Opsesivno-kompulzivni poremećaj - opća tema

[cvitamikula]

chemgirl kaže:

Nije problem u tebi.nego.u.njemu jer ne razumje sto osjecas i ne zna kako je zivjeti tako iz dana u dan i boriti se sama sa sobom . Ali ipak ti predlazem da reces jos.nekome kome vjerujes i uzoj obitelji....mizda ti bude.bolje nakon toga i drzi se

hvala na odgovoru i vrimenu koje si potrosila na mene. kada sam bistre glave mislim da znam u ćemu je problem. nitko od nas dvoje nije kriv nego jednostavno smo nebo i zemlja.

on je: pametan, uspješan u svom poslu, zna se izboriti za sebe, niko ga ništa ne pita jer ga se boje....., ja mu idem na živce sa svojin glupim problemima jer on ima prave životne problema....

ja:idealista, u dobru i zlu u zdravlju i bolesti, sa mnom svatko može obrisati pod, suosječajna empatićna, neznam se izboriti za sebe...

plus još ovaj OKP i eto kraha!!!!

[cvitamikula]

[QUOTE=maliskandal;47143909]Funkcionira, ljudi su super, al meni opcenito tesko padaju promjene i uzasno mi fali moj samacki zivot s deckom. Al dobro radimo na svojoj kuci pa cu uzivat kad preselim [/QUOTE

moj "sposobni" mozak u novim životnim situacijama smišlja nove rituale, nove opsesije....tako da je možda i tvoja nova situacija, koja ti je možda teška, a da nisi ni svjesna izbacila na površinu to šta sada osjećaš i proživljavaš.

[cvitamikula]

maliskandal kaže:

Jel imas mozda mogucnost ic na psihoterapiju? Ipak kad bi jednom u tjedan ili dva mogla sa strucnom osobom porazgovarat olaksalo bi ti. Neka najbolja prijateljica kojok se mozes otvorit i naravno nama ovdje na forumu. Nemoras i netrebas to prolazit sama.

išla sam na kbt kad sam bila cura i studirala u gradu. prije par godina sam išla i na geštalt.sve mi je to pomoglo. ali sad živim 80 km od svog psihoterapeuta i teško je financijski to realizirati.

[cvitamikula]

krafna kaže:

Cvitamikula ali nije vrijeme za tugu, treba nešto poduzet. Jel te inače suprug zna saslušati pa je samo sada reagirao tako? Ili te ni inače ne sluša?
Nažalost, nitko ne zna kako je nama i često smo dosadni s jednim te istim pitanjima, ja znam da sam ja svog muža izludila s uvijek istim strahom. Ali ako je prihvatio život s tobom, prihvatio je tebe sa svim što nosiš, pa i oKP-om. Možda ne zna kako bi se postavio, čovjek obično odbija ono o čemu ne zna ništa. Posjedni ga lijepo i zamoli za par minuta vremena pa mu svojim riječima ispričaj kakav je to osjećaj i što se u tebi zbiva. Zamoli ga da te toliko sasluša i reci mu da ti njegova podrška puno znači, da se osjećaš kao da si sama na svijetu i očekuješ da te razumije, barem pokuša razumjeti.

Tvoja obitelj bi trebala shvatiti da se s takvim stvarima čovjek ne šali i da to nisu gluparije, već ozbiljan problem. A problemi su tu da se rješavaju pa i lijekovima. Da si dijabetičarka, nitko ti ne bi rekao da se skineš s lijekova. OKP je sasvim legitimna bolest kao sve druge bolesti i vrijeme je da se psihički poremećaji prestanu doživljavati kao sramota.Ja bih rekla i roditeljima da pijem lijek, pa roditelji su ti i dužnost im je dati ti podršku, ne mogu zatvarati oči jer im je eto neugodno.

Osmisli plan kako da pričaš i s mužem i s roditeljima i zamoli ih za razumijevanje i pomoć. Okolina neizmjerno može pomoći u liječenju, posebno ako se potrude saznati više o poremećaju i uključe u terapiju, npr. da te spriječe ako kreneš s kompulzijama, da te podržavaju da ih ne radiš i slično.
Ajde, hrabro!

puno hvala na tvom vremenu koje si mi posvetila!

mislim da je to više neizvedivo.posli svakog razgovora ja sam još gore,jer on samo šuti i odma poludi. mislim da ja njemu iden na živce. jer nije to samo razgovor o OKP-u, komunikacija je loša u svim segmentima našeg života.

pokušati ću ponovo ići na psihoterapiju kada skupim novaca.

roditelji su više okrenuti crkvi i bogu i to mi nameću kao jedino rješenje. otac šuti i misli kao majka. a majka je dominantna i stalno govori, ponekad me i vrijeđa na raćun debljine. tako da ja lažem i glumim.

[cvitamikula]

Niska Grana kaže:

Ptiseleh, mislim da su cetiri koraka puno, puno bolje od moje metode.

Ja sam imala problem sa 4 koraka jer se nikako nisam mogla refokusirati.


Cvitamikula, ako hoćeš reči nekome, nemoj govoriti osobi za koju znaš da od njd nećeš dobiti podršku.
Već si prije rekla kako nisi od dotičnih dobila pozitivnu reakciju pa ne vjerujem ni da ćeš sada.

Kažeš da piješ tablete.
Ideš li kod psihijatra na neku vrstu terapije?
Jer možda bi psihijatar mogao pomoći.
Reci mu da nemaš potporu prijatelja i obitelji, pa te možda poveže sa nekom grupom.

A muž.
Kako bi bilo da mu baš pričaš o svom okp-u, o tome što je okp i kako se zbog njega osjećaš, ali bez plakanja i povišavanja tona.
Probaj sa kratkim rečenicama, bez puno okolišanja.
Neki muškarci ne znaju reagirati na suze pa bježe u ignoriranje ili ljutnju.

A ako ti on ne prilazi kad ti je teško, probaj mu ti prići.
Dođi do njega i zagrli ga, stisni se uz njega kad ti je tešk i onda mu reci.

Ne znam koliko ste inače bliski, jer i to igra ulogu.
Ako ste ikad bili emotivno bliski, pa se s vremenom udaljili, možda postoji šansa da se opet nađete.


Pišeš o užoj obitelji.
Kako na sve reagira tvoja majka?
Imaš li bar njeno razmijevanje?

hvala na tvom vremenu koje si potrošila na mene.

majka je jako dominantna i ja je se bojim. nabija mi komplekse na raćun debljine. to mi smeta. protivi se ljekovima i srami se toga. pa zato i lažem. misli da je Bog jedini put izljećenja.

ja i suprug smo se jako udaljili. ja radim samo par miseci, on većinom donosi novac, ja kuham, perem, spavamo odvojeno, i to je to.mislim da smo debelo zaglibili.

[Niska Grana]

Cvitamikula, žao mi je.
OKP je sranje, a ako nemaš potporu bližnjih onda je na kvadrat.


Imaš li barem jednu osobu?
Prijateljicu?

Roditelji.
Strašna je njihova reakcija.

Je li ti ikako moguće naći psihijatra negdje bliže?

Jako je loše što ste se udaljili ti i muž.
Ako neće on, da li bi se ti mogla njemu ikako približiti?

[optimista3]

okp-ovci kak ste mi?jel ide šta na bolje?mene danas malo uhvatilo opet s uvjeravanjem sebe da sam luđak i da mi nema spasa i stalno me strah te šizofrenije,nikako da se toga riješim i baš sam sav sjeban(kad moram bit prost) od svih tih ružnih misli i osjećaja,želim bit sretan,a nikako na zelenu granu danas me neka opsesija uhvatila tipa tko smo mi ljudi,što bi bilo da nas nema i što bi bilo da nema ovog svijeta i tak neke nebuloze i onda osjećaj da ću eksplodirat od svega toga...

[Chem]

Ja se psihicki pripremam na ucenje,ispite.i putovanje ....
Drzi se Optimista

[optimista3]

chemgirl kaže:

Ja se psihicki pripremam na ucenje,ispite.i putovanje ....
Drzi se Optimista

a držim se šta ću teško mi je i učit uz to sve

[krafna]

Dobro jutro ekipa,

jedva gledam kak mi se još spava.Optimista, kakvo je stanje? Imaš ti kaj za smirenje kad te primi tako? Nešto za prvu pomoć dok se ne smiriš?

Cvitamikula,..čini mi se da bi možda trebala inicirati neki razgovor s mužem tj.razgovore, ako se kreneš udaljavati i ne poduzmeš ništa, u jednom trenu više nema nazad. Nemoj se ljutit ako sam pregruba, prolazila sam i ja slične situacije.

Idem nešto radit.

[krafna]

Jutros su mi nakon 4 mjeseca u posjetu došle moje opsesije. Zapravo su tek pokucale na vrata, nisu još došle ali kao da osjećam da dolaze, najavljuju mi se. Ne osjećam strah ni paniku kao nekad, ali strepim od toga da bi mogle zaposjesti moj mozak i zavladati njime tako da ni na što drugo ne mogu misliti. Pokušat ću ih otjerati kako sam naučila...život je lijep bez njih, ne trebaju mi.

[fruitloops]

optimista3 kaže:

okp-ovci kak ste mi?jel ide šta na bolje?mene danas malo uhvatilo opet s uvjeravanjem sebe da sam luđak i da mi nema spasa i stalno me strah te šizofrenije,nikako da se toga riješim i baš sam sav sjeban(kad moram bit prost) od svih tih ružnih misli i osjećaja,želim bit sretan,a nikako na zelenu granu danas me neka opsesija uhvatila tipa tko smo mi ljudi,što bi bilo da nas nema i što bi bilo da nema ovog svijeta i tak neke nebuloze i onda osjećaj da ću eksplodirat od svega toga...

da se pridružim ako mogu? kada vec pises svoje luđačke gluposti i ja bi malo svojih.
meni se kroz glavu motalo ovo sve : što ako ne postojim i samo sam mozak u staklenci, što ako je moj život cijeli laž i u glavi imam neku sondu koja upravlja samnom i mojim emocijama, što ako osobe koje volim nisu te osobe ,što ako je cijeli moj život iluzija onda isto sam razmišljao što ovaj svijet predstavlja? što smo mi ljudi? itd.... naravno nikada nisam povjerovao ovim mislima ali su me mučila i strašile jako jer naravno misli su luđačkog sadržaja (i kako da zbilja znam da nisam mozak u staklenci ) i NISAM POLUDIO , tj. proslo me to i zivim bez toga. Naravno moj strah nije nikada bio zapravo da li imam sondu u glavi , nego je pravi strah bio što ako ja zbilja povjerujem u to i poludim i izgub kontrolu i počnem ubijati ljude (ko u filmovima gdje luđaci kolju ljude da pojednostavim sve).

kako sam to sve pobjedio?

Vec sam ti pisao napisat cu ti opet : život je nepredvidljiv i kaotičan mi nemamo kontrole nad njim koliko mislimo. tako moras i pristupiti tim mislima misli svakoga covjeka su kaotične i jednostavno ih moras prihvatiti , kada sam prihvatio tu pomisao da bi mogao poluditi , ali da se necu oko toga sekirati ona je prestala. Čak sam isao toliko daleko da kada mi dode neka luđačka misao tipa sve je iluzija ja si kazem "dobro prihvačam da je sve iluzija jer nikada sigurno 100% necu znati da li je iluzija ja cu nastaviti zivjeti u ovoj lijepoj iluziji i necu se sekirati" nakon sto se smiris nakon nekog vremena ti jednostavno ta misao sama "sjedne" i naravno mozak ti sam zakljuci da sve nije iluzija i 100% znas da ta ludačka misao je samo glupost i ono što te zapravo muči da te te misli neče izluditi. Tako pristupi i drugim pure o mislima (nekoga cu ubiti,silovati bla bla...) i one ce isto proci ko i ovo. Nakon nekog vremena kada ti te misli dodu ces si moci jednostavno reci odmah ovo je glupost i pustiti ih na miru. evo nadam se da je pomoglo.

[fruitloops]

krafna kaže:

Jutros su mi nakon 4 mjeseca u posjetu došle moje opsesije. Zapravo su tek pokucale na vrata, nisu još došle ali kao da osjećam da dolaze, najavljuju mi se. Ne osjećam strah ni paniku kao nekad, ali strepim od toga da bi mogle zaposjesti moj mozak i zavladati njime tako da ni na što drugo ne mogu misliti. Pokušat ću ih otjerati kako sam naučila...život je lijep bez njih, ne trebaju mi.

savjet krafni : "ne živi život s mislima i nadama da neprijatelj neče doći, več živi život tako da ZNAS DA SI SPREMAN AKO DOĐE"

malo mudrosti , razmisli malo o izreci.

[optimista3]

krafna kaže:

Dobro jutro ekipa,

jedva gledam kak mi se još spava.Optimista, kakvo je stanje? Imaš ti kaj za smirenje kad te primi tako? Nešto za prvu pomoć dok se ne smiriš?

Cvitamikula,..čini mi se da bi možda trebala inicirati neki razgovor s mužem tj.razgovore, ako se kreneš udaljavati i ne poduzmeš ništa, u jednom trenu više nema nazad. Nemoj se ljutit ako sam pregruba, prolazila sam i ja slične situacije.

Idem nešto radit.

e krafna,trudim se sam se smirit,ali kad baš nemogu popijem jedan xanax na svoju ruku i baš me opusti i sve bude super

[optimista3]

fruitloops kaže:

da se pridružim ako mogu? kada vec pises svoje luđačke gluposti i ja bi malo svojih.
meni se kroz glavu motalo ovo sve : što ako ne postojim i samo sam mozak u staklenci, što ako je moj život cijeli laž i u glavi imam neku sondu koja upravlja samnom i mojim emocijama, što ako osobe koje volim nisu te osobe ,što ako je cijeli moj život iluzija onda isto sam razmišljao što ovaj svijet predstavlja? što smo mi ljudi? itd.... naravno nikada nisam povjerovao ovim mislima ali su me mučila i strašile jako jer naravno misli su luđačkog sadržaja (i kako da zbilja znam da nisam mozak u staklenci ) i NISAM POLUDIO , tj. proslo me to i zivim bez toga. Naravno moj strah nije nikada bio zapravo da li imam sondu u glavi , nego je pravi strah bio što ako ja zbilja povjerujem u to i poludim i izgub kontrolu i počnem ubijati ljude (ko u filmovima gdje luđaci kolju ljude da pojednostavim sve).

kako sam to sve pobjedio?

Vec sam ti pisao napisat cu ti opet : život je nepredvidljiv i kaotičan mi nemamo kontrole nad njim koliko mislimo. tako moras i pristupiti tim mislima misli svakoga covjeka su kaotične i jednostavno ih moras prihvatiti , kada sam prihvatio tu pomisao da bi mogao poluditi , ali da se necu oko toga sekirati ona je prestala. Čak sam isao toliko daleko da kada mi dode neka luđačka misao tipa sve je iluzija ja si kazem "dobro prihvačam da je sve iluzija jer nikada sigurno 100% necu znati da li je iluzija ja cu nastaviti zivjeti u ovoj lijepoj iluziji i necu se sekirati" nakon sto se smiris nakon nekog vremena ti jednostavno ta misao sama "sjedne" i naravno mozak ti sam zakljuci da sve nije iluzija i 100% znas da ta ludačka misao je samo glupost i ono što te zapravo muči da te te misli neče izluditi. Tako pristupi i drugim pure o mislima (nekoga cu ubiti,silovati bla bla...) i one ce isto proci ko i ovo. Nakon nekog vremena kada ti te misli dodu ces si moci jednostavno reci odmah ovo je glupost i pustiti ih na miru. evo nadam se da je pomoglo.

ma i ja shvaćam da su to totalne gluposti i isto kao i ti šta ak je ovo sve san,šta ak sam ja mrtav,a da ni neznam hahahah kad se moram i smijat majmunarijama,shvatio sam i sam da neću poludit,al kad je tak odvratan osjećaj kad to sve naleti ufff i hvala na odgovoru,danas mi je recimo sve 5

[Chem]

fruitloops kaže:

da se pridružim ako mogu? kada vec pises svoje luđačke gluposti i ja bi malo svojih.
meni se kroz glavu motalo ovo sve : što ako ne postojim i samo sam mozak u staklenci, što ako je moj život cijeli laž i u glavi imam neku sondu koja upravlja samnom i mojim emocijama, što ako osobe koje volim nisu te osobe ,što ako je cijeli moj život iluzija onda isto sam razmišljao što ovaj svijet predstavlja? što smo mi ljudi? itd.... naravno nikada nisam povjerovao ovim mislima ali su me mučila i strašile jako jer naravno misli su luđačkog sadržaja (i kako da zbilja znam da nisam mozak u staklenci ) i NISAM POLUDIO , tj. proslo me to i zivim bez toga. Naravno moj strah nije nikada bio zapravo da li imam sondu u glavi , nego je pravi strah bio što ako ja zbilja povjerujem u to i poludim i izgub kontrolu i počnem ubijati ljude (ko u filmovima gdje luđaci kolju ljude da pojednostavim sve).

kako sam to sve pobjedio?

Vec sam ti pisao napisat cu ti opet : život je nepredvidljiv i kaotičan mi nemamo kontrole nad njim koliko mislimo. tako moras i pristupiti tim mislima misli svakoga covjeka su kaotične i jednostavno ih moras prihvatiti , kada sam prihvatio tu pomisao da bi mogao poluditi , ali da se necu oko toga sekirati ona je prestala. Čak sam isao toliko daleko da kada mi dode neka luđačka misao tipa sve je iluzija ja si kazem "dobro prihvačam da je sve iluzija jer nikada sigurno 100% necu znati da li je iluzija ja cu nastaviti zivjeti u ovoj lijepoj iluziji i necu se sekirati" nakon sto se smiris nakon nekog vremena ti jednostavno ta misao sama "sjedne" i naravno mozak ti sam zakljuci da sve nije iluzija i 100% znas da ta ludačka misao je samo glupost i ono što te zapravo muči da te te misli neče izluditi. Tako pristupi i drugim pure o mislima (nekoga cu ubiti,silovati bla bla...) i one ce isto proci ko i ovo. Nakon nekog vremena kada ti te misli dodu ces si moci jednostavno reci odmah ovo je glupost i pustiti ih na miru. evo nadam se da je pomoglo.

znam i ja ponekad mislim sto smo i.odskle smo i sto ako.je onaj film matrix istinit i hranimo se na sondu ili ako smo spojeni na kompjuter ali eto nadam se da nie tako kako je u filmu ....

[Adrian Monk]

Pozdrav svima!

Od svoje 17. godine imam poremećaj zvan F42 odnosno OCD / OKP / OPP.
Sada se približavam 23. rođendanu. Znači uskoro će 7. obljetnica otkako se gnjavim s ovime. Idem kod psihijatra, kod psihologa na KBT i pijem lijekove. Liječim se zadnjih pola godine. Napredak jest vidljiv, ali još sam miljama daleko od onoga kako sam živio do svoje 17. godine. Čitam Vas već dugo i volio bih se dopisivati s Vama.

Za početak me zanima jedno vrlo konkretno pitanje. Može li OKP u potpunosti nestati, ili je on dio osobnosti koji će nas pratiti do kraja života? Ako je poremećaj, osobno se ne slažem s time da se rađamo s njime. Možda imamo predispoziciju da ga dobijemo, ali ništa više od toga. Ne znam.

Također me zanima postoji li kakva grupna terapija poput onoga kako se liječe ovisnici o alkoholu, ili se kod ovoga pruža isključivo individualna pomoć?

U posljednje vrijeme imam jake agresivne misli i želje da nešto destruktivno napravim. Vrlo su kratke, ali također intenzivno jake.

Prije odlaska na terapiju prosječno sam 6 sati trošio dnevno na svoje rituale. Kada sam došao do ruba, odlučio sam se vratiti u život. Sad je podnošljivo, ali tek sam na početku.

Može li mi netko preporučiti kakvu literaturu ( Scwartza sam pročitao ) ?

Čitamo se!

[Chem]

Pozdrav,imas prikladan nick
Mialim.da okp.ne moze potpuno ne moze potpuno nestati vec samo mozemo.
Nauciti zivjeti s njime i umanjiti simptome tj opsesije i kompulzije.
Imas kongitivno.bihevioralnu terapiju koju mozes zatraziti kod svog psihologa/psihijatra.
Sorry ako nisam puno pomogla,nova sam u ovome tek godinu i nesto se borim s ovim zapravo pa eto nega drugi forumasi napisu
pametnije i drzi se. Btw ja imam 20 godina
literatura:
Blokiran mozak
ocd workbook

[fruitloops]

Bok Adrian evo kada vec svi pisemo ja imam 24 godine i negdje od cca 15-16 godine imam okp i jako sam dugo na ovome forumu (ugl. samo na njemu i pisem).
Što znači ne imati OKP?? Svi ljudi imaju misli neprikladnog sadržaja, agresivnog sadržaja tj. da sažmem sve ove misli koje mi imamo ( da li cu ubiti nekog?, jesam li lud?, kada pređemo preko grbe da li sam nekoga zgazio?, da li sam dovoljno oprao ruke?, da li ce se određena misao ostvariti ako ne napravim ovo i ovo, da li sam loša osoba?, da li sam pedofil?, da li donald trump nosi periku ili je to prava kosa????) samo šta njima mozak automatski tu misao stavi u drugi plan i nakon sekundu dvije ili minutu dvije oni su opet "normalni" dok nama za to treba jako jako puno i mi naravno za razliku od sreckovica koji nemaju okp radimo rituale koji daju poticaj novim kompulzijama.
Ako maknemo rituale iz jednađbe ostaju samo opsesije koje ako nastavimo ne raditi kompulzije isto nestaju.
Znaci "ozdraviti" od okp bi znacilo da vise ne radimo kompulzije na odredene opsesije i da opsesije nestanu.
E sada ja mislim da je moguce da "ozdravimo" samo sto moje shvacanje "ozdravljenja" je to da posto smo zagrizli govno njegov okus ce ostati jako jako dugo u nama.I ozdravljenje je to da kompulzije prestanemo raditi (vjezbanjem kojom god metodom ili iskustvom i godinama sa okpom) i da se opsesije smiruju jer im ne dajemo potvrdu kompulzijama , ali sjecanje na njih ce uvjek ostati i uvjek cemo se sjecati svojih loših dana i svojih opsesija i one se tu i tamo mogu vratiti (evo ja koji se smatram da sam stavio OKP pod veliku kontrolu sam prije 2 mjeseca imao krizni dan da sam se raspao i plakao u fetus poziciji) i tu je nasa misija da ih ignoriramo i radio na tome da se ne hvatamo u zamku sve dok se ne dode do toga da nam mozak ko "normalnim" ljudima automatski stavlja opsesiju u drugi plan i da dode do toga da jedino po cemu se razlikujemo od "normalnih" ljudi je to sto smo mi jednom imali OKP. Tako da moje misljenje je da da moguce je ozdraviti i biti bolje a sada potpuno zaboraviti na okp i sve sto nam je donio nije moguce jedino da se dobije amnezija i totalno zaboravi na okp recimo.

okp je dio nas samo sto mi moramo biti ti koji diktiraju nas zivot, a ne okp.

nadam se da nisam previse iskomplicirao. Pozdrav svima.

[OCD5]

Od Ocdija se NE MOZE ozdraviti. postoje remisije razlicitog postotka. ali potpuno ozdravljenje ne. mrzim ocd. jednako koliko mrzim ocd jer je lazljivi prokleti poremecaj koji meni donosi bol, jednako tako ga mrzim jer ga imam pa sam vec i mom dragom dosadila pricama o njemu. moj dragi mr.B. mi to nikad nije rekao, uvijek pozorno slusa o ocdiju mom i komentira, nekad se i zeza u vezi ocdija da mi popravi raspolozenje, jako puno zna o ocdiju, bio je samnom i kod psihijatra. da me moj mr. B. ostavi ja bi se radje ubila nego i pomislila na drugog, a kamoli sto drugo.

vbv.