O oprostu i opraštanju

[colour]

oprostiti je precijenjena riječ, i svako malo netko se zalaufa o tom, al otprilike se može objasnit taj pojam kao nastavak nakon kraha (sad bi i to trebalo definirat ), skoro kao da kraha nije bilo, pod pretpostavkom da je "krah" nešto veće, a ne puko neizvršenje nekog obećanja
znači nastaviti dalje bez predbacivanja zbog onog što je bilo, ali uz svu svijest što je bilo, ono famozno "nema zaborava", pa naravno da ga nema
ionako zaboravljamo samo ključeve, kišobrane, pinove, passove i slične gluposti ....

GljivaLudara kaže:

To jest nužan dio opraštanja, ali nije to sve. U nekim slučajevima možeš s vremenom razumjeti što je navelo tu osobu da bude takva kakva jest i učini što je učinila. U nekim slučajevima možeš shvatiti da nije to učinio namjerno ili da nije mogao/znao drukčije. U nekim slučajevima možeš shvatiti da mu je iskreno žao...

pa nije neko olakšanje ako znaš da je nekom iskreno žao, mislim, nije da odluka o nastavku bilo kojeg odnosa na istoj razini kao i prije ovisi o tom
shvatiti i prihvatiti je bit

U slučaju da baš ne možeš shvatiti zašto je osoba to učinila iako je mogla drukčije i znaš da joj nije žao, onda ne vidim razloga za oprost osim ako si potpuno nemoćan osvetiti se. Primjerena osveta je ponekad odlična satisfakcija.

potcrtano: uvijek imaš mogućnost shvaćanja "zašto", čovjek je razumno biće i shvaća uzrok, posljedicu, kratke spojeve i sl.
dakle uvijek možeš shvatiti, ali ne uvijek i prihvatiti ono shvaćeno, izbor je na tebi


boldano: što ti to znači opraštaš, ako ni zbog čeg', a ono jer se ne možeš osvetit
ili......
ako ne ide drugačije, oprostit ćeš tek kad se osvetiš? pa jel shvaćaš da to veze nema s opraštanjem, tj s nastavkom nečeg otprilike iste kvalitete, otprilike iste, opet zbog onog "nezaborava" al o tom bih do sutra mogla

osveta ti samo crpi energiju, ako već moraš, onda odmah, osveta sa zadrškom je koma za onog koji ju planira ili čeka

Dijaa kaže:

za oprost je potrebno iskupljenje...

pa to je kao trgovina onda

[Glass S]

EternalSunshine kaže:

Moje pitanje je vrlo jednostavno, a odgovor pojma nemam.
Kako oprostiti nekome nešto?

Oprostiti=Zaboraviti
To uglavnom ovisi o predmetu oprosta, ako npr. opraštamo što nam je netko pojeo zadnji komad torte iz hladnjaka to ćemo sigurno zaboraviti, dakle oprostiti u potpunosti. S druge strane ako nekome trebamo oprostiti uvrede, udarce, poniženja....to ostavlja ožiljke u nama, boli nas u duši, usadi nam se u sjećanje...nema zaborava, dakle nema oprosta.

[colour]

Glass S kaže:

Oprostiti=Zaboraviti
To uglavnom ovisi o predmetu oprosta, ako npr. opraštamo što nam je netko pojeo zadnji komad torte iz hladnjaka to ćemo sigurno zaboraviti, dakle oprostiti u potpunosti. S druge strane ako nekome trebamo oprostiti uvrede, udarce, poniženja....to ostavlja ožiljke u nama, boli nas u duši, usadi nam se u sjećanje...nema zaborava, dakle nema oprosta.

to ti sve ovisi o okolnostima

npr. netko nikako neće moć zaboraviti taj zadnji komad torte iz hladnjaka, može ostavit i traume, zamisli dijete koje otvara hladnjak, pruža ruku, a ono..... klinac
(nije nužno da je dijete)

i ostaje sjećanje na događaj za cijeli život, i možda svaki put kad vidi komad torte, sjeti se...
ili, kad otvara hladnjak, preplavljuje ga osjećaj nelagode......
a nikom ništa ne zamjera i što bi se reklo........ nit' nema što za opraštat
al sjećanje je ostalo

dakle, oprostiti nije zaboraviti (eto, kroz taj jedan primjer, al možemo ih naslagat još)

[lareplybgb1921]

Ne opraštam. Nikad. Samo se učim nositi s boli koju mi je netko prouzročio.

[Sugar_blondie]

zanima me znači li nekome nešto potpuno oprostiti to da ta osoba prijeđe preko nečega, i više se ne osvrće na to, ne započinje tu temu, ne šali se na račun toga. ili to baš nema veze ? ja mislim da sam nekome nešto oprostila, prije bih rekla pomirila se s tim, ali se opet svako toliko sjetim i dođe mi da toj osoi opet to nabijem na nos.

[nestoslatko]

dvijetrecine kaže:

mogu oprostiti nekom neku glupu sitnicu, recimo, netko mi obeća da će mi pomoć' neki predmet za ispit na faksu, e sad se neš izjalovi i nije mogao/la, a jebaji ga sad, nema veze. netko bi se na to uveliko uvrijedio, ali meni to ne predstavlja neki problem. ipak, ja sam nekog tražio pomoć i ako se neš dogodilo, nemrem ja njega krivit.
drugo je materijalna šteta (premda sam veliki materijalist nemrem si pomoć) nema tih riječi da bi ja preko toga prošao sam tak, taj oprosti nisam namjerno ili sorry ili bilo koji izraz, ma da me na koljenima moli, ne, to ne mogu oprostit' - doviđenja, bilo namjerno ili ne, neš se strgalo, ne radi kak treba, etc... to je meni bitno. ja ću to morat platiti da se ponovno vrati u funkcionalno stanje.

Ja tvoj post razumijem. Ako se nešto dogodi, oke, desilo se, ali inače bih očekivala da ljudi POŠTOJU DOGOVOR oko učenja za ispit. Ako ga ne bi poštovali, ne bih nija njima sljedeći put

Što se tiče uništavanja stvari, tu te razumijem. Mene je to nerviralo s nevraćenim ili uništenim knjigama pa sam uvela novu filozofiju - ne posudjujem nikom, osim iznimno, jer jako volim svoje knjige. Ali baš jako. I između knjige i čovjeka, u stanju sam izabrati knjigu A ako mi strga nešto drugo, onda u pravilu tražim da mi kupi novo ili plati popravak. Tako da ekipa u osnvi više ništa i ne traži od mene

[TincH]

zoki89 kaže:

Definitivno se s time neslažem. Nezdravo je da se ljutimo na ljude, te želimo osvetu jer su pogrešno postupili. Kada opraštamo mi svjesno biramo osječaj mira u sebi. Također pozitivno utječemo na živote ljudi kojima smo oprostili. Zašto bih htio lagati osobi koja je meni lagala, ili čekati da netko drugi laže toj osobi da bih joj oprostio ? Što ja dobivam tim poravnanjem računa ? Meni to nema smisla.

Iz svega što pišeš iščitavam da te nitko do sada nije pošteno povrijedio.
Mislim, super da je tako, želim ti to i dalje

No, kad ti se u životu dogodi da mnogim ljudima uspiješ oprostiti zbilja lako, dok nekima... i ne baš tako lako, onda je malo teško vjerovati u ovo što pišeš.

[colour]

lareplybgb1921 kaže:

Ne opraštam. Nikad. Samo se učim nositi s boli koju mi je netko prouzročio.

onda tebi uvijek ostaje bol, kad kažeš da se nosiš s njom (ili učiš), znači da je prisutna

TincH kaže:

Iz svega što pišeš iščitavam da te nitko do sada nije pošteno povrijedio.
Mislim, super da je tako, želim ti to i dalje

No, kad ti se u životu dogodi da mnogim ljudima uspiješ oprostiti zbilja lako, dok nekima... i ne baš tako lako, onda je malo teško vjerovati u ovo što pišeš.

kad te netko povrijedi, budeš npr. ljut
način na koji "obrađuješ/odrađuješ" tu ljutnju, krucijalno je pitanje opraštanja

stoga ne može bit da je opraštanje vezano samo s osvetom, jer se ljutnja rješava na različite načine, zar ne
ja čak mislim da osvetom ljutnja ne prestaje, već više manje ostaje u nama

ne mogu shvatit kako bih nekom vratila istom mjerom i onda bila (ostala) dobra s njim, ili bilo u kakvim odnosima, ili mirno mogla pričat/razmišljat o događaju .... odmazda definitivno nije lijek za ljutnju, zamjeranje i sl.
ona samo može donijet neki vid satisfakcije, i na tom staje

[duxi]

Imala sam jednu prijateljicu koja je bila dio moga svakodnevnoga života.
Strašno me povrijedila i ja joj to nikada nisam zaboravila a pošto nisam zaboravila vjerojatno nisam ni oprostila
Ma da i dan danas volim cuti da je dobro , pozz je uvijek kad je vidim i to je to,(radilo se o mom poslu ).
Vjerojatno da ne opraštam lako ali za nešto takvo mora biti i veliki razlog.

[nestoslatko]

TincH kaže:

Nikako.
Do oprosta može doći samo kada su obje strane poravnate.
Znači, ili mu vratiš na neki način (ne previše), ili pričekaš da mu život sam vrati

"Opraštanje" bez da je vaga poravnata je nemoguće, i previše unreal. Previše njuejdž. I nije zdravo.

S ovim bih se složila prilično. NIsam božanstvo nego čovjek i totalo mi je unreal sve to o otpuštanju i svemiru i ne znam čemu. Treba vratiti po piksi ili pričekati da mu život vrati po piksi i tek tad se ja mogu osjećati bolje i oprostiti I am just human

[black fairy]

Ovisi o situaciji, neki ljudi nisu zaslužili oprost i ne namjeravam im ikad oprostiti, niti zaboraviti. Jedno je oprostiti nekome neku sitnicu s kojom nas je nenamjerno povrijedio, a drugo je ići opraštati nekome činove napravljene iz čiste zlobe koje su nam ostavile velike rane.

[zblunjena]

EternalSunshine kaže:

Moje pitanje je vrlo jednostavno, a odgovor pojma nemam.
Kako oprostiti nekome nešto?
U situacijama, kada ste i htjeli oprostiti i prijeći preko nečega, kako znate da ste stvarno oprostili?
Kaze se oprostiti, ali ne i zaboraviti. Normalno da ne mozete zaboraviti kad vam je netko nesto ruzno napravio, i kad se (oprostenog) ruznog dogadjaja prisjetite, dali ga se prisjetite sa gorcinom ili ga se ni ne sjetite jer ste oprostili?

Oprostiti znači "otpustiti" , "pustiti" - tiče se toga da se nešto ne zadržava ili se nečega ne držimo da nas uvjetuje u ponašanju i odnosu prema drugome.
Postoji vrijeme kada je čovjek sposoban nešto oprostiti - ovisno o njemu. Male stvari uvijek lako opraštamo (ovisno što je nama "malo") a velike teže ili nikako. Možda prijeđemo preko nečega ali to ne znači da smo oprostili. Češće od nas okolina, pravila, uvjeti života traže da preko nečega prijeđemo. To je mehanizam/ način ponašanja/ način funkcioniranja. Ne znači da smo oprostili.
Teško je oprostiti nešto "zastvarno". Oprostiti znači više se ne vraćati na to, da to ne utječe na naše ponašanje već nanovo iz temelja gledamo na drugu osobu.
Ako sam preko nečega prešla a u meni je ostala gorčina ili se stalno sjećam nečega što me pogodilo - nisam oprostila, samo sam naučila funkcionirati s tim i u odnosu na to se i dalje ponašam.
Znam da sam oprostila onda kad me ne opterećuje više nešto. Ali za to treba biti spreman u sebi, sam sa sobom raščistiti i vidjeti da je dobro za tebe da oprostiš.

[anin1]

Po meni nije ključno pitanje da li oprostiti (naravno da da, zašto nositi tu gorčinu u sebi), već kako oprostiti??Jer nije lako, a potrebno je svakome, zbog vlastitog mira.

[EternalSunshine]

Slazem se, kako oprostiti i kako znate da ste stvarno oprostili?
jer ako ste oprostili , dali to znaci da se toga vise ne sjetite..
Evo neke stvari sam oprostila (barem mislim da jesam) i tim osobama necu to nabacivat na nos.. ali se sjetim tih stvari i kako sam se osjecala! To znaci da nisam oprostila?
samim time sto nas je neka osoba povrijedila takodjer nas je i razocarala jer to nismo ocekivali od nje, zar ne?
I recimo da smo presli preko toga i oprostili i sebi i toj osobi, dali mozete tu osobu i dalje gledat istim ocima? Mislite da odnos moze biti ikad
vise isti kao prije?

[cudim_se]

Na ovu temu me asocirala TV serija, ali može se primjeniti i na sve nas. Od kud ljudima potreba da oproste nekome grijehe prije nego umre? Očevi koji nisu vidjeli djecu 20 godina, traže oprost, i što je najbolje - DOBIJU GA!!! Muževi, žene, djeca, ovi, oni....

Mislim, razumijem to da netko tko umire iz straha od božje odmazde želi dobiti oprost, ali ne razumijem potrebu povrijedjenih osoba /ili uključenih svejedno/ da nakon 20 godina nepričanja dotrče na samtrnu postelju nekoga samo zato da bi mu oprostili?

Jel netko od vas zna za tako neki slučaj ili ga je sam iskusio? Može li neki komentar?

Osobno, nisam sigurna da bih tako reagirala da me neki ljudi pozovu na samrtnu postelju samo zato da od mene dobiju "blagoslov i oprost". Doduše, ne mogu tvrditi, ali nekako imam dojam da bi im, u skladu s karakterom, rekla da odjebu tamo gdje su bili zadnjih XX godina.

Kako bi vi reagirali i zašto?

[Paradisaea]

cudim_se kaže:

Jel netko od vas zna za tako neki slučaj ili ga je sam iskusio? Može li neki komentar?

Muž moje frendice nije pričao sa svojima skoro 13 godina. Otac mu se razbolio, opet ništa. E kad je umirao, onda je on otišao i, kao, oprostio se s njim. Fuj.

Ono što je još odvratnije je to što je nakon toga glumio da pati. Odvratno mi je to. Licemjerno.

Nije 13 godina vidio majku, oca i sestru zato jer im se nije sviđala njegova odabranica te su, prilikom jedne posjete (dok su još pričali, jel), njegovi propustili nju ponuditi kolačima.
On ih je odjebao da njoj pokaže koliko je voli.
Tolika količina gluposti jednostavno se ne može opravdati ni njegovim tadašnjim ranim dvadesetim godinama.

I šta se on ima opraštati sa ocem? Idiot.

[cudim_se]

Pa u slučaju koji si navela ja bih rekla da je tog muškarca motivirao neki osjećaj krivnje...a osim toga zaboravljaš da roditelji imaju "moć" na djecom i da djeca dok god su živa traže "odobravanje i potvrdu" od strane roditelja. To je na žalost tako i vjerujem da mu se bilo teško odhrvati pozivu. Isto tako ja stvarno vjerujem da je on istinski patio nakon smrti oca.

Što se tiče razloga njihove nekomunikacije, iz tvog posta je očigledno na čijoj si strani Ali recimo, ja bih možda prije bila na njegovoj. A "nisu je ponudili kolačima" nekad je samo simboličan čin puno kompleksnijeg odnosa. Znam što je moja stara radila mom bratu i njegovim curama, tako da "nisu je ponudili kolačima" može biti stvarno kompleksna stvar. Možda su se oni mogli naučiti pristojno ponašati prema ženi svoga sina pa ju i nuditi kolačima, kao i sve druge goste To čak nije važno za ovu raspravu toliko, rekla bih, samo komentiram.

[cudim_se]

Htjela sam reći da se meni čini da to što netko umire nije dovoljan razlog da mu se oproste njegove greške. Pa svi mi umiremo po malo svaki dan, pa nam nitko ništa ne oprašta. Nekako mi se čini totalno irelevantnim nekome oprostiti u trenutku smrti. Ako nisi mogao normalno živjeti s nekim 20 godina, ma jebe mi se, nek krepa kako je i živio cijeli život, zar ne? To govorim i za sebe, da ne bi bilo zabune.

[Paradisaea]

cudim_se kaže:

Pa u slučaju koji si navela ja bih rekla da je tog muškarca motivirao neki osjećaj krivnje...a osim toga zaboravljaš da roditelji imaju "moć" na djecom i da djeca dok god su živa traže "odobravanje i potvrdu" od strane roditelja. To je na žalost tako i vjerujem da mu se bilo teško odhrvati pozivu.

Nije ga zvao. Otišao je sam. Preko tetke, sa kojom je u kontaktu (jer se nada da će im ostaviti stan) je saznao da je otac jako loše.

Isto tako ja stvarno vjerujem da je on istinski patio nakon smrti oca.

Kako? Za čime da pati ako je tog čovjeka prezirao i odbacio ne samo njega, nego cijelu svoju obitelj?

Što se tiče razloga njihove nekomunikacije, iz tvog posta je očigledno na čijoj si strani

Pa vidi, on je muž moje "najstarije" frendice. Družimo se preko 20 godina. Ali taj mi se njegov (njihov) postupak gadi. Njeni su kao super a njegovi su smeće. Međutim, ako su njegovi doista smeće - mislim da ni on ne može biti mnogo bolji. Samo oni nemaju djece pa mu se vjerojatno neće moći desiti nešto slično.

Ali recimo, ja bih možda prije bila na njegovoj. A "nisu je ponudili kolačima" nekad je samo simboličan čin puno kompleksnijeg odnosa.

Slažem se, ali između vječnog prekida odnosa i života u najvećoj ljubavi sa njegovima ima preko nekoliko mogućnosti.

[Pringles]

Paradisaea kaže:

Muž moje frendice nije pričao sa svojima skoro 13 godina. Otac mu se razbolio, opet ništa. E kad je umirao, onda je on otišao i, kao, oprostio se s njim. Fuj.

Ono što je još odvratnije je to što je nakon toga glumio da pati. Odvratno mi je to. Licemjerno.

...

I šta se on ima opraštati sa ocem? Idiot.

Opraštati se s nekim je različito od oprostiti/opraštati nekome.

Ne možeš znati je li netko glumio ili ne.

Čemu iščuđavanje što pristaje oca vidjeti na samrtnoj postelji, bez obzira na odnose do tada?
Možda je čovjek to učinio da sebi olakša dušu. A ako i nije, možda je otac time dobio emotivno olakšanje u posljednjim trenucima.

cudim_se kaže:

Htjela sam reći da se meni čini da to što netko umire nije dovoljan razlog da mu se oproste njegove greške. Pa svi mi umiremo po malo svaki dan, pa nam nitko ništa ne oprašta.

Nije razlog za oprost to što umire, nego je razlog što više neće biti prilike za verbalizirati neke stvari. Nikada. A verbalizirati neke stvari osobi koje se to tiče daje veliki osjećaj olakšanja i nije nebitno u procesu zarastanja rana koje su nastale u nekom konfliktu.