Strah od leta avionom

[avici]

Pozdrav,
nisam nasao nigdje temu, pa bih volio ovdje mozda skupiti neke korisne savjete onih koji imaju slican strah i koji se sa tim uspjesno izbore. Otkad znam za sebe imam taj strah leta avionom, prije rekao bih malo manje nego sto je to slucaj u zadnjih par godina.

Poslovno letim dva do tri puta godisnje, uz to jos osobono posto volim putovati sigurno jos tri do cetiri puta godisnje letim na privatnoj bazi, sto znaci da minimum 6 do 7 puta u godini letim - to je prakticno nesto na sta ne mogu niti zelim da se odreknem. A letim toliko cesto da je postalo bas iscrpljujuce konstantno voditi pretjeranu brigu o tome svaki put.

Prije svakog leta je patnja, 2 dana prije se vec javlja nervoza, na dan polaska na aerodromu da ne pricamo, a u avionu ne mogu oka sklopiti niti se opustiti ni trenutka, sto posebno duze letove preko okeana cini dosta napornim. Ni kad sam tamo ne mogu se potpuno opustiti jer znam da mi slijedi let nazad i ocekuje me isti stres. Do prozora ne mogu zamisliti da sjedim, a niti da pogledam kroz prozor.

Kako se vi, koji imate taj strah, nosite sa tim, postoje li neke metode kako ovo prebroditi i donekle sebi olaksati to?

[Malopomal0]

Isto mi je tako.

Sva racionalna razmišljanja tipa "statistički je veća šansa da poginem u autu nego u avionu", kod mene ne prolaze.

To je zato jer kad vozimo auto imamo osjećaj da imamo kontrolu (iako ne kontroliramo aute oko nas, a bome ni išta drugo) dok u avionu "ovisiš" o pilotu i tom golemom vozilu koje tako apstraktno i nestvarno leti zrakom.

Vjerujem da je to i kod tebe problem.

Ne pokušavam razbiti taj strah jer ne ide.. ni nakon 20 godina letenja. Skoncentiram se na ljepotu destinacije na koju idem, uzbuđenje koje me tamo čeka.... i čvaknem si poštenu dozu xanaxa ili tabletu za spavanje.
Nekoć sam to rješavala tako da drmnem dva dupla pelina, al više ne pali

Ne preporučujem lijekove bez nadzora liječnika, al meni samo to pali.

Poslano sa mog SM-G990B koristeći Tapatalk

[Leteća]

Promijeni posao?

[Kela]

Kasno Marko na Kosovo stiže, ali ako i dalje mogu pomoći:

knjiga "Soar", autor je bivši zrakoplovni kapetan Tom Bunn, a nakon toga licencirani psihoterapeut, dosta ljudi se kune u ovu knjigu da im je promijenila pogled na letove i olakšala strah od istih

[justificije]

avici kaže:

Do prozora ne mogu zamisliti da sjedim, a niti da pogledam kroz prozor.

Da tu nisu dva straha kombinirana, od letenja i od visine?

Jer oni koji se samo boje letenja, mogu ući u avion ali kad poleti javljaju se razni simptomi.

Meni se javljaju dvije prolazne poteškoće kod letenja - ukočenost, u sjedalima u putničkoj klasi ima premalo mjesta što pogotovo dolazi do izražaja kad let traje dulje od 3 ili 4 sata, te kod spuštanja razlika tlakova u ušima.

Hodati po debelom staklu a ispod tebe rupa od 3, 30 ili 300 metara nije za svakoga. Gledati kroz prozor nagnutog aviona a do dolje ima 100-500 metara dok si vezan u sjedalu je skoro kao da gledaš u provaliju na monitoru. Doduše, u 3D (osjećaš naginjanje aviona u unutarnjem uhu), ali nema vjetra u kosi.

[MaliOdKupine]

avici kaže:

Otkad znam za sebe imam taj strah leta avionom, prije rekao bih malo manje nego sto je to slucaj u zadnjih par godina.
Poslovno letim dva do tri puta godisnje, uz to jos osobono posto volim putovati sigurno jos tri do cetiri puta godisnje letim na privatnoj bazi, sto znaci da minimum 6 do 7 puta u godini letim - to je prakticno nesto na sta ne mogu niti zelim da se odreknem.

Stari mi je bio pilot. Nikad se nisam boja, čak sam se i s nekim vojnim vozio davno.

Nađem posao gdje smo trebali par put godišnje putovati, što je uglavnom bilo par presjedanja. Naletimo na "jake" turbulencije (koje su zapravo bile normalne i ništa strašno). Otada me znoj hvata kad pomislim da moram ući u avion i nije mi svejedno. Dao otkaz. Sad mi je puno lakše haha

[chiquita]

evo i mene tu.

i mene je strah letenja u avionu. nije tako bilo oduvijek, bilo mi je ok prije
normalno sam se osjećala tijekom leta no prilikom jednog (za moj pojam) težeg slijetanja u Manchesteru sve mi se izokrenulo.
Od tada (a prošlo je cca 16 g) imam gadnih problema, od znojenja, lupanje srca, izrazitog straha i sl. kad avion polijeće, turbulira i slijeće i nema toga što će mene smiriti.
NO, odlučila sam da mi to neće stati na put i da neću radi toga odustati od putovanja po svijetu. Zato trpim i "odradim" napadaje anksioznosti u avionu i teram dalje.
po slijetanju spušim 2 cigarete da dođem k sebi i mogu dalje.
znam da postoje grupe s pilotima koji prolaze cijeli proces desenzibilizacije, knjige, tečajevi...ja mislim da to meni ne bi niš pomoglo.
realno znam statistiku i sve te priče oko sigurnosti bla bla bla, no jedan pogled na stjuardesu i ako su joj oči zabrinute - gotovo padam u paniku.

kao što rekoh, prihvatila sam taj strah i odradim ga.

[Depeche E.]

Uzmi si nesto za smirenje. Veća ti je šansa da te netko tu po gradu zvekne pod auto (npr. na nekom uskom stajalištu za pješake prilikom čekanja zelenog na semaforu) nego da avion padne

Turbulencije su normalna stvar

[Kela]

chiquita kaže:

evo i mene tu.

i mene je strah letenja u avionu. nije tako bilo oduvijek, bilo mi je ok prije
normalno sam se osjećala tijekom leta no prilikom jednog (za moj pojam) težeg slijetanja u Manchesteru sve mi se izokrenulo.
Od tada (a prošlo je cca 16 g) imam gadnih problema, od znojenja, lupanje srca, izrazitog straha i sl. kad avion polijeće, turbulira i slijeće i nema toga što će mene smiriti.
NO, odlučila sam da mi to neće stati na put i da neću radi toga odustati od putovanja po svijetu. Zato trpim i "odradim" napadaje anksioznosti u avionu i teram dalje.
po slijetanju spušim 2 cigarete da dođem k sebi i mogu dalje.
znam da postoje grupe s pilotima koji prolaze cijeli proces desenzibilizacije, knjige, tečajevi...ja mislim da to meni ne bi niš pomoglo.
realno znam statistiku i sve te priče oko sigurnosti bla bla bla, no jedan pogled na stjuardesu i ako su joj oči zabrinute - gotovo padam u paniku.

kao što rekoh, prihvatila sam taj strah i odradim ga.

Ovo je zapravo ispravan način. Puno ljudi se bori protiv straha, anksioznosti i tako im je još gore. Ti si svjesna da ti je tako, ali ne daješ da ti taj strah diktira život.
Zanimljivo mi je da ima puno ljudi kojima su letovi bili okej, do tipa jednom, ili zbog turbulencije, ili takvog slijetanja. Valjda nas ti osjećaji gurnu u onaj instinktivni strah od padanja, nije to baš nešto što možemo u sebi samo isključiti, čini mi se da je ipak riječ o nečemu što nam je urođeno. Zato valjda i ne pomaže previše što smo svjesni kako se radi o najsigurnijem tipu prijevoza, itd.
Ali mislim da može pomoći filati se informacijama jednostavno i na taj način barem se pokušati desenzibilirati. Možda je i do tipa karaktera čovjeka, moj muž putuje avionom otkad zna za sebe i turbulencije ga nimalo ne plaše, ali je on totalno drugi karakter nego ja koju sve živo isprepada.

Depeche E. kaže:

Uzmi si nesto za smirenje. Veća ti je šansa da te netko tu po gradu zvekne pod auto (npr. na nekom uskom stajalištu za pješake prilikom čekanja zelenog na semaforu) nego da avion padne

Turbulencije su normalna stvar

A fora je da smo svi mi svjesni tih informacija (i valja ih ponavljati naravno), ali baš mislim da se radi o instinktivnom strahu, plus iluzija koju imamo dok smo dolje na zemlji, a to je da nekog vraga kao možemo kontrolirati (a ne možemo većinu toga, budimo realni), ali opet, iluzija pomaže da se osjećamo kolko-tolko sigurno