Specijalni rat protiv Hrvatske - Istina o KOS-u, Miloševiću, Mesiću, Manoliću - Stranica 3

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:07

Zbog Britanske prevlasti u zračnim snagama Njemačka već 1942. gubi zračni rat. Njemačka pomorske snage nikad nije imala jače, a bila je jača jedino u podmornicama. Čim su propali Njemački zračni napadi na Britaniju Američki i Britanski agenti su uspjeli prema Hitleru proturiti informacije kako je SSSR pred ekonomskim raspadom i kako ga je moguće osvojiti jednim jakim brzim vojnim prodorom. Hitler je zagrizao mamac, a Amerikanci su odmah preko Sibira počeli Staljinu slati ogromnu vojnu pomoć kako bi se, u borbi i jedni i drugi što više iscrpili. Tek kad su prvi najjači udari sila osovine zastali, te kad je počela pozicijska borba Amerikanci su se uključili u rat.

Nakon rata Amerika je postala dominantna sila koja je pripala većina svjetske nafte, a uz pomoć kredita preuzimali su vlasništvo nad svime ostalima. Britanske, Francuske, Njemačke i Japanske kolonije su formalno postale samostalne države, u kojima su stvarnu gospodarsku moć zadržale angloameričke multinacionalne kompanije. Pojedini američki generali su željeli uništiti SSSR atomskim oružjem dok ga i Rusi ne naprave, ali su globalni angloamerički geostratezi to spriječili. Nije im odgovaralo stvaranje slobodne gospodarski efikasne Rusije, dok svojim bankarskim mrežama ne zarobe čitavi svijet, pa su Ruskim špijunima čak dopustili krađu nuklearnih tajni. Tek u drugom dijelu dvadesetog stoljeća kad su čitavi slobodni svijet uz pomoć MMF-a i WB stavili pod svoju financijsku kontrolu, krenuli su u rušenje SSSR te stavljanje i ovog područja pod svoju kontrolu.

I na području Hrvatske tijekom drugog svjetskog rata britanski agenti bili su vrlo aktivni. Britancima je, kao i Rusima odgovarao nered u Njemačkoj pozadini. Kad je vlada Kraljevine Jugoslavije potpisala pakt s Hitlerovom Njemačkom Britanski agenti su organizirali velike demonstracije u Beogradu pod parolom «bolje rat nego pakt». Kad je Njemačka vojska napala Jugoslaviju Britanski agenti su uz pomoć odmetnutih jedinica Kraljevske vojske koje su se odmah nazvali Četnici, počeli činiti velike pokolje Hrvata na području Hercegovine i Dalmatinske Zagore, prije nego su Nijemci stigli do Beograda i prije nego je proglašena NDH. Time su Britanci nastojali izazvati građanski rat na balkanu kako Nijemci ne bi imali mir u svojoj pozadini, a na iskustvima iz Balkanskih ratova su znali kako je Srbe moguće navesti na ratovanje. Britanski agenti ubačeni među partizane nastojali su terorističkim akcijama što više kompromitirati ustaše, a među samim partizanima su pomagali onima koji su bili projugoslavenski orijentirani i koje su kao svoje agente provokatore pomagali obavještajno i logistički, kao npr. Josip Broz Tito, Josip Manolić i mnogi drugi, dok su prohrvatski orijentirane partizane nastojali neutralizirati. Pogodovala im je Pavelićeva prosječna inteligencija, nepoznavanje realnih odnosa snaga u svijetu i sklonost činjenja strateških grešaka. Pavelić kao njemački podložnik nije mogao spriječiti progon Židova i Roma jer je to bila Hitlerova politika. Međutim, progon Srba nisu organizirali Nijemci već Britanci, tj. njihovi agenti među četnicima, partizanima i ustašama. U Pavelićevoj vladi bila su čak tri masona, a među njegovim vojnim zapovjednicima bilo je ljevičara koji su vrlo uspješno igrali ulogu ekstremno desnih šovinista osvetnika. Pavelić je napravio više strateških grešaka.
Prva strateška greška je bila progon Srba, umjesto da ih masovno mobilizira, te tako spriječi njihovu mobilizaciju od strane Četnika i Partizana, a zbog te greške je već 1943. došlo do naglog jačanja partizana.
Druga strateška greška je to što je najlošije vojnike ostavio u Hrvatskoj dok je najbolje poslao na istočnu frontu, umjesto obrnuto.
Treća strateška greška je povlačenje prema Bleiburgu koncem rata. Da se s vojskom, oružjem i hranom povukao u BiH, te da je izdržao samo tri mjeseca kad su se Amerikanci počeli svađati s Rusima dogodila bi se podjela iz Moskve i Jalte «fifti/fifti». Žrtava bi bilo daleko manje nego na Bleiburgu i križnim putovima. Na sve ove tri strateške greške navodili su ga Britanski agenti, masoni iz najbližeg okruženja. Pri kraju rata u listopadu 1944. na sastanku u Moskvi W. Cherchil, Anthoni Robert Eden i J. Staljin su dogovorili podjelu Jugoslavije u odnosu pola/pola, što je potvrđeno u veljači 1995. na Jalti, ali je Cherchil sve učinio kako bi taj dogovor sabotirao. Najprije je pokušao Rosvelta uvjeriti kako se savezničke snage trebaju iskrcati na području Balkana, čime bi saveznici osigurali vlast četnicima i kraljevskoj izbjegličkoj vladi u Londonu na čiravom području Jugoslavije. Pošto Rosvelt na to nije pristao Cherchil je odlučio sve karte staviti na svog rezervnog igrača, Britanskog agenta provokatora i masona ubačenog u Kominternu, Josipa Broza Tita kojemu je namijenio zadatak sabotaže dogovora iz Moskve i Jalte. Titu je dao u zadatak očuvanje Jugoslavije bez obzira na cijenu. Jugoslavenska kraljevska vlada je to doznala, pa je kralj Petar tajno odletio u Dubrovnik gdje se trebao spojiti s četničkim postrojbama. Četnici su krenuli prema Dubrovniku, pri čemu su razbili partizansku jedinicu koja ih je u tom pokušala spriječiti. Tada su se ispred Dubrovnika iskrcali Britanski komandosi koji su u Mačkovu klancu ušli u sukob s četnicima kako bi spriječili njihov prodor do Dubrovnika i spajanje s Jugoslovenskom Kraljevskom vladom koja, po njihovoj obavještajnoj procjenom, više nije mogla obnoviti čitavu Jugoslaviju. Kako su četnici bili jači Britanci su preko svojih masonskih prijatelja iz Pavelićeva okruženja uspjeli dobiti pomoć jedne ustaške postrojbe koja je razbila četnike. (Pripadnici ove ustaške postrojbe kasnije su svi poginuli ili nestali, kako ne bi mogli svjedočiti o ovome.) Nakon ovog neuspjelog kraljevskog pokušaja povratka u Jugoslaviju, a kako bi Titu olakšali posao i spriječili stvaranje oružanog antikomunističkog pokreta otpora, Britanci su preko svojih agenata među četnicima naveli četnike na masovni prelazak u partizane, a preko agenata u vladi NDH, Bjelogardijaca i ostalih antikomunističkih i antijugoslovenskih vojski naveli su pripadnike ovih formacija na povlačenje prema Austriji, obećavši im reorganizaciju i povratak na vlast čim se steknu uvjeti za obračun s komunizmom. Kad su došli do Bleiburga Britanska vojska je prekršila tajne dogovore, te pristigle vojnike razoružala i vratila Titovim partizanima gdje su likvidirani zajedno s nekoliko stotina tisuća antikomunistički nastrojenih civila. Za svaki slučaj, vođe ovih pokreta i vlada su sačuvane kako bi ih se moglo upotrijebiti ako Tito izmakne kontroli, a Titu su u vladu ugurali Hrvata Šubašića kako bi bar dio umjerenih Hrvata prihvatio Titovu vladu. (Britanski i Američki agenti čak su pomogli Paveliću i ostalim antikomunističkim vođama izvlačenje zlata na zapad kako bi se imali od čega financirati u slučaju potrebe za njihovim naknadnim angažiranjem.) Kad su par godina kasnije Amerikanci od Rusa tražili poštivanje dogovora iz Jalte Staljin je to prihvatio, ali se Tito suprotstavio Staljinu koji ga je pokušao srušiti takozvanom rezolucijom Informbiroa. Tada su Britanci sve učinili kako bi ga održali na vlasti, uključujući ogromne nepovratne kredite u hrani, opremi i oružju, na što su nagovorili i Amerikance, uvjerivši ih kako je i Tito bolji nego Staljin. Za vrijeme Titovog života Jugoslavija je dobila oko 120 milijardi dolara ovakve pomoći koju je on kasnije obilato dalje dijelio svojim nesvrstanim prijateljima, bivšim Britanskim kolonijama koje je on okupio u tzv., nesvrstanu organizaciju kako bi spriječio njihovo svrstavanje u varšavski blok. To je učinio po nalogu Britanaca koji su preko njega ustvari financirali probritanske političare u svojim bivšim kolonijama. Iako se Tito vrlo brzo odupro i utjecaju Britanaca, te izgradio sustav osobne diktature, Britanci su mu nastavili pomagati pošto je osiguravao njihovu glavnu geostratešku investiciju na Balkanu, a to je Jugoslavija.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:08

Dr. Tuđman je kao povjesničar i sudionik događaja, bio svjestan dobrog dijela ovih međunarodnih odnosa, te je nastojao što više igrati na Njemačku kartu, ali je to radio vrlo pažljivo, kako se ne bi previše zamjerio britancima i francuzima, iako nikad nije u potpunosti shvatio prirodu odnosa Tita i Manolića prema Britancima. Zahvaljujući tome 15.1.1991. EU priznaje Hrvatsku na osnovu mišljenja Arbitražne komisije tzv. Badinterove komisije.

Vidjevši kako se Jugoslavija ipak raspala predsjednik SIV-a Ante Marković već je koncem dvanaestog mjeseca 1991. godine podnio ostavku, čim je dobio informacije kako će Hrvatska ipak biti priznata. Ovaj ekonomist, Hrvat po rođenju, a Jugoslaven po opredjeljenju pokušavao je spasiti Jugoslaviju po svaku cijenu, uz pomoć Britanskog i Američkog kapitala, njihovih savjeta i agenata, te najokorjelijih udbaša provokatora spremnih na najprljavije igre. Pošto je imao vlast samo nad gospodarskim ministarstvima svojim zakonom o privatizaciji pokušavao je napraviti ekonomske reforme tako što je poduzeća praktično poklanjao trenutnim direktorima. Kupovina bez novca je njegov plan kako promijeniti sustav, a da svi bivši komunisti preko noći postanu kapitalisti i tako zadrže vlast. Za protivnike je imao i novoizabrane vlade po republikama koje su nastojale privatizaciju staviti pod svoju kontrolu, a i Velikosrbi su u njemu vidjeli neprijatelja. Starim okorjelim komunistima nije se sviđao ni njegov plan privatizacije. Da je na vrijeme shvatio kako narodi imaju pravo na samoopredjeljenje mogao je spriječiti rat. Dovoljno bi bilo da je krenuo u masovnu vaučersku privatizaciju, te bi to bila glavna vijest na novinskim stranicama i nitko ne bi obraćao pažnju na sitne međunacionalne incidente po nekim selima. Svi bi, uključujući oficire JNA gledali kako se domoći kvalitetnih dionica, te Britanski agenti i strateški planeri, kao i UDBA-ini medijski potpirivači rata ne bi imali prostora za svoj rad. Zbog loših procjena i pogrešnih ciljeva izgubio je državu i moć, a stotine tisuća ljudi su poginule, izranjavane i protjerane.

Dana 17. 1. 1992. predsjednik dr. Franjo Tuđman primio je u prvi diplomatski službeni posjet neovisnoj Republici Hrvatskoj predsjednika Republike Italije Francesca Cossigua, a 9. 3. 1992. u Bruxellesu je sudjelovao u radu Mirovne konferencije o SFRJ.
Dana 5. 2. 1992. miniran je most za BiH preko Save kod Šamca, a uskoro i ostali.
Dana 20. veljače 1992. predsjednik HSLS-a Dražen Budiša podnio je ostavku u Vladi nacionalnog jedinstva, istoga dana kada je američki Helsinki Watch iznio tvrdnje o kršenju ljudskih i ratnih prava ne samo sa srpske, već i s hrvatske strane. Predsjednik Tuđman je 24. lipnja raspisao izbore za Zastupnički dom Sabora, a Vlada istoga dana izbore za predsjednika Republike. To je navelo dr. Tomca da dva dana kasnije napusti potpredsjedničko mjesto, držeći kako je nespojivo da kao član SDP-a bude u Vladi dok traju međustranačke borbe.
Početkom ožujka 1992. formirana je IV. bojna 106. brigade u kojoj sam dobio novo zaduženje, tj., postao sam vojni obavještajac. Nikakvo iskustvo u tome nisam imao, nisam dobio čak ni nikakve posebne upute ili obuku, ali sam vrlo brzo, na osnovu osobnog zapažanja uočio kako se iz minimuma podataka može izvući maksimum informacija. Formirao sam izviđačko odjeljenje koje je obilazilo teren, osmatralo protivnika i povremeno pravilo manje diverzije. Crtao sam na zemljovidima naše i njihove položaje i dva puta dnevno izvještavao Zapovjedništvo o svim pokretima na neprijateljskim položajima.
U večernjim satima 3. ožujka 1992. ispred kafića Kiwi u Osijeku ubijen je Mate Šabić zvani Šaban, zapovjednik jednog odreda posebne pričuvne policije zvanog «Šabanova satnija» od oko 40 - 45 ljudi iz osječkoga naselja Jug II. Tridesetak metara ispred kafića postojao je kontrolni policijski punkt, ali su policajci povučeni s njega pola sata prije ubojstva. U tom su trenutku Šabanovi dečki držali jedan punkt na Osječkoj obilaznici između Juga II. i Poljoprivredno-tehnološkog fakulteta. Istog trenutka kada su saznali za Šabanovu likvidaciju povukli su se s položaja i okupili u svom Zapovjedništvu. Budući da je njegova satnija tada bila u sastavu iste bojne u kojoj sam bio i ja, sa zapovjednikom bojne sam se dogovorio da okupim svoje izviđače i s njima preuzmem položaj koji su držali Šabanovi dečki dok se situacija ne sredi. Na brzinu sam obišao nekoliko gostionica dok nisam skupio izviđače. Već sam u prvoj gostionici čuo priču kako se Šaban nešto prije posvađao s Glavašem zbog toga što je sa svojom jedinicom prešao iz HDZ-a u Savkin HNS, te oko nekakvih stanova i kuća koje je po izuzetno niskoj cijeni, navodno, kupovao za Novalića, te kako je vjerojatno zbog toga ubijen. Potpuno istu priču čuo sam i u nekoliko idućih gostionica i kafića koje sam obišao. Stekao sam utisak kako je priča unaprijed pripremljena s namjerom da pozornost i eventualnu osvetu Šabanovih ljudi usmjeri prema Glavašu. Idućih sam dana čuo kako se Glavaš sastao sa Šabanovim ocem i uvjerio ga kako s tim nema ništa, te je ovaj Šabanove dečke smirio i zabranio im osvetničke poteze prema Glavašu.
Priča o sukobu Glavaša i Šabana prostrujala je Osijekom petnaestak dana prije Šabanove likvidacije. Priča je rezultat združene akcije istaknutih pojedinaca iz SZUP-a, SIS-a i MUP-a. Ova akcija počela je tako što je bivši udbaš Josip Perković, kao šef SIS-a uspio steći Glavaševo povjerenje, te ga uvjeriti kako Šaban planira atentat na njega, nakon čega se Glavaševo osiguranje pripremilo za obranu od Šabana. Istovremeno su Manolić i Vekić uvjerili Šabana i njegove ljude kako Glavaš sprema atentat na Šabana, te su se i oni pripremili za obranu od Glavaševih ljudi. Time je sve za uklanjanje neugodnog svjedoka Šabana bilo spremno, uz vrlo vjerojatno uklanjanje i drugog protivnika Glavaša koji je trebao poslužiti kao žrtveni jarac.
Izvršitelji atentata na Šabana, iz jedne druge postrojbe posebne pričuvne policije, kao nezgodni svjedoci, nakon nekoga vremena su i sami likvidirani, dvojica u Osijeku 1992., njihov zapovjednik 1993., na Jadranu, a njegov zamjenik tek 2003., godine nakon više neuspjelih pokušaja atentata. Zapovjednik ove postrojbe pričuvne policije bio je u zavadi sa Šabanom oko kontrole poker automata. Obećan mu je monopol na tržištu ovih aparata što je on spremno prihvatio.
Mate Šabić Šaban bio je poznat kao jedan od važnijih šefova osječkog podzemlja. Odležao je nekoliko godina u zatvoru i svi pripadnici osječkog kriminalnog miljea su ga cijenili i pomalo ga se plašili. U sastav posebne (Manolićeve) pričuvne policije ušao je kada je u Osijek stigla druga pošiljka oružja. Prvu je pošiljku oružja iz desetoga mjeseca 1990. preuzeo Branimir Glavaš, a ono je podijeljeno uglavnom preko HDZ-a, HSP-a i pojedinaca iz drugih stranaka. Drugu pošiljku oružja preuzeo je MUP, a raspodjelom je u Osijeku upravljao Ivan Vekić. Vekić je to oružje u znatnom postotku rasporedio osobama kriminalne prošlosti, te ih uveo u sastav posebne pričuvne policije, nakon čega su oni i sami počeli nabavljati i švercati oružjem, te tako širiti brojnost svojih jedinica. Te posebne pričuvne jedinice policije, veličine od voda od bojne, kojih je u hrvatskoj bilo nekoliko desetina, u početku su trebale poslužiti kao dokaz kako je Hrvatska policija puna kriminalaca, te poslužiti kao jedno od opravdanja za vojni udar. Manolić je zapovjednicima tih samostalnih odreda dao vrlo visoke činove satnika, bojnika ili pukovnika, te im na tajnim sastancima davati «specijalne» usmene zapovjedi, kao što je rušenje partizanskih spomenika, dizanje automobila u zrak pojedinim Srbima i slično. Te akcije su trebale poslužiti kao znatno jači povod za navođenje JNA na vojni udar. Dolaskom otvorenog rata pojedini samostalni odredi ove postrojbe su bili pridodani nekoj brigadi ili operativnoj zoni, a samo ponekad su dobivali zapovjedi od Manolića ili nekog njemu direktno podčinjenog. Logistički su, u početku, bili naslonjeni direktno na centralu MUP-a, tako da pojedini zapovjednici lokalnih policijskih postaja nisu ni znali kako ove postrojbe pripadaju policiji. Većina pripadnika ovih posebnih jedinica imala je iskustva u sukobu sa zakonom, a slijedeći upute često su se znali hvaliti kako su oni Šuškovi ljudi.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:08

Uloga ovih postrojbi bila je, u početku incidentima izazvati JNA na vojni udar, a nakon osvajanja vojarni sprječavanje međunarodnog priznanja Hrvatske. Ove uloge većina njenih pripadnika i zapovjednika nije bila svjesna, te su vjerovali kako rade za dobrobit Hrvatske. Nakon međunarodnog priznanjem Hrvatske postali su smetnja Manoliću te ih se nastojao riješiti. Pojedini odredi su već početkom srpnja bili prebačeni u sastav ZNG-a, da bi koncem veljače 1992. godine većina samostalnih odreda je prebačena u sastav vojske, a zapovjednici pojedinih samostalnih odreda počeli su nestajati, bilo pogibijom na bojištu, bilo u atentatima, bilo u čudnim samoubojstvima ili prometnim udesima. Likvidirani su tako što su dezinformacijama i velikim obećanjima navedeni u međusobne obračune, a one koji su to preživjeli likvidirali su profesionalci s iskustvom iz bivše UDB-e. Postrojba posebne pričuvne policije potpuno je ukinuta je tek 1994. nakon izbacivanja Manolića iz HDZ-a, ali su se pojedinci iz ove postrojbe tajno i dalje sastajali s Manolićem.
Još nakon pokolja u Borovu Selu 1991. godine čuo sam kako je Manolić Šabanu dodijelio čin pukovnika i odobrio mu pretrage oružja po stanovima. Svi mi koji smo toga trenutka bili u sastavu pričuvne policije ili ZNG-a imali smo na svojim iskaznicama navedeno pravo ulaska u stanove i kuće bez naloga, ali se to nismo usudili koristiti. Nakon što je Šaban to pravo počeo koristiti i ništa mu se nije dogodilo, jednako su počeli postupati i zapovjednici svih ostalih nižih postrojba u Osijeku. U to je vrijeme Vekić izdao nalog za puštanje svih zatvorenika iz zatvora koji su bili voljni priključiti se obrani Hrvatske. Većina se priključila postojećim jedinicama, neki su ubrzo pobjegli u inozemstvo, a neki su čak prebjegli i na protivničku stranu. Jedan dio bivših kažnjenika najradije se borio iza prvih borbenih linija gdje nije bilo ni civila ni vojske, a bilo je materijala za prikupljanje. Međutim, Mato Šabić Šaban bio je jedan od onih koji su rat shvatili ozbiljno i nije dopuštao svojim vojnicima bavljenje sitnim dodatnim aktivnostima kao što je pljačkanje televizora i sličnih sitnica po stanovima. Najveći dio rata 1991. proveo je u obrani Laslova, sve do pred pad Vukovara kada je prebačen u Vinkovce. U Vinkovcima je, čekajući proboj za Vukovar, čuvao hotelske prostorije u kojima je bio zatočen Dedaković, gdje ga je tri dan ispitivao, ali je nakon nekog vremena sa svojim ljudima vraćen u Osijek, gdje je preuzeo jedan punkt na osječkoj obilaznici južno od svog naselja. Cijelo je to vrijeme bio pripadnik posebne pričuvne policije, a u HV je prešao tek koncem drugog mjeseca 1992, kada je formirana 4. bojna 106. brigade. Čuo sam kako je petnaestak dana prije nego je ubijen bio na sastanku s Manolićem, te kako su se posvađali jer je rekao kako će zabubati i na unproforce ako dobije zapovijed za povlačenje iz dijela grada južno od Klajnove ulice. Nakon toga je s kompletnom jedinicom prešao u HNS koji je tada vodila Savka Dapčević Kučar. Manolić je tada došao do zaključka kako bi Šaban mogao medijima otkriti i pozadinu priče o ispitivanju Dedaković, nakon pada Vukovara. Zbog toga je Šaban, kao nezgodan svjedok morao nestati. Trebalo je samo naći pogodne izvršitelje, dovoljno motivirane za njegovu likvidaciju, koji bi odmah potom mogli i sami biti uklonjeni. A takvih je bilo više.

Dana 1. 4. 1992. predsjednik je Tuđman u Haagu, sudjelujući u radu Mirovne konferenciji o SFRJ, upozorio na srpsko nepoštivanje primirja, zatražio je povratak izbjeglica svojim domovima, povlačenje postrojba JNA s Lastova i Visa, od Zadra i Šibenika do 15. travnja te razoružanje svih paravojnih postrojba u UNPA-područjima. Zahtijevao je i da Konferencija donese odluku o potpunoj i neodgodivoj deblokadi kopnenog, pomorskog i zračnog prometa.
Nedugo nakon što je Hrvatska postala članicom UN-a, JNA je napustila zadnja uporišta na moru - Lastovo i Vis. Hrvatska vojska, pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, oslobodila je dubrovačko primorje i Konavle, a u akciji Otkos 10 oslobođeno je 300 četvornih kilometara u Slavoniji gdje je prijetila opasnost od četničkog izbijanja na mađarsku granicu. Pritisak na Zadar umanjen je zauzimanjem brda Križ iznad Bibinja. Izbjeglička kriza je tada bila na vrhuncu, pa je u jednom trenutku Hrvatska zbrinjavala milijun prognanika i izbjeglica, što je za nju bio golemi ekonomski teret. Dio je prognanika i izbjeglica otišao u treće zemlje.
Smirivanjem sukoba i sve rjeđim granatiranjem Osijeka počeli su se praviti popisi ljudi koje treba demobilizirati iz vojske. Projugoslavenska frakcija HDZ-a počela je širiti priče kako se fakultetski obrazovani pojedinci trebaju vratiti u privredu jer su tamo potrebniji. Na to su nagovarani i svi niži zapovjednici sa završenim fakultetom. Smetali su i bivšim oficirima JNA koji su tada masovno počeli ulaziti u Hrvatsku vojsku, a bili su opasni i za karijeru viših zapovjednika, onih bez fakulteta. U tom trenutku jedna trećina Hrvatske bila je okupirana, a privreda i monetarni sustav u raspadu. U Zagrebu se osjećao vrlo jaki defetizam. Pantovčakom, Banskim dvorima i saborskom klupama širio se zadah državnog udara i kapitulacije. Tuđman je tada počeo šakom i kapom dijeliti odličja i činove svima oko sebe koji bi mogli postati opasni. Manoliću, Mesiću, Račanu, Budiši, Šeksu i mnogim drugima dodijeljena su odličja poslužila kao stimulans za smirenje. Ponosno su primili “zaslužene” činove i medalje. Osmijesi na njihovim licima posvjedočili su kako im je lako dignuti moral, a da to ništa ne stoji. Ni deseterosobnim stanovima u središtu Zagreba Tuđman ne bi uspio tako učinkovito otkloniti opasnost iz svoje okoline. Istovremeno, dodjela tih činova i odličja djelovala je loše na moral običnih vojnika, a i časnici su postali zavidni jedni drugima jer su neki dobili više, a neki manje činove od priželjkivanih ili zasluženih. Sve češće su se čule glasine kako predsjednik Tuđman gradi kult ličnosti, iako za to nije bilo velikih osnova. U svojim je rukama nastojao koncentrirati sve potrebno za obranu zemlje, ali su za ekonomske probleme bili zaduženi predsjednik Vlade i pojedini ministri. Međutim, upravo oni su putem medija širili informacije kako ni o čemu ne odlučuju, pa prema tomu ne mogu ni odgovarati za ono što rade. Takve su im glasine odlično poslužile kao alibi za nerad, nesposobnost i uzimanje provizija. To je mnogima od njih bio osnovni motiv za ulazak u vlast. Manolić ih je Tuđmanu predstavljao kao vrhunske stručnjake u svom poslu, nagovarao ih je na upisivanje u HDZ, a oni su na osnovi toga očekivali kako im se ponekad može progledati kroz prste.
U četvrtom mjesecu 1992, iritiran pojavom Unprofora, te ne poznavanjem gore navedenih činjenica koje sam doznao tek prilikom prikupljanja podataka za ovu knjigu, odlučio sam se ponovno vratiti u politiku te sam se učlanio u HSP, jedinu stranku koja je tada govorila: »UNPROFOR GO HOME«. Na izborima koji su se održavali početkom kolovoza bio sam protukandidat Krunoslava Olujića iz HDZ-a. Do ponoći su na radiju redovito izvještavali kako uvjerljivo vodim, ali je ujutro objavljeno kako je pobijedio Olujić s nekih 25% glasova. Ja sam, navodno, dobio 15%, a preostale glasove su podijelili ostali kandidati.
Dana 21. lipnja 1992. oslobođeni su Miljevci, prostor između rijeke Krke i Drniša. Nakon akcije general Petar Šimac iz Splita je (navodno prenoseći zapovijed iz Zagreba) naredio da se hrvatske postrojbe povuku nakon što su neprijatelja već potjerale dublje prema Drnišu. Zapovjednik akcije je takvu zapovijed odbio poslušati, a kasnije je izjavio: »Bili smo svjesni da bi u slučaju povlačenja stradanja bila još veća, pa je 23. lipnja došlo do protuudara Torbičinih vojnika. Uspjeli smo zadržati oslobođeni teritorij, a onda su počeli pregovori o predaji tijela neprijateljskih vojnika«. Poslije ove akcije borbeni moral među lokalnim Srbima počinje slabiti.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:12

5. BOSNA I HERCEGOVINA

Godine 1991. dok je trajao rat u Hrvatskoj mnogi hrvati iz BIH su ratovali u Hrvatskoj kao dragovoljci, a bilo je i muslimana. Zapadna Hercegovina bila je prirodna brana od Srpske agresije na Dalmaciju, a hidrocentrale iz BiH opskrbljivale su električnom energijom čitavo dalmatinsko područje od Dubrovnika do Zadra, pošto su dalekovodi prema zapadu bili presječeni.

Većina muslimana nije shvaćala što se događa te su vjerovali kako se rat ne može prenijeti u BiH pošto je JNA njihova vojska. To je koristio general JNA Kukanjac koji je dijelio oružje Srbima i pripremao ih za rat. Odnos muslimana prema JNA pokušali su iskoristiti projugoslavenski generali JNA koji su iz Beograda tražili od Alije Izedbegovića pomoć u mobilizaciji 300.000. Muslimana za borbu protiv Hrvata, kako bi obnovili Jugoslaviju. Alija na ovo nije pristao pošto je znao kako se dosta muslimana bori u postrojbama Hrvatske vojske i kako bi na mobilizaciju u JNA pristali samo muslimani iz nekih dijelova BiH. Muslimani iz Cazinske krajine, te krajeva gdje su Hrvati bili većina ne bi pristali na mobilizaciju, te bi on prestao biti njihov lider. To bi moglo dovesti do podjele muslimana na prohrvatske i prosrpske muslimane, te rata među samim muslimanima. Takav razvoj događaja Aliji, koje je sebe vidio kao vođu svih jugoslavenskih Muslimana nije odgovarao, pa je igrao igru odugovlačenja, dok ne ukloni sve konkurente na tronu muslimanskog vođe i ostane jedini na čelu muslimana, bez obzira na cijenu. Zato je javno surađivao s Hrvatima, a Srbima je nudio asimetričnu federaciju, tj., savez bez Hrvatske i Slovenije koji je obećavao muslimanima kao državu u kojoj će svi Muslimani iz Jugoslavije i Albanije živjeti u jednoj državi. U kadrovskoj politici je, među Muslimanima favorizirao bivše suradnike KOS-a koje je postavljao na položaje s kojih će moći neutralizirati prohrvatski orijentirane muslimane, među Hrvatima je tražio bosanske integraliste koji su bili pristalice opstanka BIH kako bi podijelio same Hrvate, a među Srbima je tražio protivnike Miloševića, tj. Jugoslavene koji su željeli sačuvati jedinstvenu Jugoslaviju.

U BiH je već 7. svibnja 1991. jedna kolona od 167 tenkova JNA koja je krenula iz Mostara prema Splitu, navodno na vojnu vježbu, blokirana u planinskom mjestu Polog na cesti Mostar - Široki Brijeg. Nekoliko tisuća ljudi je blokiralo kolonu kojoj je stvarni cilj bio zauzeti Split i pokrenuti vojni udar, pod opravdanjem zaustavljanja nereda. Istovremeno je jedna tenkovska kolona zaustavljena i kod Šuice na putu prema Splitu. Tenkovi nisu mogli djelovati pošto su zaustavljeni u klancima gdje samo prvi i posljednji imaju u što gađati, a njih je moguće neutralizirati miniranjem brda iznad njih. Hrvati iz okolnih gradova i mjesta koji su izvršili blokadu na mjestu gdje tenkovi nisu mogli sići s ceste niti krenuti ni naprijed ni natrag, pokušali su zaplijeniti tenkove, ali se Alija protiv toga pobunio rekavši: “Promijenit se ne mogu, izdati ne znam”, čime je stao na stranu JNA. Na intervenciju hrvatskoga predsjednika Tuđmana, koji je poslušao savjet Stjepana Kljuića, kolone su nakon dva dana puštene prema Kupresu. Istovremeno, zaustavljena je jedna tenkovska kolona i u Livanjskom polju. Time je spriječeno razmještanje oruđa i opreme na što bolje položaje za vojni udar i agresiju na Hrvatsku.

U kolovozu 1991. Srbi su napali hrvatsko selo Unište kod Bosanskog Grahova, a u rujnu 1991. lokalni su srpski vođe najavili stvaranje “Srpskih autonomnih regiona” unutar Bosne. Vlada BiH u kojoj su Muslimani bili relativna većina ponašala se kao da je BiH jedinstvena i stabilna država, iako su vojne pripreme za rat bile u punom tijeku. Vojnici JNA, njih 83.000,s500 tenkova, 400 oklopnjaka i 1.000 topova koji su bili raspoređeni u BiH počeli su izvoditi masovne vježbe. Službeno, ovi su manevri trebali zastrašiti paravojne, lokalne obrambene snage, sa svih strana: Srba, Hrvata i Muslimana, a u stvari vježbe su bile prikrivene pripreme za rat. Vježbe izvedene u jesen 1991. godine bile su maska za preraspoređivanje oružja zaplijenjenog od Teritorijalne obrane BiH i RH, a za Srpsku teritorijalnu obranu. Također su jedinice JNA postavljene na ključnim strateškim lokacijama.

Već u drugoj polovici mjeseca rujna 1991. godine gotovo 20.000 pripadnika JNA, koju su činili isključivo Srbi i Crnogorci, okupiralo je Mostar. Na ulicama Mostara rezervisti su tek tiskanim novčanicama kupovali od Hercegovaca njemačke marke. U to je vrijeme mjesečna inflacija bila gotovo 100%, a “upadom” Srbije i Miloševića u platnu bilancu Jugoslavije financiranje rata je zapravo prebačeno na sve korisnike još uvijek zajedničke valute - jugoslavenskog dinara. Oko Božića 1991. rezervisti su osuli paljbu po katoličkoj crkvi u predgrađu Mostara zvanom Bijelo Polje i to u času dok je crkva bila puna vjernika.

Hrvatski Predsjednik Tuđman je tijekom 1991. imao više susreta s Izedbegovićem, pri čemu je mogao procijeniti njegove sposobnosti, ciljeve i planove. Prije Hrvatskog odcjepljenja od SFRJ nudio je Slovenskom Predsjedniku Kučanu i Predsjedniku Predsjedništva BiH Izedbegoviću istovremeno odcjepljenje, u najpogodnijem trenutku, kad se svi pripreme za taj potez, tvrdeći kako JNA ne može istovremeno napasti sve tri republike, ali je Izedbegović to odbio, dok je Kučan požurio ne želeći čekati Hrvatske pripreme, znajući kako se Milošević neće protiviti odcjepljenju Slovenije. Zahvaljujući ovakvim iskustvima s Izedbegovićem Predsjedniku Tuđmanu je već koncem 1991. bilo jasno kako predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, iako javno zagovara opstanak cjelovite BiH, pred sobom ima tri izbora:
a) Prikloniti se vojno jačemu, tj. Slobodanu Miloševiću.
b) Prikloniti se glavnom koalicijskom partneru iz predizborne kampanje, tj. Hrvatima, te uz
pomoć Hrvata pokušati stvoriti unitarnu BiH u kojoj će Muslimani biti glavni politički
faktor.
c) Pokušati stvoriti muslimansku samostalnu državu na teritoriju gdje su Muslimani većina.

Pravaški orijentirani Hrvatski političari u muslimanima su vidjeli prirodne saveznike iako su oni, realno gledajući bili prirodni saveznici jugounitarista, a to sam i sam shvatio puno kasnije. Strateški cilj Hrvata je bio samostalna hrvatska država, strateški cilj Miloševića je bila Velika Srbija, a strateški cilj Muslimana je bila konfederativna Jugoslavija, a ako to nije moguće onda unitarna BiH ili kao krajnje rješenje samostalna Muslimanska država. Strateški cilj Britanaca i Francuza bila je obnova Jugoslavije.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:13

Milošević je u ostvarenju svog strateškog cilja vidio dvije faze:
Prva faza osvojiti barem 70 % teritorija BiH, ispresijecati je na više dijelova, odvojiti Dubrovnik od ostatka Hrvatske, te nakon toga navesti Muslimane i Hrvate na sukob oko preostalih 30%.
U drugoj fazi kad se međusobno iscrpe i jedne i druge baciti u more te etnički očistiti sve do Karlobaga. Time bi Hrvatska dobila dva milijuna Muslimanskih izbjeglica koje ne bi mogla hraniti i smjestiti, te koji bi postali sigurnosna prijetnja opstanku Hrvatske. Prema predviđanju Miloševića Europa bi na ovakav rasplet događaja reagirala glasnim negodovanjem i tihim zatvaranjem granica za izbjeglice.

Alija je u skladu sa svojim strateškim ciljem najprije pokušao sklopiti savezništvo s Miloševićem, a kad to nije išlo, na nagovor arapskih država i Velike Britanije pokušao je za Muslimane uzeti što može, izbiti na more i stvoriti malu Muslimansku državu. Za realizaciju ovog rezervnog strateškog cilja bilo mu je nužno sukobit se i s Hrvatima, te tako homogenizirati sve muslimane, uključujući i one koji su sebe smatrali Hrvatima muslimanske vjere. Kako bi to uspio za rat s Hrvatima krivci su morali biti proglašeni katolički Hrvati, inače bi morao ratovati i protiv muslimana koji su se smatrali Hrvatima.

Prva prilika za rješenje BiH krize dogodila se 12. 6. 1991. kad su se u Splitu, u vili «Dalmacija», sastali Predsjednici Tuđman, Milošević i Izedbegović. Priopćili su kako se razgovaralo o rješenju državno političke krize, ali su se odmah javila neslužbena priopćenja kako su razgovarali o mogućnosti kantonizacije BiH, pri čemu je Milošević zagovarao podjelu BiH, Tuđman kantonizaciju tri ravnopravna naroda, a Izedbegović unitarnu BiH. Ovaj njihov prvi trojni sastanak na kojem su razgovarali o budućnosti BiH mogao je riješiti problem bosne, da su se dogovorili, ali se ništa nisu uspjeli dogovoriti, pošto su i Milošević i Izedbegović htjeli maksimum za sebe i zbog tih ciljeva su bili spremni i za rat. Nakon ovog sastanka bosanski unitaristi su počeli govoriti kako je svaka težnja za kantonizacijom podjela bosne.

Dolaskom proljeća stanje u Slavoniji se smirivalo pa sam sve više pratio događaje u BiH. Pojedini su vojnici napuštali postrojbe i odlazili u svoja rodna mjesta. Jedan moj vojnik podrijetlom iz Brčkog organizirao je skupljanje oružja i opreme za svoje naselje Ulice. Ono što smo skupili, odvezli smo u Gunju, selo s naše strane Save nasuprot Brčkom. Kada smo stigli, doznali smo kako su Muslimani odustali od naoružavanja i kako su se dogovorili sa Srbima o formiranju zajedničkih straža. Nije mi bila jasna tolika naivnost. Prisutnom sam Muslimanu rekao što će se dogoditi. Samo je slegnuo ramenima. Oružje smo ostavili Hrvatima.

Nakon početka rata Britanci i Francuzi su tri godine nudili razne mirovne sporazume koje nikad stvarno nisu pokušali realizirati. Mislili su kako će otezanjem rata Hrvati i Muslimani bankrotirati, te potpisati kapitulaciju, nakon čega bi Milošević obnovio Jugoslaviju. Već kod rasporeda snaga UNPROFOR-a Britanci su svoje jedinice rasporedili u središnjoj Bosni, na prostoru gdje sukoba sa Srbima nije bilo, ali su izmiješani na tom prostoru bili Muslimani i Hrvati. To im je pogodovalo kako bi mogli zavaditi tadašnje vojne saveznike. Svoje vojne logore široko su otvorili novinarima koji su gledali oko sebe i pisali ono što vide. Zahvaljujući tome, pojedine sitne čarke između Muslimana i Hrvata u svjetskim medijima zauzimali su više prostora nego veliki sukobi sa Srbima. Npr., prva inicijativa britanskog zapovjednika Michaela Rosea u BIH je bio prijedlog Rusima inscenirati situaciju u kojoj bi izveo zračne udare na Hrvate, kako bi oni zatvorili putove prema srednjoj Bosni, čime bi i Hrvatske enklave ostale bez hrane i oružja te bi propale. Ovo nije uspjelo pošto Hrvati nikad nisu dali povoda za zračne napade upozoreni na britanske planove od strane američke CIA-e. Naime američka vojna obavještajna služba je bila, kao i Britanci prosrpski orijentirana, ali je CIA bila prohrvatski i promuslimanski orijentirana. Mnogi hrvatski politički i ekonomski izbjeglice u SAD za vrijeme komunizma su rado, dobrovoljno i besplatno surađivali s CIA-om kako bi nanijeli što više štete Jugoslaviji, britanskoj državnoj tvorevini iz koje su morali pobjeći. Zahvaljujući takvim vezama s CIA-om mogli su i utjecati na nju, te izvući korisne informacije za hrvatske nacionalne interese. CIA je vrlo dobro poznavala stvarno stanje na terenu, te je iskoristila svoje hrvatske suradnike za rušenje komunizma, ali je 1991. pokušala spasiti Jugoslaviju. Kad su vidjeli kako to ne ide pokušavali su zaustaviti sukobe. Britanci su tek 7-8 godina kasnije shvatili kako Miloševića obnova Jugoslavije nije zanimala. Predsjednik Tuđman bio je pravaški orijentiran u odnosu na muslimane i sve je činio kako bi ih zadržao kao saveznike. To je za njega dugo bila strategija, a za Aliju Izedbegovića taktika, pa je zbog tog to bila jedina Tuđmanova strateška pogreška.

Ipak hrvatski vojni analitičari su od Šuška dobili zadatak pripreme planova obrane hrvatskih nacionalnih interesa za sva tri scenarija. Kao povratnik iz Kanade nije najbolje poznavao pobude i ciljeve pojedinaca iz Hrvatske vlasti, te je vjerovao u njihove poštene namjere, ne računajući kako među najvažnijim HDZ-ovim takozvanim ljevičarima ima puno provokatora koji se javno izjašnjavaju za samostalnu hrvatsku, a sve rade kako bi naštetili Hrvatskim interesima. U BiH takvi su stalno nastojali isprovocirati sukobe s Muslimanima, što je vodilo prema najgorem razvoju događaja za Hrvatsku. Najgori scenarij za Hrvatsku bila je mogućnost da se predsjednik muslimanske stranke SDA Alija Izetbegović prikloni Miloševiću i prekine suradnju sa svojim glavnim predizbornim koalicijskim partnerom, HDZ-om, što su zagovarali Zulfikarpašić i Filipović. Naime, u izborima za Parlament BiH Srbi su, uz suradnju s muslimanskom strankom SDA, pobijedili u općinama gdje su bili većina, a muslimanska stranka SDA i većinska stranka hrvatskog naroda - HDZ su u koaliciji pobijedili u općinama gdje su zajedno činili većinu. HDZ je ušao u koaliciju sa SDA svjestan kako bi bez ove koalicije Muslimani bili gurnuti u koaliciju sa Srbima. Zbog tog su Hrvati na referendumu glasovali za opstanak BiH kao države kako Muslimani ne bi eventualno glasovali za ostanak u Jugoslaviji. Pred rat je u BiH živjelo 43,74% Muslimana, 31,33% Srba, 17,27% Hrvata i 2% ostalih. Čim su Srbi započeli s lokalnim oružanim sukobima, Alija im se pokušavao prikloniti s izgovorom kako to nije njegov rat i kako on neće ratovati. Nakon pokolja Muslimana u Brčkom i Bjeljini postalo mu je jasno kako Milošević ne želi suradnju, pa se silom prilika odlučio za drugi scenarij, tj. počeo je vojno surađivati s Hrvatima. Kako ne bi došlo do, za Hrvate najgoreg scenarija, tj. vojnog saveza Srba i Muslimana, Tuđman je javno zagovarao cjelovitost BiH te je dopustio prodaju oružja, streljiva i granata Muslimanima, iako je i HV u tome oskudijevala. Za svaki je slučaj istovremeno tajno pripremao planove za svaki mogući scenarij. U slučaju koalicije Srba i Muslimana (o čemu su još u srpnju 1991. godine, dok je u hrvatskoj počinjao najteži rat, pregovarali Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović s Radovanom Karađićem i Nikolom Koljevićem) Hrvati su trebali obraniti koliko mogu, a u slučaju stvaranja samostalne muslimanske države Hrvati su se trebali izboriti za dio BiH gdje su bili većina. Pripremajući se za najgori mogući scenarij, Predsjedništvo Hrvatske Zajednice Herceg Bosne je već 23. 12. 1991. donijelo odluku po kojoj je HZ HB pravna podloga za ulazak u Republiku Hrvatsku.
Kasnije kad je ABiH preko Hrvatske došla do težeg oružja, Izedbegović je krenuo u realizaciju svoga rezervnog scenarija, tj. stvaranja male muslimanske države na teritoriju gdje su Muslimani bili većina. Oružje su Muslimani 1991. i početkom 1992. kupovali od hrvatske, a kasnije su ga dobivali od islamskih država, ponajviše Irana koji je uplatio jednu milijardu dolara dobavljačima.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:14

Kako bi muslimanski teritorij postao što veći, počeo je muslimanske izbjeglice (oko 300.000) koje su protjerali Srbi naseljavati u dijelovima BiH gdje su većinu činili Hrvati. Na ovaj scenarij su ga nagovarale i pojedine europske države, iako nitko u Europi nije imao stvarnu namjeru dopustiti čistu islamsku državu u srcu Europe.

(Zbog pravaške orijentiranosti većine državotvornih hrvatskih političara na samom početku rata napravljeno je više strateških grešaka. Osnovna greška je to što se dozvolilo naoružavanje stranke SDA. Umjesto toga trebalo je od pravaški orijentiranih muslimana stvoriti posebnu muslimansku stranku prohrvatski orijentiranu, te nju naoružavati. Muđahedine iz arapskih zemalja trebalo je uputi isključivo u istočnu BIH u područja gdje su živjeli Srbi i muslimani. Lokalne muslimanske dragovoljce, iz općina gdje su Hrvati bili većina, trebalo je uključivati u postrojbe HVO-a, ali tako da uvijek budu manjina. Muslimanske izbjeglice nije trebalo prisiljavati na povratak u BiH. Trideset kilometara od linije sukoba trebalo je proglasiti za ratno područje i tu se nije smio dopustiti boravak muslimanskih izbjeglica. Takvom politikom strateški odnosi u BiH se ne bi bitno izmijenili, kao ni rezultat rata, ali bi broj kasnijih žrtava na hrvatskoj strani bio znatno manji, kao i na muslimanskoj.)

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:16

5.1.LISABONSKI PLAN PODJELE BiH
(Carington-Cutilierov plan kantonizacije)

Nakon događaja kod Pologa poraslo je nepovjerenje Hrvata i prema Srbima, a i prema Aliji Izetbegoviću, te su Hrvati iz BiH, zbog sve slabijeg funkcioniranja BiH institucija, osobito sigurnosnih, krenuli prema sve većem osamostaljivanju.
Muslimani su govoreći o unitarnoj BIH, asimetričnoj federaciji i zelenoj magistrali, potajno radili na razbijanju državnih institucija BiH tako što su već 2. svibnja 1991. osnovali Muslimansku Patriotsku ligu, a 10. lipnja su vodeći muslimanski javni radnici iz cijele Jugoslavije, pod vodstvom stranke SDA osnovali Vijeće nacionalne obrane muslimanskog narodasMuslimanskom patriotskom ligom kao vojnim krilom.
I Srbi su već 9 i 10 listopada 1991. održali referendum, te su 24. listopada osnovali Skupštinu srpskog naroda u BiH, koja je 21. prosinca donijela Odluku o osnivanju Republike Srpske, a koja je proglašena 9. siječnja 1992.

Nakon ovih događaja i Hrvati su 12. 11. 1991. osnovali Hrvatsku Zajednicu Bosanska Posavina, a 18. 11. 1991. osnovana je i Hrvatska Zajednica Herceg Bosna (HZ HB).

Europska je zajednica 15/16. prosinca 1991. pozvala sve jugoslavenske republike koje žele biti priznate da joj do 23. istog mjeseca podnesu zahtjev za priznanje. Dana 20. prosinca Muslimansko-Hrvatska koalicija podnosi takav zahtjev, a idući dan Skupština srpskog naroda donosi odluku o formiranju Srpske Republike BiH. Već 8. siječnja 1992. samoproglašena Srpska Republika BiH traži da se većina građana na referendumu izjasni želi li neovisnost BiH. Prema sugestijama Arbitražne komisije oformljene unutar Konferencije o Jugoslaviji, referendum je mogao biti pravovaljan uz uvjet da se većina iz sva tri naroda izjasni za neovisnost BiH. EZ posve zanemaruje taj zaključak te donosi odluku po kojoj se pitanje neovisnosti treba temeljiti na odluci većine građana. Već 9. siječnja Srbi odgovaraju konstituiranjem Republike srpskog naroda u BiH, koja je kasnije preimenovana u »Republiku Srpsku«. Dana 13/14. veljače 1992. Peter Carrington i Jose Cutilero započinju pregovorespredstavnicima triju naroda u BiHsciljem pronalaženja novih ustavnih rješenja za BiH. U njihovom planu prvi put se spominju »države sastavnice« ili »konstituirajuće jedinice« BiH. Po ovom planu Srbima je trebalo pripasti 37 općina (44% teritorija), Muslimanima 52 općine (44% teritorija) i Hrvatima 20 općina (12% teritorija).

Od samog početka političkih i vojnih sukoba Alija Izetbegović je u javnosti djelovao vrlo neodlučno. Kada je BiH međunarodno priznata, predsjednik SAD-a Bush uputio je ultimativni zahtjev JNA za njeno povlačenje iz BiH u roku od 15 dana. Aliji se više sviđao drugi plan iznesen u Lisabonu. Izetbegović je američki prijedlog odbacio tvrdeći u Skopju početkom 1992. kako “JNA nije agresor”. Na Konferenciji o BiH u Lisabonu odustao je od suvereniteta BiH pristajući na plan Lorda Carringtona i Cutilera koji je predvidio podjelu BiH na kantone, iako je kantonizaciju odbio 12. 6. 1991. na trojnom sastanku Predsjednika Tuđmana, Miloševića i Izedbegovića Splitu kad je predsjednik Tuđman zagovarao upravo kantonizaciju. Izetbegović je svoju strategiju pratio pregovorima s Karadžićem o podjeli svakog pojedinog grada, te pretvaranjem građanskog parlamenta u koalicijski i simulirajući potpunu nemoć pred Srbima. Na upozorenje suradnika kako su Muslimani raspoređeni uz putove i rijeke u dolinama i gradovima, te kako će Srbi s planina vojskom tražiti ono što nije njihovo, on je rekao: “Daj im što je njihovo, i neka ih vrag nosi”. “Sa Karadžićem se može pregovarati”, rekao je i u ožujku 1992. u Predsjedništvu nakon potpisivanja kantonizacije BiH u Lisabonu. U komunističkoj Jugoslaviji Alija Izetbegović bio je u zatvoru iz kojega je pušten dvije godine prije izbora. Na izborima je podržan od strane Karadžića u više TV nastupa. U svim općinama s muslimanskom većinom (osim Tuzle) kandidati SDS-a Koljević-Plavšić dobili su muslimanske glasove jer im je SDA tako naredila. Slično je bilo i s HDZ tamo gdje je HDZ bio jači. Po mnogim džamijama dijelile su se kopije glasačkih listića s naznačenim imenima koje “treba zaokružiti”. Na osnovi takvih izbornih rezultata stvara se tzv. partnerstvo u podjeli vlasti. To je bila prva etapa u razbijanju BiH kao države. Bio je to početak procesa u koji je Alija Izetbegović potpuno svjestan činio sve za stvaranje male muslimanske države iako se javno zalagao za cjelovitu BiH. Da bi se shvatio odnos Karadžić – Izetbegović potrebno je znati kako je u britanskom Tavistock institutu za strateško planiranje i metode specijalnog rata (Tavistock Institute for Human Relations) srpski nacionalist Mihajlo Marković bio počasni član, kao i prof. S. Koljević i R. Karadžić.

(Tavistock institut je najvažniji institut iz mreže MI6. Britanski MI6 je intelektualno najjača svjetska obavještajno sigurnosna služba koja formalno i ne postoji. Jezgra ove službe nalazi se u britanskom ministarstvu vanjskim poslova, a ključni kadrovi dolaze iz britanskog nasljednog plemstva. Zaposleni službenici rade za plaću, dok sve ostale služba nagrađuje tako što im pomaže u karijeri, u sklapanju dobrog posla, te im pri tom pomaže u osobnom bogaćenju. Što postanu bogatiji to lakše dolaze do podataka pa su samim tim i korisniji. Služba pod svojom kontrolom ima desetak najvažnijih znanstveno istraživačkih instituta, nekoliko najvažnijih medija, mnoge humanitarne ili ekološke udruge građana, te kontrolne pakete dionica u najmanje dvije kompanije u svim djelatnostima. Najvažnije djelatnosti koje kontroliraju su bankarstvo, osiguranje, investicijski fondovi, vojna proizvodnja, visoke tehnologije, zaštitarstvo, nafta, automobilska industrija, kemijsko farmaceutska industrija i sl. U svim ovim djelatnostima kontroliraju najmanje dvije kompanije koje glume međusobnu konkurenciju i koje imaju kontrolne pakete manjih regionalnih kompanija, a koje opet drže kontrolne pakete još manjih nacionalnih poduzeća. Kontrolne pakete dionica obično vode na ime neke fizičke ili pravne osobe koje potajno služe kao maska za MI6. Preko ovakvih kompanija MI6 podmićuje razne državne službenike drugih zemalja preko kojih dobivaju unosne poslove, nakon čega mogu lako prikupljati podatke i materijalna sredstva za operacije. Podmićeni državni službenici obično misle kako se radi o običnoj korupciji, te i ne znaju kako tajno rade za Britance.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:16

Preko bankarske piramidalne mreže koja se sastoji od nekoliko britanskih banaka koje imaju nekoliko podružnica na svim kontinentima, a koje opet imaju podružnice u svim susjednim državama, vrlo lako mogu doći do podataka o stanju i prometu na računima skoro svih većih svjetskih i nacionalnih kompanija te pojedinaca.
Preko osiguravajućeg društva Loyd mogu doći do podataka o tokovima roba u međunarodnom prometu.
Preko revizorskih kuća kao što su »Coopers Lybrand«, »Peat Marwick« i sličnih mogu doći do podataka o poslovanju mnogih banaka i kompanija u svijetu nakon čega podatke mogu iskoristiti za korumpiranje i ucjenjivanje vodećih ljudi u tim sustavima, te jeftinu kupovinu kompanija ili banaka.
Preko paramasonskih humanitarno lobističkih udruga kao što u Rotary i Layons mogu doći do podataka o većini društveno angažiranih pojedinaca u svijetu.
Preko međunarodnih stručnih udruga mogu doći do podataka o svim relevantnim stručnjacima svih struka, preko udruge MENSA koja ima sjedište u Londonu mogu doći do podataka o svim natprosječno inteligentnim ljudima svijeta, a preko zaštitarskih kompanija mogu doći do podataka o svim službenicima i menadžerima u institucijama i kompanijama koje štite. Svi podatci šalju se u institut za strateško planiranje Tavistock gdje se drže dosjei više milijuna najvažnijih ljudi svijeta s precizno izrađenim psihološkim profilima. MI6 drži dvije zaštitarske kompanije GRUP4 i Securutates koje imaju svoje podružnice u svim državama koje su najčešće vlasnički maskirane pod imenom svojih terenskih suradnika. Ove podružnice obično najviše zarađuju čuvanjem banaka pod britanskom kontrolom, a tako stečenim profitom korumpiraju najveće političke stranke, državne dužnosnike i menadžere državnih poduzeća, kako bi preuzeli čuvanje svih državnih institucija i državnih poduzeća. A kad jednom čuvari uđu na neki objekt vrlo lako mogu doznati što se događa na objektu, tko su najvažniji rukovodioci i menadžeri u čuvanim objektima, kakvi su odnosi među njima, koje su im slabosti i ovisnosti, kakav im je privatni život, seksualne sklonosti, imaju li ljubavnice ili ljubavnike i slično. Čuvare povremeno kontroliraju kontrolori od kojih su neki obučeni kako iz čuvara, u nevezanom razgovoru izvući informacije na osnovu kojih se u Tavistock institutu mogu izraditi vrlo kvalitetni psihološki profili svih važnih osoba, ili osoba koji bi jednog dana mogli postati važni.
Medijska i novinarska mreža koju su stvorili širom svijeta povremeno služi za kontrolu nekih informacija, ali im je glavna svrha širenje dezinformacija o osobama ili pojavama, u cilju ostvarenja njihovih strateških interesa. Razvili su i mrežu za širenje dezinformacija preko interneta, te na svim važnijim jezicima svijeta redovito prate rasprave na različitim internet forumima i uključivanjem u rasprave nastoje omalovažiti diskutante koji šire istinite podatke o onom što MI6 želi skriti, uz istovremeno širenje dezinformacija o onom ili onima koje žele medijski ili politički uništiti.)

Tavistock je u okviru suradnje s Kontraobavještajnom službom Jugoslavije imao dosjee svih interesantnih zatvorenika. Alija Izetbegović im je bio zanimljiv zbog svoje knjige “Islamska deklaracija” u kojoj je iznio svoju teoriju države, što im je potvrdilo kako je on »pravi Musliman« pogodan za ostvarenje njihovih interesa, tj. za buduće razbijanje hrvatsko-muslimanske suradnje. Ocijenili su kako im je u BiH za stvaranje neučinkovite države potreban nesposoban muslimanski fundamentalist koji će neutralizirati prohrvatske, laički orijentirane Muslimane. Sličnu stvar su Britanci uz pomoć Lawrencea od Arabije izveli na Arapskom poluotoku tijekom Prvoga svjetskog rata, kada su uz pomoć muslimanskih fundamentalista srušili tursko Otomansko carstvo i stvorili niz međusobno suprotstavljenih arapskih država.

5.2. DUBROVAČKO RATIŠTE

Na području Dubrovnika početkom 1992. Srbi su sve više intenzivirali vojne aktivnosti. Dubrovnik su od rujna 1991. pokušavali osvojiti s područja BiH i Crne Gore tako što su ga namjeravali odsjeći od ostatka Hrvatske. Napadi na Dubrovnik su trajali sve dok do Beograda nije došla informacija kako će RH biti priznata. Napad na Ravno, središnje hrvatsko mjesto na jugu Hercegovine, počeo je 1. listopada 1991. kao dio akcije napada JNA i četnika na Dubrovnik, Slano i Ston. Tadašnji zapovjednik Titogradskog korpusa Milan Torbica izjavio je za srpsko-crnogorski tisak: “Moje jedinice su izvanredno izvršile zadatak. Presjekli smo komunikaciju Popovo polje – Zavala – Slano”. Na području hrvatskih sela na samom jugu BiH nije bilo nikakvog otpora. Osim potpuno uništenih sela ubijena su 24 čovjeka, a 34 ih je umrlo “prirodnom” smrću. Ranjeno je 11 osoba, a njih 18 zatvoreno je na dva mjeseca. U pokolju na Kijevu Dolu ubijeno je i zaklano 7 ljudi starijih od 60 godina. Nakon ovoga predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je tvrdio kako to nije “naš rat”, pa je pitanje stradanja došlo na dnevni red ondašnje sarajevske Vlade tek u drugoj polovici listopada. Ubijanjem Hrvata u Ravnom te napadom na Dubrovnik s teritorija susjedne republike, Hrvatska je dobila puno pravo za vojnu intervenciju na teritoriju BiH, što je i učinila u okviru svojih tadašnjih mogućnosti. Po međunarodnim pravilima, u slučaju vojnog napada s teritorija susjedne države svaka država ima pravo ući 60 km u dubinu teritorija te države. Još 8. 1. 1992. u Zagrebu je održan sastanak dvojice članova predsjedništva BiH, Franje Borasa i Nikole Koljevića, s dr. Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom i Josipom Manolićem. Dogovorena je ravnopravnost svih triju naroda u BiH, demobilizacija srpskih rezervista i uvođenje konfederativnog uređenja, ali su događaji vrlo brzo pregazili te dogovore.
U tom trenutku, a ni kasnije, država BiH nije imala legalnu vojnu silu pod svojim zapovjedništvom. Godine 1991. jedine su legalne oružane sile bile policija i JNA, ali JNA nije poštivala legalitet na izborima izabrane vlasti BiH. Alija nije želio JNA proglasiti za agresora jer je uporno pokušavao ući u koaliciju sa Srbima. Kad je postalo jasno kako to Srbi ne žele, mogao je s muslimanskim i hrvatskim zastupnicima u Parlamentu BiH donijeti zakon o osnivanju vojske BiH, ali on to nije želio napraviti. Kasnije, kada su počeli sukobi između Hrvata i Muslimana, više ne bi uspio skupiti kvorum za takvu odluku čak i da je to želio, međutim, on upravo to nije želio. Želio je imati samo svoju muslimansku vojsku.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:18

5.3. RAT U BOSNI

Nakon prestanka velikih sukoba u Hrvatskoj JNA se sve više premještala u BIH. Muslimansko vodstvo izbjegava govoriti o ratu, i uporno JNA predstavljaju kao vlastitu vojsku. Međutim ilegalna «Patriotska Liga »s70.000 ljudi već je bila organizirana, a 25 veljače Sefer Halilović izdaje «Direktivu za obranu suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine» i izvođenje borbenih operacija, iako referendum o neovisnosti još nije proveden, iako BiH još nije bila Međunarodno priznata i iako ratni sukobi još nisu počeli. Početkom 1992. godine Srbi su bili spremni za akciju. Njihov trenutak došao je nakon referenduma o neovisnosti BiH, koji su Srbi bojkotirali, kao i proglašenja Bosne i Hercegovine neovisnom državom 3. ožujka 1992. godine. Oružani sukobi počeli su 27. ožujka 1992. godine. U dvadesetak dana zauzeti su gradovi koji su bili na putu za BiH iz Srbije i istočne Hrvatske. Putovi koji vode u Sarajevo, na Pale (sjedište Vlade bosanskih Srba) i Banja Luku, koja im je bila glavno uporište u zapadnoj Bosni, do svibnja su zauzeti, čime je u srpske ruke palo oko 60 % teritorija Bosne i Hercegovine - iako su Srbi činili samo 31% stanovništva.
Do 12. travnja UNHCR je procijenio kako je iz Zvornika pobjeglo 10.000 ljudi, 5.000 iz Goražđa i Čajnića, 5.000 iz Bosanskog Broda i 5.000 iz Kupresa.

U bitci za Kupres Srbi su napalis6.000 ljudi, 3-4 topničke i minobacačke divizije, jednim oklopnim bataljunom te zrakoplovstvom. Srbi su uspjeli zauzeti Kupres tako što su tenkove provukli kroz tajno probijeni put kroz šumske predjele, ali su zaustavljeni u daljnjem prodoru prema Livnu i Tomislavgradu. Hrvati su se branilis2.500 ljudi naoružanim puškama te nešto ručnih protuoklopnih raketnih bacača i minobacača, pri čemu je poginulo preko 400 hrvatskih branitelja, uglavnom Vukovaraca i HOS-ovaca, koji su imali najviše borbenog iskustva i borbenog morala.

Usprkos jasnim znakovima rata i iskustvu iz RH, većina Muslimana nije željela shvatiti suradnju JNA i paravojnih srpskih formacija. Predsjednik Predsjedništva BiH Izetbegović je 2. travnja tražio pomoć od JNA za zaštitu Bjeljine. JNA je to rado pružila i krajem popodneva 3. travnja okupirala je cijeli grad. Nakon JNA u gradove su ulazili Arkanovi “Tigrovi”, četnici Vojislava Šešelja i “Beli orlovi” Mirka Jovića koji su etnički čistili gradove i sela. Srpski obavještajni propagandisti opisivali su rat kao sukob izazvan starim nacionalističkim mržnjama, a ubojstva i silovanja su djelo pojedinaca. Pravi cilj ovih zločina bio je prisiliti muslimansko i hrvatsko stanovništvo na bijeg iz svojih mjesta te stvaranje etnički čistog teritorija, čime je minimalizirana mogućnost budućeg otpora Muslimana i Hrvata. Ljudi sposobni za vojsku bili su izdvajani i zatvarani u logore, a mnogi su likvidirani. Prvi na popisu za likvidaciju bili su oni koji su imali položaj u javnoj vlasti i neki ugled. Proces traganja za ovim pojedincima bio je brižljivo isplaniran, a spiskovi istaknutih Muslimana i Hrvata bili su napravljeni prije napada. U mnogim je mjestima paralelna lokalna državna administracija bila ustrojena prije početka sukoba. Krizni štabovi koji su se sastojali od lokalnih srpskih političkih lidera i policije bili su spremni preuzeti vlast i organizirati smjenu muslimanske i hrvatske lokalne elite. Zarobljenički logori Omarska, Keraterm i Manjača bili su mjesta gdje su logoraši podvrgavani izgladnjivanju, premlaćivanju i egzekucijama. Ubijeno je više od sto tisuća Muslimana i Hrvata. Najviše su stradali krajevi u kojima je na vlasti bila stranka Alije Izetbegovića čije su obrambene pripreme bile lokalnog taktičkog karaktera ili ih uopće nije bilo, a prema uputama s vrha pregovorima su dijeljene čak i ulice i kvartovi uz pretpostavku kako će Srbi biti zadovoljni. Iz ovoga je razdoblja zanimljiv događaj zarobljavanja Alije Izetbegovića. Naime, Muslimani su zarobili srpskog generala Kukanjca i nisu ga željeli pustiti ni na Alijino traženje. Nakon toga je Alija na povratku iz Lisabona otišao na teritorij koji su držali Srbi, pri čemu su ga oni zarobili. Da li on to nije predvidio, ili je baš to želio kako bi Srbima dao mogućnost razmjene za Kukanjca, samo on zna. Iz zarobljeništva je pokušao zapovijedati svojim jedinicama, ali su mu oni objasnili kako to nije moguće. Kada je na Kljujićevo upozoravanje kako je on Predsjednik-institucija i kako mu u zarobljeništvu ne može biti dobro, on sebe - instituciju svodi na sebe samoga i Kljujiću odgovara: “Meni je, fala Bogu, dobro”. Kljujić je u Sarajevu imao veliki utjecaj na Hrvate, a i na Muslimane što nije odgovaralo Mesiću koji je tada počeo pripreme za njegovo smjenjivanje, organiziravši kampanju dezinformiranja. Tada su prikriveni Titoisti, bivši KOS-ovci i UDB-aši, i među Hrvatima i među muslimanima pojačali su priče kako su se Tuđman i Miloševiću Karađorđevu dogovorili o podijeli BiH, te kako se zbog toga i ne treba boriti. Takve informacije širili su i Miloševićevi Velikosrbi kako bi razbili savezništvo između Hrvata i Muslimana. Zbog toga je Milošević poticao sastanke bosanskih Srba, malo s hrvatskim čelnicima, pa onda s Muslimanskim čelnicima. Poslije takvih sastanaka i Velikosrpska i projugoslavenska frakcija KOS-a je širila priče kako su se dogovorili na štetu treće strane. Npr. još u srpnju 1991. godine, dok je tek počinjao rat u Hrvatskoj, po naputku Alije Izedbegovića sastali su se Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović s Radovanom Karađićem i Nikolom Koljevićem, te su pregovarali o «historijskom sporazumu» između Srba i Muslimana. Po ovom sporazumu BiH je trebala ostati u sastavu krnje Jugoslavije, a sporazum nisu prihvatili (iako su s odbijanjem taktički otezali) velikosrbi na čelu s Miloševićem, zbog za Srbe negativnih demografskih projekcija koje su ukazivali kako bi BIH muslimani i Sanđački muslimani, zajedno s Kosovskim muslimanima vrlo brzo mogli postati većina u takvoj državi.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:18

Predsjedništvo HZ HB, svjesno raspada legalne vlasti na teritoriju BiH i nepostojanja obrambenog sustava, 8. 4. 1992. godine osnovalo je HVO kao institucionalni oblik obrane Hrvata u BiH, a 15. svibnja HVO je ustrojen i kao civilna vlast.
Dana 15. 4. 1992. godine službeno je ustrojena i muslimanska ABiH, a sastavljena je od jedinica TO i Patriotske lige. Za zapovjednika IV. korpusa (Mostarskog) ABiH imenovan je Arif Pašalić, oficir JNA koji je nedugo prije toga napustio JNA. Sljedećeg je dana zapovjedio napad na jedinice HVO-a, ali su tu zapovijed lokalni zapovjednici odbili. Zbog te zapovijedi muslimanski lokalni zapovjednici su se podijelili u dvije frakcije, probosansku frakciju koju su činili bivši oficiri JNA, suradnici KOS-a i ostali jugonostalgičari, te na prohrvatsku frakciju koju su činili uglavnom zapovjednici Patriotske lige. Zahvaljujući boljoj organiziranosti Patriotske lige u to vrijeme suradnja Hrvata i Muslimana je imala i taktički i strateški karakter. Vođa prohrvatske frakcije bio je dr. Ismet Hadžiosmanović, prvi čovjek SDA za cijelu Hercegovinu. Bio je iz ugledne muslimanske obitelji, a njegov brat je jedini član organizacije »Mladi muslimani« koji je zatvorsku kaznu odležao do posljednjeg dana. Po tom se znalo kako ga bosanska Državna bezbednost BiH nije uspjela slomiti. Svi pripadnici prohrvatske frakcije ABiH kasnije su postupno sklonjeni sa svih funkcija i u ABiH i u SDA. Vremenom, u sastav ABIH su prisilno ušle i pojedine jedinice HVO-a i HOS-a koje nisu imale u zaleđu vlastiti teritorij pod svojom lokalnom civilnom kontrolom.

Dana 6. svibnja 1992. objavljen je sporazum Boban Karađić o prekidu neprijateljstava u BiH, te o osiguranju koridora kroz sjevernu Bosnu i veći dio Posavine. U ovom trenutku Srbi su zauzeli oko 60% teritorja BiH i odgovaralo im je primirje. Do sklapanja sporazuma došlo je nakon prezentacije Cutilijerovog plana, a na intervenciju Lorda Caringtona, koji je na sastanak pozvao Izedbegovića, Tuđmana i Karadžića. Po Caringtonovim uputama sastanak je organizirao Josip Manolić, a Izedbegović je odbio doći na sastanak, te je Lord Carington inzistirao na potpisu onih koji su došli, a dr. Tuđman se složiostime. Tuđman je primirje prihvatio pošto je znao kako Izedbegović, preko Adila Zulfikarpašića i Muhameda Filipovića još od srpnju 1991. godine, nudi Radovanu Karađiću i Nikoli Koljeviću sporazum o «historijskom sporazumu» između Srba i Muslimana. Po ovom sporazumu BiH je trebala ostati u sastavu krnje Jugoslavije. Tuđman jesterena dobivao izvještaje iz kojih je bilo vidljivo kako Izedbegović izbjegava borbe sa Srbima, dogovara se o podjeli svakog pojedinog sela, a bivši oficiri JNA koji prelaze u ABIH i koje Izedbegović odmah postavlja na zapovjedna mjesta, u pravilu imaju neprijateljski stav prema hrvatima. Uvidjevši kako su Muslimani vrlo nepouzdani saveznici, prihvatio je primirje kako se Hrvati ne bi morali sami boriti sa Srbima.

Izedbegović je odbio doći na sastanak u Grac, usprkos inzistiranju Lorda Caringtona kako bi spriječio primirje između Srba i Hrvata, ali se istovremeno tajno dogovarao izravnosKaradžićem, te su se vrlo brzo smanjili i sukobi između Muslimana i Srba.

Lord Carington je ovo primirje predlagao kako bi Srbima dao neophodan predah potreban za daljnje operacije vojne obnove Jugoslavije, te je istovremeno pripremao situaciju u kojoj bi se muslimani i hrvati lakše doveli u sukobe oko preostalog djela BiH.

Sporazum Boban Karađić iz Graca je izazvao sukobe u Hrvatskoj Vladi zbog čega je došlo do vrlo jakog sukoba na sjednici Vrhovnog državnog vijeća, pri čemu su Zdravko Tomac, predsjednik Vlade demokratskog jedinstva Franjo Gregurić, predsjednik Sabora Žarko Domljan, te njegov potpredsjednik Milan Ramljak bili protiv sporazumijevanjasMiloševićem, pošto nisu bili upoznatisobavještajnim podatcima koji su upućivali na stvarne ciljeve Alije Izedbegovića i o posljedičnim neizbježnim sukobima s muslimanima. Manolić i Mesić su u ovom sukobu stali na Tuđmanovu stranu, ali ne zato što su ih zanimali interesi Hrvata u BiH već zato što su željeli izazvati što veće nepovjerenje između Hrvata i Muslimanima. U sukobljavanju s muslimanima vidjeli su šansu za uvlačenje Hrvata i Muslimana u međusobni iscrpljujući rat nakon kojeg bi JNA i jedne i druge porazila te ponovno napala Hrvatsku, a nakon nje i Sloveniju. U muslimansko-hrvatskom sukobu vidjeli su šansu za obostrani vojni, ekonomski i politički kolaps nakon čega bi Srbi bez problema mogli vojno obnoviti Jugoslaviju, ako bi uklonili Miloševića. Stručnjaci za politiku «jedno govori drugo radi» tj. Mesić, Manolić i čitav projugoslavenski titoistički dio HDZ-a javno se zalagao za održane avnojskih granica i multietičnu BiH, a tajno su sve činili kako bi se Hrvati i Muslimani što više zakrvili.

(Već na početku stvaranja HDZ-a BIH Manolić je uspio na vrh HDZ-a dovesti oficira KOS-a Srbina Davora Perinovića koji je odmah počeo činiti sve kako bi zavadio Hrvate i Muslimane, ali je smijenjen kad se u medijima pojavio njegov krsni list iz kojeg se vidjelo kako je kršten u pravoslavnoj crkvi. Na njegovo mjesto je 16. rujna 1990. izabran Stjepan Kljuić, Sarajevski Hrvat i bosanski integralist, čovjek koji nikad nije bio član komunističke partije i koji nije znao jedno govoriti a drugo raditi. Od prvog trenutka imao je prikrivene neprijatelje u Stjepanu Mesiću i Josipu Manoliću, a i Aliji Izedbegoviću . Najveću podršku je imao u Gojku Šušku koji ga je štitio dok je mogao, ali ga je kasnije morao prepustiti sudbini kad su sukobi između Hrvata i Muslimana postali previše jaki, te je Mesić uspio uvjeriti Predsjednika Tuđmana kako Kljuić nema dovoljno jak utjecaj na BiH Hrvate, te kao takav ne može spriječiti sukobe između Hrvata i Muslimana. Na sastanku HDZ-a u Širokom Brijegu Mesić je smijenio Kljuića i na njegovo mjesto postavio bivšeg suradnika KOS-a Matu Bobana, koji se vrlo brzo uspio nametnuti i Šušku kao najpovjerljiviji suradnik, te svoje lokal patriotske kadrove ugurati u vrh HVO-a, koji su nastojali braniti samo interese Zapadne Hercegovine, a na štetu Hrvata iz srednje Bosne.)

Odmah nakon sklopljenog primirja u Gracu između Hrvata i Srba sukobi su se počeli stišavati na prostoru Hercegovine, ali jedinice HVO-a iz Posavine primirje nisu prihvatile već su istog dana kad je objavljeno, zajednoslokalnim političkim vodstvom donijele odluku o prelasku Save i oslobađanju Bosanske Posavine. 108. brigada u kratkom roku ulazi 20 kilometara u dubinu BiH, te oslobađa Ođak, pri čemu su uništena 32 srpska tenka. Ova akcija je dovela do praktičnog raspada HVO-a na Hercegovački i Posavski dio, što su vrlo brzo iskoristili Izedbegovićevi mediji pišući kakosPosavljacima muslimani trebaju surađivati, ashercegovcima ne. Razlaz u stavovima Hercegovačkog i Posavskog dijela HVO-a iskoristili su i projugoslovenski dijelovi HDZ-a na čelu s Manolićem i Mesićem, koji su podržali sklapanje sporazuma, ali su ga odmah nastojali iskoristiti za što jače produbljivanje međuhrvatskog sukoba, te su kasnije jakom medijskom kampanjom sporazum Boban Karađić proglasili kao točka nakon koje su počeli otvoreni sukobi Hrvata i Muslimana.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:19

5.3.1. DOLINA NERETVE

U situaciji kad je JNA držala Dubrovnik u poluokruženju, Srbi su zaključili kako je povoljno vrijeme za zauzimanje većeg dijela BiH. Teritorij gdje su Srbi bili većina već je bio pod punim nadzorom JNA, a prve veće operacije u Hercegovini počele su prodorom JNA s namjerom odsijecanja Mostara s juga te pravcem Stolac - Čapljina - Metković ovladavanja istočnom obalom Neretve i deltom Neretve te izbijanja na more. Srpske snage su u ofenzivi (24 - 28. 4. 1992.) uspjele ovladati istočnim dijelom Mostara i probiti se do Čapljine. Tu su zaustavljene intervencijom Hrvatske vojske i HVO-a, u kojem je bilo i nešto Muslimana, te potisnute istočno od Stoca. Gubitak Mostara je prvi veći poraz JNA i srpskih paravojnih snaga u čitavom ratu. U borbama je oslobođena lijeva obala Neretve u Mostaru i JNA je potisnuta u Podveležje. Istovremeno je napad počeo i prema Livanjskom polju na pravcu prema Splitu, ali bez uspjeha. S ova dva pravca kretanja Srbi su željeli ispresijecati južnu Dalmacijom i BiH te postepeno ovladati Jadranskim morem. Na ovom je dijelu bojišta u to vrijeme suradnja Muslimana i Hrvata bila dosta dobra i na taktičkom, a i na strateškom planu. Nešto prije izbijanja sukoba iz mostarske zrakoplovne baze pobjegao je časnik JNA, neki Perak te se javio generalu Tusu u Zagrebu. Tus ga je odmah imenovao zapovjednikom obrane Mostara. SIS na čelu sa starim udbašem Perkovićem dao mu je prolaznu sigurnosnu procjenu, a koliko je bio siguran pokazalo se čim je stupio na dužnost. Čim je dobio imenovanje Perak je izdao zapovijed o povlačenju HVO-a i civila pošto je JNA navodno toliko jaka da će srušiti cijeli Mostar. Lokalni zapovjednici HVO-a su tu zapovijed odbili pošto su svoje ljudstvo već rasporedili na strateške točke oko vojarni JNA. Perak je nakon toga pobjegao u pravcu Srbije i više nitko za njega nije čuo. Tus ovo svoje kadrovsko rješenje nikad nije objasnio. Borbe u Mostaru počele su početkom travnja 1992. nakon eksplozije cisterne postavljene pored srpske vojarne i instalirane od »nepoznatog izvršitelja«. Nekoliko dana prije Srbi su se počeli iseljavati iz Mostara napuštajući svoje stanove i noseći što su mogli ponijeti. Bio je to signal i za sve ostale kako se nešto priprema. Srbi su iz više od 500 oruđa postavljenih na brda oko Mostara osuli paljbu na grad i okolicu. Usprkos tome jedinice HVO-a i HOS-a koje su se sastojale uglavnom od Hrvata i nešto Muslimana uspjele su sačuvati grad. Iako su srpske snage uspjele osvojiti 60% teritorija BiH (70% ako se uračunaju i vojno, potpuno opkoljeni muslimanski gradovi), nisu uspjele na strateškim pravcima prema Jadranu te su ubrzo prešle u defenzivu. Na ovim pravcima zaustavile su ih jedinice HVO-a i HV-a, a postupnim uključivanjem Muslimana u borbu položaj bosanskih Srba postajao je sve lošiji. Prva muslimanska jedinica u Mostaru osnovana je i naoružana na inicijativu HVO-a, a iz hrvatske su vraćane muslimanske vojno sposobne izbjeglice te uključivane u postrojbe HVO-a, i ABiH. HVO je nastojao što više muslimanskih izbjeglica uključiti u borbi smatrajući kako su HVO i ABiH dvije sastavnice iste vojske, o čemu su tražili da se postigne i formalni sporazum.

U to vrijeme Britanski institut za strateška istraživanja procjenjuje kako Srbi gube rat, a britanski i francuski političari govore javnosti kako je s Bosnom svršeno. Britanci i Francuzi shvaćaju kako će Srbi izgubiti rat ukoliko se Muslimani ne blokiraju i s hrvatske strane. To je bilo moguće postići samo, uz suradnju projugoslovenskog djela UDBA-e i KOS-a, koji su počeli s izazivanjem rata između Hrvata i Muslimana, kako bi se i jedni i drugi iscrpili. Mnogi oficiri JNA, Hrvati i Muslimani počeli su naglo prelaziti u ABiH i HVO, od čega je dobar dio, sudeći po njihovom kasnijem ponašanju, promijenilo uniforme po zadatku izazivanja međusobnih Hrvatsko Muslimanskih sukoba. Do osmog mjeseca ojačana je i muslimanska vojska ABiH te osnažena povratkom izbjeglica s mora uspjela je zauzeti lijevu obalu Neretve, tj. istočni dio Mostara što su ga Srbi prilikom povlačenja potpuno spalili i razrušili. Srbi su prilikom povlačenja porušili i sve mostove na Neretvi. Ostao je jedino teško oštećeni Stari most.

Na području Rame JNA je napala zapadne dijelove prozorske općine sredinom travnja, a topništvom su granatirali sela tijekom svibnja 1992. godine. Slabo naoružana i malobrojna postrojba HVO obranila je Ramu, a u njoj se uz Hrvate borio i manji broj Muslimana. U obrani od četnika i JNA, Hrvati su se organizirali u HVO, a Muslimani su se držali jugoslavenskog sustava obrane u sustavu TO (Teritorijalne obrane) koja je bila integralni dio JNA. Glavni zapovjednik “štaba TO općine Prozor” je Muharem Šabić i on stvara plan “Elif” i plan “Be” obrane, s tim da prvi predviđa suradnju s HVO-om, a drugi samostalno djelovanje. Tek 26. svibnja 1992. godine “štab TO” donosi odluku o formiranju prve dobrovoljačke čete TO Prozor, a za njenog zapovjednika postavljen je Salih Ruvić iz Prozora, po činu kapetan prve klase u JNA. U lipnju dolazi do prvog puškaranja između Hrvata i Muslimana, pa Hrvatska sve više inzistira na sklapanju saveza između AbiH i HVO-a. Zahvaljujući tim nastojanjima 21.7. 1992. u Zagrebu je potpisan sporazum o prijateljstvu i suradnji prema kojemu je HVO sastavni dio jedinstvenih oružanih snaga BiH. Unatoč ovom sporazumu počinju se osjećati sve veća napetosti između HVO-a i Armije BiH. Muslimani počinju utvrđivati položaje prema Hrvatima, umjesto prema Srbima, što izaziva nepovjerenje Hrvata. Raskol u zajedničkoj obrani Ramskog prostora od srpskog agresora, koji još uvijek napada, čini “štab TO” 29. kolovoza 1992. godine aktivirajući plan “Be”, što znači i početak djelovanja Armije BiH protiv HVO-a. “Štab TO općine Prozor” 21. listopada 1992. u selu Blace održao je sastanak s predstavnicima TO-a iz susjednih općina. Sastanku predsjeda Mustafa Hero, načelnik “štaba TO Prozor”. Tijekom sastanka obavijestio je nazočne kako će u petak 23. 10. 1992. doći do sukoba u Prozoru i kako će “čaršijom vladati Muslimani”. Do sukoba je došlo, a neposredan povod je bio to što su pripadnici Armije BiH iz zasjede kod sela Dobrošin ubili četiri pripadnika HVO-a. Ramskim postrojbama Armije BiH u pomoć su krenule postrojbe iz Konjica, Jablanice i Uskoplja (Gornjeg Vakufa). Pripadnici Armije BiH iz ramskih sela Lapsunj, Lug, Varvara i Kovačevo Polje odbili su zapovijed Muharema Šabića da napadnu HVO i odložili oružje. ABiH je izgubila bitku te veliki dio muslimanskog stanovništva napušta Prozor i smješta se na području susjedne općine Jablanica.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:19

5.3.2.POSAVINA

U Posavini napad na Brčko počeo je 30. 4. 1992. Tijekom noći Srbi su poklali svoje sustražare Muslimane, te su arkanovci upali u Brčko. Kada su civili počeli bježati preko mosta u Gunju, vojnici JNA, koji su prethodno postavili eksploziv pod most, digli su ga u zrak, i to u trenutku kada je most bio prepun ljudi. Brčko je smješteno na putu Srbija-Bijeljina-Brčko-Lončari-Modriča i dalje prema Banjoj Luci i Kninu (“koridor”). Za napad na ovaj grad i cijelo brčansko područje Srbi su prikupili domaće jedinice te dijelove Novosadskog i Banjalučkog korpusa bivše “JNA” i brojne oružane jedinice iz Srbije i Crne Gore. U prvom naletu zarobili su velik broj muslimanskih i hrvatskih civila, od čega su poubijali između 5.000 i 7.000. U zrak su digli oba savska mosta na kojima je poginulo više od 60 ljudi koji su spas pokušali naći u Hrvatskoj.
Nakon pokolja u Bjeljini i Brčkom Muslimanima i Aliji je postalo jasno kako se rat ne može izbjeći, kako ih JNA i Srbi ne žele za saveznike te da moraju tražiti druge saveznike. Ako ih jači ne žele za saveznike, moraju se prikloniti slabijem, bar do prve prilike za promjenu saveznika, te je tek tada HVO za Izedbegovića od taktičkog saveznika postao strateški saveznik. Brčko je Srbima bilo strateški važan grad jer je preko njega prelazio koridor između zapadnog i istočnog dijela »Republike Srpske i Srpske krajine«. Ovaj koridor, širine oko 4 kilometra na najužem dijelu, Srbi su branili vrlo snažnim oklopnim i topničkim jedinicama.
(Kasnije tijekom 1992. i 1993. jedinice HVO-a i ABiH pokušavale su presjeći taj koridor, ali su to uspijevale samo nakratko. Nakon velikih gubitaka uvijek su se morale vratiti na početne položaje.)

Demobilizirao sam se 1. 8. 1992. godine, ali sam i dalje ostao u vezi s dečkima koji su odlazili u bosansku Posavinu. Slušao sam informacije i analizirao ih.

Posavina je Hrvatskoj bila važna zbog velikog postotka Hrvata koji su tu živjeli, a i zbog tog što je bolje rat voditi izvan vlastitog teritorija kako bi što manji teritorij Hrvatske bio dostupan neprijateljskom topništvu.
U Posavini oko Bosanskog Broda bilo je dobrih vojnika i manjih skupina, ali je više zapovjedništvo bilo vrlo loše. Borili su se uglavnom Hrvati i nešto Muslimana. Većina ih se ponašala kao da se Hrvatska vojska mora boriti za njih. Pojedini zapovjednici lokalnih muslimanskih naoružanih grupica TO i Patriotske lige nastojali su čuvati svoja sela šireći parolu “Pustit ćemo Hrvate da se obračunaju sa Srbima, a do tada ćemo se naoružati i preuzeti kontrolu”.
U to vrijeme Ministar vanjskih poslova BIH Haris Silajđić je na sastanku u Ujedinjenim Arapskim Emiratima uvjeren kako bosanski muslimani trebaju prepustiti Srbima dijelove BiH gdje nisu većina, tj. Posavinu koja je ionako po Vance Owenovom planu pripala Hrvatima, te od Hrvata uzeti dolinu Neretve kako bi dobili izlaz na more i tako se povezati s ostalim islamskim državama. O tome je razgovarao s Alijom Izedbegovićem koji je to odobrio, pa je Silajđić preko BiH ambasadora Muhameda Šaćirbega i Vitomira Raguža tražio od Amerikanaca i Njemaca da pritisnu Tuđmana i natjeraju ga na povlačenje HV-a iz Posavine. Nakon sve većih međunarodnih ucjena, te nakon što se tim pritiscima pridružio i Izedbegović, Tuđman je procijenio kako se ne može suprotstaviti Amerikancima i Njemcima, te je počeo povlačiti redovne brigade HV-a, ali je lokalnim braniteljima i dragovoljcima dopušten odlazak u Posavinu.

Početkom listopada Srbi su na području Posavine pokrenuli operaciju »Koridor«. Angažirali su oko 48.000 ljudi, više od 100 tenkova i oklopnih transportera, više od 1.000 topova, haubica i minobacača, a imali su i potporu zrakoplovstva. (U Posavini Srbi su ukupno izgubili između 6.000 i 8.000 vojnika oko 160 tenkova, oko 30 transportera, oko 3.000 topničkog oruđa, te 21 zrakoplov. ) Zapovjednik obrane Posavine Stipetić imao je na raspolaganju desetak puta manje snage, najbolje jedinice je rasporedio u dubinu prema Derventi, a najlošije brigade, sastavljene od pretežno prisilno mobiliziranih hrvatskih i muslimanskih izbjeglica iz Bosne, rasporedio je na bokove uz rijeku Savu. Tu su Srbi upravo i probili crtu obrane asfaltnim putem uz Savu prema rafineriji i tako branitelje Bosanskog Broda doveli u poluokruženje. Prisilno mobilizirani branitelji Bosanskog Broda su pobjegli, a put za opkoljavanje je bio potpuno slobodan. Svježih kvalitetnih jedinica u pripremi nije bilo, te su branitelji iz dubine terena dobili zapovijed za povlačenje. Međutim, Srbi ovdje nisu napravili grešku kao u Vukovaru. Prišli su u blizinu mosta, ali su odustali od potpunog opkoljavanja tako da se najkvalitetnije redovite jedinice HV-a mogu povući. Srpsko topništvo je dobilo zadatak da djeluje samo na jedinice koje bi pokušale iz Hrvatske ući u Bosanski Brod, ali na jedinice u povlačenju nisu djelovali. Kada se većina hrvatskih redovnih jedinica povukla, Srbi su srušili most sa svoje strane. Dana 6. 10. 1992. godine Bosanski Brod je pao. Oko 300 hrvatskih vojnika koji nisu na vrijeme dobili zapovijed o povlačenju ostalo je u okruženju i tek su nakon tri dana uspjeli preplivati Savu. Da lokalni mobilizirani izbjeglice (Hrvati i Muslimani) nisu bježali, Brod nikada ne bi mogao biti “prodan”, a Orašje i Domaljevci također bi bili “prodani” da su branitelji ovih mjesta nekom drugom, tj. vojnicima iz Hrvatske prepustili obranu. Obrana Orašja i Domaljevaca temeljila se na lokalnim braniteljima koji nikoga sa strane nisu slušali, a vojnike iz hrvatske su raspoređivali među svoje snage, s time što se sami nikad nisu povlačili na odmor u Hrvatsku i obranu prepuštali drugomu. Zapovjednik Posavskog vojišta Stipetić je sve primjedbe na svoje zapovijedi otklanjao riječima: »Tuđman je naredio«. Problem je samo što te Tuđmanove telefonske zapovijedi nije čuo nitko osim njega. U bosanskoj je Posavini od postrojba koje su slane iz Hrvatske poginulo više od 700 ljudi, a u čitavoj bosanskoj Posavini bilo je više od tri tisuće mrtvih vojnika HV-a i HVO-a.

Par mjeseci prije pada Posavine u Osijek su počeli dolaziti pojedini logističari s područja Orašja koji su tražili granate, pošto više nisu stizale iz Zagreba. Preko svojih poznanstava raspitao sam se o čemu se radi te sam doznao kako su zalihe granata i pješačkih protuoklopnih projektila zarobljenih u Vojarnama JNA istrošene, a da nove značajnije zalihe zbog embarga nisu nabavljene. Slutio sam što će se dogoditi. Raspoloživo stanje streljiva i granata bila je najstroža vojna tajna koju neprijatelj nije smio doznati, te zbog toga Tuđman nije mogao javno posavljacima objašnjavati pad Posavine. Logističari iz Orašja su uspijevali nešto protuoklopnih, topničkih i minobacačkih granata skupiti po Osijeku od nižih zapovjednika iz njihovih tajnih skladišta, koji su odvojili što su mogli, a bilo je i onih koji su to posavljacima dobro naplatili. Zahvaljujući ovim poduzetnim logističarima Orašje je obranjeno.

Najbolja suradnja između hrvatskih snaga HVO-a i muslimanske armije BiH bila je oko Tuzle. Hrvat Željko Knez je stvorio Drugi korpus ABiH i obranio Tuzlu. Zapovjednik obrane Gradačca bio je Hrvat Ivan Mijać, iako su tu u velikoj većini bili Muslimani. 115. brigada HVO-a “Zrinski”, kojom zapovijeda Hrvat Zvonimir Jurić, ocijenjena je kao jedna od najboljih postrojbi Drugoga korpusa ne samo Armije BiH, nego i svih Oružanih snaga BiH. U najužem vodstvu korpusa bilo je više Hrvata. Načelnik Štaba bio je Anđelko Mlakar, a šef sigurnosti Ante Pranjić. U civilnim organima također je bilo mnogo Hrvata. Predsjednik Vlade bio je Saludin Hođić, a potpredsjednik dr. Božo Tomić.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:20

5.3.3.MUSLIMANSKO-HRVATSKI RASKOL

Južno od Sarajeva suradnja je vremenom postajala sve slabija i na mnogim mjestima je ovisila o lokalnim zapovjednicima. Prvi taktički znakovi raskola javljaju se još početkom 1992. nakon donošenja MUSLIMANSKE DEKLARACIJE. Muslimanski vjerski vođa je već u siječnju u Konjicu, otvoreno, preko Radija Konjic pozvao na klanje i ubijanje kaurina. S vremenom su nepovjerenje i nesporazumi sve više rasli, najčešće zbog nabave oružja. Hrvatska vojska naoružavala je HVO, a Hrvatska policija HOS i muslimansku političku stranku SDA koja je formirala ABiH. Borci HVO-a sve više su zamjerali Muslimanima što ne znaju protiv koga bi se borili i što izbjegavaju borbu s JNA i Srbima. Mnogi Muslimani su na JNA gledali kao na vlastitu vojsku te se nisu željeli boriti protiv nje, pa je u Vitezu već koncem travnja došlo do neprijateljstva između Hrvata i Muslimana. Prvih su mjeseci borbe protiv Srba vodile uglavnom jedinice HVO-a i HOS-a u kojima je bilo i dosta Muslimana, te pojedine paravojne jedinice Muslimana iz Patriotske lige koje nisu bile ni pod čijom političkom kontrolom.

Muslimani su se počeli pripremati za obranu 10. lipnja 1991. godine, kad su na Kongresu SDA u Sarajevu (Dom milicije) osnovali Savjet za nacionalnu obranu koji treba “da djeluje uz SDA, sve dok za to postoje potrebe”. Savjet je organizator Patriotske lige koja predstavlja začetak ABiH. U suradnji s Patriotskom ligom osnovane su jedinice »Bosna« koje se označavaju brojevima, a bile su poznate i pod nazivom Zelene beretke. Korištenje više naziva dovelo je do toga da se pod svakim od naziva pretpostavljala posebna organizacija, pa je često bilo nejasno o kome se zapravo radi. Patriotska liga djelovala je u izrazito konspirativnim uvjetima, te ni kasniji visoki časnici ABiH, generali Alagić i Muslimović, nisu uspjeli da se, unatoč pokušajima, povežu s njima. U Patriotskoj ligi načelno je vladalo nepovjerenje prema časnicima iz JNA koji su se pokušavali pridružiti organizaciji, iako su neki časnici, poput Sefera Halilovića i Mustafe Hajrulahovića - Talijana postavljeni na visoke položaje. Na vojnom savjetovanju u Mehurićima kod Travnika (7 - 8. 2. 1992.) ustanovljeno je kako Patriotska liga raspolažes60.000 do 70.000 naoružanih članova, 17 dana kasnije Sefer Halilović izdaje «Direktivu za obranu suvereniteta Republike Bosne i Hercegovine», tj. izvođenje borbenih operacija. Sustav je pokrivao cijelu BiH, a sastojao se od Glavnog stožera PL-a na razini Republike, devet regionalnih stožera, 103 općinska stožera i velikog broja različitih postrojbi, organiziranih u formacije od voda do brigade. Patriotska liga se do jeseni 1991. naoružala na području cijele BiH, a oružje je stizalo raznim kanalima, najviše iz Hrvatske oružjem zaplijenjenim nakon pada vojarni JNA. Patriotska liga organizirala je u tajnosti odlazak Muslimana iz nekih mjesta u BiH na školovanje u MUP Hrvatske u Kumrovec, Lučko i Rakitje, a mnogi njeni pripadnici su prva ratna iskustva stekli na hrvatskim ratištima. Raširenost Patriotske lige na području cijele Republike BiH trebala je osigurati pravodoban i odlučni otpor agresiji u svim dijelovima BiH. U gotovo svim većim mjestima BiH koje je zauzela JNA pružen je nekakav otpor napadaču, ali na mnogim mjestima nije bio dovoljno organiziran i uspješan, često zbog političke blokade iz Alijinog Stožera. Ove postrojbe su se kasnije uklopile u ABiH kao i pripadnici TO, te dijelovi milicije. Zapovjednici TO su bili uglavnom bivši rezervni oficiri JNA i bili su često antihrvatski orijentirani, dok mnogi pripadnici Patriotske lige nisu željeli, kasnije, tijekom 1993. sudjelovati u napadima na hrvatske enklave (ABiH uglavnom nije napadala jedinice HVO-a koje nisu imale svoj teritorij i lokalnu civilnu vlast) i postali su nepoželjni u Alijinim planovima stvaranja čiste muslimanske Bosne. Zapovjednici Patriotske lige koji se nisu željeli podčiniti Aliji, morali su tijekom 1993. pobjeći kako ne bi bili likvidirani. Jedan od zapovjednika obrane Sarajeva, Jusuf Juka Prazina, ubijen je čak u Belgiji.
U travnju 1992. JNA je napustila vojarne Draga u Busovači, Kaonik kod Busovače, Stojkoviće pored novoga Travnika i Petar Mećava u Travniku. Te vojarne su napuštene dogovorno i bez borbe. Preuzimanje vojarne Kaonik kod Busovače bilo je povodom prvih sukoba između Hrvata i Muslimana. Muslimani nisu sudjelovali u preuzimanju vojarne, ali su tražili oružje.

Dana 7. travnja 1992. odlukom predsjednika dr. Franje Tuđmana Republika Hrvatska je, među prvima u svijetu, priznala neovisnost, samostalnost i teritorijalni integritet tadašnje Republike Bosne i Hercegovine. Projugosovenska frakcija HDZ-a spriječila je objavu ove odluke u Narodnim Novinama (službeni list Vlade republike Hrvatske), kao i u dokumentima Ministarstva Vanjskih poslova, a u medijima se o tome pojavila samo kratka informacija. Ova odluka bila je u suprotnosti s već proširenim pričama o dogovoru Tuđmana i Miloševića kojima su oni podijelili Bosnu, pa je širenje informacije o priznanju BiH trebalo spriječiti. Teorija o podijeli BiH bila je vrlo korisna za radikalizaciju muslimana i jačanje njihovog nepovjerenja prema Hrvatskoj.
Čim je BiH priznata, međunarodni pregovarači počeli su pregovore o njenoj podjeli. Predsjedavajući EU Portugalac Jose Cuttieliro ponudio je plan o kantonizaciji BiH. Plan se temeljio na etničkom principu. Muslimanima je trebalo pripasti 44%, kao i Srbima, a Hrvatima je trebalo pripasti 12%. Plan su u Lisabonu potpisali i Srbi i Muslimani i Hrvati, ali je nakon povratka u Sarajevo Alija povukao svoj potpis, zbog otpora u vlastitoj stranci.
Dana 15. 4. 1992. službeno je konstituiran štab TO BiH i preuzima zapovijedanje jedinicama Patriotske lige, čime TO postaje formalna vojna organizacija bosanskih Muslimana. Ubrzo u postrojbe te armije dolaze dragovoljci muđahedini iz islamskih zemalja, koji neprijatelje vide u svima koji nisu muslimani.
Dana 6. 5. dr. Franjo Tuđman sudjelovao je u Bruxellesu na Mirovnoj konferenciji o SFRJ, a 22. 5. u New Yorku u Općoj skupštini prigodom primanja Republike Hrvatske u članstvo Ujedinjenih naroda, rekao je: “Članstvo u Ujedinjenim narodima kruna je međunarodne potvrde suverene državnosti Republike Hrvatske.”
Dana 22. 5. 1992. BiH je primljena u UN, a uoči ovoga Hrvati su od Muslimana tražili zajedničko djelovanje svih snaga za obranu od Srba. Međutim, Alija se pravio kako ne vidi što se događa, pa su zbog tog Muslimani tek 20. 6. 1992. proglasili ratno stanje. Osim što su izbjegavali pripreme za obranu, dio Muslimana sve je javnije inzistirao na BiH kao građanskoj državi utemeljenoj na principu jedan čovjek - jedan glas (iako je na hrvatsko-muslimanskom referendumu odlučeno kako svi narodi imaju jednaka prava). Ovo je kod Hrvata izazivalo sumnju u zajednički interes, što je još i pojačano izjavama nekih muslimanskih čelnika o potrebi stvaranja čiste muslimanske države.
Dana 30. 5. 1992. Vijeće sigurnosti UN-a izglasalo je Rezoluciju 757 kojom se zabranjuje trgovina sa Srbijom i Crnom Gorom (osim hranom i lijekovima). Ovime je Velika Britanija uspjela spriječiti zračne napade na srpske položaje u BiH. Koliko su sankcije bile ozbiljne, vidi se po tom što čak ni srpski devizni računi u inozemstvu nisu bili zamrznuti.
U svibnju 1992. postrojbe HVO-a Vitez zauzele su skladište u Slimenima, a u borbi nisu sudjelovale postrojbe Armije BiH. Unatoč tomu, Armija BiH traži podjelu zaplijenjenog oružja JNA prema svojim kriterijima. Kada je to Hrvatska strana odbila, Armija BiH svoje zahtjeve pokušava ostvariti silom.
U istom mjesecu zapovjedništvo HVO-a po zapovijedi Gojka Šuška sklapa dogovor s pojedinim zapovjednicima Patriotske lige o deblokadi Sarajeva. Dogovor je razrađen između Nijaza Batlaka, poznatijeg pod ratnim imenom Mate Šarlija Daidža, i Jusufa Juke Prazine. Mate Šarlija Daidža je bio povratnik iz inozemstva, profesionalni vojnik koji je se deklarirao kao Hrvat muslimanske vjere. Nastojao je stvarati mješovite katoličko muslimanske jedinice u BiH te je dosta oružja podijelio muslimanima. Daiđa i Prazina su organizirali koordiniranu akciju za deblokadu Sarajeva. Akciju je iznutra trebala povesti Patriotska liga, a izvana sve slobodne jedinice HVO-a i Patriotske lige na potezu od Mostara do Sarajeva. Jedinice izvana trebao je predvoditi Daidža. Međutim, jedinice muslimanske Armije BiH lojalne Aliji Izedbegoviću zabranile su HVO-u prolaz kroz Konjic, te spriječile postrojbe HVO-a pod zapovjedništvom Nijaza Batlaka u deblokadi Sarajeva preko Igmana pod izlikom “kako ih ustaše neće oslobađati”. Daidža je jamčio kako je tada za 48 sati mogao razbiti obruč oko grada.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:21

Ovom prodoru suprotstavio se i Konjički HVO koji je već tada bio vrlo nepovjerljiv prema Muslimanima zbog loše lokalne suradnje, pa čak i manjih sukoba. U to vrijeme i muslimanske postrojbe su pokušale deblokirati Sarajevo iznutra, na pravcu Ilidže, 8. 6. 1992. godine. Vikićevi policajci su izbili na vrh Milinkladske, a Dino Magoda je dospio duboko do trebevićkih padina. Dijelovi buduće Desete brdske i jedna jedinica Vojne policije naredbom iz Izetbegovićeva kabineta vraćeni su s Vraca. Tada su četnici već bili svladani i pružali su otpor još samo iz jedne zgrade, ali je stiglo naređenje o obustavljanju akcije. Aliji je odgovarao imidž Sarajeva u zapadnim medijima kao najvećeg mučeničkog grada, a odgovaralo mu je i blokirano Sarajevo iz političkih razloga. Njegov mandat predsjednika Predsjedništva trajao je godinu dana i nakon toga Skupština BiH je trebala izabrati drugog. Kako se Skupština ne bi mogla sastati bilo je dobro držati Sarajevo u izolaciji. Bojao se i dezertiranja iz vlastite vojske, ako bi se otvorila mogućnost za bijeg iz Sarajeva. Kako bi mogao manipulirati Sarajlijama, Alija je odbio i brojne ponude europskih i arapskih vlada za satelitsku i TV deblokadu Sarajeva. Za vrijeme Alijinih Ženevskih pregovora dolazilo je do prekida svih telefonskih veza Sarajeva s okolinom. Odmah nakon sprječavanja Daidžinog prodora prema Sarajevu naglo je poraslo nepovjerenje Hrvata prema Muslimanima, a i prema HOS-u u kojemu je bilo puno Muslimana (u mnogim jedinicama su bili i većina). U Sarajevu je nakon Alijine sabotaže deblokade došlo do oružane pobune Jusufa Juke Prazine koji je nakon vojnog poraza svojih snaga morao pobjeći u Mostar, a odatle u Belgiju.

Alija Izedbegović je stopiranjem deblokade Sarajeva razotkrio svoje strateške ciljeve i planove, o čemu je Šušak informacije imao već prije sklapanja sporazuma iz Graca koji je potpisan ni mjesec dana ranije, ali je na području Posavine odmah i prekršen. Nakon blokade prodora prema Sarajevu Šušak je uvidio realnost informacija o planovima britanskih službi za vođenje specijalnih oblika rata koje je uspio, preko svojih veza s američkim obavještajnim službama doznati, a po kojima su Muslimani uz pomoć Islamskih zemalja nagovoreni na prodor prema Jadranu, tj. na sukob s Hrvatima. Aliji Izedbegoviću bi najviše odgovaralo kad bi Hrvati istovremeno ratovali sa Srbima, a i s ABIH, kako bi lakše osvojio hrvatske prostore srednje Bosne i Hercegovine. Primirje sa Srbima pokušavao je dogovoriti neformalno, kao tajni dogovor, ali su ga Britanci natjerali na sklapanje javnog dogovora, pošto njima nije bio cilj braniti interese Muslimana i stvarno im osigurati izlaz na Jadran, već su im interesi Srba bili važniji. Interese Muslimana su branili samo taktički, zbog stjecanja povjerenja u Muslimanskom vodstvu i islamskim zemljama bogatih naftom.

Kako bi se muslimani odvratili od sukoba s Hrvatima Predsjednik Tuđman je nastojao od samog početka sukoba u BiH uspostaviti zajedničko zapovjedništvo svih Muslimanskih i Hrvatskih snaga u BiH, ali je zbog Izedbegovićevog otezanja tek 21. 7. 1992. u Zagrebu potpisan Sporazum o prijateljstvu i suradnji prema kojemu je HVO dio jedinstvenih oružanih snaga BiH. (Ovaj sporazum je ponovno dotjerivan i potpisivan 21.9. 1992. u New Yorku, te 25.4. 1993. i 12.5. 1993. Izedbegović je kasnije potpisivanje ovih sporazuma objašnjavao taktičkim i humanitarnim razlozima, kako ne bi ostao bez logističke podrške iz Hrvatske.) Pošto sporazum nije imao nikakvih učinaka na terenu, a kako bi Hrvatska obranila Dalmaciju i kako ne bi morala ratovati istovremeno na dva fronta, što nije bila u stanju, Šušak je odmah poduzeo sve kako bi primirio sukobe sa Srbima i u BiH, a i na hrvatskom ratištu. Istovremeno je počeo jačati položaje na pravcima kojima bi Muslimani mogli prodrijeti prema Pločama. Kako bi što duže vezali za sebe muslimanske snage i tako im onemogućili veliku koncentraciju na prostoru između Mostara i Bugojna, hrvatskim enklavama u srednjoj Bosni oružje i streljivo dopremano je čak i helikopterima koje je Šušak hitno nabavio u Rusiji čim su počeli sukobi s Muslimanima. Kako do izdvojenih enklava srednje Bosne nije uspijevao dostaviti dovoljno opreme i oružja Manolićevi kadrovi su počeli širiti glasine kako on želi braniti samo svoju Hercegovinu, a srednju Bosnu je prepustio muslimanima kojima dostavlja čak i oružje, iako je on dostavu oružja morao dozvoliti kako bi se muslimani na drugim ratištima mogli obraniti od eventualnog novog Srpskog napada, što bi dovelo do nove rijeke muslimanskih izbjeglica u Hrvatsku. Da je Hrvatska prekinula dopremu oružja Muslimanima Srbi bi pričekali da potroše streljivo, te bi krenuli u novu opći napad, nakon čega bi 2.500.000 muslimana i 700.000 BiH Hrvata završilo u Hrvatskoj. Hrvatska to ne bi mogla izdržati ni logistički, ni sigurnosno, te bi tada bez problema Srbi osvojili Dalmaciju, nakon čega bi na red došla Slavonija čime bi plan stvaranja velike Srbije bio dovršen. Na suradnju s HVO-om po Šuškovoj zapovjedi pozvan je i lokalni zapovjednik HOS-a Blaž Kraljević, koji je pokušavao osvojiti čak i čisti srpski grad Trebinje u istočnoj Hercegovini. On je u Australiji previše dugo sanjao o hrvatskoj granici na Drini, te nije uspio shvatit kako su pojedini Muslimani počeli sanjati o svojoj državici s granicom na otvorenom moru, a na to su ih poticali, osim Engleza i Francuza, mudžahedini, te islamske zemlje koje su željele muslimansku državu u Europi, s izlazom na otvoreno more.
HOS pod zapovjedništvom Blaža Kraljevića zbog nerazumijevanja političkih igara znatno je pridonosio zbrci na terenu. Početkom rata u BiH sve jedinice HOS-a su prebačene tamo, kako Paraga s njima ne bi mogao prijetiti vojnim udarom. U pravilu su odlazili na najgora ratišta. To je odgovaralo i Tuđmanu i Šušku, kako bi otklonio opasnost od vojnog udara u Hrvatskoj, a odgovaralo je i Manoliću kako bi imao tajni instrument za uplitanje u BiH sukob. Manolić je preko svojih operativaca Paragi slao oružja koliko je trebalo te je HOS ubrzo postao, na mnogim mjestima, većinom muslimanska postrojba.

HOS na čelu s Blažom Kraljevićem, kao i Patriotska liga postali su smetnja KOS-ovcima ubačenim u HVO i ABIH koji su činili sve kako bi što više potpirili sukobe između ABIH i HVO-a. KOS-ovci u ABIH su dobili zadatak marginalizirati ili likvidirati sve prohrvatski nastrojene zapovjednike Patriotske lige, a KOS-ovci u HVO-u su dobili zadatak marginalizirati ili likvidirati sve promuslimanski orijentirane zapovjednike HVO-a. Šušak je lokalnom zapovjedništvu HVO-a naredio razgovore s Kraljevićem kako bi ga uvjerili u potrebu smirivanja sukoba sa Srbima, te oprez prema postrojbama ABIH. Blaž Kraljević je u HOS-u imao većinu Muslimana i mogao je odigrati ulogu tampona između HVO-a i ABIH, samo da je shvatio igre koje vode ubačeni KOS-ovci. Međutim on je uporno odbijao obustavu sukoba sa Srbima, zbog čega je došlo do neprijateljstva između njega i zapovjednika HVO-a. To su iskoristili ubačeni UDBA-ši koji su mu organizirali zamku nakon neuspješnih pregovora u Ljubuškom. Likvidaciju je odradila grupa kriminalaca, bivših suradnika UDBA-e od kojih su neki 1991. bili uključeni u obranu Hrvatske u postrojbama posebne pričuvne policije iz Hrvatske, a koji su se početkom 1992. prebacili u BiH, u Tutinu postrojbu. Tuta je bio bivši suradnik Josipa Manolića ubačen među Hrvatske emigrante u Njemačkoj koji se vrlo uspješno prilagodio Šušku, te se svuda predstavljao kao njegov čovjek od najvećeg povjerenja, ali je i dalje održavao povremene kontakte sa Manolićem, kao i pojedinci iz njegove kažnjeničke bojne. Šušak ga je kao takvog i prihvatio, vjerujući u njegov nacionalni naboj, ne shvaćajući Manolićevu sposobnost manipulacije ljudima suprotnih političkih uvjerenja. Čim je Kraljević likvidiran terenski suradnici odjeljenja za psihološko propagandnu aktivnost (PPA) HVO-a, HV-a i MUP-a već su brujali kako je to naredio Šušak. Kako izvršioci Kraljevićeve likvidacije to ne bi mogli demantirati vrlo brzo su svi poginuli na različite načine, najčešće na bojištu s metkom u leđima, slično kao i zapovjednici posebne pričuvne policije u Hrvatskoj.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:21

Nakon likvidacije Blaža Kraljevića Paraga je pokušao HOS-ovce vratiti u Hrvatsku i ponovno pokušati izvesti vojni udar, ali je Đapić to uspio spriječiti. Nakon smirivanja stanja Hrvati iz HOS-a prešli su u HVO i HV, a mnogi dotadašnji Hrvati muslimanske vjere postali su najradikalniji borci ABiH, što je najviše odgovaralo Aliji Izedbegoviću, dok su prohrvatski orijentirani Muslimani iz Patriotske lige ubrzo potpuno marginalizirani i uklopljeni u ABiH. Raspadom HOS-a Manolić i njegova udbaška ekipa izgubili su svoj najjači nesvjesni oružani instrument utjecaja u BiH pa su se dohvatili svog posljednjeg oružja - medija. Osnovni razlog njihova neuspjeha je taj što psihološki formirani u uvjetima komunističke diktature, nisu mogli shvatiti kako jedna država, u uvjetima demokracije može opstati samo ako većina stanovništva želi njezin opstanak. Opstanak BiH kao samostalne centralizirane države nisu željeli ni Srbi, ni Hrvati, a ni velik dio Muslimana. Neki Muslimani su se željeli prikloniti Srbima, neki Hrvatima, neki kao npr., Alija Izetbegović željeli su ili konfederativnu Jugoslaviju s unitarnom BiH, ili malu muslimansku državu. Kasnije, u siječnju 1995, za vrijeme Bihaćke krize Woren Christoper je pred Američkim kongresom izjavio kako »Vlada u Sarajevu već četiri godine intenzivno surađuje na podjeli te zemlje«.

Dana 13. 6. 1992. na planini Raduša, općina Uskoplje/Gornji Vakuf, iz zasjede Muslimani su ubili četiri časnika HVO-a. Nakon toga je došlo do prvih sukoba na području općine Gornji Vakuf/Uskoplje.
Dana 18. 6. organizacija Islamske konferencije traži vojnu intervenciju protiv Srba u BiH pod pokroviteljstvom UN-a.
Dana 25. 6. 1992. predsjednik Tuđman je u Strasbourgu sudjelovao u radu Mirovne konferencije o ratu u Bosni i Hercegovini, zajedno s Lordom Carringtonom, S. Miloševićem, A. Izetbegovićem i H. Silajdžićem.
Između 28. i 29. 6. 1992. francuski predsjednik Mitterand iznenada je sletio na sarajevski aerodrom, iako su bili najavljeni zračni napadi na Srbe. Time je otvorio zračni most prema Sarajevu i Karađića predstavio kao stranu u pregovorima, a istovremeno je smanjio mogući rizik zapadnih napada na Srbe.
Između 1. i 2. srpnja 1992. u Jadran je uplovila šesta flota SAD-a čime je onemogućeno nabavljanje ozbiljnih količina oružja, streljiva i granata.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:22

5.3.4. ORUŽJE

Dana 21. 7. 1992. predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović potpisali su sporazum o prijateljstvu i suradnji dviju država. Zamjenici ministara vanjskih poslova dviju država dr. Miomir Žužul i Vlatko Kraljević potpisali su Sporazum o uspostavi diplomatskih odnosa između dviju država. Na tom susretu dva predsjednika postigla su i dogovor o suradnji između HVO-a i Armije BiH kako ne bi dolazilo do nerazumijevanja i sukoba. Nekoliko dana kasnije general Sefer Halilović na početku sastanka u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine u prvoj rečenici kaže kako ne priznaje nikakvu drugu vojsku osim Armije BiH. Time se stavio na čelo zagovornika samostalne muslimanske države, bez Hrvata i Srba.
Dana 27. 7. predsjednik Tuđman je primio u privatni posjet predsjednika Argentinske Republike C. S. Menema pri čemu je načelno dogovorena tajna isporuka oružja, eksploziva i topničkih granata Hrvatskoj. Ovu operaciju američke, britanske i francuske službe dugo nisu uspjele razotkriti. Tek kada je MI6 otkrio kako je Dinko Šakić jedan od glavnih karika u ovom lancu, BBC je počeo medijske napade na njega. Britanci su se kasnije uspjeli osvetiti i Menemu tako što su ga uz pomoć svojih argentinskih obavještajnih propagandista smjestili u zatvor, nakon silaska s vlasti.
Hrvatska je oružje nabavljala na raznim stranama i na različite načine, zbog totalnog embarga na oružje i opremu. Dio oružja Hrvatska je pokušala i sama proizvoditi, ali to se pokazalo vrlo teško i sporo. Prve domaće strojnice pod nazivom ERO i ZAGI često su se zaglavljivale, što ih je činilo nepouzdanima. Minobacačke cijevi lagano je bilo proizvoditi, ali najteža se pokazala proizvodnja onog najvažnijeg i najskupljeg: minobacačkih, topničkih, tenkovskih i haubičkih granata, osobito upaljača za njih, a najteže proizvodnja raketnih projektila. U SFRJ bila je razvijena proizvodnja svih eksploziva, granata, VBR-ova i ostalog oružja, ali je bila decentralizirano organizirana, te ni jedna republika (osim Srbije) nije mogla samostalno proizvoditi oružje. Najvažnije komponente proizvodile su se u Srbiji i BiH, a oprema za ovu proizvodnju nabavljena je na Zapadu nakon svađe između Tita i Staljina. Budući da Hrvatska nije mogla nabaviti opremu za takvu proizvodnju, nije mogla postići odgovarajuću kvalitetu vlastitog naoružanja pa se morala opredijeliti za ilegalni uvoz pušaka, eksploziva, granata, upaljača, vojne elektronike, sredstava veze i svega ostalog što se nije moglo na brzinu i u dovoljnim količinama proizvoditi u domaćim tvornicama. Najvažnije za kopneni rat je dovoljna količina granata, od kojih jedna stoji više nego sanduk kalašnjikova, a to ni mnogim vojnicima nije bilo jasno, pa nisu mogli shvatiti zašto ne možemo organizirati napade širih razmjera. Kako ne bismo mogli organizirati vlastitu proizvodnju oružja pobrinuo se i MMF. Po prvom stend by aranžmanu s ovom međunarodnom institucijom morali smo obustaviti rad Koksare u Bakru, Tvornice elektroda i ferolegura u Šibeniku, Tvornice Dalmacija u Dugom Ratu, Željezare Sisak, Đure Đakovića, Jedinstva u Zagrebu i više manjih poduzeća. Za uzvrat MMF je omogućio reprogramiranje dugova naslijeđenih od bivše SFRJ. Istovremeno je ocijenjeno kako u Hrvatskoj ima premalo banaka, te taj broj treba povećati, kao i broj štedionica. (Već po drugom stend bay aranžmanu je procijenjeno kako banaka i štedionica ima previše pa im treba smanjiti broj.)

U srpnju 1992. održan je sastanak u Međugorju na kojem su Muslimani i Hrvati predložili da se BiH organizira u četiri kantona, od koji bi dva bila muslimanska, jedan srpski i jedan hrvatski.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:23

5.3.5. LONDONSKA KONFERENCIJA

Vlada dr. Franje Gregurića smijenjena je 12. 8. 1992. kad je imenovana nova na čelu s Hrvojem Šarinićem. Od 25. do 27. 8. 1992. dr. Tuđman je u Londonu sudjelovao u radu na Mirovnoj konferenciji o bivšoj SFRJ gdje je definirano da se granice ne mogu mijenjati, osim dogovorom. Srbija je ovdje politički pobijedila samim tim što je otišla na konferenciju (dogovor), a to je i bio osnovni cilj konferencije. Alija Izetbegović je to kao žrtva mogao odbiti, ali je rekao: “Pregovarati se mora”. Londonska konferencija prihvatila je četnike za pregovaračku stranu. Jedino što Srbi i JNA nisu do tada uspjeli je uspostaviti širu teritorijalnu vezu s banjalučkom regijom, otvoriti još dva koridora, kako su planirali, i zauzeti još jedan industrijski ili prometni čvor. U isto vrijeme ABiH uz pomoć oružja kupljenog od Hrvatske i dobavljenog preko Hrvatske, oslobodila je cijelo Podrinje, a oko Pala je potpuno zatvoren obruč dolinom Drine. Lokalni zapovjednik Imamović je osvajao dio po dio terena u pravcu Drine, a planirao je pokrenuti ofenzivu prema Goraždu i Foči. Osvojio je vrh Treskavice te bio nadomak Kalinovika, rodnog mjesta Ratka Mladića. Imamović je ubijen u čudnim okolnostima, vjerojatno kao nezgodan svjedok. Zapovjednik obrane Srebrenice Naser Orić javljao je da je ubijeno onoliko četnika koliko su oni civila pobili, a vojnici iz Goražđa su mogli gledati zgrade na Palama. Prva mostarska brigada uspjela je osloboditi istočnu obalu Mostara. Deblokada Sarajeva operacijom Jug trenutak je kad su jedinice ABiH zabilježile značajna napredovanja, oslobađaju Trnovo i Rogoj, ali bivaju zaustavljene zbog blokade dopreme streljiva od Alijinog logističara Čengića. Slijedila je operacija Koverat, pa druge operacije koje su sve odreda sabotirane iz samog vrha ABiH. Paralelno s tim je polagano smanjivana multietničnosti ABiH, sve izraženije su šikanirani Jovan Divjak, Stjepan Šiber, Dragana Vikića, i njima slični. Sve je značajnije aktiviranje ideologa islamizacije vojske, sve češće stvaranje kaosa u redovima branitelja Sarajeva, sve izraženije nepoštivanje zapovijedi koje su stizale od generala Mustafe Hajrulahovića Talijana, prvog komandanta Sarajevskog prvog korpusa.
Britanski plan izazivanja sukoba između Hrvata i Muslimana, tj. prekida strateškog saveza postupno je davao sve više rezultata. Prva veća politička zamka Izedbegoviću postavljena je na Londonskoj konferenciji. Iako je zamka bila očigledna, iako je cijeli pregovarački tim iz Sarajeva donio odluku o nesudjelovanju na Londonskoj konferenciji, iako je prva točka dnevnog reda bila podjela Sarajeva, te iako je u delegaciji dogovoreno odbijanje plana Ailija Izetbegović je na iznenađenje svih na konferenciji za tisak nakon prve sjednice rekao “Mi plan u osnovi prihvatamo”. Time je postalo jasno kako on u Britansku zamku nije upao slučajno već je sve radio svjesno, a smetnja su mu bili pojedini prohrvatski zapovjednici Patriotske lige za čije smjenjivanje mu je trebalo nešto vremena.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:23

5.3.6. DOLAZAK UNPROFORA

Dana 28. 8. 1992. ministri vanjskih poslova i obrane Zapadnoeuropske unije (WEU) odobrili su slanje 5.250 vojnika za zaštitu humanitarnih konvoja u BiH. Britanske jedinice su se rasporedili u srednjoj Bosni gdje su izmiješani živjeli Hrvati i Muslimani. Odmah nakon toga Britanci su počeli intenzivirati realizaciju plana sukoba Hrvata i Muslimana po metodi »zavadi pa vladaj«. Njihov dugoročni plan je bio iscrpiti Hrvate i Muslimane u međusobnoj borbi, nakon čega bi Srbi zauzeli čitavu BiH. Time bi nastala »Velika Srbija» s većim dijelom Jadranskoga mora i većim dijelom bivše Jugoslavije. Hrvatska bi nakon toga bila osuđena na lagano umiranje i raseljavanje. Na scenu izlazi Lord Owen (član tajnih loža Royal Institute of Int. Affairs i Committee of 300) koji Hrvatima u BiH obećava više nego su tražili, a isto tako i Izetbegoviću obećava sve što on traži. Skoro sve što je držao HVO, u Vance-Owenovu planu je obećano Hrvatima, čime su Hrvati gurnuti u rat na strani Srba. Hrvatskom stanovništvu nudilo se oko 35% teritorija kroz provincije 8, 10 i 3. Istovremeno, Owen je Aliji, tajno, nudio izlaz na otvoreno more tako što mu obećava grad Ploče s lukom i okolinom te široki koridor kroz zapadnu Hercegovinu gdje žive gotovo isključivo Hrvati. Owen je znao kako Tuđman ne može ustupati hrvatski teritorij i zato nikada ovo nije ponudio kao službeni dokument, ali je više puta to javno tražio, čak i pred medijima, kao čin dobre volje prema Muslimanima. Tuđman je znao što odbijanje znači, i već tada je shvatio kako će morati primiriti sukobe sa Srbima kako ne bi morao voditi borbu na dva fronta. Nakon nepopuštanja Izetbegoviću i Owenu uslijedili su britansko-francuski politički i ekonomski pritisci, a polovicom 1993. i pokušaji vojnog prodora prema moru preko Mostara. Kada to nije uspjelo, Alija je koncem 1993. svoje zahtjeve smanjio samo na luku Ploče, ali je Tuđman tada bio već toliko ljutit na njega da ni o tomu nije htio razgovarati. Ovaj, za Muslimane najveći problem, riješen je tek 22. 11. 1998. kada je u Zagrebu potpisan Sporazum o slobodnom tranzitu kroz teritorij Republike Hrvatske u Luku Ploče i iz nje, te kroz teritorij Bosne i Hercegovine u Neum. Sporazum su potpisali predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman i član Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. Sporazumom je uspostavljena i slobodna trgovačka zona Ploče.
Od 20. do 23. 9. 1992. predsjednik, dr. Franjo Tuđman, je u New Yorku sudjelovao na 47. zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda i pri tom je u govoru iznio hrvatska gledišta u svezi s okončanjem ratne krize na području bivše Jugoslavije, a 30. 9. u Ženevi, s predsjednikom SR Jugoslavije D Ćosićem, potpisao je sporazum po kojemu će Jugoslavenska armija napustiti Prevlaku do 20. listopada, u skladu s Vanceovim planom.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:24

5.3.7. JAČANJE HRVATSKO-MUSLIMANSKIH SUKOBA

Početkom listopada počeli su hrvatsko-muslimanski sukobi u općini Novi Travnik, u području sela: Senkovci, Sinokos i Donje Pećine, Opara te u samom gradu. U tim selima Muslimani su napali zapovjednika HVO-a Jajce Stjepana Blaževića i predsjednika HVO-a Jajce Nikolu Bilića. Tada je poginulo 15 pripadnika HVO-a. Muslimani su tada prvi put koristili teško topništvo protiv Hrvata. Muslimani su napali zapovjedništvo HVO-a u Novom Travniku i uništili Ratnu bolnicu HVO-a. Zapalili su dvije zgrade u gradu, gdje su živjeli pretežno Hrvati. Cilj napada im je bio zauzimanje benzinske pumpne stanice, a kada u tome nisu uspjeli, zapalili su je. Grad je podijeljen. Stanovništvo gornjeg dijela kontroliraju Muslimani, a donji novi dio grada kontroliraju Hrvati. U tim sukobima poginulo je 8 pripadnika HVO-a, a 16 je ranjeno. Mediji su nastojali ove sukobe prikazati kao lokalne incidente, a istina je da su lokalni sukobi i neprijateljstva služili samo kao povod, a ne uzrok sukoba. Muslimani su poslije svakog idućeg napada nastojali naći neki zgodan povod kako bi sukobe mogli prikazati kao lokalni incident, a ne kao svoju strategiju.
Dana 20. 10. 1992. u Lašvanskoj dolini, u selu Ahmići, pripadnici ABiH zaustavili su pomoć hrvatskim braniteljima iz Kiseljaka u Jajce, a 23. 10. 1992. u blizini sela Dobrašin iz zasjede su ubili četiri pripadnika HVO-a i onemogućili prolaz snagama HVO-a iz Prozora prema Jajcu koje je doživljavalo vrhunac oružanih napada srpskih snaga, nakon čega su hrvatski branitelji Jajca, zbog nemogućnosti istovremenog ratovanja i protiv Srba i protiv Muslimana, bili primorani na povlačenje s položaja i izbjeglištvo. Jajce je zadnji veći grad koji su Srbi zauzeli u toku 1992, nakon čega su prešli u defenzivu i čekanje na međusobno iscrpljivanje Hrvata i Muslimana.
Dana 20. 10. 1992. dr. Tuđman je u Ženevi u nazočnosti C. Vancea i R. Owena pregovarao s D. Ćosićem o normalizaciji odnosa Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. Taj je sporazum dr. Tuđmanu bio bitan jer je očekivao sukobe s Muslimanima dolinom Neretve na pravcu prema Pločama.
Dana 25. 10. 1992. u operaciji Tigar oslobođeno je šire područje oko Dubrovnika, do Prevlake, čime je smanjen pritisak na ovaj grad. Nakon ove operacija izvršena je demobilizacija oko 40.000 pripadnika Hrvatskih oružanih snaga zbog velikih troškova rata, kako bi ta sredstva mogla biti upotrijebljena u očekivanim sukobima s muslimanima.
Dan 27. 10. dr. Tuđman je u Ženevi, u nastavku rada Međunarodne mirovne konferencije o bivšoj SFRJ, u nazočnosti glavnog tajnika UN-a B. B. Ghalija te supredsjedatelja C. Vancea i lorda D. Owena sudjelovao u razgovorima s D. Ćosićem i A. Izetbegovićem.
Krajem 1992, kada je došlo do prvih ozbiljnijih oružanih sukoba HVO-a i ABiH, počelo je naoružavanje Muslimana sa Zapada. Naoružavanje III. Zeničkog i IV. Konjičko-jablaničkog korpusa na sebe je preuzela britanska postrojba Unprofora. Naime, islamske zemlje su od Britanaca kupovale oružje i slale ga ABiH, a britanski su vojnici oružje transportirali preko teritorija koje su kontrolirali lokalni Hrvati do muslimanskih jedinica, pri čemu je dio oružja po dogovoru pripadao Hrvatskoj i HVO-u preko čijeg teritorija je oružje transportirano, i to je bio najvažniji izvor streljiva i granata za Dalmaciju i Hercegovinu. Samo Iran je kupio oružja, streljiva i granata u vrijednosti od jedne milijarde dolara. Amerikanci su preko Tuzlanskog aerodroma naoružavali Tuzlanski korpus AbiH s ciljem sprječavanja proširenja srpskog brčanskog koridora i otvaranja još jednog koridora kod Tuzle. U to vrijeme Mitterand je podržao osnivanje Muslimanske države kako Nijemci ne bi na brzinu preko Hrvata smirili Bosnu i Srbe, koji su tradicionalna zapreka Nijemcima za prodor prema Bliskom istoku bogatom naftom. Zbog toga su Britanci i Francuzi od Prvoga svjetskog rata podržavali što veću Srbiju, dok su Nijemci nastojali spriječiti ostvarivanje Velike Srbije. I Francuzi i Englezi poslali su svoje “snage” u Bosnu, a smirivanje Bosne im nije odgovaralo jer bi time oslabili položaj Srba, a Nijemci i Amerikanci bi bili pobjednici. Lord Owen tada javno govori: “Mi trebamo nametnuti prekid vatre (…) Od vitalnog je značaja ne dozvoliti aneksiju Bosne i protjerivanje muslimanske populacije iz svojih središta. Mi moramo imati jako europsko vojno prisustvo i SAD moraju biti uključene, ali samo u manjem obimu. Prava snaga je NATO.” Malo nakon preuzimanja dužnosti kopredsjednika je izjavio: »Shvatio sam da nema nevinih među političkim i vojnim rukovodiocima na sve tri strane u Bosni i Hercegovini«. Time je želio relativizirati krivce za rat u BiH te smanjiti ulogu Amerikanaca u ovom sukobu.
Na kontrolnim punktovima lokalne jedinice HVO-a zadržavale su konvoje Unprofora s oružjem, opremom i naftom te su dio uzimali za sebe, pa je prelaskom preko više kontrolnih točki Muslimanima ostajao manji dio oružja. Isto tako su postupali i Muslimani s konvojima upućenim jedinicama HVO-a u Tuzli, Sarajevu i Zenici. Naoružavanje samoga Sarajeva vršeno je preko hrvatskih prigradskih naselja Stupa i Otesa.
Koncem listopada postaje sve jasnije kako će doći do većih sukoba između Hrvata i Muslimana te Hrvati napuštaju pojedine enklave koje nisu mogli braniti ili koje po VO planu nisu pripadale Hrvatima. Iz BiH je do tada već nestalo 150.000 Hrvata iz Posavine i oko 130.000 iz banjalučke regije. Prvi veliki sukob između ABiH i HVO-a dogodio se 25. listopada 1992, kada su postrojbe HVO-a uspjele preuzeti Prozor koji je do tada bio pod nadzorom ABiH.

U jesen 1992. u okviru Trećeg korpusa ABiH sa sjedištem u Zenici je započelo formiranje 17. krajiške i 7. muslimanske brigade. 17. krajiška brigada nastala je okupljanjem Muslimana protjeranih od Srba, a opremljena je i naoružana u Hrvatskoj s namjerom da bude udarna postrojba za ponovno preuzimanje područja koje su osvojili Srbi. Brigada se popunjava s muslimanima prognanim od strane Srba i vrlo brzo postaje udarna postrojba za protjerivanje Hrvata. Trend “islamizacije” 7. krajiške brigade je svjesno vršen od vodstva SDA tako što su u nju upućivani islamski dobrovoljci - mudžahedini koji su iz arapskih zemalja stizali u BiH pod krinkom humanitarnih djelatnika ili novinara. Muslimansko vodstvo u Sarajevu, pod vodstvom Sefera Halilovića donosi odluku o prekidu strateškog saveza s Hrvatima, te počinju kreirati planove za preseljenje muslimanskih izbjeglica iz Posavine i istočne Bosne u Lašvansku dolinu, te preuzimanje kontrole nad tvornicama za proizvodnju oružja u Konjicu, Busovači, Vitezu, i Novom Travniku. U Sarajevu je sve više prevladava stav da se Hrvate lako može poraziti jer su brojčano višestruko slabiji, a Hrvatska im neće moći pomoći jer ima mnogo problema i sa Srbima u Hrvatskoj. Na taj način su namjeravali zauzeti središnju Bosnu, te u daljnjem napredovanju prema jugu, izbiti na more.
Dana 17. 11. 1992. Vijeće sigurnosti UN-a pooštrilo je sankcije protiv SRJ, a 22. 11. počeo je strogi pomorski embargo NATO-a u Jadranu protiv SRJ.

Juda Iškariot · 06.01.2007., 20:24

5.3.8. VANCE-OWENOV PLAN
(Podjela na tri provincije)
Dana 30. 11. 1992. pripadnici Vojne policije ABiH u Maglaju prijete kako će pobiti sve Hrvate od Maglaja do Zenice iako su Hrvati obranili Maglaj od Srba.
U prosincu 1992. tijekom izvanredne sjednice Organizacije islamske konferencije (OIC) u Jeddi, u Saudijskoj Arabiji, sastali su se tadašnji ministar vanjskih poslova Zdenko škrabalo i Alija Izedbegović. Škrabalo je tražio od Alije da prihvati ponudu dr. Franje Tuđmana o uspostavi zajedničkog vojnog zapovjedništva u Zagrebu ili Bugojnu, radi zajedničke borbe protiv Srba. Sa Škrabalom je bio i zagrebački muftija Šefko Omerbašić koji je potvrdio Tuđmanovu iskrenost. Pošto je Halilovićeva strategija zauzimanja središnje Bosne i izbijanja prema jugu već bila aktivirana, a broj Muslimanskih vojnika je već bio deset puta veći od broja vojnika HVO-a na tom području, Alija je Tuđmanov plan odbio.
U prosincu 1992. / siječanj 1993. u Ženevi su Vance i Owen Hrvatima, Srbima i Muslimanima izložili svoj plan i karte teritorijalne podjele Bosne i Hercegovine na 10 provincija. Svakom narodu pripadaju tri provincije, a Sarajevo dobiva poseban status. Hrvatima bi pripale 3. odžačka, 8. mostarska i 10. travnička provincija, Srbima 2 .banjalučka, 4. bijeljinska i 6. nevesinjska, a Muslimanima 1. bihaćka, 5. tuzlanska i 9. zenička. Karta Bosne i Hercegovine je tako podijeljena na 10 provincija. U skladu s tim, ministar obrane u Vladi Bosne i Hercegovine donosi zapovijed da se obrambene snage u provincijama 1, 5 i 9 stave pod vodstvo Štaba Armije BiH, a obrambene snage u provincijama 3, 8 i l0 pod nadzor HVO-a. Lord Owen je o ovome jednom prilikom rekao: “Preuzeli smo tada dostignuti nivo podjele Bosne”. VO planom u suštini je legalizirano odcjepljenje Srba od BiH i pretvoreno u dobrovoljno odcjepljenje “muslimansko-hrvatske federacije” od BiH.
Od 2. do 3. siječnja 1993. dr. Tuđman je u Ženevi sudjelovao na mirovnim pregovorima u okviru Konferencije o bivšoj SFRJ.
Dana 4. siječnja 1993. Vance-Owenov sporazum o miru u Bosni i Hercegovini potpisan je u Ženevi. Nakon toga je Alija Izetbegović izjavio: “Ako potpišemo, imat ćemo mir a ako ne potpišemo, imat ćemo rat”.
U siječnju 1993. u Bistrincima, općina Uskoplje-Gornji Vakuf, pripadnici ABiH ubili su tri civila u Kaćunima, u općini Busovača su iz zasjede smrtno stradala četiri vojnika HVO-a, u Dusini, općina Zenica, pobijeno je 10 civila, a u Gustom Grabu, općina Busovača, ubijeno je i masakrirano pet civila u dobi između 70 i 80 godina života.
Od 11. do 12. siječnja 1993. dr. Tuđman je u Ženevi sudjelovao na mirovnim pregovorima u okviru Konferencije o bivšoj SFRJ.
Dana 12. siječnja 1993. u Lužanima, općina Uskoplje-Gornji Vakuf, ABiH je ubila i masakrirala veći broj hrvatskih civila.
Dana 15. 1. 1993. u Zagrebu, u okviru Mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, dr. Tuđman je sudjelovao u razgovorima s D. Owenom, C. Vanceom te A. Izetbegovićem i M. Bobanom.
Čim su počeli sukobi između Hrvata i Muslimana, opozicijske stranke SDP i HSLS (Tomac i Budiša) napale su predsjednika Tuđmana uvjerene kako je riječ o dogovoru između Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH. Nesposobni za shvaćanje tadašnje realne vojnopolitičke situacije u kojoj se Hrvatska nalazila, bez imalo su razmišljanja nasjeli na novinske informacije plasirane iz britanskih obavještajnih službi i projugoslavenske, titoističke frakcije KOS-a. Tuđmanu je ovo odgovaralo jer je to bio još jedan dokaz pred Miloševićem kako misli ozbiljno i kako »Srpsku Krajinu« neće dirati. Da je Tuđman iznio Budiši i Tomcu tadašnju stvarnu situaciju na terenu i svoje dugoročne planove, oni bi mogli i drugačije reagirati. Tada bi se Milošević mogao zapitati o tomu blefira li Tuđman?
Da se Karadžić u to doba držao dogovora s Izetbegovićem i britansko-francuskim obavještajcima, sarajevski Muslimani dobili bi dovoljno pješačkog oružja te bi mogli izvršiti masovnu mobilizaciju i nitko ih ne bi zaustavio do mora (pod uvjetom da ih je Alija uspio motivirati za osvajanje hrvatskih etničkih teritorija, umjesto povratka izgubljenog vlastitog etničkog teritorija), a granica između hrvatske i muslimanske Bosne bila bi između Ploča i Makarske. Hrvatska bi ostala bez okupiranih dijelova vlastita teritorija, s malim dijelom zapadne Hercegovine, bez doline Neretve. Zahvaljujući Tuđmanovim pregovorima s Miloševićem, dogovor Karadžić - Izetbegović je miniran te je takav rasplet situacije spriječen. Da bi udobrovoljio Miloševića, Tuđman ga je uspio uvjeriti kako je dugoročno spreman dati Srbima sve što su osvojili u Hrvatskoj. Da bi mu to dokazao, kasnije, nakon mnogo političkih pritisaka, čak je dopustio francuskom “prijatelju” Hrvoju Šariniću potpisivanje Plana Z4, koji je značio federalizaciju Hrvatske i dugoročno moguće odcjepljenje osvojenih dijelova Hrvatske. Ovaj je plan značio kapitulaciju Hrvatske kao cjelovite države iz avnojskih granica, a sve u cilju spašavanja južne Dalmacije, područja previše plitkog za organiziranje učinkovite obrane s vlastitog teritorija. Šaljući Šarinića na potpisivanje toga sporazuma, Tuđman je izbjegao osobno potpisivanje, što mu je ostavilo mogućnost kasnijeg kršenja. Na sreću Hrvatske, političko i vojno nepismeni kninski vlastodršci nisu prihvatili ovaj plan zbog tada već neostvarive težnje da dobiju odmah sve do Šešeljeve linije. Amerikanci su vršili pritisak i na Tuđmana i na Miloševića kako bi se potpisao ovaj plan, ali je Milošević izbjegavao susret s njima i jači pritisak na lokalne Srbe. Nije ih želio prisiljavati na potpisivanje jer bi to značilo priznavanje poraza projekta »Velika Srbija«, a i Albanci s Kosova bi mogli tražiti isti status za Kosovo. Kako bi održao trenutačno dobre odnose s Miloševićem, predsjednik Tuđman mu je slao čak i signale da bi mogli pregovarati o istočnoj Hrvatskoj.

U to su vrijeme lokalni Srbi oko Zadra, na nagovor projugoslavenske frakcije KOS-a i britansko-francuskih obavještajaca koji su željeli razvući Hrvatsku vojsku, pojačali oružane provokacije na zadarskom području. Željeli su vezati što veće snage HV-a za ovo područje i smanjiti pažnju s ratišta u srednjoj Bosni, gdje su Muslimani završili logističke i kadrovske pripreme za prve veće organizirane napade na Hrvatske enklave. Srbi granatiraju Zadar i okolicu, te prijete rušenjem brane Peruča, traže proširenje izlaska na Jadransko more kod Karina i t.d. Zahvaljujući takvim oružanim provokacijama pojedinci iz projugoslavenske frakcije KOS-a, infiltrirani u HDZ, te britanski i francuski obavještajci iz Tuđmanova okruženja uspjeli su ga, dezinformacijama o neophodnosti oslobađanja šireg prostora oko Masleničkog mosta, navesti na akciju Maslenica. Zbog tog su 22. 1. 1993. Hrvatske oružane snage krenule u oslobađanje Maslenice, Novskog ždrila, Zračne luke Zemunik i brane Peruče, s ciljem ovladati Velebitom te zauzeti miniranu i polusrušenu branu Peruča. U tri je dana izvedena akcija oslobađanja šireg područja Maslenice, prostora na kojemu je Hrvatska bila razdvojena na dva dijela. Srbi su u kolovozu 1990. balvanima presjekli putove na tom dijelu Hrvatske, a 1991. srušili Maslenički most. U okruženju je jedina komunikacija oko toga područja vodila preko Paga trajektima. Jadranska je magistrala od Novskog ždrila do Zadra oslobođena, četnici su odbačeni na dovoljnu udaljenost. Zadru je vraćen mir, hrvatska sela u zaleđu Zadra su oslobođena, kao i aerodrom Zemunik, te su ostvareni uvjeti za povratak prognanih stanovnika. Akcijom je zapovijedao general Janko Bobetko uz pomoć Norca, Gotovine i Markača. U njoj su sudjelovale postrojbe HV-a iz raznih krajeva Hrvatske, među njima i one sa zadarskog područja, te specijalne jedinice MUP-a. Predsjednik je Tuđman taj zadatak odobrio pet dana prije početka operacije, sve je trebalo ići brzo i biti potpuno iznenađenje. S užim tijelom zapovjedništva koje je odredio general Bobetko, u Zadru je, u potpunoj tajnosti, planirao akciju koja je 22. siječnja istodobno krenula s četiriju odvojenih pravaca djelovanja i izvedena u dvije etape. Treća etapa koja je bila razrađena, a trebala je završiti oslobađanjem Benkovca i Obrovca, zaustavljena je zbog snažnih intervencija iz svijeta.