Opsesivno-kompulzivni poremećaj - opća tema

[Azz]

The Sokol, to što osjećaš i o čemu razmišljaš najvjerojatnije je posljedica nakupljenog stresa. a i to što si prestravljen svim tim događajima je vrlo očekivano jer, realno, malo tko bi ostao imun na takve misli. no, evo malo iz iskustva, možda ti pomogne.

nakon više traumatičnih događaja moje prisilne misli su postale krajnje bolesne. isto me kao i tebe bilo uopće sram to reći nekome, jer je to prelazilo sve granice dopuštenog, normalnog, prihvatljivog.
potražila sam pomoć i dobila je - na psihoterapiji. doduše, kod mene je bila procjena (ne samo zbog tog razloga, već više njih) da bi trebala biti i na lijekovima. lijekovi su mi pomogli s nekim drugim simptomima (anksioznost, panični), a kako je općenito psihofizičko stanje postajalo s vremenom stabilnije, tako su se i prisilne misli "udaljavale". one su i dan danas tu uz mene, no nisu intezivne (ili ih ja više tako ne doživljavam), već samo čekam da ta glupost nađe put da krene dalje od mene. prihvatila sam ih kao dio sebe na koji ne treba trošiti mnogo energije, niti se njima zamarati. inače, njihov intezitet je bio najjači kad sam zaglavila u jednu depresivnu epizodu.

neki od nas su pomalo osjetljiva bića (ili jednostavno ona bića koja su dotakla svoju granicu izdržljivosti). a na nakupljeni stres reagiramo različito - ponekad padom imuniteta, ponekad nekakvim dermatitisom...raznim psihosomatskim bolestima, a neki se nađu u vrtlogu "morbidnih misli". reakcija ti je, za nekog tko se prvi put susreće s tim, vrlo očekivana - prestravljen si. no dalje od toga te misli ne idu (ne vjerujem da ćeš baš to dobiti crno na bijelo i ovjereno u javnog bilježnika, ali same misli se mogu eliminirati ili makar ublažiti da ne ometaju svakodnevno funkcioniranje). te misli su tu su da isprovociraju upravo ovo što se tebi događa i da se fokusiraš na rješavanje problema koji su istinski uzrok svemu. i zato je odlično što si se naručio kod psihijatra (koji je, nadam se, i psihoterapeut) jer ćeš tamo imati priliku proraditi ono što te dovelo do svega.

podsjeti se povremeno da u našim životima ništa nije vječno (ni patnja, ni sreća) i da stvari nisu nepromjenjive. ti si trenutno pred novim uvidima i nadam se da ćeš izvući najbolje prvenstveno za sebe samog, a potom i za svoju obitelj. javi kako napreduješ

[ray of light]

@The Sokol

možda ti ovi linkovi pomognu u boljem razumijevanju, ali psihoterapeut je najbolji izbor

Zašto se javljaju opsesivne misli?

Naučite kako da se distancirate od opsesivnih misli


Zašto se opsesivne misli doživljavaju kao realne?

Čemu služe kompulsivne (prisilne) radnje i kako da ih se oslobodite?



Povezanost iracionalnih strahova sa realnim problemima

Dva pitanja koja vas mogu odmah izvući iz stanja iracionalnog straha

Jednostavna tehnika za kontrolu opsesivnih misli

Da li opsesivne misli imaju veze sa vašom ličnošću i namerama?

Traženje razuveravanja kao pogrešan mehanizam protiv opsesivnih misli

Strah od „ludila“ kao simptom anksioznog poremećaja

Šta ne treba činiti sa opsesivnim mislima

[mejan]

Azzura kaže:

The Sokol,
....
i zato je odlično što si se naručio kod psihijatra (koji je, nadam se, i psihoterapeut) jer ćeš tamo imati priliku proraditi ono što te dovelo do svega.

svakako psihoterapija uz farmakoterapiju!
ja sam zbog okp-a potrazila misljenje psihijatra. nije mi dao lijekove ali me podrzao da ostanem na psihoterapiji na kojoj ionako vec godinama jesam (ne zbog okp-a ali sada je to u fokusu).
moj psihijatar je isto i psihoterapeut (ima edukacije iz nekoliko terapija) i super mi je bilo kod njega.

The Sokol, svakako gledaj da psihijatar ima i psihoterapiju zavrsenu, makar isao privatno. meni nije zao dati niti jedne kune za to jer mi stvarno pomaze.

sretno!

[TheSokol]

Znac sudeci po ovomw svemu imam OPK tj opsesivne misli 100%?

Budem..tnx

[mejan]

a gle, ne moze ti nitko postaviti dijagnozu preko foruma ali neke crte OKP-a bi mogao imati.
psihijatar ce u razgovoru postaviti dijagnozu i terapiju.

[8472]

TheSokol kaže:

Znac sudeci po ovomw svemu imam OPK tj opsesivne misli 100%?

Budem..tnx

OPK ispravak OKP opsesivno kompulzivni poremićaj, a ne striktno opsesivne misli.
Opsesivne misli može imati netko tko ne pati od opsesivno kompulzivnog poremećaja, ili obrnuto.

Odi psihijatru da ti da nešto da te umiri da se ne pojedeš iznutra. Ok si samo simalo zabrijao. Stres čuda čini.
Odmori se.
Pusti semantiku.

[ray of light]

TheSokol kaže:

Znac sudeci po ovomw svemu imam OPK tj opsesivne misli 100%?

Budem..tnx

ma dg ćeš dobiti od šrinka, ne opterećuj se nazivima

[ray of light]

@ The Sokol
linkovi su samo da se informiraš

znaš li da li tvoj psihijatar radi i psihoterapiju? možeš li si priuštiti privatno?
u početku ćeš ziher dobiti lijekove i bit će ti bolje, ali moraš na psihoterapiju da se prokopaju uzroci simptoma

[radical change]

TheSokol kaže:

Post iz usluge:

Pozdrav svima. Nisam nikad mislio da cu pisat na ovoj temi, u petak imam psihijatra ali za svaki slucaj sam htio napisat i ovdje, pa ako tko ima 5 min viska jer post bude jako dugacak, iskustva i znanja za moje pitanje, odgovor bi mi jako puno znacio. Hvala unaprijed.

Cinjenice: imam 30 god, ozenjen, dijete 2,5 god staro. Zaposlen.

Od negdje 1 mj ove god sam pod jakim emocionalnim stresom, takvim da sam par dana zaredom plakao kada me primi a u zivotu nisam zaplakao. To je nekako proslo i bio sam okay par mjeseci. Nakon toga je opet bilo isto + 2 mj svakodnevnog stresa na poslu + obiteljski stres unutar familije (bakom i dedom), tocka na i je jer s tim zadnjim mi ovisi financijsko stanje i sl. Podnio sam i to nekako, presao preko toga iako sam osjetio u sebi zadnjih mjeseci da kipim kad sam kuci ali radi zene i djeteta sam morao ostat smiren i imat dobru vibru i energiju, a sa mojim stanjem je to jako tesko bilo i pretvarat se pred djetetom.

Unazad 7 dana mi se pocelo desavat ono zbog cega ovo pisem, mislim da je taj stres ostavio traga na meni i pokrenuo u meni OKP, konkretnije prisilne misli zbog kojih mi je doslo jucer da se ubijem i nisam bio daleko od toga.

Prije tocno tjedan dana sam vidio bolestan filmic na facebooku gdje poremecena majka stisne grlo svog djeteta na 30 sek i gusi ga. I tu kao da je uslo neko zlo u mene. Sljedecu vecer kada sam kupao sina ta scena mi je konstantno prolazila kroz glavu, nikako ju nisam mogao izbacit. I probao sam kako je to stisnus sina za vrat (bez stiskanja itd, samo ruku stavio). I tu sam bio gotov. Zaurlao sam da majka dode po njega i makne ga od mene i prvi put nakon valjda 20 godina briznuo u plac u toj mjeri da sam pao na koljena i tresao se, jedini plac prije toga je bio u 1 mj radi emocionalnog pitanja. Trajalo je to cca 15 min taj plac dok se nisam poceo gusit od plakanja, nekako se poslje smirio. Kada sam izasao iz kupaonice nisam htio pogledat sina da nevidi kakvo cudoviste ima za oca. Oca koji je stavio ruku pod vrat necemu sto mi znaci najvise na ovom svijetu i zamisljao sto bi se dogodilo da sad stisnem jako. Jednostavno nemogu uopce vjerovat da ovo pisem javno. Od prvog dana ga samo ja kupam, samo ja stavljam spavat navecer, ucim ga na novu hranu, samo se na meni smiri kada smo kod doktora, samo u meni vidi zastitnika kada je takva neka situacija. Za mene je od prvog dana vezan u istoj mjeri kao i za majku iako svi koji nas znaju kazu da iako je sin vise je emotivno vezan za mene.

Od tog dana mi se 1000x dnevno javlja ta slika i jednostavno kao da imam potrebu 1000x mu stavit ruku pod vrat i lagano stisnut. Da sam u stanju stisnut ga istog trena bi si ruku odsjekao ili se otrovao jer otac kojem takve misli idu glavom ne zasluzuje zivjeti i imati dijete. I tu sam pukao skroz, razmisljam o tome svakih 10 sekundi unazad tjedan dana, kad god sam u blizini njega ta misao me tjera da napravim opet isto ili barem nesto slicno samo da zadovoljim potrebu. Tome se odupirem svim snagama jer to se nesmije ponovit, najvise jer ako krene to sad, za sta sam sposoban sutra ili prekosutra. Kad sam na zatvoren prozoru s njim zamisljam sta bi bilo npr da mi padne ili ga bacim sa 1. kata. Ista stvar s nozem, strujom itd. Tada se osjecam kao da je ovo neki bolestan san di mozak jedno govori a savjest drugo. Trenutno mi se ruke tresu u toj mjeri da tipkam slovo po slovo i pokusam ovo napisat kolko je to moguce realnije.

Citajuci internet zadnja 3 dana 4 sata dnevno vidio sam da moguce imam opsesivne misli poremecaj, tj nametnute misli.

Dali je imao tko iskustva s time, kako se bori protiv toga?

Na njih djelujem protumjerom, ne pokusavam ih zaboravit ili izbrisat. Kada mi dode ta zelja da stisnem ga za vrat jednostavno ga uzmem u narucje i poljubim ili se odem igrat s njim ali te misli su mi stalno u glavi i tjeraju na isto, kao neka kompulzivna radnja gdje se trenutacno s tim smiris ali za 10 sek opet zelis isto i vise i vise i vise, jace i snaznije.

Dali je moja metoda okej, dali je okej ne probat iz ignorirat/zaboravit ali ne cinit ono sta ti one kazu?

Ono cega me najvise strah - ako nastavim s tom metodom, kolike su sanse da bude neko vrijeme sve okay i onda da covjek naprosto poludi i ucini stvari za koje nikad nije bio spreman? Po prirodi nisam niti nasilan, nevolim nasilje niti slicne stvari osim ako me se provocira ili vrijeda i sl, kao i bilo tko drugi. S druge strane onda vidim na vijestima "sin ubio oca/otac ubio sina, susjedi ga opisuju kao smirenog i svi su u cudu kako je to mogao napravit" itd itd..Nadam se da me razumijete.

Dali itko ima ideju sta samnom nevalja, dali je moguce da sam totalno poludio? Dali je moguce da sam zbilja razvio opsesivne misli, tj da je stres bio okidac za nesto cega se nikad necu moc rijesit i zivjet u agoniji?

Rezime- da ostane i ovako, mogao bi zivjet s tim jer bi pojacao dnevne aktivnosti i upisao se na neki sport prvi put u zivotu. Mene strah jedino gornje recenice i dali postoji sansa da se to razvije jos mnogo gore. Apetit i sve sam totalno izgubio od tog dana.

Hvala jos jednom.

Imaš klasične opsesivne misli izrazito neprijatnog karaktera.
Dok te čitam svjestan sam koliki užas prolaziš u svojoj glavi, ali također znam da si potpuno bezazlen i da svom djetetu nikad ne bi skinuo dlaku s glave.
Zbog toga se i nasadila neugodna misao koja je tebi izrazito nepodnošljiva.
Laički bi rekli zbog nakupljenog stresa, a prije svega dubokih neugodnih a potisnutih emocija i trauma jednostavno je tvoj um rekao stop i otišao u svojevrsni "safe mode".
Iako ti se to stanje čini apsurdnim i neobjašnjivim (što mi se to događa, zar sam ja ovakav, ubit ću se ako naudim djetetu, ja sam užasan otac) sve je to samo pomak van realiteta potaknut velikim strahovima i potisnutim emocijama u tebi. Naš um nađe sebi igračku s kojom će se baviti kako bi prožvakao neugodne emocije. Safe mode kada se o našem umu radi obično izgleda tako, ta igra je van realiteta, psihijatru sasvim dovoljan znak da si prešao emotivnu granicu tolerancije i da više ne možeš u sebi nositi sve to što nosiš. Neki drugi ljudi padnu u težu depresiju, netko dobije panične napadaje i slično, svatko opet prema specifičnost naših karaktera.

I to je dobro, jer sada slijedi rad na sebi da se mijenja dosadašnji način života koji ti je evidentno jako štetio.
Opsesivne neugodne misli koje osjećaš su samo misli, vjeruj mi bez obzira koliko teške bile nikad nećeš dignuti ruku na svoje dijete da mu konkretno naštetiš. To su samo neugodne misli koje te proganjaju.
Te misli se ljekovima jako uspješno saniraju a kako budeš napredovao na psihoterapiji one će sasvim nestati, računaj za nekoliko mjeseci. Za to vrijeme već bi trebao napraviti dobar dio posala na terapiji ukoliko se potrudiš, a trebao bi jer imaš dijete o kojem se moraš brinuti.

Uvijek mi je jako teško kad vidim ovakvu dijagnozu, ona uopće nije teška i neizlječiva koliko je zaista patnja i užas za svakog čovjeka. No to će proći, resetirat ćeš se ponovo, samo je potrebno odraditi terapiju kako treba.

Savjetujem psihoterapiju i dobrog psihoterapeuta, pobrini se da se raspitaš i da ga pronađeš. Sretno.

[mejan]

evo da se i ja ubacim sa svojim problemom. mozda je netko prosao slicno pa me malo uputite

i da, i meni je malo bed ovo pisati ali moram se suociti s problemom!

negdje sam u ovoj temi procitala da nekog muci smece po cesti na nacin da se mora vratiti i baciti ga u kos. kod mene je totalno suprotna prica – mene muci smece jer ga vidim kao potencijalnu opasnost. i kante/kontejneri za smece su opasnost koju izbjegavam dotaknuti na sve moguce nacine.

ukratko, do unazad dva mjeseca nisam promjecivala nista po cesti. barem ne u mjeri da me smeta. ako bih nesto i vidjela – zaobisla bih i nastavila dalje svojim putem. nakon stresnog perioda dosla sam do toga da jako pazim gdje hodam i kako gazim. iskreno, prestrasno mi je to! kad se sjetim kako sam bez problema gazila po travi do koljena, a sada izbjegavam sve sto nije asfaltirano (iako, i tu naidjem na 'opasnosti').

dakle, prvo sam vidjela krvavu vaticu, kasnije i krvavi ulozak, a onda pocela primjecivati sve sto je bijelo i pamucno po cesti. od tada se bojim svega – cackalice na cesti, flastera, neidentificiranih predmeta/plastikica/grancica/papirica.. bojim se da cu stati na to a necu znati sto je. ovo ljeto sam uglavnom u tenisicama. sto je za mene grozno jer imam pun ormar sandala i japanki koje sam do proslog ljeta nosila bez ikakvih problema.
evo kako radi moj mozak – prosla sam preko vatice/flastera/neceg i to je nekim cudom 'poletilo' i zalijepilo se za moju nogu i palo prije nego sam ja to skuzila. s obzirom da sam jedan od onih okp-ovaca koji se boji mikroba ( ), naravno da mislim na najgore scenarije u kojima mikrobi lete na sve strane – k'o iz spielbergovih filmova. onda dolazim do toga da se imam potrebu vratiti i uvjeriti samu sebe da je predmet na cesti bezopasan i da me nije dotaknuo. e onda kad ga pogledam izbliza - bojim se da me sad dotaknuo kad sam bila tako blizu i mislim si kako sam sad napravila gore nego da sam samo prosetala dalje

sto vi radite? primjecujete li takve stvari? osvrcete li se ili samo hladno prodjete kraj toga? da li mi to zaista predstavlja opasnost ili ja samo umisljam? moze li neciji flaster ili vatica na cesti ili cackalica na koju covjek stane biti ikakva prijetnja? ili je to samo proizvod moje maste?
sto raditi?

samo da napomenem – idem na psihoterapiju i bolje mi je nego prije mjesec-dva ali dobro bi mi dosli savjeti nekog tko ima slicna iskustva. hvala

[Andreasas]

@mej da li piješ kakve ljekove

[mejan]

Andreasas kaže:

@mej da li piješ kakve ljekove

ne
psihijatar mi ih nije pripisao. nije to u tolikoj mjeri da moram piti lijekove. svjesna sam iracionalnosti svojih strahova samo sam trenutno u takvoj fazi da imam potrebu dodatno se "potvrditi" kroz vracanje na mjesto opasnosti i uvjeravanje da je predmet bezopasan

[OKP]

TheSokol kaže:

Znac sudeci po ovomw svemu imam OPK tj opsesivne misli 100%?

Budem..tnx

Imate opsesivne misli koje Vas iscrpljuju, ali ne brinite, Vi svome djetetu nećete napraviti ništa jer to ne želite. Vi nista zla osoba jer Vam se takve misli pojavljuju. Ja konkretno imam grozne bogohulne misli još od djetinjstva, a neopisivo snažno vjerujem u Boga i ponekad me samo molitva može smiriti. Dugo (8 godina, dakle sve dok mi OKP nije dijagnosticiran s 20 godina) mi je trebalo da shvatim da ja nisam zla i nisam obuzeta zlom. Misli su i dalje tu, ali mi je lakše kada znam da ja nisam zla osoba koja želi takve misli. Nadam se da će i Vama, barem za sada, biti dovoljno da shvatite da Vi niste zli i da Vi ne želite nauditi svome djetetu. Ne brinite

[goldentip]

Okp ponekad ne reagira na terapiju antidepresivima. U tim slucajevima pomazu antipsihotici. Meni je pomogao zeldox. Od namjestanja otiraca po 3 sata, do simetrije od 4 centimetra od zida uz naravno strah i tjeskobu koji traju satima. Pakao okp-a.

[Chem]

Okej ljudi kako da se rijesim ovoga barem djelomicno... Pocela sam ponovo pit tablete, naravno treba pricekat djelovanje.. A i uzimam pola doze. Zasad. Zelim biti sretnija. Znam da je okp za cijeli zivot, ali barem malo... Stvar je sto zelim ponovo iskusiti povezanost osjetila kao prije godinu dvi tih par puta...I ako postoji sansa da to mogu imati opet zelim je. Zelim ponovo osjetiti miris freske dok gledam emisiju o Santoriniju,zelim osjetiti okus viskija dok gledam emisiju o istome, zelim osjetiti miris grozdane masti dok gledam video sa puno ljubicaste boje. .. Zelim to zapravo,a ne samo u tragovima i da uopce nisam sigurna je li to to i sto je to pobogu bilo. Mislim da me okp sprijecava u apsolutno sveme...Stalne prisilne misli mi onemugucuju zivot. Sto trebam raditi? Hvala sto citate moje baljezganje u pola dva ujutro ...

[mejan]

chemgirl kaže:

Stalne prisilne misli mi onemugucuju zivot. Sto trebam raditi?

ajme draga moja ne znam sto da ti kazem... jedino kako ja uspjevam je prisiljavanje na stvari. nije rjesenje ali ne mogu drugacije.

prisilne misli su konstantno tu. i onaj tko nema okp to nikako ne moze razumjeti.
zato ja idem na psihoterapiju. pomaze. malim koracima ali ide.
ne znam ni sama sto bih drugo.

ja sam jos friska u ovome. okp imam od kad znam za sebe ali me nikad kao sad nije toliko ometao. sad sam u fazi da se doslovno bojim vlastite sjene. i sve provjeravam. stoput! ali opet se natjeram i idem dalje. necu na lijekove. ne zelim. znam da sam jaca od toga.

umorna sam od tih okp faza. premorena. i prestravljena. kao da nikada nece zavrsiti. ali iz dana u dan guram. psihoth svaki tjedan te razgovori s prijateljicom i samom sobom da ce sve biti u redu.

[Chem]

Plus na sve to mi smetaju glasni zvukovi i kad se svi deru oko mene plus tv ... Slazem se da su ljekovi nuzno zlo, ali ih je najbolje izbjeci. Sto se tice provjeravanja to mi je poznato... Mene se uvijek ceka kad se ide negdje tako da.. A valjda cemo se nekad rijesit okp.a i umjesto toga imati stvari koje zelimo Sretno

[mejan]

da. i mene smeta kad se ljudi deru oko mene. tv je ok. ali ne volim preglasno..

a nadam se da hocemo, stvarno, jer ovo je uzasno. tko nije iskusio ne moze ni zamisliti. strasno nesto.. mozak radi 24/7 i bruji svoje... i naravno, scenariji su uvijek najkompliciraniji moguci

sretno i tebi

[Chem]

Jesi probala ASMR?

[mejan]

gugl veli da je ASMR Autonomous sensory meridian response.
je li?
nikad prije cula.. imas iskustva?