Specijalni rat protiv Hrvatske - Istina o KOS-u, Miloševiću, Mesiću, Manoliću

[Juda Iškariot]

Francuzi i Englezi su žurno poslali jedan nosač aviona u Jadran i prijetili vojnom intervencijom, a Milošević je prijetio prekidom primirja i na drugim dijelovima ratišta. Zbog toga je predsjednik Tuđman zapovjedio djelomično povlačenje, a agenti KOS-a i zapadne krtice u Hrvatskoj vojsci (uglavnom bivši hrvatski udbaši) nastojale su pri tom navesti razočarane hrvatske vojnike na uništavanje i onih objekata koji nemaju vojno značenje. Hrvatski Srbi su sve do ožujka pokušavali vratiti izgubljeno područje. Mobilizirali su sve svoje potencijale, tj. oko 70.000 ljudi i oko 5.000 dobrovoljaca iz Srbije. Srpski zapovjednik Mile Novaković nije bio siguran u namjere Hrvatske vojske, bojao se presijecanja »Krajine« na više dijelova, te nije mogao koncentrirati sve snage za napadne operacije prema izgubljenim terenima. Nakon ove operacije lokalnim je Srbima postalo jasno kako izgubljeno ne mogu vratiti, te da ne mogu očekivati veću pomoć od Karađića i Miloševića jer su oni čuvali dostignute položaje u BiH. Počinje period dezertiranja i napuštanja »Republike Srpske krajine«. Iako je akcija «Maslenica» u britanskim strateškim institutima zamišljena kao sredstvo za razvlačenja Hrvatskih snaga na dva fronta i skrivanja prve Muslimanske ofenzive na prostoru srednja Bosne, zahvaljujući njenoj brzini i uspješnosti ona je označila prekretnicu u čitavom ratu. Počeo je period Hrvatskih pobjeda.

Kad su srbi počeli izazivati nove sukobe na Hrvatskom ratištu i prijetiti rušenjem Peruče, u BiH je ministar obrane Republie BiH Božo Rajić, prema Vence Owenovu mirovnom planu izdao zapovjed: “Sve postrojbe HVO-a koje se trenutno nalaze u prostorima provincija 1, 5 i 9, a koje po Vence Ownovom planu pripadaju Muslimanima, podčinjavaju se Glavnom stožeru ABiH, a sve jedinice ABiH koje se nalaze na prostoru provincija 3, 8 i 10. a koje po Vence Ownovom planu pripadaju Hrvatima, podčinjavaju se Glavnom stožeru HVO-a. ” Odmah nakon ove zapovjedi ministra obrane Predsjedništvo RBiH 19.1.1991. poništava ovu zapovjedsobrazloženjem da: “ministar obrane nije potpisao svečanu izjavu –zakletvu, pa nije imao ovlasti izdavati zapovjedi.” Ovime su Muslimani još jednom pokazali kako suradnjusHrvatima prihvaćaju samo kao trenutnu taktiku, a nikako i kao vojnu i političku strategiju.


Dana 20. 1. 1993. Clinton je postao predsjednik SAD, nakon čega se i američka politika prema BiH mijenja u korist Muslimana i Hrvata.

Dana 23. 1. 1993. godine dr. Tuđman je u Ženevi sudjelovao u nastavku mirovnih pregovora o BiH u okviru Konferencije o bivšoj SFRJ zajedno s D. Ćosićem, S. Miloševićem, C. Wanceom i D. Owenom. Ženevska konferencija je zvanično sazvana na principima poštivanja Ustava RBiH, nepovredivosti granica i cjelovite BiH. Međutim, kada je delegacija došla na konferenciju, na stolu je bio gotov projekt podjele RBiH, praćen Owenovom strategijom u izjavi: “Princip ove konferencije je - UZMI ILI OSTAVI”. Izetbegović se nije suprotstavio izmjeni dnevnoga reda i principa konferencije. Diplomatska delegacija RBiH odbila je rad i tako zaustavila Izetbegovića u potpisivanju pristanka na nove međunarodno priznate države unutar BiH. Ovaj plan na kojemu je inzistirao lord David Owen predviđao je rekonstrukcije BiH u 10 provincija podijeljenih po etničkoj osnovi, što je odgovaralo i Hrvatima i Srbima, a i Aliji Izetbegoviću. Suprotstavljali su mu se jedino bošnjački unitaristi koji su željeli opstanak unitarne države. Poslije rata lord Owen je više puta rekao kako je Republiku Srpsku trebalo pripojiti Jugoslaviji. Nakon ovoga, na područjima koja su trebala pripasti Muslimanima (koji su se tada prozvali Bošnjaci) ABiH je preuzela zapovjedništvo nad lokalnim jedinicama HVO-a, a na područjima koja su trebala pripasti Herceg Bosni, tj. Hrvatima, HVO je preuzeo zapovjedništvo nad jedinicama ABiH. Pri tome je bilo i oružanih sukoba te razoružavanja vojnika s jedne i druge strane.
Tijekom 1991. u hrvatske se postrojbe dobrovoljno prijavilo više od 500 francuskih i engleskih dragovoljaca, koji su se često predstavljali kao bivši legionari. Godine 1992. su gotovo svi prešli u Bosnu i Hercegovinu u hrvatske i muslimanske postrojbe. Dio ih se iskreno borio za Hrvatsku, ali ih je dobar dio došao po zadatku. Po dvojica ili trojica javljali su se u jednu postrojbu te su bili dobro raspoređeni na cijelom teritoriju. Ti “bivši legionari” imali su običaj noću odlaziti u izviđanja s kojih su se često vraćali s odsječenim ušima. To im je bio dokaz kako su nešto napravili. Manje postrojbe u kojima su boravili podučavali su istim ratnim običajima. Hrvatska vojska u Bosni (HVO) bila je podijeljena na brojne općinske postrojbe i samostalne postrojbe koje su vodili lokalni “šerifi”. Između tih postrojba povremeno bi dolazilo i do oružanih sukoba u kojima su obično najviše sudjelovale jedinice koje su imale strane “instruktore” i koje se nisu pridržavale nikakvih ratnih običaja, nisu poštovale nikakva prava civila ni protivničkih, pa čak ni vlastitih. Na mnogim su mjestima strani instruktori poticali sukobe Muslimana i Hrvata te se počeo događati niz zločina i s hrvatske i s muslimanske strane. Ti strani instruktori vrlo su rado primani od pojedinih lokalnih i hrvatskih i Muslimanskih zapovjednika, bivših KOS-ovaca koji su i sami pokušavali napraviti nered. KOS-ovci srbi, muslimani i hrvati stalno su međusobno tajno komunicirali i povremeno jedni drugima pravili ustupke kako bi dokazali svoju sposobnost, te tako ishodili unapređenja. Na sprječavanju pokolja civila nisu ništa činili, a kad bi se neki pokolj dogodio nisu ga ozbiljno ni pokušavali sankcionirati, pa čak ni sakriti.

[Juda Iškariot]

5.3.9. PRVA MUSLIMANSKA OFANZIVA

Prema planu Sefera Halilovića, prvi pokušaj etničkog čišćenja Lašvanske doline i naseljavanja raseljenih Muslimana iz drugih dijelova BiH započeo je početkom 1993. Prvi masakr civilnoga stanovništva učinila je Muslimanska vojska u mjestima Dusina i Laštva, u zeničkoj općini, u siječnju 1993, kako bi odsjekli Kiseljak od Lašvanske doline (Travnik, Novi Travnik, Vitez, Busovača). Cilj im je bio ispresijecati hrvatska područja i spojiti III. korpus ABiH (Zenica) s IV. korpusom (Konjic-Jablanica). Ovaj prvi veći napad na Lašvansku dolinu poslužio je kao proba za ispitivanje obrambene spremnosti HVO-a na ovim prostorima, a odvijao se u pozadini Masleničke operacije koja je potpuno ispunila Hrvatske medije i tako skrenula pažnju Hrvatske javnosti s rata u BiH. Muslimanska ABIH je uspjela zauzeti nebranjene planinske kote iznad hrvatskih sela srednje Bosne, i pojedine manje hrvatske zaseoke, dok su se jedinice HVO-a bile raspoređene po rubnom dijelovima zaseoka hrvatskih enklava. Time je ABIH stekla taktičku prednost u kasnijim sukobima. Lokalni čelnici HVO-a su prijašnje muslimanske napade tretirali kao ispade pojedinih muslimanskih vojnih zapovjednika, te su muslimane još uvijek gledali kao saveznike, iako su oni u to vrijeme već postali strateški neprijatelji, a samo ponegdje taktički saveznici. U ovom prvom većem napadu HVO se pokazao kao nespreman pošto nisu očekivali veći napad s muslimanske strane, što je u suštini bila greška hrvatske državotvorne politike i uspjeh ubačenih hrvatskih jugounitarista. Nakon ove prve ozbiljne muslimanske ofenzive lokalni HVO je počeo obavještajno pratiti pokrete ABiH kako bi spriječio kasnija iznenađenja. Muslimani su s planinskih vrhova kontrolirali sve što se događa u hrvatskim enklavama, te zbog toga hrvati ni sahrane nisu mogli obavljati po danu. Dostava oružja iz Hrvatske, u periodima sukoba mogla se vršiti samo noću helikopterima, a i to je bilo vrlo rizično, pošto je područje pod nadzorom HVO-a bilo previše usko. Dostava oružja, hrane i medicinske opreme ovim enklavama bio je i jedan od razloga zbog kojeg je Šušak dozvolio nastavak dostave oružja Muslimanima i rad logističkih centara ABIH u Zagrebu, Rijeci i Splitu.

Mnogim zapadnim medijskim promatračima i neupućenim diplomatima nije bilo jasno tko se tu protiv koga bori, pa su nizom pregovora nastojali smiriti situaciju i tako smanjiti sve veću rijeku izbjeglica prema Zapadu, koje su postale prevelik ekonomski trošak. Francuzi su pomagali uglavnom Srbe, Britanci Muslimane, a Hrvatska Hrvate. Kada su počeli sukobi između Muslimana i Hrvata, državotvorni mediji su nastojali, u početku, zataškati navedene sukobe. Državotvorni hrvatski mediji pisali su o borbama između Srba i Hrvata te o pokoljima nad Muslimanima od strane Srba. U prvo vrijeme izbjegavali su pisati o pokoljima hrvatskog stanovništva od strane ABiH kako ne bi u Hrvatskoj raspirivali mržnju prema Muslimanima koji su kao izbjeglice boravili u Hrvatskoj, a bilo ih je u Zagrebu, Splitu i Rijeci oko 300.000. Istovremeno, pojedini Manolićevi novinari već polovicom 1992. vrlo uvredljivo pišu o Muslimanima i muslimanskim izbjeglicama. Svojim člancima raspirivali su mržnju između Hrvata i Muslimana, a godinu dana kasnije za sukobe su počeli optuživati predsjednika Tuđmana, Šuška i Bobana. Čitajući te projugoslavenske medije nakon polovice 1993., mnogi su u Hrvatskoj stjecali dojam kako su Hrvati krivi za sukobe.

Muslimanske izbjeglice bile su za Hrvatsku velik ekonomski trošak, što je odgovaralo Miloševiću, a i njegovim zapadnim pomagačima. Borbe između Hrvata i Muslimana veliki su uspjeh MI-6 i lorda Owena, a Amerikanci su bili toliko bijesni na Engleze da su im čak i nekoliko operativaca u Zenici i Tuzli ubili te time poručili kako ovi sukobi moraju prestati. Zapadni diplomati su tada sve češće javno izjavljivali kako Hrvatska treba Muslimanima ustupi luku Ploče, a potajno su činili sve kako bi naoružavanjem Muslimana borbom dobili znatno više. Hrvatska je tada bila gotovo razbijena u četiri dijela, kod Podravske Slatine prema Mađarskoj, kod Karlovca prema Sloveniji i kod Gospića i Masleničkog mosta prema moru, te izgledi za njezin opstanak nisu bili naročiti. Crta obrane bila je vrlo krivudava i dugačka i vezala je uza se velike hrvatske snage. Da su kninski Srbi u to vrijeme otvorili široka ratišta u Hrvatskoj, hrvatska ne bi mogla pomagati HVO, te bi Muslimanska ABiH imala gotovo otvoren prostor za uništenje hrvatskog nacionalnog korpusa u BiH, i nitko ih ne bi mogao zaustaviti na prema moru. HVO u takvoj situaciji ne bi mogao zaustaviti prodor ABiH unatoč mobilizaciji hrvatskog biološkog maksimuma u Hercegovini, što je kratkotrajno uspio izvršiti Tuta.

Tuđman je u to vrijeme potpisivao razne međunarodne ugovore kako bi dokazao svoju kooperativnost te poboljšao hrvatske šanse za opstanak. Istovremeno je pregovarao i s Miloševićem kako bi dobio na vremenu i izbjegao borbu na više ratišta istovremeno. Lord Owen je istovremeno tajno nastojao intenzivirati sukobe između Hrvata i Muslimana, a kako bi to Muslimani bili u mogućnosti, nagovarao je Karadžića na obustavu operacija protiv Muslimana. Karadžiću je obećavao općinu Dubrovnik, a Aliji općinu Ploče te zaleđe. U području Brčkog Srbi bi dobili koridor prema zapadu širine 20 km, a nakon toga bi Zapad zamrznuo stanje na terenu. Međunarodna zajednica bi nakon tog priznala nove, ratom uspostavljene granice. Alija je na taj novi tajni plan pristao pod uvjetom da Zapad jamči mir između Srba i Muslimana. U to vrijeme Armija BiH je uspjela povezati resurse vlastite proizvodnje oružja i municije te je prijetila opasnost od naglog jačanja Muslimana ukoliko uspiju integrirati teritorij. Paralelno s akcijama invazije iz Srbije, zapovjednik Unprofora Morillon iznio je zamisao o prstenima oko više bosanskih gradova i nazvao ih “sigurnosnim zonama”. Alija Izetbegović je tu ideju podržao te se i samim Amerikancima suprotstavio u njihovoj tvrdnji kako sigurnosni rezervati nisu za ljude.

Dana 8. veljače u Nadiocima, općina Vitez, ABiH ubija tri civila Hrvata, a 7. i 22. veljače u Bojski, općina Bugojno, smrtno su stradala četiri civila.
Dana 12. veljače predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman uputio je pismo predsjedniku BiH Aliji Izetbegoviću u kojem mu zahvaljuje jer je suglasan s njegovim stavovima o uspostavi ekonomske i druge suradnje.
Od 20. do 21. veljače 1992. dr. Tuđman je u službeni posjet Hrvatskoj primio predsjednika Republike Turske Turguta Ozala preko kojega je pokušao utjecati na Muslimane kako bi odustali od napada na hrvatske enklave u srednjoj Bosni.

[Juda Iškariot]

5.3.10. DRUGA MUSLIMANSKA OFENZIVA

Početkom trećeg mjeseca 1993. Sefer Halilović pripremio je plan za drugu muslimansku ofenzivu pod nazivom «Neretva 93» koja se protegnula na više mjeseci. Plan, razrađen s projugoslavenskom frakcijom KOS-a, uz asistenciju Engleza i Francuza, podrazumijevao je primirje između Srba i Muslimana, te izazivanje sukoba između Srba i Hrvata u Hrvatskoj, kako se HV ne bi mogla umiješati u borbe između ABiH i HVO-a. U prvoj fazi trebalo je potpuno opkoliti i ispresjecati Hrvatske enklave u srednjoj Bosni, kako bi lakše zauzeli Lašvansku dolinu i etnički je očistiti od Hrvata skroz do Mostara, da bi na tom prostoru naselili Muslimane protjerane iz drugih dijelova BiH. Ostvarenjem tih zadataka zauzeli bi tvornicu eksploziva u Vitezu, te tvornice u Travniku, Novom Travniku, Bugojnu, Gornjem Vakufu, Prozoru, Jablanici, Konjicu i Hadžićima kako bi se ABiH naoružala. U drugoj fazi je trebalo preko Bugojna i Mostara dolinom Neretve prodrijeti prema moru. Prije početka ove ofenzive muslimani su u istočnom Mostaru organizirali vlastitu bolnicu, iako su se do tada potpuno slobodno liječili u zapadnom Mostaru, pa čak i u Splitu.
U okviru priprema za opću ofenzivu 8. 3. 1993. u sklopu Trećeg korpusa ABiH formirane su četiri operativne grupe: Lašva sa Zapovjedništvom u Kaknju, Zapad sa Zapovjedništvom u Bugojnu, Bosna sa Zapovjedništvom u Zavidovićima i Bosanska Krajina sa Zapovjedništvom u Travniku. 7. muslimanska brigada se od polovine travnja 1993. izravno podčinila Zapovjedništvu Trećeg korpusa.
U ožujku 1993. još nema izravnih ratnih sukoba HVO-a i ABiH na području Travnika, ali u su Gučoj Gori (Travnik) iz zasjede ubijena dva vojnika HVO-a. U konjičkom kraju 23. ožujka postrojbe ABiH su ubile četiri uhićena vojnika HVO-a (Gostovići) i četiri civila između 70 i 80 godina života (Orlište). Istoga dana pripadnici ABiH su od ranih jutarnjih sati proveli blokadu svih ulaza u grad Konjic. Na području lokacije Ivan - Sedlo bez ikakve su najave uhitili oko 20 pripadnika HVO-a. O sudbini ove skupine pripadnika HVO-a se od tada ništa više nije doznalo. Pripadnici ABiH su od ranih jutarnjih sati proveli i blokadu svih ulaza u selo Goransko Polje. Manji broj Hrvata, mještana toga sela, uspio se izvući iz okruženja i smjestiti na područje sela Kostajnice. Zapovjednik 45. parsovačke brigade zvane “Neretvica” (jedna od postrojbi IV. korpusa ABiH) Hasan Hakalović izdao je zapovijed podčinjenima: “Sve Hrvate razoružati, a ako ne predaju oružje, ubiti!”
Dana 23./24. 3. 1993. pripadnici ABiH su prvi put izvršili napad na područje općine Kiseljak koje se nalazi pod kontrolom pripadnika kiseljačke brigade HVO-a “Ban Jelačić”. Pripadnici ABiH napadaju HVO-a u selu Bilalovac.
Dana 25. 3. 1993. otpočeo je otvoreni oružani napad ABiH na Hrvate i HVO grada Busovače iz pravca Zenice, Visokog, Kaknja i Fojnice. Sam grad je napalo oko 8.500 pripadnika ABiH i dolazi do totalnog okruženja i blokade grada. Pripadnici HVO-a (njih oko 1.400) uspijevaju odoljeti napadima. Kako bi rasteretili HVO od borbi na dva bojišta, i spasili stanovništvo koje se nije moglo obraniti, 8. travnja 1993. održan je na Vlašiću sastanak delegacija SDS-a i HDZ-a predvođenih Radovanom Karadžićem i Matom Bobanom. Ovaj sastanak su projugoslavenski mediji pokušavali prikazati kao dogovor o etničkom čišćenju Muslimana. Stvarno je dogovoreno samo propuštanje opkoljenog hrvatskog stanovništva srednje Bosne preko teritorija vojske bosanskih Srba. Male hrvatske enklave koje se nisu mogle obraniti od prodora Muslimana na taj su način spašene od pokolja.
U travnju 1993. ABiH počinila je mnogo zločina nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima HVO-a. Uništavana su čitava sela, rušeni su sakralni objekti, val izbjeglica zahvatio je hrvatsko pučanstvo s područja općina Zenica, Konjic, Vitez, Busovača, Kiseljak, Jablanica, Fojnica i Travnik. U Trusini (Konjic) ubijene su i masakrirane 22 osobe, u Putišu (Busovača) oko 60 osoba, u Sušnju (Zenica) preko 30 civila i zarobljenih vojnika HVO-a, u Miletićima (Travnik) je masakrirano pet civila. Nakon ovoga je u Zenici došlo do velike napetosti između III. korpusa ABiH i Zeničke brigade HVO-a.
Dana 13. 4. 1993. u Jablanici dolazi do prometne blokade, čime ABiH onemogućuju ulazak Hrvata u grad ili iz njega. Na području grada Jablanice isključeni su telefoni osobama hrvatske nacionalnosti.
Dana 15. 4. 1993. ABiH poduzela je operaciju širokih razmjera na području Konjica i Jablanice, a prilaze hrvatskim enklavama srednje Bosne iz pravca Prozora i Bugojna je već od prije potpuno kontrolirala. Operacijama u Konjicu dovršen je plan potpunog izoliranja HVO-a u male, vojnički teško obranjive džepove, i stavljanje pod kontrolu svih komunikacija kojima bi mogla doći pomoć.
Arapi iz mudžahedinske postrojbe 3. korpusa ABiH su 15. travnja 1993. oteli zapovjednika te brigade HVO-a Živka Totića, a na licu mjesta ubili četvoricu ljudi iz njegove pratnje, nakon čega je idućega dana došlo do borbi i obostranih pokolja u cijeloj Lašvanskoj dolini, a mnoga hrvatska i muslimanska sela su spaljena. U okviru ovog su se dogodili i medijski najobrađeniji Ahmići. Ahmići, kao pretežno muslimansko selo, presijecaju komunikaciju Vitez - Busovača, a Muslimani su prvi put presjekli tu komunikaciju 20. 10. 1992. Hrvatske su snage idući dan očistile barikade, pri čemu je bilo žrtava i s jedne i s druge strane. Nakon otmice zapovjednika Zeničke brigade HVO-a vojna se situacija u Lašvanskoj dolini značajno pogoršala. Obavještajni podatci HVO-a upućivali su na gomilanje snaga ABiH iz pravca Zenice oko Ahmića. Zapovjedništvo 3. korpusa izdalo je zapovijed za napad i presijecanje ceste između Viteza i Busovaće smjerom Ahmića 16. 4. 1993. Zbog toga je glavni lokalni zapovjednik Blaškić izdao zapovijed za proširenje i učvršćenje ovog koridora. Prostor koji je kontrolirao HVO bio je mjestimice širok jedva 2 km, a odnos snaga je bio 1:6 u korist Muslimana, a u trenutcima najjačih sukoba čak i 1:12. U Ahmićima je bila stacionirana muslimanska postrojba TO u školi i džamiji, a zbog strateške važnosti Ahmića bila je pod izravnim zapovjedništvom 325 brigade ABiH. Borbe su trajale dva dana: prvi dan artiljerija, drugi dan upad u selo, a sve su promatrali Britanci koji su imali bazu samo 900 metara dalje. Čak su i u toku najžešćih sukoba pripadnici BRITBAT-a nekoliko puta oklopnim transporterima prolazili kroz selo. Ubijeno je stotinjak Muslimana, većinom u civilnoj odjeći, a 70% - 80 % ubijenih civila bilo je naoružano lakim pješačkim oružjem. U napadu je sudjelovalo oko 80 vojnika HVO-a, a broj muslimanskih branilaca bio je otprilike isti. Za napad na naseljeno mjesto potreban je omjer napadača 1/3 do 1/6 da bi napad uspio. Neriješeno je ostalo pitanje kako je napad uspio s omjerom 1/1. Uz Ahmiće postoji uzvisina koju su držali Muslimani i prije i za vrijeme borbe, ali i poslije. Upravo na prilazu toj uzvisini bilo je najviše mrtvih. I sami vojnici HVO-a koji su osvojili Ahmiće bili su iznenađeni količinom mrtvih muslimana te su poprište napustili i ne pokušavajući ukloniti leševe. Ostalo je otvoreno pitanje je li vodstvo muslimanske ABiH zapovjedilo blokadu Ahmića bez osiguranog streljiva, ili su možda u napadu sudjelovale i neke prikrivene snage za koje HVO nije znao.

[Juda Iškariot]

U napadu su mogli sudjelovati i neki prikriveni snajperisti koji su mogli djelovati i s udaljenosti od pola do jednog kilometra, sa strane ili odostrag. Naime, obučeni snajperist s puškom na koju je stavljen prigušivač korištenjem streljiva s ispodzvučnom brzinom zrna može u toku jačeg sukoba ostati neprimijećen vojnicima udaljenima nekoliko desetaka metara. Moguće je da su snajperisti gađali civile i iz samih muslimanskih rovova koji su se nalazili na uzvisini iznad Ahmića, a prisutnim mudžahedinima, vojnicima ABiH, reći kako gađaju vojnike HVO-a koji napadaju Ahmiće. Moguće je, također, da su snajperisti djelovali i iz oklopnih transportera koji su se nekoliko puta provezli kroz selo u jeku najžešćih sukoba. Leševi se nisu ni ohladili, a strani novinari su sve snimili. Ni potpuni vojni amateri ne bi leševe ostavili po dvorištima, osim ako se radi o žurnom povlačenju, a pogotovo ne bi ostavili leševe žena i djece 900 metara od Britanske vojne baze, osim ako to nekom nije odgovaralo. Iako su mediji za ovo odmah pokušali optužiti predsjednika Republike Hrvatske dr. Franju Tuđmana, činjenica je kako je to upravo njemu najmanje odgovaralo, a dobro je došlo premijeru Velike Britanije. Naime, sve se dogodilo četiri dana prije nego je bivša britanska premijerka Margaret Tacher trebala posjetiti Zagreb. Ona je zastupala drugačije stavove o sukobu na Balkanu od tadašnjeg britanskog premijera Jona Mayora i vojno-obavještajnog establišmenta te se zalagala za suradnju između Hrvata i Muslimana. Nakon Ahmića, sastanak u Zagrebu između M. Tacher i Tuđmana je otkazan, a Hrvati koji su do tada u zapadnim medijima tretirani kao žrtva, sve su češće opisivani kao zločinci. Čak je i prosrpski orijentirani profesor dr. Muhamed Filipović 18. travnja 1997. izjavio u Vjesniku kako je »napad na Ahmiće organizirala britanska tajna služba MI6, kako bi se dokazalo da u Bosni nije srpska agresija, već da se vodi građanski rat!« Što je u ovom slučaju istina, vjerojatno neće biti otkriveno dok se ne otvore arhivi britanskih tajnih službi i SAS-a koji su djelovali na ovom području.
Sličnih zločina bilo je posvuda duž bivše zajedničke borbene crte, a mnogi su se dogodili pred očima britanskih vojnika koji nisu željeli pomoći čak ni djeci ni progonjenim civilima koji su se pokušavali skloniti u njihove baze.
Dana 17. 4. 1993 pripadnici ABiH otpočeli su napad na sela Bilivode i Kuber, a 18. 4. na ostali dio općine gdje su živjeli Hrvati: Podbriježje, Stranjani, Tanjac, Borda, Konjevići, Šušanj, Crkvice, Perin Han, Raspotočje, G. Zenica, Drivuša, Grn i Zelje. Najveći dio izbjegloga pučanstva je izbjegao u selo Čajdraš, a drugi, manji dio, u sela Crkvice, Perin Han i Raspotočje gdje su se našli u okruženju ABiH, nakon čega je uslijedila predaja.
U ovoj drugoj muslimanskoj ofenzivi ABIH je postigla polovične uspjehe. Lokalni Hrvati su se puno bolje pripremili za obranu nego za vrijeme prve ofenzive pošto muslimane više nisu smatrali za saveznike, iako su u Zagrebu muslimani još uvijek tretirani kao saveznici, te im je redovito isporučivano oružje i streljivo.

Od 29. 4. do 2. 5. 1993. dr. Franjo Tuđman boravio je u Turskoj. Tu je dogovoreno osnivanje zajedničke tursko-hrvatske misije dobre volje kako bi se ocijenilo stanje među hrvatskim i muslimanskim zajednicama u Bosni i Hercegovini te obnovilo međusobno povjerenje. Preko Turske je Tuđman želio uvjeriti Aliju kako neće dopustiti etničko čišćenje srednje Bosne od Hrvata i prodor ABiH prema Jadranskom moru makar morao upotrijebiti i Hrvatsku vojsku. Alija na to nije obraćao veliku pozornost jer ga je lord Owen uvjeravao kako će to spriječiti sankcijama.
Dana 6. 5. 1993. bosanski Srbi su odbili Vance-Owenov plan, nakon čega su Amerikanci i Nijemci uspjeli preko UN-a progurati sankcije prema Srbiji.

[Juda Iškariot]

5.3.11. ZAŠTIĆENE ZONE

Dana 7. 5. 1993. Vijeće sigurnosti UN-a proglasilo je zaštićene zone Sarajevo, Tuzla, Žepa, Srebrenica, Goražđe i Bihać, a Sefer Halilović i Ratko Mladić u prisustvu francuskog generala Morillona potpisali su opći prekid vatre. To je omogućilo Izetbegoviću prebacivanje glavnine snaga na front prema Hrvatima i pripremu mnogo snažnije treće strateške ofenzive na HVO. Vijeće sigurnosti UN-a na brzinu je proglasilo zaštićene zone, a nije se pobrinulo za stvarnu zaštitu. Alija je jamstvo UN-a prihvatio kao dovoljno jamstvo, nakon čega je naredio Seferu Haliloviću frontalne napade na svoje dojučerašnje saveznike Hrvate. Cijela muslimansko-hrvatska crta obrane tada se raspala. Nekoliko mjeseci trajala je anarhija. Muslimani su imali početnih uspjeha u osvajanju izdvojenih hrvatskih enklava u srednjoj Bosni i u prodoru dolinom Neretve prema moru. Morillon i Izetbegović uvođenjem sigurnosnih zona zaustavljaju velik pritisak svjetske javnosti u korist RBiH te dolazi do prestanka bombardiranja srpskih linija snabdijevanja iz pravca Srbije. Istovremeno, zahvaljujući prebacivanju muslimanskih jedinica iz Podrinja u borbu protiv Hrvata, četnički general Mladić preraspodjeljuje svoju vojsku na ratište Igmana i tako potpuno zatvara obruč oko Sarajeva. Englezi i Francuzi su vjerovali kako će Mladić jedinice oko zaštićenih zona prebaciti na dubrovačko ratište, ali su previdjeli činjenicu da Karadžić i Mladić više mrze Muslimane nego što žele Dubrovnik, koji su ionako mislili osvojiti sami, nakon što se Hrvati i Muslimani iscrpe u međusobnim borbama.
Dana 10. 5. 1993. dr. Tuđman je uputio poruke Aliji Izetbegoviću i predsjedniku Hrvatske zajednice Herceg-Bosne mr. Mati Bobanu u kojima je najoštrije osudio hrvatsko-muslimanske sukobe u Bosni i Hercegovini, s pozivom da sukobi odmah prestanu te se osigura suradnja hrvatskih i muslimanskih oružanih snaga u borbi protiv srpskog agresora i stvore preduvjeti “da mirotvorna akcija svjetske zajednice bude moguća i uspješna”.
U svibnju 1993. ratni sukob između ABiH i HVO-a se razbuktava, a ratnih žrtava i žrtava genocida je sve više. Hrvatski civili i zarobljeni vojnici smrtno stradavaju na području općine Kiseljak, Busovača, Konjic, a u Kazagićima je ubijeno 14 civila (Kiseljak), u Pazićima (Busovača) pet civila, u Zaslivlju (Konjic) su masakrirane tri osobe. U to vrijeme zapadne države počinju Hrvate optuživati za agresiju na srednju Bosnu iako su postrojbe HVO-a vodile samo obrambene operacije. Snage ABiH na području srednje Bosne u tom trenutku bile su šest puta brojnije od snaga HVO-a. Gradovi Vitez, Busovača i Kiseljak opkoljeni su od siječnja 1993. U Travniku, Novom Travniku, Bugojnu i Gornjem Vakufu na jednu brigadu HVO-a dolazilo je tri brigade ABiH. Na području Konjica i Jablanice na 700 boraca HVO-a napadalo je 10.000 boraca ABiH. Na ovom području ABiH je držala višestruko veći broj vojnika nego na linijama prema Srbima u istočnoj Bosni. Cijelo to vrijeme Hrvatska je slala oružje i streljivo Muslimanima plašeći se mogućnosti naglih srpskih prodora na prostore koji je držala ABiH, ako bi ostali bez streljiva. U tom bi slučaju milijun i sedamsto tisuća muslimanskih izbjeglica završilo u Hrvatskoj, što Hrvatska ni ekonomski ni sigurnosno ne bi mogla izdržati. Istovremeno, porastom sukoba između Muslimana i Hrvata projugoslavenska, titoistička frakcija KOS-a kroz hrvatske medije sve intenzivnije plasira tezu kako su sukobi između Muslimana i Hrvata posljedica Tuđmanovog i Miloševićevog, navodnog dogovora iz Karađorđeva o podjeli BiH. Ova teza bi mogla držati vodu kada bi postojala država spremna prihvatiti 1.700.000 muslimanskih izbjeglica.
U svibnju je Alija Izetbegović otišao u New York, gdje je Silajdžić vodio pregovore. Tu je praktično isti dan potpisao njujoršku verziju ženevskog dokumenta o podjeli BiH. Ovaj potpis je poznat po tomu što ga je Izetbegović pravdao kao uvjetni potpis gdje su uvjeti o prestanku artiljerijskih napada na civile i sl. trebali biti ispunjeni u “razumnom roku”.
Dana 2. svibnja 1993. u Ateni je održan sastanak na vrhu, a na njemu je sklopljen “konačan sporazum” o mirovnom planu za Bosnu i Hercegovinu. Dva dokumenta mirovnoga plana potpisuje vođa Srba Radovan Karadžić uz uvjet da to prihvati samoproglašeni “parlament Srba u Bosni i Hercegovini” sazvan za 5. svibnja. Sudionici toga sastanka su grčki premijer C. Mitsotakis, lord Owen i Cyrus Vance, supredsjedatelji Međunarodne konferencije, glavni čelnici iz Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović i Mate Boban, ruski izaslanik Vitalij Čurkin i američki izaslanik R. Bartholomew, predsjednici dr. Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Miomir Bulatović i Dobrica Ćosić. Nakon toga lokalni Srbi oko Zadra, na nagovor britansko-francuskih obavještajaca, obnavljaju sukobe. Dana 11. 5. ispalili su 12 topovskih granata na Zadar, a 17. 5. četiri. Na području Brčkog Srbi 13. 5. 1993. pokušavaju ponovnim snažnim napadima proširiti koridor.

[Juda Iškariot]

5.3.12. TOTALNI HRVATSKO-MUSLIMANSKI RAT
(Treća muslimanska ofenziva)

Na mostarskom području, nakon Lipanjskih zora (akcija kojom je Mostar oslobođen od četnika), muslimanski su se civili tijekom jeseni 1992. i početkom 1993. počeli vraćati s mora gdje su bili u izbjeglištvu. Po gradu se sve češće pojavljuju »ljiljani« na uniformama pripadnika HOS-a i ABiH. ABiH je sve više jačala te je prešla na zapadnu obalu Neretve i u procesu zauzimanja zgradu po zgradu bližila se zapadnim predgrađima Mostara. HVO je u to vrijeme izbjegavao konfrontaciju s Armijom BiH iako su u drugim dijelovima Bosne već počeli sukobi između Muslimana i Hrvata. Dok su postrojbe HVO-a redovito išle na položaje u Podveležju (prema četnicima), Muslimani su tiho zauzimali grad. U zgradi Vranica (u zapadnom Mostaru) u kojoj je bilo zapovjedništvo IV. Korpusa ABiH probijeni su svi podrumi duž Ulice Stjepana Radića s ciljem povezivanja zgrada s Neretvom i preko nje istočnim dijelom grada koji je već uvelike kontrolirala muslimanska vojska ABiH. Nakon što je to otkriveno HVO se potajno oprema za obranu. U Mostaru se osjećala sve veća napetost jer su i jedni i drugi počeli utvrđivati svoje položaje. Hrvatske obavještajne službe uspjele su uhvatiti poziv Sefera Halilovića Muslimanima koji su se nalazili u postrojbama HVO-a. Halilović je pozvao Muslimane na razoružavanje svojih suboraca Hrvata i preuzimanje komande nad jedinicama i teritorijem.
Dana 9. 5. 1993. muslimanski predstavnici na sjednici Vlade, koja se održavala u bolnici na Bijelom Brijegu, dali su kolektivnu ostavku na svoju funkciju u Vladi Mostara. Već sutra nakon povratka sa smjene, koju su Muslimani i Hrvati zajednički održavali na crti prema Srbima, Hrvatima je bilo oduzeto oružje, a nakon toga su stavljeni u pritvor, oni koji su ostali živi. Kad se doznalo kako ABiH planira pokrenuti veliku ofenzivu 12. 5. 1993. na području Mostara, Zapovjedništvo HVO-a donosi odluku za pokretanje svoje ofenzive. U manjem dijelu jedinica HVO-a zapovijed Sefera Halilovića o razoružanju Hrvata je izvršena, a u većini slučajeva Hrvati su uspjeli razoružati Muslimane te ih smjestiti u zarobljeničke logore.
Odmah po izbijanju veliki sukoba u Mostaru Predsjednik Tuđman je sazvao sjednicu VONS-a, zajedno sa zapovjednicima HV-a i HVO-a gdje je pitao što se to tamo događa. Na višesatnom sastanku svi prisutni, uključujući i pristigle časnike HVO-a iznosili su svoje stajalište, a tek pri kraju za riječ se javio Manolić. Rekao je: «Predsjedniče što zauzme vojnička čizma to je naše». Godinu dana kasnije Predsjednika Tuđmana je optuživao za sukob s Muslimanima gdje god je dobio priliku.

Dana 18. 5. 1993. u Međugorju su Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, na inzistiranje međunarodnih posrednika, potpisali sporazum o uspostavi mira. Alija se odrekao Mostara koji je po ovom dogovoru pripao Zapadnohercegovačkoj županiji. Ovaj Alijin potez bio je pokušaj ratne varke kojom je htio umanjiti opreznost mostarskih branitelja, a već je izdao zapovijed za novi pokušaj osvajanja Mostara. Idućeg dana, 19. 5. 1993. godine, jedinice ABiH smještene u zapadnom Mostaru u objektima Vranice pokrenuli su veliku ofenzivu na zapadni Mostar. Oko 200 civila je snajperskim hicima pogođeno iz različitih smjerova, a oko 5.000 minobacačkih projektila palo je na grad. Vode se žestoke borbe u kojima Muslimani pokušavaju zauzeti cijeli Mostar. Borbe se vode po principu kuća za kuću, a mnoge zgrade na liniji sukoba su do temelja srušene. Borbe su trajale dva dana, nakon čega su svi sumnjivi civili i vojnici zatvoreni u zarobljeničke logore. U Vranici su pronađeni popisi svih pripadnika ABiH, a otkriveno je i petnaestak naoružanih grupa civila s po 40-ak ljudi, koje su se u gradu pritajile i čekale signal za napad s leđa na hrvatske postrojbe. U čitavoj BIH, među Hrvatima počeo se javljati psihološki efekt poznat pod nazivom «zakon recipročnog ponašanja». Ovaj zakon kaže: ako čovjeka napadne neprijatelj on se ne će iznenaditi i razočarati, ali ako ga napadne prijatelj razočaranje će biti vrlo veliko, te će se javiti i velika mržnja. Upravo to se dogodilo u BiH, hrvati su u vrlo kratkom vremenu shvatili kako sukobi između Muslimana i Hrvata nisu posljedica samovolje pojedinih lokalnih zapovjednika, već se radi o muslimanskom strateškom neprijateljstvu. Posljedica se očitovala u otvaranju logora za sve muslimanske vojnike i civile. Tada su počela uhićenja i njihovih obitelji, te svih sumnjivih koji bi mogli ometati obranu s leđa. Sve muslimanske izbjeglice koje su došle na teritorij pod kontrolom HVO-a također su zatvorene u zarobljeničke logore ili su protjerane u Hrvatsku. Većina upravitelja tih logora bili su bivši milicajci i UDB-aši iz doba socijalizma, koji su po uputama projugoslavenske frakcije HDZ-a počeli s kršenjem prava zarobljenika, kako bi mržnju između Muslimana i Hrvata što više produbili, a ugled Hrvata u međunarodnoj zajednici što više srozali. Projugoslovenska frakcija HDZ-a koja je predlagala i organizirala ove logore s objašnjenjem kako se drugačije ne može kasnije je za to optužila Bobana i Šuška.
HVO-u je u pomoć došlo oko 2.000 uglavnom dragovoljaca iz Hrvatske čime je prodor prema spriječen. Predsjednik Predsjedništva BiH i stranke SDA Alija Izetbegović prijeti «ako humanitarne organizacije ne uđu u Mostar, on neće sudjelovati u bilateralnim pregovorima s delegacijom Mate Bobana, predstavnikom bosansko-hercegovačkih Hrvata». Prijetnja Alije Izetbegovića je bila sadržana u njegovu pismu posrednicima Europske zajednice i UN-a, lordu Owenu i Stoltenbergu, a predočena je i novinarima nakon ponovnog nastavka Ženevskih pregovora. “Zahtijevamo da UNPROFOR, Visoko povjerenstvo UN-a za izbjeglice (UNHCR) i Međunarodni odbor Crvenog križa (ICRC) uđu u Mostar i druga mjesta u Hercegovini kako bi se stanovništvu dostavila neophodna pomoć”, stajalo je u pismu. U zapadnoj Hercegovini, gdje su Muslimani bili izrazita manjina, dolazi do razbuktavanja mržnje prema Muslimanima te njihova razoružavanja, zatvaranja i protjerivanja u Hrvatsku. U tom trenutku muslimani su imali oko 200.000 vojnika, naoružanih uglavnom pješačkim oružjem, dok su srbi imali oko 80.000 vojnika naoružanih tenkovima i teškim topništvom. Hrvati su morali držati položaje i prema Srbima i prema Muslimanima.
Muslimani su u napadima oko Mostara koristili taktiku ljudskih valova. U prvom redu išli su naoružani vojnici ABiH i mudžahedini, a u drugom redu nenaoružani. Čim netko iz prvoga reda pogine, priskače netko iz drugoga reda i uzima oružje. Takva se taktika koja podrazumijeva izuzetno velike ljudske gubitke primjenjuje samo onda kada se žele ostvariti izuzetno važni strateški ciljevi. Ovu su taktiku Muslimani ranije koristili samo kod Brčanskog koridora 1992. i početkom 1993, kada su u suradnji s HVO-om i uz topničku potporu HV-a nekoliko puta uspjeli presjeći Brčanski koridor. Brčanski je koridor imao stratešku važnost za cijeli zapadni dio »Velike Srbije« i branjen je najjačim tenkovskim i topničkim jedinicama te su pri sva tri presijecanja snage ABiH i HVO-a unutar 24 sata vraćene na početne položaje.

[Juda Iškariot]

Najjača i najbolje pripremljena treća muslimanska ofenziva nije uspjela zahvaljujući Tuti koji je preko radija pozvao na totalnu mobilizaciju svih za borbu sposobnih, uz javnu prijetnju likvidacijom svih koji se ne odazovu. Obrani je pridonijelo i oko 2.000 dragovoljaca iz Hrvatske.

Pri ovoj trećoj muslimanskoj ofenzivi, uvidjevši kako bi Mostar mogao pasti, hrvatski politički vrh je odlučio konačno prekinuti opskrbu postrojbi ABiH oružjem i streljivom iz Hrvatske. Humanitarna pomoć muslimanskim izbjeglicama u Hrvatskoj i dalje je nastavljena, te je na njihovo zbrinjavanje dnevno trošeno oko 4.000.000 DEM, dok je za vojnu i humanitarnu pomoć Hrvatima u BiH dnevno trošeno tek 1.000.000 DEM. Ovu pomoć Hrvatima lijevi mediji u Hrvatskoj su već tada javno kritizirali dok su o troškovima zbrinjavanja Muslimana u Hrvatskoj šutjeli. Dolaskom dragovoljaca iz Hrvatske, uglavnom Hrvata podrijetlom iz BiH, linije oko Mostara su se stabilizirale. Ti su dragovoljci uglavnom raspoređivani na dijelove borbenih linija gdje su se razgraničavale lokalne hrvatske općinske postrojbe. Tako su spriječeni veći sukobi između pojedinih općinskih hrvatskih postrojbi koje su izazivali lokalni niži zapovjednici, bivši kriminalci ili suradnici Udbe. Viši lokalni zapovjednici nisu imali nikakav autoritet nad pojedinim jedinicama. Niži su zapovjednici izvršavali dijelove zapovijedi koje su im se sviđale, a ostalo su ignorirali, ili otvoreno odbijali. Nitko od nižih zapovjednika nije mogao biti smijenjen ako su vojnici bili za njega. Zapovijedi viših, vojno obrazovanih časnika, shvaćali su više kao savjete. Mnogi niži zapovjednici nastojali su ponešto i zaraditi naplaćujući “porez” na svu robu koja je prolazila Muslimanima, a s vremenom sve su više trgovali i sa Srbima, osobito naftom. Zbog toga je dolazilo i do oružanih sukoba između Ljubuškog i Gruda, Širokog Brijega i Rame, Praljka i Tute itd. U pregovorima sa zapadnim pregovaračima o etničkim razgraničenjima na kantone glavnu riječ kod crtanja granica su vodili zapovjednici iz Hrvatske jer većina lokalnih generala nije ni znala čitati topografske karte.

[Juda Iškariot]

5.3.13. ČETVRTA MUSLIMANSKA OFENZIVA

Nakon propale muslimanske ofenzive na Mostar Šušak je zabranio propuštanje oružja i streljiva ABIH. To je odmah u Hrvatskim lijevim medijima ocijenjeno kao dokaz o zajedničkom Hrvatsko Srpskom planu podjele bosne, odnosno kao još jedan dokaz o istinitosti dogovora iz Karađorđeva.

Budući da nisu uspjeli osvojiti Mostar na putu prema Pločama, Muslimani su se odlučili na novu, puzajuću ofenzivu u kojoj će postepeno etnički očistiti, jednu po jednu hrvatsku enklavu u srednjoj Bosni i zauzeti industrijska postrojenja. Ova zadnja ofenziva rastegnula se od početka lipnja do prosinca 1993. kad je splasnula zbog nedostatka streljiva i potpisanih Woshingtonskih sporazuma. Hrvati srednje bosne su postupno gubili dio po dio teritorija pri čemu su muslimani imali vrlo jaku obavještajnu i medijsku pomoć Britanaca, Francuza i Nijemaca. Britanci i Francuzi su Muslimanima pomagali taktički kako bi u međusobnim borbama iscrpili i jedne i druge, vjerujući kako Srbi žele obnoviti Jugoslaviju, dok su Nijemci bili jedini iskreni Muslimanski pomagači u Europu. Kao što su 1991. zbog svojih interesa pomagali Hrvatsku, tako su u Bosni Nijemci pomagali Muslimane zbog svojih interesa, tj., što boljih odnosa sa Arapskim državama iz kojih su uvozili naftu.

Na području Travnika 3. 6. 1993. ABiH je otpočela s masovnim uhićenjima i odvođenjima muškaraca Hrvata.
Dana 5. lipnja Bruno Stojić, predstojnik Odjela obrane HVO-a HZ-a HB-a, uputio je pismo lordu Davidu Owenu, Phillipu Morillonu, Aliji Izetbegoviću i Seferu Haliloviću u kojemu ih upozorava na težak položaj Hrvata u Travniku.
Dana 7. lipnja 1993. zbog teškog stanja u Travniku Mate Boban piše supredsjedateljima Međunarodne konferencije za bivšu Jugoslaviju, Unproforu, State Departmentu, Aliji Izetbegoviću i Veleposlanstvu Bosne i Hercegovine u Republici Hrvatskoj.
Dana 8. 6. 1993. u selu Maljine (općina Travnik), u predjelu sela zvanom Bikoši, pripadnici ABiH strijeljali su 30 Hrvata. Istoga dana general Sefer Halilović smijenjen je s položaja zapovjednika ABiH (provaljen mu je poziv Muslimanima iz HVO-a, te zbog toga nije uspio izvršiti zapovijed) i na njegovo mjesto imenovan je tada pukovnik Rasim Delić koji je nastavio započete vojne operacije.
Dana 9. 6. 1993. ABiH je napala sva sela općine Kakanj nastanjena Hrvatima. Napadnut je i prostor grada Kaknja.
Do 10. 6. 1993. godine s područja općine Travnik protjerano je oko 19.000 Hrvata. Najveći dio protjeranih Hrvata je prihvaćen na području slobodnih dijelova općine Novi Travnik (njih oko 12.000) i Vitez (oko 4.000). Na slobodnom dijelu općine Travnik, na području mjesta Nova Bila, ostalo je oko 2.000 Hrvata.
Ranim jutrom, 13. 6. 1993, oko 10.000 pripadnika Armije BiH napalo je iz sveg raspoloživog oružja i oruđa na crte obrane HVO Kaknja te u toj akciji uspjelo probiti linije obrane HVO-a na nekoliko mjesta, a branitelji su se u kolonama dugim i do 10 km uputili k Varešu. Kolone izbjeglica, njih oko 15.000, pod stalnom topničkom i pješačkom vatrom probilo se planinskim vrletima, noću, u Vareš. Istoga dana Predsjedništvo BiH u Ženevi donijelo je naredbu za prekid sukoba između Hrvata i Bošnjaka u srednjoj Bosni.
Dana 16. 6. u Ženevi se održavaju pregovori na Mirovnoj konferenciji o području bivše SFRJ o političkim prilikama u Hrvatskoj i stanju u BiH. Sudjeluju dr. F. Tuđman, D. Owen, T. Stoltenberg, A. Izetbegović, S. Milošević, M. Bulatović, M. Boban i R. Karadžić. Slijedećeg dana 17. 6. 1993. godine u izvještaju za međunarodne posrednike je zapisano (referenca: CO93F17.PAR bilješke COREAU http://sca. lib.liv.ac.uk/collections/Owen/lists/owencd3.html).
Na sastanku supredsjedavatelja lord Owen je optužio Srbe i Hrvate da prikazuju karte pobjednika. Nastojao se predstaviti kao onaj kome je neprihvatljivo da glavno muslimansko područje ne ide duž istočne strane Neretve, do Mostara i niže, kao dokaz spremnosti da se realnim učini pristup moru kod Ploča. Lord Owen smatra da bi države članice zajedno trebale iskoristiti svoj utjecaj na Hrvatsku, kako bi ju uvjerile da to prihvati. Međunarodna zajednica ne bi prihvatila sadašnje prijedloge. Ako se i nadalje budu držali istog, vjerojatan odgovor bi bio povlačenje snaga UN, ukidanje embarga na oružje, a SAD bi započele zračne napade u svrhu potpore Muslimanima, dok bi se oružje bacalo iz zraka. Tisuće bi poginule. Rat bi se nastavio. Ako bi Jugoslavija intervenirala, bila bi bombardirana, i sve to kao rezultat Karadžićeve nerealnosti. Bila bi to njegova groteskna slaboumnost da odbije Vance-Owenov plan. Nakon Atene i u tjednima od tada još je na stotine osoba poginulo, a još na tisuće osoba je izgubilo domove. Stoltenberg je naglasio koliko se situacija na terenu dramatično pogoršala tijekom poslijednjih šest tjedana, od trenutka kad je on preuzeo posao. Karadžić je rekao da će, ako se ukine embargo na oružje i ako bi Muslimani nastavili s borbom, Srbi zauzeti Sarajevo, Travnik, Tuzlu i Zenicu.
Dana 19. 6. 1993. napadi muslimanskih snaga na područje općine Kreševo odvijaju se iz pravca Tarčina u hadžičkoj općini i s planine Igman. U dva dana borbi poginulo je 13, ranjeno 20, a nestalo 12 pripadnika HVO-a.

Dana 19. lipnja 1993. (http://pages.infinit.net/bosnie/cyberm /chap5/ chap5.htm) Le Monde piše o Owen-Stoltenbergovovom planu:
Doista, oni su smatrali neprihvatljivim teritorijalno krojenje i zahtijevali su određene modifikacije. Hrvati su pristali da im daju pristup na more, iznajmljujući im luku Ploče na razdoblje od 99 godina. A Srbi su dozvolili utemeljenje istinskog teritorijalnog kontinuiteta između enklava istočne Bosne: Goražđe, Žepa i Srebrenica. Osim toga, u toj fazi multilateralnih koncesija, Srbi su dobili od međunarodnih posrednika supstancijalno uređenje, pravo za svaki entitet Bosne, da poduzmu eventualno odcjepljenje bez suglasnosti drugih entiteta. Budući da je to sada bilo izričito, Owen-Stoltenbergov plan činio je teritorijalni integritet bosanske države fikcijom. Lord Owen branio je taj dodatak govoreći: ¨Mir će se vratiti, bosansko stanovništvo izabralo je zajednički ostanak¨.

Dana 22. lipnja 1993. godine (Služba radioemisije za strane informacije FBIS http://www.bbc.co.uk/otr/intext92-93/Owen20.6.93. html):
Dnevno izvješće lorda Owena:
Dimbleby: Ako Muslimani nastave borbu, na primjer oko Mostara, bit će neizbježan pokret Hrvata kao i, možda Srba. Ne možemo pretpostaviti da će granice koje su predložili ili pet djelića teritorija o kojima ste govorili, ostati bez sukoba, osim ako se sada borba ne bi prekinula.?
Lord Owen: Ne, smatram da je to nevolja. Razderali su kartu pretendirane pokrajine koju smo osobito predočavali tijekom posljednjih pet do šest tjedana, zbog borbe između Muslimana i Hrvata. Priroda građanskog rata je ostala potpuno očigledna. U pravu ste kad kažete da se sada bore na primjer za Mostar. Postoji vrlo jak razlog za ma koju muslimansku Republiku da ode dolje, do Mostara. Time su bliže moru i tada bi imali međunarodno garantirani pristup luci Ploče koja se nalazi na dalmatinskoj obali, ali, zapravo je u Hrvatskoj. I, slično, smatram da je vrlo važno da dobiju pristup na sjever, do rijeke Save, koja se ulijeva u Dunav i koja je plovna.

[Juda Iškariot]

Dana 23. 6. dr. Tuđman je u Ženevi, u nastavku Međunarodne konferencije mirovnih pregovora o bivšoj Jugoslaviji, razgovarao s D. Owenom, T. Stoltenbergom, S. Miloševićem.

Dana 24. 6. 1993. pripadnici ABiH napali su Hrvate žepačke općine. Tako se oružani sukob proširio i na ovo područje. Sve je počelo jakim vojnim udarom ABiH na grad Žepće i Hrvatima nastanjena sela iz pravca Zenice i Željeznog Polja. Hrvati pobjeđuju i čitava 319. te dio 201. brigade ABiH se predaje. Za vrijeme kasnijih sukoba s Muslimanima, od 10. 9. 1993. do 13. 2. 1994. HVO ovoga područja opskrbljivao se preko srpskog teritorija (vršene su zamjene za naftu koja je Srbima nedostajala).

U lipnju 1993. sukob ABiH i HVO-a u Lašvanskoj dolini doživljava vrhunac. Tehnički nadmoćnije i brojčano jače snage ABiH sve čine kako bi zauzele prostore tamošnjih Hrvata, etnički čiste hrvatska sela te ubijaju zarobljene vojnike HVO-a i civile. U Lašvanskoj enklavi, tridesetak kilometara dugoj i nekoliko kilometara širokoj dolini, u ratu s Muslimanima poginulo je ukupno blizu dvije tisuće Hrvata, ranjeno je više od pet tisuća pripadnika HVO-a, a preko 1.500 djece ostalo je bez jednog ili oba roditelja.
Mnogi zločini su počinjeni i nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima u općini Travnik i Zenica, pa je tako u Šušnju ubijeno 17 civila, u Bikošima 30 civila i zarobljenih vojnika HVO-a, u Čuklama 9 nenaoružanih i 10 naoružanih civila, a u Vitezu je granata pokosila 8 djece u igri. Strahovito stradavaju Hrvati u općini Kakanj, Novom Travniku, Rami/Prozoru, Busovači, Kiseljaku.

Dana 2. srpnja 1993. Vijeće obrane i nacionalne sigurnosti Republike Hrvatske u svom priopćenju upućuje apel Predsjedništvu i Vladi Bosne i Hercegovine da odmah obustave napade ABiH protiv HVO-a i nezaštićenog hrvatskog civilnog pučanstva. Dana 10. srpnja 1993. hrvatsko i bosanskohercegovačko izaslanstvo sastaju se u Makarskoj i potpisuju Sporazum o slobodnoj dostavi humanitarne pomoći za cijelo područje Bosne i Hercegovine, koje kontroliraju ABiH i HVO uz nazočnost svih međunarodnih humanitarnih organizacija.
Početkom srpnja 1993. godine u Unproforovu transporteru u Maglaj je došao dr. Ejup Ganić i dao nalog muslimanskim političkim i vojnim vođama za napade ABiH na HVO i hrvatsko pučanstvo. Sukob je počeo prvih dana srpnja 1993. godine i u prvom naletu sravnjeno je 35 hrvatskih kuća u selu Liješnica. U ovom sukobu Hrvati su imali 24 žrtve, tj. osam zarobljenih i ubijenih vojnika HVO-a, jedno dijete i 15 odraslih civila.
Dana 16. 7. 1993. pred silovitim napadima AbiH sa Malkoća (zadnje linije obrane Fojnice) povlače se pripadnici HVO-a. Zajedno s njima Fojnicu napušta i većina hrvatskog pučanstva. Više od 6.000 Hrvata nalazi se u zbjegu i kreću se prema općinama Kiseljak i Kreševo.
U srpnju svoj egzodus i tragediju doživjeli su bugojanski i jablanički Hrvati. Postrojbe ABiH na području općine Bugojno, osobito u samom gradu, počinile su mnoge zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima HVO-a. Tada je ubijen i 21 ugledni bugojanski Hrvat. Mnogi su zatvoreni u nekoliko bugojanskih zatvora i logora, a 16.000 bugojanskih civila je krenulo u izbjeglištvo. Stratišta Hrvata bila su u Vrbanji, Glavici, Odžaku, Goruši, Vučipolju, Gračanici u kojoj je ubijeno 17 civila, sve u bugojanskoj općini. U općini Jablanica, u selu Doljani, ubijeno je 8 civila i 29 vojnika HVO-a.

[Juda Iškariot]

5.3.14. OWEN-STOLTENBERGOV PLAN
Projekt unije triju republika

Dana 17. 7. dr. Tuđman je u Ženevi sudjelovao u nastavku novoga kruga ženevskih pregovora o političko-teritorijalnom ustroju BiH.
Dana 25. 7. u Ženevi je u mirovnim pregovorima o BiH predložen Owen-Stoltenbergov plan o okončanju rata.
Dana 27. srpnja 1993. David Owen i Thorvald Stoltenberg, supredsjedatelji Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, započeli su u Ženevi seriju bilateralnih razgovora o Bosni i Hercegovini. Dana 28. srpnja 1993. u Ženevi su se dogovorili čelnici triju strana u Bosni i Hercegovini kako će svojim snagama narediti hitan prekid vatre. To je izjavio glasnogovornik supredsjedatelja Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji John Mills. Dogovor su postigli Alija Izetbegović, Mate Boban i Radovan Karadžić.
Dana 28. 7. čelnici srpske, hrvatske i bošnjačke strane u Ženevi donijeli su sporazum o hitnom prekidu borbenih djelovanja na cijelom području BiH.
Dana 3. 8. 1993. HVO je deportirao 1.500 Muslimana iz općine Stolac prema crtama ABiH u Blagaju. Istoga je dana u Ženevi započeo četvrti zajednički sastanak šestorice vođa delegacija na mirovnim pregovorima o Bosni i Hercegovini. Na sastanku su bili dr. Franjo Tuđman, Slobodan Milošević, Alija Izetbegović, Miomir Bulatović, Radovan Karadžić i Mate Boban. Pregovori su prekinuti 10. kolovoza zbog srpskih napada na Sarajevo.
U Zenici je 21. i 22. kolovoza 1993. održano savjetovanje vojnog vrha AbiH gdje je raspravljeno kako nastaviti plan «Neretva 93». Zaključak je: «Zadatak je izboriti opstanak države i bošnjačko muslimanskog naroda na ovim prostorima. To su naši strateški ciljevi… Neka oni idu u Ženevu, neka razgovaraju, neka pregovaraju. Jedan dan će opet doći i kazati: bogami od ovoga nema ništa. Mi moramo ratovati i gotovo». Prema zapovjednicima ciljevi su: «Glavne tri tačke su Kiseljak, Prozor i Žepće, što život znače za državu BiH i Armiju.» Načelnik glavnog stožera ABiH Sefer Halilović je rekao: «Ostaje nam pitanje kako i na koji način doći do plijena, kako i na koji način velike kapacitete staviti u funkciju namjenske industriju. Kako uzeti Vitez. I kako uzeti Žunovicu. Jer to su 2 strategijska objekta za našu armiju.» U istom mjesecu formirana je brigada El-mudžahid u Zenici.
Dana 22. kolovoza 1993. Hrvati su na temelju Owen-Stoltenbergova plana osnovali Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu (HR HB).
Dana 27. 8. 1993. godine (Izvještaj za lokalne međunarodne posrednike http://www.ess.uwe.ac.uk/comexpert/ANX-07.htm#head II.Q).
Parlament BiH se sastao u Sarajevu u hotelu Holidey Inn, kako bi raspravljao o mirovnom planu koji je uz pomoć posrednika pripremljen u Ženevi. S vremena na vrijeme, za trajanja sjednice, nestajalo je struje te je sala ostajala u mraku crnom poput ugljena. Nekoliko stotina akademika, pisaca, časnika i drugih javnih osoba se pridružilo debati. Mirovni plan zbog kojeg se sastao muslimanski dio parlamenta BiH, prepustio bi 12 milja BiH obale bosanskoj hrvatskoj državi i opskrbio bi BiH pristupom na more i to putem ceste koja povezuje njihovu Republiku sa hrvatskim gradom Ploče. Dužnosnici vlade BiH se, navodno, boje kako međunarodne granice slobodnog pristupa luci, preko Hrvatskog teritorija, ne bi spriječile Hrvate od presijecanja pristupa po slobodnoj voli. Muslimanski zastupnik Muhamed Filipović, član delegacije u ženevskim pregovorima, rekao je »Želimo izlaz na more«. Predsjednik BiH, Izetbegović, pozvao je posrednike mirovnih razgovora da odobre predloženoj, većinskoj muslimanskoj, republici izlaz na Jadran, u blizini grada Neuma. Također je zatražio garancije, uključujući rezoluciju Ujedinjenih Naroda i pokazivanje potpore od strane Sjedinjenih Američkih Država i NATO-a, da će predložena UNIJA Bosne i Hercegovine ostati međunarodno priznata država i član UN-a.

Europski plan UNIJE težio je trodijelnoj podjeli BiH i tada u jesen 1993. snažno je podržan od strane A. Izetbegovića izjavom: “Nije ovo 1939. i neće se Bosna dijeliti na dva dijela”. Bošnjačku ideju pokušao je Alija iskoristiti za zaobilazno stvaranje i trećeg nacionalnog, muslimanskog parlamenta, (bošnjačkog sabora) i za ukidanje ustava RBiH.

Tijekom 1993. politički analitičari američkih agencija za vođenje specijalnog rata zaključili su kako je uz pomoć lokalnih nacionalnih vođa uspješno srušen komunizam, te su počeli intenzivnije raditi na smirivanju stanja i obnovi Jugoslavije. Mir im je trebao kako bi mogli politički osvajati politički prostor nastao raspadom Varšavskog pakta. Cilj im je bio pod svoju kontrolu staviti sve države koji okružuju Rusiju osobito one oko Kaspijskog jezera, zbog naftnog bogatstva. Britanski i Francuski interesi su bili obnoviti Jugoslaviju dok su Njemački interesi bili pomoći Muslimanima u formiranju vlastite države kako bi sklopili što bolje odnose sa Arapskim državama bogatih naftom. U odnosu na Ameriku svim Europskim državama bio je interes spriječiti Američki prodor na istok, te vlastitim kapitalom osvojite tržište bivšeg Sovjetskog lagera i Kaspijskog prostora. Zbog toga su Europljani inzistirali na planu «Unije» kojem je formalno cilj bio formirati trodijelnu državu, a stvarno samo otezati sukobe, kako bi Američku pozornost vezali za ovo područje, dok su Amerikanci željeli stvarni mir kako bi mogli u svom osvajanju krenuti dalje na istok, pa su inzistirali na svom planu kasnije poznatom pod nazivom «Washingtonski plan». Počele su obavještajne igre o tome koji će se plan prihvatiti.

U to vrijeme Britanske i Njemačke obavještajne službe, angažirali su Paragu za svoje planove. Paragu su progurali do Američkog Kongresa, kako bi u njihovom interesu, kao bivši dugogodišnji komunistički politički zatvorenik s velikim ugledom na zapadu, za njihove ciljeve izlobirao i američke kongresmene. Paraga je uspio uz pomoć Britanskih obavještajnih službi čak i bivšeg pukovnika komunističke tajne policije Udbe, Manolića, dovesti do Američkog kongresa i predstaviti ga kao borca za demokraciju. (Nakon Paraginih budalastih izjava pred Američkim kongresom 1993., štetnih za hrvatske nacionalne interese, izašao sam iz HSP-a, ljut na sebe što sam bio tako naivan da se učlanim u stranku koju je on vodio.)

[Juda Iškariot]

Britanske obavještajne službe, a i pojedini američki lobiji su već tada pokrenuli operaciju kažnjavanja svih koji su skrivili raspad Jugoslavije. Iskoristili su prijedlog naivnih Hrvatskih političara koji su predložili osnivanje međunarodnog suda za kažnjavanje ratnih zločinaca. Taj prijedlog su Britanci najprije odbijali, ali kad su vidjeli kako to ide odlučili su taj sud upotrijebiti protiv Hrvatske. U ovom su imali i pomoć projugoslavenskih političara titoista iz Hrvatske i BiH. Preko UN-a osnovali su Haaški tribunal, organizaciju kojoj je osnovni cilj kazniti krivce za raspad Jugoslavije, zataškati ulogu zapadnih država u sukobu, izjednačiti krivce i žrtve te metodama pravosudnog terorizma ukloniti i zastrašiti sve koji bi se u budućnosti mogli suprotstaviti obnovi Jugoslavije. Među Hrvatima su kao najveći protivnici obnove Jugoslavije identificirani Hercegovci, poduzetnici, dragovoljci, HDZ i Katolička crkva te su polako, uz pomoć suradnika u Hrvatskoj, protiv tih skupina pokrenuli medijsku kampanju koja je s vremenom sve više jačala. Amerikanci su lokalne Hrvate pokušali natjerati da ABiH priznaju kao vlastitu vojsku, a Hrvatsku su raznim prijetnjama pokušali natjerati na suradnju s ABiH. Istovremeno su Englezi i Francuzi, tajno, lokalnim Hrvatima i Muslimanima obećavali sve što su željeli poštujući princip – zavadi pa vladaj. U isto su vrijeme Tuđmanu prijetili sankcijama, te su pokušavali prisiliti Hrvatsku da obustavi pomoć HVO-u ne bi li na taj način omogućiti ABiH prodor prema moru.

Krajem kolovoza ABiH ponovno pokušava nastaviti prodore preko Mostara dolinom Neretve. Sefer halilović se ponovno vraća na ovo područje 30. 8. kad je po zapovijedi zapovjednika ABiH Rasima Delića postavljen za čelnog čovjeka «Isturenog komandnog mjesta Štaba Vrhovne komande IKM» sa sjedištem u hidrocentrali Jablanica. Odmah je počeo nastavak plana operacije kodnog imena «Neretva 93.». Jedinice pristigle iz okolice Sarajeva raspoređuju se u borbeni poredak, te 6. 9. počinje napad na HVO na pravcu Vrda, sjeverno od Mostara. Da su Vrda pala obrana Mostara bila bi gotovo nemoguća. Opći napad počeo je 12. 9., a 13. 9. samostalni prozorski bataljun ulazi u uzdol, odakle je nakon jakih borbi potisnut. HVO brani položaje i hrvatsko pučanstvo, a postrojbe ABiH u tijeku operacije izvršila je više pokolja civilnog stanovništva i zarobljenih vojnika HVO-a, te uništavanjem hrvatske imovine. Teške zločine počinile su postrojbe Armije BiH u Grabovici (Mostar) su masakrirana 32 civila, u Uzdolu (Rama/Prozor) 29 civila i 12 vojnika HVO-a, u Brdu - Zabilju (Vitez), gdje je ubijeno devet zarobljenih vojnika HVO-a i četiri civila, a u Vrbicama (Zavidovići) je poginulo šest civila.
U ovom općem napadu ABiH je uspjela uzeti HVO-u oko 450 kilometara četvornih.

Usporedno s ovom razvučenom četvrtom muslimanskom ofenzivu Britansko-francuske službe, u nastojanju onemogućavanja slanja hrvatskih dragovoljaca u BiH početkom rujna uspjele su navesti lokalne Srbe oko Gospića na oružane provokacije. Dana 9. rujna 1993. Hrvatska poduzima razmjerno malu akciju “ispravljanja” crte bojišta oko Gospića i u kratkom napadu osvaja nekoliko naselja južno od Gospića te zauzima bolje položaje na Velebitu. Srbi su brzo razbijeni i povlače se zajedno s civilnim stanovništvom. Planirana akcija završava istoga dana, ali se borbe nastavljaju i narednih dana te se zaustavljaju pred mjestom Medakom, dvadesetak kilometara jugoistočno od Gospića. Cijela je bojišnica od Dalmacije do Karlovca oživjela i Srbi počinju s granatiranjem velikog broja hrvatskih gradova i naselja, pri čemu je osobito teško gađan Karlovac u kojem ima na desetine mrtvih. Na jedno predgrađe Zagreba pao je veliki projektil Zemlja-zemlja luna-17. Medačka akcija imala je nominalno vrlo ograničeni cilj uklanjanja srpskog “džepa” te olakšavanje situacije u Gospiću, koji je godinama bio pod stalnim topničkim udarima. Iako je “džep” likvidiran, Gospić je i dalje bio na meti topništva s istoka gdje je linija bila udaljena svega nekoliko kilometara. Nakon operacije britansko-francuski obavještajni propagandisti su putem medija ovu operaciju prikazali kao zločinačku akciju s ciljem etničkog čišćenja.

Dana 14. rujna dr. Tuđman je u Ženevi s predsjednikom Izetbegovićem potpisao sporazum o prekidu borbi između Hrvata i Muslimana u BiH. Vođeni su razgovori o rješavanju sukoba u BiH. Isti dan dali su zajedničku izjavu o prekidu neprijateljstava.
Dana 18. 9. 1993. godine supredsjedatelji razgovora o bivšoj Jugoslaviji, koji se odvijaju pod pokroviteljstvom UN-a u Ženevi, David Owen i Thorvald Stoltenberg posjetili su obalne gradove Ploče i Neum gdje su razmotrili mogućnosti za potpisivanje plana koji bi podijelio Republiku BiH u tri mini države povezane labavom središnjom vladom. Ploče i Neum su razgledali kako bi utvrdili gdje bi bio povoljniji izlaz na otvoreno more za muslimansku državu.

Dana 20. 9. dr. Tuđman je na britanskom nosaču zrakoplova “Invincible” u Jadranskom moru u okviru Mirovne konferencije o BiH sudjelovao u razgovorima o BiH. Nakon povratka sa“Invinciblea” Alija Izetbegović je bio uvjeren kako BiH više ne postoji i izložio je to na Bošnjačkom saboru. Na Bošnjačkom saboru nije prošla ideja o podjeli BiH. Postojala je ideja o raspuštanju Skupštine RBiH i proglašavanju Bošnjačke skupštine. Vrh SDA bio je u panici kada je Bošnjački sabor odbio ideju o podjeli. Veliki broj Muslimana je bio spreman prihvatiti sve što se nudilo i bili su uvjereni kako će Bosna i Hercegovina biti svedena na tri države, te će se Srbi priključiti Srbiji, Hrvati Hrvatskoj, a Muslimani će dobiti ostatak BiH bez izlaza na more. “BiH neće biti onakva kakvom smo je zamišljali”, izjavio je Alija Izetbegović. Svoju zamisao o maloj muslimanskoj Bosni nudio je Muslimanima kao jedinu realnost. Dok je na glasanje o UNIJI mnogim delegatima pristup bio nemoguć, Izetbegovićevi ljudi su uskakali na njihova mjesta. Međutim, sami protagonisti, na čelu sa književnikom Alijom Isakovićem, i muslimanski intelektualci reagirali su sa tezom: “Ovo (tj. Bošnjački sabor) je samo kulturna ustanova”.

Nakon propasti plana UNIJE u krnjem BiH Parlamentu, Lord Kinkel uz Juppeovu pomoć prelazi preko volje ovog bošnjačkog sabora (tzv. Parlamenta BiH) i iznosi “novi” prijedlog kojim prvi put od Europe otvoreno traži da se kod Bosanaca inzistira na UNIJI. Problem je bio kako Aliju izvući iz Sarajeva nakon što je u RBiH uzdrman propašću ideje o “muslimanskom” parlamentu i vraćanjem legalnih predstavnika u Vrhu BiH Kljujića, Komšića i Durakovića. Izetbegović je uspio postići šutnju o tom kako je njegov predsjednički mandat završen.

[Juda Iškariot]

Dana 21. 9. 1993. godine, Izvještaj za lokalne međunarodne posrednike. (UPI, RFE/RL http://www.ess.uwe.ac.uk/comexpert/ ANX/VI-08.htm#II.R.21). Kratke vijesti.
Razgovori su završili paketom modifikacija i promjena za koje je predsjednik Izetbegović odlučio, da će ih u ponedjeljak predočiti svojoj skupštini u Sarajevu« rekao je lord Owen BBC-u iz Zagreba, Hrvatska, opisujući rezultat razgovora na brodu HMS Invicible. »Samo se nadam i doslovno se molim, da se odluče za njegovo prihvaćanje, kako bismo kraju mogli provesti ovaj krvavi užasni rat.« Glavno pitanje bila je bosanska želja za neospornim pristupom na Jadran. Prema Owenu, hrvatski predsjednik Franjo Tuđman se suglasio s time da Muslimanima da u 99- godišnji najam korištenje luke Ploče, u koju mogu ući brodovi dubokog gaza, te da uključi riječnu luku, u koju mogu ući riječni-morski teglenjaci. »Bit će kritike od strane skupštine u Sarajevu... ali, smatram da će se ljudi koncentrirati na ono što je predsjednik Izetbegović mogao ostvariti,« rekao je Owen. » Sada možemo pošteno reći da imaju pristup moru... Ne možete isključiti mogućnost njenog nefunkcioniranja i to da se bosanski Muslimani neće odlučiti kako ne mogu živjeti s tim paketom, ali nadam se da će (prihvatiti)... Vraćajući se zrakoplovom (s Izetbegovićem nakon razgovora), mislim da je bilo drugačije raspoloženje. Nitko ne vjeruje da se radi o idealnom (planu), ali, vrijeme je za mir.

U listopadu 1993. sve je manje izravnih ratnih sukoba između ABiH i HVO-a, pošto Muslimanima ponestaje streljiva, ali su incidenti česti. Mnoge pojave nagoviještaju napadaje postrojbi Armije BiH na vareško područje, posljednju oazu mira između dviju vojski. Oko vareškog sela Duboštica 18. listopada masakrirano je više civila, a selo Kopijari, u vareškoj općini i župi Kraljeve Sutjeske, istoga dana doživjelo je tragediju. Selo je opljačkano i spaljeno, a masakrirano je više hrvatskih civila. Nekoliko dana kasnije u Rastovcima, općina Novi Travnik, ubijeno je sedam civila, a u Gorici, općina Bugojno, također sedam civila.
Dana 7. 10. 1993. godine održan je sastanak o provedbi deklaracije Tuđman – Izetbegović u Zagrebu, nakon čega su ministri vanjskih poslova Mate Granić i Haris Silajdžić dogovorili puštanje svih zarobljenika, slobodno kretanje humanitarnih konvoja i prijevoz ranjenika.
Dana 8. i 9. listopada u Beču je dr. Tuđman sudjelovao u radu sastanka na vrhu Vijeća Europe i vodio razgovore sa kancelarom Savezne Republike Njemačke H. Kohlom, sa predsjednikom Republike Bugarske Ž. Želevom, sa austrijskim predsjednikom T. Klestilom i austrijskim kancelarom F. Vranitzkyim.
Krajem listopada 1993. Alija Izetbegović je prvi put javno izjavio: “Tražit ćemo izlaz na more za Bosansku Republiku”. Umjesto otvorenog priznavanja svoga cilja, etnički čiste muslimanske države, prije odlaska na ženevske pregovore tvrdio je kako mu je cilj borba za humanitarnu pomoć, ali je već prvih dana prihvatio “osnovna načela” ponuđene podjele Republike BiH.
Dana 27. 10. 1993. godine u Luxemburgu lord Owen predviđa raspad BiH na 2-3 države i kao krivca za to optužuje Hrvatsku.
Dana 2. 11. 1993. dr. Franjo Tuđman je predložio Međunarodnoj zajednici i svim relevantnim svjetskim čimbenicima “mirovnu inicijativu, kojom bi se zaustavio rat, otvorio put prema miru i razumijevanju, te rješavanju političkih i gospodarskih problema na području bivše Jugoslavije”.

Pred kraj 1993. lokalni zapovjednici HVO-a organiziraju niz napada na muslimanske položaje, ali svi oni završavaju porazima. Zapovjednici koji su vodili ove napade, umjesto degradacije doživljavaju unapređenja. Projugoslavenske krtice ubačene u vrh HVO-a počele su razgradnja HVO-a iznutra. Sva sporna unapređenja poturali su Šušku kako bi ih on odobrio, te kako bi tako krivnju prebacili na njega. Šušku i Tuđmanu ovo je trenutno bilo izvan žiže interesa pošto su nastojali poboljšati međunarodni položaj hrvatske, a glavna trenutna aktivnost im je bila nabava oružja za buduće oslobodilačke akcije u samoj Hrvatskoj. Razaranje HVO-a iznutra imalo je za cilj oslabiti položaj BiH Hrvata, te krivnju za to baciti na Šuška i Tuđmana. Manolić se već tada pripremao za rušenje predsjednika Tuđmana. Ugled Predsjednika Tuđmana među Zagrepčanima bio je na minimumu zahvaljujući vrlo jakoj medijskoj kampanji, među Posavljacima također, pošto su medijski uvjereni kako je prodao Posavinu, Vukovarci su uvjereni kako je prodao Vukovar, a pravaši kako je kriv za sukobe s muslimanima. Zadnje Tuđmanovo kadrovsko uporište bili su Hercegovci, te je i njih trebalo okrenuti protiv Predsjednika Tuđmana.

[Juda Iškariot]

U studenom 1993. jake snage ABiH osvajaju područje vareške općine. Vareški Hrvati doživljavaju svoj najveći tragični egzodus u povijesti. Time je pala posljednja Hrvatska enklava pod nadzor muslimanske vojne i civilne vlasti. S prostora općine Vareš protjerano je više od 10.000 domicilnih stanovnika Hrvata i oko 10.000 Hrvata prognanih iz Kaknja. Branitelji Kaknja i Vareša bili su vrlo loše organizirani, najviše su švercali sa svima i nisu pokazali gotovo nikakvu želju za obranom. Na ovom području pobjedu na izborima je odnio SDP, iako su Hrvati bili većina, što se dogodilo još jedino u Konjicu. Postrojbe ABiH okupirale su teritorij veći od 5.000 četvornih km, koji je bio pod nadzorom HVO-a. Sada muslimanka većina naseljava većinu industrijskih gradova - Tuzlu, Zenicu, Sarajevo, Konjic, Bugojno, Travnik, Kakanj, Vareš i dio Mostara. Muslimani drže u svojim rukama najveći dio kapaciteta vojne proizvodnje, osim što su pod kontrolom HVO-a postrojenja vojne industrije u Vitezu. Veći dio srednje Bosne očišćen je od Hrvata, ukupno izbjeglo i prognano oko 153.000 Hrvata, ubijen je 1.051 civil i 644 zarobljena vojnika HVO-a. Muslimani su uspjeli zauzeti sjeverni dio desete provincije i dio osme provincije koja je po Vence Owenovom planu pripadala Hrvatima, što je pravac dug oko 150 kilometara zračne linije na potezu između Bugojna i Mostara, dok se na drugim djelovima BiH sukobi između Hrvata i Muslimana nisu ni događali. Veliki broj Muslimana, koje su Srbi protjerali iz istočne Bosne, naselilo se u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine. Taj priljev stanovništva ojačao je brojčano i postrojbe Armije BiH. Prognani i izbjegli traže životni prostor i silom oduzimaju Hrvatima njihovu zemlju i kuće te ih progone u zapadnu Hercegovinu, Hrvatsku i cijelu Europu. Etničko čišćenje hrvatskih prostora u punom je zamahu, na tom području uspostavlja se muslimanska civilna vlast, a preostali Hrvati su građani drugoga reda, bez političkih prava, građanskih sloboda i mogućnosti rada. ABiH sada kontrolira najpovoljnije prirodne komunikacije u Bosni i Hercegovini i to: prijevoj Ivanovo sedlo na komunikaciji Konjic-Tarčin, prijevoj Rastovo na komunikaciji Uskoplje/Gornji Vakuf-Novi Travnik, prijevoj Mošuljsko sedlo na komunikaciji Tuzla-Kladanj i Vrandučku klisuru kao ključnu točku za komunikaciju dolinom rijeke Bosne. Pod kontrolu Armije BiH došli su i važni operativno-strateški pravci u Bosni i Hercegovini i to: pravac Sarajevo-Zenica-Travnik, a on ima ključni značaj kao demografski, ekonomski i prometni potencijal i položaj, pravac Sarajevo-Olovo-Tuzla i pravac Sarajevo-Jablanica-Mostar. Kontrolom ovih triju strateško-operativnih pravca Armija BiH je stekla prednost u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine na pravcu Mostar-Sarajevo-Zenica-Tuzla, ali joj prodor dolinom Neretve prema moru nije uspio. Da Hrvatska nije slala pomoć HVO-u, i u tomu bi uspjeli.
U studenom 1993. godine ABiH je Vareško selo Borovica sravnila sa zemljom. Sve kuće, crkva i župni dvor su opljačkani i spaljeni, a sedam je ljudi ubijeno, šest civila i jedan ranjeni vojnik HVO-a. Kasnije je sarajevski tisak pisao kako su taj zločin Hrvati počinili sami sebi. U Fojnici su ubijena dva bosanska franjevca.
Dana 12. 11. potpisana je zajednička Deklaracija o neodgodivom prekidu vatre između ABiH i HVO-a. Potpisali su je Granić, Silajdžić i Hikmet Cetin u Sarajevu. Muslimani pristaju na smirenje sukoba zadovoljni s onim što su uzeli Hrvatima i zahvaljujući sve većem pomanjkanju streljiva zbog prekinutih putova dobave preko hrvatske.

Četvrta muslimanska ofenziva je došla do svog kraja, a za Hrvate srednje Bosne ona je bila najteže razdoblje u čitavom ratu. Iako su mnoga područja izgubljena, i mnogi ljudski životi uništeni, Hrvati ipak nisu izgubili sve zahvaljujući nadljudskim naporima svih vojnika i civila, te zahvaljujući logističkim helikopterskim naporima pri dobavi neophodnog streljiva, lijekova i hrane.

Dana 12. studenoga 1993. general-pukovnik Ante Roso imenovan je novim zapovjednikom glavnog stožera HVO-a umjesto generala-bojnika Slobodana Praljka. To je učinjeno na temelju zapovijedi Mate Bobana i nakon imenovanja u Vladi HR Herceg-Bosne. Boban je ovu odluku donio na osnovu Tuđmanova naloga koji je, dovodeći generala Rosu želio smiriti situaciju na terenu i sačuvati srednju Bosnu. Manolić je sudjelovao u donošenju ove odluke tako što je političke i vojne vođe Hrvata srednje Bosne uvjeravao kako im je najveći protivnik Mate Boban koji želi braniti samo Hercegovinu, kako bi što više raspirio neprijateljstvo između bosanskih i heregovačkih Hrvata. Istoga dana u Sarajevu Mate Granić, dr. Haris Silajdžić i turski ministar Hikmet Cetin potpisuju zajedničku Deklaraciju o neodgodivom prekidu vatre između Armije BiH i HVO-a, te o povratku povjerenja između dvaju naroda u Bosni i Hercegovini. Muslimani, zbog nedostatka streljiva pristaju na primirje, svjesni kako bi Srbi mogli pokrenuti novu ofenzivu čim doznaju kako se ABiH nema čime braniti. Deklaracija je potpisana u Sarajevu i dr. Mate Granić bio je prvi hrvatski ministar koji je posjetio Bosnu i Hercegovinu od početka neprijateljstava u travnju 1992. godine.
Dana 18. studenoga 1993. tri zaraćene strane sastale su se u Ženevi na poziv Sadako Ogate s namjerom dobivanja jamstva za nesmetan pristup i sigurnost humanitarnih konvoja i ukupne aktivnosti UNHCR-a u Bosni i Hercegovini. Potpisana je zajednička deklaracija. Dana 24. studenoga 1993. potpisan je Sporazum o slobodnom prolazu humanitarnih konvoja između ABiH i HVO-a.
Na Konferenciji o BiH Alija je u dnevni red uveo podjelu Sarajeva, na iznenađenje cijelog svijeta, osim Karadžića. Rekao je: “Rješenje za Sarajevo mora se hitno naći (...) nikada se nećemo povući s onih dijelova grada koje držimo”. Tvrdio je kako to nije podjela grada, nego se radi o dva paralelna grada i kako se “njemu taj Karadžićev prijedlog u osnovi sviđa”. Tih dana u Zenici Izetbegović je izjavio: “Banju Luku ne možemo osloboditi jer nemamo snage”. “BiH s Hrvatima i Srbima u Predsjedništvu nije moguća”, rekao je nakon poraza svojih ideja o UNIJI na Bošnjačkom saboru u Parlamentu - i u Predsjedništvu, kojemu je vraćena ustavnost uvođenjem Kljujića, Komšića i Durakovića.
Dana 29. i 30. 11. dr. Tuđman je u Ženevi, u okviru Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, sudjelovao u mirovnim pregovorima o BiH i UNPA-područjima.
Od 30. studenoga do 1. prosinca 1993. godine, nakon razgovora u Ženevi lord Owen je poslao izvještaj za ministre vanjskih poslova. (Ref: CO93L01.PAR http://www.ess.uwe.ac.uk/comexpert/ ANX/VI-09.htm#II.T.30):
Za dvosatnog sastanka supredsjedatelja sa Silajdžićem i Šarinićem, kasno navečer u petak, u Beču, došlo je do malog napretka. Silajdžić nakon detaljiranja svojih primjedbi glede opcije Prevlaka i ponovno potvrđujući svoj zahtjev za suverenim teritorijem na prevlaci Klek, nasuprot Neumu, suglasio se s ponovnim ispitivanjem Prevlake. Ali, lord Owen smatra, da neće biti uvjeren – ako već ne zbog drugih razloga, onda zbog toga jer nije spreman Tuđmanu prepustiti Neum. Ali, čini se da je Silajdžić shvatio kako mu je kontradiktorna politika. Još jednom je priznao da je vrlo nevjerojatno da će ikada sagraditi luku na Kleku. Odbijanjem luke u Molunatu, efektivno je rekao da luka, uz luku Ploče, nije vitalna. Također se čini da je razumio stanovište, kako je suverenost dodijeljena uniji tri Republike, a ne individualnim Republikama te je jasno privučen sredstvom za zastrašivanje – pridruživanjem Herceg-Bosne Hrvatskoj, a koje je ugrađeno u ustav od strane općine Neum koja je dodijeljena uniji.

[Juda Iškariot]

Supredsjedatelji su otvoreno govorili kako Šariniću, tako i Silajdžiću, o mogućem putu kroz krš. Njihov prijedlog je da izbrišu sve deskriptivne reference glede teritorija u revidiranoj ispravi i da se samo nacrta cesta od Stoca do prevlake Klek, te da se prevlaka nacrta kao dio muslimanske Republike, dok se neriješenim ostavlja problem o kojem se dogovorilo na brodu Invicible o »držanju zemljišnog koridora.« Pitanje na koje se sada ne može odgovoriti je, da li muslimanski vođe žele sporazum i jesu li spremni oduprijeti se krilatici koja se odnosi na izostavljanje teksta o suverenom teritoriju. Jasno je da mogu blokirati sporazum ako inzistiraju na riječi suverenitet, ali ako to ispuste, sporazum se može izraditi.
Dana 14. prosinca 1993. dr. Mate Granić, potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske, upućuje pismo dr. Harisu Silajdžiću, predsjedniku Vlade Bosne i Hercegovine, i generalu Jeanu Cotu, zapovjedniku Unprofora, kojim moli omogućavanje slobodnog prolaza humanitarnom konvoju »Bijeli put« za Novu Bilu i Maglaj u skladu sa Sporazumom iz Ženeve i potpisanom Zajedničkom izjavom.
Dana 15. prosinca 1993. nastavljeni su pregovori u Ženevi između sukobljenih strana u Bosni i Hercegovini. Istoga dana Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ukinulo je samostalnost HVO. Postrojbe HVO-a koje su se još borile zajedno sa ABiH ubuduće će biti dio ABiH bez samostalnog zapovjedništva. Na konferenciji u Ženevi Izetbegović je nastavio projekt UNIJE koji je BiH Parlament odbio tri mjeseca prije. Ono što nisu bili u stanju Owen i Stoltenberg, učinio je Izetbegović, tj. projekt UNIJE je iz Ženeve prenio u Savjet sigurnosti, Bijelu kuću i islamske metropole. Europski plan UNIJE iz jeseni 1993. sve do prve polovine 1994. težio je trodijelnoj podjeli BiH, i tada u jesen 1993. snažno je podržan od strane Alije Izetbegovića. Budući da mu je mandat prestao prije godinu dana, novi posrednici mu učvršćuju položaj pozivom na novu konferenciju na osnovi Kinkel-Juppe prijedloga. Hrvatski predstavnici u BiH parlamentu iz Sarajeva i sjevernih dijelova BiH bili su za održanje ustavnosti BiH, dok je Hrvatima iz srednje Bosne i zapadne Hercegovine, gdje su bili većina, više odgovarala podjela BiH na tri entiteta.
Dana 22. 12. 1993. Muslimani su pobili hrvatske civile i zarobljene vojnike u Križančevu Selu, općina Vitez. Tada su ubijene 74 osobe u jednoj noći.
Dana 21. 12. 1993. dr. Tuđman je u Ženevi, a 22. 12. u Bruxellesu, sudjelovao u mirovnim pregovorima o BiH. Koncem 1993. predsjednici Tuđman i Izetbegović su pozvani na pregovore u Njemačku. Pregovori su održani od 8. do 10. siječnja 1994. u Petersbergu kraj Bonna. Alija Izetbegović je na tom sastanku ponudio predsjedniku Tuđmanu obnovu pune suradnje HV-a, HVO-a i ABIH te zajedničku borbu protiv bosanskih Srba u cilju ovladavanja čitave BiH, s tim da takva BiH uđe u konfederativni savez sa Hrvatskom. Tuđman je bio svjestan kako Alija ovo može predložiti iz dva razloga:
a) U svojoj vojnoj nepismenosti nije znao kako Hrvatska i Muslimanska vojska nemaju dovoljno snage za pobjedu nad Srbima. Istina, pješadijske snage su bile dovoljne, pod uvjetom da se ne umiješaju srpske snage preko Drine, ali količina topničkih granata u posjedu HV-a i ABiH bila je još uvijek nedovoljna za uspješno organiziranje napada širokih razmjera. A svoje streljivo i granate ABiH je istrošila, te bi im ga Hrvatska morala pribaviti.
b) Drugi mogući Alijin razlog za ovakav prijedlog je moguća ratna varka. Pristankom na Alijin prijedlog došlo bi do obustave primirja između hrvatskih i srpskih snaga i u Hrvatskoj i u BiH, te bi Hrvatska morala ratovati na dva fronta. Tada bi dragovoljci iz Hrvatske, koji su u Hercegovini sprječavali prodor Muslimana prema moru, bili povučeni u Hrvatsku kako bi onemogućili napredovanje Srba, a snage HVO-a koje su se borile protiv Muslimana, morale bi ojačati položaje prema bosanskim Srbima. To bi Alija mogao iskoristiti te brzim prodorom kroz dolinu Neretve, bez ikakvog jačeg otpora, izbiti na jadransku obalu.

U oba slučaja Hrvatska bi bila na gubitku te je Tuđman ovaj Alijin prijedlog odbio. Alija je tada, vidjevši kako se njegovi planovi nikako ne mogu ostvariti, ponudio Tuđmanu zapadnu Hercegovinu, ali bez dijelova srednje Bosne, Mostara i Stoca, koje su obranile jedinice HVO-a i u kojima su Hrvati pred rat, u većini mjesta, bili većina. Predsjednik Tuđman tu ponudu također nije prihvatio, ali je predsjedniku BiH Izetbegoviću predao Ugovorni sporazum kojim se predviđa savez Republike Hrvatske i Bošnjačko-muslimanske Republike, te gospodarski i obrambeni sporazum.

[Juda Iškariot]

5.3.15. WASHINGTONSKI PLAN

U siječnju 1994. nastavljaju se politički pregovori, a ratni sukobi se smanjuju jer muslimanska ABiH polako troši posljednje zalihe streljiva. Opskrba iz Hrvatske im je prekinuta prije pola godine i Alija se, nakon uspješnih hrvatskih protunapada na području Prozora i Fojnice, počinje plašiti protunapada HVO-a na području srednje Bosne. Prodor HVO-a do prometno i vojno odsječenih hrvatskih enklava značio bi potpuni poraz ABiH. Zbog toga Alija Izedbegović počinje prihvaćati pomoć u posredovanju od svojih pokrovitelja u Washingtonu. Pojedine postrojbe ABiH i dalje čine teške zločine nad Hrvatima u općinama Vitez, Maglaj i Zavidovići. Najteži zločin je počinjen 9. 1. 1994. u Buhinim kućama, općina Vitez, kada su vojnici ABiH ubili 26 civila i zarobljenih vojnika HVO-a, što je bio zadnji pokušaj osvajanja Hrvatskih enklava od strane ABiH, nakon čega je Muslimanima ponestalo streljiva.

Početkom 1994. Alija Izetbegović je izjavio: “Borit ćemo se dok ne oslobodimo sve dijelove BOSANSKE REPUBLIKE (u BiH)”. Time se izravno suprotstavio stavovima muslimanskog dijela Parlamenta i praktično oglasio podjelu Bosne. Tome su prethodili Izetbegovićevi pristanci na demilitarizaciju kao prvi uvjet svih planova za povlačenje Srba sa dostignutih na dogovorene granice. To je priznao i lord Owen u intervjuu na CNN riječima: “Muslimansko vodstvo je također suglasno sa podjelom te zemlje (...) dizanje embarga ili zračni udari samo bi vodili eskalaciji sukoba”. Lord je zaobilazio sve druge inicijative za okončanje rata ili barem prekid vatre ako bi uvidio kako ugrožavaju njegov »mirovni plan«. Na početku 1994, kada je akcija NATO-a “visila u zraku” zbog masakra na Markalama, Owen je to pokušao sabotirati. Prvo je odbacio kao tehnički nekorektan govor francuskog ministra Alaina Juppea o okončanju opsade. (Zbog pritiska francuske javnosti Francuska je tada već promijenila javnu politiku prema Srbima, a i Mitterand je bio bolestan). Potom je pokušao smanjiti zonu zabrane koju su zahtijevali Francuzi iznoseći prognoze kako će Srbi uzvratiti govoreći kako prijetnja akcije NATO-a ugrožava mirovni plan koji je još jednom pred samim ostvarenjem. Owen je bio blizak sa Miloševićem i to je opravdavao ratom u Bosni za čije je rješenje držao Miloševića ključnom figurom. Zbog takva se stava Lord našao pod velikim pritiskom i napadima Europskog parlamenta. Hans van den Broek javno je optužio Owena za “strategiju kapitulacije” i “legaliziranje agresije”. Članovi Europskog parlamenta dali su 160 glasova za smjenu Owena i 90 protiv.

Dana 4. veljače 1994. Vijeće sigurnosti UN-a na svojoj formalnoj sjednici usvojilo je predsjedničku izjavu o prisustvu Hrvatske vojske u središnjim i južnim dijelovima Bosne i Hercegovine.
Dana 15. veljače 1994. u vijeću UN-a počela je javna rasprava o budućnosti Bosne i Hercegovine. Zapadne zemlje su zajednički spriječile Rusiju u ponovnom otvaranju rasprave o prijetnjama zračnim napadima NATO-a, tj. o legitimnosti odluke i ultimatumu upućenom bosanskim Srbima. Veleposlanik Republike Hrvatske pri UN-u, dr. Mario Nobilo, u svom izlaganju pred Vijećem sigurnosti istaknuo je kako Hrvatska podržava akciju oko Sarajeva, europski plan za rješenje bosanske krize i traži zaštitu hrvatskih enklava. Ovime se Nobilo svrstao uz Europski plan suprotstavljen Američkom planu.
Dana 19. siječnja 1994. dr. Tuđman je u Ženevi sudjelovao u novim mirovnim pregovorima.

Dana 23. veljače 1994. u Zagrebu sporazum o prekidu vatre potpisuju zapovjednik HVO-a general Ante Roso i zapovjednik ABiH general Rasim Delić. Najveću zaslugu za potpisivanje ovog sporazuma imaju Amerikanci koji su inzistirali na miru. Za uspostavu mira najvažnije je bilo pomiriti Hrvate i Muslimane pa su pritisnuli i jednu i drugu stranu, a to je značilo da Muslimani moraju odustati od vojnog izlaza na more. Kako bi i Srbe prisilili na mir 28. 2. 1994. NATO je srušio četiri srpska zrakoplova oko Banjaluke zbog kršenja odluke o zoni zabrane leta. Amerikancima su dosadile Europske igre podmetanja pa su odlučile koristiti sva sredstva za uspostavu mira, uključujući i vojna.

U ožujku 1994. bosanskohercegovački Hrvati i Muslimani su u Washingtonu potpisali preliminarni Sporazum o stvaranju Federacije BiH koji će omogućiti konfederaciju sa Hrvatskom. Taj sporazum potpisali su dr. Mate Granić, dr. Haris Silajdžić i Krešimir Zubak.

Dana 12. ožujka 1994. između zapovjednika HVO-a i ABiH, generala Ante Rose i Rasima Delića, u Splitu je potpisan sporazum koji je proizašao iz političkih odluka koje se već na neki način pretvaraju u ustavna rješenja Federacije BiH, a također i nastavak Sporazuma potpisanog 23. veljače u Zagrebu.

Dana 18. ožujka 1994. predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisali su u Washingtonu »Okvirni sporazum o konfederalnim vezama između Republike Hrvatske i buduće Federacije BiH«. Premijer Silajdžić i predsjednik Predsjedničkog vijeća HR Herceg-Bosne Krešimir Zubak potpisali su u Washingtonu tekst Nacrta Ustava Federacije BiH. Amerikanci su ovim željeli Muslimane vezati uz Hrvatsku, dok su pojedini predstavnici EU, na zahtjev muslimanskih zemalja, prihvatili nastanak male muslimanske države u Europi. Neki su ovo prihvatili iskreno, a neki samo kao privremenu taktiku.

Dana 22. ožujka 1994. potpisani su Washingtonski sporazumi koji su u suštini bili američki projekt, suprotstavljen europskom projektu »UNIJE«. Odmah po potpisivanju Washingtonskog plana Britanci su aktivirali svoj plan sabotiranja mira, kojeg su u najvećoj tajnosti pripremali više mjesece. Slično kao što su u prvom svjetskom ratu iskoristili Njemce za Rušenje Rusije tako su sada u planu angažirali njemačke službe kako bi ljutnja Amerikanaca pala na Njemačku, a ne na Britaniju. Njemačkim obavještajnim službama su stavili na raspolaganje sve svoje obavještajne suradnike iz svih Hrvatskih političkih stranaka, a same su sa strane promatrale plan rušenja Washingtonskog sporazuma. Britancima su dobri odnosi sa Amerikancima trebali kako bi mogli sudjelovati u podjeli novog plijena na istoku, Kaspijske nafte. Njemačke službe su odmah krenule u realizaciju Britanskog plana, pa je dva dana nakon potpisivanja Woshingtonskih sporazuma, 24. ožujka 1994, došlo je do raskola u HDZ-u. Nakon što je Josip Manolić udaljen sa dužnosti u HDZ-u zbog “opetovanog javno izražavanog neslaganja sa politikom stranke”. HDZ zadržava većinu u oba doma Hrvatskoga sabora unatoč gubitku dvojice zastupnika u Županijskom i desetak u Zastupničkom domu.

[Juda Iškariot]

Ovaj je raskol postajao sve otvoreniji još od polovice 1993, kada je Šušak prekinuo Manolićevu prodaju oružja Muslimana iz skladišta MUP-a Hrvatske. Manolić i Mesić su se javno zalagali za suradnju sa dijelom muslimanskog vodstva koje se zalagalo za unitarnu BiH, a stvarno su se zalagali za produbljenje sukoba sa Muslimanima kako bi se međusobno iscrpili. Pomagali su Muslimanima i oružano i obavještajno, te su preko novinara na vezi širili dezinformacije o hrvatskoj krivnji za sukobe sa Muslimanima. Smatrali su kako je održanje BiH, bilo kao unitarne države bilo kao »UNIJE«, nužno za zadržavanje avnojevskih granica, a takva BiH je jedino jamstvo kasnije obnove Jugoslavije. Britanci su preko Manolića, Nobila, Šarinića i drugih nastojali progurati svoj plan UNIJE koji je trebao biti još jedan neostvarivi plan u nizu sličnih, i nikako im nije odgovaralo miješanje Amerikanaca i njihov Washingtonski plan. Sukob Šuška s Mesićem i Manolićem vremenom je sve više rastao dok Manolić i Mesić nisu procijenili kako metodom kupovine i ucjena mogu pridobiti dovoljno zastupnika HDZ-a na svoju stranu, te uz pomoć opozicije izazvati parlamentarnu i ustavnu krizu. Podršku su imali od svih europskih zemalja koje su gurale projekt »UNIJE«, a suprotstavljali su se američkim Washingtonskim sporazumima. Akciju je operativno i financijski vodila Njemačka obavještajan služba. Američke obavještajne službe su ocijenile kako je Josip Manolić sposoban sabotirati Washingtonski plan te su zatražili od predsjednika Tuđmana njegovu smjenu (iako su pojedini američki lobiji pod Britanskim utjecajem nastojali Manolića prikazati kao borca protiv Tuđmanove «diktature»). Dostavili su mu podatke o svim bivšim udbašima i kosovcima, te podatke o njihovim tadašnjim aktivnostima i dogovorima sa Britanskim lordovima i Njemačkom obavještajnom službom. Predsjednik Tuđman je tek tada uvidio kako ne može potpuno vjerovati gotovo nikome od svojih dugogodišnjih suradnika te je stao na Šuškovu stranu. Tuđman je znao kako u hrvatskoj vlasti ima onih koji sabotiraju stvaranje Hrvatske države, ali nikad nije shvatio dijaboličnost Manolićeve politike, tj. kako je upravo Josip Manolić njihov glavni koordinator. Na smjenu je pristao nevoljko kako bi Amerikanci uspostavili mir u BiH. Manolić je bio uvjeren kako ima većinu zastupnika u Saboru te je uz pomoć Njemačke službe odlučio konačno krenuti u otvoreni protunapad. Počeo se predstavljati kao Njemački igrač, te je pod kontrolu stavio i političare vezane uz Njemačke službe. Imao je pod punom kontrolom MUP i SZUP, a svojim je kadrovima sudjelovao u izgrađivanju službi kao što su SIS, IPD, PPU, PPA te je mogao ucjenjivati mnoge zastupnike HDZ-a koji su sudjelovali u ilegalnim nabavama oružja, a pri tom su obilato punili i vlastite džepove. Preko tih je službi znao sve što se događa u vojsci, dok je njegov glavni protivnik Šušak vrlo malo znao što se događa u policiji, a i nije znao kako mu je Manolić ne samo politički protivnik već i neprijatelj koji ne želi samostalnu Hrvatsku. SZUP je imao i svoga tajnog doušnika u svakoj vojnoj postrojbi veličine satnije i više, dok je SIS samo djelomično znao o radu civilnih struktura i to tako što je nadzirao osobe koje su dolazile u doticaj sa pojedinim vojnim osobama i osobama povezanima s nabavom oružja. Tek nakon ovoga sukoba s Manolićem Šušak je počeo smjenjivati pojedine službenike iz vrha HV-a i Ministarstva obrane koje je tu postavio Manolić i Špegelj 1990. prije dolaska Šuška na čelo ovog ministarstva, a koje Šušak nije sklanjao vjerujući u iskrenost parole o nacionalnom pomirenju, ne shvaćajući kako se u dobrom djelu radi o potencijalnim saboterima. Tek nakon odlaska Manolića Hrvatski zapovjednici s ratnim iskustvom iz stranih vojski dobili su značajnije zapovjedne funkcije u vrhu HV-a, ali je dobar dio Manolićevih ljudi ostao u Ministarstvu obrane, uključujući Josipa Perkovića koji je uspio Šuška uvjeriti kako je on pravi profesionalac. Šušak se do tada nije puno miješao u kadrovsku politiku, a kao svoj glavni zadatak vidio je ilegalno naoružavanje HV-a. U ilegalnim nabavama oružja sudjelovale su dvije organizacije, jedna pod nadzorom vojske, a druga policije. Ove dvije organizacije su međusobno konkurirale, pa čak i sabotirale posao jedna drugoj. Sve operacije odobravao je samo jedan čovjek, predsjednik Tuđman, koliko je to bilo u njegovoj moći, a ugovaranje nabava obavljao je po jedan iz svake organizacije. Tijekom 1994. organizirana je i kontrolna služba koja je sve podatke koje je imala dostavljala predsjedniku Tuđmanu. Zahvaljujući tome, predsjednik Tuđman je imao dosta podataka o zloupotrebama u tom poslu, te je Manolićevim kadrovima preko Gojka Šuška, koji je imao punu zapovjednu kontrolu nad vojskom, zaprijetio kako će ih uhititi ako prijeđu na Manolićevu i Mesićevu stranu. Šušak je u ovom imao podršku i Američke CIA-e koja mu je pomagala obavještajno.

Sve do ovoga sukoba glavnu su riječ u procesu pretvorbe i privatizacije imali bivši komunistički kadrovi pod Manolićevim utjecajem. Njima je glavni cilj pretvorbe bio domoći se što više imovine, a nabava oružja bila je samo način dodvoravanja predsjedniku Tuđmanu.

Zakon o privatizaciji donijela je 1991. Vlada Franje Gregorića, a 16. 12. 1991. Ekonomski institut iz Zagreba donio je studiju pod nazivom »Osnove gospodarske politike na prijelazu iz 1991. u 1992.saprogramom mjera«. Na izradi ovoga projekta radili su Željko Rohatinski, Sanja Crnković Pozaić, Dražen Kalođera, Stjepan Zdunić i Marijan Živković. Dana 17. 4. 1992. isti je institut donio plan »Koncepcija i strategija razvoja Republike Hrvatske«. Ovi su dokumenti predvidjeli privatizaciju uz pomoć menadžerskih kredita podobnima, a predviđeno je kako će se ti krediti kasnije otpisati. U podobne su ušli pojedinci kao Stjepan Mesić, Franjo Gregurić, Nikica Valentić, Radimir Čačić, Goranko Fižulić, Jure Radić, Hrvoje Šarinić, Jure Klarić, Franjo Luković, Božo Prka i drugi, a postupno, jačanjem Gojka Šuška u popis podobnih ulazili su i pojedinci iz državotvorne frakcije HDZ-a koji su odmah prozvani tajkunima i kriminalcima. Kupivši najčešće već uništena poduzeća, a bez rukovodećeg iskustva u velikim proizvodnim sustavima, pokazali su se često nesposobnima u usklađivanju osobnih interesa sa interesima poduzeća i države. Većina kompromitiranih hadezeovaca je shvatila kako je vojska jača od policije, pa su odustali od promjene stranačkoga dresa.

Padom Manolića i Mesića najveći utjecaj na privatizaciju dobio je Gojko Šušak te je osnovni cilj privatizacije od tada postalo pranje novca za nabavu oružja. Tuđman je pokušao čak i Mesića pridobiti na svoju stranu nudeći mu najprije mjesto veleposlanika u Belgiji, a potom u Parizu. No, Mesić se nije dao ni u Belgiju ni u Pariz zato što su mu ambicije bile znatno veće. Htio je ostati predsjednik Sabora, ili ako Tuđman zbog promjena snaga odstupi, i predsjednik države. Kada je smijenjen sa dužnosti predsjednika Sabora, nije htio odstupiti pa je saborska straža morala provaliti u njegov ured i zamijeniti brave. Čim su Manolić i Mesić smijenjeni Predsjednik Tuđman je unutar HDZ-a ojačao položaj ljevicu digavši Šarinića za najbližeg suradnika, te Penića i Jarnjaka u MUP-u i obavještajnim službama. Previše jakog Šuška, kojeg su mediji opisivali kao opasnog desničara se bojao pa je uvijek nastojao MUP i obavještajne službe držati pod nadzorom ljevičara, te u njima držati približno jednak broj ljudi kao što ih ima i HV. Iako zadatak policije nigdje u svijetu nije vođenje rata, najbolje diverzantske postrojbe su bile specijalna policija, a pričuvna policija je uvijek svojom brojnošću bila izjednačena s vojnim pješačkim postrojbama (osim kratkotrajno za vrijeme kasnijih oslobodilačkih akcija). Ovo plansko balansiranje između desnice i ljevice Tuđman je pažljivo vodio tijekom čitave svoje vlasti, iz čega se vidi kako u suštini nije nikome vjerovao.

[Juda Iškariot]

Dana 7. 4. 1994. projugoslavenska frakcija HDZ-a izvršila je sabotažu u vojnom skladištu Duboki Jarak, pri čemu je bilo poginulih i ranjenih. Time su htjeli natjerati Gojka Šuška na ostavku, nakon čega bi svoje ljude instalirali u vojni vrh. Budući da im to nije uspjelo, pojačali su operaciju širenja glasina o tome kako je Šušak glavni zaštitnik narkomafije. Takve su informacije širili i zapadni mediji pod kontrolom svih država kojima nije odgovarao Washingtonski plan. Kriminalci koji su se bavili ovim poslom najčešće su bili u sastavu pričuvne policije do drugoga mjeseca 1992, kada su prešli u HV, ali su se i dalje povremeno susretali sa bivšim zapovjednicima iz policije koji su ih štitili. Pojedini uhvaćeni kriminalci i dileri puštani su iz pritvora, a oni koji su ih pustili najčešće su to opravdavali riječima »Nazvao me Šušak«, što nitko nije provjeravao. Pojedini policijski istražitelji, koji su se istaknuli u hvatanju narkodilera, vrlo su brzo smjenjivani i prebacivani na dužnosti pozornika, a za sve to optuživan je Šušak, iako on nikad nije imao utjecaja na policijsku kadrovsku politiku.

Dana 26. svibnja 1994. godine predsjednik Tuđman je izjavio kako je prevladana parlamentarna kriza koju su izazvali predsjednici Zastupničkog i Županijskog doma, Mesić i Manolić. Na njihovo mjesto izabrani su 24. svibnja dr. Nedjeljko Mihanović i dr. Katica Ivanišević. Nakon takvog raspleta događaja 17. 5. Ivan Zvonimir Čičak i Stipe Mesić, u organizaciji Njemačke obavještajne službe, pojavili su se na Drugom programu Njemačke televizije (ZDF), u vrlo gledanom terminu, kao sugovornici u emisiji o ratnim zločinima učinjenima na tlu bivše Jugoslavije. Stipe je Mesić u toj emisiji predstavljen kao političar koji tvrdi kako u Hrvatskoj ne postoji pravna država, kako sudstvo ne funkcionira, te je on zbog toga “raščistio” sa predsjednikom Tuđmanom i vladajućom strankom. Optuživali su ga kao glavnog krivca za sukobe s muslimanima, iako su tek tada stvoreni uvjeti za iskrenu suradnju s muslimanima, barem što se tiče hrvatske strane. Dotadašnju suradnju uvijek su sabotirali Manolićevi provokatori iz HVO-a, te kosovci i udbaši iz ABIH i stranke SDA.

Nakon ovih događanja Predsjednik Tuđman je uvidio kako ne zna kom bi mogao vjerovati pa je na čelo obavještajnih službi stavio svoga sina Miroslava. Miroslav Tuđman je bio sveučilišni profesor koji nije imao iskustva u terenskom obavještajnom radu, a jedino iskustvo mu je bilo u osnivanju vojne službe za psihološki rad IPD-a, te analitičke službe HIS-a. Miroslav Tuđman dobio je zadatak da reorganizira službe i očisti ih od nesposobnih i nepouzdanih pojedinaca, ali je on to samo djelomično uspio. Nije uspio prepoznati sve one bivše UDB-aše i KOS-ovce koji su spretno glumili veliku privrženost hrvatskoj državi, a stvarno su ostali uvjereni jugoslaveni. Zbog tog je i nadalje dobivao veliki broj informacija izmiješanih s vješto planiranim dezinformacijama, zbog čega i njegove obavještajne analize nisu mogle postići nužnu kvalitetu. Čak ni tada nije shvaćena dijaboličnost Manolićevih poteza koji se kasnije, uz pomoć svojih ostavljenih kadrova, za vrijeme takozvane zagrebačke krize, odglumivši svađu s Mesićem pokušao vratiti u HDZ, ali je to HDZ-ova desnica spriječila.

[Blaise]

Isuse!

Čitajte, downloadajte, citirajte, diskutirajte!

Unaprijed si upozoren: