Pjesme za gusle - Stranica 2

Dubrovčanin · 08.05.2015., 12:09

KRUNIDBA KRALJA TOMISLAVA

Kliknu vila s planine Ljubuše,
Odakleno studen vjetar puše,
Glas odjeknu sve do mrkog Vrana,
A od Vrana pa do Malovana,
Od Tušnice pa do Jelovače
Glas planinam' odjekuje jače.
Poslušajte, hrvatski narode,
Pjevat ću vam o krunidbi zgode
Sa širokog polja Duvanjskoga,
U povijesti znana i slavnoga.
O krunidbi kralja Tomislava,
Komu vječna neka bude slava.
Da ispuni svih Hrvata volju,
On je krunjen na Duvanjskom polju,
Sva predaja o tome nam kaže
I s kronikom vrlo dobro slaže,
U kronici Pop Dukljanin piše
Da krunidba ta u Duvnu biše.
Devet stotin' dvadeset i pete
Sa svih strana pristiguju čete,
To bijaše u mjesecu svibnju,
U najljepšem proljetome bilju,
Šuma lista, ptičice pivaju,
Pričinja se ko da si u raju.
Ravno polje cvijećem okićeno,
Ko perzijski ćilim izvezeno.
Žarko sunce nad Ljubušom sjelo,
Prizor divan, lice mu veselo.
Sa svih strana pristižu kolone,
Tomislavu da se svi poklone,
Na čelu im knezovi i bani
I još mnogi drugi velikani,
Te ostala visoka gospoda,
Svi biskupi hrvatskoga roda.
Konjanici pa i oklopnici,
I pješaci, našeg roda sinci,
Sve se slijeva na polje široko,
Gledajući umara se oko.
Trublje trube, momci podvikuju,
Ugojeni konji poskakuju.
Grb hrvatski mnogi momci nose
I dok nose, njime se ponose.

Za zapada pristiže kolona,
Ponajljepša i najdulja ona
Što je vodi Tomislave kneže,
Ravno polje sve se pod njim sliježe.
A za njime Papin delegate
Kog svećenstvo i biskupi prate.
Zatrubiše trublje s katedrale,
Da bi knezu prvu počast dale,
Sjaše kneže sa bjelca debela,
Sav razdragan i lica vesela,
I sva svita koja ga pratila
Veselju se tome pridružila.
Nasta pljesak, grmljavina prava:
Bože živi našeg Tomislava!
Kad je kneže smotru izvršio,
U raskošni dvor se uputio,
U dvor sjajni duvanjskog biskupa,
Noćcu provest u veselju skupa.
Travu pasu konji nebrojeni,
Momci poju, lijepo obučeni,
Puno polje konja i vojnika,
Sa planina pogledat je dika.
Konj do konja , šator do šatora,
Krunidba je - tako biti mora.
A kada se biše sunoćalo,
Vatru pali veliko i malo,
Svitnjacima brda okićena,
Krasna slika,dosad neviđena.
Svak' bi reko, sve se zapalilo,
Koliko je tih svitnjaka bilo.
Vrisak,pjesma,beskrajno veselje,
Narodu se ispunile želje.
Sutra mu je navjeća proslava,
Tomislavu krunit će se glava.

Kad je novo jutro osvanulo
I svijetlo sunce ogranulo,
Zapazi se posebna kolona
Poljem ravnim što pristiže ona,
Na čelu joj veliki župane
Što putuje sa istočne strane
Iz susjedne države Srbije,
Pjesma ori, zastava se vije.
I ona se svrstala sa strane,
Da ugleda kad Tomislav bane.
Kad je bilo oko deset sati,
Da je bilo stati pa gledati!
Procesija ispred dvora kreće,
Pred njom djeca prosipaju cvijeće,
Na čelu joj kneže Tomislave
Što će primit krunu iznad glave.
S desne strane Papin delegate,
Kog biskupi i svećenstvo prate.
Trublje trube i glasove daju,
Redovi se pred crkvom redaju,
Tu okićen stol i oltar sveti,
Služba Božja brzo će početi.
U sredini prijestolje kraljevsko,
Tomislavu tu će biti mjesto.
Misu poče duvanjski biskupe,
Oko njega biskupi se kupe
U svečano ruho obučeni,
Trobojnicam' lijepo iskićeni.
Kad je bilo poslije Evanđelja,
Hrvatim se ispunila želja,
Podiže se Papin delegate
Te pozdravi skupljene Hrvate,
Jakim glasom on započe zborit,
Pa nastavi ovako govorit:
"Da si zdravo, Tomislave brate,
Papin pozdrav ja donosim za te!
I nosim ti zlatnu krunu ovu,
Jer sad primaš na se dužnost novu.
On pozdravlja i svoje vjernike,
Svoje sinke, tvoje podanike,
Te pozdravlja tvoju domovinu,
Želi sreću kao otac sinu,
Da ostaneš vjeran dragom Bogu,
Narodu da uvedeš slogu.
Te da vladaš mudro i pravedno,
U ljubavi s knezovim zajedno.
Da svoj narod usrećiš i hraniš
I državu od dušmana braniš.
Moj blagoslov narodu i tebi,
Da sa pravog puta saš'o ne bi."

Tad kroz narod urnebes zaori,
I sve glasno kao jedan zbori:
Živio nam Sveti Otac Papa
Što nam kruni vođu tako jaka!"
Pozdrav šalji Svetom Ocu Papi,
Dok sa lica poklizuju kapi.
Tad se diže stasit Tomislave,
Visok,plećat, uzdignute glave,
Sav u srmi i suhome zlatu,
S ogrlicom prekrasnom o vratu.
Šireć ruke glasno poče zborit,
Pa nastavi ovako govorit:
"Hvala Bogu i Papi rimskome,
Te narodu hrvatskome mome
Koji me je lijepo pozdravio,
Na kraljevski prijesto postavio.
I kunem se jedinome Bogu,
Od sebe ću dati sve što mogu
Da svoj narod punoj sreći vodim,
Od dušmana da ga oslobodim.
Svim građanim dat ću ista prava,
Što im jamči ustav i država,
Sa susjedim želim bit u miru,
Te im nudim i suradnju širu."

I tad biskup,Papin delegate
Dok ga oči sviju pomno prate
Zlatnu krunu sa oltara uze,
Radosnice potekoše suze,
Nosi krunu knezu Tomislavu
I lijepo je postavi na glavu.
I u ime Trojedinog Boga
On pozdravlja kralja hrvatskoga:
"Bog ti dragi u pomoći bio
I krune se dugo nanosio!
Na dobrobit svih tvojih Hrvata
Nek te resi ta kruna od zlata.
Kao vladar dugo nam živio,
U životu uvijek sretan bio!
Sretno bilo hrvatskom narodu,
Tvome dičnom i junačkom rodu!"
Pjesma, vika poljem se prolama,
U okolnim planinam' odzvanja:
"Živio nam prvi kralj Hrvata
Što ga resi ta kruna od zlata,
Na stotine godina živio,
Uvijek sretan i veseo bio!"
Kad se misa završila biše,
Tko veselje tada da opiše,
Svi po redu Tomislava ljube,
Dok sa dvora odjekuju trube.
Suze teku od pusta veselja,
Starodavna ispuni se želja,
Hrvatska je kraljevina mlada,
Njom Tomislav prvi kralj zavlada.
Pokrajina koliko ih biše,
Pod jednu se krunu sjediniše.
Još posebno naglasiti valja
Da ta mlada hrvatska država
Na Balkanu tad najjača biše,
Car Konstantin u analim piše.
Duvno ravno neka ti je slava,
U tebi je kruna Tomislava,
Tomislave od Hrvata lave,
Tebe gusle javorove slave !

Dubrovčanin · 08.05.2015., 12:10

KRALJ TOMISLAV

Pomozi me, ime Isusovo,
Gusle hvatam da opjevam ovo,
Tomislava , hrvatskoga kralja
Što ga Božja ruka odabrala
I posla ga nama, mili rode
Da postane simbolom slobode.

I poče mu jednom šaptat mati:
"Bog te,sinko,na tvom putu prati.
Sretna ti je kneževina ciela,
Kneževina Hrvatska Biela.
Al' nam braću Posavske Hrvate
Jadi biju i nevolje prate.
A sjeti se,moj sinko premili,
Da smo s njima nekoć jedno bili.
Jedna nam je Hrvatica mati,
Nek' nas jedna i sudbina prati!
Od kolievke pa do hladna groba
Nek su jedno bratska diela oba!
Oslobodi Posavsku Hrvatsku,
Progni iz nje svu vojsku ugarsku!
Bog će dati, pa ćeš pobiediti,
Hrvatskim se kraljem okruniti."

Knez Tomislav majku zagrlio
I ovako majci odvratio:
"Odkada je umro moj babajko,
Samo na to mislim,draga majko,
I kako bih ja mlad učinio,
Što Ljudevit Posavski je htio,
Svi Hrvati da bi jedno bili,
Mene mlada kraljem okrunili."
Zagleda se majka put visina,
Blagoslovi Tomislava sina,
Da bi Bog mu na pomoći bio,
Te narodu želju izpunio.
A Tomislav vojsku kupit poče,
Oslobodit braću svoju hoće.
S vojskom krene knez put rieke Save,
Stigne Ugre kraj široke Drave.
Prvi u boj skoči,mač izvuče,
Ko lav jurne,na sve strane tuče.
Al' i Ugrin sablju izvadio,
S kremenom se kremen sudario.
Udru Ugri na vrle Hrvate,
A Hrvati po Ugrima mlate.
Boj se bije već dva biela dana,
Popustila ugarska je strana,
Pa okrene Hrvatima leđa,
Goni Hrvat dušmane sa međa.
Treće zore i trećega dana
Očistili zemlju od dušmana.
Tomislav se sretno domu vrati,
Na vratima zagrli ga mati.
Grli majka junačkoga sina,
S njom je sretna ciela Domovina.
Sva domaja jedno je postala.
Knez Tomislav sve zemlje posavske
Ujedini s maticom Hrvatske.
Nije prošla ni nedjelja dana,
Došla knjiga od pape Ivana,
Šalje papa krunu Tomislavu,
Nek' je stavi na junačku glavu.
Žezlo šalje, znak kraljevske časti
I mač zlatni znak kraljevske vlasti.
Kad papini zlatni dari stigli,
Svi Hrvati na noge se digli.

Svatko hita na Duvanjsko polje,
Da ugleda kraljevsko priestolje,
Na priestolju kralja Tomislava,
Rodu otca,dušmaninu lava.
U to došla mati novog kralja,
Grli sina i tako pozdravlja:
"Bog te,sinko,na tvom putu prati,
Još sve nisu postigli Hrvati.
Od dolazka do nedavnih dana
Gradovi su dalmatinskih strana
Naše zemlje bili sveti dio,
Dok ih Bizant nije prigrabio.
Još te grade domu treba steći,
Pa ću mirna u grob hladan leći."
Kralj Tomislav majku zagrlio
I ovako mudro odvratio:
"Ti gradovi,mila majko moja,
Bit će naši i bez ljuta boja.
Mač se ljuti samo onom kaže,
Kom besjeda mudra ne pomaže."
Još Tomislav bijaše u rieči,
A već pred njim carski glasnik kleči,
Daje knjigu od bizantskog cara,
U njoj care tako progovara:
"Svietloj kruni, što ti papa dao,
Kamenje bih drago pridodao,
To kamenje kao sunce sije,
Gradovi su kršne Dalmacije.
Jedno želim za te dare moje,
A to jeste prijateljstvo tvoje.
Ono će mi na pomoći biti,
Simeuna lakše ću odbiti,
Simeuna cara bugarskoga,
Koji želi otet carstva moga."
Kralj Tomislav ponudu prihvati,
Za uzdarje prijateljstvom vrati.
Odmah kralju lađe sagradio
I gradove s njima zaštitio,
Osamdeset velikih đemija,
A sto manjih i srednjih galija.
Plove lađe duž Jadranskog mora,
Čuvarice Hrvatskih gradova.

Tomislavu govorila mati:
"Bog te,sinko,na tvom putu prati.
Sve si želje rodu izpunio,
Time majci svojoj ugodio.
Majka tvoja sad je ostarila,
Počinka se vječnog zaželila.
Čuvaj,sinko,što si stek'o domu,
U nevolji hodi grobu momu,
Grobu momu i na grob babajka,
Neće tebe napustiti majka."
Tada kralju umre stara mati,
Na počinak vječni je odprati,
Sa njim pratnja što ga vierno prati,
Pa se natrag domu svome vrati.
Prije neg je u dvor ulazio,
Tu je nove on viesti primio:
Stigli neki ljudi iz Srbije,
A pod vodstvom kneza Zaharije.
Zaharija pred priestolje kleče
I ovako Tomislavu reče:
"Car bugarski ote mi državu,
A ja jedva izbavio glavu.
Daj mi, dobri kralju,utočišta,
I ljudima mojim prenočišta,
Nek' imamo bar gdje sklonit glave,
Kad nemamo već svoje države."
Kralj Tomislav za dušu primio,
U svoje ih dvore uvodio.
Car Simeun na to ognjem plane
I sakupljat svoju vojsku stane.
Kralj Tomislav doglavnike dozva,
Sve Hrvate pod oružje pozva,
Sto tisuća pješaka vojnika,
A šestdeset tisuća konjika.
Kad je kralju vojsku sakupio,
Na grob je se majčin uputio.
A iz groba nešto progovara,
Progovara kralju majka stara:
"Dobro djelo sin je učinio,
Što je ljude bezkućne primio.
Sin kriv nije,što to caru žao,
Pa se sprema,da bi ga napao.
Kralj će zato pobiediti cara,
To svom sinu javlja majka stara."
Kralj Tomislav tad vojsku izvede
I na bojno polje je odvede,
Gdje mač ljuti zbori mjesto rieči,
A krv vrela od propasti lieči.
Kad Simeun vidi Tomislava,
Žestok tigar žestokoga lava,
I kad su se vojske opazile,
Žestoko se obe sudarile.
Nasta sječa,nasta bojna vika,
Nasta jauk težkih ranjenika.
Kralj Tomislav obara ko bura,
Smakne kneza Alagobotura,
Što bugarsku vojsku predvodio,
Tomislavu o glavi radio.
Nesta kneza,boj se dalje vodi,
Sam Simeun Bugare predvodi.
Nova sječa nasta,nova vika,
Novi jauk težkih ranjenika.
Car se ne da,kralj silno napada
I poljanom krvavom zavlada.
Ljuto goni dušmane s poljane,
Pobjeda mu u krioce pane.
Još dušmane tri dana gonio,
Pa se sretno domu povratio.

Sjedne kralju na svoje priestolje,
Pred njim puklo sve Duvanjsko polje.
A po polju hrvatski junaci,
A nad njima hrvatski barjaci.
To je polje dugo i široko,
Hrvati su sve što vidi okom.
Hrvatice žitnu krunu nose
I pred priesto kraljevski donose,
Glavu krune kralja Tomislava,
Narod kliče:"Slava kralju,slava!"
Kralj desnicom narod blagoslovi
I narodu svome progovori:
"Bog s nebesa i junačtvo vaše
Podigli su slavu zemlje naše.
Nek' i dalje Bog Hrvate vodi
Slogom,snagom k sreći i slobodi!
A vi,sinci,vadite mačeve,
Kunite se na kosti očeve,
Kunite se do priestolja moga,
Srećom svojom i vjerom u Boga,
Hoćete li za dom spremni biti
Za slobodu roda se boriti?"
Čitav narod jednim glasom jekne,
Na četiri strane glas odjekne:
"Kunemo se na svoje mačeve,
Kunemo se na kosti očeve,
Kunemo se do priestolja tvoga,
Dušom svojom i vjerom u Boga,
Uviek ćemo za dom spremni biti,
Za slobodu roda se boriti!"

Kad je kralju tu zakletvu čuo,
Miloj majci na grob je krenuo.
A iz groba nešto progovara,
Progovara kralju majka stara:
"Slučaj bio i udes nemio,
Da se Hrvat s Bugarom pobio.
Udes ljuti i tuđinsko pleme
Ubacilo razdora je sjeme.
Al je razbor od razdora jači,
On će oprat,što su siekli mači,
Od sada će opet sloga stara
Rod kraljevski vezat s rodom cara.
A ti,sine,hodi do babajka,
Hodi,sine,da te grli majka.
Mi smo sretni radi takvog sina,
Bog ga voli,ljubi Domovina."
Kralj Tomislav na grob majci pade,
Na grob pade,cjelivat ga stade.
A Bog s neba blagim okom gleda,
Gdje se ni kralj s majkom dielit ne da.
Pa se časkom Gospod zamislio,
Što bi s kraljem sinom učinio.
Kojoj majci sina da dodjeli,
Misli Gospod,pa se razveseli
I produži život kralju sinu,
Nek' za svoju živi Domovinu!

Dubrovčanin · 01.06.2015., 23:20

Ostao je još 41 hrvatski guslarski spjev dostupan na YouTubeu čije tekstove nisam zapisao. Još ima srpskih spjevova vezanih uz Hrvate čije tekstove nisam zapisao (Pogibija Nikitović Borka, Veselin Šljivančanin, Major Milan Tepić, Sveta žrtva s Vukovara, Kako muška ugasi se snaga div junaka Klačar Miodraga itd.). Spjev Zakletva Veselina Šećkovića (autor Drago Brnović, možda najgenijalniji suvremeni pisac epskih pjesama) o pohari crnogorskog plemena Kuča traje oko 2h10min.

NEZAPISANI SPJEVOVI
* Stepinac
* Tragedija Miljenka Hrkaća
* Ubojstvo Maksa Luburića
* Nevjeste, svekrve i cure nekad i sad
* Hrvatski Feniks-Bugojanska grupa (najdulji hrvatski spjev s 8 dijelova po 25 min)
* Žrtve Hercegovačke franjevačke provincije 1941.-1945.
* Žrtve Bleiburga i Tito u paklu
* Brišnička tragedija
* Sudbina sestara Čuljak
* Santa Barbara
* Hrvatski Amor
* Roško polje i Ivane Sveti
* Muka Kristova
* Šesta obljetnica Gospe u Međugorju
* Kurvini sinovi
* Ljudi bez morala
* Kamišari
* Duvandžije
* 25 godina Međugorja
* Gastarbeiter
* Hrvatsko naslijeđe
* Dvadeseti vijek
* Markovića jama
* Nevini mučenici
* Mučenička smrt hrvatskog sveca Nikole Tavelića 1391.
* Jesen stiže, izbori se bliže
* Tko to pravi u Neumu vile?
* Teška vrimena, prijatelju moj
* Širokobriješki mučenici
* Hrvatske jude
* Kristovu rođenju
* Gorki zalogaji
* Nevo moja u pleću te nema
* Gospi u Međugorju
* Zašto si me ostavila majko?
* Mirno spavaj međugorski ptiću (Slavku Barbariću)
* Međugorje glas je iz pustinje
* Moderna nevjesta
* Ante Bruno Bušić
* Milan Bandić
* Ljubo Ćesić Rojs

Dubrovčanin · 14.08.2015., 15:03

ANĐELKO ČEŠKIĆ - SMRT BRAĆE LOZIĆA

Ej herceg-zemljo domovino divna
grudo moja kršna i pasivna
iako si u kamenu sivom
Hercegovci smatraju te divnom.
Jer si prva zemlja na Balkanu
po boksitu, uglju i duhanu
za vrijeme Jugovine stare
ti upamti teške zulumćare.
Slobodu ti sputavao svatko
radilo se svuda naopako
kad ti djeca u najljepšem cvijetu
kruha traže po cijelome svijetu.
Il' postaju šverceri duhanom
da obitelj opskrbljuju hranom
te su mnogi to platili glavom
krijumčareći tom svojom travom.
Jer ih često mučki utamani
zli financi, državni organi
jedan od tih, događaj najteži
u stihovim' pjesnik zabilježi.
Nek' se čuje kako Hercegovac
svoj proizvod pretvara u novac
tri Lozića brata iz Vitine
devetnaeste tragične godine.
U ta za njih pasivna vremena
ponesoše u Bosnu bremena
kad su došli na posuške klance
nabasaše jadni na finance.
Jer ih pobi istoga momenta
Svatoš Jovo srpski raspinceta
sad ću prikaz u tančine dati
kako će se zločin odigrati.
Na Rosulji kraj jednoga zdenca
ispod sivog planinskoga vijenca
gdje su braća umorena pješke
odložila bremenice teške.
I zaspali u najtvrđem sanu
s položenim glavama na dlanu
financ Svatoš iz busije prati
te se skoči i karabin lati.
I zavika naprijed Risto, Simo
da švercere ove uhvatimo
u ta doba dok šverceri hrču
povrh Vrana gavranovi grču.
Još ne presta gavranova gaka
kad se začu pucanj iz pušaka
na njih zvijeri opališe puške
dok spavaju u snu potrbuške.
Da ni okom oni ne trepnuše
u snu tvrdom glave izgubiše
Rakićanci nađoše ih prvi
kako leže u lokvama krvi.
Jer se Svatoš po selu hvalio
kako no je švercere pobio
a da zločin bude još i veći
gdje su mrtvi nije htio reći.
Tu ih odmah snašlo neko roblje
jer im nisu dopustili groblje
da bi time u tobožnjem gnjevu
opravdali zloću Svatoševu.
Odmah po tom monstruoznom činu
vijest crna stiže u Vitinu
jer dobiše smrtonosne rane
Lozić Jure, Dane i Ivane.
To je Svatoš napraviti mog'o
izrešetan jedan do drugoga
kad su čuli roditelji bijedni
što napravi Svatoš krvožedni.
Odmah po toj ganutljivoj vijesti
roditelje žalost onesvijesti
čim je otac polomio živce
poče tražit' okorjele krivce.
Koji su ga mučki na Rosulji
ostavili u crnoj košulji
da ju nosi do posljednjeg sata
i ucjenu stavi na dželata.
Tko je junak za veliku lovu
pogubiti raspincetu Jovu
i njegovu okorjelu trojku
da im majka spremi žalopojku.
Nek' osjete i njihova srca
što je reći sinov ubojica
nek' oplaču u crnome platnu
kao i ja svoju djecu zlatnu.
Za živote krvavih grobara
dajem deset tisuća dinara
tko će uzet' pušku osvetnicu
i osvetit' moju dragu dicu.
Kad su ovo čuli Rakićanci
od starine veliki junaci
od hajdučke i uskočke krvi
Jure Rezo skočio je prvi.
Pored Jure Andrija Bubiću
i siv sokol Ante Aleksiću
a četvrti Zlomislića Žuce
mladi momci pograbiše puce.
Te spremiše duhan za Derventu
i njime će sresti raspincetu
Jure reče braćo i drugovi
kad stignemo na zasjedu Jovi.
Jovo će nam odmah reći stani
i karabin uzet' da nas rani
nitko ne smije napustiti klanac
neg' ostani kao kamen stanac.
Predajmo se i pođimo s njima
tad skočimo na njih noževima
svaki bodež iz kore izvuci
kad zatreba nek' ti je pri ruci.
A pištolje drž'te otkvačene
i pažljivo gledajte u mene
ja ću prvi Svatoša udarit'
i handžarom na zemlju prevalit'.
A vi svaki svoga utamani
a nek' Žuce ostane po strani
ako netko pred financom klekne
nek' mu Žuce u pomoć pritekne.
Ova tajna neka bude besa
nek' ne znaju za nju ni nebesa
a da kome zmija oči pije
ove tajne da otkrio nije.
Jure tada u satove rane
šalje Žucu do u Poklečane
provjeriti Svatoševu družbu
kad će poći zajedno u službu.
Kad je jedno Žuce provjerio
društvu svome izvješće podnio
kad je Rezo ovu vijest primio
društvo svoje brzo je spremio.
Iz Rakitna svoga rodnog sela
i evo ih u brda debela
usađena u posuškim klancim'
u kojima se sretnu s financim'.
Opazi ga Svatoš iz klisure
pa povika ne miči se Jure
makneš li se polovinu centa
pobit će vas listom raspinceta.
Jure stade kao kamen stanac
Svatoš stiže i donese lanac
na to njemu odgovara Rezo
raspinceto, zašto bi nas vez'o.
Mi smo mirni kao janjci bijeli
ako bježim ti me ustrijeli
to je Svatoš primio za zbilju
ne sluteći ništa o nasilju.
Pa švercere u red postavio
za vojarnu odmah ih spremio
kad su došli do konjskog bunara
Jure trže svijetloga handžara.
Silovito skoči na Svatoša
i zabi ga usred grudnog koša
istodobno kao ljuta zmija
za nož hvata Ante i Andrija.
Svaki svoga na zemlju obori
i kamenom u glavu udari
kad to vidi Andrijina žrtva
pored sebe dva financa mrtva.
On Andriju moli i cjeliva
brate Andre ostavi me živa
radi tvoga junaštva i časti
nikad ne ću spomenuti vlasti.
Udostoj se mojoj vrućoj želji
ostat ćemo vječni prijatelji
to Andriju omekša u srcu
i prekide nad njim kasapnicu.
Čim sijevnuše noževi u ruci
đavo dođe Zlomislića Žuci
prepade se i pobježe klancu
i ostavi braću u krkljancu.
Da su bili slabiji u ruci
svi bi mrtvi ostali po Žuci
tako Svatoš taj zločinac grozni
ovaj teški zločin monstruozni.
Skupo plati uz najvišu cijenu
ubijajuć' ljude na terenu
nitko nije znao tri godine
tko osveti braću iz Vitine.
Ni sam narod, žandari ni suci
sve dok đavo ne pomože Žuci
povjeriti svojoj ljubavnici
tko su bili ovi osvetnici.
Jer će or'o dostić' zvijezdu sjajnu
šuteć' žensko održati tajnu
čim je ljubav prekinuo Žuce
tajnu cura iznijela pred suce.
Vidi Rezo izložen riziku
pa pobježe do u Ameriku
s njime bježi Andrija Bubiću
sam ostade Ante Aleksiću.
Kad se poče klupko odmotavat'
Ante ne smije u kući prespavat'
već napusti kuću i rodbinu
i pobježe vlasti u planinu.
Tu se krije za tri puna ljeta
pod pritiskom straha i trepeta
Rezo osta u zemlji kojoj ode
ne smije ići doma do slobode.
Kad propade društvo prvobitno
on se vrati u rodno Rakitno
često priča po svojemu kraju
o velikom ovom događaju.
Što sakupi junake odane
i osveti braću Vitinjane
što padoše po zločinu ovom
u sivome kršu hercegovom.
Devetnaeste na početku ljeta
kad ih Svatoš mecim' izrešeta.

Dubrovčanin · 03.09.2015., 13:54

VLADO TOLO - ŠTO SE KUHA U BOSANSKOM LONCU?

Bosno mila srebrena si bila
u što si se sad izobličila
nisi više zlatna ni srebrena
jedva Boga da si i drvena.
Gdje je dična stara slava tvoja
reci meni domovino moja
u njedrima ti si ponos krila
sad si glavu u zemlju zabila.
Jer se stidiš svojega imena
ljepotice naša nesuđena
diko naša, kraljevino stara
zemljo pjesme, junaka, fratara.
Sve ti robe kolijevko Hrvata
tko ti zlatna polomio vrata
tko je tebi dušu izvadio
zato Sunca više ne vidio.
Što ti cvijeće više ne miriše
što te crne magle obaviše
zemljo mila tko mi te prokleo
i na križ te krvavi raspeo.
Ja ne čujem tvoju pjesmu milu
što odzvanja u dragome krilu
nema više krune Kotromana
ni spomena na Kulina bana.
Sve što vrijedi povijest progutala
samo tuga u tebi ostala
ljuta tuga, čemer i tegoba
to je stvarnost današnjega doba.
Ej moj tužni hrvatski narode
ej uznici vlastite slobode
gdje nas vode putevi sudbine
oteše nam ime domovine.
Našim perjem sad su urešeni
svi izrodi i krvnici njeni
i svi oni što su kroz stoljeća
navještali krvava proljeća.
I hrvatsko sjeme satirali
na krunu su tvoju posjedali
svoje ime tvojim su zazvali
i novom se nacijom prozvali.
Sad se rese bošnjačkim imenom
tim hrvatskim starim prezimenom
svakolike nepravde velike
naopake laži prevelike.
Na naše se prijestolje popeli
ime su nam i zemlju oteli
sve zbog onih crnih Osmanlija
tuđe sjeme našom zemljom klija.
Svi izrodi stare Bosne naše
hrvatskog se blaga dokopaše
podanici turskih zulumćara
poturice za šačicu ćara.
Sad nam oni vedre i oblače
i nad nama ponovno harače
iza ovog rata krvavoga
dobili smo vraga rogatoga.
Pa umjesto slobode željene
ostadoše rane otvorene
nas je žive Dayton pokopao
u čelične lance zakovao.
Federalnu državu nam dao
u pakao Hrvate poslao
propisavši pravnu amnestiju
na četničku ljutu agresiju.
Žalostan se dekret potpisao
u ruke nas muslimanim' dao
silom su nas u brak ugurali
s interesom, ali bez ljubavi.
Sad smo slijepci u potpunom mraku
žrtve teškog nasilja u braku
žali Bože truda uzaludna
al' pomoći nema niotkuda.
Dok Hrvati umiru od muke
svi okolo peru svoje ruke
sve sad Pilat do Pilata stoji
dok naš narod zadnje dane broji.
Izdaše nas k'o Židovi Krista
to je ona politika ista
zbog nekakvih viših interesa
svo se smeće po nama istresa.
Ispadosmo za sve ovo krivi
valjda zato što ostasmo živi
htjeli su nas pokopati žive
pa da mogu povijest da iskrive.
Po svom planu i po svojoj volji
napraviti sebi život bolji
al' ne znaju krvožderi ludi
da su bili u gadnoj zabludi.
Bez Hrvata ne će Bosne biti
bez temelja sve će se srušiti
mi smo temelj, a ne dio njega
mi smo srce, alfa i omega.
Tko to ne zna taj u glavi nema
a zbog takvih imamo problema
šupljoglave ljudske kreature
bez morala, škole i kulture.
To su naši vlastodršci novi
sve po redu veliki mozgovi
svi zajedno ne znaju po redu
niti slova niti abecedu.
Slon do slona, sjede u fotelji
oj žalosna naša kukavelji
na što spasmo, dokle dogurasmo
i na kakve jade nabasasmo.
Sad gorimo na vatri lomače
gladujemo kraj svoje pogače
svakim danom novi zakon pišu
hoće da nas sa Zemlje pobrišu.
Novi jezik još su izmislili
samo da bi drugačiji bili
hrvatski im nazivnik ne paše
pa sad ovaj bosanski nazvaše.
E pa sada koja li logika
Hercegovac da bosanski spika
i škole nam hoće da sastave
dvojezične smišljaju nastave.
Hoće takve profesore stvorit'
što će na dva jezika govorit'
sad se pitam tko će im kazati
kojim će se jezikom smijati.
Zato će se novi zakon dati
mjesto smijeha svi ćemo plakati
a najmanji plakat' će najviše
Hrvatima najcrnje se piše.
Tol'ko crnje da crnjega nema
mračna nam se tamnica priprema
Bosnu su nam potpuno oteli
evo sad su za Mostar zapeli.
Oduzeli nama pravo glasa
moj Mostaru tebi nema spasa
naš si bio, ali nisi više
i tebi se crna knjiga piše.
Jedan njihov k'o dva naša vrijedi
eto kakva budućnost ti slijedi
gdje je pravda i demokracija
to se pita hrvatska nacija.
Kom logikom i po kojem pravu
sve se tuče o hrvatsku glavu
sve nepravde na nama se lome
zar za ljubav il' interes kome.
Za interes svjetske politike
zgaženi smo bez riječi isprike
sva nepravda svjetskih velesila
o hrvatsku glavu se razbila.
Suživot je na ovom prostoru
samo urlik vjetra na prozoru
ovo ti je naše zajedništvo
k'o prijašnje bratstvo i jedinstvo.
Tko je jači taj će i da tlači
i nad boljim on će da harači
a tko pisne njega izvor stisne
dok iz njega dušu ne istisne.
Pa ti pričaj ako si delija
pripravljena čeka te ćelija
demokratska čudesna načela
žive su nas, brate, razapela.
Neke druge da bi zaštitila
naša kičma do zemlje se svila
one druge žrtvom su nazvali
sva im prava ovog svijeta dali.
Već za svoju politiku vide
puna Bosna ljute Al-Kaide
terorista i mudžahedina
i islamskih džihadskih skupina.
Mrežu pletu po cijelome svijetu
u krvavom svome vilajetu
sad uživaj Ameriko stara
dok iz kamena bomba se obara.
Sad pogledaj kako stvari stoje
što je produkt politike tvoje.

Dubrovčanin · 03.09.2015., 13:55

E sad znate kako je i nama
s tim hajvanom živjet' godinama
dosta nam je tih bezumnih bića
Al-Kaide i Topalovića.
Dosta nam je krvi posisala
politika tavaša propala
hoće li nas ikad zaobići
nismo ni mi pokusni kunići.
Niti neki probni poligoni
nek' se vaša politika goni
i što dalje od našega Boga
upamtite dosta nam je toga.
Vi ste krivi zbog ovakvog stanja
dosta nam je vašeg ludovanja
krv nam pije i ta politika
od visokih nekih predstavnika.
Što nam rade žalosna nam mati
ma koga će oni predstavljati
gonite se odakle ste stigli
naše banke u zrak ste podigli.
Najbolje nam tvrtke pogazili
i hrvatske škole zatvorili
biskupe nam naše napadate
i blago nam zadnje otimate.
Sav kapital vi nam izvlačite
a opasni otpad oblačite
vi ste bijedne duše potplaćene
bjelosvjetske gube isprošene.
Vi ćete nam pamet prodavati
o moralu lekcije držati
oj gospodo, moralna načela
to su za vas neka španska sela.
Haj''te doma poruka je moja
vama fali kućnoga odgoja
dosta nam je domaćih lopova
sva je naša isparila lova.
Što je bilo to je pokupljeno
duboko smo pali u crveno
u minusu živimo debelu
a budućnost imamo veselu.
Što će nama ti dekreti razni
kad su džepi u svakoga prazni
ne briga nas Unija i NATO
natrag pare i oteto zlato.
Bit ćemo mi sretni i veseli
kad vratite što ste nam uzeli
vratite nam pare pokradene
i tvornice silom zatvorene.
Mirovinsko-zdravstvenu zaštitu
generale, vojsku ponositu
vratite nam uznike iz Haaga
eto vama i sila i snaga.
Učinite što vam je rečeno
onda ćemo zaigrat' pošteno
istim pravom, istim mjerilima
sve pošteno i po pravilima.
I mi konja za trku imamo
al' ne date da ga uzjahamo
unaprijed se znade pobjednika
uz koga su suci i publika.
Dosta nam je prljavih igara
jer rezultat unaprijed se stvara
nije teško pametniji biti
kad te zakon i kapital štiti.
Kud i kamo praznog novčanika
bez zaštite i bez posrednika
lako vam je naše generale
osuditi onako od šale.
Od oka im presude pucate
a dokaza nikakvih nemate
hajdete dovedite svoje
da vidimo kako stvari stoje.
Kakav zločin vaša vojska radi
po krvavoj arapskoj livadi
što tražite dolje teroriste
tu u Bosni naći ćete iste.
Eto vam ih ispred nosa stoje
tu se mreže terorizma kroje
tu se troše vaše donacije
u krvave džihad-formacije.
Od poreza i od naše plaće
teroristi sebi kroje gaće
i zbog svoje lude frustracije
ubijaju naše familije.
Kostajnica kraj Konjica grada
to je slika džihadova smrada
to je slika europskog neznanja
i njihovog krivog poimanja.
Koliko su politički zreli
Alijinoj priči su nasjeli
i zato smo u ovakvom stanju
čestitamo na vašem neznanju.
Lažno bratstvo mi smo davno prošli
oj gospodo, prekasno ste došli
jesmo mali, al' nismo blesavi
da nas svatko budalama pravi.
Tenkovsku ste akciju izveli
svoje banke da bi nam doveli
politiku dobru podvlačite
sav kapital sebi oblačite.
Sav ste novac skrili u sefove
a tržište ostalo bez love
to je ono što nam razvoj koči
bacate nam prašinu u oči.
Dajte novac, dajte ulaganja
dosta nam je vašega laganja
ne možemo živjeti u kreditu
najvećom kamatom razvitu.
U čeličnoj živimo blokadi
pod pritiskom i u tankoj nadi
mediji su naši pogaženi
federalni silom natureni.
Još pretplatu hoće da naplate
za medije što Hrvate blate
moraš platit' da bi poslušao
kako te je netko popljuvao.
Mirovine nemamo poštene
sve su one na tanko svedene
hrvatskom se jeziku nameće
i promiče neko novo smeće.
Nigdje veze, to je van pameti
hoće naše ime oduzeti
hoće da nam identitet zbrišu
da Hrvate pod Bosance pišu.
Da je Franje i pokojnog Šuška
digla bi se i desnica muška
ovako se ne bi odigralo
i na niske grane popadalo.
Bilo bi nam trećeg entiteta
i razvoja i prosperiteta
radile bi banke i tvornice
i mediji, škole i bolnice.
I imenom svojim bi se zvali
ne bi oni nama podmetali
pogledajte naše prognanike
ogledalo lude politike.
Uzaludno godine se broje
za povratak na ognjište svoje
ne će nitko ni da ih spomene
a drugima kuće obnovljene.
To je pravda svjetskih čimbenika
i domaćih trulih izdajnika
Aluminij sada je na meti
sa svih strana smrću mu se prijeti.
Ako njemu pogase ćelije
ničemu se više nadat' nije
sporazume nogama gađaju
Englezima struju rasprodaju.
Luda naša državo smućena
kad ćemo te skinuti s ramena
cijeli svijet se spetljao u tebi
svatko vuče i navlači sebi.
Sve se živo u tebi smutilo
a mutno je i otprije bilo
dokle zakon još u zraku plovi
ovdje svatko u mutnome lovi.
Svi za sebe koristi izvlače
a državu u propast uvlače
i zbog takvih usijanih glava
bankrotirat' cijela će država.
Svi se ovdje zaklinju u tebe
dokle mogu uzimat' za sebe
tržište si robe pokvarene
politike svjetske iskvarene.
Domovino volio bih znati
dokle ćeš mi takva dogurati
budućnost ti ružičasta nije
sto belaja u tebi se krije.
Oko nule šansa ti se vrti
oteti se od sigurne smrti
gadna čorba sad u tebi vrije
još se takva pokusala nije.
I dok kipi na sve četiri strane
svi čekamo da vriti prestane
da bi mogli vidjeti na koncu
što se kuha u bosanskom loncu.

Zombra · 03.09.2015., 17:07

Daj neku od Andrije Kačića Miošića, ove moderne su mi bezvezne...

Dubrovčanin · 23.09.2015., 15:04

Quote:

Zombra kaže:

Daj neku od Andrije Kačića Miošića, ove moderne su mi bezvezne...

Meni su draže suvremene jer su stare često nerimovane i suhoparne. Što je događaj davniji to ga je teže vjerno prikazati u desetercu te je prikaz više izmitologiziran. Evo jedne stare.

SMRT PETRA SNAČIĆA

Ej sastale se planinkinje vile
vrh Promine visoke planine
pa su Petra dozivale kralja
od plemena silnoga Snačića.
Baš u Kninu gradu utvrđenu
pa mu staše vile govoriti
po zemlji se Ugrin širit' stade
lukav Mlečić morska mjesta krade.
Za krvnika treba čvrsta ruka
za slobodu hrvatskoga puka
ustaj Petre, paši mača svoga
i pojaši hata gojenoga.
Kupi vojsku, složi bratsku slogu
a izbavi domovinu dragu
kad je Petar vilu razumio
ovako joj junak besjedio.
Dobro poznam dušmanove snove
a i teško stanje zemlje ove
al' dok bude ljuta mača moga
i naroda moga hrvatskoga.
Ja ću samo služit' rodu svomu
za njegovu poginut' slobodu
pa ga evo navrh kule vite
i napisa knjige šarovite.
Pa ih šalje na četiri strane
na hrvatske bane i župane
njima Petar govoriti stade
braćo moja, nek' sva'k' dobro znade.
Sramota je hrvatskome rodu
robovati tuđemu narodu
stoga braćo od jedne matere
sjedinimo sile rastrgane.
Udarimo složno na dušmane
kom na srcu leži domovina
neka dođe do mog grada Knina
pa ćemo se braćo sjediniti.
Dušmanina svoga poraziti
dušmanina, crna Ugarina
nije prošlo već malo zemana
mnoge vojske idu sa svih strana.
Sve hrvatske po redu gospode
što no kolo u narodu vode
do Zagreba grada bijeloga
kad to vidi Alma vojevoda.
Taj sinovac kralja Ladislava
on pobježe u zemlju Ugarsku
pomoć traži Kolomana kralja
kad to čuo Kolomane kralju.
Koloman je sin od Ladislava
on sakupi vojsku silovitu
i s njom pođe na zemlju Hrvatsku
kad je doš'o do rijeke Drave.
On ugleda silu i junake
ne smjede im na megdan izići
već on piše knjigu šarovitu
hrvatskome kralju i narodu.
Pozdrav vama i poljubac šalje
Kolomane, od Ugara kralju
kada no je pred četiri godine
zemlja vaša bez kralja ostala.
Moj je otac krunu ostavio
kraljici vam seki Ljeposavi
udovici kralja Zvonimira
jerbo niste tada k'o ni sada.
Od svog roda imali nikoga
koga bi za kralja okrunili
te vas molim kao braću svoju
vi za kralja mene okrunite.
A svi vaši slobodarski puti
zauvijek će ostat' netaknuti
kada knjiga došla od Ugrina
sastaše se hrvatski prvaci.
I kralj Petar od roda Snačića
te vojvode, bani i župani
pa i biskup od grada Zagreba
desna ruka kralja Kolomana.
Pa im biskup govoriti stade
bolje uzet' tuđinca za kralja
neg' se vječno za tu krunu borit'
s Kolomanom da se nagodimo.
Te za kralja njega okrunimo
Petar Snačić neka krunu skine
za spasenje naše domovine
vjerujući u narod i Boga.
I spasenje roda hrvatskoga
kad je biskup govor održao
skočiše se mnogi velikaši
sve vojvode i banovi naši.
Pa iz svega grla zavikaše
Bog poživi kralja Kolomana
a od danas kralja hrvatskoga
kad je ovo Petar razumio.
On se skoči na noge junačke
udari se maču po balčaku
pa im 'vako govoriti stade
dok je meni ljuta mača moga.
I naroda moga hrvatskoga
hrvatsku ću braniti slobodu
uspomenu ostavit ću rodu
a tko drži do obraza svoga.
I do sreće roda hrvatskoga
taj će sa mnom voljet' poginuti
neg' tuđinca priznati za kralja
pa se junak iz sabora kreće.
Dobru konju na ramena meće
svog barjaka u visinu vije
da junake pod njega savije
pa poviknu k'o da jelen riknu.
Za mnom braćo tko robovat' ne će
za njim idu silni Dalmatinci
te Ličani na glasu junaci
pa Dukljani, a i Zahumljani.
Malo ih je, ali su junaci
pa ih Snačić vodi iz sabora
iz sabora do vojna tabora
a Hrvati žalosna im mati.
Šalju svoje po izbor velmože
zbor zboriti te se dogovoriti
i ugovor tada potpisaše
da će kralja jednoga imati.
I svi Ugri, a i svi Hrvati
od koljena starog Arpadova
Kolomana kralja ugarskoga
dok ugovor oni potpisaše.
Dotle Snačić vojsku sokoliše
i potraži i mjesto i zgodu
da bi rodu vratio slobodu
na jug Kupe goru ugledao.
U njoj svoju vojsku ustavio
uzdajuć' se u hrabrost i sreću
da će vojsku pobijediti veću
tu se silna bitka zametnula.
I trajala do tri bijela dana
bez prekida s iti jednih strana
Bože mili jada i čudesa
urnebes se diže do nebesa.
Crni gavran svoja krila stresa
što će jesti junačkoga mesa
Ugrin udri, Petar odolio
da mu Hrvat nije se spojio.
Što no Petra nisu poslušali
ta Ugrinu su se pripojili
tu se Hrvat sa Hrvatom bije
Ugrin gleda pa se na to smije.
Netko kune ostarjelu majku
što je njega jadna othranila
i što mu je sablju pripasala
da posljednje muke ovdje muče.
Da brat brata na megdanu tuče
netko moli Boga velikoga
da mu skrati muke dana toga
netko moli i zaklinje brata.
Da mu glavu otkine sa vrata
Petar Snačić još zastavu nosi
svojom sabljom oko sebe kosi
al' i njemu malaksale ruke.
Od umora i od teške muke
jer on ubit' svoga brata mora
zbog Ugrina teškoga zlotvora
teško ti je zadobiti rane.
Što su bratskom rukom zadavane
cvili jadna Hrvatica majka
što dočeka i ovoga danka
što brat mora ubit' svoga brata.
Zbog nesloge na tlu od Hrvata
Snačić zadnju prikupio snagu
obraniti domovinu dragu
i zavika naprijed konjanici.
Ponovno se digoše barjaci
u toj riječi u kojoj je bio
mač mu bojni grudi rastvorio
ode junak k'o jela zelena.
Od Ugrina nasilnog plemena
pade s njime snaga i sloboda
potlačenog hrvatskog naroda
čim Petre Snačiću poginu.
Vojska pod vlast pade Ugarinu
Petrova se gora mjesto zove
gdje se bitke odigraše ove
pouku nam Snačić ostavio.
I narode mnoge naučio
kako treba za slobodu znati
i živjeti, a i umirati.

Dubrovčanin · 26.09.2015., 22:54

HAJDUK MIĆO PAPA

Veseli se Vidoje Vidače
a iz one krševite Stravče
što no leži navrh Konavala
dođe Vido u Slano duboko.
Tu je Vido dućan otvorio
tu promeće toga i ovoga
dok se Vido s ljudim' upoznao
pošten bio riječ'ma i obrazom.
Od svud mu nose trgovine
s Majkovcima upozna se Vido
s njima svake radi trgovine
a najviše mesa i duhana.
Prijateljstvo tvrdo uhvatili
dokle Vida kumom okuminili
okumi ga Ščeputina Stijepo
na krštenju sinu malenome.
I Mićo ga okumio Papa
na krštenju držao mu sina
maleno je vrijeme postanulo
malo vrijeme, za duga ne bilo.
A Vidova u Slanome strina
što dvorila popa redovnika
ona lijepo miluje Vidoja
a on bio oče redovniče.
Sve na smrti dobro ostavio
pa i Vido milovao strinu
i ona mu ostavila blago
lijepih Vido sastavio para.
Te bi pare na kamatu dav'o
po Primorju i po Majkovima
i po onom Slanom dubokom
al' su pare golemo mamilo.
Gdje nema Božjega straha
i gdje nije od svijeta sramota
pa tako ti i Majkovcima bilo
sastali se majkovski hajduci.
Među sobom vijeće učinili
pasju vjeru oni prihitili
da pođemo, da se sastanemo
ali noćno u doba neznano.
Da kakogod Vida prevarimo
pogubimo, blago pokupimo
vijeće čine dok se prikupili
do dva brata, do dva Ščeputine.
Mićo Papa sa svojim babajkom
i još s njima nepoznate družbe
ne idu ni sjajnom mjesečinom
niti idu kad je vedro nebo.
Neg' kad more na valove vrije
kada kiša k'o iz kabla lije
čekali su pa i dočekali
noć je tamna Božja godina.
Kad hajduci zaputili bili
sobom vode konje opravljene
na čemu će odgoniti blago
vode sobom još tri ženske glave.
Da ostanu dolje iza zida
da čuvaju konje opravljene
oni idu u duboko Slano
negdje oko noći polovice.
Sađu tankoj kuli Vidojevoj
al' su oni prije opazili
u baštini skalu duguljastu
uzeše je pa je odnesoše.
Uz tanku je kulu prisloniše
pa se penje hajduk Ščeputina
jatagan mu oštar u zubima
Mićo Papa zakuca na vrata.
Sa dušeka ozivlje se Vido
ko mi kuca noćno na vratima
ali mu se Mićo ozivao
ja sam kume milo dobro moje.
Ono što smo govorili kume
evo smo ti i donijeli kume
skoči Vido na noge lagahne
al' ne ide otvoriti vrata.
Nego ide kuli na prozore
da on vidi tko pod kulom tuče
tko ga zove ispod kule tanke
otvorio na prozoru vrata.
Prema njemu hajduk Ščeputina
udari ga nožem priko glave
al' ga nije smrtno udario
nego bio dobro obranio.
Kako Vido u kulu umače
za njim hajduk Ščepurina skače
al' je Vido tvrdo momče bio
neda mu se nožem udariti.
S njim se hrva kuli po tanahnoj
za kose ga rukom uhvatio
punu šaku vlasi izgulio
on ga bije oštrim jataganom.
Viče Vido tanko glasovito
nemoj mene Ščeputina kume
nemoj mene za naše kumojstvo
to su čuli pod kulom hajduci.
Pripeli se kuli na tavane
Mićo Papa prvi dohodio
u ruke je stalac uzimao
s njime Vida u grudi udario.
Preko stoca primetnu se Vido
pade jadan kuli na tavane
oni skoče s nožem jataganom
dokle li ga kruto obraniše.
Da se više braniti ne može
neki skoči pa otvori kulu
bit će noći prošla polovica
kad evo ti Knežića Mata.
Nosi Mato u ruci fenjere
kad on vidi vrata rastvorena
on uljeze u vrata s fenjerom
pa zaviče glasovito tanko.
Kume Vido još si na nogama
što su tebi rastvorena vrata
još je Vido u životu bio
viknu jadan što god mogne jače.
Bježi kume ako Boga znadeš
da hajduci ne pogube tebe
ubiše me majkovski hajduci
u to doba zasvijetli puška.
Knežića da pogodi Mata
sreća dobra Knežiću bila
jer ga puška nije udarila
nego nešto malo obranila.
Pa on bješe bježati stanuo
istom malo odmaknuo bio
kad eto ti druga zasvijetli
sreća dobra Knežiću bila.
Da ne puče već je podprašila
on pobježe i fenjere baci
pa od straha i noćnoga vraga
živ jedvice bijelom dvoru dođe.
A hajduci ostaše u kuli
i potežu Vidove sanduke
jer misle da je u njima blago
pa iznose štogod mogu bolje.
Izniješe pokućstva svakoga
romjenača, noža i pušaka
sa dušeka pamuk, pokrivača
pa na konje blago tovariše.
Put Majkova s njime pobjegoše
kad su dalje od Slanoga bili
na Usječku studenoj vodici
pa na vodi malo počinuli.
Da krvave umijaju ruke
ispiraju jatagane ljute
kad evo ti Bronzića Ščepana
jedva doš'o s otoka Šipana.
Živ izbjeg'o Božjoj godini
žamor čuje na vodi studenoj
pa on kosi sve što može prije
da se može dobaviti družbe.
I na noći samac ne putovat'
kad je bio blizu vode hladne
i vidio skupu sakupljenu
iz daljega dobro jutro viče.
Dobro jutro prijatelji moji
al' mu se niko ne odaziva
uto malo naprijed stupio
Mićo Papa prema njemu skače.
Rukom ga je za prsi uhitio
jatagan mu na grlo donio
da ga kolje kao zvijer hudu
viknu Ščepan tanko glasovito.
Kume Mićo što za Boga radiš
ali mene ne poznaješ kume
ali njemu Mićo progovara
je li vjera, je li ruka desna.
Ako misliš iznijeti glave
da nikome nigda kazat' nećeš
dok se sa ovim ne rastaviš svijetom
al' zaviče Ščeputina Anta.
Što će vjera, što će ti kumojstvo
oklapi ga nožem jataganom
kud ćeš bolje vjere i zakona
tad zacvili Bronziću Ščepane.
Niz obraz je suzam' udario
a što sam vam jadan učinio
da vi mene pogubit' hoćete
jedva sam se moru ugrabio.
I oteo Božjoj godini
pa sad jadna da me pogubite
što me nije more radovalo
nebi ste se o me ogriješili.
Tad mu Mićo Papa govorio
da nikome pripoviđet nećeš
kud si iš'o da si nas vidio
da se po tebi nebi ništa čulo.
Da si kome i riječi pisnuo
jer da bi ikda obaznalo
gdje god bio i kad god bilo
živom glavom platit ćeš sa ramena.
Sasjećemo tebe na komade
a najveća dva komada mesa
biti hoće do dva uha tvoja
Stijepo se je vjerom zaklinjao.
I svojim očinjim vidom
da to nikad niko znati neće
a po njemu i za njega živa
sreća mu je pustiše ga živa.
Pa on više ne želi družine
već sam kosi putem naprijeda
a u strahu prije od hajduka
i dobrome Bogu zahvaljuje.
Da je živu kutaris'o glavu
kada sutra bijeli danak svanu
kad viđeli Vida pogubljena
sve se Slano manom pomamilo.
Među sobom govorili ljudi
ko je ovaj rasap učinio
kad eto ti Knežića Mata
on kaživa što se je zgodilo.
Što je čuo i što je vidio
da su dvije puške opalile
da ga je prva nešto dohvatila
u ruci mu razbila fenjere.
Druga da ga dohitila nije
nego samo da je podprašila
ovo niko učinio nije
nego oni Bugari Majkovci.
Od starine na glasu hajduci
koji s Vidom jesu trgovali
na kumojstvo njega pozivali
i još nešto reče Knežić Mato.
Sve bi rek'o i zakleo se
da je ono Ščeputina bio
na vratima kad sam pristupio
najprvoga da njega uhvate.
On će kazat' ostali koji su
glas proleće gradu Dubrovniku
pravda šalje svoje poklisare
da razvide zgodilo što se je.
Kad su došli u duboko Slano
mrtva Vida razgledat' stadoše
na njemu je rana nekoliko
od ljutoga noža jatagana.
Vidi pravda da su ga ubili
pa ga preda da ga ukopaju
sve ga Slano grobu popratilo
jer ga svemu puku žao bilo.
Glas dostig'o u Konavle ravne
a do one krševite Stravče
kad Vidova doznala rodbina
evo ti mu dva mila neputa.
Oni dođu u duboko Slano
po dundovoj kući pokupiše
što hajducima izostalo bilo
tu velika postavljena pojnica.

Dubrovčanin · 26.09.2015., 23:01

Oko kuća brda majkovskijeh
da li bi se štogod izaznalo
al' se ništa saznati ne može
ali vele od starina ljudi.
Da se nekad klela zemlja raju
da se na njom svaka djela znaju
pa eto ti neku večer bilo
Ščeputina zavadi se Ščepo.
A da s kijem nebi ni žalio
nego svojoj vjenčanoj ljubovcom
otrese joj dvije zaušnice
ona kuda i nemila bila.
Pa zaviče tanko iza glasa
stan' krvniče nemoj udarati
što si i mene ubit' namislio
kako no si i njega ubio.
Oni misle da ne čuje niko
al' sve čuju carski oružnici
spored njima majkovski banduri
kad su oni razumjeli glasa.
Pod njima su noge podigrale
a u njima srce potreptalo
stali tući da vrata otvore
al' ih da otvori neće.
Ako li ih otvorit' nećete
silom ćemo vrata razlomiti
od straha im otvorili vrata
pa u kulu oni uhodiše.
Ščeputinu Stijepa uhitiše
bijele mu zakovali ruke
odveli ga gradu Dubrovniku
zatvorili u mrklu tamnicu.
Pri suca ga često privodili
da bi kako sreća priskočila
da pokaže ko je s njime bio
pokojnoga Vida pogubio.
Al' je hajduk tvrde vjere bio
on ne hoće da izda nikoga
radi svoga brata rođenoga
opet njega vode u tamnicu.
Sudac gleda, sudac ispituje
da bi otkle kazat' dokazao
ko je jadna Vida pogubio
ko je s Ščeputinom u družini bio.
Jer svak znade da sam bio nije
nikako se da izdade neće
dan po danak i godina prođe
Ščeputinu osudila pravda.
Do života na tamnicu tvrdu
na tamnicu tvrdu cesarovu
na Istriju s muka glasovitu
gdje Ščepanu lako biti neće.
Iz bijela ga grada otpratiše
u Gruž dođe, na parobrod pođe
prate njega carski oružnici
lete dani, lete godinice.
Preko deset jedna prolećela
a Ščepan je u tamnici tamnoj
još mi niko ništa i neznade
ko s njim bio Vida pogubio.
Kad evo ti jada iznenada
jedne večeri Bronziću Stjepane
putujući brdom majkovskijem
putujući zamrknuo bio.
Noć ga stigla i Božja godina
prituži mu, svanuća se boj'o
bijeli na dvor Radeljević Iva
u gornjemu selu Majkovima.
I pokuca njemu na vratima
ozivlje se Radeljević Ivo
i njegova vjenčana ljubovca
ko večeras kuca na vratima.
Odgovara Bronziću Stjepane
ja sam evo dragi prijatelju
prituži mi Božja godina
otvori mi ako Boga znadeš.
Večeras me na konak primite
kad to čuo Radeljević Ivo
skoči Ivo, vrata rastvorio
i Ščepana na konak primio.
Vrijeme je od večere bilo
pa Bronziću nude večerati
a kada je po večeri bilo
Stjepan ti se vinom nakitio.
Kad ga dobro vino ugrijalo
Stjepan ti je kazivati stao
da ti kažem prijatelju Ivo
na meni se neka sudba vrši.
Sve me prate Božje godine
ovo mi je druga za života
al' sam srećan što sam s prijateljem
ali kakva mi je prva bila.
Bože dragi, druge nedaj mi je
za života kušati onake
već je tamo jedanest ljeta
nešto sam ti bio nagazio.
Putujući noćno ka Slanome
kad sam pobro bio dolazio
do Usječka, do vode studene
čujem žamor blizu vode hladne.
Bolje skočim i sebi govorim
evo putem putuju putnici
da ih prije mogu dostignuti
da ja s njima putujem zajedno.
Kad ja tako malo unaprijeda
kad hajduci vodu opkolili
oko vode umivaju ruke
ispiraju jatagane ljute.
Ali ja neznam kosu i ni otkle su
niti znadem što na vodi rade
iz larga im dobro jutro vičem
dobro jutro braćo i družino.
Tek što sam se samo oglasio
Mićo Papa na mene skočio
rukama me za prsi uhitio
jatagan mi na grlo donio.
Ja se teškim čudom začudio
iznenada na Božjem sudu
kume Mićo do Boga miloga
oli kume mene ne poznaješ.
Kada hoćeš da pogubiš mene
na to mi je Mićo govorio
čuj me kume Bronziću Stjepane
ako hoćeš da izneseš glavu.
Hoćeš meni tvrdu vjeru dati
vjeru tvrdu i po devet puta
da nikomu živu kazat nećeš
gdje si bio i što si vidio.
Dok se ovim ne promijeniš svijetom
tad zaviče Ščeputina Antun
što će vjera, što li će kumojstvo
oklapi ga nožem jataganom.
Kud ćeš bolje vjere i zakona
na te glase prijatelju Ivo
ja zacvilih kao ljuta zmija
nemojte me braćo pogubiti.
Ja nikome neću kazivati
po meni se nikad znati neće
a da bi se štogod obaznalo
sjecite me živa na komade.
Ovako su meni priprijetili
al' večeras Bogu hvala neće
jer u kući ja sam prijateljskoj
Ivan sluša, ne govori ništa.
Sluša dobro Ivova ljubovca
pa će ženska jezik odrješiti
a ko hoće da joj ga priveže
i ona se zapravo čudila.
Čudila se pa mu govorila
prijatelju Bronziću Stjepane
što ne kažeš, što ih ne izdadeš
hrsuzine, krvopije teške.
Nego mi se po Majkovima diče
ko smo, što smo, pošteni smo ljudi
a kad tamo hajdučko koljeno
ali joj je Stjepan govorio.
Gdje ću kazat' Bogom sestro moja
kad znaš dobro da bi poginuo
večera je davno završila
a neki je sanka prihvatio.
Pa i oni spavati pođoše
kada jutro osvanulo bijelo
ustali se iz meka dušeka
dadu Stijepu kafu i rakiju.
I on ode kući putujući
a ljubovca Radeljević Iva
prije neg' je sabah zora bila
uranila, torbu priprtila.
Zaputila gradu Dubrovniku
pa mi s puta susjede dozivlje
neki joj se ozvaše, dođoše
one vuke torbe na uprte.
I u njima repe i kupusa
sira, jaja, kokoši na pare
da prodadu na gradskoj Poljani
al' ne ide Radeljević ljuba.
U Dubrovnik da tamo trguje
već glas nosi gradu Dubrovniku
pred suca je ona dolazila
pa ovako njemu govorila.
Počuj mene, mili gospodine
evo će se obaznat' sadara
ko je bio Vida pogubio
nazad više od deset godina.
U Slanome onom dubokome
Mićo Papa sa svojim babajkom
Ščeputina s bratom hrsuzinom
pozovite Bronzića Stjepana.
On sve znade kako je bilo
sinoć mi je na konaku bio
za večerom sve je kazivao
što je bilo i što je vidio.
Da omalo nije poginuo
da je na molbu glavu isprosio
pod zakletvu da nikome ne kaže
kada ti je sudac razumio.
Planu sudac kao oganj živi
pogleda je i dva i tri puta
ženska glavo, je li to istina
istina je, sve istina živa.
Pa mi suca pozdravila bila
i otiđe kuli niz skaline
Mićo Papa kuli uz skaline
sastaše se i pozdraviše se.
On pred suca bio dopanuo
da zatraži za na put teskeru
što će poći put Novog Pazara
ali mu je sudac govorio.
Ostavi se, danas ne može se
jer nas silni posli pritisnuli
nego dođe do dva do tri dana
dat ćemo ti putnog fermana.
Mićo pođe preko bijela grada
pa se vrne dvoru bijelom
još ne bi ni do Rijeke došla
Dubrovnik se stao bunit' grade.
Pa kupi ti vojske oružane
pa siđoše Rijeci ribarici
eto ti ih cestom niz Primorje
pravo, zdravo, brdu kamenitu.
Hajdučkome klancu majkovskome
netom tamo stigli oružnici
Mići bijelu kulu okolili
svud su straže oko kule tanke.
Oružnici carski i banduri
a Mićo je za trpezom bio
nije jošter kule zatvorio
na vrata mu neki dohodiše.
I dobru mu večer nazivahu
dobar večer, kućni domaćine
i ostala Božja čeljadi
imate li malo vode hladne.
Putujući jesmo ožednili
al' se Mićo tome ne nadao
neg' im reče dobro došli ljudi
služite se pobliže do sofre.
Ako hoćete i vina imamo
tu su bliže sofre pristupili
usprimiše, vina se napiše
nekoliko u dvor ušetalo.
Još ih više oko dvora bilo
kad ispiše čaše položiše
pa razgleda jedan na drugoga
iznenada Mića uhitili.
Bijele mu svezali ruke
u okove u gvozdene tvrde
isto tako njegovog babajka
i uhitu Ščeputinu Antuna.
Odvedu ih gradu Dubrovniku
kad su bili preko grada bijela
tu izašlo malo i veliko
da gledaju Majkovce hajduke.
Gdje ih vode u skupu vezane
zatvore ih u mrklu tamnicu
tu se velik vagan otvorio
po bijelu gradu Dubrovniku.
Glas do glasa, junak do junaka
to se čulo svijetu u širine
dovedoše Bronzića Stjepana
kada Ščepan pred suca dođe.
I sudac ga pitati počeo
kaži bolan Bronzića Ščepane
kaži bolan sve što si vidio
gdje si hajduke na putu vidio.
Ščepan kaže, a od straha drhće
Ščepan kaže da istina nije
Ščepan kaže, ali često laže
jer se boji Majkovaca Stijepo.
Pozna da su guje u kamenu
pa on veli da ništa ne znade
da nije ništa čuo ni vidio
baš mu pravda da vjeruje neće.
Neg' i druge svjedoke pozivlje
pa kad ih je svijeh saslušala
malo vrijeme postajalo bilo
jer ni sudac mirovati neće.
Nego kupi mlade poglavare
i od grada, sela i otoka
da se budu suditi hajduci
kad dođoše, kad se sakupiše.
Opet vode Bronzića Stjepana
al' izvode majkovske hajduke
iz tamnice tamne zakovane
ali i onog čini doći pravda.
Što tamnuje doli u Istriji
po imenu Ščeputina Stijepo
sjeda mu je i glava i brada
i njega su ovdje dovodili.
Da i njega opet čuje pravda
al' da sluša što će od njih biti
kad red dođe Bronzića Stjepana
opet njega ispituje pravda.
Kako da ga nigda čula nije
kaži bolan Bronzića Stjepane
nu ako ti pravo kazat' nećeš
eto tužbe izađe na tebe.
Spomeni se Bronzića Stjepane
dovijeka ćeš u tamnicu poći
a da iz nje nikad izić nećeš
a kada je Stijepo razumio.
U obrazu kolur promijenio
požutio kao žukovina
gotov Stijepo na tavan padnuti
jer se jadan u nevolji nađe.
Sve ga gleda i sudac i pravda
pa ga sudac uhvati za ruku
iz kamare izvede na stranu
pa je njemu tiho govorio.
Danu sjedi, počini malahno
pa i sudac pokraj njega sjedne
razmisli se, pripadaj nemoj se
bolje ti je kazati istinu.
Nego teška dopanuti jada
ali mu je Stijepo govorio
gospodine, kazati ne smijem
ubit će me kučije koljeno.
Familiju mi prognat će iz kuće
njihova je srdna porodica
al' ga sudac po ramenu kuca
kaži pravo, ništa ne straši se.
Dat ćemo ti dobre pratiđije
gluhe straže oko kuće tvoje
moćeš mirno u kući spavati
pa ga opet za ruku uhvati.
Uvodi ga opet u kamaru
tu mu sjede jedan do drugoga
i kad vidi Malovoz Ivane
od stola je na noge skočio.
Pa Bronziću riječi besjedio
kaž' Bronziću, što li kazat' nećeš
ali ne znaš što si govorio
na Šipanu u dućanu mome.
Ja sam bio i ja sam te čuo
kaži bolan i sebe obrani
kada ga je Stijepo razumio
na Papu je okom pogledao.
Nešto krivo, mrko pa poprijeko
ali mu se Mićo osmjelio
i veli mu potresovnim glasom
što ne kažeš gdje si što vidio.
Nego si se tako zamislio
tada Stijepo riječ otvorio
i na Mića glasom oborio
znaš li Mićo, nije davno bilo.

Dubrovčanin · 26.09.2015., 23:12

Neg' nazad jedanest ljeta
kada si me za prsi uhitio
na Usječku, na vodi studenoj
jatagan mi pod grlo donio.
A ja sam te kumojstvom zaklinj'o
da mi jadnom ne prikolješ grlo
al' zavika Ščeputina Antun
što će vjera, što li će kumojstvo.
Oklapi ga nožem jataganom
kud ćeš bolje vjere i zakona
kad Bronziću riječ izustio
Mićo Papa njemu odgovara.
Oj Bronziću kučije koljeno
ako igda ko od mene bude
nebi im'o nanositi glave
kad li su se suci razumjeli.
Među sobom vijeće učinili
osudiše majkovske hajduke
dva poslali u mrku tamnicu
iz bijela Dubrovnika grada.
Poslali ih niz more duboko
gdje se šalju ljudske ubojice
Miću Papu na smrt osudiše
kad svršiše s njima u tamnicu.
Kad glas tamo na Majkove dođe
da će pravda Miću objesiti
podignu se njegova ljubovca
i za njome osmero djece.
Bosonogi, gologlavi, tužni
na njima je jedino odijelo
idu svome babu u pohode
u Dubrovnik na mrklu tamnicu.
Da se grle, da se izljube
da li bi se s njime halanili
eto jednom za života svoga
kad su bili predo Dubrovnika.
Najprva je Mićina ljubovca
gorko cvili i suze prolijeva
a za njome osam ubožadi
ko god ih je vidio preko grada.
Svakoga je duša zaboljela
svakoga je žalost obrvala
tako dođu do tamne tamnice
pustiše ih milom babu svome.
Oviju se njemu oko vrata
rukom grle, ustima se ljube
kako da ga nikad vidjet' neće
tako isto njegova ljubovca.
Poljube se, oproste se s njime
jednom misle da se viđet neće
otole se oni opraviše
da se vrću kući na tragove.
Visokome brdu Majkovima
kad su bili preko bijela grada
gledale ih gradske dućandžije
u srcu ih djeca zaboljela.
Pa im mnogi milostinju daše
cvileći su svome domu išli
ali Miću sreća priskočila
da no njega objesiti neće.
Od cara mu milost isprosili
da bi njemu život oprostio
do života u tamnici stati
to baš njemu nije milo bilo.
On bi lakše smrću prigorio
neg' trpio za života svoga
tako stoji Mićo u hladuši
već će brzo dana godinica.
I on misli misli svakojake
na zlo misli, a o vragu radi
gleda način kud bi pobjegao
jednu večer sastane se Mićo.
Ugovore tvrde učinio
s lupežinom nekim s Montovjerne
što pokrade Gospu milostivu
sa grla joj odnese zavjete.
Kad se mrkla noćca uhvatila
dva lupeža gori od gorega
izmaknuli iz svoje odaje
pa se krili negdje po avliji.
U odaje pozaprli vrata
kad im čuvar u pohode dođe
odaju im zatvorenu nađe
iznutra su vrata podaprta.
Nedadu se lasno otvoriti
pozivlje ih, odgovor ne primlje
brzo mu se dodijalo bilo
pa im čuvar ispred vrata prijeti.
O lupeži, oba pazite se
ako Bog da sutra u jutro
sutra ćemo vodit' razgovore
sve to čuju dvije lupežine.
U avliji gdje su se skrili
pa pogleda jedan na drugoga
jedan drugom tiho progovara
Dobro! Dobro! ako tako bude.
Miga brkom jedan na drugoga
i smije se jedan na drugoga
al' ne bude kako i drugako
kad je noći neko doba bilo.
Kad se svijet kući povratio
večerao i polijegao
evo ti ih, oba iz skrovišta
u avliji nešto skale bilo.
Još i uže s čim se voda hita
to sve skupa dvije lupežine
uz kapelu od sudske tamnice
malenu su skalu prislonili.
Na kapelu po njoj se pripeli
a za sobom i skalu ispeli
prislonili uz duvar avlije
i po njom se na duvar pripeli.
Preko mira konop premetnuli
pa se puze jedan za drugijem
uže kratko, a mir visok bio
pa mi jedan za drugijem skače.
Na kadrmu, na put od ulice
nigdje nikog od nikuda nema
fenjer svjetli, nitko ih ne vidi
niti čuje u to doba gluho.
Svlače s sebe sužanjske korete
pa ih meću preko lijeve ruke
pa eno ih gradom kroz ulice
zdravo prođu gradu kroz kapiju.
Preko Pila, vesela im majka
pravo, zdravo Boninovo prođu
okrenuše brdu Montovjerni
Provodić je lupež svetogrdac.
On sad Papi balauzi puta
kad su bili na Montovjerni
zakucao na vratima dundo
otvori im, primi i pogosti.
Promijeni ih u bolja odijela
i po nešto oružja im dade
ako bi im do potrebe bilo
da se mogu branit' u nevolji.
Zajmi lupež i Gospino blago
što još nije rasprodano bilo
otole se oni podigoše
eto ti ih Gružu nakraj mora.
Još ne bilo noći polovine
tu nađoše najbolju lađu
pa mi u nju oba uskočili
pustiše se niza sinje more.
Eto ti ih niz kraj pod Majkove
da je vozit' kako krasti bilo
oba zdrava na kraj poskočiše
pod Majkovima na Gornjem Racu.
Tankoj lađi mađer odbiše
u sinje je more utopiše
pobjegoše oba uzbrdice
na daleko kamena pećina.
Pa da vidiš Papu i đavola
kako vavjek u nevjeri radi
da prevari onog s Montovjerne
jer njegovo društvo Mići smeta.
Nije dobar udrit' ni pogubit'
nije dobar stići ni uljeći
ne umije držati oružja
a kamoli mahati sa oružjem.
Sve što znade samo ukrast' znade
na pustoši gdje nikoga nema
Papa ga je dobro izmjerio
pa sad kad mu više ne trebuje.
On se gleda njega izbaviti
da ga lošim društvom ne ometa
ali mu gleda izmaknuti blago
koje pusto Mići vazda drago.
A to ga je na jad i dovelo
pa mu stade govoriti Mićo
čuli mene, dragi prijatelju
daj to zlato Gospinih zavjeta.
Ja ću poći i sakriti blago
ti se uvuci u ovu pećinu
dok ja pođem i opeta dođem
i donesem piva i jediva.
Mići dade sve Gospino blago
ode Mićo kući ka ljubovci
razbudio djecu i ljubovcu
nema kada vele besjediti.
Neg' se oruža i brže pobježe
samo ljubi, nevi aber dava
kako će mu u nevolji biti
jer se boji sile cesarove.
Koja hoće udarit za njime
on pobježe glavom bez obzira
al' ne ide lupežini drugu
u pećini nek' on smokve suši.
Nego kosi kud najbolje znade
kad svanulo i sunce granulo
od kule se nešto odmaknuo
u to sila za njim udarila.
Jer u Gružu ukradena lađa
svijetloj pravdi oči otvorila
put kazala kud su pobjegnuli
šalje pravda carske oružnike.
Iz bijeloga Dubrovnika grada
i što god ih u okružju bilo
i rondare seljanske čuvare
od Zatona krajem niz Primorje.
Do Slanoga mjesta dubokoga
sva majkovska sela priklopili
Mići Papi kulu okolili
u kulu mu neki uhodili.
Svu mu kulu bili premetnuli
neki oficir zgrabi mu ljubovcu
oba oka na nju iskolači
i k'o grom se na nju izdereči.
Kaži ončas tvoga gospodara
gdje je iš'o, gdje li se je skrio
ako li ga pokazati nećeš
evo hoćeš odmah poginuti.
Al' je ona roda hajdučkoga
ne boji se oružja ni smrti
a još manje oficirovog glasa
nego viče što joj grlo dava.
Otkle hoćeš da ga tebi kažem
oli sam mu put balauzila
a nijesam ga ispod suknje skrila
bit će tamo gdje ga vi sakriste.
Kad baciste u mrklu tamnicu
pa još došli bijesni koji ste
ovdje sa mnom da ruglo gradite
bit će vama do vaše obijesti.
Al' je meni do moje nevolje
al' se prođi i ne diraj u me
sebi ruke, ostale ti puste
kako i ja bez čovjeka svoga.
Ako su te i vrazi donijeli
bit će pravde i za mene mrtvu
sebi ruke, udarati nećeš
opet joj je oficir govorio.
Što ćeš reći, kučije koljeno
da ti nije muž u dvoru bio
pa izvadi sablju iz korica
da ne gledam Boga velikoga.
Sada bi ti glavu otkinuo
pa da mi je i u dvoru bio
nijesam ga u špag postavila
pa da ti ga ja iz špaga dadem.
Ja baš ne znam je li pobjegao
već ako je zbilja pobjegao
aferim mu brku i obrazu
brzoj nogi i junačkoj ruci.
Sad ga traži kud je pobjegnuo
i nađi ga ako si delija
ostavi je carski oružniče
pa on dalje po Majkovima traži.
Kako i ona ostala družina
otiđoše putevima stranputice
okoliše brda i doline
svuda traže, a nigdje ga nema.
Sakrio se, ušćućurio se
da ga nebi ni đavoli našli
pa no neće ni vojske careve
ni rondari općinski čuvari.
Čeka njega u spili pećini
lupežina s brijega Montovjerne
podne prođe, a Mićo ne dođe
ne dohodi niti mu što donosi.
A on jadan ogladnio teško
malo dalje vinograd bijaše
pa mi traži zelene jabuke
da gladinji odžebavi muke.
Ali mu je loša sreća bila
naljegoše ljudi cesarovi
i ostali od svud banduri
bahat čuje, na dvor poviruje.
Jer on misli da je hajduk Papa
a kad vidi što je i kako je
opet se u spilu povuče
vidjeli ga gdje je uljegnuo.
Pa mu brže spilu okolili
i na njega graju oborili
na dvor da si iz spile pećine
što li ne ćeš, hoćeš poginuti.
Na te ćemo pucat' iz pušaka
prepadne se i zacvili ljuto
kako zmija ljuta u kamenu
evo ti ga iz spile pećine.
Teško cvili i uzdiše gorko
lupeške mu zavezali ruke
odveli ga Dubrovniku gradu
i meću ga u tamnicu tamnu.
A ostala sila svakolika
pritisnula brda i doline
traže Mića tamo i ovamo
al' je Mićo u kamenu zmija.
Dobro pozna brda i doline
kud čobanče koze navraćalo
i lovio momče prepelice
dobro znade klance i zaklonce.
Procjepi i korita kršna
oštre hridi i jame duboke
i po gori spilje svakojake
gdje se može kriti i tajiti.
I sigurno noćcu prenoćiti
gdje li može sili uljegnuti
da ga lako nije uhvatiti
a gdje mu se može primicati.
I naći ga preko noći ljuba
nositi mu piva i jediva
bome tome stavili se ljudi
oružnici i naši rondaši.
Zatvore joj puta i rasuta
na nju tvrde postavili straže
preć' ne može niti šta odnijeti
al' im isto sve badava bilo.
Jer se Mićo u ruke ne dava
pa on voli umrijeti od gladi
nego da se dušmani naslade
znade bolan da bi poginuo.

Dubrovčanin · 26.09.2015., 23:14

Pa on znade šta će, kako li će
kuda li će okrenuti Mićo
ima šuru Daničića Iva
u Ivana šajka barka mala.
Noćno svoga šuru prevozio
preko mora u Luku Šipansku
tu se krije tamo i ovamo
dok ga neka žena opazila.
Što s ovcama na pašu hodila
viđela ga negdje u rogaču
oružanog kako hajdučinu
od njeg' se teško prepanula.
Pa zaviče što tu bolan radiš
ko si, odakle si i koga isčekivaš
on joj reče što to znati hoćeš
ko sam, što sam, ovdje otkale sam.
Ako nikom pripovjedat' nećeš
kazat ću ti ko sam i otkle sam
ja sam glavom iz Majkova Papa
znaš li štogod pripovjedat' pravo.
Za onoga Malovoza Iva
koji meni dosta zla uradi
i na ovo mene uputio
da se skićem i brda obijam.
I prenosim u torbici glavu
da me nebi uhitila pravda
ti mi reci pravo po istini
streli još mrežu u Kaludrici.
Kada bi ga očima vidio
imam nešto govoriti s njime
ali nemoj kazivat' nikome
jer da znadem da ćeš pripoviđet.
Usput bih ti osjekao glavu
pripala se pa je zavikala
neću brate, očiju mi mojih
iz nevolje kazala mu nešto.
Pa od straha jedva pobjegnula
i otole povratila ovce
i donijela živu glavu kući
a kada je doma dolazila.
Odma kaže gospodaru svome
a gospodar od sela glavaru
sve mu pravo po istini kaže
glavar se je teško pobunio.
Na pute je straže udario
knjigu šalje Dubrovniku gradu
kad viđeli, kad su razgledali
što Općina piše sa Šipana.
Da je Papa na Šipan dopao
to je njima milo čuti bilo
oni misle lasno uhitit' ga
odma šalju ljude oružane.
Pa mi Papu po Šipanu traže
svukud traže gdje ko što kaže
al' se Papa uloviti neda
tanke kule Luci okoliše.
Premetnuše sve do pilićnjaka
ali ništa ne mogaše naći
tražiše ga dva bijela dana
tražiše ga pa ga ostaviše.
Iza toga do vremena malo
još ne prođe nedelja dana
tu se opet vagan oborio
kažu mnogi da su ga vidjeli.
Gdje on krije goricom zelenom
i da ima dosta prijatelja
što mu nose piva i jediva
strah popade Malovoza Iva.
On ne može mirovati mira
ni u bijeloj kući noćevati
već se tuži od mjesta glavaru
tužba ode Dubrovniku gradu.
Da se pomoć na Šipan pošalje
ter eto ti opet oružnika
drugi put se na Šipan vrnuli
dvanaest ih na broju imade.
Oni traže po gorici Papu
i premeću kule i tavane
i košare gdje stanuju ovce
al' ga nigdje iznać' ne mogu.
Nije lasno uhititi vraga
kad mu i tu pritužilo bilo
preveze se sa Šipana Papa
negdje na kraj kamo ga ne traže.
A gdje traže tu mi njega nema
pa se više tražit' dodijalo
razišla se sila cesarova
oružnici i naši rondari.
Svak se svome domu povrnuo
a tvoj Papa nogama na znanje
omaknuo kud je bolje mog'o
da se ne zna ni kuda ni kamo.
Jer ko ne zna kazat' ne umije
a ko znade ti da kazat' neće
valjda s Mićom i on drži ruku
i potajno vodi razgovore.
I Mićine odnosi glasove
hajdučkome brdu Majkovima
da mu znadu djeca i ljubovca
kako će mu donosit' jediva.
Tako prođe dana nekoliko
dokle mu je sreća priskočila
da pobježe, vesela mu majka
sada kažu da se oglasio.
Neko kaže da je u Srbiji
nekadašnjoj zemlji Lazarevoj
neko kaže da je u Italiji
da ga tamo odveše Puljizi.
Gdje ga niko uloviti neće
ni u ruke dati cesarove
pa da piše svojoj ljubi dragoj
i da šalje na pomoć dukate.
Da se vlada i da se pomaga
ali njemu da se već ne nada
nego da stoji zdravo i veselo
i da goji njegovu dječicu.
E da budu očevi sinovi
i očevi, a i materini
neka budu kako im je majka
ne pogrde svojega babajka!
Osta kuto od toga i ručica
od hajduka lupež ubojica!

morblot · 27.09.2015., 15:43

Može na ikavici neku? Po mogućnosti stariju.

Dubrovčanin · 19.11.2015., 10:43

MILA GOJSALIĆ

Zakleo se silni Topan-paša:
"Sutra zorom Poljica su naša.
Već su dosta zadali mi jada
Ti junaci iz tvrdoga grada,
Barjak viju, rujno vince piju
I meni se Topan-paši smiju.
Još poslije žestokoga boja
Gojsalića Mila bit će moja.
Ne bude li moja Mila snaša,
Ne zvao se više Topan-paša!"
Silnu vojsku tada sakupio,
Na čelo se vojsci postavio,
Na Poljica Topan-paša krene,
Kudgod ide, sve pod mač okrene,
Mužke kolje, vodi žene mlade,
Pa u sumrak pred Poljica pade.
Jošte prije nego svane zora,
Poljičani navale s Mosora,
Sa Mosora, kršna brda,lete,
Među Turke ljuto se zalete.
Kolju, sieku i sabljama mašu,
Iznenade i Turke i pašu.
Gone Turke tri debela sata,
Prognali ih sa poljičkih vrata,
U mosorska tad se vrate brda,
Gdjeno pasu sviloruna krda.
Sunce grane, prvi sinu traci,
S brda viču poljički junaci:
"Gdje ti rieč, silni Topan-paša,
Zora svanu, a Poljica naša!"
Škripne paša, biesni Turci planu,
Pa se s pašom dogovarat stanu,
Tada k brdu Turci s pašom skoče
Na Mosoru ljuti boj se poče.
Poljičani vješti gorskom stienju,
Okretno se po Mosoru penju,
Odozgora Turke napadaju
I u bezdan redom obaraju.
No u paše bila jaka sila,
A poljička odveć mala bila,
Još do noći borit će se moći,
A po noći kud će bez pomoći?
Izgubiti grada će svojega,
Izginuti redom do zadnjega.
Al' neka bi i svi izginuli,
Samo kad bi grada izbavili!
Gojsalića Milu žalost svlada
Zbog sudbine junaka i grada.
Jednom mišlju sva se zaokupi
Pa u dvore svoga otca stupi.
U najljepše ruho se odjene
Pa u tabor Topan-paše krene.
Kad ugleda silni Topan-paša,
Da dolazi k njemu Mile snaša,
On na noge junačke ustane,
A srdce mu silnim žarom plane.
Kiti Milu zlatom i prstenjem,
Naušnicam' i dragim kamenjem,
Sve u svilu odieva Milu,
Sliči Mila na bielu vilu.
Pjeva paša Mili Gojsalića,
Mila misli na svoja Poljica
Pije paša, pjeva i govori,
Dok ga jako vino ne umori,
A kad pašu težko vino svlada,
Sa stola se digne Mila mlada,
Pa sa sebe tanku svilu svuče,
Topan-paše odielo obuče.
Potajno mu ključeve uzima,
Ide mlada, gdje baruta ima.
Sva je straža redom propustila,
Jer je Mile na pašu sličila.
Došla Mila sve do barutane,
Ogleda se pa tu mlada stane,
Tajne ključe vadi iz njedara,
Težka vrata ključima otvara.
Malo zatim zemlja zatutnjela,
Barutana u zrak odletjela,
S barutanom Gojsalića snaša,
A sa snašom i sam Topan-paša.
Kad su Turci plamen opazili,
Kao da su pamet izgubili,
Izgubili i pamet i glavu,
Počnu bježat po polju krvavu.
Zdravi bježe, a ranjeni plaze,
Pašu traže, al ga ne nalaze,
Pašu zovu, on se ne oziva,
Topan-paše nema više živa.
Tada s brda udre roj junaka
Kao tuča iz težka oblaka.
Poljičani bojnim poljem skaču,
Pa na sablje dušmane nataču.
Što uteklo maču poljičkome,
U ponoru mrklo dubokome,
A kad zora osvanula rana,
Nestalo je i zadnjeg dušmana.
Poljičani tad Milu potraže,
Milu traže, al' je ne nalaze,
Milu zovu, al' se ne oziva,
Liepa Mila nije više živa.
Svi junaci mukom zamukoše,
U čast Mile kape poskidoše,
Klanjaju se Hrvatici vrloj
I njezinoj slavi neumrloj,
Što se za Dom žrtvovati znala
I svoj život za domaju dala.
Bila takva Hrvatica svaka!
Nama zdravlje, Mili zemlja laka!

Dubrovčanin · 01.01.2016., 20:31

RADOVAN ŠOJIĆ - VLADIMIRU PUTINU

Poslušajte braćo draga
što se ovo danas zbiva
na Rusiju ustala je
sva neljudska NATO sila.
Predvodi ih Amerika
uvijek je takva bila
o svome se ona jadu
zanavijek zabavila.
Hirošima, Nagasaki
mnoge zemlje na planeti
zauvijek zapamtiće
ko je ovaj krvnik kleti.
Mnogo li je pobijeno
i nejači i naroda
krv nevina svud se lije
od neljudi prokletijeh.
Indijansko jadno pleme
na zemlji je svojoj bilo
jedan narod ko uništi
pričaj nama, sestro vilo.
Devedeset miliona
pobili su tog naroda
tako rade, mili brate
američke demokrate.
Suza ljudska svud se lije
od nemani prokletijeh
svijet ječi u mukama
u prokletim je rukama.
Hoće svijetom da vladaju
kao što su htjeli prije
nasljednici Hitlerove
fašističke tradicije.
Ali ima jedna zemlja
što krvniku ne da mira
dobro su je zapamtili
u srce ih samo dira.
Rusija se ona zove
otklen žarko sunce grije
uvijek je polomila
te neljudske tiranije.
Trideset je miliona
palo Rusa prošlog rata
i spasiše cio svijet
od fašista i dželata.
Ponavlja se istorija
pravoslavni čuj me sine
sad krenuše na Rusiju
preko njene Ukrajine.
Da kijevsku vladu sruše
i kijevsku larvu svetu
k'o svetinje srpske što su
porušili na Kosmetu.
Postaviše poslušnike
koji vazda o tom rade
sa kukastim krstovima
k'o u prošlim ratovima.
Sve je isto kao prije
istu krvnik knjigu piše
Rusija se mora razbit'
na država što je više.
Razbojnici danas hoće
da Rusiju opljačkaju
pljačkali su svijet i prije
sjetite se Vizantije.
Da robovi Rusi budu
kao crnci iz Afrike
prokleto vam sjeme bilo
tvorci sramne Amerike.
Unijati i papisti
uz krvnika crnog staše
kao nekad protiv Srba
Pavelića zle ustaše.
Jer k'o rimskog papu ljubi
taj Rusiju mrzit' mora
oni mrze pravoslavlje
s njima nema dogovora.
Opet pale i siluju
sad organe ruske vade
ponavlja se žuta kuća
na zapadu da presade.
Neće dobit' Ukrajinu
to je ruska zemlja stara
k'o Kosovo srpsko što je
od Nemanje i Lazara.
I Srbi se naseliše
u Donjecku i Odesi
nisu dali vjeru svoju
niti krsta od tri prsta.
Ta unija što se zove
projekat je od fašista
čujte braćo pravoslavna
od nje nema nikad ništa.
Dobro znamo što se desi
devedeset i devete
koliko nas braća vole
iz unije kojoj lete.
Nikad Srbe puštit' neće
sve u snove svoje daju
što zatraže razbojnici
Srbi daju i prodaju.
Sjetite se Vidovdana
i nesretnog Slobodana
Karadžića i Mladića
i ostalih srpskih tića.
Jer ta rana ljuta boli
vitezove srpske naše
rad' unije neke lažne
NATO sluge sad postaše.
Tristo ljeta Rusija je
pomagala Crnu Goru
koliko se dobro pamti
sankcijama sad im vrati.
Crnogorska sramna vlada
dušmanska je desna ruka
crnogorski srpski narod
pod njihovim jarmom kuka.
A i srpski vladar sada
ljubi Blera i Soroša
kad otiš'o tamo njima
svojoj kući ti ne doša.
Slušaj novi Brankoviću
nemaš obraz, nemaš časti
ljubiš srpske krvopije
rad' pogane šake vlasti.
Stvaraš vladu s Toni Blerom
što je Srbe bombardov'o
da se Srbin toga stidi
i očima svojim vidi.
Još nas rimski papa vodi
kalendar nam novi sprema
kako će se posle zvati
jadni Srbi unijati?
Čujte braćo pravoslavna
sad nemojte popuštati
i pred Bogom velikijem
svoje ime obrukati.
Zgaz'te papu, zgaz'te Blera
pušti sramnu Ameriku
Britaniju i Njemačku
fašističku politiku.
Sad Rusija majka rodi
slavnog sina i plemića
Vladimir mu Putin ime
k'o Srbija Obilića.
Sin je Petra Velikoga
a brat slavnog Kutuzova
Putinu se danas piše
istorija svjetska nova.
Vladimire, mili brate
svijet danas gleda na te
ovu bitku da dobiješ
i krvnike da pobiješ.
Ti jedini danas možeš
zastaviti Ameriku
Britaniju i Njemačku
NATO bande politiku.
Bog te posl'o, mili brate
da svijetu lance skineš
spasiš ljude žarkih muka
i k'o žarko sunce sineš.
Jer je svijet opet zap'o
u nevolje i u muke
gdjegod dođe Amerika
sirotinji lomi ruke.
Ruski car se ispriječi
i reče im dosta više
od danas se istorija
s novijem slovom piše.
Nije Putin kao Srbi
što Kosovo srpsko daju
Lazarevu svetu zemlju
da raskrčme i prodaju.
Velika se Albanija
pred očima našim stvara
sa čime će srpska vlada
pred Miloša i Lazara?
Sad će NATO, mili sine
i put srpske Vojvodine
Brozova se karta sprema
da Srbije više nema.
Ljutitijem glasom Putin
dušmanima 'vako reče
od Rusije meni nema
u životu ništa preče.
Ako 'vako nastavite
NATO pakta neće biti
ruska će vas britka sablja
k'o i prije pogubiti.
Jer Rusija sreću ima
veliki je vladar vodi
majka mu se posvetila
spasitelja što nam rodi.
On je soko, ne izdajnik
Rusiju je majku dig'o
Vladimire, mili brate
i Srbi su svi uza te.
Zar bi vitez dozvolio
nekoj vladi sa zapada
da Rusiju raskomada
kao što je srpska sada?
Svoje ime da obruka
sve da preda sramnom Hagu
da ponizi i da zgazi
domovinu svoju dragu?
Uzalud se danas trude
tvorci nove tiranije
polomiće sada zube
na Rusiji k'o i prije.
Taj poredak svjetski novi
zaživjeti nikad neće
Putin će im upaliti
za upokoj tri svijeće.
To je simbol vjere slavne
gdje se sa tri krsti prsta
pravoslavlje ima svoga
svoga cara velikoga.
Neće nikad dati braći
da se mole lažnom bogu
ponositi narod stari
neće zvati lopatari.
Čuj veliki ruski brate
cio svijet pozdravlja te
Serafim te sveti voli
i za te se Bogu moli.
Njegoš bi te opjevao
u vijencu Gorskom svome
i posvetu napisao
kao voždu besmrtnome.
Sveti Savo pozdravlja te
njemu sveta duša pati
Srbiju nam sad pomozi
da Kosovo sveto vrati.
Uvijek ste nam pomagali
kroz nevolje i kroz muke
Rusija nam majka pruži
u nevolji vazda ruke.
Car Romanov kad je dao
ultimatum Latinima
odmah Srbe prevezite
ili idem s Nijemcima!
Ti Kosovo srpsko braniš
bolje nego srpska vlada
brat si cara mučenika
za Rusiju što nastrada.
Mnogo dana mogao bih
nabrajati brate mili
koliko su nama dobra
braća Rusi učinili.
Pa zar Srbi smiju ovo
zaboravit' mili brate
oj Srbine mučeniče
brat uvijek gine za te.
Vladimire, bratska diko
ponosna te majka rodi
poveo si ovaj svijet
prema slavi i slobodi.
Vječno ćeš se spominjati
jer besmrtno ime dobi
kao Žukov, tvoj brat slavni
što na Rajhstag barjak povi.
Mi s Rusijom bratskom danas
svi volimo izginuti
no krvavu NATO ruku
k'o Branković poljubiti.
Uzalud se danas trude
uniju nam neku nude
mi volimo ruskog brata
a ne laži i dželata.
I Rusija i Srbija
to je jedna familija
vječno ćemo braća biti
ne mogu nas rastaviti!

Dubrovčanin · 22.02.2016., 18:53

Vlado Mikulić

SJETI SE, SINE

Tisuću sam puta zapjevao
nebrojene pjesme otpjevao
junacima iz prošlosti davne
otpjevao hvalospjeve slavne.
Svirale su na guslama strune
sve hrvatske ratove i bune
svaki junak što je mrtav pao
u pjesmi mi nije izostao.
Svaka kaplja krvi prolivene
svoj je pečat stavila na mene
svi žuljevi naših pradjedova
i sve patnje njihovih sinova.
Svaka suza majke ucviljene
tri je puta potresala mene
kroz trinaest stoljeća kršćanstva
i vjere hrvatskog pučanstva.
Nek' sviraju milozvučne strune
nek' mi dušu toplinom ispune
otvorit ću vrata uspomena
burnu prošlost hrvatskog vremena.
Široko ću otvoriti oči
pa da vidiš što povijest svjedoči
iza sive željezne kapije
najsvjetlija povijest nam se krije.
Iza vrata grobovi se dižu
hrvatski se junaci podižu
čujem kako mrtav junak cvili
zašto ste nas svi zaboravili?
Svoju krv smo za vas darivali
od Boga vam vjeru sačuvali
proklinjem te vjerom i poštenjem
tvojom čašću i tvojim krštenjem.
Ne daj da vam po grobovim' pljuju
da nam svijetlu povijest iskrivljuju
slušaj, sine, vapaj pradjedova
čuvaj stado od gladnih vukova.
Ne plaši se već poslušaj sine
glas otaca svoje domovine
od cijeloga nebeskoga gnijezda
Hrvatska je najsjajnija zvijezda.
Dok god dišeš i očima vidiš
nemoj da se svog podrijetla stidiš
kol'ko vrijedi vjera i krštenje
pradjedova vaših je poštenje.
Hrvatsku su razdirali vuci
od nevjere branili hajduci
nema pjesme da se u nju piše
kol'ke vojske u nju pohodiše.
Krv su svoju pradjedovi dali
da bi zemlju vama sačuvali
ne pitaj me što je more slano
majčinim je suzam' zalijevano.
Iza svakog kamenog madraca
leže kosti vaših praotaca
krv njihova zemljom se prolila
istom onom koja ih rodila.
Svoju vjeru nisu pogazili
nit' na tuđu zemlju nagazili
naša povijest cijela je protkana
imenima slavnih velikana.
Širom su se otvorila vrata
od Jelene, od majke Hrvata
od tog trena do današnjeg dana
kroz njih prođe mnoštvo velikana.
Kroz njih prođe okrunjena glava
hrvatskoga kralja Tomislava
nasred Duvna krunu postavio
rod hrvatski njom je proslavio.
Otkad Sunce ovu zemlju grije
veći monarh rodio se nije
iza njega, korak za korakom
sve se niže junak za junakom.
Sjetite se Jelačića bana
zmaja ljutog Krste Frankopana
sjetite se hrabrih vitezova
svih biskupa, bana i knezova.
Sjetite se hrabrog Zvonimira
a s njime i diva Krešimira
Petra Zrinskog, Zrinovića bana
ljutog lava kneza Višeslava.
Znamenitog Ljudevita Gaja
i Mijata, duvanjskoga zmaja
sjetite se hrabrih krajišnika
diljem Bosne teških mučenika.
Što krv svoju za slobodu daše
i kostima zemlju posijaše
za križ časni, vjeru i slobodu
a na ponos hrvatskom narodu.
Kol'ko umre hrvatskih sinova
čuvajući vjeru pradjedova
svuda leže mrtvi velikani
mučenici znani i neznani.
Sjetite se svetoga Mandića
i Nikole svetog Tavelića
prvog sveca roda hrvatskoga
a tuđinskom rukom mučenoga.
Zbog beskrajne vjere i dobrote
doživio strahotu golgote
tog Kristovog pravog sljedbenika
uresila kruna mučenika.
Sad oltare njemu podignite
njemu u čast crkve sagradite
on je temelj vjere i poštenja
i stoljetnog našega stremljenja.
On je ponos i najveća dika
u Hrvatskoj svakog katolika
tko ne pamti našeg velikana
mrtvog sina Radića Stjepana?
Smrt njegovu kao vječnu sjenu
povijest pamti kao opomenu
Hrvatskoj je otvorena rana
smrću sina Radića Stjepana.
Vječna rana do današnjeg dana
još suzama nije izbrisana
povijest pamti, povijest ne oprašta
to je rana koja ne zarasta.
Taj ožiljak svi na srcu nose
takvo nešto ne ponovilo se
budi hrabar i ponosan sine
na očeve svoje domovine.
Njene međe krvlju očuvane
burnom laži što su ispirane
nek' su tebi na ponos i diku
na čast, slavu i ljubav veliku.
Kolike je rane preboljela
dok je suze za sinovim' lila
iza svakog krvavoga boja
plakala je domovina tvoja.
Tresla su se brda i doline
drhtale su gore i planine
milijun je preboljela rana
od postanka do današnjeg dana.
Al' ni danas, moja braćo mila
Hrvatska se nije istrošila
ponosno se svijetu predstavljate
tradiciju našu nastavljate.
Današnja je zvijezda najsjajnija
nobelovka Majka Terezija
njezin glas se svud po svijetu čuje
dokle svima jasno poručuje.
Da prestanu mračne ofanzive
da svi ljudi u ljubavi žive
da u mržnji razum ne izgube
bližnje svoje k'o sebe da ljube.
Trnovite njezine su staze
kuda samo najbolji prolaze
njeno ime na ponos je nama
od Boga je ona izabrana.
Rod hrvatski i Bogu je mio
svoje gnijezdo u njemu je svio
Krist je nama priznanje odao
svoju majku kada je poslao.
Od njegovog slavnog uskrsnuća
nije bilo većega svanuća
Međugorje narodu svjedoči
gdje Božje uprte su oči.
Braćo moja, presudite sami
tko je sada narod izabrani
vjera, ljubav i vaše poštenje
neka budu svijetu na čuvanje.
Nemojte se grijehu prepustiti
i ovakvu šansu propustiti
kad vam majka daje povjerenje
i poruke za vječno spasenje.
Budi sretan i ponosan sine
na braniku svoje domovine
krv je tvoja krv slavnih predaka
mučenika, čestitih junaka.
Imaš vjeru i sveto krštenje
uzdanicu za vječno spasenje
moli, praštaj, ime ne okaljaj
tradiciju junačku nastavljaj.
Ne daj da vam povijest unakaze
i junačke grobove da gaze
nek' miruju kosti pravednika
ispod sjene teških spomenika.
Zbogom ostaj ti hrvatski sine
čuvaj sunce svoje domovine
ja ti želim sreću i slobodu
tebi sine i hrvatskom rodu.

UPUTA SINU

Gusle moja od javora suva
u vama se prošlost svita čuva
želim i ja riči pa što bude
splest u strune koje tužno gude.
Dati uput svom jedincu sinu
što zaprosi onu žutu Linu
kćer Anđinu iz Donjega sela
mom je sinu za oči zapela.
U kosi joj dvi, tri boje dlaka
k'o da triput oboji se svaka
novim modam' stalno kosu prska
drži dijetu, tanka je k'o trska.
A obrve čupa k'o koprive
trepavice duge k'o metlice
niz tilo joj dva pedlja suknjice.
Da bi lipše izgledale grudi
dva krompira stavi, ajme ljudi
stara majka na postelji kuka
a pred šminglom ona lice žbuka.
Ona striže kose na debelo
padaju joj na obraz i čelo
sve pomade i kreme po modi
da sakrije to što majka rodi.
Slušaj sine, oš virovat' ocu
što ti gusli na tronošcu stocu
da ti može po mome ukusu
misit' ženskim praunucim' kosu.
I ja shvatam mode i promine
al' u svemu imaj mire, sine
kad snig bili zapadne do kvake
aj razlikuj voćku od divljake.
Ne znaš da se otrov, dušo lipa
u najlipši kristal čaše sipa.

Dubrovčanin · 25.02.2016., 19:34

ŽELJKO ŠIMIĆ - JESEN STIŽE, IZBORI SE BLIŽE

Sjela vila nasred Sarajeva
podvi ruke, veselo zapjeva
teško mužu kad ga žena vara
i državi sa sto gospodara.
Teško Anti sa Savom i Mehom
troje djece s jednom je maćehom
teško Bosni dok joj je Petrića
i Hrvatskoj dok joj je Mesića.
Zatim strunu na guslam' priteže
i zapjeva, Vrhbosnom odliježe
Sarajevo nasred Bosne ravne
sjećam ti se prošlosti nedavne.
Bio si gradom svih naroda
tu bi i zimska olimpijada
vrelo Bosne, tvoja Baš-čaršija
bihu ponos cijele Bosne prije.
Sarajevo, što od tebe biše
dušmani te k'o jaje razbiše
sad si, Bosno, bez ikakva plana
ti si zemlja sva okupirana.
Strana sila na tebi se uči
kako narod treba da se muči
Bosnom cijelom sad zvecka oružje
mir prividni drže vojske tuđe.
Svakog dana spremaju ti dramu
Bosnu mlate k'o kumovu slamu
zauzeše nekakvu taktiku
srpskom rodu daše republiku.
Muslimanim' jezik i naciju
a Hrvatim' dadoše robiju
a u vlasti u Federaciji
slabo mjesta hrvatskoj naciji.
Tri Hasana, četiri Jovana
na jednoga dolaze Antuna
kad tu Ante želi diskutirat'
bolje mu je uz tamburu svirat'.
Zavladaše neke alijanse
pa ti i to slabo travu pase
Srbin hoće zemljom carevati
Musliman bi htio begovati
Hrvat mora obojicu slušati.
Tri su stranke sve nacionalne
u narodu svome popularne
svaka misli da je Bogom data
ne smije imat' sestre niti brata
jer svi znaju ako vlast izgube
nitko više ne vidi im zube.
Županije, kanton do kantona
k'o da nas je trista milijuna
više tamo ima službenika
nego cijela Bosna djelatnika.
Amerika, znaš da nije mala
'vako radeć' davno bi propala
pola ljudi u Bosni ne znade
tko je ministar, tko predsjednik vlade.
Hrvat stalno o Zagrebu sniva
Beogradu Srbin namigiva
Bošnjak šuti i džamije pravi
Muhameda i Europu slavi
naciju mu i jezik priznaše
Muslimani Bošnjaci postaše.
Sve to sluša vila s Čvrsnice
pa upita svoje drugarice
drugarice ti iz Sarajeva
ti nam Bosnu pomalo opjeva.
Veliš u njoj je dramatično stanje
hoće l' u njoj nastati mijenjanje
kako živi tu radnička klasa
za koga će na jesen da glasa?
Političke kako stoje stvari
kako žive tu političari
hoćete li postavljati nove
ili starim dodijelit' glasove?
Što ti kaže u Vrhbosni nena
ima l' Bosna puno biznismena
je li narod u Bosni pati
kako tamo žive nam Hrvati?
Piju li s Muslimanim' kahvu
i idu li u Srba na slavu
hoće li se brzo sjediniti
međusobno udavat', ženiti?
Tad Sarajka progovori vila
poslušaj me, moja sestro mila
ne ću ti reć' ni više ni manje
nego samo kakvo je pravo stanje.
Srbin svaki ima svoja prava
Daytonom mu priznata država
Bošnjak veli što ću tražit' više
naciju mi i jezik priznaše.
Jedino se Hrvat bori za se
otpao je k'o trinaesto prase
sva'k' to vidi jer je to istina
nacionalna da smo manjina.
Svijet ih cijeli proglasi za krivce
njima pune u Haagu tamnice
u državi bezakonje vlada
tko god može malo je potkrada.
Porezi se taje redovito
korupcija zavlada i mito
sve nam vođe izgledaju krasni
kad ga vidiš brkovi mu masni.
Što je bilo njihovo i naše
sve to za male novce prodaše
biznismeni svi u mutnom love
brodovi im u svim morim' plove
više vrijedi mlad ispečen jarac
neg' profesor ili policajac.
Političar za mandata svoga
najgori je, brate, za drugoga
o narodu nitko se ne stara
sva'k' te, sestro, prezire i vara.
Što se tiče ove sada vlasti
mislim, sestro, da ne će propasti
da se pitam, drugarice mila
zauvijek bi ove ostavila.
Valjda su se dosad namirili
što su htjeli to su ostvarili
ako nove budeš postavljati
taj će svaki da se obogati.
Ne budu li imali što krasti
do jednog će uteći s vlasti
moja sestro, ja sam i to čula
sva država iznutra je trula
kad crv bukvu izgrize iznutra
može pasti danas ili sutra.
Izbori se, sestro, sad primiču
svaka stranka ima svoju priču
svaka program na papiru nosi
osim vatre papir sve podnosi.
Što se tiče mješovita braka
drugi put će biti ova stavka.
Nego sestro iz Hercegovine
kakvo je stanje tvoje pokrajine
u vas tamo sve ista nacija
ostaje li isto kao prije
pripremate li se za izbore
je li i vas neke brige more?
Nove stranke što obećavaju
što vam stari reć' novo imaju
nesta Franje, Šuška i Bobana
koja će sad pobijediti strana?
Lako vama kad ste svi Hrvati
ne može vas nitko nadglasati.

Tada poče s Čvrsnice seka
poče opet priču ispočetka
slušaj, sestro, moje jadovanje
predočit ću ti u nas stanje.
Sam HDZ nije u nas više
već stranaka ima kao kiše
svaka od njih bori se k'o crvi
da na jesen oni budu prvi.
Veseli su, uvijek dobre volje
lažu, mažu, da ne mogu bolje
mene nitko slagati ne more
k'o stranačke vođe pred izbore.
Lažu mladež, starce i dicu
dok ne sjednu na pravu stolicu
evo kakvu promidžbu nam šire
kad iz džepa izvade papire.
Hrvatice drage i Hrvati
kada zemljom budemo vladati
zemlja će dat' godišnje tri roda
iz kamena poteći će voda.
Vinogradi bit će navrh Vrana
ovce će se čuvat' bez čobana
kadgod treba kiša će padati
zataji li mi ćemo ju dati.
Nek' nemamo vode niti brane
gradit ćemo hidroelektrane
gradit ćemo mi nove tvornice
zaposliti puno vaše dice.
Standard ćemo dići na visinu
izgraditi svu Hercegovinu
kad ne bude one stare vlasti
mirovine puno će porasti.
I stotine drugih obećanja
to zdrav čovjek ne može da sanja
netko od njih da ga mase vide
triput k misi istog dana ide.
Narod kaže ovoga vjernika
treba staviti za predsjednika
a dok nije osnovao stranku
fratru psov'o i oca i majku.
Nije znao gdje se misa sluša
jer u crkvu nikad nije uša
rade pos'o svakoga zanata
samo da se dočepat' mandata.
U biznisu ništa neobično
il' je isto il' k'o u vas slično
mislim da ih nitko ne progoni
kakva ova vlast takvi su i oni.
Ako nešto kroz prste im vide
nek' se oni za to ispovide
izuzet' se može pojedince
vraćaju se doma izbjeglice.
Pa se tuže s krvnicim' njihovim
da im mnogi propaše planovi
ne možeš prodat' odore ni hrane
humanitarne nesta džabane.
A i ovi što vladaju sada
sad će malo izići iz larda
negdje rupu pokrpit' na putu
metnut' traku bijelu ili žutu.
U redovima dijeliti plaće
mirovine pričekat ćeš kraće
u njihove urede navrati
štogod tražiš to će obećati.
Od naroda sada se ne kriju
veseli su i silom se smiju
naravi su dobre prije svega
pozdravlja te prije neg' ti njega.
Moje oko politiku prati
u mjestima gdje žive Hrvati
zato ću vam reći riječ, dvije
za hrvatske naše županije.
Na izbore, djeco, iziđite
i za stranku najbolju glasujte
vi ćete glas onoj stranci dati
koja će budućnost bolju obećati.
Moje nije ispred ove mase
da ti kažem za kog' glasat' zna se
u programe stranki ne vjerujte
znate sami da oni tamo mute.
Kada momče curi se udvara
obećava da puno ima para
obećava šećera i meda
a para nema ni za slamku leda.
Kada budeš na izbore ići
i kutiji kada budeš prići
stisni oči, nekog zaokruži
građanskoj se dužnosti oduži.
Svejedno je tko će bit' na vlasti
ako ne zna naučit će krasti
izdrži li do kraja mandata
svaka mućka bit će mu poznata.
Evo popit ću čašicu loze
pa kazati glasačke prognoze
prognoze su kod velike mase
HDZ će pobijediti, zna se.
Drugi vele sad su jeb'li mačka
pobijedit će stranka seljačka
čujem i to pobijedit će naši
na vlast stižu pošteni pravaši.
Netko veli meni je užitak
doć' će stranka Radom za boljitak
neki vele nisu posli čisti
glavu dižu opet komunisti.
Sestro mila, ti krilata vilo
ja ti ne znam što bi bolje bilo
mećat' nove il' ostavit' stare
velike se tu potroše pare.
Tko god dođe ne će lako biti
zub pokvaren teško je liječiti
a državu oboljelu 'vako
teško liječi i Marko i Janko.
Ali negdje i ovako zbore
nek' se mijenja taman bilo gore
tkogod dođe ovo treba znati
seljaku je i dalje kopati
tajkunima državu varati.
Uraru je popravljat' satove
policiji hvatati lopove
svećenik će misu govoriti
na munari hodža kuisati.
Tkogod dođe reci najbolji je
tako vrijeme prolazi ti prije.

Dubrovčanin · 27.02.2016., 21:02

IVAN ANTOSOVIĆ - HRVATSKO NASLIJEĐE

Povjesnici, ljudi sveznadari
što ih Gospod mudrošću obdari
istražuju korijene naroda
ispod ovog nebeskoga svoda.
Pomažu im prastari zapisi
pa da i ti znadeš odakle si
čuj guslara istinu da otkrije
i zapamti, na odmet ti nije
stariji smo neg' što misle mnogi
ja ću pjevat' ovoj prispodobi.
Svatko znade, u starome radu
il' u Yasni il' u Vendidadu
stoji ime to Harauhvati
sva'k' se slaže da su to Hrvati.
Stvoreni su po Božjoj volji
među šesnaest naroda najboljih
i Avesta svjedoči o tome
o postanku našem hrvatskome.
A istine koliko tu ima
prosudite, slobodno vam svima
spomenut ću samo jednu zgodu
i poručit' hrvatskom narodu
što zapisi svjedoče nam davni
na perzijskoj divnoj visoravni.
Južni dio od Afganistana
s jednim dijelom istočnog Irana
do zapadnog dijela Pakistana
i do centra grada Kandahara
tu je bila hrvatska država
krasila ju vojska i uprava.
Ta područja kolijevke Indije
naš je prostor, tuđi bio nije
Etimandrus sa svim pritokama
o hrvatskim priča ljepotama.
O bojevim', slavi i stradanju
o našoj slozi i o ljubovanju
samostalna desetke stoljeća
branili ju svi bez izuzeća.
Vodile se i borbe velike
odbijajuć' tuđe nasilnike
još bih htio spomenuti ovo
u doba Zoroastarovo
živjelo se u djedovskom domu
muškarci bi odali se lovu.
Manjina ih zemlju obrađuje
najstarijeg glas se uvijek čuje
vjerovali u jednoga Boga
a u kući morala bit' sloga.
Zakon bio: uzmi jednu ženu
i s ljubavlju i po karakteru
čuvala se strogo jedna međa
takav zakon biše naših pređa.
Zemlja lijepa izazov je svima
kralj Darije svog se mača prima
s perzijskim postrojbama vojnim
i Bivanom, starješinom bojnim.
Taj je borac sličan gorskom tigru
odmah ratnu zametnuo igru
sve osvajat' poče vojnom silom
i u ropstvo odvodit' nemilo.
On osvoji ni manje ni više
po istini, kako povijest piše
postojećih devetnaest država
ostadoše bez narodnog prava.
Hrvatska mu za oko zapade
i Darije tu zapovijed dade
da postanem baš od svih najveći
sad, Bivano, na Hrvatsku kreći.
Ni vlastitog ne žali života
jer bi bila velika sramota
ovaj biser da mi nedostaje
sad Bivana vojsci nalog daje
oštrim kopljem i otrovnim mačem
na bojištu narodu najjačem.
Hrvat o tom ni sanjao nije
da će na njih napasti Darije
kad to čuo mladi Vajazdata
što je bio predvodnik Hrvata
silan vojnik, a za uzor svima
pet stotina osamnaest godina
prije slavnog Kristova rođenja
ništa ne htje bez narodnog htijenja.
Oko sebe on najveće zove
i brzinom da se dogovore
želio je da baš svatko čuje
da Bivana s vojskom napreduje
i kad ne bi drugoga izbora
s manjinom ih dočekati mora.
Tri se dana crna krvca lila
perzijska ih vojska nadmašila
borio se jedan spram stotinu
obraniti dragu domovinu.
Al' uzalud i ta ljubav bratska
obranit' se ne može Hrvatska
jedni bježe dok se drugi biju
jedne vode u ropstvo Dariju.
A ostatak što zarobljen nije
sjeveru se želi da probije
poznati k'o dobri konjanici
a uz to su još skloni i bici
država se nova stvorit' ima
i tu borbe vode sa Skitima.
Podmukli su kao nitko prije
jedan dio Hrvata se bije
a s Grcima radi kolonija
osniva se konfederacija
i tako su četiri stoljeća
glavni bili tu bez izuzeća.
Središte im bihu ruske stepe
a ostali iz zemlje daleke
pristigoše i širit se poče
svima prijete: jača sila doć' će
zauzeli Harkiv pokrajinu
a serdar im biše u Kijevu.
Granica je južna bez prijekora
kraj Azovskog i Crnoga mora
na istoku rijeke Ugra, Volga
hrvatska je granica prohodna
na zapadu do gorja Karpata
tu je narod živio Hrvata.
Na sjeveru do Baltičkog mora
silan prostor, nema pogovora
i u ove svoje nove kraje
donijeli su stare običaje.
Trećina se bavi trgovinom
netko lovom, a manjina njivom
jedan dio spreman da pogine
na braniku nove domovine.
Kao vojska dobro uvježbani
kao narod organizirani
širile se državne granice
a krv se je lila nemilice.
Do godine sto šezdeset prve
divlji Goti jedan dio smrve
prepolove hrvatsku naciju
i razbiju konfederaciju.

Jedan dio tada povlači se
i naseli u dolinu Visle
oko rijeke Odre i Morave
utvrđeni tada grad naprave
Hrvat ime daše gradu ovom
Poljaci ga sada zovu Kraków.
Vodile se i borbe s Gotima
s Vandalima, a i s Gepidima
bojnim kopljem i oštricom mača
Hrvat svoje dušmane nadjača
proširi se k jugu i zapadu
uzdajuć' se u vojničku snagu.
Na zapadu sve od Gota grabe
nasele se u dolinu Labe
i na prostor današnje Šlezije
kakva li se u njih snaga krije?
Ta područja što su osvojena
sva prozvaše Hrvatska Bijela
koju Gospod ljepotom obdari
a u njoj su stvarni gospodari.
U borbama služila ih sreća
sve do konca četvrtog stoljeća
u vrijeme narodnih seoba
i u njih će doći do dioba.
Rimsko Carstvo na dvoje se dijeli
strašni Huni puno zauzeli
porazili Gote i Gepide
i Vandali svoju propast vide.
Za stvarne ih vođe priznadoše
i s njima u borbe dođoše
protiv moćne rimske imperije
godinama boj se žestok bije.
Kud prolaze ta divlja plemena
zemlja osta sva opustošena
a s istoka mongolski Avari
Bizantu su temelj uzdrmali.
S Perzijancim' skupa udruženi
a i drvom križa naljućeni
neprestano boj se ljuti bije
a pod vodstvom cara Heraklije.
Kad osjeti, ne će izdržati
Hrvatima tada se obrati
zle Avare odmah istrijebite
a svu zemlju onda zadržite.
Tada Hrvat ponudu prihvati
i mača se svoga teškog lati
nemilice potuku Avare
s druge strane napreduje care
sad nikoga plašio se nije
protiv moćne vojske iz Perzije.
Boj se bije, crna krv se lije
a u pomoć zove Heraklije
u pomoć mu stigoše Hrvati
spasiteljev tako križ povrati.
Sa srca mu pade teški kamen
križ odnese u grad Jeruzalem
koji blista bolje od dragulja
a taj dan je četrnaesti rujna.
Svetkovina Hrvatim' najbliža
uzvišenje to je svetog križa
vezano je za hrvatsko ime
možemo se ponositi time.
Mnogi o tom velikom blagdanu
sve do danas pojma ne imaju
a od danas nek' se zna i ovo
sve kako je Hrvat napredov'o.
Povijesne nam šesto dvadest šeste
tko je mog'o pomisliti, svijete
da će Hrvat za svetinju ovu
neprestano ostati u boju.
Predvođeni petoricom braće
uz dvije sestre zauvijek ostat će
od svih sedam hrvatskih plemena
pouzdano poznamo imena.
Klukas, Muhlo i Kosenc će se naći
te Lobelos i Hrvat najslađi
dvije sestre Tugana i Buga
sa sjevera kreću putem juga.
Raspored su napravili ovi
od granice najprije gradovi
sjedišta će biti pokrajina
kralj će biti gospodar nad svima.
Dokle dođe do krunidbe kralja
svako pleme mora imat' bana
ili bana il' narodnog kneza
što od boja nikada ne preza.
Zemlju nikad ne imasmo bolju
zato Hrvat zapjeva u polju
i postavi granice države
od Jadrana do rijeke Drave
i od Istre do rijeke Drine
to će biti međa domovine.
Na granice straže postavili
ustanove ove ustrojili
Hrvat bio na Sesvetskom polju
držaše ju tada za najbolju.
Akvileja drugo je sjedište
iz nje će se ići na bojište
trećoj centar bi u Zalajgradu
a četvrtoj u dragom nam gradu
gdje se Kupa ulijeva u Savu
Sisak krasi hrvatsku državu.
Iduća je peta s gradom Ninom
razvila se najvećom brzinom
na obnovi zemlje porušene
od prvoga dana zavoljene.
Šesta biše na izvoru Bosne
stoljećima države ponosne
još je sedma, a za uzor svima
što prkosi stalno dušmanima.
Delminium spomenuti valja
tu prvoga okrunismo kralja
i tu Hrvat prijestolje zasnova
iz potomstva dragog Klukasova.
Pokrajinam' imena su ova
od hrvatskih što dobi sinova
prva se je zvala Karantanska
ona druga imenom Istarska.
A treća se proglasi Panonska
a četvrta bit će Posavska
onu petu Jadranskom prozvaše
i zauvijek to ostat će naše.
Dvije zadnje isto ime nose
na području naše Herceg-Bosne
sinovi joj takvo ime daše
središnjom ju Hrvatskom prozvaše.
Od šest stotin' četrdeset prve
kad korake učinismo prve
otresli se mi poganstva svoga
trojedinog prihvatismo Boga.
Evanđeljem zaorali brazdu
odbacili mržnju i odmazdu
počeše se gradit' crkve nove
a Hrvat se Kristovim nazove.
Na braniku vjere i nacije
života se svog žalilo nije
za križ časni i zlatnu slobodu
i spasenje hrvatskom narodu.
Ginulo se i uvijek se gine
dizalo se ispod ruševine
svu smo povijest krvlju ispisali
posrtali, al' se i dizali.
Na svakom nas ima kontinentu
razasuti po cijelome svijetu
tuđa sila nikad nas ne plaši
Hrvatska je u srcima našim!

Dubrovčanin · 28.02.2016., 20:47

ANTE KNEZOVIĆ - MUČENIČKA SMRT HRVATSKOG SVECA NIKOLE TAVELIĆA 1391.

Zemljo moja krvlju orošena
mila majko suzam' urešena
ti otari svoje suzno lice
pa poslušaj cvrkut lastavice.
Ona novo proljeće ti javlja
evo tebi povijesnoga slavlja
evo tebi radosti i sreće
iz grobova poniknulo cvijeće.
Evo tebi zore novih dana
procvjetale kosti velikana
davor moje gusle javorove
probudite stare vitezove
sve biskupe, bane i knezove.
Probudite lava Tomislava
Krešimira i s njim Zvonimira
zmaja ljutog Zrinovića bana
Petra Zrinskog, Krstu Frankopana.
Podignite stare krajišnike
te stoljetne naše mučenike
sve serdare, stare kapetane
sve prvake pjesmom opjevane.
Dignite mi Mijata Duvnjaka
i plejade ostalih junaka
nek' se bude mrtvi velikani
mučenici znani i neznani.
Što su vijekom na braniku bili
za križ časni svoju krvcu lili
za križ časni i zlatnu slobodu
a na ponos junačkome rodu.
Da sam vila i da imam krila
letio bih preko sinjeg mora
do pod prozor papinoga dvora
svetom ocu donijeti glase
da stoljetno slavlje priprema se.
Svetog Petra malena su vrata
da sad prime sinove Hrvata
jer i mrtvi sa živima kreću
podijeliti zajedničku sreću.
Da se ovdje skupa veselimo
lovor-vijencem sveca uresimo
našim mrtvim ovo je priznanje
za stoljetnu patnju i stradanje
svemu rodu ponos je i dika
da imamo sveca mučenika.
Prvog sveca javno proglašena
naše krvi i našeg imena
svetog Niku roda Tavelića
od starine dičnoga plemića.
Pjesmo moja mukom začinjena
digni njega na naša ramena
da ga cijelom svijetu pokažemo
i tajne mužića otkrijemo.
On je dika svoga Šibenika
rodila ga junakinja majka
dojila ga mlijekom od junaka
pa ga rano u samostan dala
svoje čedo Bogu žrtvovala.
Stari Bribir ponosi se time
da je Niko povezan s njime
tu je Niko zavjet položio
za boj ljuti tu se pripremio.
Disciplina i pokora teška
spremiše ga za djela viteška
u to doba Bosna je u muci
Božje stado razgone joj vuci.
Pa se ona u crno zavila
dajuć' harač vjernih bogumila
tko će opet zemlju obraćati
tko li svoju krvcu prolijevati
gdje su čete hrabrih vitezova
braniti nam vjeru pradjedova?
Tad u srcu malenoga fratra
zapali se neobična vatra
kad mu plamen iz očiju sinu
teško svakom Božjem dušmaninu.
Prve čete u boj sveti lete
još da vidiš međ' njima plemića
ljutog zmaja Niku Tavelića.
Bože mili, divna li junaka
pod uresom Kristova barjaka
on ne nosi haljine od boja
nego habit siromašnog kroja.
On ne paše mača golemoga
već križ goli Krista propetoga
krunica mu sablja posjeklica
molitva mu junačka desnica.
Oštro koplje oko sokolovo
samur-kalpak ime Isusovo
hostija mu hrana i obrana
kroz gudure bosanskih planina
k'o da j' vitez dvanaest godina.
On ob'lazi gradove i sela
i junačka svud izvodi djela
šireć' svetu vjeru katoličku
sve na krunu misleć' mučeničku.
Al' mu Isus tu priliku pruža
tek u zemlji trnovitih ruža
gdje je i on jade jadovao
i krv svoju za nas prolijevao.
S dopuštenjem višeg poglavara
Niki želja ostvari se stara
da on vidi svetu Palestinu
Isusovu zemlju domovinu.
Sad i ona u krvi se pjeni
u njoj zulum čine Saraceni
protivnici Isusove vjere
oni oštre poduzimlju mjere.
Obaraju crkve i oltare
za istinu i pravdu ne mare
i naš Niko ponosi se time
što je lijepo zadobio ime
u to doba čuvar svetog groba.
Malo vrijeme, tek godina jedna
a Niki se mirovati ne da
on ne može sada boraviti
kad se mora u samostan skriti.
Na tisuću i još tri stotine
devedeset i prve godine
on iziđe iz svog samostana
s još trojicom braće franciskana.
Pa dopire na tržnicu glavnu
zametnuti tu raspravu javnu
divan čini silni efendija
od sve zemlje veliki kadija.
Kada fratar na sredinu skoči
svi na Niku prevaljuju oči
al' se junak nije uplašio
već pred zborom riječ prihvatio.
Čuješ mene, čestit efendija
nas ne plaši sila ni orgija
mi smo spravni za istinu mrijeti
i svoj zavjet ispuniti sveti.
A istina na ovo nas tjera
da se prava očituje vjera
recite mi u vaše izbore
je li vas sumnje ikakve more?
Vaša vjera baš nije s nebesa
Isusova ne prizna čudesa
vaša sila ne poštiva pravde
provodite najgore nepravde.
U crkve nam konje ugonite
kopitima vjernike gazite
jedne ste nam sramno porobili
u pepeo druge pretvorili.
Sveta mjesta Isusove muke
pograbiste sva u svoje ruke
do svetoga Isusova groba
ne date nam ni u jedno doba.
Prođite se zala i nevjere
zlodjela vam prevršiše mjere
već istinu pravu upoznajte
pa kršćansku vjeru prepoznajte.
U tom nasta metež i galama
objesi ga! trgom se prolama
tad kadija na noge se skoči
pa se Niki unese u oči.
Il' poreci što si rek'o sada
il' ćeš teških dopanuti jada
njemu Niko mirno odgovara
oj kadijo, ti se prođi jara.
Već saslušaj sad istinu cijelu
i da znadeš odluku nam smjelu
nijedan od nas ništa poreć' ne će
to se tiče naše vječne sreće.
Pa da vidiš bijesnih kurjaka
kad zgrabiše četiri junaka
četvoricu zemlji oboriše
i batinom na mrtvo izbiše.
Tu ih muče tri bijela danka
glađu, žeđu more bez prestanka
na svake ih nagonili muke
vezali im i noge i ruke.
Najveće im zadavali jade
kad im sjekli meso na komade
al' su oni srca junačkoga
te ne svrću s puta početnoga.
Pa dok svakog oguliše živa
njima duša u veselju pliva
očekujuć' mučeničku krunu
oni svoje dušmane ne kunu.
Već se za njih dobrom Bogu mole
za njih svoje pokazuju bole
kad četvrta zora osvitala
na trgu se vatra rasplamsala.
Mučenike opet izvodiše
pa ih triput odru prikloniše
al' ta vatra ne dohvaća fratra
jer koji je stvorio nebesa
sad na njima pokaza čudesa.
Ali masa slijepa kod očiju
vikom jari velikog kadiju
pa on mahnu očim' na dželate
a dželati namjeru mu shvate.
Gole oni sablje povadiše
mučeničke glave poletješe
tu su nekad na pločniku starom
i Židovi s poznatim žarom
krv Kristovu zazivali na se
dok im Pilat ne usliša glase.
Što je Niko od Boga molio
to mu Bog danas i udijelio
pa mu davna ostvari se želja
krvcu proli za svog spasitelja.
Slavno završi započeto djelo
ni danas mu ne zna se za tijelo
jer im tijela noću zakopaše
nikad braća za njih ne doznaše.
Al' po smrti ovih mučenika
mi dobismo prvog blaženika
njega narod od davnina štuje
i oltare njemu sagrađuje.
On je mnogim na pomoći bio
svetački je vijenac zaslužio
kad smo eto i to dočekali
mili rode, Bogu se zahvali.
A ti Niko, divni mučeniče
našeg roda prvi zaštitniče
slavit će te i starci i djeca
dok je Sunca i dok je Mjeseca.
Slavit će te mila domovina
nek' nam živi stara zadužbina
ti nam čuvaj vjeru pradjedova
i kolijevku junačkih sinova.
Pa nek' djeca ovih novih dana
slijede stope svojih velikana
vama pjesma, meni čaša vina
živjela nam naša domovina!

Dubrovčanin · 24.03.2016., 13:01

ANĐELKO ČEŠKIĆ - FRA DIDAK BUNTIĆ OTAC SIROTINJE

Herceg-zemljo kršna i saparna
stari kraju hercega Stjepana
sivi kamen, ispod tebe drača
ne mogu te spomenut' bez plača.
Majko draga, opora i škrta
od djedova slabo daješ vrta
tu sve ljeti od Sunca izgori
tek se loza za opstanak bori.
A jedino žuti duhan cvjeta
što je poznat preko cijelog svijeta
kulture su plemenite ove
othranile velike sinove.
Jerbo nisu mogle žitarice
kruh davati kraj vrele litice
zbog čestog su nedostatka hrane
ljudi išli na sve četiri strane.
A još veća nevolja je bila
ta okrutna otomanska sila
oholo je krv narodu pila
Hercegovcu dva su puta bila.
Teški jaram i još ropski lanci
il' bogaze, jadikovci klanci
obrana je ucviljenog puka
bila sablja i desnica ruka.
Sva progonstva i nevolje ove
rađali su brojne vitezove
što s tuđincem zameću ratište
braneć' ponos, grudu i ognjište.
Da odvažnih ne bi vitezova
turskom bi se zvala zemlja ova
još i danas vukli bi okove
ne bi bilo vjere Isusove.
Nakon turskog zuluma i pada
Habsburgovac kamenom zavlada
nova vlada kršćanskog Zapada
boljitku se Hercegovac nada.
Tuđinac vodi i zemljom upravlja
u utege djedove nam stavlja
radi kuluk, tuđi interesi
i ratišta, krvavi udesi.
Na leđa su našim precim' pali
bezobzirno mnogi su propali
mnogu patnju i mnogu nevolju
narod snosi sve za carsku volju.
Značajka je ovoga vremena
velik čovjek velika imena
čovjek tijelom, a gorostas djelom
dobro čini zavičaju cijelom.
U vrijeme svakojakih kriza
redovnik je Franje iz Asiza
gusle moje, zaguslite jače
spomen'te mi Buntić fra Didače!
Jer guslaru teški su zadaci
uz gusle se pjevaju junaci
humanisti, dobročinitelji
velikani, pučki učitelji
a i pjesma teško mi se piše
jer fra Didak velik čovjek biše.
Na tisuću i osme stotine
sedamdeset i druge godine
a u Brotnju, u selu Paoči
prvi put je otvorio oči.
Dok on nejak ništa nije znao
sa majkom je bez oca ostao
odmah ga je znojem zadojila
pa mu majka, a i otac bila.
Kad je sedam ljeta navršio
osnovnu je školu polazio
prva znanja, sve iz prve ruke
on svladava bez ikakve muke.
Nakon što je izučio slova
on polazi školu bogoslova
bistro momče bistro rezonuje
mladost svoju Kristu zavjetuje.
Školovanje uspješno proteče
Didak Buntić mladu misu reče
divan li si zlatni Sunčev zrače
još divniji Buntić fra Didače!
Nad kamenom sokol zaleprša
sivi sokol sin je ovog krša
mladi fratar srca plemenita
herceg-zemlja jadom bremenita.
Sudbina ga vraća zavičaju
sokoliti ucviljenu raju
vidi Didak u kakvom je stanju
glavni problem leži u neznanju.
Nepismenost caruje posvuda
tešku bolest pati rodna gruda
fra Didak se u akciju daje
Hercegovac na borbu ustaje.
Sve pastire, umorne težake
krepke starce i male dječake
iste brige počele da muče
nove pjesme napamet se uče
pučke škole pune su veselja
nepismeni sriču evanđelja.
Fra Didaku ispuni se želja
pod nadzorom mnogih učitelja
a još bolja dolaze vremena
Didak brojna ukršta sjemena.
Još svijet uči voćke kalemiti
što će boljim rodom uroditi
na ovome vrelome podneblju
isto kao i na Sredozemlju.

U to doba pučka biše želja
podignuti crkvu iz temelja
a na Brigu, fratarskoj kolijevci
posvetit' ju našoj dragoj Majci.
Pos'o velik, fra Didak na čelu
hrabro vodi tu akciju smjelu
nikad poslije, a i nikad prije
ne bi čovjek takve energije.
Dostojno je izrasla iz mraka
katedrala našeg fra Didaka
Bože mili, zar u vrijeme gladi
takav hram se može da sagradi?!
Tvrda vjera, a i bratska sloga
odlike su naroda ovoga
s Didakom ga ništa slomit' ne će
pa ni ovo krvavo stoljeće.
Za svoj narod izgar'o na radu
često ide na zemaljsku vladu
i kod vlade tražeći pravice
samom caru govori u lice.
O narodu da vodi računa
u protivnom može biti buna
al' najčešće ne bi rezultata
jer veliki maloga ne shvata.
Još mu krupna zasluga pripada
zbog njegova profesorskog rada
gimnazija njegovo je djelo
za njen uspjeh žrtvuje se smjelo.
U toj krizi uz rijeku Lišticu
on podiže duhansku stanicu
mnoštvo svijeta u njoj zarađuje
seljacima duhan otkupljuje.
Braćo moja, najljepša je slika
plemenitog ovog svećenika
na početku dvadestog stoljeća
kad nevolja biše ponajveća.
Švabi porez, suša na godinu
glad i patnja hercegovu sinu
agonija dotad nepoznata
u vrijeme Prvog svjetskog rata.
Ruka smrti, zategnuta omča
herceg-zemlja na golgoti konča
vlada nema ni srca ni žita
za potrebe umirućeg svita.
Nema spasa, nema milostinje
ali tu je otac sirotinje
gladne djece slušajuć' vapaje
Didak Buntić sve od sebe daje.
Da utjehu pruži djeci gladnoj
uputi se k Slavoniji ravnoj
revno kuca on na svaka vrata
siti treba gladnoga da shvata.
Slavonac je srca plemenita
djecu prima, za račun ne pita
gladne djece sedamnaest tisuća
od svojih je odlazilo kuća.
Didak djecu od smrti izbavi
pravi primjer Kristove ljubavi
u svom radu nije znao stati
kap srčana smrtna ga uhvati.
Dvadest druge na treći veljače
herceg-zemlja u crnini plače
jer izgubi najvećega sina
zlokobna je i teška istina.
Sahranjen je u svom kraju rodnom
u Čitluku, Brotnju vinorodnom
mnoštvo svijeta stiže sa svih strana
ispratiti svoga velikana.
Tridest osme ljeta Gospodnjega
bi prenesen do svojega Brijega
katedrala prima graditelja
njena njedra meka mu postelja.
Tvorničari u svemu se slažu
sluga Božji, za njega nam kažu
fra Didače, veliki junače
Hercegovac spominjuć' te plače.
Ti ne trebaš urese ni slike
nit' mramorne trebaš spomenike
za te idu svi naši vapaji
ljubav tvoju cijene naraštaji!!!