Suočavanje sa samim sobom

[laura7]

GlupiNick kaže:

Nakon izlaska iz neodgovarajuće veze, shvatio sam (točnije, bivša mi je pomogla shvatiti) da zapravo uvijek bježim od sebe, umjesto da se suočim sa samim sobom. Činjenica je da nisam pretjerano zadovoljan životom. Nije loše, nisam u depresiji, ali volio bih ga još malo popraviti, no nikako ne uspjevam. Zapravo sam na neki način apatičan, poprilično bezvoljan. Npr. htio bih pogledati neki film, ali ne da mi se; pročitao bih neku knjigu, ali ima 350 str. pa nemam volje; pospremio bih sobu, jer je u komi, opet nemam volje. Ako se i natjeram na nešto, dok to radim, misli mi bježe na nešto drugo. Recimo, čitam knjigu i mislim kako bih pogledao film... Izludim sam sebe time, pa onda ne znam što sam pročitao, pa čitam isti paragraf po 2-3 puta... Jedino mi se to ne događa kad zujim Internetom. Onda sam potpuno opušten i ne roje mi se misli u glavi.

Imam želju pogledati 10-ak filmova koje nisam gledao, pročitati isto toliko knjiga, naučiti raditi u nekim programima... Imam i stvarno dovoljno slobodnog vremena, ali na kraju ga potrošim na to da si mislim:"mogao bih pogledati film....ma ne, otvorit ću malo knjigu... a ne da mi se, bolje film... ne gleda mi se film, bolje knjiga...". Na kraju prođe i cijeli dan, a da ništa nisam napravio.

Zapravo, kao da sam nekako duhovno prazan, ne znam to baš najbolje opisati. Kao da mi je mozak neiskorišten. Nekako sam se bolje osjećao u srednjoj dok sam morao učiti i koristiti mozak.

Kako se početi mijenjati? U kojem smjeru krenuti?

HEJ!! HVALA TI NA OVOM, I JA SE TAK OSJECAM, BED JE KAJ NE MOGU TAKO JASNO TO IZRAZIT.

SRETNO

[miss_marple]

Pa ja ne mogu vjerovat koliko nas ima!!!! Apsolutno ista stvar, samo što je kod mene napravit ću i naći vremena za sve gluposti, a za velike stvari koje zahtjevaju truda i motivacije ZERO!! I to tako ima skoro 3 godine. A prije sam bila stroj, sve stizala, bila ambiciozna, imala planove, ciljeve, a sada je to samo u teoriji u praksi ništa. Odgađam par ispita i diplomu ima već sto godina. I nekako od toga sve polazi.Čini mi se ko da sam zaboravila razmišljati, koristit mozak i raditi bilo što produktivna. Ono baš se glupo osjećam, i to doslovno.

Možda smo svi mi zapravo ovisni o internetu

[Engelchen00012]

miss_marple kaže:

Pa ja ne mogu vjerovat koliko nas ima!!!! Apsolutno ista stvar, samo što je kod mene napravit ću i naći vremena za sve gluposti, a za velike stvari koje zahtjevaju truda i motivacije ZERO!! I to tako ima skoro 3 godine. A prije sam bila stroj, sve stizala, bila ambiciozna, imala planove, ciljeve, a sada je to samo u teoriji u praksi ništa. Odgađam par ispita i diplomu ima već sto godina. I nekako od toga sve polazi.Čini mi se ko da sam zaboravila razmišljati, koristit mozak i raditi bilo što produktivna. Ono baš se glupo osjećam, i to doslovno.

Možda smo svi mi zapravo ovisni o internetu

Sigurno nas ima još.
Potpuno se pronalazim u tvom postu.

[Aidica]

Engelchen00012 kaže:

Sigurno nas ima još.
Potpuno se pronalazim u tvom postu.

Zato sto je tako lakse....mastati a nista ne djelovati...

[google1]

okana kaže:

Ima nas još,nažalost

i još..

[MoulinRouge]

E ima nas jos (bar u fazama sam bila takva) takvih i znam sto pricate. Ali za sebe sam srecom nasla i rjesenje.

To proizlazi iz unutarnjeg nezadovoljstva, praznine, koje ponekad i nismo svjesni. To se s vremenom nakuplja i onda postanemo bas takvi, bezvoljni, bezciljni, prepustimo se zivotu umjesto da ga uzmemo u svoje ruke. I postane kao zacarani krug. A taj internet vas zabavlja cisto zbog toga jer skrece misli bez da je potrebna ikakva koncentracija. Cisto ubijanje vremena, dobije se dikoja korisna informacija koja umiri savjest.

Ja sam to rijesila prvenstveno sportom, dobila bistru glavu i hormone srece, najednom sam imala ponovno i vremena i koncentracije. I internet mi onda nije vise ni toliko potreban. Ali prvi korak je tezak, ona prisila da se krene, nakon par dana ide stvarno na bolje.

Zaljubljenost i ljubav imaju (tj. daju) isti ucinak. Pokrene nas, ispuni i onda sve se moze.

[Otkačiška]

Vikend je. Ja u kući cijeli dan. Pred ovom kantom. I blejim. Čekam da se nešto dogodi. How yes no. Gates je posebno za mene kreirao takav sustav.

Uglavnom, moj period traje već duže vrijeme. Zna mi se zalomiti da satima slusam jednu te istu pjesmu. Pomogucnosti neku ljubavnu.

Ne idem nikamo. Moja komunikacija se bazira na jednom te istom. Što je, kategoricki tvrdim, dovelo do toga da izbjegavam svaki oblik komunikacije.

Najsretnija sam kada spavam. Toga postanem svijesna tek kada se probudim.

Imam neke probleme. Ponasam se kao da ih nema. Ugadjam drugima. Do iznemoglosti. A sebe praznim do krajnjih granica. Kakvu to frustraciju stvara. Bože mili.

Da pojednostavnim, svi su krivi za moje probleme. Samo ja nisam. Kako jadno.

[Betty Mo]

Ovo je tako dobra tema, a slučajno sam naišla na nju pa ju, eto, moram pokrenuti nakon toliko godina

Uglavnom, pridružujem se skupini! Postoji nekoliko razloga zašto se sve ovo događa i zašto se tako ponašamo. Prvo, dosta je bitno imati neke fiksne obveze. Recimo, za ljude poput nas je puno bolje imati posao u uredu od 8 do 4, nego da imamo fleksibilne poslove, odnosno zadatke koje moramo doma odraditi jer nikad ne bi ni bili dovršeni Sasvim je logična stvar zašto ''koncentraciju'' imamo samo dok smo na netu; net nas takvima i čini. Recimo da smo prije upijali korisnije informacije. S vremenom smo sve više počeli koristiti internet pa smo upijali istu, čak i veću količini informacija, samo što su besmislene. Dakle, čitamo gluposti, visimo po Facebooku, šaltamo videa po YouTubeu o besmislicama, čitamo i previše tema po forumima... Gledamo neke ljude iz svijeta glazbe, sporta ili čega već, divimo se njihovom uspjehu, možda smo ponekad malo i ljubomorni... Ali sve je stvar u glavi. Svatko od nas se može samodisciplinirati. Jedino je problem to što se čovjek mijenja onda kad mu gori pod nogama, a teško je sam sebi stvorit taj osjećaj da je nužna promjena. Ali slažem se s nekim već rečenim stvarima kao što je i ta da se treba kretati od malih stvari. Ja recimo uvijek sebi postavim previsoke ciljeve, npr. da ću učiti neku groznu dosadnu literaturu za ispit 6 sati u jednom danu, a ne da mi se i na kraju kad to ne napravim, opet sam nigdje. Da sam sebi zadala sat vremena i ispunila to, to je već potpuno druga stvar. Dakle, dan se ne treba sastojati od visokih ciljeva, već od onih koje ćemo ispunjavati pa makar to značilo dić se iz kreveta pet minuta ranije nego inače. I puno, puno utječe na to sve bavljenje sportom i obveze. Ja ću sad probati jednostavno drastično smanjiti internet. U principu, tako se i jača samodisciplina, kad sebi zabranite neku glupost koju u tom trenu tako strašno želite napraviti. Probajte to učiniti kad vam se sluša neka pjesma baš jako, jako ili kad osjećate potrebu otići na Facebook ili sličnu dangubatorsku stranicu . Umjesto toga obujte tenisice i napravite krug oko zgrade. Dakle, svatko to može, to je banalna stvar. A tako se jača samodisciplina. Idem se sad izlogirati i krenuti s ovim pa vam javim ako uspije. Tj, KAD uspije. Jer, zapamtite, možete sve ono šta vjerujete da možete!

[Zaprška]

Betty Mo kaže:

Ovo je tako dobra tema, a slučajno sam naišla na nju pa ju, eto, moram pokrenuti nakon toliko godina

Uglavnom, pridružujem se skupini! Postoji nekoliko razloga zašto se sve ovo događa i zašto se tako ponašamo. Prvo, dosta je bitno imati neke fiksne obveze. Recimo, za ljude poput nas je puno bolje imati posao u uredu od 8 do 4, nego da imamo fleksibilne poslove, odnosno zadatke koje moramo doma odraditi jer nikad ne bi ni bili dovršeni Sasvim je logična stvar zašto ''koncentraciju'' imamo samo dok smo na netu; net nas takvima i čini. Recimo da smo prije upijali korisnije informacije. S vremenom smo sve više počeli koristiti internet pa smo upijali istu, čak i veću količini informacija, samo što su besmislene. Dakle, čitamo gluposti, visimo po Facebooku, šaltamo videa po YouTubeu o besmislicama, čitamo i previše tema po forumima... Gledamo neke ljude iz svijeta glazbe, sporta ili čega već, divimo se njihovom uspjehu, možda smo ponekad malo i ljubomorni... Ali sve je stvar u glavi. Svatko od nas se može samodisciplinirati. Jedino je problem to što se čovjek mijenja onda kad mu gori pod nogama, a teško je sam sebi stvorit taj osjećaj da je nužna promjena. Ali slažem se s nekim već rečenim stvarima kao što je i ta da se treba kretati od malih stvari. Ja recimo uvijek sebi postavim previsoke ciljeve, npr. da ću učiti neku groznu dosadnu literaturu za ispit 6 sati u jednom danu, a ne da mi se i na kraju kad to ne napravim, opet sam nigdje. Da sam sebi zadala sat vremena i ispunila to, to je već potpuno druga stvar. Dakle, dan se ne treba sastojati od visokih ciljeva, već od onih koje ćemo ispunjavati pa makar to značilo dić se iz kreveta pet minuta ranije nego inače. I puno, puno utječe na to sve bavljenje sportom i obveze. Ja ću sad probati jednostavno drastično smanjiti internet. U principu, tako se i jača samodisciplina, kad sebi zabranite neku glupost koju u tom trenu tako strašno želite napraviti. Probajte to učiniti kad vam se sluša neka pjesma baš jako, jako ili kad osjećate potrebu otići na Facebook ili sličnu dangubatorsku stranicu . Umjesto toga obujte tenisice i napravite krug oko zgrade. Dakle, svatko to može, to je banalna stvar. A tako se jača samodisciplina. Idem se sad izlogirati i krenuti s ovim pa vam javim ako uspije. Tj, KAD uspije. Jer, zapamtite, možete sve ono šta vjerujete da možete!

:klap: prava istina, najgore je kad se i emocionalno vežeš za gluposti poput pregledavanja youtubea, portala, fejsa i razviješ nostalgiju za nepotrebne stvari. Ja sam imao problem npr. gledam zalazak sunca i sve lijepo i "savršeno", ali nikad zadovoljan, uvjek sam razmišljao a možda bi zalazak bio ljepši na moru, na nekoj planini, u nekoj egzotičnoj zemlji...nikad zadovoljan i tak sa dosta stvari, želim početi s trčanjem, al ne znam di je bolje po parku, atleskoj na stazi, onda kolko dugo kojim tempom.... Najbolje samo KRENUTI s vremenom se nauči sve. I potrebno je kako kažeš imat neke fiksne obveze držati se toga i najbitnije smanjit ego, sebičnost, umjesto da danonoćno razglabamo o najboljem mogućem osjetilnom podražaju za nas i razmišljanju kako da udovoljimo sebi usmjerimo pažnju na druge, na nesebično pomaganje jer se ne vrti sve oko nas, a na koncu i to je osjećaj koji nas najbolje ispuni. + Još za nostalgičare, najgore se uvući u vrtlog razmišljanja o prošlosti i kako je bilo prije bolje, po mojem mišljenju skoro svi događaj s odmakom vremena postanu ljepši i srcu draži pa čak i neke stvari koje nismo voljeli (škola, čekanje busa, pisanje zadaćnice...). Zato kolko god već bilo ponovljeno treba živjeti u sadašnjosti stvarat nova sjećanja, a prošlosti se prisjetit tu i tam u zdravim količinama.