Disocijativna amnezija

[bellinda]

Nisam pronašla ovakvu temu na forumu, pa otvaram ovu kako bih uvidjela koliko vas/nas ima ovaj problem, zvaničnu dijagnozu, kakva su vam iskustva, kako se nosite s tim, koji su vaši lični uzroci itd.

Ukratko o poremećaju
Disocijativna amnezija je oblik disocijativnog poremećaja koji je karakteriziran nesposobnošću dosjećanja važnih osobnih podataka obično traumatske ili stresne prirode koje je veće od onoga koji se može objasniti uobičajenom zaboravljivošću.

Epidemiologija disocijativne amnezije
U uobičajenim okolnostima i uslovima življenja poremećaj je rijedak, međutim u prirodnim katastrofama i ratu javlja se znatno češće. Iskustvo je pokazalo da se psihogena amnezija najčešće javlja kod adolescenata i mladih odraslih osoba, a rijetko kod starijih ljudi. Broj prijavljenih slučajeva disocijativne amnezije koji uključuju prije zaboravljene rane dječje traume povećava se (podaci za Sjedinjene Američke Države). To povećanje predmetom je vrlo različitih objašnjenje. Neki vjeruju da je veće poznavanje ove dijagnoze dovelo do prepoznavanja slučajeva koji bi ranije ostali neprepoznati, dok drugi vjeruju da je ovaj sindrom prečesto dijagnosticiran u osoba koje su izrazito sugestibilne.

Klinička slika disocijativne amnezije
Disocijativna amnezija nastaje naglo, a tako i prestaje. Poremećaj klinički karakterizira gubitak pamćenja koji se javlja u više oblika.
Najčešće je lokaliziran ili ograničen poremećaj pamćenja. Karakteriziran je gubitkom sjećanja za sve događaje u periodu od nekoliko sati nakon neprijatnog događaja.
Npr.: Povrijeđeni vozač koji je u prometnoj nesreći odveo u smrt cijelu svoju porodicu, ne sjeća se ni jednog događaja od trenutka nesreće do 48 sati nakon toga.
Rjeđi je selektivni poremećaj pamćenja. Karakteriziran je nemogućnošću osobe da se sjeti nekih, ali ne i svih događaja koji su se dogodili u određenom vremenskom razdoblju. (ovo je moj slučaj)
Najrjeđi je opći ili generalizirani gubitak pamćenja. U takvim slučajevima osoba zaboravlja sve što se odnosi na njen prijašnji život. Kod kontinuiranog gubitka pamćenja, gubitak pamćenja je od jednog trenutka u životu pa do aktualnog momenta kada se vrši ispitivanja, odnosno obavlja pregled .
Osim gubitka pamćenja kod disocijativne amnezije simptomi su: zbunjenost, dezorijentacija i bezrazložna zabrinutost. Za vrijeme trajanja poremećaja postoji određena indiferentnost oboljelog prema datom događaju, ali kada amnezija prođe osoba je obično svjesna poremećaja koji je postojao.

Disocijativna amnezija mora se razlikovati od amnestičkog poremećaja zbog općeg zdravstvenog stanja gdje je amnezija neposredna fiziološka posljedica neurološkog ili općeg zdravstvenog stanja.

Kod amnestičkog poremećaja zbog ozljede mozga smetnja u prisjećanju obično je retrogradna dok kod disocijativne amnezije prisjećanja su najčešće anterogradna, dok slučajevi sa retrogradnom amnezijom su rijetki. Brzi oporavak izgubljenog pamćenja upućuje na disocijativnu osnovu poremećaja.
http://www.cybermed.hr/clanci/disocijativna_amnezija

Nakon što mi je zvanično dijagnosticiran anksiozno-depresivni poremećaj, počeli su problemi sa pamćenjem (ne onim uobičajenim i svakodnevnim). U pola nekog posla, svijest bi mi se gubila, i budila bih se sa muzikom na laptopu i sa pola napisane riječi u rokovnik. Riječi dežurne doktorice su bile:"A možda si jednostavno zaspala." lol
Onda su počeli problemi nesjećanja čitave prethodne večeri. Npr. ne bih znala gdje sam bila, u kojem kafiću, šta smo pričali, i da nemamo ovih selfija ne bih vjerovala da sam uopće bila vani. Reakcija doktora, nakon što sam tvrdila da se ne drogiram i ne pijem:"A da ti nisu ubacili u piće."
Nisam to isključila, međutim obični izlasci u kino sa sestrom, postali su još strašniji jer se čitavog filma nisam sjećala.
itd itd djetinjstvo i gimnazija su mi blijedili... prve godine faksa nisam svjesna, kao da ju ja nisam položila...
Nakon svih pretraga i snimaka, neurolog kaže da on ne vjeruje da ja gubim pamćenje i da je to psihički, jer je sve inače u redu, da se posvetim faksu pa bih vjerovatno zaboravila sve te probleme. Ali tu i je problem, jer se ja ne sjećam 5 mjeseci svog života...
Srećom imam pažljivu porodičnu doktoricu koja je mišljenja svih specijalista uzela sa rezervom, ali ipak prihvatila njihovu terapiju na neko vrijeme. To neko vrijeme je isteklo i trebam ići s njom porazgovarati o ovom poremećaju.
Naravno da sam ja sve to već iščitala

Samo bih voljela čuti tuđa iskustva u vezi ovoga, jer sa izgubljenim podacima svog života od nekoliko mjeseci nastavak dalje liči na trčanje sa izvrnutim zglobom :/
Psihički sam puno bolje sad, i uprkos svemu ipak sam uspjela vratiti volju za nastavkom i faksa i života općenito.

Hvala

[babunovich]

i što je onda tebe toliko istraumatiziralo na postaneš amnezična, ako nije preintimno pitanje ?

[radical change]

bellinda kaže:

Samo bih voljela čuti tuđa iskustva u vezi ovoga, jer sa izgubljenim podacima svog života od nekoliko mjeseci nastavak dalje liči na trčanje sa izvrnutim zglobom :/
Psihički sam puno bolje sad, i uprkos svemu ipak sam uspjela vratiti volju za nastavkom i faksa i života općenito.

Hvala

Eto ako te tješi i ja imam strašnih problema sa pamćenjem. Evo recimo većeg dijela djetinjstva se uopće ne sjećam, samo poneka dublja sjećanja koja mogu stati na dva lista A4, srednje škole se također slabo sjećam a faksa nešto malo bolje ali jako slabo. Od većine kolega s kojima nisam u kontaktu zaboravio sam imena, za neke se uopće ne sjećam da su studirali samnom dok se oni svi mene jasno sjećaju. Upravo prolazim psihoterapiju pa se pokušavam sjetiti traumatičnih događaja iz djetinjstva, toga je bilo baš ono more, imao sam jako loše djetinjstvo ali je 95% svega duboko potisniuto, ne mogu se sjetiti, sjećam se da sam se osjećao strašno loše ali ne mogu se sjetiti zbog čega. U vezi sam 10 godina a većinu i lijepih uspomena sam jednostavno zaboravio, sve je u nekoj magli ne znam, treba mi jako veliki napor da se sjetim. Posebno mi je teško jer sam zaboravio onaj osjećaj koji me pratio.. recimo kad pomisliš kako je jesti jabuku onda se sjetiš oblika, okusa, svježine, kako ju grizeš, kakav je osjećaj u ustima.. u mojim sjećanjima toga gotovo i nema, onaj osjećaj događaja je nestao. Sjećam se da sam probleme s pamćenjem dobio kada sam na početku 20setih jednostavno prestao maštati, danas si imam problema dočarati si u mislima neki predmet, stvar, osobu, kako bi recimo neki zid izgledao kad ga prefarbam u drugu boju, kako bi neka slika izgledala na zidu itd.. Ukratko ne dižem veliku paniku zbog toga, mislim da je to plod moje životne traume, straha i općenito negativnog pogleda na svijet. Anksioznost nas blokira u svim segmentima pa tako i u ovom. Bitne stvari opet pamtim, glupostima se ne opterećujem, sve ovo me ne ograničava mnogo u životu, naučio sam živjeti stim...

[bellinda]

babunovich kaže:

i što je onda tebe toliko istraumatiziralo na postaneš amnezična, ako nije preintimno pitanje ?

pa najvjerovatnije godina dana torture u porodici koja je imala užasne probleme i koja nakon što ih je riješila konačno, sad se pita šta je to sa mnom; a to da sam bila istjerana iz stana bez igdje ičega, zbog nekih banalnih stvari, ja trebam da razumijem jer su svi bili nervozni itd. Ja sam fakat prešla preko svega toga, pružam im to "razumijevanje", samo što imam posljedice koje ne mogu ignorisati :/
Mada mislim da je ovdje riječ o akumuliranom stresu koje je prelilo ne čašu već bure

radical change kaže:

Eto ako te tješi i ja imam strašnih problema sa pamćenjem. Evo recimo većeg dijela djetinjstva se uopće ne sjećam, samo poneka dublja sjećanja koja mogu stati na dva lista A4, srednje škole se također slabo sjećam a faksa nešto malo bolje ali jako slabo. Od većine kolega s kojima nisam u kontaktu zaboravio sam imena, za neke se uopće ne sjećam da su studirali samnom dok se oni svi mene jasno sjećaju. Upravo prolazim psihoterapiju pa se pokušavam sjetiti traumatičnih događaja iz djetinjstva, toga je bilo baš ono more, imao sam jako loše djetinjstvo ali je 95% svega duboko potisniuto, ne mogu se sjetiti, sjećam se da sam se osjećao strašno loše ali ne mogu se sjetiti zbog čega. U vezi sam 10 godina a većinu i lijepih uspomena sam jednostavno zaboravio, sve je u nekoj magli ne znam, treba mi jako veliki napor da se sjetim. Posebno mi je teško jer sam zaboravio onaj osjećaj koji me pratio.. recimo kad pomisliš kako je jesti jabuku onda se sjetiš oblika, okusa, svježine, kako ju grizeš, kakav je osjećaj u ustima.. u mojim sjećanjima toga gotovo i nema, onaj osjećaj događaja je nestao. Sjećam se da sam probleme s pamćenjem dobio kada sam na početku 20setih jednostavno prestao maštati, danas si imam problema dočarati si u mislima neki predmet, stvar, osobu, kako bi recimo neki zid izgledao kad ga prefarbam u drugu boju, kako bi neka slika izgledala na zidu itd.. Ukratko ne dižem veliku paniku zbog toga, mislim da je to plod moje životne traume, straha i općenito negativnog pogleda na svijet. Anksioznost nas blokira u svim segmentima pa tako i u ovom. Bitne stvari opet pamtim, glupostima se ne opterećujem, sve ovo me ne ograničava mnogo u životu, naučio sam živjeti stim...

Da... boldirani dio mi je vrlo značajan. Hvala ti, i žao mi je zbog tebe, jer ja imam te osjećaje, i mislim da se isključivo njima i održavam na normalnoj razini ponašanja. Ali me užasno koči u stvarima koje sam naučila, stekla navike i sl. jer dok radim nešto imam osjećaj kao ono "na vrh mi je jezika, ali uzalud, ne znam".
Pokušavam se nositi s tim, i prevlađujem i anks i depr., držim se na nogama (ako se samo sjetim kakva sam bila), ovo je super stanje
Samo sam željela istražiti kako je to kod drugih, kako uopće funkcioniše...

Hvala tiiii

[radical change]

bellinda kaže:

pa najvjerovatnije godina dana torture u porodici koja je imala užasne probleme i koja nakon što ih je riješila konačno, sad se pita šta je to sa mnom; a to da sam bila istjerana iz stana bez igdje ičega, zbog nekih banalnih stvari, ja trebam da razumijem jer su svi bili nervozni itd. Ja sam fakat prešla preko svega toga, pružam im to "razumijevanje", samo što imam posljedice koje ne mogu ignorisati :/
Mada mislim da je ovdje riječ o akumuliranom stresu koje je prelilo ne čašu već bure



Da... boldirani dio mi je vrlo značajan. Hvala ti, i žao mi je zbog tebe, jer ja imam te osjećaje, i mislim da se isključivo njima i održavam na normalnoj razini ponašanja. Ali me užasno koči u stvarima koje sam naučila, stekla navike i sl. jer dok radim nešto imam osjećaj kao ono "na vrh mi je jezika, ali uzalud, ne znam".
Pokušavam se nositi s tim, i prevlađujem i anks i depr., držim se na nogama (ako se samo sjetim kakva sam bila), ovo je super stanje
Samo sam željela istražiti kako je to kod drugih, kako uopće funkcioniše...

Hvala tiiii

Mozak treba trenirati da bi imala solidno pamćenje. Ukoliko prevladava depra i strah u nama, još ako si na antidepresivima tada si zakočen i sravnjen, nema šanse da možeš pamtiti i životu pristupati na jako radoznao i vesel način.
Druženje s ljudima, nova iskustva, poticanje starih lijepih uspomena, učenje i ponavljanje naučenog, micanje od stresa i tarumatičnih iskustava to je nekako recepr za dobro psihičko zdravlje pa i dobro pamćenje..
Što se mene tiče bude neugodno da, brzo zaboravljam, ne pamtim imena, znam recimo tko je dotični, gdje radi, tko mu je supruga, ima li djecu, šta vozi, kako je bio obučen i o čemu smo razgovarali ali ime nema šanse da zapamtim, imena mi ništa ne znače, mnogo ih je sličnih, bitna mi je osobnost, osoba.. Na neobičan način pamtim, kad me nešto zanima nemam problema sa pamćenjem...
Nauči živjeti stim, zapisuj bitne stvari, popise za kupovinu, imaj bilješke, organiziraj se...tako se lakše živi, tko bi sve popamtio u današnjem brzom ritmu života...

[bellinda]

radical change kaže:

Mozak treba trenirati da bi imala solidno pamćenje. Ukoliko prevladava depra i strah u nama, još ako si na antidepresivima tada si zakočen i sravnjen, nema šanse da možeš pamtiti i životu pristupati na jako radoznao i vesel način.
Druženje s ljudima, nova iskustva, poticanje starih lijepih uspomena, učenje i ponavljanje naučenog, micanje od stresa i tarumatičnih iskustava to je nekako recepr za dobro psihičko zdravlje pa i dobro pamćenje..
Što se mene tiče bude neugodno da, brzo zaboravljam, ne pamtim imena, znam recimo tko je dotični, gdje radi, tko mu je supruga, ima li djecu, šta vozi, kako je bio obučen i o čemu smo razgovarali ali ime nema šanse da zapamtim, imena mi ništa ne znače, mnogo ih je sličnih, bitna mi je osobnost, osoba.. Na neobičan način pamtim, kad me nešto zanima nemam problema sa pamćenjem...

Ja recimo predobro pamtim imena, i to puno ime i prezime ako samo jednom čujem... također znam čitave dijaloge iz filmova i serija, citate... mogu citirati čitave razgovore. Međutim ako bar jednom popričam s nekom osobom, također će pasti zaključak o karakteru i osobinama, ali ako ju poznam samo iz viđenja, e onda je samo jedna u masi i nema teorije da ju prepoznam što se tiče lika. Imena uvijek pamtim
Kloniti se stresa! Ali to je malo utopijski savjet, Radical Change Nisam sigurna da je moguće...
Ali definitivno ostaje to da se potrudimo činiti najbolje za sebe, i prosto prihvatimo situaciju noseći se s njom bez dodatnog straha i brige, mada nam svaki dan daje na znanje koliko je moćna

[babunovich]

bellinda kaže:

pa najvjerovatnije godina dana torture u porodici koja je imala užasne probleme i koja nakon što ih je riješila konačno, sad se pita šta je to sa mnom; a to da sam bila istjerana iz stana bez igdje ičega, zbog nekih banalnih stvari, ja trebam da razumijem jer su svi bili nervozni itd. Ja sam fakat prešla preko svega toga, pružam im to "razumijevanje", samo što imam posljedice koje ne mogu ignorisati :/
Mada mislim da je ovdje riječ o akumuliranom stresu koje je prelilo ne čašu već bure

znam da nije lako ali ljudi prožive i puno gore stvari pa ne dobiju ovakav poremećaj, mora biti još neka kvaka u pitanju

[bellinda]

babunovich kaže:

znam da nije lako ali ljudi prožive i puno gore stvari pa ne dobiju ovakav poremećaj, mora biti još neka kvaka u pitanju

Vjerovatno...
Svi navode za razlog stresne periode, pa čak i doktori, zato sam i željela čuti tuđa iskustva. Mada s druge strane, možda nismo svi podjenako jaki... ne znam.