Kratka povijest F1 vremena

[Dorian.Gray]

ideja ove teme je da u njoj nastaju tesktovi iz povijesti f1, ali i motorsporta opcenito.
stovise, ovdje se mogu prebacivati i stariji portovi nastali na drugim temama, a koji bi prirodno mogli ovdje pripadati.
stoga, ako naletite na teki takav post, predlozite ga za prebacivanje.

no pazite, ovo necemo pretvoriti u jos jednu temu "moj vozac ima veceg pisu". offtopic i trolanje ce biti sankcionirano i brisano.

[crno-prase]

Pila, ako si mislio na Thomasa Engea, nemožeš tipa koji je popušio 3 đointa u životu nazivat narkomanom. Onda su narkomani i Ireland i Hunt i Irvine i još ko zna koliko njih. Varzi je bio pravi narkoman -narkomančina, nije se skidao sa žutog godinama.

No kako sam obečao da malo obrazložim 30te. Dakle 30te godine 20st za automobilizam su bile najbitnije godine. To su godine u kojima se prvenstveno nije štedilo -na ničemu -ali apsolutno na ničemu. Ni na autima, ni na stazama, ni na propagandi, ni na nagradama. Uspoređivat brojke je suludo jer jedna marka (eur) danas i jedna marka u 30tima su različiti pojmovi. Ali ako gledamo u cjelom kontekstu -tada se u 30tima debelo više trošilo nego danas ili u 50tima ili u 90tima ili u 60tima. Zapravo 60te u usporedbi sa 30tima su sirotinjsko razdoblje grand prix utrka.

U 30tima cjele države, cjele nacije su stajale iza svojih automobilističkih industrija i poticale automobilizam i grand prix utrke. Kada su mercedesi i auto unioni vladali grand prix trkalištima, na tribinama su sjedili fuhrer i duce. Grand Prix utrke su zapravo bile njihovo igralište, njihov poligon za dokazivanje svijetu koliko je nadmočna njemačka automobilistička industrija. Grand Prix utrke u 30tima, nalikovale su na moskovske prvomajske parade crvene armije u 50tima i 60tima. Usporedite to sa vremenima garažista iz 60tih i 70tih kada su se bolidi sklapali po kojekakvim štalama i kokošinjcima diljem engleske. Pa će vam sve biti jasno. Ken Tyrrell imao je drvenu garažu. Tko zna, da je Stalin odabrao grand prix utrke kao poligon za promociju sovjetkse industrije -možda bi 50te i 60te drugačije izgledale. Možda bi armada tvorničkih Ladi tutnjala sibirskom inačicom nurburgringa. Ovako 60te su iznjedrile Tyrrella, Mclarena, Brabhama... -nije ni to loše. Ali u usporedbi sa nacionalnom industrijom -daleko daleko siromašnije.

Uistinu neusporedivo sa 30tima i teškom industrijom koja je stajala iza timova. Dakako i talijanska industrija je bila jaka, Alfa Romeo je bio jak, no ne tako jak kao njemački strojevi.
I tu se javlja Tazio Nuvolari i onaj prekrasni moment borbe čovjeka protiv stroja. U toj slabašnoj alfi pobijediti armadu njemačkih mašina. Gotovo pa nemoguće. Pogotovo kada znamo da su njemačke strojeve vozili velikani poput Caracciole i Rosemayera.

Sredinom 60tih kada su stirlinga mosa ispitivali o njegovim vozačkim uzorima, počeo je nešto pričati o Nuvolariju. Rekao je taj čovjek nije imao sreće u životu. Umrli su mu sinovi, vozio je za krive momčadi u krivo vrijeme, bio je slabašnog zdravlja -ali u jednome je imao sreće -vozio je u doba kada je vozačka vještina mogla nadvladati nedostatke automobila, kada je vozač mogao pobijediti stroj. To je izrečeno negdje 1962. Dakle jasno vam je da je već u 60tima vladala situacija koja vlada danas. Daj rvlo dobrom vozaču najbolji bolid -i on će postat svjetski prvak. Odličan vozač u inferiornom bolidu neće imati apsolutno nikakve šanse.

No međutim u 30tima je imao -itekako je imao. Utrke su bile drugačije, puno drugačije. Često se vozilo na hrabrost. Utrke su bile duge moglo se više kalkulirati sa izdržljivošću automobila i suparnika vozača. Nekad su trajale i po 10 sati. Bila je tu Pescara -staza od preko 25 kilometara. Bilo je tu i utrka poput mile miglie koja je trajala i 16 sati pa Targa, iako to nikada nisu bile grand prix utrke -bile su izuzetno važne, vozili su ih isti protagonisti koji su vozili grand prix utrke. ZApravo u ono doba granica između sportscar utrke i grand prix utrke bila je jako tanka. Našarafi na grand prix automobil blatobrane i svjetla i mogao si voziti mile migliu ili targu

Nije se štedilo ni na stazama, pa su tako stvoren nurburgring i avus. Nurburgring je posebno interesantan slučaj jer je njegovom izgradnjim fuhrer zapravo želio potaknuti nacionalnu potrošnju i smanjiti nezaposlenost, jednom riječju zahuktati ekonomiju. Zamislite da danas angela merkel zahuktava nacionalnu ekonomiju jednim ogromnim tilkedromom od 50kilometara koji bi se protezao preko cjele bavarske i koji bi služio kao poligon za dokazivanje superiornosti njemačke automobilističke industrije-nezamislivo -ali to je nurburgring bio u tadašnjem kontekstu.
Ironija je bila u tome da je nurburgring zapravo bio spora staza i kao takva savršeno je poslužio Nuvolariu za upravljačem inferiorne Alfe da 1935 potuče i Mercedes i Auto Union sve pred očima šokiranog fuhrera.

Izgradio se i AVUS. Najobičnije dvije trake autobahna spojene monstruozno bankiranim zavojima po kojima su jurili streamlineri u lovu na rekorde. "Its a world record!!!" -odzvanjalo je na indianapolisu "Das neue weltrekord" -odzvanjalo je na AVUS-u - Danas to više ne odzvanja ništa. Vettel dobije utrku i neko samo napomene da je srušen još jedan rekord. U ono vrijeme sve žive novine velikim masnim crnim slovima od New Yorka, Rima, Berlina, PAriza pisale su o novom rekordu.
Pri lovu na takav jedna rekord, godine 1938 stradao je Bernd Rosemayer. Da nije, izvjesni Juan Manuel Fangio puno bi teže došao do svojih naslova dva desetljeća kasnije. Bili su vršnjaci, vrlo sličnog talenta. A tu je bio i Wimmile koji je stradao pred sam početak onoga što danas nazivamo početkom vremena -i on bi Fangiu život učinio puno težim.

No vratimo se u 30te; Vozilo se posvuda i po 25-30 grand prix utrka na godinu. Iako ih se za europsko prvenstvo bodovalo tek 5-6, I ne samo po evropi. Vozio se u americi -u New Yorku -Vanderbildt cup, vozilo se u Libiji -u Tripoliju, novčane nagrade su bile više nego izdašne, pogotovo one u tripoliju. Od ostalih staza valja istaknuti masaryk u brnu, bern bermgarten u švicarskoj, naravno tu su bili još monaco, spa, brooklands, monza, montjuich, donnington -sve legendarne staze -neke u okrnjenom obliku postoje i dan danas

a vozilo se i u beogradu, na kalemegdan parku i to prvog dana rata -u nedjelju 03.09.1939 -to jutro britanija i francuska objavile su rat njemačkoj, toga popodneva na kalemegdan parku odvezena je posljednja grand prix utrka prije WW2. Pobjedio je Nuvolari, ovaj puta za volanom Auto Uniona. Tom utrkom završila je jedna velika era automobilizma. I nakon tog 03.09.1939 svijet automobilizma i grand prix utrka više nikada neće biti isti. Za mnoge ljubitelje automobilizma 03.09.1939 grand prix utrke su zauvjek nestale.

Nakon rata duh grand prix utrka bit će oživljen -no nikada više u onom sjaju i onom bogatstvu u kakvom je bio 30tih godina 20st. A danas je taj duh gotovo u potpunosti nestao. Prije tridesetak godina osnovano je svjetsko prvenstvo u formuli 1 i to je bio posljednji čaval u ljesu grand prix utrka.

[nevven]

Prase hvala na vrhunskom tekstu. Veselim se nastavku. I ne obaziri se na trolla. On je svjestan svog hendikepa i zbog toga samo žuč iz njega izlazi.

[crno-prase]

Ja sam Crno Prase, rođen sam 3425te i vremenski sam putnik.

Vremeplov koji sam sagradio radi na principu zakrenute crvotočine koja energiju crpi iz zemljinih gravitona -i u tome je moja tajna. Nitko ne vjeruje da zemljini gravitoni postoje i da se gibaju u elipsastim putanjama i do 30.000 kilometara u promjeru i kao takvi ako prolaze između dvije bakrene ploče od kojih jedna ima reflektirajuću površinu stvaraju sasvim dovoljno negativne energije da kroz crvotočinu usisaju kvantni vakum -baš poput crne jame. Usisavši kvantni vakum pokrenuli su vrijeme unazad. Vrlo jednostavan princip. I tako sam napravio vremenski stroj, još malo finog podešavanja i već sam godine 3467 stvorio stroj koji ide i simo i tamo u vremenu kako god ja želim. I tako krenuo sam na svoja vremenska putovanja. Još kao malo dijete pokazivao sam interes za povijest, posebno osmi svjetski rat, ali i post ledeno doba koje je uslijedilo nakon iznenadne pomračine sunca 2320 prilikom koje je pomrlo 99% svjetske populacije.

No kako sam bio neiskusan u svojim vremenskim putovanjima tako sam uzrokovao strašno puno poremećaja prostorno vremenskog kontinuuma i kompletno poremetio daljni tjek događaja -da bi koliko toliko sačuvao logični slijed vremena i prostora trebao sam se vratiti daleko u prošlost, čak i prije velike pomračine sunca u doba drugog srednjeg vijeka -točnije onog vremena kojeg vi nazivate sadašnjost. Jer je to pred kraj ionako bio period ljudske povijesti koji nije vodio nikuda i nije bilo straha od remećenja prostornovremenskog kontinuuma -obzirom da će se 2320 sve zalediti i da ćemo nakon 2567 poćeti gotovo od nule.

I tako nastanio sam se u cca 2010 i prihvatio je za godinu svoje sadašnjosti. Tu već živim nekoliko godina. Kupio sam nekakvu kuću u kojoj imam radionu i garažu, u garaži je vremenski stroj koji je inače velik kao kutija od napolitanki- ali kojega sam ugradio u vjerovali ili ne delorean iz 1982 -jer ipak ja sam klasičan tip. Šta bi bilo putovanje kroz vrijeme ako nije sa deloreanom!? Putovati deloreanom kroz vrijeme, potpuno je prirodno poput vožnje ferrarija po monzi.

I tako od tada živim u 21st istražujem događaje iz prethodnog st. točnije iz 20st, pošto se moje omiljeno 28. stoljeće u kojem je bio osmi svjetski rat još nije dogodilo, krenuo sam istražiti rat koji mu je možda i najviše nalikovao -drugi svjetski rat. Nešto sam se u magli sjećao da smo učili u školi o drugom svjetskom ratu, i tako sam počeo istraživati to razdoblje. Nakon nekog vremena zaintrigirali su me događaji koji su prethodili 2svj. ratu. Točnije 30te godine 20tog stoljeća i procvat automobilističkih utrka. Vraćao sam se često unazad u te 30te godine i iz kojekakvih grmova i krošanja drveća promatrao grand prix utrke pritom jako pazivši da ne poremetim prostorno vremenski kontinuum, pa sam samo sastrane promatrao utrke, nikada ne ulazivši u interakcije, pa ni one najmanje sa samim protagonistima. Jer, zamislite, što bi bilo da sam primjerice rekao Caraccioli da nikako nesmije propustiti Nuvolarija 1932 u Monacu -tko zna kakvu bi uzročno-posljedičnu lavinu događaja to pokrenulo i kako bi izmjenio prostorno vremenski kontinuum!?

No međutim kako bi ipak upoznao protagoniste, iznašao sam način kako da barem i jednom s njima porazgovaram. Dakako takav razgovor trebao bi se odviti na dan njihove smrti -jer bi jedino tada šanse za remećenje prostorno vremenskog kontinuuma bile svedene na minimum. I tu počinje moja priča o danu koji sam proveo u društvu velikana grand prix utrka -Tazia Nuvolarija
Bilo je nakakvo kišno jutro 08.11.2013te godine, otvorio sam malo literaturu da provjerim datum kada je umro Tazio. Hmmmm.... Cimarosti kaže 10.08.1953, De Agostini kaže 11.08.1953, Google kaže 10.08.1953. Koji vrag!? Nema veze smislit ćemo nešto. O da poklon. Šta da mu donesem nemogu doć praznih ruku!? U nekom ormaru sam našao bocu prastarog Skenderbeua kojeg mi je poklonio Tito 1980 -pa da to ću odnjet Taziu -sigurno voli konjak. Ali ovaj je albanski, nema veze, albanci vole talijane. Valjda će i talijan voljet albanski konjak.

I tako sjeo sam u deloreana i zaputio sam se prema Mantovi, moje odredište križanje Viale Antionio Gioppi i Viale Rimembranze. Broj 7. Žučkasta kuća. To je to. Tu sam, tu je umro Tazio. Samo da još podesim godinu. I mislim si šta da radim oću deseti ili jedanaesti? Hmmm.. Ma bolje malo ranije nego da zakasnim. I tako pokrenem zemljine gravitone, stvorim ogromnu količinu negativne energije okrenem vrijeme unazad i nađem se usred sparnog ljeta godine 1953.

Pokucam na vrata. Otvori neka žena. Dobar dan dobar dan, ja sam novinar iz Corriere dello Sporta prozborim na više nego tečnom talijanskom, pa ako bi ikako mogao malo do gospodina Nuvolarija da malo popričamo. Ha čujte veli žena, on vam cjeli dan kašlje i nije mu baš dobro, možda bolje neki drugi dan... no tada se sa kata začuje -Veronica! Ko je to? - neki novinar iz Corriere dello Sporta. S kakvim autom je došao? Veronica se nalukne na cestu i odgovori -s nekakvim, pa neznam -srebrnim valjda jako je nizak i šiljat, možda i nije auto. Neka dođe gore, kroz kašalj je progovorio vlasnik kuče gospodin Nuvolari.

I tako ušao sam Taziev dom. Popeo sam se po stepenicama i ušao u njegovu radnu sobu. tazio je sjedio u fotelji i pozdravio me. Uđi mladiću, sjedi. Zakšljao je. Bio je u vidno lošem stanju, strašno mršav, obučen u neku staru piđamu i cjelo je vrijeme kašljucao. Iako je imao 62 doimao se kao netko na pragu 80te. No unatoč svemu tome činilo se da je dosta vedrog duha. Rukovali smo se iz vrećice sam izvadio bocu Skenderbeua i dao mu. Ovo je za vas gospodine Nuvolari. Hvala ti mladiću. -što je to!? -konjak! Albanski u boga ti! -ovime ću počastit Von Brauchitscha kad izađe iz zatvora, taj magarac obožava konjak!

Nego reci mladiću što tebe dovodi ovom bolesnom starcu? -Ha čujte ako bi mogli jedan intervju, ali onako neslužbeni bez diktafona -čega!? -snimača kaseta -aha te novotarije. pa može.

Interesiraju me grand prix utrke iz 30tih, interesira me varzi, nurburgring, caracciola, rosemeyer...sve sve, interesira me vaša borba protiv njemačkih superiornih automobila. Recite mi tko je bio vaš najjači suparnik
-ha teško je to reći. Rudi (Caracciola) je bio možda najkompletniji vozač, nježan sa automobilom, strpljiv, konjskih živaca -a pritom strašno brz. Mladi Rosemeyer bio je sirovi talent, fantastičan vozač, možda i najbolji od svih nas. -I od vas gospodine Nuvolari? -ha ha da, naravno -i od mene. Mislim da je to vozač koji bi i dan danas bio najbrži od svih. Mladi Ascari, Antoniov sin je odličan -ima fantastičnu sezonu, na vrhuncu je karijere i jako mi je drago da mu tako dobro ide. Ali da je Bernd među nama mislim da nebi bilo lovorika i za jednog i za drugog. Da mislim da je Rosemeyer bio taj. Ali to nije odgovor na vaše pitanje gospodine... oprostite, nisam zapamtio vaše ime....- ah oprostite nisam se ni predstavio -Nero Maiale -po neronu - caru neronu.. a maiale je staro, jako staro fiumansko prezime. -aha, progovorio je i začudno me pogledao suzdržavajući se da ne prasne od smijeha.

Dakle dragi moj Nero, najljuči protivnik bio je Varzi. On je na mene imao efekt kao crvena krpa na bika -a i ja na njega. nešto neopisivo. Možda je to zato jer kada sam prestajao voziti motore upravo on bio taj koji je dominirao grand prix utrkama i pošto poto sam želio pobjediti baš njega -a njemu je to očito išlo na živce pa je i on pod svaku cijenu želio pobjediti mene.

I tada se desila mile miglia 1930 i vaša prva velika pobijeda nad Varzijem -zar ne? -tako je tamo sam ga dotukao svojom lukavošću. Znači to je ipak bila istina!? -pričaju ljudi da je priča izmišljena. -ma vraga istina je sve. Sada ću ti ispričati, slušaj. Dakle Varzi je startao prvi ja 10 minuta iza i cjeli dan smo tako vozili, on je odmaknuo možda na 15 min ukupno, 5 preračunato, ja bi ga uhvatio pa bi re poravnali na 10 min ukupno, odnosno bili bi podjednaki, pa bi ja spostio na 8 minuta ukupno, tj. prešao bi za dvije minute u vodstvo, pa bi on vraito nazad i tako sve do Bologne, a onda nas je uhvatila noć -još sam vozio neko vrijeme iza njega, pa ga preticao, on se nije dao, pa je pretekao mene i onda smo došli na ceste sjeverno od Bologne koje sam poznavao izuzetno dobro još iz velikog rata. velikog rata? da onoga što danasnazivmo prvi svjetski rat!? -a da da da, svako vrijeme nosi svoju terminologiju -nastavite. Znači ceste sam znato napamet napamet jer sam tuda cjeli rat vozio vojni kamion i prevozio, municiju i hranu za vojsku na potezu bologne prema dolomitima -znaš da je največi front bio u dolomitima bogati, koliko ih je samo tamo izginulo. Vozili smo najčešće noću, a kada su počeli s onim avionima onda smo gasili svjetla da nas ne vide. Eto ja sam cestu znao napamet. cjelu cestu sam znao napamet! i tako vozivši iza Varzija za te mile miglie 1930te odlučio sam ugasiti svjetla i pritajiti se iza njega da me ne vidi i da misli da sam izletio -to mi nije bio nikakav problem pošto sam cestu znao napamet ali i vidio sam Varzijeva stop svijetla pa sam se ravnao i po njima. A Varzi -ko Varzi, pomislio je da sam izletio, usporio i lagano vozio prema cilju. A ja za njim ljepo, cjelu noć pomalo i onda pred Brescion iznenadno palim svjetla, šaltam u treću i po gasu. Varzi gleda -koji je vrag, odkud sad Tazio. I tako uletio sam u cilj ispred njega. Ovaj se nije oporavio još tri godine od toga. Zapravo na idućoj migliji je izvadio žarulje iz stop svjetala, samo da niko nemože voziti za njim.

[crno-prase]

A tripoli? Šta je bilo u tripoliju? -Ništa - šta bi bilo!? Pa optužili su Vas da ste namjestili utrku i dogovorili rezultat? -Ma pusti pa to su gluposti sinko. Te priče je pričao onaj ljubomorni Neubauer koji uopče nije ni bio u Tripoliju nego na nekom sastanku sa Fuhrerom kojoj je opet pobjesnio kad je čuo da su alfisti dobili grand prix -pa je ovaj morao smislit neku priču da se opravda i optužio mene, Varzija, Borzacchinija i gledatelja koji je kupio tombolu da smo se dogovorili oko rezultata. Ali zapravo takav rezultat je ispao sasvim slučajno jer smo imali timske odredbe da se međusobno ne napadamo. -Pojasnite mi malo to sa tombolom kako je to išlo? -zapitao sam.

Ovako, znači imali smo tu utrku u Libiji u Mellahi zapravo ne u Tripoliju, u Tripoliju je bila godinu dana prije. I tamo je bila organizirana ta tombola gdje su gladatelji kupili tombolu sa startnim brojevima natjecatelja. Onaj tko bi izvukao broj pobjednika djelio bi ogromnu novčanu nagradu s njim, mislim da je bilo oko milion i pol lira. 800.000 za pobjednika i 800.00 tisuća za gledatelja -ispravio sam ga. E to to, upravo to 800-800. I Varzi i gledatelj vam nikada nisu dali svaki po 400 tisuća? Tako se priča, gospodine Nuvolari. -Ne, zapravo ne i da. Varzi mi je dao 400.000 jer smo bili momčadski kolege pa smo dijelili nagrade, ali gledatelj je odšetao sa svojih 800.000 zapravo mi nemamo ni pojma tko je to bio, nikada s njim nismo bili ni u kontaktu. Otkud onda ta priča? -Neubauerova bujna mašta! Samo to!

Hmmm, malo sam posumljao u sugovornikove navode. -Lako za Borzacchinija, ali malo je čudno da je Varzi na vas djelovao poput crvene krpe na bika, a eto u Mellahi ste se suzdržali od napadanja. Kako to? Timske odredbe, mladiću, timske odredbe, motori su bili u lošem stanju i nismo se smjeli napadati, osim toga u mellahi je bilo pakleno vruće. I nismo se smjeli napadatni, ne zbog tombole, već zbog automobila, inače nebi izdržali utrku i alfe bi pocrkale. Ajde dobro, valjda je istina. Prije ću vjerovati vozačkoj legendi neustrašivom Taziu, nego debelom Neubaueru -pomislio sam.

Razgovor se zahuktao, dodirnuli smo se i monaca 1932 -opet timske odredbe? Ne -ovog puta se Rudi uvlačio u guzicu šefu Alfe da dobije P3 model, najnoviji prvi koji je dizajnirao Jano, jer je trebao voziti stari model Monzu 8C koja je bila sporija i lošija i s njom nebi imao nikakve šanse. To je bilo nakon što je ostao bez posla u Mercedesu. Da ,da to je bilo 1932, Mercedes se povukao iz utrka, Carraciola je još uvjek bio mercedesov čovjek ali mercedesa nije bilo. I onda je dobio tu bijelu alfu P3, a ja i Borzacchini smo vozili crvene, a on bijelu jer zapravo nije ni bio dio tima, bio je više kao neki privatni natjecatelj, i onda nakon što me pustio da pobjedim je i on dobio crvenu alfu. Nemam ja ništa s tim pitajte Rudija. Di je uopče on? Malo smo pogubili kontakt. -U americi -odgovorio sam Taziu koji se potpuno bio uživio u događaje od prije 20ak godina. A da da čuo sam to, pogodila ga je ptica u glavu. Da na kvalifikacijama za indy500 pred par godina. Onda se vratio u evropu, slomio nogu prošle godine u bern bremgartenu i sad je opet u americi. Rekao je da više neće vozit ali ga je mercedes opet nagovarao, pa se nešto predomišljao, ali posle onoga što se desilo 55te u lemansu mislim da još dugo nećemo vidjet mercedes pa tako ni carraciolu. No vidjet ćemo. Dobar je on momak, možda opet dođe u alfu haha. Ali tazio je ušutio. -55? Začudio se. Koje 55? Le mans 55te? O čemu vi pričate mladiču???

- Au šit, zajebo sam godine.... pa čujte gospodine Nuvolari -počeo sam se izvlačiti, ja ovaj, to je bilo, zapravo to će biti. Šta će biti? Tko si ti? Nero Maiale moj k.?! Kakvo je to ime? I kakav je ono auto -začudio se Tazio pokazavši rukom na delorean koji se vidio kroz prozor.

Pa čujte, ovaj, glečte, ja sam vremenski putnik. ---HA ha ha !!! Glasno se nasmijao Tazio -Pa ti si luđi od Neubauera!! Ti si totalno munjen!! Ti si ruski špijun!

Nisam majke mi -dokazat ću vam. Imam taj stroj koji pomoću gravitona...ma nije bitno...sve u svemu, da ja sam iz 3467, zapravo trenutno obitavam u 2013toj. Tazio je podigao jednu obrvu i pogledao me u čudu. Čujte Tazio, očete malo skenderbega? - da lakše shvatite -ponudio sam ga konjakom kojeg je namjenio Von Brauschitchu. Nije odgovorio -samo je još malo jače podigao desnu obrvu. Ok. Stvar je vrlo jednostavna. Mene strašno interesiraju vozači iz 30tih godina i ja ih želim sve upoznati. No međutim postoji taj problem remećenja vremenskog kontinuuma i zapravo ja moram šanse da se vremenski kontinuum poremeti svesti na minimum, pa protagonise prošlih vremena posjećujem na dan njihove smrti -a to je ovaj danas... - Tazio je gledao. Lice mu je promjenilo izraz. Prozborio je -Danas?, a onda kao da je sam sebi gotovo nečujno prozborio još i -Konačno!

Pa dobro, bilo je vrijeme, ionako to sve predugo traje. Ti koji jesi da jesi nije me briga, od ove bolesti već haluciniram -možda i jesi vremenski putnik. Nego slušaj ti znaš, možda i neznaš da sam ja zapravo želio poginut u grand prix utrci. Znaš moji sinovi.... Znam. Znam sve. Tako da nakon njih moj život baš i nije imao prevelikog smisla. Pokopati vlasititu djecu je neprirodno. Bilo je trenutaka kad mi više nije bilo bitno -hoću li izletiti sa staze i zabit se autom u drvo -ili proć prvi ciljnom linijom. Neke utrke sam možda pobjedio i zbog toga. A sada doznajem da ču umrijeti u ovoj fotelji od ove bolesti, a još sam i izgubio razum -pa haluciniram i razgovaram s vremenskim putnikom. Jadno zar ne. Da sam barem kao Rosemeyer stradao pred 20 godina...grozno je bit starac.

I tada sam odlučio zanemariti sve moje brige oko prostorno vremenskog kontinuuma i omogućiti tome starcu da umre kako želi. -čujte, gospon Nuvolari, kad je već tako vidite onaj srebrni auto vani, nije baš Auto Union ali...ide... rekao sam -i upustio se u opasno igranje sa vremenskim kontinuumom. Šta želite reči gospodine Maiale??? želim reći da idemo vozit Tazio!. Oho čekaj malo!! - uzvrpoljio se starac. Samo malo, tamo gore! Vidiš? i pokazao je rukom na gornju ladicu ormara u kutu. Daj otvori tu ladicu jer sam ja premali i zvadi van robu.

Tek se tad ustao iz fotelje i tek sam tada vidio koliko je mali. Odjednom kao da je pomladio -kao da je neka energija ušla u njega. Krenuo sam prema ormaru i izvadio van robu. Žutu pletenu majcu sa izvezenim TM na prsima i zataknutom zlatnom kornjačom, plave hlače i dvije kožne kape -smeđu i bijelu. Ovu bijelu! ushićeno je povikao starac. Sav se ozario, nije više ni kašljao, skinuo je sa sebe groznu staračku piđamu, obukao plave hlaće i žutu majcu sa TM .om na prsima i zlatnom kornjačom, na glavu nabio bijelu kožnu kapu -i bio je spreman. ZA svoju posljednju vožnju! Šta si rekao mali!? Da je maiale fiumansko prezime? -pa da! Ha ha - vidi ovu kornjaču to mi je dao vaš fiumanski guverner D'Annunzio -veli on evo ti kornjača Tazio da te malo uspori! Prebrz si nam! Od onda ju stalno nosim -a nikako da me uspori!
I tako, maleni starac i ja izašli smo iz kuće, već je padala noć, sjeli u delorean i krenuli.

Di idemo?! U paviu, točnije u Cervesinu! Ali tamo nema ničega, samo polje. Začudio se Tazio -istina je gospodine Nuvolari -nema danas -ali ima u 2013. -Ima nešto što se zove Circuito Tazio Nuvolari -ma daj! Zinuo je Tazio -a lice mu se opet ozarilo -sada je već djelovao kao potpuno zdravi mladić. Sjeli smo u delorean upalili crvotočinu, našli se u 2013 i krenuli prema Cervesinu!

[crno-prase]

Došli smo na stazu, potpuno novu, zapravo cjela staza je još jedno veliko gradilište -ali asfalt je tu. Tazio gleda, malo mu je čudno to sve -ali ne pita puno. Sjeo je za upravljač, ja do njega. Ali on ne vidi van!!!! Premali je. Isuse bože, pa taj tip nema ni metar i pol! Jel imaš vreću krumpira? Pitao je? Vreću krumpira!? - Pa da, na vreći krumpira sam sjedio kada sam prešao u Auto Union, bil je toliko veliki da niš nisam vidio van, pa sam stavio pod guzicu vreću krumpira i bila je taman. -ushičeno se prisječao svojih dana s Auto Unionom -i ovaj je srebrni haha! Ali moji izvori navode da ste sjedili na vreči naranđi! - ma gluposti, naranđe bi se zgnječile, bili su krumpiri sinko -vjeruj mi! Ohoho vidi ti ovaj auto! kakav je to auto pobogu!? Delorean! -nikad čuo. Ma znam, to ja vozim više zbog nekog gušta i tradicije, delorean i vremenska putovanja idu skupa kao Ferrari i Monza. - no tad me Tazio začudno pogledao, opet je podigao obrvu -ah da, da mislio sam reći idu skupa kao Alfa Romeo i Monza, znate u vremenu iz kojeg ja dolazim, Ferrari je sinonim za talijanski trkaći auto. Kako god -odvratio je Tazio. I primio volana. - oho ho, Da me vidi Von Brauschitch !!! -pa zapravo mimoišli smo ga za 10 godina, živio je do 2003. -rekao sam. -Ma daj! ti si lud nasmijao se Tazio -ko još može živjet do 2003 -pa to je sto godina, ni magarci toliko ne žive -pa da skoro 100 godina -odvratio sam! I tada je nagazio po gasu, nije ga više bilo briga, jel vidi il ne vidi kroz šoferšajbu. Vozio je po toj stazi ko da ju zna cjeli život. Na glavi mu je bila bijela kožna kapa, a D'Annunziova kornjača se sjajila na majci. Trzao je volanom, pogađao svaki apex, malo proklizao sa sva četri kotača, auto se ispravljao sam od sebe, nastavljao dalje, zapravo proklizavao je ko lud, mislio sam da ćemo izletiti, gotovo u svakom zavoju ali nismo. Staza je još bila prašnjava nedovršena. Pogodio je svaki apex.

I tako odvezao je još nekih 10 ak krugova i stao. Daj sad ti -rekao je. Zamjenili smo mjesta, ja sam okrenuo deloreana u smjeru izlaza i krenuo prema Mantovi. Pored mene sjedio je Tazio. Bio je zadovoljan, opet je vozio srebrni automobil. Nije više ništa pričao. Činilo se da je zaspao. Stigli smo u mantovu namjestio sam datum na 11.08.1953 -dakle dan poslije da se ne sretnemo sa samima sobom i vratio se. Tazio je još spavao. Šta ću sad!? A niš idem ga prebaciti nutra pa pomalo doma. Otvorio sam vrata podigao tazia -pa taj tip nema ni 40 kila pomislio sam! I unjego ga u kuću. Sva sreća veronica je isto spavala. Posjeo sam ga fotelju i ostavio onako obučenog u žuti đemper sa zlatnom kornjačom, plave hlaće i bijelu kožnu kapu. Zatvorio sam vrata i otišao, natrag u 2013 i tada shvatio da sam ipak poremetio vremenski kontinuum i zašto jedan izvor navodi 10.08., a drugi 11.08.

[nevven]

Najduži tekst koji sam ikad pročitao u cijelosti na forumu.

[Franem]

Svaka čast na trudu, mali savjet, razbit tekst na više ulomaka ili postova radi bolje preglednosti.

I tako sjeo sam u deloreana

[fortinbras]

crno-prase, tekst ti je genijalan! svaka čast!

[karnivor]

To je to


a sad, joža, lijepo nabaci na papir jos prica, uzmi i one koje si vec ranije pisao ovdje na forumu, skupi ih sve u knjigu, tvrdi uvez naravno, nađi nekog izdavača i javi tu kad izlazi

[crno-prase]

13 Ulomaka za Bernda Rosemeyera

-1-

Bernd Rosemeyer poznat je po dvije stvari. Prva je ta da je počeo dominirati grand prix utrkama čim je sjeo u grand prix bolid, a da prije toga nije uopče vozio automobilističke utrke. Vozio je naime samo motociklističke utrke. Druga stvar po kojoj je poznat je ta da mu je Fuhrer doslovno ukrao sprovod. I o te dvije stvari možete čitati po internetu do mile volje i ja nemam namjeru previše o tome ovdje pisati jer je o tome sve već napisano.
Dakle ja ću prvenstveno nastojati ovdje ispričati neispričanu priču o Berndu Rosemeyeru. A da bi počeo pričati priču o Berndu Rosemeyeru moram prvo ispričati kratku priču o svom 11tom rođendanu.

-2-

Dakle u proljeće 1986 zaželio sam za rođendan knjigu o starim utrkama formule 1. Pojam "staro" u ono vrijeme je bio vezan uz Gillesa Villeneuvea, JPS Lotus i Renaultove turbo motore. Dakle ne baš jako staro -iz današnje perspektive. No u ono doba za mene sve što nije imalo krila i debele slick gume nije bilo vrijedno spomena. Znao sam za nekog tamo Clarka i Hilla i za Lotus49 ali ta era mi se mogu slobodno reć gadila -jer automobili nisu nimalo nalikovali onoj mentalnoj slici koju sam imao o bolidima formule 1. Jasno sve prije Clarka i Hilla je bio jedan veliki upitnik, zapravo čak niti upitnik, sve prije toga za mene nije ni postojalo.

-3-

I tako došao je taj 11ti rođendan i tata i mama su mi uručili željeni poklon uz iskrene čestitke. Poklon je bio omotan u sjajni papir i bilo je jasno da je u njemu knjiga. Već sam pred očima vidio kako mi se iz knjige smiješe Emerson Fittipaldi, Niki Lauda, Jackie Stewart... No međutim kada sam rastvorio papir unutra je bila neka knjiga na čijoj je naslovnici bila neka žena i neki muškarac iz što se meni činilo predhistorije. I na moj sveopči užas knjiga je bila pisana na njemačkom! Knjigu je napisla neka žena po imenu Elly Beinhorn, a zvala se "Mein Mann, der Rennfahrer". Mojem užasu, očaju i razočaranju nije bilo kraja. Očekivao sam knjigu o formuli 1, po mogućnosti na engleskom (odrastao i školovan u US) a dobio knjigu o nekakvoj ženi i njenom mužu na njemačkom! Do tada još nisam uspio dešifrirato ovo "der Rennfahrer" , samo "Mein Mann". Bacio sam knjigu na pod i pobjegao u sobu.
Posle za ručkom moj otac koji je uvjek bio pedagoški nastrojen objasnio mi je svrhu i razlog moga rođendanskog poklona. Rekao je postoje dva razloga zašto si dobio tu knjigu-prvi je taj što imaš užasne ocjene iz njemačkog -knjiga je na njemačkom, tvoj zadatak će biti da svaki dan prevedeš tri strane. Drugi razlog je taj što je već krajnje vrijeme da shvatiš da grand prix bolid nema krila. Krila imaju avioni. Ova knjiga koja pred tobom stoji i u koju blejiš ko tele, je knjiga o najboljem vozaču grand prix utrka ikada, a napisao ju je jedan pilot aviona.

-4-

I tako, doveden pred gotov čin, sa razbuktalom maštom i zantiželjom kako je moguće da je baš u toj knjizi opisan najbolji vozač, a na koricama nema slike Gillesa Villeneuvea krenuo sam u avanturu proučavanja i dešifriranja tog njemačkog teksta. Iz prve je bilo užasno teškp, oboružan samo svojim školskim riječnikom došao sam tek do spoznaje da je Rennfahrer -vozač utrka -tu mi je već bilo lakše, jer je to bio prvi dokaz da stari ipak nije lagao, i da se ipak ne radi o nekoj ljubavnoj drami već o biografiji vozača grand prix utrka.
I tako stranice su se dešifrirale jedna po jedna. Postepeno sam orkivao da se stvarno radi o vrhunskom vozaču. Bernd je bio izuzetno tehnički pismen. I to onako njemački tehnički pismen. Bernd je prvenstveno bio automehaničar -to je ono što je bernd bio, to je ono za što je Bernd bio školovan. Tek posle sam zapravo shvatio koliko je zapravo bitno da je jedan grand prix vozač tehnički pismen. Da je kojim slučajem izvjesni HHF bio imalo tehnički pismeniji danas bi Vettel ganjao njegov rekord, ovako ganja rekord onoga koji je bio za dlaku sporiji, ali tehnički puno pismeniji od tog danas već opskurnog HHF-a. Uz karijeru u očevoj garaži bernd je vozio prvo biciklističke, pa onda i motociklističke utrke, bio je izuzetno spretan, čak je radio i kao kaskader -ali nikad nije vozio automobilističke utrke.

-5-

I onda je došao poziv iz Auto Uniona da vizi njihov grand prix automobil -zapravo grand prix stroj. taj stroj za utrke dizajnirao je Ferdinand Porsche imao je motor u sredini -iza vozača, dugački, dugački zadnji kraj, vrlo kratak prednji kraj, primitivni ovjes i gotovo pa nefunkcionalne kočnice. Razlog zbog kojeg je Bernd pozvan u momčad je bio vrlo jednostavan. Taj automobil se konceptualno toliko razlikovao od ostalig grand prix automobila -da ga ostali vozači navikli na konvencionalne automobile, jednostavno nisu mogli voziti, jer su bili naviknuti da potpuno drugačiji koncept. Tek će kasnije 1938 Tazio Nuvolari savladati , ali ovaj puta bitno dorađeniju inačicu D. Bernd je vozio B i C inačice.
I tako pred kraj sezone 1935 sjeo je u taj bolid i praktički počeo dominirati, već nakon druge utrke u kojoj je umalo pobijedio -završio je drugi, u trećoj je završio treći, a u četvrtoj -onoj na velikoj nagradi češke u brnu je pobijedio -i tamo na pobjedničkom postolju upoznao autora prije spomenute knjige koju sam dobio na poklon.

[crno-prase]

-6-

U tom momentu promjenjen je Berndov život jer mu je autor knjige postao bračni drug (gay alert!!!!!) -jasno ovdje malo cimamo Pilu, Elly nije bila nikakav muškarac več žena. Žena pilot. No tada na tom podiju nije promjenjen samo Berndov život, tamo je u neku ruku promjenjen i moj život (premda sam dugo godina smatrao da sam ja zapravo reinkarnacija Bernda Rosemeyera, a i danas to mislim, pa je i logično da su događaji na tom podiju podjednako utjecali i na njegov i na moj život, no ovdje se radi o nečem drugom) Dakle čitajući knjigu o Berndu Rosemeyeru ja sam na neki način čitao i o Elly Beinhorn i stvarao mentalnu sliku idealne žene, pa sam se tako nakon 20ak godina našao u braku sa ženom koja se budila sa bušilicom u rukama, koja je znala popraviti i veš mašinu i skuter i koja je na kraju krajeva znala voziti helikopter. Jasno da je i fizički nalikovala na Elly. No kako se mentalne slike mjenjaju i kako sam s vremenom spoznao da pravi grand prix automobil nema krila, tako sam spoznao da se prava žena ne budi sa bušilicom već kuhačom, pa moja Elly danas nosi naslov "bivša žena" - premda dok je romansa trajala bilo je lijepo.
Bernd zapravo, nikada nije imao dovoljno vremena tu metamorfozu i za spoznaju s čime se prava žena treba buditi pa je njihov brak trajao zauvjek, točnije dok ih smrt nije rastavila. A to je bilo brzo, nakon samo godinu i pol.

-7-

Koliko je Bernd zapravo bio dobar vozač govori priča iz Monze 1936 kada je Elly sjela za upravljač Auto Uniona, ta neustrašiva žena nije smogla hrabrosti nikada stisnuti gas do kraja i u boks se vratila blijeda. No ona nije ni bitna ona je ionako vozila tek tako za promiđbu. Bitno je da je posle nje za upravljač sjeo Rudolf Caracciola - Mercedesov tvornički vozač koji je sa užasom opisao vožnju u Auto Unionu. Bio je to bolid sa V16 motorom od 6 litara koji je razvijao gotovo 600 konjskih snaga. Stražnji ovjes na tom "bolidu" nalikovao je na ovjes traktorske prikolice, a kočnice nisu kočile. Rudi je izašao van i rekao ovo je najbolji motor koji sam ikada vidio, ali šasija je užasna. I onda se pomirio sa Berndom. A da, to nisam ispričao, dakle par mjeseci ranije su se Rosemeyer i Caraciola posvađali jer je Caracciola bio uvjeren da je Rosemeyer u Bremgartenu do pobijede došao na prevaru.

-8-

Dakle u bremgartenu se vozila utrka za veliku nagradu švicarske. Bremgarten slovio je kao jedna od najtežih staza. To je čudo od staze, zavoji su nelogični, pola zavoja je slijepo, naglo se gubi grip, a u jedan lijevi zavoj se ulazi tako da treba očešat jedan grm uz desnu stranu prije ulaska u zavoj. I to ga treba pošteno očešat. Nezamislivo u usporedbi sa današnjim tilkedromima. Nadalje, treba paziti i da se ne zabijete u mlin i da ne odletite u šumu i da ne pogazite kravu i tak dosta je zamki skrivala ta staza. I tako na tom švicarskom grand prixu 1936 u vodstvu je bio Caraciola, a za njim Rosemeyer i tako cjelu utrku. I onda je odjednom Rosemeyer počeo gestikulirat i mahat rukama i bjesniti za volanom. Sudci kraj staze pomislili su da Caracciola zaostaje za krug i da koči Rosemeyera i pokazali su mu plave zastave. Caracciola je propustio Bernda, jer je Caracciola bio prvenstveno sportaš i za njega su zastave i suci bile svetinja -no od tada više nisu razgovarali. Caracciola je bio uvjeren da je ovaj na prevaru doveo sudce u zabludu. I tako u Toj monzi 1936 na testiranju, navodno je Caracciola nakon što je testirao taj bolid koji je vozio Rosemeyer, odlučio sve zaboraviti i pomiriti se sa Rosemeyerom jer je shvatio da je Rosemeyer uistinu bio superiorni vozač, pa nek onda maše rukama ako mu se maše. Rosemeyer se nikada nije očitovao o incidentu. Elly između redaka daje naslutiti da je ipak odglumio iziritiranost kako bi suci pokazali plave zastave, ali nigdje jasno ne kaže. Dakle misterij ostaje i dalje misterij.

-9-

Nakon te utrke u švicarskoj sve druge išle su ko po loju, jedna za drugom i Rosemeyer je postao europski prvak -ekvivalent današnjem svjetskom prvaku. Ko po loju je išla i pescara i još jedna pobijeda za velikog Rosemeyera. No međutim dogodine, utrka tradicionalno vožena na Veliku Gospu, ovaj puta nije išla ko po loju za Rosemeyera, jer u cilj je prvo ušao Rosemeyerov kotač, a tek potom Rosemeyer u svom bolidu. No čak ni taj incident, o koejem se Rosemeyer posle često šalio, nije spriječio da se lovorov vijenac opet nađe na Berndovom vratu.

-10-

I tako ovjenčan lovorikama, oženjen za ženu pilota, zapeo je za oko Fuhreru i njegovoj kliki. Već sam prije napominjao da je taj omraženi diktator i ratni zločinac koristio automobilističke za promiđbu njemačke automobilske industrije ali i njemačke točnije trećeg reicha u globalu. Pa je tako tako u Berndu Rosemeyeru i njegovoj ženi Elly Beinhorn vidio savršeni njemački bračni par. Ono što danas žuti tisak radi od Davida i Victorie Beckman ili od Brada Pitta i ćeri Johna Voighta -jer isto ono što je Fuhrerova služba za promidžbu radila s bračnim parom Rosemeyer. Žalosno je, ali ne čudi što danas neki slabo informirani misle da je Rosemeyer bio nacist -što je apsolutna besmislica, jer upravo je Rosemeyer bio jedan od rijetkih njemačkih vozača koji je odbio biti članom NSKK-a (preteča današnjeg ADAC-a ali utemeljen na Nacional Socialističkim načelima). Rosemeyera politika nije interesirala, on jednostavno nije želio biti dio nikakvog političkog aparata, pa samim time niti NSKK-a. I da fuhrer nije bio toliko zaljubljen u Rosemeyera, vjerojatno bi Rosemeyer zbog odbijanja članstva u NSKK-u, bez obzira na svoj talent, dobio otkaz u Auto Unionu, a tko zna možda bi mu i montirali i kakav proces pa bi završio i u zatvoru. Ovako cjeli slučaj je bio gurnut pod tepih, a nacija je svakodnevno u tiskovinama čitala o pustolovinama bračnog para Rosemeyer. No tu zapravo počinju intrige.

-11-

Ima teorija koja kaže da je fuhrer samo glumio veliku zaljubljenost u Rosemeyera i da je zapravo Rosemeyerova pogibija na autuputu na kojem su Mercedes i Auto Union sa streamlinerima rušili rekorde u brzini -zapravo namještena. Povijesna građe o tom događaju je malo. Znamo samo da je bilo kišno jutro (ne baš idealni uvjeti za obaranje brzinskog rekorda) i da je nešto na bolidu zakazalo, što kako zašto -nezna se. Mnogi pretpostavljaju da je odbijanje članstva u NSKK-u bilo pretežak udarac za fuhrerov ego i da je Rosemeyer ubijen. Točnije da su mu namjerno dali da u pohodu na brzinski rekord vozi neispravan automobil.

-12-

Premda je u javnosti ostavljena sasvim drugačija slika. Zapravo potpuno suprotna slika. Hitler je doslovno ukrao Rosemeyerov sprovod i Rosemeyer je protivno željama njegove žene pokopan sa svim vojnim počastima, a hitler je držao govor na njegovom sprovodu i govorio da je Rosemeyer pao za domovinu. A Elly je od muke pobijegla sa sprovoda. Ružna slika ružnih vremena.

-13-

Elly je poživila 100 godina. Umrla je 2007 i cjelo to vrijeme je na Rosemeyerov grob donosila 13 ruža -berndov sretan broj.

[Pilatus]

To je Taifun gore lijevo, kaj ne?

[crno-prase]

Pilatus kaže:

To je Taifun gore lijevo, kaj ne?

Nemam pojma, volio bi biti u mogućnosti to provjeriti ali tu knjigu nemam već nekoliko godina.

Nažalost otela ju je "mentalna slika", uz par nekretnina, pokretnina i kako to već ide...



Sjećam se da spominje letove iznad afrike i to, ali koji je avion vozila se ne sjećam više

[crno-prase]

Graham Hill u ulozi komentatora, Hermann Lang za volanom Mercedesa W125 iz 1937. Staza Nurburgring, godina 1962

Dakle sve je izpremješeno!!!

http://www.youtube.com/watch?v=Hsz84DZsyCg

[crno-prase]

Djedov rođendan

Ovo je priča o svjetskom prvaku, siročetu, europljaninu i unuku. I to sve u jednom. Jochen Rindt imao je tu nesreću da je rođen za vrijeme jednog najvećih ratova u povjesti europe. To nije bio rat koji je začeo Jochen Rind, niti Jochenov otac, niti Jochenov djed, ni Jochenov susjed. To je bio rat kojeg je začeo jedan iskompleksirani soboslikar, a uvjete za rat stvorilo je još nekoliko tipusa poput njega. Rat je to koji je odnio mnoge živote, pale su mnoge bombe i razorile mnoge gradove i pobile mnogo ljudi. Nedužnih žrtava bilo je i sa jedne i sa druge strane, rat je to u kojem je stradalo možda i najviše civila -koji su samo po sebi nedužne žrtve. I tako u kom košmaru taj svjetski prvak jedva je izvukao živu glavu. Bio je još dijete 4-5 godina star i nije baš bio svjesan košmara oko sebe. Njegovi roditelji nisu bili te sreće -poginuli su. Dječak je prebačen djedu i baki u Austriju...

20 godina poslije dječak je odrastao. Družio se sa englezima i amerikancima. Vozio je njihove bolide. Vozio je na njihovim stazama. A najveći problem bio je premali pehar koji je dobio od jednog engleza. Za jednog amerikanca koji mu je ujedno bio i bliski prijatelj je vozio američki bolid sa američkim motorom, za momčad koja se zvala "sveamerički trkači" usred amerike na legendarnoj američkoj stazi na kojoj se vozi utrka od 500 milja.

20ak godina prije američki bombarderi ubili su mu mamu i tatu.

20ak godina poslije budući je svjetski prvak vozio za englesku momčad okružen samim englezima. slavio je gotovo na svakoj utrci. Slavio te pobijede, pio i veselio se sa tim englezima.

20ak godina prije...

Shvatili ste...

Imao je barem dva velika razloga, jedan je bila mama, drugi tata. -Da se poziva na "djedov rođendan" -pa nikada to nije učinio!

Možda je tajna u grand prix utrkama, možda je pobjeda na grand prix utrci ili barem F2 utrci moment koji vas liši svih kompleksa. Možda je to onaj božji dar koji vas prosvijetli da ne prepoznajete krivce za svoje neuspjehe prema boji tuđe putovnice

Jochen je bio njemac koji je vozio pod austrijskom zastavom. Kada su ga pitali -Jochen jeste li vi njemac ili austrijanac. -Jochen bi se zadovoljno nasmijao - i rekao; ja sam europljanin. Uzeo svoju prekrasnu Ninu za ruku, uzeo svoje male i velike pehare i vjence i zadovoljan otišao svojim putem...

Onaj koji nema ni mali ni veliki pehar ni vjenac ni ninu -njemu ostaje samo "djedov rođendan"

[Templarski red]

@ prase,

[fortinbras]

Kopiram Tempija!
Samo daj još. O Rindtu bih volio čuti još više!

[josip-presvetli]

Pravi 99



Da je Greg Moore kojim slučajem krajem 90tih igrao Stiga u popularnoj TV emisiji "Top Gear" -Voditelj Jeremy Clarkson najavio bi ga riječima "neki kažu..., da na svom hard disku od 1GB ima pohranjeno 2GB pornića"

Kanađanin Greg Moore vozio je Indycar, ili ako ćete baš biti picajzle vozio je CART -prvenstvo odmetnuto od USAC-a još tamo davne 1979. U to vrijeme svi su se odmetali pa se tako i bernijeva F1 par godina kasnije odmetnula. To je valjda bila moda tada ,no to su neke druge priče. Greg Moore stupio je na veliku scenu 1996. -punih 17 godina nakon tog prvog odmetanja, no u nezgodno vrijeme jer se baš tada događalo još jedno odmetanje kada se odmetnuo IRL. I tako da tu ne politiziramo previše i da ne pokušavamo odmućivati mutnu vodu i objašnjavati šta je bilo i šta nije bilo, jer to više nikom živom nije jasno, ćemo skratiti priču pa ćemo reći da je Moore imao tu nesreću da se našao u timu koji je bio striktno priklonjen CART-u, pa samim time nikada nije vozio 500 milja Indianapolisa. Ali dobro nije tu kraj svijeta, vozio je on pregršt odličnih utrka. ali ipak mnogi nikada neće prežaliti što Moorea nisu gledali na Indianapolisu i što je zapravo ni kriv ni dužan bio kolateralnom žrtvom besmislenog razdora između CART-a i IRL-a. I ja sam jedan od tih koji to nikada nisu prežalili pa nemogu baš ostat ravnodušan, ali ajde, nek ide.

Greg Moore je bio izniman talent. Davne 1995 vozeći za Gerrya Forsythea pobjedio je na 15 od 16 utrka u indy light prvenstvu (stepenica ispod indycara). Ronu Dennisu su za sličan učinak trebali i Senna i Prost -u isto vrijeme. Forsytheu bio je dovoljan samo Moore

Godinu nakon prešao je u Indycar. Vozio je za poluraspadnuti tim u kojem je dvije godine ranije vozio Jacques Villeneuve. Da vam ilustriram raspadnutost toga tima. Zamislite da se današnji Red Bull raspadne na dva tima na "Red" i na" Bull". S time da u "Redu" ostane Newey i Helmut, a u Bullu Horner. Nesretni Moore završio je u "Bullu"

Tako se i Jacquessov tim Forsythe-Green nakon 1994 raspao na Green i na Forsythe. 1995 Jacques je ostao u Greenu i osvojio je i Indy500 i prvenstvo, a za Forsythe je vozio Teo Fabi i osvojio je uništa

1996 u Forsythe dolazi Greg Moore -dakle u sasvim različiti tim od onoga u kojem je vozio Jacques. Moore je vozio fantastične utrke. Kada ste gledali njegove utrke i njegov pristup utrkama imali ste osječaj da ih vozi iskusni i brzi -veteran, nešto poput Michaela Schumachera te iste 1996 kad je tek došao u Ferrari. Poluraspadnuta momčad -ali sa Michaelom za volanom -ipak se kreće. No međutim te utrke je vozio tek golobradi 20 godišnjak -kojeg su čak i uhapsili nakon utrke u Milwaukeeu jer je... zatečen s bocom pive u ruci! Jasno bio je mlađi od 21, a zakon je u americi striktan po tom pitanju. Neki kažu... da je uhvačen s bocom Budweisera usred Wisconsina -svetogrđe (1)

S bocom pive u ruci, neznamo koje, uhapšen je i Krivi #99 -ali iz sasvim drugih razloga.

Pravi #99 imao je neobičan smisao za humor. U najmanju ruku neobičan. Tamo negdje 1998 znao se prošetati na samo začelje grida do onih jadničaka koji su se jedva kvalificirali, potapšao bi ih po ramenu i rekao "see you up front" -ili "vidimo se pri vrhu" poretka dakako. I tako iz utrke u utrku. To je kao da se recimo prije svake utrke Vettel prošeta dolje na začelje do tamo onog Chiltona, potapša ga po ramenu i kaže "vidimo se pri vrhu" ili "vidimo se na podiju"-i tako iz utrke u utrku. Jasna stvar nikada se nisu vidjeli pri tom vrhu. Fenjeraši su uvjek ostajali fenjeraši. Nitko zapravo nikada nije odgonetnuo što mu taj ritual znači, nikada nikome nije ni rekao, ali 99% ljudi je uvjereno da je Moore zapravo samo zajebavao jadne fenjeraše -na njihov račun.

Greg Moore bio je predodređen za velike stvari. Imao je ugovor sa Mercedesom, vozio je povremeno za njihovu GT momčad. Mercedesova želja bila je da upravo Moore zamjeni Miku Hakkinena kad ovaj ode u penziju-u ono vrijeme vozači iz Indycara bili su jako popularni u F1, sjećate se Villeneuvea, Montoye. Idući koji je trebao kapnuti -trebao je biti upravo Moore. A znamo koliko je utjecaj u Mclarenu Mercedes u ono doba imao.
Da je Moore ostao živ. Helio Castroneves nebi bio Helio Castroneves, već Helio Castro Neves. A ni Kimi Raikkonen nebi bio Kimi Raikkonen.

No međutim u Mclaren nikada nije stigao zbog događaja iz posljednje indycar utrci u sezoni 1999 vožene na stazi koja se u ono doba zvala "Fontana". U toj utrci u dobi od 24 godine poginuo je Greg Moore. Sjeo je u kokpit svog bolida -bolida pogonjenog Mercedesovim motorom od 1.200 konja na najbržoj ovalnoj stazi u kalendaru gdje su bolidi u ono vrijeme dostizali brzinu i do 250mph -odnosno 400kmh. U kokpit iz kojeg više nikada nije izašao je sjeo s longetom na ruci. Longetu je zaradio dan prije u nesreći sa biciklom -pogodila ga je žena za volanom i to s kamionom. Zbog nesreće na biciklu nije ni vozio kvalifikacije jer ga je satrala taman prije kvalifikacija i slomila mu dva prsta. No ipak ipak dopušteno mu je da starta. Sa začelja. Prije starta Paul Tracy prošetao se do začelja, potapšao ga po ramenu i rekao " see you up front" -nikada se nisu vidjeli.

15 godina kasnije Krivi Devedezdevet odabrao je upravo broj 99. Kada su ga novinari pitali ,znate li Adriane čiji je to broj bio!? Krivi 99 samo je slegnuo ramenima. Onda su novinari rekli, pa to je bio broj pokojnog Grega Moorea. Ali Krivi Devedezdevet se odma izvukao (možda mu je neki spin majstor prišapnuo nabrzinu) i rekao -pa da znam ja njega! bio mi je uzor kada sam odrastao!
E moj Adriane. Da ti je bio uzor, znao bi koji je broj imao. I to od kartinga pa do longete uvjek jedan te isti broj. Ali nema veze, vidimo se pri vrhu Adriane!

....

za one koji žele više informacija i priča, da ne žicaju mene, imaju tu odličan dokumentarac

http://www.youtube.com/watch?v=K3eEdd-tyE0

http://www.youtube.com/watch?v=T7mG9MuaO_Y

http://www.youtube.com/watch?v=tw00Fn4koHw

(1) u Wisconsinu pije se Miller



.

[Dorian.Gray]

joza care!
kao sto sam ti tamo napisao, jedva smo te docekali nazad!