...
- Ma... stara moja preživjet će te, život grabi dalje. No, kao je umro...pričaj...
- Naglo...
- Kako?
- Kad je išao tamo gdje car ide pješke...
- Bože...
- Da, svi su u šoku...
- A ti?
- I ja...
- Čuj...- kažem joj zaštitnički - ...uzmi pokoju romantičnu komediju, kilu-dvije sladoleda i litru kamparija za početak i plači...plači...ali molim te, ispričaj mi kako se to dogodilo.
- Eto...znaš i sama da kad si ti bila na odlasku iz firme, da je došao novi mladi financijski direktor...upoznali ste se...i ostavio je na tebe koliko znam dubok dojam. Eto, baš si u krivo vrijeme promijenila firmu. No..
- Kako i ne bi...35 godina, 186 visok, cipele vjerovatno 46, plaća 4 tisuće eura, službeni auto, mobitel i sve privilegije koje idu s time....trokutić, gore od ramena, na guzančici tvrd aspirin koji jedva čeka da ga baciš u čašu i pridružiš mu se u toj jakuzi kadi, ravne noge, čvrti sportski stav...plave oči, crna kosa i bez prstena. Uglađeni vitez sa redom bijelih zubi i osmjehom na licu koji znači "što bi te povalio, ali nisam toliko poblenavio"...to je taj vaš novi direktor...
- Da, to je inkarnacija Velikog Getzbija...
- Koji je odmah postao hit moje bivše tvrtke od računovodstva, financija, kontrolinga, nabave, dostave, prodaje, logistike, predaje, motoristike i komercijalistike...pa je internim govorom ubrzo postao Veliki Gubičar, totalno kul mačo, gubica od kvadrata...
- A sad ga više nema...
- Takvog komada zaista treba tražiti, ako se meni sviđao...
- Sviđao se i svim drugim ženama...počele su sve usred zime nositi duboke dekolte, minice, računovodstvo je postalo preko noći svijet "Mačaka u visokim čizmama", padali su skupi parfemi i pokazivati novom direktoru kako nikako ne mogu pronaći grešku kad bi se naginjale nad njegovim kompjuterom zasjenjivajući svojim bujnim poprsjem tastaturu ispred ekrana...stara na saldakontiju uporno ga je hvatala svojim pogledom ko kobac a one na likvidaturi bi se raspametile kad bi trokut Velikog Gubičara ušao u njihovu sobu...
- I...što je bilo dalje?
- Umro je...
- Stani, sama ću pogoditi kako je umro...on je ustvari...takakav zgodan muškarac...gay i vidjeli ste se kako se drpa sa onim iz humanih resursa...jel' tako?
- Ma, ne...
- Onda ste ga uhvatili kako poslije radnog vremena navlači svilene čarape i crveni korzet na sebe i odlazi u život...?
- Svašta...ti si luda.
- Otkrili ste da diša kopa nosi i temeljito ga analizira kao oni iz CSI-a da bi poslije slasno gurnu u usta?
- Fuj...neeee...nećeš nikad pogoditi.
- Onda hoda firminom hodnikom, dok mu snažna konstrukcija leluja njegova zvona kad je pristup "zvonaru" otvoren...mislim na šlic, naravno.
- Pa, sve bi nepristojno buljile u međunožje i niko se ne bi od njih bunio. Odustani, bolje ti je...
- Ubijaš me...ali si u pravu. Odustajem, kaži mi, što ga je ubilo.
- Eto, idemo mi danas kući, prošlo je pet sati i čekamo lift koji je pored muškog zahoda. On prolazi pored nas, pozdravi nas nabacujući osmijeh šarmera, i uđe...
- Zahod, znala sam da će pasti na intimi...i?
- Znaš kako je muški WC odmah nasuprot lifta...i tako se nas šest ukrca na lift kojeg smo čekale...kad ugledamo kroz staklena ulazna vrata u WC kako Veliki Gubičar obavlja nuždu bez da zatvori iza sebe vrata odjelka sa WC školjkama. Naše glave koje smo kao žirafe izbacile do granice senzora lifta prepriječile su kretanje, silazak lifta. I tako mi stojimo u liftu, vrijeme prolazi i gledamo stražnjicu Velikog Gubičara koji se prazni u školjci...onda su se žene konačno otrijeznile kad je dotični samo stresao, kako ti nazivaš "zvonara"... nije ga niti obrisao, već ga hitro pospremio bez pardona u svoj "zvonik", pa izašao bez određenih higijenskih zahvata. Ostale smo u šoku a Veliki Gubičar je umro u našim očima...firmin razglas uvijek radi.
- Strašno...- izleti iz mojih ustiju -...i što je dalje bilo?
- Ništa...lift nas je spustio na zemlju, ne samo doslovno, a mi smo otišle na karmine zaliti njegovu iznanadnu smrt...
- Sad će žene zaista samo gledati u svoje ekrane ispred sebe a ne u njegov trokutić...neće više biti skupih parfema razlivenih po sobama, niti dekoltea, minica, niti ribičkih čizama...ima to i svoje dobre strane.
- Da, ali će se s gnjušanjem primati u ruke svaki papir koji dođe do njih, a znaš i sama koliko je to papira....jer se on rukuje sa svojim "zvonarom" a ne pere ruke...ma badava ti fakultet, šarm, svi menagerski tečajevi u Stanfordu i godina dana u Oxfordu na usavršavanju jezika, znanje i poznavanje financija i bankarstva...kad je obični nedostatak higijene posljedica njegove smrti....u očima običnih uspaljenih žena.


- Uh...- kažem ja sebi u bradu, kad je konačno završio naš razgovor.
- Ah...- nešto si rekla, javi se pospani glas sa druge strane moje postelje, držeći TV daljinski.
- Eh...želim ti nešto reći - nastavim dok mi je mozak smišljao strategiju.
- Oh...samo čas idem na WC - istrči gol aspirin mojeg Velikog Gubičara ispred mojih očiju.
- Operi ruke...poslije svega - zaderem se ja iz kreveta shrvana netom primjenim saznanjem. No, vjerovatno me nije čuo. A da je i čuo....?
Okrenem TV kanal na romantičnu komendiju, sjetim se sladoleda u firžideru i kamparija u dnevnoj sobi. Pomislim kako sve u životu ima svoju cijenu.
Pa čak i jedna obična smrt Velikog Gubičara.

[Nemruth Dagi]

Emi se činilo da stoji u oblaku prašine kao ukopana, zapanjena činjenicom da ne može pomaknuti svojom voljom noge, a opet je znala da se kreće. Desnom rukom držala je tobolac torbice oko pasa a lijevom trljala svoje oči. Prašina u njenom grlu iritirala ju je na kašalj, dok su njene uši parale zvukovima prisutnima u prostoru oko nje. Vlak koji je ulazio na željezničku stanicu, iskočio je iz tračnica i prislonio svoje metalno tijelo na drugu grdosiju koji je stajao na svojem peronu. Ema i njeni prijatelji stajali su tik do njega, čekajući da se vlak zaustavi da bi što prije ušli i pronašli mjesto za sebe. Indijske željeznice nemilosrdne su sa svojim putnicima drugog i trećeg razreda...
U njenim ušima nastanile su se riječi njene majke. Probile su sve okolne zvukove koje su dolazili iz neopisive gužve. Sive moždane stanice pohranile su majčine riječi u neku ladicu tik do mjesta gdje je uskladištila svoj budući strah.
Indija je opasna zemlja, za jednu Europljanku...govorila je njena majka unutar Emine glave dok se prašina lagano sljegala na tlo. Zvukovi koji su izbijali iz mase ljudi uzavrli na vrelini dana samo su je dodatno zbunjivali.
Maha Kumbha Mela očekivala je milione svojih hodočasnika te godine.
Ema i njeno društvo bili su samo maleni djelić svega toga.

Vlak koji je iskočio iz svojih tračnica, naslonio se na drugi kao tanka kriška netom odrezane rođendanske torte. Oko vagona strčala se masa ljudi pomažući onima u vlaku. Njenih prijatelja nije bilo oko nje. Nestali su u trenutku kad se gomila ljudi u strahu odmakla od tračnica u paničnom bijegu krda. Gomila je i nju pomakla, da bi pri tome izgubila nadzor nad svojom putnom torbom koju je stavila tik do svojih nogu. Žitka masa oznojenih ljudi nosila ju je bez kontrole dok je ona dozivala imenom svoje prijatelje.
Konačno je stisak rulje popustio i ona se probila do prvog zida pa se skutrila kao progonjena životinja uz njegovo prljavo lice. Njene torbice s dokumentima i novcem nije bilo. Lopovi su iskoristili gužvu. Uhvati je panika, shvativši da je posve sama, u nekom indijskom gradu kojem ne zna niti imena, bez novaca i putovnice, bez svoje prtljage. Stotine ljudi prolazili su pored nje a među njima nije bilo njenih prijatelja niti Europljana.

U njenom trbuhu u tom času započine melodija "Manipura blues-a". Prvi njeni taktovi pokrenu rad njenog solarnog pleksusa u strasnom ritmu. Uz pratnju usne harmonike koje je savijala tonove izbacujući je iz svojeg malog tijela, bubrio je njen strah. Blues straha prolazio je njenim tijelom paralizirajući je i pretvarajući je u stup u kojem odjekuje ritam reskih zvukova. Svirač usne harmonike u njenom trbuhu zavijao je svojim instrumentom, dok se ona grčila. Njena samoća njegovom je glazbom postajala tjelesna bol.


Policajac ju je samo odmjerio i lošim engleskim otpilio dalje pokazujući svojim rukama na red u gomili koja se tiskala u policijskoj stanici. Žamor je nadglasavao škripu klima uređaja, što nije ometalo rojeve muha koje su vladale u gornjim dijelovima prostorije. Stajala je u redu koji nije bio red, među hodočasnicima koje nije razumjela, dok je svirač "Manipura blues-a" i dalje majstorski izvlačio tonove iz svoje usne harmonike stvarajući ritam njenog straha. Iznad njene glave vrtio se stari ventilator. Ona pogleda u njega
da bi nakon nekog vremena uhvatila sebe kao tupim pogledom prati vrtnju njegovih lijenih krakova....


- Ema...Ema...daj, nareži još te torte na deblje kriške...što si stala ko kip... - izgovori muški glas koji je odmah prene iz njenih misli. Odmah se iznad Eme u njenom umu, zaustavi veliki ventilator.
- Danas ti je rođendan, ne želiš valjda da ti gosti ostanu gladni...-

Zvuk usne harmonike Jaybirda Colemana izlazio je iz zvučnika i zabijao se u zidove njene sobe. Njena čakra u solarnom pleksusu, vibrirala je u ritmu njegovog bluesa. Nespretno je rezala svoju rođendansku tortu dok je društvo u sobi u pratnji bluesa žustro raspravljalo i planiralo daleko putovanje u Indiju, na legendarni festival. Emi se u tom času činilo kao da je tamo već bila.
Maha Kumbha Mela se zbog njenog "Manipura bluesa" učini toliko njoj blizu, bliže i od njenog straha.

[Nemruth Dagi]

Na svojoj bolesničkoj postelji stari suhonjav muškarac slagao je igrače karte.
Nemirna, valovita bolnička postelja na svojoj bjelini stopljena sa plavim logom bolnice služila mu je kao kartaški stol. U dnu bolesniče sobe smjestila su se dva kreveta čiji sadržaji se nisu micali u to zamrlo vrijeme ranog bolničkog poslijepodneva. Jedini život predstavljao je stišani zvuk tranzistora koji je dolazio negdje iz nekog kuta bijele sobe. Čovjek ispijenog lica slagao je karte po boji i vrijednosti, dok se svako malo grčio da iskašlja sadržaj koji ga je nadraživao u bolesnim plućima.
Poslije par zalogaja što je činio njegov ručak, jer više niti nije mogao pojesti, dobio je lijekove koji su se sad u njegovoj unutrašnjosti topili. Pokreti njegovih mršavih ruku postajali bi nakon toga sporiji. Um mu je i dalje zadržao prisebnost. Osjeti snažan nalet kašlja i bol u plućima. Lijekovi su ipak presporo tupjeli njegove osjete, sve dok im se posve nakon nekog vremena njima omamnjen ne bi predao njihovoj snagi. Tada bi mirno zaspao a te poneki malen nadražaj koji bi se pojavio u njegovim plućima pretvorio bi se u kašalj koji remeti njegov popodnevni san.
Ruke koje su spretno vrtile snop karata sad su se usporile. Kemija izazvana uzimanjem lijekova u njemu je počela djelovati i on je sve teže pratio smisao slaganja igračih karata. Pokupio je sve karte zadnjom snagom i prepusti se djelovanju lijekova. Lagano je tonuo u san...

Posjeli bi se svaki dan poslijepodne njih četvorica prijatelja za maleni stol ispod starog oraha u dvorištu jedne stare zgrade velikog grada. Raspostrli bi svoje karte, pili donešeno piće i igrali kanastu sve do mraka. U njihovim nozdrvama uselio bi se bez pitanja miris podgrijanjih ručkova, slatkasti vonj truleži starih podruma i drvarnica, i vjetrom donešeni opori smrad ispušnih plinova automobila. Veliko stablo iznad njihovog stola pravilo im je hlad i štitilo od lagane kiše, a titraji njegovog lišća stišavalao buku velegrada koja je dolazila iza starih dvorišnih vrata. Trajalo je njihovo druženje godinama, od ranog proljeća da kasne jeseni. U trenucima druženja svaki od prijatelja pripadali bi sami sebe u svojem najboljem izdanju, kao što bi i svi oni pripadali jednome bez razlike. Njih četvorica imalo je pravo jedan na drugoga i uživali su u tom pravu. Za njih u tim trenucima nije bilo nikakvog drugog svijeta osima njihovog malog stola u dvorištu ispod starog stabla i kanaste.

Suhonjavi muškarac, opet nije imao sreće u kartama. Prvi koji je sjedio do njega, ogromni bradati muškarac samo mu se smješkao ne pokazujući svoje zube iza gomile dlaka brade. Zadirkivao ga je govoreći mu da je osvojio titulu nepobjedivog gubitnika. Svi su se smijali, ali to nije bila šala koja bi izazvala uvredu već dobro raspoloženje. I mršavi muškarac se nasmijao na svoj račun. Igrali su u ništa, sakupljajući bodove, bilježeći nečije pobjede i poraze.
No, njima nije bila potrebna pobjeda već druženje.
Nasuprot mršavom muškarcu, sjedio je sitan ćelavi čovjek, sa debelim staklom naočala iza kojih su se smjestila njegove sitne oči. Niti on nije baš bio kartaške sreće ali je i sam prihvaćao šalu svojih prijatelja na osnovu njegovih igračih sposobnosti. Kako su igrali u paru nadao se da će njegov bradati partner biti bolje sreće u dijeljenju.
Partner suhonjavog muškarca sjedio je tik do njega i vodio glavu riječ. Dijelio je karte i bilježio bodove na kraju igre. Najstarijih od svih njih, prepoznatljivog velikog nosa i plahe prorjeđene kose najglasnije se smijao držeći se za svoj trbuh. Četvorica prijatelja dijelili su međusobno karte ali s njima dijelili su i
nešto najdragocijenije što su imali, svoje međusobno druženje i prijateljstvo. Znali su da je život samo igra na najveći ulog, na ulog nas samih u čudnoj igri u kojoj je potrebna sreća i spretnost. Bez obzira kakve karte dobiješ pri miješanju svoje sudbine i dijeljenjem, rezultat nije bitan niti u pobjedi ili niti porazu. Ionako nije važno kako završi partija karata, već je važnije da možemo u igri učestvovali i biti zajedno kao prijatelji, ili kao neprijatelji.

Nova partija karata je krenula. Karte su podijeljene. Suhonjavi čovjek je pogledavši svoje karte pomislio kako ima mogućnosti uz malo sreće da odigra igru do kraja. Bradati prijatelj do njega, okrenuo je glavu prema svojem partneru i nešto šaptao. Ono što je privuklo pozornost suhonjavom čovjeku bilo je veliko udubljenje na stražnjem dijelu njegove glave. Stražnji dio glave nije imao. Bradonja se smijao bacajući karte kao da to ne primjećuje. Mršavi muškarac ostao je skamenjem tim saznanjem a još više spoznajom da njegov prijatelj to ne osjeća. Pogledom je potražio igrača na suprotnoj strani stola. Iza debelih očala virile su malene oči. Jedna od kapaka bio je posve spušten. Na toj strani lica ovješena mu je bila i linija usta. Držao je svoje karte jednom rukom dok mu je druga nemoćno visila sa ramena. Usta su mu se pomicala ali se nije moglo razaznati što govori. Mršavi suhonjav igrač shvatio je da za njihovim igračim stolom nešto nije u redu. Pokušavao je nadglasiti svoje suigrače, no igru nije mogao zaustaviti. Potraži lice svojeg partnera i kad ga ugleda, skameni se. Njegov veliki nos stršao je oguljen, bez kože kao i većina njegovog lica. Iz usta cijedio mu se tanki mlaz krvi, ali on je i dalje pratio igru i komentirao postupke svojih prijatelja, bez obzira na svoj strašan izgled.

Uzbuđen tim prizorom, suhonjavi čovjek pokušao se dignuti od stola. Noge ga nisu slušale. Probao je i vikati ali se njegov glas izgubio u jeci dok mu se u uho uselio titraj svakog pojedinog lista sa starog oraha iznad njega. Morao je prekinuti igru i kazati im...u tom času svi su se šumovi oko njega spojili u jedan. Vika suigrača pri igri, šum lišća iznad njega, tranzistor u kutu bolesničke sobe i zadnji udarac njegovog srca. Shvatio je da je mrtav, kao i oni...mrtav je dok igra kanastu sa svojim mrtvim prijateljima. Njegov prvi suiograč do njega, bradonja nastradao je prije nekog vremena. Nesretno je pao, da bi mu se duboko urezao rub stepaništa u stražnji dio glave. Nasuprot njemu maleni ćelavi sa debelim očalima i sitnim očima, ostao je bez svijesti zbog moždanog udara. Nikad se nije oporavio.
Njegov vječni partner u kanasti, najstarije član družine sa razdeljkom na svojoj glavi, poginuo je pretrčavajući cestu. Odbjeglog vozača nisu pronašli ni nakon njegove godišnjice smrti. Njegovo tijelo bilo je silom odbačeno i strugalo je površinom kolnika.

Kanasta se i dalje igrala ispod starog oraha u jednom dvorištu. Njenim igračima nije smetala buka grada, mirisi podrgijanih ručkova, vrisak djece iz haustora, zavijanje mačaka i prelet ptica. Oni su i dalje mrtvi ali opet svi zajedno igrali, veselili se zajedno pobjedama i zaboravljali poraze kao što su to činili i za života.

Suhonjavi plućni bolesnik sa odjela plućnih bolesti držao je čvrsto nekoliko karata u svojim mršavim rukama. Bolnička sestra jedva mu ih je isčupala iz grčevitog stiska. Njegovo srce zaustavilo se u trenu kad je okrenuo i pogledao svoju kartu, kartu kralja srca, kralja pika sa udubljenom glavom, kralja karo sa oguljenim crvenim licem i kralja trefa sa spuštenim kapkom i usnama. U tom času njih četvorica starih prijatelja zaigrali su još jednu partiju kanaste u drvorištu ispod starog oraha.

[Nemruth Dagi]

Znao je on to cijelu vječnost i sad je konačno prionuo rješavanju tog problema. Nisu mu trebali glasnici niti špijuni, dovoljno je bilo samo baciti pogleda na prepuni Pakao. Nešto se događalo dolje na Zemlji što je previše brzo punilo to mjesto. Raj je divan prostor ali pomalo pusto, a Pakao je pak
ispunjen do krajnjih granica. Nastaje globalna kriza Neba, no ona nije posljedica klimatskih poremećaja, uništenja eko sustava, globalizacije već pretjeranog punjenja jednog njenog dijela. Onog lošeg.....
Pakao pune oni što su za života previše oholi i samodopadni. Bog je te karakteristike davno stavio na sam vrh top liste "Kako doći do Pakla i tamo ostati". Sad je svjestan da to ima razmjer epidemije i da njegovi proizvodi vječnost provode na to sivom čmarnom mjestu Neba. Sivilo i polutama okružuje tamo duše a vrijeme u toj sivosti stoji. Oni koji su za života prekomjereno pili ovdje nastavljaju svoju rabotu, oni koji su ubijali ubijaju i sad, samo bez učinka, oni koji su lagali , lažu i dalje....
Kurvari trče i dalje za suknjama, lopovi kradu ali im to kao i onim baš i ne uspijeva. Svi rade sve ono što su radili i dok su bili živi samo sa tom razlikom da su sad neuspješni u svemu tome pa pate. Ima tu i zabave, tučnjave, teških riječi i poneke sjetne pjesme kad se u vječnom vremenu sjete duše svojeg kratkog boravka na Zemlji pa iz sveg glasa zapjevaju. Onda se i sam Raj strese od njihove melodije, i onim malobrojnim u Raju stisnu se duše u njihovim dušama pa ispuste jednu kap sućuti za sve one nesretnike u Paklu.
Bog to sve zna ali isto tako svjestan je da je Čistilište samo mjesto gdje
čekaju duše šansu na ispravak života. Ti ponavljači su samo privremeno ovdje i na njih Bog ne računa. Kao po traci spuštaju se sa Neba i uletavaju u nova tijela, u nove avanture.

Vječnost je Bogu draga i mila ali i veliki teret u isti čas. Cijelu vječnost njegov planet Zemlja živi u nemirima. Još od njegovog eksperimentalnog pokušaja da učini biće sebi na sliku. Stvori on Adama i Havu. I dok se još Adam nekako prilagodio, ta Hava davala je otpor. Konkurencija nije mirovala i podvalila joj loš proizvod po cijeni izgona iz raja. Onda su se ipak dobro snašli i u paklu na Zemlji. No, ništa nije kao prije. Ljudi su počeli miljiti po zemlji i okrenuli su leđa Bogu. Nešto kasnije umjesto njega bogovi im postadoše novac, moć i tehnologija. Od tog dana pakao se puni a rajske livade postaju puste. Konkurencija ne može više izdržati taj silni pritisak novopridošlih grješnika i lagano organizacija puca po šavu. Bog mora održavati balans na Nebu, između Raja i Pakla. No, sklada na Nebu više nema...a kad nema sklada između dvije temeljne organizacije, sistem se raspada.
Bog je odlučio. Mora nekog poslati. No, ne smije napraviti pogrešku koju je već napravio kad je posao svojeg Sina. Njega su pred sam vikend zakucali na letvu pa ga je morao potajno izvlačiti iz groba, da ga ne nađu njegovi fanatični sljedbenici. Bogu treba osoba od povjerenja koja bi ljude uvjerila da
su pripremljeni za život vječni samo ako žive neporočno. Razmišljao je Bog koga bi mogao poslati, a onda mu padne na pamet da ima i Kći. Odmah je dušica bila pred licem svojeg Oca i spremno je kako se i očekivalo prihvatila tešku zadaću.
Na planetu gdje muški bogovi kolo vode teško će se prihvatiti riječ žene pa bila ona i Kći Božja. Izazov je to kojeg prihvaćaju samo iznimne duše spremne na vlastitu žrtvu. Znajuć da je više ne mogu razapeti kao Brata, Kći Božja spremno se prihvatila nezahvalna zadaće. Bog je ipak pripremio teren. Svim svojim crkvama i sljedbama dao je na znanje i ravnjanja da stiže Boginja, njegova Kći. No, njihove uši ostale su zatvorena, kao i usta, radosnu vijest nisu širili dalje jer je nitko nije želio prihvatiti Božju odluku da svijet spašava jedna kojoj to prirodno nije zadatak. Bog ne može biti žena i poruka nije bila prihvaćena.
Prvim letom Božja Kći je izbačena na zemlju i ušla je u tijelo male djevojčice. Odmah se spremno prihvatila posla rasla je i učila, pa je ubrzo stasala u pametnu i bistru djevojku. No, jednu stvar nije bila dobro planirana. Božja Kći je rasla u kastinskom sistemu i morala je većinom šutjeti dak su njena braća govorila. Pokušala je ona propovjedati sve ono što je Bog naložio, ali su se njena usta zatvarala šibom. Nakraju su je zakopali živu u zemlju jer je nisu u tome mogli zaustaviti. Njena razmišljanja su mogla imati za posljedicu da se sve ostale žene pobune a tio bi bio onda kraj svijeta kojeg su ti ljudi poznavali. Božja Kći je ipak bila sretna jer je bolje prošla od svojeg Brata. Nerazapeta ali mrtva njena duša vratila se kući, svojem Ocu. Bog je spremao novu akciju. Božja kći se malo odmorila i naglo je prebačena opet u žensko tijelo. Ovaj puta Bog je imao drugačiji plan. Više se neće koristiti posebno žensko dijete već odrasla žena. Božja Kći bila je prava kći svojeg Oca. Odmah je cijelo selo digla na noge. Prvo je ozdravila sve starce i povratila im mladost a onda je krenula dalje. Propovijedala je i propovjedala ali ne zadugo. Proglasili su je vješticom i čarobnjakinjom koja baca svoje zle čini. Jednog popodneva pred sam zalazak sunca, na rubu pustinje su je kamenovali. Nakon toga otišli su u bogomolju i zazivali njenog Oca, da je najveći među najvećima. Njen suprug koji se našao povrijeđen s tom njenom misijom zahvaljivao je cijeloj zajednici na trudu što su ga riješili te umišljene ženske napasti. Sam sebi je odredio da mora u zahvalnost Bogu krenuti na hodočašće, tamo gdje se milioni vjernika sljevaju svake godine i slave Njegovo ime.
Bog je bio žalostan, ali je još imao dobre živce. On je strpljiv Bog mada zna biti ponekad ljubomoran. Odlučio je pokušati još jednom. Sad je sam pripremio teren. Dušica je odbačena u pravi grad s time da je svim konfesijama dano na znanje sa mnoštvom ukazanja, da dolazi Božja Kći i da svoja srca ostave otvorena za nju, novu Spasiteljicu. Odaziva baš i nije bilo. Oni rijetki koji su to tvrdili njih su stavili na psihijatriju i nakljukali tabletama, neke su proganjali zbog hereze, neki su nestali i sakrili se od javnosti, neke progonili...
Vjerske zajednice su sve to dobro tajile, a pokoje prikazanje njenog lika zamaskirali su i proglasili demonskim pokušajem svrgavanja duhovne vlasti crkve. Oni, hrabri koji su se usudili širiti novu radosnu vijest, onemogućavani su svim sredstvima a žalosne vijesti su dobivali njihovi rođaci. Vjerska policija i doušnički aparat radili su punom parom.
Boga je strpljivost iscrpljivo do krajnosti ali je vrijedilo još jednom pokušati. Božja Kći je sletjela u tijelo djevojčice i odmah počela sa svojom misijom.
Imala je za razliku u prva sva pokušaja daleko više uspjeha. Bila je čudo od djeteta mada nije sviralo i radilo masivne računske operacije. No, čudo je trajalo jednu sezonu sve do nogometnog prvenstva i novog igranog filma velike zvijezde. Lagano je nje lik i djelo palo u zaborav.
Nakon nekog vremena više se nije niti znalo tko je ona bila i što je napravila.
Izgrizlo ju je nesjećanje. Ono malo sljedbenika što je imala bilo je ništa, pa je ona samo pomalo gubila volju. Izrasla je u djevojku i počela živjeti sa jednom svojim sljedbenikom i za godinu dana nevjenčanog života rodila svojem Ocu, prekrasnog Unuka.
Bog je bio sretan zbog Unuka, ali nesretan zbog završetka misija radosne vijesti. Odustao je i pustio svoju Božju Kći da se bavi svojim djetetom.
Njegovog Sina su razapeli, Njegovi Kći zaboravili, vrijeme je da se sam glavom i bradom pojavi. Pakao se i dalje nesmanjenom brzinom punio, a njegovi djelatnici padali na pod od umora i posla. Sotona je vapio da konačno nešto napravi jer da će sve otići kvragu, dok je Raj je bio toplo i ugodno mjesto sa premalo svetaca.

Bog je odlučio sam sići i ljude uvjeriti da se promjene. Strogo je naredio svim vjernicima da prate Njegov dolazak, najavivši se svim dostupnim sredstvima.
Nakon Sina Zakucanog i Božje Kći Nevjenčane, samo Bog se namjerio posjetiti Zemlju. Crkve i vjerske zajednice su malo pomalo negirale Njegov dolazak. Svaka je mislila za sebe da samo njima dolazi, a da ne dolazi onim drugima. Nastali su sukobi, demonstracije i lokalni ratovi. Svijet je bio u košmaru, nemir i dalje je vladao među ljudima. Svi stari nenaplaćeni računi su došli na naplatu. Mržnja je bila jedini govor koji se mogao čuti. Pakao se punio kao nikad do sad.
I dok su ljudi međusobno puštali krvi jedni drugima, njihov Bog je stajao u prikrajku i plakao. Odustao je od svega i krenuo kući. Na par tisuća kilometara od nekad plavog planeta a sad ocrvenjenog od krvi njegovih stanovnika, Bog se okrenuo i još jednom pogledao kuglu koja nije prihvatila Njegovu radosnu vijest.
Dok je prepuklog srca brisao suze sa svojeg lica, i žurio kući, svojom rukom nesmotreno je zamahnuo i raštrkao kišu meteora. Najveći od njih skrenuo je umjesto prema Suncu ravno na Zemlju. Na samo jedan trenutak mjereći se vječnošću, zemlju je pogodila kugla meteora, ravno u njeno čelo. Tama je prekrila njena polja, more se podiglo, nastali su potresi, a sunčeve zrake nisu mogle doprijeti do nje. Zemljina kora je podrhtavala a preživjeli ljudi na njoj i dalje su se međusobno borili, i optuživali zbog velike Božje kazne što ih je sve snašla. Uvijek su bili oni drugi krivi.
Bog je ostao bez riječi, ali znao je da nije sve propalo. Misija se nastavlja ali u drugačijem tonu. Ono što je preostalo od Zemlje proglasio je Paklenim nacionalnim parkom. Sav višak duša u Paklu prebaciti će se ovdje na Zemlju. Tako je riješio jednim udarcem dvije muhe.

Uz svojeg Unuka kojeg je obožavao i Kći koju je pokupio iz Pakla Zemlje, provodio je dosadne dane u raju slučajući krikove pauna u lijena poslijepodneva, koja su na njegovu žalost vječno trajala. Za to vrijeme na Zemlji koja je sad Paklom postala bilo je sve po starom.

[Nemruth Dagi]

Bila je to ljubav na prvi pogled. Hm, ja baš i nisam zaljubljive prirode ali njega odmah moraš zavoljeti jer kako ima onih koje odmah ili nikad ne prihvatiš, tako ima onih koje zavoliš u trenutku a kao da ta ljubav traje vječno.
Tako je to počelo između nas, zvali mi to vezom il ine. Pitam se danas ne započinju li sve ljubavi na isti ili sličan način...?

Bilo je u nas uspona i padova, kao i u svim drugim odnosima živih bića. Bilo je tu i strasti koja je izbijala iz nas iz našeg svakog zajedničkog trenutka. Izmjenjivala se ljubav i prijateljstvo, poštovanje i praštanje, nježnost ali i poneka grubost. Sve bi bilo dobro da se sa vremenom nije pokazalo da imam žestoku supravnicu. Polako se između njega i mene, tiho, skoro pa podmuklo kako to suparnice već znadu, ukazivala prepreka u vidu njenog lika, lika koji je u ime naše ljubavi trebalo premostiti. Ta smetnja u njega se pretvarala lagano u svojevrsnu strast. Vidjela bih to u njegovim očima, osjećala sam u njegovom ponašanju. Lijepa riječ nije prolazila, cika i vika nije se pokazala kao primjereno sredstvo. Iza tih oluja dolazili bi zagrljaji pomirenja, mrve kajanja i ono tužno u njegovim očima što vapije iza njih...neću više tako...oprosti mi.
A onda bi opet bilo sve isto, sve dok nije promjenio strategiju i u svojoj vječitoj pokunjenoj šutnji pognuo svoju glavu namjestivši je u čudan kut kao bokser u ringu pri obrani. Samo sam mogla po njemu udrati, bjesnjeti i opet udarati vikati...a onda bi se u trenutku svojeg očaja i nemoći pokajala. Imala sam suparnicu koja nas je sve više razdvajala a sve manje spajala. Sve smo više pokunjeni šutjeli, sve smo manje bili mi ali nas je zapravo i dalje u nekom čudnom omjeru i dalje bilo.

Ima puno bitaka koje vodiš i tada prolaziš kroz razna iskušenja. No, ona najpaklenija su vjerujte mi na riječ, kad vodiš bitku sam sa sobom zbog suparnice. Razgovarala sam o tome sa pametnim ljudima, neki od njih davali su mi glupe savjete i rješenja. Trebala sam ga se riješiti, zaboraviti...jer je on jednostavno takav i neka se pomirim s time. Savjetovali mi mnogi i davali različita uputstva. Isprobala sam sve što mi je bilo na raspolaganju i opet sam se našla, tamo gdje sam i bila. On je imao nju i mene u istom omjeru strasti, ja sam imala nju kao opomenu a ona je imala mene kao svoju moguću pokoru.
Bila je to veza nas toje, začeta u trenutku njegove požude igre koja se odvijala između dva kajanja i spremnosti da za njom opet potrči.

Nisam se mogla s time pomiriti. Ja...i pomirenje. Nismo sudbinski vezani, život me ne honorira za to. I što sam je više napadala to je otpor prema meni bio jači. Suparnica je stezala svoje gramzljive pipke oko njega a ja sam udarala na nju još žešće. Njegov otpor toj situaciji u kojoj se našao je balansirao između mene i nje. Ipak volio nas je istim žarom, malo više mene, malo više nju. Vrijeme je prolazilo ali se napetost nije smirivala. Postajali smo zreliji i uspješniji u vječitoj igri našeg trokuta.
Ljudi su mi se smijali, neki me možda i žalili...vidi jadnica, kako trči za njime...budala...
A ja sam kao i svako čeljde koje voli trčala da ga spasim od nje, da bi izbrisala dok još mogu onaj strastveni bljesak u njegovim očima kad bi je spazio, kad bi potrčao za njome zaboravljajući na mene.
Ništa.
Moj rezultat je bio ništavan.

Ne volim gubiti kao što to ne voli niti jedno biće na svijetu koje gubi. Ne volim kad mi poraz gura pod nos činjenicu da nisam bila u pravu. Boli to previše. Bol te vrste ne oplemenjuje, samo stvara otpor i mržnju usmjerava prema izvoru. Ja ga nisam mogla mrziti kao što on nije mogao mrziti mene. Mi smo se i dalje voljeli sa saznanjem u nama da nismo u tome sami, da ona leži između nas.

Otkako sam izgubila dijete, na samom začetku...znam kako poraz boli. Ne mogu imati djece i patim zbog toga. Starost je malo ublažila moju patnju. Zato se lako vežem ali kad se olako daš vezati drugim bićem, kad ga gubiš opet patiš.
A gubimo kad-tad...to je zakon.
Gledam ga danas i razmišljam kako je i on ostario, kao i ja. No, u njemu je ostalo dosta toga...onakvog kakav je nekad bio. Vidim mu bljesak u očima, mada je u njega sve manje snage i poleta. Malo je takvih koji kad gube bitku sa godinama zadržavaju mladi duh. Kad zajedno šećemo parkom osjetim kako mu srce zaigra, kako mu noge podrhte kao nekad. Znam u njemu je ostao zapisan za mene nevidljivi šum, zvuk. On se za njime još uvijek okreće kao mladić. Deset godina je kao tren prošlo ali to je za njega dovoljna starost da mu srce uspori ritam, da se noge ukrute i ubrza dah. Veterinar kaže da je dobrog zdravlja za svoju pasminu i za svoje godine. No, čuvajte ga...ipak je on starac...ostaje mi u ušima glas kao opomena.

Njegova lopta, a moja žestoka suparnica stoji nagrižena u dnu našeg malog vrta. Sad ga manje zanima. Dohvati je ali je brzo ispusti. Meni je zbog toga drago. Ne divlja kao lud više za loptom. Vjerovatno u svojem sjećanju čuje kako ona u svojem letu para zrak ali je više ne može juriti. Strast za loptom se pomalo kao vatra gasi, ostali su samo njeni nagoreni ugorci.

Navečer, nas dva starca gledamo televizor. On glavom prati liniju poda a ja promatram svijet u ekranu kutije. Starim zajedno. Ili smo već dovoljno ostarili da vlastitu starost ne primjećujemo, ne osjećamo da se sa njome sa svakim satom više stapamo. Ja davno ostavljena od supruga, bez djece, a on star bez svoje lopte koje je toliko volio da je to prelazilo u požudu i divljanje za njome, preživljavamo svaki sa svojim mislima. Ostale su nam samo uspomene.

Moja suparnica, lopta kao i sve lopte do sada koje je bjesomučno naganjao, lovio, grizao i trgao u svojoj neumoljivo igri stoji posve sama. Drago mi jer zbog toga jer ga želim posve za sebe. Sebično je to od mene, priznajem.
Sada kada on pripada posve i samo meni, kad je star sijed i usporen kao i ja, zavrijedili smo jedan drugoga u potpunosti. Jedna stara žena i njen ostrašćeni stari pas, provode svoje zajedničke večeri ispred tv ekrana. Sami bez trećeg u trokutu, bez ikakve suparnice.

[Nemruth Dagi]

Kadar prvi;


KLIK...
Kad je odjeknuo taj zvuk i nepozvan ušao u moje uši, prvo što sam pomislio da se rastvorio oblak iznad mene. Podigao sam glavu i moje oči zahvatile su pogledom oblačak porculanske boje kako bezbrižno plovi nebom. Učinilo mi se da svojim plesom po plavom nebu tvori siluetu njene glave. Nježni razbarušeni uvojci kose spuštaju se niz njen vrat i uokviruju njeno lice. Oblak je meni na radost iscrtao i smješak po sebi, naguravajući svoje tijelo od vate baš tamo gdje se inače njene usne šire u osmijeh.
Zdravo Oblače...kako se zove igra koju igraš?
Pozdravim ga i shvatim da ne čujem više svoje misli.
Mogu li prestati misliti, upitam se kao da razgovaram sa nekim ovdje prisutnim.
Često je mladosti u meni postavljala ovakva pitanja a druga bi joj mladost odgovarala. I što smo bili stariji pitanja nam su postajala sve teža i teža, zamršenija a sve smo manje imali vremena čekati na odgovore kojih ionako nema.
Vrijeme je to koje sam odavno ostalo iza mene.
Čekaj me Oblače, stani...i ja bih oblakom želio biti.


Kadar drugi


Vrat mi se ukočio, noge ukrućene i dalje stoje mirno na tlu. Izabrale su nepomičnost, bez kretnje. Nagovještaju ti to one u meni osjećaj straha...?
Moje oči uperene su u vrškove obližnje šume koji lelujaju u naletima vjetra.
Oblak iznad mene odavno je otišao, noseći njen lik nebom dok zvuk u mojim ušima ostaje trajno zabilježen. Vjetar njiše grane a one ritmično mašu.
I mi smo mahali kao i one, klicali, slavili, i savijali se pod naletom ushita mladosti.
Pozdravljam te Vjetre...koju igru to igraš?
Ne mogu prestati na to sad misliti. Može li se ta misao ikako ukloniti?
Ipak poklonio sam im najbolje godine svojeg života, najbolja žetva što sam imao, bili su oni...a onda ih izgubio u jednom satu kao i tisuće drugih što izgubiše svoje u ratu.
I sve je na tren stalo u meni, kao sada ti vrhovi visokih stabala koji miruju. Vjetar je taj koji je na čas predahnuo da bi promjenio smjer i pokrenuo nanovo novu igru. Izgubio sam da bih dobio, dobio sam ponovo da sačuvam, a osjećam da gubim.
Pozdravljam te Vjetre...ali dalje igraj se sam.



Kadar treći


Znoj mi se cijedi niz vrat, klizi niz leđa i spaja se sa već natopljenim rubom mojih hlača. Ruke i dalje čvrsto drže alat i ne puštaju ga. Noge su ukopane, usta osušena, obrazi vjerovatno crveni od uzbuđenja kao i onda kad je rekla da će nas biti troje. Nova šansa, novi život, nada nove obitelji. Koja radost, koji let sretnog srca prema nebu zbog tog malog komadića duše što je u njoj a što se svakim novim danom postaje cjelovito biće.
Gledam u pravcu kako ptice slijeću u gaj. Svojim ptićima donose hranu.
Letite Ptice...poznajem igru koju igrate...
Ne znam da li su me te brižne ptice potakle da plačem ili to samo znoj kapa mojim licem. Bez obzira na to, okupan sam, suncem ovjenčan, miran tijelom bez pokreta i tek sad počinjem spoznavati strah jer gubim ponovo sve što sam imao. Jednom izgubiti sve, ne znači steći snagu nekog neobičnog cjepiva koji bi nas štitio od bilo kakvog gubitka, već živjeti životom probuđenog straha od ponovog gubitka.
Pozdrav i vama šaljem, daleke Ptice...u igri koju letom obavljate.


Kadar četvrti


Umoran sam. Boli me tijelo skvrčeno u jednom te istom položaju. Mokar sam, sve nemirniji i na to sve skupa tiho i neprimjetno mi se prišuljao vlastiti strah. Oko mene i dalje traje igra oblaka na nebu, vjetar se razbacuje po krošnjama, ptice obavljaju hranjenje svojih mladunaca igrom. Spuštam glavu od bola i pogled mi zahvaća travnatu površinu na kojoj već neko vrijeme stojim.
Sunce iznad mene prži mi tjeme, a oči tiho plaču. Noge su mi utrnule. Nemoćno stojim dok traje ova igra. U desnoj ruci mi kosa za travu. Ispod moje lijeve noge nalazi se metalna naprava. Ona je napravila KLIK kad sam stao na nju. Jamčili su da je teren očišćen od mina. Prevarili su me i ja sam prevario sebe. Prevarili su obitelj onog koji je već jednom bio opako prevaren, kad mu je rat odnio sve vrijedno što je imao a pisalo se ljudskim dušama. A i opet su ga prevarili jer sad gubi sve...još i sebe. Jedino nisu prevarili moje uho, ono je čulo i prvo saznalo. Posljedni prizor mojeg života uhvaćen u vašu kameru biti će tlo na kojem stojim.

Zbogom Živote...Oblače koji nosiš njen lik, Vjetre koji se ne obazireš na mene, Ptice u gaju koje vrijedno radite...i koje ne znate da ja postojim, barem još koji tren...
Spuštene glave plačem, sam, na svojem polju, sa alatom u rukama, ratom koji je u uredan u sjećanju ostao iza mene i sa osjećajem gorčine gubitka, svjestan igre koja se i dalje odvija nedaleko od mene u tuđim kadrovima života u oblacima, vjetru u običnim pticama i travi koju još samo jedan tren gledam.

Zbogom Živote...

Lijeva noga lagano se izdiže iz busenja nagažene trave.
Završni kadar...i REZ.

[Nemruth Dagi]

Tog petka ujutro bilo mi je već svega dosta. Pred sam vikend i samo jutro nije obećavalo ništa dobro. Prvo me je moj izdavač ljubazno upozorio na neophodne promjene u tekstu moje knjige, u međuvremanu mi je pauk odnio auto kojeg sam parkirala tri sekunde na nedozvoljeno mjesto a onda me je mobitelom zvala majka da je Nino opet dobio temperaturu. Vrelina gradskih ulica penjala se pomalo na najvišu vrijednost na skali dok sam kao olujni vjetar jurila prema mjestu gdje pauci ostavljaju svoju lovinu. Sva sreća pa je bankomat bio blizu a nije mi niti "pojeo" karticu kao prošli puta. Ipak, najviše me je brinuo moj petogodišnji sin koji je imao upalu uha kao i vrhunac njegove bolesti baš pred sam vikend. Ljutio me je i izdavač koji je stalno tražio neke dodatne izmjene a i plaćanje pauka me dodatno izbacilo iz takta, pogotovo financijskog.
Nakon što sam platila otkupninu za moj automobil, odvezla sam se kući i putem shvatila da u njemu ne radi klima koja je već bila nekoliko puta popravljana u ovlaštenom servisu.
Shrvana jutrom tog "veselog" petka trebalo mi je nekoliko sati da malog smirim i da ga otpravim u krevet sa normalnom temperaturom. Mali anđeo odmah je zaspao izmučen uhom i vručicom. Moja majka je cvokotala što je morala taj dan ostati kod kuće a smiješio joj se umirovljenički izlet u toplice, a ja sam blagoslivljala sredstva za smanjivanje temperature a u sebi kipjela.
S mojeg radnog stola cerili su mi se tekstovi koji su po naputku izdavača trebali biti usavršeni do ponedeljka, a ja umorna sa bolesnim cendravim djetetom, gunđavom majkom i ispražnjenim novčanikom imala sam pred sobom cijeli vikend posla.
Sjela sam načas u dnevnu sobu i razmišljala kojim redom treba krenuti. Činilo mi se da taj ritam neću određivati ja već bolest maloga i promjenjivo raspoloženje moje kraljice majke. Potiho sam krenula raspremati njegove igračke kojih je bilo svagdje. Majka je pokušavala nešto skuhati u tišini a ja sam trpala njegove igračke u plastični sanduk za tu svrhu. Moj tlak je skočio u nebeske visine kad sam nešto ugledala u njemu zabitog kljuna u kabini plavog kamiona. Papirnati aviončić kočoperio se sletivši u unutrašnjost igračke. Nije bio problem u malenom avionu jer moj konstruktor inženjer Nino stalno pravi nove modele koje baca po stanu ili kroz prozor. Poteškoća je bila u njegovom materijalu, jer je to bila stranica mojeg teksta kojeg spremam za knjigu. Bilo je to previše za jedan običan petak tako da me od srčanog udara dijelilo samo jedan sinkopirani takt srčanog mišića. Sve se to ipak preobrazilo u gnjev premorene majke koja bi da njen anđelak nije spavao dobrano naprašila njegovi anđeoski tur. Toliko sam mu puta rekla da to ne čini jer papiri sa mojeg stola nisu za igranje. Pogledala sam još jednom njegov modela aviona i otkrila da mali zaista ima konstrukcijskog dara. Mada jednostavno i brzo pritiskom na tipku na komjputeru ispišem sve testove, ne volim kada moje ispisane stranice jure po stanu. Tako je najnoviji model Fantoma izrađen od osme stranice moje priče "Kamena nevjesta".
Izmoždena i shrvana tim petkom kao i saznanjem da moj sin nabacuje moje riječi, ovlažile su mi se oči. A kad sam vidjela da u sobu ulazi moja majka koja je na svojem licu nosila neutaženu žeđ za društvom koje se sad pračaka u toplicama, pukla sam kao prezrela bundeva od muke. Sve sam joj ispričala što mi je tog dana bilo na duši.

- Ma hajde, nije to ništa...- smirivala me gurajući mi paprinatu maramicu u ruke iz paketića kojeg je je uvijek imala pri ruci - Isplači se, bit će ti bolje...-

Čim je izrekla čarobnu riječ "bolje" ja sam udarila u stišani plač da me mali bolesnik ne čuje. Majka me čvrsto zagrlila, dok sam jecala.

- Slušaj me...sad ću ti nešto ispričati - rekla je brižljivim glasom i odmah nastavila - Znaš onu našu staru kamenu obiteljsku kuću tamo dolje...e, vidiš ja sam se kao djevojčica sa svojom mlađom sestrom igrala u njoj kao i u njenom vrtu. Bile smo nestašne baš kao i tvoj Nino...no, tada nije baš bilo puno igračaka za djecu od kamena i sunca. I dok su naši roditelji i rođaci zalegli poslije ručka
moja sestra i ja uhvatile bi se vražjeg posla i prevrtali po stvarima. Pronašli smo staru škrinju i iz nje vadili razne predmete nadajući se nekom zakopanom blagu. Na našu žalost, naišli smo samo na papire i rukopise. Jedva da sam znala čitati pa sam sricala slovo po slovo... radilo sa o nekoj nevjesti a ja ionako nisam znala što je to "nevjesta". Tu je bilo raznih bilježaka, listova ali sve je ispunjavao isti monotoni rukopis koji se usidrio na njihove požutjele stranice. Brzo nam je dosadilo. Uzeli smo par listova i iskrali se iz kuće. Popeli smo se na veliko drvo ispred kuće i bacali aviončiće koje smo napravili od nađenih bilježaka. Mati nam je dobro isprašila tur kad je vidjela da smo provalili u škrinju strica Dinka i što smo sve napravili od njegovih rukopisa. Imale smo sreće jer je otac morao taj dan ranije u službu, inače bi nam i on udjelio pokoru za naš nestašluk. Majka je sakupljala te aviončiće po vrtu ali nikako nije mogla pronaći jednu numeriranu stranicu. Osma stranica njegovog rukopisa "Priča o kamenoj nevjesti" nije se nikad pronašla. Nitko ne zna gdje je završio taj aviončić sa tom osmom stranicom. Možda ga je vjetar odnio daleko ili zatakao negdje u udubini nekog suhozida...tko zna, možda je skončao na škrtoj našoj tvrdoj zemlji koju je Dinko toliko volio.

Prestala sam plakati. Učinilo mi se neobično da postoje u jedno obitelji dvije priče sličnog naziva čije osme stranice se pretvaraju u dječje avione. Svaka je u svoje vrijeme letjela zrakom nošena bujnom dječjom maštom. Bilo je to previše čudno da u tome ne otkrijem znak kojeg sam tražila. Priča strica Dinka možda nije nikad objavljena ili nije pod tim imenom ali je zato moja priča trebala preživjeti promjene do ponedeljka.
Sada kad bolje razmislim taj petak i nije bio tako loš. Nino je brzo ozdravio i vratio se svojim avionima od praznih neispisanih stranica bilježnice, majka je zaboravila na svoje društvo u toplicama i sa sjetom se prisjećala svojeg djetinstva a ja sam u jednom dahu završila svoju najbolju priču. Novac kojeg mi je oteo pauk nije mogao obazvijediti najveće zadovoljstvo u saznanju da ne postoji snažnije iskustvo od onog kad shvatimo da smo svojim duhom i umom stvorili nešto što nadilazi nas same. A ta priča je upravo to i bila.
Pitam se što bi moj daljnji rođak Dinko, kasnije poznat književnik, na sve to rekao?
Odgovor ne znam. On je odavno mrtav tijelom, dok njegov živi duh kruži i dalje krajobrazom sa toplim vjetrovima gole kamene planine ispod koje je rođen.

[Nemruth Dagi]

Pratio me pogledom dok sam se sporo kretala prema kupaonici. I nakon toliko vremena što smo zajedno još uvijek to čini. Poslije vođenja ljubavi ostaju nam rituali. Ja odlazim pod tuš dok me njegovo oko prati.

- Vrati se...dođi mačiću....- pozvao me nježno i pružio svoju ruku usred bjeline kreveta.

Uspio me je ponovo pridobiti. Imali smo oboje dovoljno vremena. Pridružila sam mu se na bijeloj splavi našeg kreveta usred plavetnila saga. Tuš je mogao čekati. Ustima mi je prošao po leđima i nježno poljubio stražnji dio vrata. Točno tamo gdje imam malu tetovažu. Mojim tijelom prošli su trnci. Koža mi se naježila i postala tanka struna koja titra pod njegovim dodirom. Pronašao je pravo mjesto jer je to dugme za paljenje raketnog motora. Ono što je napravio nije bilo slučajno. Struna je kao mačka prela tihe tonove.

- Prije nego li krenemo putem nebeskih visina...kaži mi konačno mačiću, što ti znači ova tetovaža...?



Tog ljeta vodila sam ljuti boj sa mojim roditeljima. I mama i tata bili su neumoljivi, čvršći od željeznih vrata najjače tvrđave, koju sam ja bezuspješno napadala. Bez obzira na moj dobar uspijeh u školi, nisu dozvoljavali da idem sa Anom na more. To je za mene ravno katastrofi. Imali su sebi u korist dobar argument jer mojih šesnaest godina bilo je premalo za takvu avanturu, a meni se činilo isuviše kasno da već nisam probala čari takvog ljetovanja. Moj argument osim svjedodžbe sa odličnim ocijenama bila je Anina nonica koja je doduše polugluha i poluslijepa dovoljno dobar izgovor da me puste bez bojazni.
Onda su se jednog dana moji zatvorili u dnevnu sobu i nešto došaptavali. Kad je mama konačno izašla iz sobe na njenom licu vidjela sam da su potpisali predaju. Tvrđava je pala. Mogla sam na more.
Imala sam razrađen pakleni plan. Željela sam malu tetovažu koja bi se vidjela samo na plaži. Danima sam razmišljala što bi pristajalo mojem tijelu, što bi se na njemu moglo tetovirati. Bila sam maloljetna ali preko veze dalo bi se dobro na to zažmiriti. Novaca sam imala dovoljno jer mi je to bila davna želja a ono što želiš sa šesnaest godina to i dobiješ na bilo koji način.
Dok sam skakutala od veselja stubištem stare zgrade što ću konačno na more srela sam staru Elizu. Puhala je kao parnjača iz devetnaestog stoljeća noseći torbu sa namirnicama iz trgovine. Moja Ana koja je stanovala tri kuće dalje mogla je malo pričekati dok joj ne kažem da je odobrena naša morska avantura. Eliza me pozvala na sok kad smo došli pred njena vrata. Njena kuhinja je odisala starošću i čistoćom. Dok je slagala namirnice po kuhinji ja sam odobrovoljena odlukom roditelja pričala o moru. Uzgred sam spomenula i namjeru da se tetoviram. Sjela je do mene, natočila nam sok u čaše a ja sam primjetila da iz njenih očiju isijava blagost. Za razliku od drugih staraca u našoj staroj zgradi ona je bila uvijek prema meni blaga i ljubazna. Ostali su smatrali da zvukove koje proizvodi moja mladost u vidu preglasne glazbe, hihotanja, lupanje vratima ne priliči njihovim ušima.
Eliza mi je govorila o tetovaži, kao da se u to razumije. Ako je trajna tetovaža, rekla mi je, veza između tetoviranog i onog čija je koža je isto tako trajna. Vežu se ne samo kožom već i srcem.
Kad je popila svoj sok otkrila mi je svoju lijevu podlakticu.

Broj. Oznaka. Rasa. Sudbina.

Gledala sam tupo u njenu starački namreškanu kožu i meko razlivene bojeve utisnute u nju.
Shvatila sam da ona nije kao ja birala motiv. Zbog toga mi je postalo neugodno. Doživotno su je vezali za jedan broj da bi postala sama broj. Ogradili su je žicom, ošišali kosu, navukli prugasto odijelo i smjestili u baraku.
Imala je šesnaest godina.

Ja sam tada imala šesnaest godina i tetovaža je za mene bila hit, krik, fora, guba stvar. Neka posve drugačija vremena su bila iza mene a ja ionako nisam bila odgovorna za njih. Eliza mi je nakraju rekla da što su vremena grublja to ljudi u njima postaju brojevi pa sve manje u tim vremenima ljudi ostaju ljudi...


- I...što je bilo dalje? - upitao me nestrpljivo zabavljajući se vrškom jezika po mojim uhu.

Ispričala sam mu kako je bilo dalje.
U meni dogodio neki mali prevrat. Postala sam za nijansu zrelija. Shvatila sam da neke identične stvari imaju drugačiji smisao u različitim vremenima. Broj njene tetovaže vrtio mi se u glavi, kao nečiji telefonski broj. Nikad je nisam pitala zašto ga nije odstranila jer ju je on kao zli podsjetnik sjećao na ono grubo doba. Kasnije mi je postalo jasnije zašto se ne možeš odreći onoga što je bilo. Nema presjecanja takve veze običnim brisanjem, jer ono nije samo na tvojoj koži, broj zasjeca duboko u naše meko tkivo. Tattoo nije tabu...

- No...hoćeš li mi reći što znači ta tvoja mala tetovaža...da nije simbol za neko jelo na nekom čudnom pismu kao što je tajlandsko ili nekom urdu...ili psovka na svahiliju...kwa-zulu...?

Samo sam se nasmijala i rekla mu da otkrije to sam.

- Prevarantnico...- izgovori on i počne me škakljati.

Soba je odjekivala mojim smijehom i njegovim nastojanjem da iz mene izvuće moju tajnu. Nije uspio u tome jer se njegov dodir pretvorio u nježne pokrete predigre dok je moj smijeh brzo zamro. Naša tijela su se spojila. Tetovirana riječ "ljubav" na nekom čudnom i nepoznatom pismu uspjela je očuvati svoju tajnu plutajući na splavu ljubavi u sobi sa plavim sagom.

[Nemruth Dagi]

More je kolijevka ljetnih ljubavi. Svoje tek rođeno čedo, začeto negdje između mirisa cvijetova oleandra i smole visokih borova u prvom poljubcu, more ljulja na svojoj površini. Uspavljuje ga bonacom i uveseljava valovima juga. More ga svojim krikovima galebova pozdravlja dok jedra brodica šarene njegov pogled. More ima moć da dvoje odraslih ljudi postanu zaljubljena djeca a da zaljubljena djeca brže odrastaju u svojoj ljubavi. Samo je ono sposobno od nas napraviti ljude koji su kadri postati drugačiji, posebniji, i sami sebi neobičniji. Zbog njega postajemo opušteniji, zaljubljeniji, strastveniji...spremniji na novu igru pomalo zaboravljenog zavođenja. Ono pravi od nas beskompromisne borce za ljubav, podatne i nježne samo svojim ljubavnicima.
Pitam se da li tajna leži u slanosti naših preplanulih tijela, u njihovom mišićavom izgledu, pogledu na valovitu pučinu, krikovima galebova ili udaranju valova o stijene obale...?
Zaista ne znam, ali more ima neku čudnu moć što prelazi na nas pa se opuštamo i prepuštamo barci naše ljubavi da nesputano plovi.

Ovog ljeta, Nikkijev poljubac je za mene imao sve osim iscjeljiteljskog učinka.
Lagano mi je poremetio sklop u glavi, moje noge postajala su zbog njega lelujave, oslobodio je leptire u mojem želucu a moje srce inače plaha srna odustala je od bijega pred svojim lovcem. Sve to je postalo opasno mjesto za mene jer ljubav ma koliko godila u vrelim noćima u cjelodnevnim gugutanjima po danu, može nanjeti neželjene posljedice.
Ipak, popustile su mi uzde i stvar se lako otimala nadzoru. Kolijevka ljetne ljubavi ljuljala je Nikkija i mene danju a noći bi njihala naš veliki krevet na kojem su se stapala naša tijela.
Ključ sam ipak dala čovjeku vezi na vrijeme. Javila sam se i svojima kući, na kontinent, da se bavim sa grupom nesnosnih japanskih turista te da sam zbog toga premorena i ne javljam se redovito. Ja, korisnica kolijevke ljetnih ljubavi lagala sam samo za Japance ali ne i za umor. Na to ipak nisam bila imuna.
Bila sam umorna od ljubavi.
Nikki...te predivne plave oči i njegovo atletsko tijelo u produžetku. Poželjela sam da nam zajednički sati traju kao dani ali moja želja ostala je neuslišana.
Treći dan sam osjetila kako moja alarmna lampica već izluđena vrišti od crvenila.
Ah, Nikki, moj Nickolase..sama pomisao na tebe u meni izaziva težnju. I bol.

More mi je donjelo puno uzbuđenja te godine, baš kao i svaki put. Bila su tu dva Helmutha, jedan Bodo, po jedan Jurgen i Sven,...Jorge...Knut..Fabrizio...i Nickolas...bila su tri mercedesa, dva BMW, jedan Mazdin terenac, dva Opelova
i jedan sportski Alfa Romeo...
Kolijevka tih ljetnih ljubavi njiše se različitim ritmovima kojeg mi podaruje more ali uvijek na samo jedan način. U ekskluzivnim hotelima pronađem usamljenu mušku žrtvu sa primjerenim limenim ljubimcem. Obradim ga i dok moja obrada traje, ključ koji vlasniku na par sati nestaje već se kopira. Jednostavno...i učinkovito.
Sam automobil gubi se iz vlasnikovog vida već sljedećeg jutro kad hitro nestajem i ja, iz njegovog života. On je obrađen a njegov automobil ide dalje na obradu. Vadi se satelit, prebojava, i dobiva novi broj šasije, rade mu se novi papiri i sve što ide uz njega.
Naporan je posao "turističkog vodiča", kao što sam ja. Nikad nisi dovoljno dugo na jednom mjesto i to postaje zamorno. Moji ne slute svrhu mojeg posla. Misle da vodam Japance i Južnoafrikance po obali. Zimi se kao pravi zaljubljenik svojeg posla bavim učenjem stranih jezika. Nikki je osjetio blagodati mojeg iskusnog jezika...jer sam naučila i nizozemski...

More je kolijevka svake ljetne ljubavi i skoro da ga mogu nazvati svojim poslodavcem. Da nema njega teško bi uzdržavala svoju obitelj, djecu i nezaposlenog muža. U noćima dok ležim u bračnom krevetu pored svojeg supruga koji ne sluti što se ljeti zbiva, prisjećam se ponekih mojih morskih ljubavi. Ne marim previše za njih. Oni su posao kao i grupe bučnih Tekšašana ili brbljavih Koreanaca...sad me više brine moje srce kojeg moram odlijepiti od Nikkijevog...

More je kolijevka ljetnih ljubavi...ali meni se ne ide u zatvor. Oprosti mi Nickolase. Tvoj ljubimac terenac još stoji na parkingu ali neće dugo. Vrijeme je da tvoja plaha srna pobjegne na sigurno, sve do neke nove ljetne ljubavi.
Nježnim njihajima morske zipke teško je nekim ljudima odoljeti. Čini mi se da i sebe mogu pronaći među njima...

[Shakti08]

Nemruth Dagi kaže:

Mačka je frknula i preplašeno doskočila na oronuli zidić.
Okrene svoju glavu i pogled usmjeri na uljeze.

Dolje, između napuštenog automobila i prolaza između šupa mijaukao je gladno mače. Iz udubine u uskom prolazu migoljilo je
tražeći toplinu svoje majke.

- Vidi...- progovori dječak drugome i usmjeri svoju ruku prema udubini pa odmah nadoda - .....tamo je -
Drugi dječak držao je štap u ruci pokušavajući lupiti s njime mačku na zidiću, no domet njegovog štapa je bio prekratak.

- Pusti, uhvatimo malog - progovori njegov prijatelji plave kose.
Dječja ruka posegne u pukotinu i izvuče šareno slijepo mače.

Njegova ustrašena majka nemoćno je dalje promatrala kako se ta dvojica ustremnjuju na njeno piskutavo mače.

- Idemo..na igralište, sad tamo nema nikoga - izgovori dječak držeći mače na svojem dlanu.


Plavi dječak zalupi vratima stana i baci školsku torbu u kut hodnika. Umorno dogega do kuhinje i otvori frižider.
Proći će sati dok se netko od njegovih ne pojavi.
Pogledom prekontrolira sadržaj frižidera.

Nije osjetio glad, samo je želio isprati usta nekim okusom. Dohvati kolu i potegne iz boce.
U frižideru ionako nije bilo ničeg konkretnog ...tata je opet na putu a sestra na dijeti. Novac za hranu koji im je ostavio otac su ionako potrošili prvi dan.

Sad, kad više nema mame....frižider je prazan, iz njega samo se širi hladnoća i miris ostataka razne neupotrebljive hrane. Još jednom dobro potegne iz plastične boce, a mjehurići iz tekućine ožežu mu grlo.

Pogled mu padne na nove bijele tenisice. Vidljiva mrlja zaustavila se između gume i kože, u procjepu stvarajući tanku crvenu crtu na novim snježno bijelim tenisicama.

- Sranje...nove tenisice i ta mrlja od...krvi..mama bi to znala očistiti -

Sjedne bezvoljno na kuhinjski stolac no mrlja mu se odmah pojavi pred očima.
Njegova mama, ma što bi mu rekla na umazane nove tenisice, pomisli u sebi.
No, nje više nema, nema i tako se moraju ponašati jer nje, njihove majke n e m a.

Ona je otišla a mi idemo dalje, rekao im je tata. I njemu i starijoj sestri. Prošlo je godinu dana...od toga, sjeća se ljudi okupljenih oko njenog slomljenog tijela na betonu ispred zgrade. Vraćao se kući........iz škole. Mama mu još nedostaje....mama je toliko toga znala....ali on to nije primjećivao. Sad kad je nema to vidi.


Mrlja....sjeti se mačeta.
Direktno postavljeno na beton par metara ispred gola. Dobro centrirani šut, njegovo malo tijelo odnjelo je ravno između dvije stative.
Njegovom desnom nogom, u njegovim novim tenisicama malo mače je odbačeno živo i ušlo u prostor gola.

GOOOOOOOOL

- Ti si lud, mislio sam da to nečeš napraviti...totalno lud...- šokiran je izgovorio njegov prijatelj. Odmaknuo je s gađenjem pogled od gola.

Malo mrtvo tijelo životinje rasprostrlo se svojim mekim kostima i zatvorenim očima na tvrdo tlo betona. Glava je nemoćno pala dok je iz njuške poteklo par kapljica krvi.

Sjeti se scene kad se vraćao kući tog popodneva. I okupljenih ljudi oko njenog tijela. Plavi dječak ispuni oči suzama i zarida glasno. Pomisli kako joj nije oprostio da je skočila, da ga je napustila a znala je da je treba.....sada mu tako nedostaje, tako je treba.....tako je gladan njene hrane, i...... kako će sam očistiti mrlju na novim tenisicama.....


Daleko od njega mačka je u udubini prala svoja dva mačića. Sigurna od uljeza zadovoljno ih je lizala dok su se oni siti ispružili pored nje.
Nedaleko odatle odbačeno tijelo malog mačeta na dječjem igralištu, stopilo se s tlom u mraku, navještajući sutrašnju gozbu mravima i muhama.

Duboko sam ganuta i zadivljena odabirom teme i načinom pisanja. Možda se pridružim ...

[Nemruth Dagi]

Tamara je bila djevojka koja je imala tisuću sitnih nedostataka i jednu vrlinu. Za takvu običnu djevojku život je odredio sporednu ulogu i ona je tu ulogu prihvatila. Ali...
S tom ulogom bi se lako uklopila u mnoštvu. Vlasnica svoje vrline nije baš bila s njome oduševljena. Mada bi to neki protumačili više kao dar nego kao manu, nju je to temeljito uništavalo.
Normalno dijete, prosječnih roditelja, niti prepametna niti lijepa, bez naročitih talenta, sposobnosti, ne previše duhovita i toliko obična, lako su je ljudi zaboravljali odmah nakon upoznavanja. I možda bi to bila tako cijeli život da se u njoj nije stvorio neki čudnovati otpor prema vlastitoj prosječnosti. Žene se bore s nedostatkom ljepote, za dobijanje šarma kojeg nisu nikad imale, sa premalim novčanim sredstvima a ona se borila protiv svoje nezamjetljivosti. Jurišala je na vjetrenjače svoje običnosti, napadala svim sredstvima svoju prosječnost i shvatila da je to teži posao nego što je mislila. Bolje je biti i ružan i glup i hulja nego toliko običan, siv i...nezametljiv. Ljudi su na tebe toliko navikli da te ne vide, ne primjećuju, a to pak više boli nego da te ne vole. U društvu gdje vladaju krajnosti, sredina se ne ističe. Ona pripada nekom drugom svijetu i nema nikakve budućnosti Zato je u njoj njeno drugo ja govorilo o nužnosti ispravljanja takvog i za nju nemogućeg stanja.

Protiv svojeg prosječnog lika i djela proglasila je sveopći rat. Odmah je shvatila da je u škripcu jer je objavila rat sama sebi.
Kako voditi bitke kad si u istoj ulozi generala i običnog vojnika i to na obje neprijateljske strane?
Na početku svoju prosječnost je ipak zamrzila a samo zato jer se s njome nije znala nositi. Ipak, mržnja prema samoj sebi činila joj se previše banalnom pa je od toga odustala. To je i za nju bilo previše prosječno. Mada nije njegovala neku ljubav za sebe, niti mržnja nije bila nešto odgovarajuće za nju. Našla se negdje na sredini. Između ljubavi i mržnje nalazi se ponor a u njoj vlada prosječnost. Kad jednom uđeš u krug prosječnosti taj začarani krug te drži u svojim kanđama a iz njega se teško izlazi. Svoj položaj u tom ponoru nije nikome mogla priznati. S time bi priznala svoju sramotu i strah od svoje običnosti. Probala je zavarati svoju prirodnu običnost ali je postajala sve smješnija a da pravih rezultata nije bilo. Sve što bi napravila da umanji običnost koja je prevladavala u njoj ispadalo je kao karikatura te je tako navlačila smijeh sa sve strane. Onda se okrenula drugoj strategiji pa je i prosječnost nastojala prodati kao posebnost. Doživljela je neuspijeh. Jedina dobra stvar u tom je bilo da su je svi oko nje brzo zaboravljali. Zaboga, pa ona je bila djevojka koja se lako zaboravlja.
Uspjela je završiti školu i fakultet kao prosječan đak i student, udala se za muškarca uobičajenog u izgledu i ponašanju, imali su prosječan brak i primanja te dobili divnu, ali običnu djecu. Običnost se širila dalje sve do tog dana kad je odjednom njena prosječnost popustila.

Danas, kad je vidim na hodniku ili u liftu, srdačno se pozdravimo. Tamara je moja susjeda. Moja pak izvanprosječna kći ima traume...a sve zbog svoje izvanredne ljepote. Odavno se na nju svi lijepe, a kako biva starija izgled joj je sve veći teret koji vuče za sobom. A htjela bi biti tako obična djevojka.

Tamara svakodnevno otvara svoju ordinaciju a u njoj terapijom progovara o izazovima prosječnosti. S godinama je i sama shvatila da je ona dar, poklon koji se dugo odmata sloj po sloj i čija vrijednost nikad nije upitna. Nažalost svi samo očekuju otvaranje, usmjereni su na sadržaj kutije mada su i sami svjesni da su tako obični i da ništa neobično nema u njoj. Prosječnost kao mentalni zatvor vlastitog imena stvara ovisnost a svaka ovisnost prije ili kasnije postaje zrela u jednom trenutku za liječenje. Djevojka koja se nekad brinula za to što je olako zaboravljaju, sad ostavlja svoj trag za pamćenje...a sve obične, prosječne, neugledne, obične, svakodnevne Tamare ovog svijeta
mogu dobiti lekcije o dobrobiti svoje prosječnosti.

[Nemruth Dagi]

Te hladne večeri Zap je izabrao sasvim drugi pravac za svoji i moju večernju šetnju. Umjesto da krenemo prema novom naselju pa preko školskog igrališta sve do starog parka, našeg svakodnevnog cilja, uputili smo se na posve drugu stranu. Čim smo izašli iz kuće, njegov nos je nepogrešivo njušio drugi pravac, prema srcu naše četvrti. Zapu, njemačkom pričaru njegov lovački nos govorio je kamo trebamo ići. Put nas je vodio do male uzvisine, prema križanju dvije lokalne ulice sa slabim prometom te uskim rubom zelenog pojasa sve do crkve. Umorna od posla dala sam se voditi svojem kućnom ljubimcu. Naši životi imali su slične navike, a on ionako nije bio od onih koji se mogu buniti kad bi ih jača sila remetila. Njuškao je hranu, zabadao nos u oskudno grmlje te označavao svoj teren. Moj um je za to vrijeme praznio misli nakupljene tijekom dana, sortirao ih prema važnosti te odlagao u razne police. Tih pola sata naše šetnje imalo je iscjeljujući učinak kako za mene tako i za Zapa.
Sumorna jesenja kiša močila je cestu po kojoj smo hodali a zvon crkvenih zvona navještao je večernju misu. Spustili smo se do crkve a njena teška vrata bila su pritvorena. Zap je slobodno hodao tok do mene. Sjeverni vjetar se otrgnuo sa planine i zario svoje hladne prste duboko u moje kosti. Poželjela sam toplinu svojeg doma te se dobrano stresla od hladnoće. Nije bilo razloga da ne požurimo svojoj kući. Odjednom se Zap odvojio od mojih nogu i pojurio prema velikom stablu.
Dotrčala sam da podnožja drveta a Zap je već bio u klinču sa čovjekom koji je svoja leđa naslonio na visoko drvo. Pas je mahnito skakao na njega te lamatao svojim velikim jezikom pokučavajući nepoznatog "poljubiti". Uspjela sam ga nekako uhvatili za njegovu ogrlicu dok se objekt njegovog zanimanja samo smijao.

- Ma, pustite ga...vidite da mi neće ništa... - rekao je bradati čovjek koji se prignuo prema psu. Pustila samo ogrlicu a pas je ponovo skočio na njega. Nepoznati je čovjek držao njegovu veliku glavu u svojim rukama i masirao mu uši smijući se mojem klaunu.

Njihova igra trajala je neko vrijeme. Skrhan umorom Zap je popustio i prestao lamatati svojom velikom njuškom pred čovjekom. Počela sam se ispričavati bradonji zbog njegovog ponašanja.

- Ne brinite, mene vole životinje...- govorio je čovjek. U tom času sam primjetila da je čovijek slijep. Njegov bijeli štap bio je naslonjen na drvo.
Pomislila sam da je to dobro je sad barem ne vidi kako mijenjam boju svojeg lica. Zap se još nikad do sada nije tako ponašao. Ostala sam neugodno iznenađena zbog toga ali barem nije pokazivao agresivnost. Pas se skutrio do njega i pomno pratio što muškarac radi. Bradonja mu je nešto govorio ispod glasa a on je kao u školi upijao svaku njegovu riječ.

- Oprostite...ne znam štu mu je, inače nije takav...- izrekla sam ali me slijepac nije čuo jer je i dalje njegovo zanimanje bilo usmjereno prema mojem psu. Stajala sam na dva metra od njih i tek bi se poneka sitna kišna kap probila ispod granja i pala na moja ramena. Bilo mi je i dalje zima jer sjeverac nije popuštao. Počela sam bijesniti u sebi. Najviše zbog psa koji nije pokazivao
da gubi interes za tog nepoznatog čovjeka.

- Kako ga zovete? - upitao me muškarac ne skidajući pogled sa psećje glave.
- Zap...a...- odgovorila sam mu i htjela nastaviti ali ionako nisam znala što bi mu rekla. U meni se stvorila nervoza. Zap se konačno primirio ali je i dalje gledao stranca.
- Lijep je vaš pas, a ima i zgodno ime - primjetio je slijepac.
- Vi se razumijete u pse? - pitala sam ga misleći na to kako slijepac može znati da li je što lijepo.
- Pa...baš i ne...ali "vidim" da je on lijep primjerak svoje pasmine...pravi njemački ptičar...
Na njegove zadnje riječi Zap je svojim nanovo zagrebao po njegovom bradatom licu. Zaderala sam se na njega, dok mi je tlak porastao. Životinja nije reagirala na moju zapovijed. Moj pas nikad nije bio takav, sad je odjednom otkazivao svaku poslušnosti. Čovjek, slijepac ispod velikog drva kojeg nikad nismo prije sreli, bradonja sa dugačkom kosom koji nekog čeka ispred crkve...i velikog drvenog križa, očijukao je sa mojim poludjelim psom.
Pitala sam se što mi se još večeras može dogoditi?

- Mislite da sam lud? - pitao me muškarac i usmjerio svoj pogled prema meni.

Postalo mi je neugodno, mada sam znala da me ne vidi. Htjela sam taj osjećaj u sebi zatomiti i počela sam nesuvislim riječima.

- Ne, mislim da je moj Zap lud...
- Ako ne vidim a sam sam izabrao to, ne znači da ne znam što se događa oko mene. Podcijenjujete me na temelju mojeg nedostatka. Da, tako ljudi najčešće i rade. Strapaju te u tvoj pretinac i tamo zauvijek ostaješ bio ti kasnije bolji ili gori od njihove prve procijene.

- Vjerujte mi... - iz mene su se same otkotrljale te riječi a sve što sam htjela bilo je to da odvojim svojeg ludog psa od stranca pa da krenemo kući.
- Ne vjerujem ...ja znam...svima je bolje šutjeti, nego druge procijenjivati. Zato volim pse. Oni su jednostavniji od nas i imaju za te stvari bolji instrument, svoj nos: On im govori istinu koja se ne može sakriti...oni imaju instrument baš kao i slijepci.

~ nastavak slijedi ~

[Nemruth Dagi]

Na njegove riječi ostala sam nijema. Zap je u međuvremenu zario glavu u slijepčeve ruke kod je u meni velikom brzinom popuštalo strpljenje.
Poželjela sam oteti svojeg psa i ako treba na svojim ga rukama odnesti kući.
Mislila sam kako ću mu dobrano zbog neposlušnosti isprašiti njegov tur. Onda mi se neka nova misao sama nemetnula. Nešto tu nije bilo u redu.
Moj slijepčem opsjednuti pas zna nešto što ja ne znam. Nakon te misli pojačao se gnjev u meni koji mi se odmah nastanio u želudac. Osjetila sam u njemu podmuklo peckanje. Pas i bradonja nešto su se došaptavali, vjetar me udarao u leđa, sitna kiša iritirala svojim padanjem, dok se mrak nezaustavljivo širio prostorom.

- Hoćete li u crkvu? - pitala sam ga očajna što se ne odvaja od mojeg psa. Ne čekajući odgovor odmah sam nastavila govoriti. Ustvari bilo mi ga je žao i željela sam mu pomoći. Možda treba iskazati malo samilosti za one koji nemaju sreće u životu, baš kad si zbog nečeg iziritiran. Vjerovala sam da bi iskazana samilost prema njemu suzbila sve veći bijes u meni. Bila sam u pravu, bijes je nekim čudom popuštao. Čarolija je djelovala. Ponudila sam se da ga odvedem do teških crkvenih vratiju i pogurnem ih da bi ušao. čovijek je slijep i traži utjehu...

- Hvala...ali mene ne puštaju unutra...- rekao je i nasmijao se kao da ga to zabavlja.
- Kako? Pa, svatko može ući u crkvu. Jedino se ne smiju voditi psi vodiči slijepih. Ali bez psa možete ući...dođite pokazati ću vam put.
- Ne razumijete me... - dobacio je te riječi sa osmijehom te tako pokazao nisku svojih zubi.
- Ali...???
- Vidite onaj križ? - upitao me i svojom rukom pokazao pravac prema njemu, a opsjednuti Zap se odmah nakačio na njih. Pogleda mi je pao na veliki drveni križ naslonjen na deblo starog bora par metara dalje od nas.
- To je moje.
- Imate privatni križ? - rekla sam i samo što nisam prasnula u smijeh.
- Da, a vi imate smisao za humor. Možda je ono vaš križ?

Oboje samo se nasmijali a kad je smijeh prestao shvatila sam što sam rekla.
- Oprostite mi ako sam bila bezobrazna ali nisam nikad čula za slijepog vlasnika križa.
- Nisam rekao da sam slijep na svijet oko mene, već da nemam mogućnost vida. I imam svoj križ...nisam ga ja izradio već drugi. Oni su mi ga i dali da za njih nosaram taj teret. Da bi njima bilo lakše, zato mi nanovo i nanovo ne daju mira. Guraju mi svoj teret da ga nosim umjesto njih.
Zato sam izabrao sljepoću da ih ne vidim. Tako je barem malo lakše. Oni su izabrali sljepoću svoje duše kao i zdravi vid pa s njime procijenjuju i osuđuju druge dok a nosim njihov teret.
Eto, zato mi ne daju unutra, da ih ne podsjetim što drugima rade. Ne vide me niti kad izađu van, tu ispred...slijepi su i pored dobrog vida...

Dok je to izgovarao pokazivao je svojom slobodnom rukom na teška crkvena vrata. Druga ruka milovala je mojeg psa.

Ustala sam ukopana a niti jedna riječ nije mogla izaći iz mene. Zap se vrzmao oko hippija a ja sam kao biljka stajala pored njih. Hladnoća me zaledila. Poželjela sam se svojeg doma.

- Ne bojte se...nisam luđi nego vaš pas - progovorio je vlasnik križa smiješeći se.

I dalje sam stajala kao fikus. Na tren sam došla k sebi i pozvala psa. Začudo on je mada nevoljko poslušao moju zapovijed. Došavši do mojih nogu spustio je glavu i tiho cvilio. To je radio uvijek kad je znao da je za nešto kriv. Zagrlila sam ga a on je zaboravo svoj strah. Stavila sam ga na uzicu.
Slijepac nas je "gledao" bez riječi.
Željela sam se udaljiti što prije od tog mjesta. Nešto sam promrmljala kao pozdrav i odmah krenula. Zaustavila sam se nakon par metara.
Sjetila sam se smiješka sa bradatog lica.

- Možda ste se predomislili...da vas odvedem do vrata crkve...možda bi ipak htjeli ući? - zaderala sam se da me čuje.
- Hvala...ali unutra su ovčice koje se raduju onome što ne razumiju ali usput to njima nerazumljivo tumače pomoću svoje ovčje prirode. Oni ne pripadaju meni. Zato mi je zabranjeno ući da ne pomrsim njihovu iluziju...ipak, hvala vam...

Zap i ja krenuli smo kući. Bila sam kao u nekom bunilu. Noge me baš i nisu služile. Popipla sam svoje čelo koje je gorjelo. Nakon dvadesetak metara okrenula sam se i pogledala prema mjestu gdje je stajao čovjek. Pomakao se a njegova bijela halja viorila je na vjetru. Stajao je tako neko vrijeme a onda došao do svojeg križa. Uhvatio je debelu gredu te je spustio na svoja ramena. Lagano je upirući svu svoju snagu krenuo pomaknuvši teški križ. U tom času počela sam se tresti. Znala sam da to nije samo od zime.

Moji su već sa vratiju primjetili da nešto nije u redu sa mnom. Odmah sam završila u krevetu a temperatura je divljala na 41 C. Počela sam buncati. Te naći nakljukana lijekovima "za i protiv" borila sam se sa virusima, i protiv same sebe. Hippy sa bradom sjedio je na rubu mojeg kreveta. Svoj teški križ ostavio je u tamnom dijelu mojee sobe. Zap je ležao na podu tik do mojeg uzglavlja i oboje nas promatrao svojim smeđim psećjim očima.
Okrenuti licem u lice i ja sam ga gledala, ali ovog puta nisam koristila svoje oči...

[colibri]

Nemruth Dagi kaže:

- Nisam rekao da sam slijep na svijet oko mene, već da nemam mogućnost vida. I imam svoj križ...nisam ga ja izradio već drugi. Oni su mi ga i dali da za njih nosaram taj teret.
- Hvala...ali unutra su ovčice koje se raduju onome što ne razumiju ali usput to njima nerazumljivo tumače pomoću svoje ovčje prirode. Oni ne pripadaju meni. Zato mi je zabranjeno ući da ne pomrsim njihovu iluziju...ipak, hvala vam...