Granični poremećaj ličnosti (tzv. borderline; BPD) - opća tema

[Vordas]

dire Dawn kaže:

Meni su se u zadnje vrijeme simptomi pojacali.
Nisam sigurna sto sa napravim jer mi je izrazito tesko ici protiv sebe/poriva, a s druge strane ako si "dopustim" raditi ono sto zelim to takodjer izaziva los filing jer ne radim stvari koje su pametne i dobre - za mene.

Osjecam se slabo i nesposobno, a uz to i razocarano jer ono... Ak se ne mogu oduprijet ovak necemu, pa koji racku cu napravit u nekim ozbiljnim situacijama.

Nisam ja lose, stovise moglo bi se reci da sam dobro, ali svojim postupcima trenutno blokiram napredak. Vjerujem da ce onda to - in a long run, rezultirati da ipak necu bit sasvim dobro vec cu nastavit tapkat u situaciju u kojoj jesam.

Tocno vidim ovisnicko ponasanje i gadim se sama sebi.
Svaku vecer donesem odluku da cu od sutra drugacije, a onda ujutro odlucim "ipak malo", osjetim se razocarano u samu sebe i vise ni ne pokusavam ispraviti ponasanje.

Da, post je "zbrda zdola", ali ne zelim u detalje, a bez njih mozda sve skupa ni nema smisla .

U svakom slucaju sam htjela negdje ostavit trag i mozda, oh kako bi me to veselilo, nakon nekog vremena mogu doc i rec "e ipak sam uspjela". Bar malo. Pinkicu

Meni samoj nije bio jasan izostanak velikog napretka prosle godine ili barem zasto je bio toliko sicusan, ali postalo mi je nocas jasno.
I sad sam pred zidom jer znam da moram napraviti najbolje za sebe, a s druge strane ono sto ustvari radim je daaaleko od toga.

Okej, netko bi mozda rekao da su moji porivi prirodni s obzirom na "friškost" onog sto se desilo, ali ja imam tendenciju biti autodestruktivni kreten i kad prodje puno vise vremena od par dana.

Zasto toliko mucim samu sebe i naprosto se ne opustim? Jer sam svjesna koliko si stetim sad, a i koliko stete to moze izazvati u buducnosti.
Imam dojam da je bas sad trenutak za neku pravu reakcihu, rezanje ponasanja u korijenu and all that jazz i da ce mi s vremenom biti samo jos teze razbiti kavez koji trenutno gradim.
Mozda ak se dovoljno izguilttripam cu ustvari uspjet posramit sami sebe i fakat prestat bit ovakva?

I ne, lijekovi kod ovog nikad nisu pomagali. Mogu se sjetit situacija prije 10 godina kad kad sam se ponasala identicno.

Odbijam se pak pomirit da ova poremecena, luda i nenormalna osoba je ono sto ja ustvari jesam. Naprosto ne mogu to prihvatit.

Mozda da na kraju stavim disklejmer da ne radim nista ilegalno ili stetno za druge ljude, osoba koja je povrijedjena i uznemirena mojim postupcima sam iskljucivo i samo ja.

I ne, ne vidim da bi mi tu itko mogao pomoci osim sebe same jer problem i nastaje onda kad sam "sama sa sobom".
U drustvu po pitanju toga nemam problema i ne djelujem kao da mi nisu sve daske na broju .

Ne znam koliko mi je pomoglo natipkati sve ovo, ali imam osjecaj da gubim razum i da sam na dobrom putu da se generalno sjebem samo zato sto imam problema sa samokontrolom i pustanjem...

Frustrirana sam, a snovi ne pomazu.

ja nemam borderline al te totalno kužim. ovo sa samodestruktivnosti i ak je još tu pomješano donošenje odluke, kao kod mene, onda zna bit zeznuto. Nadam se da će ti bit bolje dire, ovo sa samokontrolom i ostalo. Drž se.

[Tox]

znashtikosam kaže:

Pozdrav. Sjeća se tko mene?

Neću u detalje, trebam se naspavati. Jedno vrijeme sam bila OK, skoro dvije godine, al opet je sve otišlo u vražju mater.

Pisala sam i pod Vinom Apsarom.

Eeeeeeej

Znas da sam si razmisljal ovih dana prate li starjesine ovu temu i kaj je sa njima.

[dire Dawn]

Vordas kaže:

ja nemam borderline al te totalno kužim. ovo sa samodestruktivnosti i ak je još tu pomješano donošenje odluke, kao kod mene, onda zna bit zeznuto. Nadam se da će ti bit bolje dire, ovo sa samokontrolom i ostalo. Drž se.

Hvala ti .
Dobro sam ja vecinu vremena, ali postoje ti odredjeni trenutci koje mogu sjebat neke buduce trenutke, a to definitivno ne zelim.
Ne OPET!

Pomisao na to me rastuzuje vise od icega .

[Pflaume]

Ne znan od kud da pocmem a vec ranije sam pisao da ozbiljno vjerujem kako supruga ima neki od poremecaja osobnosti mislim ili granicni ili narcisoidni ili oboje jer sam isao kod psihijatra za savjet i provjeriti jesam li na kraju ja ok.sugestija je bila da bjezim od nje a kako kad imamo malo dijete.da skratim ima 37 godina i intenzivne ispade bijesa i sta god ja napravio ne valjam imam osjecaj bespomocnosti i straha za dijete trudim se unositi pozitivu radost i veselje u odgoju djeteta da bar djetinjstvo prozivi koliko toliko radosno i lijepo no supruga cesto i pred djetetom jednostavno pukne i mene napada a i dijete isto iako manje gruba je i hladna i dijete cestu ju opravdava i kad ona krene sa svojim monolozima i odredbama uglavnom i dijete tako malo zna da joj treba potvrdivat...ona ne vidi svoj problem i pokusao sam reci da zajedno potrszimo pomoc ali ne ide...premocna je i preagresivna kad zeli nesto ostvariti pod svaku cijenu ne bira sredstvavi sve ovo sta pisete ovdje kako se osjrcate i kakve reakcije imate ja u njoj pronalazim..ljudi pomozite sa bilo kojim savjetom....uglavnom da napomenem glavni okidac su financije.uvijek joj nesto nedostaje iako oboje radimo sa solidnim placama iznad prosijeka ali to je nista...svaka prepirka ili svada toliko bude izdominirana od nje da je to nevjerojatno i cesto zna reci da je toliko mocna u ptici da joj kao ne mogu nista i da je nadmocna...koliko god jadno zvuci dok nisam spoznao bar mislim da sam dijelom spoznao o cemu se kod nje radi bilo me je i strsh njezinih reakcija...nikad nisam vidio da se samoozlijedjivala...niti govorila da ce se ubiti i sll..ali je znala govoriti da se ne boji smrti i kao ako bi se covjek morao patiti u zivotu ds je bolje umrijeti..
nevjerojatna kolicina bijesa i mrznje odbacivanja.ima sestru sa kojom to sve komentira i obje prikrivaju jeda drugu jer je i druga u slicnoj fazonu razvela se od muza zbog nicega uglavnom imaju dominantnu bolesno posesivnu majku koja i danas ih ucjenjuje i prati svaki korak od njih ucinila da nista ne moraju privrijediti uglavnom da napomenem problem je oko kuhanja rucka i sl zapovijed je pola dana ja pola ona pravimo rucak i cistimo.haha napomenuo sam zapovijed jer nema jednostavnosti spontanosti i dogovora...uglavnom tako sve manipulira a mogao bi u nedogled pisat nego volio bi cuti bilo koji savjet..jer nije lako niti pobjeci i dijete prepustiti olako sta mogu ocekivat od djeteta kasnije..ja se trudim ne pocimati teske teme izbjegavam konflikte i nastojim da joj olaksam i bude nekoliko prividni miroljubivih dana i ona bude ko u nekom zanosu euforiji ali onda malo pomalo ili odjednom ovisi od trenutne situacije krene sa ironijom prema meni pa podbadanje provociranjem i kad joj pokusam reci da to nije ok onda sam gotov i tako sve u krug...volio bi zaista od sviju cuti koristan savjet sta i kako ciniti posebno kad su ti trenutci i sta se moze ocekivat kako bude starila jer nekako mi se cini da ju vise nista ne briga otpustila je sve kocnice i po redu pegla...hvala svima na savjetima u naprijed i nisam htio javno iznositi svoju privatnost ali svaka i najmanja pomoc i savjet je u ovakvim stanjima dobro dosla...pozdrav svima

[BLANQUETTE]

dire Dawn kaže:

Meni su se u zadnje vrijeme simptomi pojacali.
Nisam sigurna sto sa napravim jer mi je izrazito tesko ici protiv sebe/poriva, a s druge strane ako si "dopustim" raditi ono sto zelim to takodjer izaziva los filing jer ne radim stvari koje su pametne i dobre - za mene.

Osjecam se slabo i nesposobno, a uz to i razocarano jer ono... Ak se ne mogu oduprijet ovak necemu, pa koji racku cu napravit u nekim ozbiljnim situacijama.

Nisam ja lose, stovise moglo bi se reci da sam dobro, ali svojim postupcima trenutno blokiram napredak. Vjerujem da ce onda to - in a long run, rezultirati da ipak necu bit sasvim dobro vec cu nastavit tapkat u situaciju u kojoj jesam.

Tocno vidim ovisnicko ponasanje i gadim se sama sebi.
Svaku vecer donesem odluku da cu od sutra drugacije, a onda ujutro odlucim "ipak malo", osjetim se razocarano u samu sebe i vise ni ne pokusavam ispraviti ponasanje.

Da, post je "zbrda zdola", ali ne zelim u detalje, a bez njih mozda sve skupa ni nema smisla .

U svakom slucaju sam htjela negdje ostavit trag i mozda, oh kako bi me to veselilo, nakon nekog vremena mogu doc i rec "e ipak sam uspjela". Bar malo. Pinkicu

Meni samoj nije bio jasan izostanak velikog napretka prosle godine ili barem zasto je bio toliko sicusan, ali postalo mi je nocas jasno.
I sad sam pred zidom jer znam da moram napraviti najbolje za sebe, a s druge strane ono sto ustvari radim je daaaleko od toga.

Okej, netko bi mozda rekao da su moji porivi prirodni s obzirom na "friškost" onog sto se desilo, ali ja imam tendenciju biti autodestruktivni kreten i kad prodje puno vise vremena od par dana.

Zasto toliko mucim samu sebe i naprosto se ne opustim? Jer sam svjesna koliko si stetim sad, a i koliko stete to moze izazvati u buducnosti.
Imam dojam da je bas sad trenutak za neku pravu reakcihu, rezanje ponasanja u korijenu and all that jazz i da ce mi s vremenom biti samo jos teze razbiti kavez koji trenutno gradim.
Mozda ak se dovoljno izguilttripam cu ustvari uspjet posramit sami sebe i fakat prestat bit ovakva?

I ne, lijekovi kod ovog nikad nisu pomagali. Mogu se sjetit situacija prije 10 godina kad kad sam se ponasala identicno.

Odbijam se pak pomirit da ova poremecena, luda i nenormalna osoba je ono sto ja ustvari jesam. Naprosto ne mogu to prihvatit.

Mozda da na kraju stavim disklejmer da ne radim nista ilegalno ili stetno za druge ljude, osoba koja je povrijedjena i uznemirena mojim postupcima sam iskljucivo i samo ja.

I ne, ne vidim da bi mi tu itko mogao pomoci osim sebe same jer problem i nastaje onda kad sam "sama sa sobom".
U drustvu po pitanju toga nemam problema i ne djelujem kao da mi nisu sve daske na broju .

Ne znam koliko mi je pomoglo natipkati sve ovo, ali imam osjecaj da gubim razum i da sam na dobrom putu da se generalno sjebem samo zato sto imam problema sa samokontrolom i pustanjem...

Frustrirana sam, a snovi ne pomazu.

Što su ti inače okidači koji te dovode u takvo stanje ? Što su ti u ovom slučaju okidači ? Ima li poveznice ?

[BLANQUETTE]

Pflaume kaže:

Ne znan od kud da pocmem a vec ranije sam pisao da ozbiljno vjerujem kako supruga ima neki od poremecaja osobnosti mislim ili granicni ili narcisoidni ili oboje jer sam isao kod psihijatra za savjet i provjeriti jesam li na kraju ja ok.sugestija je bila da bjezim od nje a kako kad imamo malo dijete.da skratim ima 37 godina i intenzivne ispade bijesa i sta god ja napravio ne valjam imam osjecaj bespomocnosti i straha za dijete trudim se unositi pozitivu radost i veselje u odgoju djeteta da bar djetinjstvo prozivi koliko toliko radosno i lijepo no supruga cesto i pred djetetom jednostavno pukne i mene napada a i dijete isto iako manje gruba je i hladna i dijete cestu ju opravdava i kad ona krene sa svojim monolozima i odredbama uglavnom i dijete tako malo zna da joj treba potvrdivat...ona ne vidi svoj problem i pokusao sam reci da zajedno potrszimo pomoc ali ne ide...premocna je i preagresivna kad zeli nesto ostvariti pod svaku cijenu ne bira sredstvavi sve ovo sta pisete ovdje kako se osjrcate i kakve reakcije imate ja u njoj pronalazim..ljudi pomozite sa bilo kojim savjetom....uglavnom da napomenem glavni okidac su financije.uvijek joj nesto nedostaje iako oboje radimo sa solidnim placama iznad prosijeka ali to je nista...svaka prepirka ili svada toliko bude izdominirana od nje da je to nevjerojatno i cesto zna reci da je toliko mocna u ptici da joj kao ne mogu nista i da je nadmocna...koliko god jadno zvuci dok nisam spoznao bar mislim da sam dijelom spoznao o cemu se kod nje radi bilo me je i strsh njezinih reakcija...nikad nisam vidio da se samoozlijedjivala...niti govorila da ce se ubiti i sll..ali je znala govoriti da se ne boji smrti i kao ako bi se covjek morao patiti u zivotu ds je bolje umrijeti..
nevjerojatna kolicina bijesa i mrznje odbacivanja.ima sestru sa kojom to sve komentira i obje prikrivaju jeda drugu jer je i druga u slicnoj fazonu razvela se od muza zbog nicega uglavnom imaju dominantnu bolesno posesivnu majku koja i danas ih ucjenjuje i prati svaki korak od njih ucinila da nista ne moraju privrijediti uglavnom da napomenem problem je oko kuhanja rucka i sl zapovijed je pola dana ja pola ona pravimo rucak i cistimo.haha napomenuo sam zapovijed jer nema jednostavnosti spontanosti i dogovora...uglavnom tako sve manipulira a mogao bi u nedogled pisat nego volio bi cuti bilo koji savjet..jer nije lako niti pobjeci i dijete prepustiti olako sta mogu ocekivat od djeteta kasnije..ja se trudim ne pocimati teske teme izbjegavam konflikte i nastojim da joj olaksam i bude nekoliko prividni miroljubivih dana i ona bude ko u nekom zanosu euforiji ali onda malo pomalo ili odjednom ovisi od trenutne situacije krene sa ironijom prema meni pa podbadanje provociranjem i kad joj pokusam reci da to nije ok onda sam gotov i tako sve u krug...volio bi zaista od sviju cuti koristan savjet sta i kako ciniti posebno kad su ti trenutci i sta se moze ocekivat kako bude starila jer nekako mi se cini da ju vise nista ne briga otpustila je sve kocnice i po redu pegla...hvala svima na savjetima u naprijed i nisam htio javno iznositi svoju privatnost ali svaka i najmanja pomoc i savjet je u ovakvim stanjima dobro dosla...pozdrav svima

Ako ona ne vidi ili ne želi priznati da ima problem, ti tu ne možeš baš ništa. Posjedni ju i uvjetuj ili će se liječiti ili razvod. U slučaju razvoda, s obzirom na njezino ponašanje imaš potpuno pravo tražiti skrbništvo pošto je ona psihički nestabilna, što se u tom slučaju može lako provjeriti. Jbg na silu ne možeš ništa.

[BLANQUETTE]

Imam potrebu ovo napisati, pa ako se netko osjeti prozvanim super. Ako ne, nema veze.
Dragi kolege borderi, vjerujem da je većina vas doživjela osjećaj da gdje god da se pojavi ima osjećaj da se ne uklapa. Ja jesam.
Prije 2 godine sam saznala svoju dijagnozu (nakon godina i godina povlaćenja po psihijatrima). Tada sam našla i ovu temu. Počela sam je ne čitati, nego gutati. Pročitala sam je cijelu. Prvi put u životu osjećala sam se kao da se negdje uklapam, kao dio nečega.
Tada sam počela pisati i doživjela razočaranje. Nitko me nije doživljavao. Očito je problem bio što sam "nova". "Stari" forumaši, koji me ne smatrate vrijednom komunikacije samo zato što sam svoju dijagnozu otkrila koju godinu poslije vas, ili ste previše iskompleksirani da se upustite u komunikaciju s novom osobom, budite svijesni da sam ja pročitala svaki vaš upis na ovoj temi i upoznata sam sa stanjima koja ste prolazili kroz godine (onoliko koliko ste ih iznosili ovdje). Zašto radite svojim kolegama borderima ono što su vama drugi ljudi radili, a to je da se zbog vas netko ne osjeća prihvaćeno ?
Srećom pojavilo se još novih ljudi pa sam imala s kime komunicirati. Nastojim održati ovu temu živom jer bitno mi je da mogu komunicirati upravo o tom poremećaju, treba mi izmjena podrške i iskustva sa sebi sličnima.

[dire Dawn]

BLANQUETTE kaže:

Što su ti inače okidači koji te dovode u takvo stanje ? Što su ti u ovom slučaju okidači ? Ima li poveznice ?

Ljubavni odnosi .

Koliko god mi to bilo teško priznat, a fakat mi je teško priznat to, što mi je više stalo do nekog ponašam se ko veće čudovište.
Bile to moje riječi, njegove ili pak trećih ljudi .

I mogu ja sad tu stavljat smajliće i pravit se da "hehehihi totalnooo nisam normalna i to je slatko", al nećemo se lagat i nije slatko.
Nit je slatko to MENI proživljavat, nit je slatko ljudima oko mene.

Naravno da postoje specifične situacije koje su dodatni triggeri, ali može se sve sve na ovo gore.

Kad mi je stalo do nekog trudim se oko te osobe maksimalno. Neke stvari koje radim mogu drugim ljudima čak biti too much, al neću o tome. Trudim se, tu sam, pokušavam se prilagodit, idem protiv filinga da je nešto potencijalno loše za mene i onda mi se valjda nakon nekog vremena "isprazne baterije" i postanem frustrirana glupača koja... Se ne ponaša baš lijepo.
I koja se ne osjeća dobro u vlastitoj glavi.

Desilo mi se tisuću puta da nakon takvog perioda u kojem ustvari single-handedly razjebem sve nakon par tjedana/mjeseci idem čitat stare razgovore (jer uvijek je bar dio komunikacije u pisanom obliku), pa se desi da čitam i ne vjerujem.
Vlastite reakcije mi znaju biti ogroman wtf i mislim si "pa kud si, od svih načina, uspjela cijelu stvar povezat na najgori mogući i zašt si reagirala kao nedojebana petnaestogodišnjakinja".

Nažalost... Neke stvari ne možeš popraviti koliko god ti bilo žao. Možeš se ispričat i nadat se novoj šansi, ali nakon nekog vremena ostaneš "bez kredita" kod drugih ljudi.
Jer ovo nije izolirano samo na ljubavne situacije, nešto slično mi se znalo desit i sa prijateljicama.
(Ipak, razjeb prijateljstva manje boli od ljubavnog prekida, barem mene).

Zato sam odlučila da više neću.
Ne želim više veze niti odnose niti "na taj način" ljude oko sebe.
Nakon zadnjeg faila kad sam kolosalno razjebala sve što se razjebat dalo (ono što bi nuklearna bomba napravila zemlji, to sam ja napravila tom odnosu i sad se nema tu šta više spašavat i ja se nemam tu čemu više nadat) u odnosu sa nekim do kog mi je neopisivo stalo... Naprost shvaćam da tako nešto više nije za mene.

Da, neko vrijeme ću bit okej. Punih baterija i dobro, ali nakon protoka vremena ću se opet pretvorit u tempiranu bombu koja će popizdit (i upast u depresivnu fazu) zbog manje ili više nebitne stvari.

Makar je meni biti u vezi lijepo (jedino i samo ako je osoba sa kojom jesam netko do kog mi je stalo, inače ni ne ulazim u veze, a ne preferiram ni ONS ili FF odnose), obožavam ugađati drugoj strani, biti tu za nekog, biti podrška, veseliti se s nekim, djeliti lijepo i loše, voljeti i biti voljena - nema smisla kad ću na kraju ionako sjebat ili tu osobu ili oboje.
Mogu se onda bar iz respekta prema nekom (imaginarnom) budućem maknut iz takve situacije, right?

Nisu svi za sve.
Neki nisu za faks, neki nisu za radit (bar ak imaju dovoljno bogate starce), neki nisu za vozit auto, a ja nisam za veze. I kakve veze .

Koliko god bolila činjenica da nikad neću moć imat ono što želim, toliko mi je drago što moja serija uništavanja ljudi prestaje. I ovako je bilo previše žrtava, samo mi je krivo što nisam ranije uvidjela što radim i maknula se dok nije došlo do nuklearna-bomba situacije.

Nisam čak ni toliko loše u vezi svega.
Trudim se gledat pozitivno i naprosto znati da sve ono što sad osjećam, sve ono što mi sad fali će jednog dana nestat i prestat i da ću naprosto osjećat ništa.
Ili će to barem biti ono što ću govorit ljudima .


Da, možda bi sa vremenom ili trudom uspjela promjenit kod sebe negativne obrasce ponašanje i ustvari postati stabilna osoba, ali svaki razlog koji sam za to imala je danas nestao.

S obzirom koliko me ovo sve pogodilo, mislim da ako eliminaram taj aspekt života onda se takva situacija u budućnosti neće ponoviti i onda sam si maknula ogroman dio depresivnih epizoda .

Posvetit ću se sebi i volit ću sebe onako kako volim neke druge ljude.
Vjerujem da će i to urodit plodom.

[Ja Ali Manja]

dire Dawn kaže:

Ljubavni odnosi .


Koliko god bolila činjenica da nikad neću moć imat ono što želim, toliko mi je drago što moja serija uništavanja ljudi prestaje. I ovako je bilo previše žrtava, samo mi je krivo što nisam ranije uvidjela što radim i maknula se dok nije došlo do nuklearna-bomba situacije.

Nisam čak ni toliko loše u vezi svega.
Trudim se gledat pozitivno i naprosto znati da sve ono što sad osjećam, sve ono što mi sad fali će jednog dana nestat i prestat i da ću naprosto osjećat ništa.
Ili će to barem biti ono što ću govorit ljudima .


Da, možda bi sa vremenom ili trudom uspjela promjenit kod sebe negativne obrasce ponašanje i ustvari postati stabilna osoba, ali svaki razlog koji sam za to imala je danas nestao.

S obzirom koliko me ovo sve pogodilo, mislim da ako eliminaram taj aspekt života onda se takva situacija u budućnosti neće ponoviti i onda sam si maknula ogroman dio depresivnih epizoda .

Posvetit ću se sebi i volit ću sebe onako kako volim neke druge ljude.
Vjerujem da će i to urodit plodom.

Ovo zadnje. Bazično smo sjebani jer se osjećamo nevoljeno, neprihvaćeno, često smo kao djeca to i bili.

Voli sebe i ne laži si ovako.

Ovo je faza kajanja, znam da ti je žao zbog ma čega god da si već učinila u rangu nuklearne eksplozije, ali ako smo u ičem stabilni, to je nestabilnost osjećaja.

I prihvati. I nauči se odmaknuti. Doslovno. Fizički. Kad osjetiš da će bum, makni se i vježbaj da izdržiš s odgodom reakcije dok se ne smiriš.

Napomeni ljudima da kad se mičeš iz konflikta, nije arogancija, već da se smiriš. A ako te i dalje pokušavaju zadržati u raspravi argumentom, daj, pa nismo životinje, ne puštaju da se fizički udaljiš, jbga, neću reći sami su si krivi, ali dala si fer šansu i sebi i njima.

[Pflaume]

BLANQUETTE kaže:

Imam potrebu ovo napisati, pa ako se netko osjeti prozvanim super. Ako ne, nema veze.
Dragi kolege borderi, vjerujem da je većina vas doživjela osjećaj da gdje god da se pojavi ima osjećaj da se ne uklapa. Ja jesam.
Prije 2 godine sam saznala svoju dijagnozu (nakon godina i godina povlaćenja po psihijatrima). Tada sam našla i ovu temu. Počela sam je ne čitati, nego gutati. Pročitala sam je cijelu. Prvi put u životu osjećala sam se kao da se negdje uklapam, kao dio nečega.
Tada sam počela pisati i doživjela razočaranje. Nitko me nije doživljavao. Očito je problem bio što sam "nova". "Stari" forumaši, koji me ne smatrate vrijednom komunikacije samo zato što sam svoju dijagnozu otkrila koju godinu poslije vas, ili ste previše iskompleksirani da se upustite u komunikaciju s novom osobom, budite svijesni da sam ja pročitala svaki vaš upis na ovoj temi i upoznata sam sa stanjima koja ste prolazili kroz godine (onoliko koliko ste ih iznosili ovdje). Zašto radite svojim kolegama borderima ono što su vama drugi ljudi radili, a to je da se zbog vas netko ne osjeća prihvaćeno ?
Srećom pojavilo se još novih ljudi pa sam imala s kime komunicirati. Nastojim održati ovu temu živom jer bitno mi je da mogu komunicirati upravo o tom poremećaju, treba mi izmjena podrške i iskustva sa sebi sličnima.

Blanquette hvala ti na odgovoru i rijecima upute i ohrabrenja,istina da san govorio da treba potrazit strucnu pomoc lijecnika psihologa i da cu joj biti podrska ici zajedno sa njom ako treba no naravno na to je rekla da sam ja lud i da sta si ja umisljam da ona svoj zivot prezentira nekom nepoznatom nisam joj uvjetovao razvodom ali uglavnom iba problem sa tim autoritetima gdje god dodje kod lijecika svecenika ucitelha uglavnom ona namece svoja znanja i sposobnosti jer kao ona sve zna i inace je google osoba za sve gogla trazeci potvrdu svoje teorije za koju se ona zalaze.doista nevjerojatno...isao sam u centar za soc skrb posavjetovati ae oko tog stanja ali nisu spominjali da bi u smislu njezinog stanja i ponasanja ja mogao zatraziti da mi dijete pripadne na skrb iako je dijete 4 godine i na svoj nacin jos povezano sa majkom sto je i bioloski nuzno i potrebno pa je...uglavnom hvala ti na rijecima i pohvalno je koliko se netko trudi sebi pomoci i samim tim olaksati zivot ljudima oko sebe...zelim ti da ustrajes i da bude sto plodonosnije...bilo bu lijepo cuti od ljudi koji to prozivljavaju kad je dosao taj trenutak da potreze strucnu pomoc i da sebi priznaju da postoji problem ...pozdrav

[dire Dawn]

Ja Ali Manja kaže:

Ovo zadnje. Bazično smo sjebani jer se osjećamo nevoljeno, neprihvaćeno, često smo kao djeca to i bili.

Voli sebe i ne laži si ovako.

Ovo je faza kajanja, znam da ti je žao zbog ma čega god da si već učinila u rangu nuklearne eksplozije, ali ako smo u ičem stabilni, to je nestabilnost osjećaja.

I prihvati. I nauči se odmaknuti. Doslovno. Fizički. Kad osjetiš da će bum, makni se i vježbaj da izdržiš s odgodom reakcije dok se ne smiriš.

Napomeni ljudima da kad se mičeš iz konflikta, nije arogancija, već da se smiriš. A ako te i dalje pokušavaju zadržati u raspravi argumentom, daj, pa nismo životinje, ne puštaju da se fizički udaljiš, jbga, neću reći sami su si krivi, ali dala si fer šansu i sebi i njima.

Dobra ideja.
Pokušat ću tako.

Makar postoje ljudi koji su me naučili da ak se makneš iz svađe time pokazuješ nepoštovanje or something .

Ma... Meni je žao. Stvarno mi je žao.
S druge strane rijetko kad ljudi cijene iskrenu ispriku (ovo je retrospektivno kroz cijeli život), pa se pitam koliko puta je meni bilo jako jako žao radi nečeg zbog čeg je nekog drugog jako jako bolio kurac.

[Ja Ali Manja]

dire Dawn kaže:

Dobra ideja.
Pokušat ću tako.

Makar postoje ljudi koji su me naučili da ak se makneš iz svađe time pokazuješ nepoštovanje or something .

Ma... Meni je žao. Stvarno mi je žao.
S druge strane rijetko kad ljudi cijene iskrenu ispriku (ovo je retrospektivno kroz cijeli život), pa se pitam koliko puta je meni bilo jako jako žao radi nečeg zbog čeg je nekog drugog jako jako bolio kurac.

Da, ovo s nepoštovanjem, sve pet, ali nakon par okršaja s borderlinekom u pms-u, ja bih rađe da ih ne poštujem tako da se maknem. A vjerojatno i oni.

Znam da ti je žao. Najgore bude nama. Znam iz iskustva. Ne mislimo ni tri promila od onoga što kažemo ili napišemo. Možda nije pitanje isprike, već tendencije da se stvar ponovi. I onda ponovi opet. I uvijek nam je žao i uvijek patimo više na kraju.

Ne bih rekla da drugoga boli qurac, ovisi, koliko je dug odnos, možda jednostavno zamori. Ubit ću te u pojam i mrcvratiti i kasnije mi stvarno jest žao i najrađe bih se propucala koliko mi je krivo.

Zato treba biti iskren na početku. Čuj, jako sam nezgodna i nije mi za biti blizu kad sam ljuta ili povrijeđena, suvisla rasprava ili pokušaji iste su nemogući, nepostojeći, zaboravi ih, daleko sam tad od racionalne osobe i sve što te molim ako vidim da bih mogla početi reagirati eksplozivno ili u afektu, sama ću se odmaknuti, molim te za razumijevanje i da me pustiš da se ohladim, a kasnije, za dan, dva, možemo smireno o svemu.

Trik je naučiti se maknuti i da ona druga strana zna pustiti da odeš na luftanje.

Jebiga, ja sam davno naučila prepoznati kad kreće eksplozija i udaljim se. Ako me se ne pušta da odem, a što da ti pišem, znaš i sama kako to bude onda i ogavan osjećaj nakon.

[dire Dawn]

Mislim da tvoje ponasanje i moje ponasanje nije bas isto.

Iskreno, ako se ti ponasas kak si opisala onda sasvim razumijem zaato mislis da i ja radim identicne stvari, jer nije da sam opisala prave primjere, samo eto - nisi u pravu.
Iliti tvoje opisano je debelo jace/teze od onog sto ja radim.

[Ja Ali Manja]

dire Dawn kaže:

Mislim da tvoje ponasanje i moje ponasanje nije bas isto.

Iskreno, ako se ti ponasas kak si opisala onda sasvim razumijem zaato mislis da i ja radim identicne stvari, jer nije da sam opisala prave primjere, samo eto - nisi u pravu.
Iliti tvoje opisano je debelo jace/teze od onog sto ja radim.

A što sam točno opisala sem da nema racionalne i smirene komunikacije ako sam ljuta ili povrijeđena? I da se maknem kad vidim da vodi k tome?

Oprosti ako sam pogriješila, ali sam u nekim od starijih postova si pisala neke stvari koje su me navele na takav zaključak. Pisala kako je možda bolje da odustaneš od veza i fokusiraš se na nešto drugo u životu kako bi spriječila da opet povrijediš ljude do kojih ti je stalo. Zato pretpostavih to kako pretpostavih.

Slažem se da bi s primjerima bilo lakše, ali zbog ovog gore pretpostavih da ipak na neki način činiš nešto u afektu zbog čega ti je kasnije žao. Ako pogriješih, oprosti, ali u biti ni ti ni ja ne znamo išta konkretno o tome što druga strana čini/ne čini pa su i komparacije promašene. Savjet je bio dobronamjeran i iz osobnog iskustva, ostavljam mogućnost da je drugome promašen, to se podrazumijeva.

[dire Dawn]

Uz primjere bi imalo smisla, ovako... Shvaćam sad da nema.
Mislim meni ima, ali zato što ja znam pozadinu priče/a .

Imam tendenciju preuveličavat.
Ne zlonamjerno i najčešće na vlastitu štetu.
Kad padnem onda se vidim kao najveće smeće koje postoji i samim time mora da je i svaki moj postupak najgori i užasan.
Naravno da je bilo i takvih, ali nisam uvijek takva. No kad sam na tom nekom svom dnu onda imam točno takav pogled na sebe...

Razgovor sa jednom prijateljicom me obično stavi na mjesto jer kad joj ispričam neku situaciju gdje imam dojam da sam kolosalno sjebala i ispala ovakva ili onakva, ona mi ponudi perspektivu nekog tko me ne vidi kao najveće zlo na svijetu i nerijetko ispadne da sam reagirala čist... Okej.

Mislim, čak i kad se svađam s nekim trudim se ne reći ama baš ništa što bi moglo povrijedit tu osobu (a nije da ne znam slabe točke i da nebi i ja mogla udarit di najviše boli), ali kasnije si vrtim razgovor u glavi i uvijek mi se ono što sam ja rekla čini gorim od onog što je meni rečeno, makar ustvari nije tako...

Wow, još jedan besmislen blok teksta .

Al evo primjer.
Svađam se sa cimericom prošlo ljeto. Sjebala me i to generalno. Bez da mi je rekla da uopće razmišlja o tome ispalo je da se seli kroz 2 tjedna što je značilo da se i ja selim kroz 2 tjedna jer zbog situacije sa stanom i da sam čak i stigla nać nekog, nisam to mogla.
Onda sam joj iskreno rekla neke stvari poput toga da ja nikad nisam imala vlastitu policu u kupaonici, da se cijelo vrijeme ponašala kao da je stan isključivo njen (makar nije i sve smo plaćale po pola) i generalno stvari koje nisu uvrede nego samo njeno loše ponašanje o kojem ja nisam prije nšta htjela reći iz straha da se ne naljuti...
I onda je kasnije meni bilo žao što se ona osjeća loše jer je ispalo da je loša cimerica (jer njoj nije palo na pamet da ja možda imam pravo na pola stana i pola namještaja; te da bi bilo okej da mi je ranije rekla da se seli tak da i ja imam vremena organizirat se), umjesto da mi bude svejedno jer je bila loša cimerica u pogledu toga i ja nisam rekla ništa što nije istina + nisam joj govorila pogrdne stvari ili koristila bilo kakav ružan riječnik.

[bijelatama]

Death-of-Art kaže:

Što kad ste borderline i kroz psihoterapije i medikamente s vremenom smanjite "simptome" bolesti na minimalnu razinu...ustvari do te mjere da je vaša osobnost prilično drugačija nego što je bila u vrijeme kad se bili pravi pravcati bpd-ovac.

Onda ljudi koji su vas znali otprije često kažu kako im je simpatičnija bila vaša osobnost prije "terapije" nego sad.

Naime... promijenile su se neke stvari kod mene.
Osim što mi je potreba za konfliktima rapidno pala ujedno su se tu i strahovi smanjili.
A i postala sam nekako ... flegma. U većini slučajeva.

Jučer sam s mužem gledala epizodu Game of Thrones u kojoj je bila neka krvava scena na koju se valjda pola Amerike zgrozilo i pizdilo.
Mislim...ok...bilo je strašno.
Prije svog liječenja na takvu scenu bih ridala i ne bih spavala danima.
Ovako sam nekako pogledala epizodu... muž je očekivao moju dramatičnu reakciju koje naravno nije bilo... jednostavno sam nastavila s kućanskim poslovima koji su me čekali i u zajebanciji rekla:"Oh, šmrc, ovo je strašno."
Muž mi je rekao:"To uopće nisi više ti. Totalno si se promijenila."
U negativnom kontekstu.

Mislim... šta... jebiga?...

Barem se više ne bojim mraka.

Meni se ovo svidja
I sama sam vec duze vrijeme na putu da se razistovjetim od emocija i velikog uzivljavanja a da ipak dozvolim da budem taknuta
Tako sam sinoc bila na jednoj predstavi i na samom pocetku sam si rekla da cu pratiti i promatrati scene bez jakih osjecaja i da necu dati da me dojmovi nose i uzbudjuju u intenzivnim reakcijama
Moze se
U prvoj sceni sam izbrojila koliko ima glumaca i koje boje prevladavaju
Na muziku sam osjetljiva , no i u scenama sa glazbom nasla bih uporiste u nekoj obicnoj cinjenici, npr. ova glumica je vrlo mrsava a ima snazan glas
Ipak sam i dalje unatoc ponesto distanciranom promatranju jako uzivala u predstavi
Meni je to dobra vjezba za distanciranje od jakog pobudjivanja emocionalne reakcije.

[BLANQUETTE]

dire Dawn kaže:

Ljubavni odnosi .

Koliko god mi to bilo teško priznat, a fakat mi je teško priznat to, što mi je više stalo do nekog ponašam se ko veće čudovište.
Bile to moje riječi, njegove ili pak trećih ljudi .

I mogu ja sad tu stavljat smajliće i pravit se da "hehehihi totalnooo nisam normalna i to je slatko", al nećemo se lagat i nije slatko.
Nit je slatko to MENI proživljavat, nit je slatko ljudima oko mene.

Naravno da postoje specifične situacije koje su dodatni triggeri, ali može se sve sve na ovo gore.

Kad mi je stalo do nekog trudim se oko te osobe maksimalno. Neke stvari koje radim mogu drugim ljudima čak biti too much, al neću o tome. Trudim se, tu sam, pokušavam se prilagodit, idem protiv filinga da je nešto potencijalno loše za mene i onda mi se valjda nakon nekog vremena "isprazne baterije" i postanem frustrirana glupača koja... Se ne ponaša baš lijepo.
I koja se ne osjeća dobro u vlastitoj glavi.

Desilo mi se tisuću puta da nakon takvog perioda u kojem ustvari single-handedly razjebem sve nakon par tjedana/mjeseci idem čitat stare razgovore (jer uvijek je bar dio komunikacije u pisanom obliku), pa se desi da čitam i ne vjerujem.
Vlastite reakcije mi znaju biti ogroman wtf i mislim si "pa kud si, od svih načina, uspjela cijelu stvar povezat na najgori mogući i zašt si reagirala kao nedojebana petnaestogodišnjakinja".

Nažalost... Neke stvari ne možeš popraviti koliko god ti bilo žao. Možeš se ispričat i nadat se novoj šansi, ali nakon nekog vremena ostaneš "bez kredita" kod drugih ljudi.
Jer ovo nije izolirano samo na ljubavne situacije, nešto slično mi se znalo desit i sa prijateljicama.
(Ipak, razjeb prijateljstva manje boli od ljubavnog prekida, barem mene).

Zato sam odlučila da više neću.
Ne želim više veze niti odnose niti "na taj način" ljude oko sebe.
Nakon zadnjeg faila kad sam kolosalno razjebala sve što se razjebat dalo (ono što bi nuklearna bomba napravila zemlji, to sam ja napravila tom odnosu i sad se nema tu šta više spašavat i ja se nemam tu čemu više nadat) u odnosu sa nekim do kog mi je neopisivo stalo... Naprost shvaćam da tako nešto više nije za mene.

Da, neko vrijeme ću bit okej. Punih baterija i dobro, ali nakon protoka vremena ću se opet pretvorit u tempiranu bombu koja će popizdit (i upast u depresivnu fazu) zbog manje ili više nebitne stvari.

Makar je meni biti u vezi lijepo (jedino i samo ako je osoba sa kojom jesam netko do kog mi je stalo, inače ni ne ulazim u veze, a ne preferiram ni ONS ili FF odnose), obožavam ugađati drugoj strani, biti tu za nekog, biti podrška, veseliti se s nekim, djeliti lijepo i loše, voljeti i biti voljena - nema smisla kad ću na kraju ionako sjebat ili tu osobu ili oboje.
Mogu se onda bar iz respekta prema nekom (imaginarnom) budućem maknut iz takve situacije, right?

Nisu svi za sve.
Neki nisu za faks, neki nisu za radit (bar ak imaju dovoljno bogate starce), neki nisu za vozit auto, a ja nisam za veze. I kakve veze .

Koliko god bolila činjenica da nikad neću moć imat ono što želim, toliko mi je drago što moja serija uništavanja ljudi prestaje. I ovako je bilo previše žrtava, samo mi je krivo što nisam ranije uvidjela što radim i maknula se dok nije došlo do nuklearna-bomba situacije.

Nisam čak ni toliko loše u vezi svega.
Trudim se gledat pozitivno i naprosto znati da sve ono što sad osjećam, sve ono što mi sad fali će jednog dana nestat i prestat i da ću naprosto osjećat ništa.
Ili će to barem biti ono što ću govorit ljudima .


Da, možda bi sa vremenom ili trudom uspjela promjenit kod sebe negativne obrasce ponašanje i ustvari postati stabilna osoba, ali svaki razlog koji sam za to imala je danas nestao.

S obzirom koliko me ovo sve pogodilo, mislim da ako eliminaram taj aspekt života onda se takva situacija u budućnosti neće ponoviti i onda sam si maknula ogroman dio depresivnih epizoda .

Posvetit ću se sebi i volit ću sebe onako kako volim neke druge ljude.
Vjerujem da će i to urodit plodom.

I meni su okidač ljubavni odnosi i odnos s mamom, pošto je ona i uzrokovala moje stanje. Odnos s mamom sam u međuvremenu uspjela riješiti zahvaljujući terapiji, ljubavne odnose još uvijek nisam.
Poprilično mi je slična situacija u ljubavnim vezama kako si i ti opisala svoje, pa neću ponavljati. Baš to, što mi je više stalo to postajem osjetljivija. Sve bi napravila za osobu do koje mi je stalo, ali čim se osjećam kao da ne dobivam dovoljno, ja planem i počnem optuživati.
Treba mi jako puno ljubavi i pažnje.
Svaka veza koja se raspala zbog mog poremećaja za mene je bila ogromna trauma. I svaki put sam nakon toga isto tako odlučila da neću više ulaziti u ljubavne odnose jer dok sam solo funkcioniram dosta normalno. Ali problem je što kad se ponovo zaljubim jednostavno ne mogu sama sebi reći ne, i opet se upustim u to i opet cijeli krug kreće iznova. Ja bih voljela da se mogu držati toga da ne ulazim u ljubavne odnose.
Prije 2 godine me ostavio dečko s kojim sam živjela i planirala budućnost jer se više nije mogao nositi s mojim poremećajem. Sjećam se da mi je često ponavljao da koliko god da mi da, da ima osjećaj da meni nikad nije dovoljno. To sam negdje potisnula jer se nisam mogla nositi s time, ali još uvijek imam neke traume od toga. Ne u smislu da nisam preboljela čovjeka, nego u smislu da me boli koliko smo propatili u vezi i koliko sam patila poslije prekida. Uspio me uvjeriti da meni nikad nije dovoljno. Međutim poslije njega sam kratko bila s nekim drugim (nešto kao dečko za preboljevanje) koji mi je već nakon nekoliko tjedana pružio puno više ljubavi i pažnje bez da sam uopće tražila. To ne znači da nisam i s njim imala problema zbog poremećaja, ali shvatila sam da NIJE ISTINA da meni nikad nije dovoljno i da neću nikad više dopustiti nekome da me uvjeri u to.
Sad sam u ozbiljnoj vezi 9 mjeseci. Isto je jebeno teško. I opet slušam kako meni nikad nije dovoljno. A svaki put kad mi to kaže, ja se sjetim kako mi je i bivši to govorio i zaboli me. Molila sam ga na lijep način da mi to više ne govori, da me jako boli. Nisam htjela navesti razlog, jer sam znala da će reći da ga uspoređujem s bivšim. Ali kako je i dalje to ponavljao, iako sam ga molila da mi to ne govori, danas kad mi je opet to rekao, najzad sam mu rekla razlog. Rezultat je bio kakav sam i očekivala, naljutio se što ga uspoređujem s bivšim. To je meni izvuklo stare traume koje još nisam proradila i cijeli dan plačem zbog svih tih strahota koje sam morala proći i ja i drugi ljudi zbog mene. Ne znam gdje je rješenje, osim što se nadam da će s vremenom psihoterapija dati rezultate.
Ugl. ako uspiješ ustrajati u tome da se više ne upuštaš u ljubavne odnose, ja ti se divim, ja sebe po tom pitanju ne mogu kontrolirati. Prokleto zaljubljivanje.
I mene veseli u vezama sve ono lijepo što si nabrojala, ali nažalost sve "začinim" svađama. I meni je žao ako neću moći imati u budućnosti ono što želim, a to je kvalitetna i zdrava veza.

[BLANQUETTE]

Pflaume kaže:

Blanquette hvala ti na odgovoru i rijecima upute i ohrabrenja,istina da san govorio da treba potrazit strucnu pomoc lijecnika psihologa i da cu joj biti podrska ici zajedno sa njom ako treba no naravno na to je rekla da sam ja lud i da sta si ja umisljam da ona svoj zivot prezentira nekom nepoznatom nisam joj uvjetovao razvodom ali uglavnom iba problem sa tim autoritetima gdje god dodje kod lijecika svecenika ucitelha uglavnom ona namece svoja znanja i sposobnosti jer kao ona sve zna i inace je google osoba za sve gogla trazeci potvrdu svoje teorije za koju se ona zalaze.doista nevjerojatno...isao sam u centar za soc skrb posavjetovati ae oko tog stanja ali nisu spominjali da bi u smislu njezinog stanja i ponasanja ja mogao zatraziti da mi dijete pripadne na skrb iako je dijete 4 godine i na svoj nacin jos povezano sa majkom sto je i bioloski nuzno i potrebno pa je...uglavnom hvala ti na rijecima i pohvalno je koliko se netko trudi sebi pomoci i samim tim olaksati zivot ljudima oko sebe...zelim ti da ustrajes i da bude sto plodonosnije...bilo bu lijepo cuti od ljudi koji to prozivljavaju kad je dosao taj trenutak da potreze strucnu pomoc i da sebi priznaju da postoji problem ...pozdrav

Pa može i psihijatru prezentirati svoja znanja, ako već ima potrebu, neće joj on to zabraniti
To što se tiče skrbništva, nisam puno informirana pa si još provjeri malo te informacije, ali vjerujem da se dijete nebi dodijelilo psihički nestabilnoj osobi.
Hvala i tebi na lijepim riječima i potpori, nije lako ni kad se trudiš. Ja sam već puno veza razorila svojim poremećajem, iako mi nikad nije bio problem kad bih došla k sebi priznati da sam kriva i ispričati se. Ali ljudi dođu do točke gdje više nemaju kapaciteta to trpiti. Nisam ja ništa manja aždaja od tvoje žene, razlika je samo u tome što sam svijesna problema i što se liječim. I neću nikad odustati, spremna sam do kraja života ići na terapiju ako će mi to omogućiti kvalitetniji život.
Trenutno sam u ozbiljnoj vezi 9 mjeseci, jako je teško, i dečko mi kaže da nebi nikako mogao biti sa mnom da nisam svijesna problema i da se ne liječim. Ovako on čak ima više vjere nego ja da će mi jednoga dana biti bolje. A ja sam sklona puno više negativno razmišljati, ja mislim da će i on kad tad puknuti i napustiti me kao što su i oni prije.
U mom slučaju, kako je došao trenutak da potražim pomoć ? Shvatila sam da imam problem sa 20 godina. Imala sam predrasude prema psihologiji, nisam htjela biti jedna od onih koji ne mogu drugačije rješiti svoje probleme. Nadala sam se da ću uspjeti sama. Igrom slučaja, imala sam 22 godine kad sam na nekom sezonskom poslu imala kolegu koji je pokušao samoubojstvo i logičkim slijedom završio na psihijatriji mjesec dana, a poslije toga se nastavio liječiti. Dosta sam s njim pričala o psihičkim problemima i on me uspio uvjeriti da potražim stručnu pomoć, razbio mi je predrasude prema tome. I imao je pravo, kasnije je za mene psihologija postala ono što je nekim ljudima vjera, u potpunosti se oslanjam na nju i mislim da ako išta može pomoći čovjeku, onda je to psihologija. Ali da dođeš do tog stanja svijesti, potrebno je najprije razbiti predrasude koje nam je nametnulo naše zaostalo društvo jer psihologija je jako stigmatizirana.
Ovo moje je specifičan slučaj. Potrefile su se prave stvari u pravo vrijeme da promijenim mišljenje i započnem liječenje. Tada sam bila solo, nisam se liječila zbog nekog nego zbog sebe, što mi je dalo dodatni kredibilitet sa sadašnjim dečkom jer kad sam ga upoznala sa svojim problemima, znao je da ja radim na tome već od prije.
Ipak mislim da je moguće da se osoba odluči na to ako shvati da bi mogla u protivnom nešto izgubiti, zato i predlažem da joj postaviš ultimatum. Ako ti to uspije, možda će u početku to napraviti samo zato što nema izbora, ali dok bude neko vrijeme u tome, spoznati će blagodati psihologije.
Sretno u svakom slučaju, znam da ti nije lako. Imamo i mi intelektualni dio mozga koji je zdrav i koji je svijestan koliku štetu činimo sebi i drugima. Javi razvoj situacije ako ćeš imati volje

[BLANQUETTE]

Ja Ali Manja kaže:

Da, ovo s nepoštovanjem, sve pet, ali nakon par okršaja s borderlinekom u pms-u, ja bih rađe da ih ne poštujem tako da se maknem. A vjerojatno i oni.

Znam da ti je žao. Najgore bude nama. Znam iz iskustva. Ne mislimo ni tri promila od onoga što kažemo ili napišemo. Možda nije pitanje isprike, već tendencije da se stvar ponovi. I onda ponovi opet. I uvijek nam je žao i uvijek patimo više na kraju.

Ne bih rekla da drugoga boli qurac, ovisi, koliko je dug odnos, možda jednostavno zamori. Ubit ću te u pojam i mrcvratiti i kasnije mi stvarno jest žao i najrađe bih se propucala koliko mi je krivo.

Zato treba biti iskren na početku. Čuj, jako sam nezgodna i nije mi za biti blizu kad sam ljuta ili povrijeđena, suvisla rasprava ili pokušaji iste su nemogući, nepostojeći, zaboravi ih, daleko sam tad od racionalne osobe i sve što te molim ako vidim da bih mogla početi reagirati eksplozivno ili u afektu, sama ću se odmaknuti, molim te za razumijevanje i da me pustiš da se ohladim, a kasnije, za dan, dva, možemo smireno o svemu.

Trik je naučiti se maknuti i da ona druga strana zna pustiti da odeš na luftanje.

Jebiga, ja sam davno naučila prepoznati kad kreće eksplozija i udaljim se. Ako me se ne pušta da odem, a što da ti pišem, znaš i sama kako to bude onda i ogavan osjećaj nakon.

Kako si uspjela doći do toga da sama sebe možeš natjerati da se makneš iz svađe ? Meni bi bilo vrlo korisno kad bih to savladala. Ali nažalost kad mene uhvati ludilo, ja baš ne želim prestati, neki unutrašnji poriv za autodestrukcijom me tjera da nastavljam dalje. I ne mogu čekati, sve treba biti rješeno odmah, iako mi zdrav razum govori da se odmah može samo pogoršati.
Ista stvar, grozne stvari izgovorim u bijesu, poslije mi bude neopisivo žao, ispričavam se unedogled, krivnja me poždere.

[bijelatama]

Osjecam se uzasno sama i nebitna
To zna biti izrazeno dan, dva nakon lijepih dozivljaja i susreta.
Osjecaj pustosi i nistavila .
Kao da uvijek moram poceti ispocetka i sama se stalno truditi oko odnosa i bilo cega dobrog