Natrag   Forum.hr > Kultura i zabava > Ostale umjetnosti

Ostale umjetnosti Slikarstvo, arhitektura, umjetnost života...
Podforumi: Kazalište, Strip, Kreativni nered

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 30.01.2009., 21:26   #1
Problem percepcije i recepcije tzv. ispovijedne umjetnosti

Za početak, sorry na mamutskoj teksturini.

Danas, u vrijeme odavne "smrti umjetnika", "gubitka aure umjetničkog djela", ustanovljenog nepostojanja tzv. individualizma/individualnosti (prema istima se postpostmoderna, točnije, suvremenost, odnosi sa sprdnjom i ledenim cinizmom), želim preispitati vrijednost djela onih umjetnika koji se kroz svoje djelovanje razračunavaju s traumama prošlosti i osobnim psihičkim bitkama i turbulencijama te koji "izbljuvavaju" svoju intimu naočigled svekolike publike, pritom zadržavajući formalno-estetski kredibilitet.

Drugim riječima, što je to, osim stava "ne zanima me tuđa patnja, to gutaju samo voajeri i drkaroši" ili "svi smo mi patili, bla, ali neki to sublimiraju izdižući se nad prvoloptaštvom i izbjegavajući izravne aluzije na konkretne situacije", problematično u djelu umjetnika tipa Elke Krystufek koja na golemim isprintima i kolažima izlaže WC-školjku prelivenu povraćotinom (njezina bitka s bulimijom), širom raskrečuje pičku, crtežne portrete uokviruje najintimnijim ispovijedima, slike ikona feminizma dopunjuje svojim proklinjanjem onoga koji ju je silovao i time joj poprilično sjebao život, masturbira u javnosti (jedna od njezinih deviza jest: ja nemam privatni život (tj. moja intima postaje vaša, prelijevaju se), sve pripada javnosti, predajem vam se) itd.?

Problem me zanima, između ostalog, zato jer i sama, otkad znam za sebe, njegujem poetiku tzv. vizualnog dnevnika. No, u domovini mi kolege po struci uglavnom govore: to je čisti autizam, narcizam i egotrip, koga to zanima (naravno, postoje i oni koji takav izričaj razumiju, štuju i osjećaju, te i dalje puno očekuju od mene, na temelju onog što su vidjeli). (Dalje ne bih o sebi, jer se još tražim i ne mogu se uspoređivati s potvrđenim, ajmo reći, veličinama. A možda i propadnem )

I Frida Khalo bila je potresno osobna, slikajući vlastitu bol (i fizičku i psihičku), no ne znam koliko je referenca na nju relevantna, jer ona ipak pripada danas već daljoj prošlosti.

Dakle, da li je stvarca u tome što prevladavajući intelektualistički, često tričetvrtznanstveni pristup artu (i njegovoj produkciji i tumačenju istog) te redovita političnost, ubersocijalna osviještenost i aktivizam istog guraju na marginu one poetike koje ne da ne mogu, već ne žele slijediti istu, rekla bih, cyber-speed-lobotomy-struju? Ili je to danas naprosto nezanimljivo?
Možda stoga što "ispovijednoj" umjetnosti nedostaje komunikativnosti, a djelo koje ne komunicira guta vlastiti rep i vraća se u crnu rupu. Iako vrišti, ono se sudara samo s vlastitim zrcalom, jer element poistovjećenja nije dovoljan da bi neko djelo postalo zaokruženo u putanji sender – channel – receiver.

Da li je issue u statusu tranzicijske nam zemljice koja nastoji usisati prevladavajuće trendove Zapada?

Je li riječ o tome da smo država u kojoj većina jedvice spaja kraj s krajem, pa takve "egzibicionističke eskapade" ona tumači kao (post/neo)dekadenciju koja je sama sebi svrhom? (Recepcija Elkice bila je ravna nuli, ili u rangu histerične egzotike i izdrkavanja).


Kod nas se većina izložbi temelji na kustoskoj koncepciji koja nastoji "preispitati društvenu odgovornost autora, koji, pak, preispituje kontekst i društveni trenutak (Genius loci/Genius saeculi) u kojemu stvara" (citat iz teksta jednog natječaja).

Između ostalog, jesam li ja loša umjetnica (ili neumjetnica) ako me paralizira bilokakva uvjetovanost i zadani okvir od strane "autoriteta", u ovom slučaju, kuratora koji poput strogih profesora daju zadatak, a ja ga moram ispuniti? Recimo, bojim se uopće nagovijestiti, a kamoli garantirati da sam iole sposobna ocrtati i reflektirati taj "društveni trenutak", budući da se moja umjetnost rađa prvobitno iz utrobe i intimnih komora i tek joj naknadno mogu prilijepiti nekakve globalne reference, možda najviše pitanja (post)feminizma. Tj., ta društvena "važnost" rađa se, raste, prepoznaje paralelno s porađanjem mojeg (ne)djela.

I primijetila sam da u inozemstvu nemaju nikakvih problema s prihvaćanjem tih tobože šokantnih artističkih manifestacija osobnih bakljaža (govorim isključivo o onim djelima kojima je inicijalna komornost u kombinaciji s eksplicitnošću gola nužnost, a ne žudnja za šokiranjem, naprotiv, a ne o Eminici i sličnim lovatorima).


Možda sam anakrona ili neupućena ili intelektualno lijena, ali meni su puko suho sociološko istraživanje, ankete, upitnici i sl. koji također pripadaju domeni arta, nezanimljivi i nelibidinozni (ne mislim, bar ne isključivo, na seksualnost), iako razumijem njihov sadržaj i svrhu. Fali mi mesa, safta. Ili, patetično, duha. A možda je sve uistinu korespondencija s aktualnim trenutkom: gubitak duše (neki bi samu tvrdnju njezina postojanja ismijali) = robotizacija, cerebralnost, cinizam, suhoća, frigidnost, smrt svega, svijet odlazi u kurac itd.

Još jedan problem: aspekt uživljavanja i projiciranja u djelo/akciju/performans itd. je žestoko podcijenjen, aspekt emocija etiketiran kao plačipičkastost koja umanjuje vrijednost djela: poruka mora biti jasna u smislu da je jednocrtna, laserska, puca direktno na intelekt, a razrješenje nikad nije preispitivanje sebe i čitavog svog bića (i intimnog, i javnog) pod dojmom djela, već racionalna po(d)uka koja potiče na djelovanje čija je kvaliteta i jedina dimenzija isključivo društveno-politička osviještenost/korisnost/usmjerenost/efikasnost.

Nemam ništa protiv lapidarnog i eliptičnog koncepta (u smislu čiste ideje lišene bilokakve (s)likovne dimenzije) koji me može dirnuti i kojeg smisao i poruku mogu naslutiti i bez da pročitam objašnjenje u katalogu. (Za cinike je i ovo "dirnuti" blasfemija, ali who cares...)

Ali čemu toliki otpor prema djelima koja emotivno preplavljuju, koja sadrže višak (bilo informacija ili značenja)? (Nije li taj višak u očima/trbusima/glavama publike koja ne može podnijeti "potresenost"? Zašto su (pretjerane) emocije predmet gađenja? Ili osobne emocije, a svaka može pronaći svoje zrcalo u onom koji gleda/prima, iako se on od toga stoički ograđuje? Može li se to dovesti u relaciju da je danas opsceno, "uvredljivo", degutantno upravo ono što bi se, da se dovede do krajnosti, moglo okarakterizirati kao sentimentalizam, da nema tih regulatora u sadržaju djela kao što su karnalnost, elementi nasilja ili neki profinjeniji elementi kao što su ocakline ironije i sl.? Mora li svaka emocija inducirana psihičkim potresom proći kroz neki debeli filtar i ubiti svoju sirovost te svaku naznaku doslovnosti da bi bila prihvaćena kao hvalevrijedna?

Emocija = ljigež ili pak nasilje nad publikom?
Tijelo = pornografija? ili sedukcija, lakši put? (neke se stvari mogu izraziti samo manipulacijom tijelom, tijelom kao instrumentom ili tijelom – medijem) (OK, ovo je pitanje totalno passé, preskočiti)
Bol = patetika, past tense, ne postojiš, ne želim znati, zaključati, slabost, tvoj problem, krama iz ropotarnice romantizma?(Drugo je riječ BOL koju Stilinović repetitivno ispisuje, zamjenjujući je sa svakim drugim pojmom iz rječnika)

Dakle, da li je svako umjetničko djelo(vanje) koje kroz svoj princip izvrnute rukavice ili fizičko-emotivno-psihičkog tijela bez kože, a uključuje svojevrsni nijemi vrisak, luksuz za artiste koji žive u relativnom obilju (Zapada), pa im je "dopušteno" baviti se takvim krpanjem duševnog splittinga i inim "drkanjima" (koja itekako mogu imati i šire odjeke, npr. propitivanje položaja žene u još uvijek predominantno muškom svijetu)?

Je li problem što ovdašnji prevladavajuće primitivni mentalitet takvoj umjetnosti pristupa masturbatorsko-voajerski, a "educirani i osviješteni" zapadnjaci ipak vide iza površine? (Možda ovdje zvučim pristrano, naivno i idealizirajuće). Tipično za Vlastu Delimar: "debela stara luđakinja s trbušinom i obješenim sisama" (gleda se tijelo, ne kontekst), a kad je riječ o kakvom mladom, naglašeno erotičnom i izazovnom tijelu (usprkos tome što je ono samo medij za isporuku "onog iza i ispod"), slijedi optužba za samoreklamu.

Itd.

.....................

Znam da sam kaotična i da meljem, ali ako itko ima strpljenja, neka mi fino objasni neke stvari.
Veronique is offline  
Odgovori s citatom
Old 01.02.2009., 14:11   #2
Preporucio bih malo jednostavniji stil pisanja.
Vidim da te mnoge stvari zabrinjavaju i trošiš mnogo vlastite energije na promišljanje o problematici recepcije umjetnosti kod publike. Vrlo kratko i jasno: manje filozofiraj, vise radi/stvaraj!
Vidio sam vlastitim očima kako intelektualna podloga dominira nad vizualnim/likovnim u djelu i to je žalibože, golemi utrošak boje i platna, i moga vremena.
Quote:
Veronique kaže: Pogledaj post
Možda stoga što "ispovijednoj" umjetnosti nedostaje komunikativnosti, a djelo koje ne komunicira guta vlastiti rep i vraća se u crnu rupu. Iako vrišti, ono se sudara samo s vlastitim zrcalom, jer element poistovjećenja nije dovoljan da bi neko djelo postalo zaokruženo u putanji sender – channel – receiver.
Ne možeš biti dalje od istine. Svako djelo, bilo ono i najgori kič koji se prodaje na placu, djeluje kao komunikativan medij. Ono daje informacije, bez obzira kakve one bile.
Quote:
Veronique kaže: Pogledaj post
Je li riječ o tome da smo država u kojoj većina jedvice spaja kraj s krajem, pa takve "egzibicionističke eskapade" ona tumači kao (post/neo)dekadenciju koja je sama sebi svrhom?
Kod nas se većina izložbi temelji na kustoskoj koncepciji koja nastoji "preispitati društvenu odgovornost autora, koji, pak, preispituje kontekst i društveni trenutak (Genius loci/Genius saeculi) u kojemu stvara" (citat iz teksta jednog natječaja).
Umjetnost je odavno postala sama sebi svrhom, ukoliko nije politički angažirana. Nije samo kod nas, i drugdje se postavljaju izložbe koje se temelje na društvenoj osnovi. Ne vidim u tome ništa loše.
Quote:
Veronique kaže: Pogledaj post
Između ostalog, jesam li ja loša umjetnica (ili neumjetnica) ako me paralizira bilokakva uvjetovanost i zadani okvir od strane "autoriteta", u ovom slučaju, kuratora koji poput strogih profesora daju zadatak, a ja ga moram ispuniti?
Uvijek možeš organizirat svoju samostalnu izložbu neovisno o njihovim mišljenjima.
Quote:
Veronique kaže: Pogledaj post
I primijetila sam da u inozemstvu nemaju nikakvih problema s prihvaćanjem tih tobože šokantnih artističkih manifestacija...
Mislim da je tu stvar više o većem broju umjetnika, kritičara, razvijenom umjetničkom tržištu, gdje se konkurencija pozdravlja.

Quote:
Veronique kaže: Pogledaj post
Možda sam anakrona ili neupućena ili intelektualno lijena, ali meni su puko suho sociološko istraživanje, ankete, upitnici i sl. koji također pripadaju domeni arta
E ovo baš ne razumijem. Molio bih te da mi razjasniš.

Quote:
Veronique kaže: Pogledaj post
Nemam ništa protiv lapidarnog i eliptičnog koncepta (u smislu čiste ideje lišene bilokakve (s)likovne dimenzije) koji me može dirnuti i kojeg smisao i poruku mogu naslutiti i bez da pročitam objašnjenje u katalogu.
E ja baš imam nešto protiv djela koja su lišena bilo kakve likovne/formalne karakteristike. Schopenhauer je rekao da je suhi pojam lako determinirati riječima, pa prema tome bilo kakvo izigravanje koje ima za cilj priopćiti nekakav pojam ili ideju koja se temelji na pojmu, potpuno bespotrebno. Mislim da bi bilo puno pametnije zakupiti mali prostor u dnevnim novinama i dati tu poruku, nego utrošiti vremena i novaca pokušavajući ljudima objasniti tu poruku. To mi je neučinkovito poput pantomimičara koji pokušava ispričati knjigu.
__________________
Podijelio bih s tobom otkrivenje koje sam ovdje doživio. Došlo mi je dok sam klasificirao vašu vrstu i shvatio sam...da vi zapravo niste sisavci. Svaki sisavac na ovom planetu nagonski razvija prirodnu ravnotežu s okolišem oko sebe. Ali vi ljudi ne. Dođete na neko područje i razmnožavate se...i razmnožavate dok ne potrošite sve prirodne resurse. Preživljavate jedino tako da se širite u novo područje. Na ovom planetu postoji još jedan organizam koji se isto ponaša. Znaš koji je to? Virus.
-doom is offline  
Odgovori s citatom
Old 06.02.2009., 00:57   #3
Quote:
Veronique kaže: Pogledaj post
Između ostalog, jesam li ja loša umjetnica (ili neumjetnica) ako me paralizira bilokakva uvjetovanost i zadani okvir od strane "autoriteta", u ovom slučaju, kuratora koji poput strogih profesora daju zadatak, a ja ga moram ispuniti? Recimo, bojim se uopće nagovijestiti, a kamoli garantirati da sam iole sposobna ocrtati i reflektirati taj "društveni trenutak", budući da se moja umjetnost rađa prvobitno iz utrobe i intimnih komora i tek joj naknadno mogu prilijepiti nekakve globalne reference, možda najviše pitanja (post)feminizma. Tj., ta društvena "važnost" rađa se, raste, prepoznaje paralelno s porađanjem mojeg (ne)djela.
morat ces mi oprostit sta sam se od mamutskog teksta uhvatila bas ovoga ali me najvise "ubolo" ili u prijevodu, vec godinama postavljam sama sebi (i premda malo drugacije formulirano i uljepsano postavljam ipak takodjer i drugima) ovo isto pitanje (ako zanemaris postfeminizam) i napokon nalazim nekoga tko je kao i ja izgleda ispao iz globalne bajke ili kolektivnog sna zvanog suvremena umjetnost pa se cudi tom istom sistemu zadavanja i odradjivanja zadaca tj. umjetnickih projekata i ideja. u meni fizicki bliskim umjetnickim krugovima (ako ih uopce mogu tako nazvati), nisam nasla ni jednog pojedinca koji svoje stvaralastvo dozivljava kao kreativan cin sa svrhom (pro)nalaska, otkrivanja, saznavanja, produbljivanja shvacanja samog sebe, cjelokupnog okruzenja oko sebe i samog (manje ili vise) likovnog jezika i govora, naprotiv, tu se vec sve zna, i prije nego sto se zapocme sa bilo kakvim radom vec postoji unaprijed odredjen citav set pravila i razloga koji opravdavaju samo taj i takav rad i koji naravno mora aktivno problematizirati opet citav niz drustvenih i inih pojava.. isto tako ces mi morat oprostit jos uvijek studentsku perspektivu mojih recenica ali jednostavno nemogu zanemarit pranje mozga od strane profesorskih autoriteta u tom pogledu da, citiram "nemozes raditi ono sta ti dodje, nego ono sto je dobro", a pojam dobro znaci nevjerojatno detaljno isplaniranu ideju i izvedbu iste te zatim odradjivanje svega toga kao po sabloni. slazem se da odgovornost i profesionalizam mora biti na razini, kao i u svakom zanimanju i poslu, ali zar to nije moguce i sa malo vecim unosenjem sebe i svoga emotivnog bica (nasuprot onog intelektualnog protiv kojeg nemam nista, dapace, ali koje po meni- koliko se inzistira na njemu- vec pomalo zalazi u sferu znanstvenog i bjezi iz podrucja umjetnickog). pitanje je zasto bi morala nalaziti teme oko sebe za integrirat ih i "obradjivat" u umjetnost, buduci sam dio ovog istog svijeta i vremena, zar moja osobna pitanja nisu dio pitanja i problema oko kojih bi se mi umjetnici trebali toboze aktivirati i s njima uskladit. naravno da na mene kao pojedinca utjece niz suvremenih drustvenih cinjenica ali i ja kao pojedinac sam dio tog drustva a ako vecina i nije u stanju razumjeti moje osobne dileme/dvojbe/razdore/itd itd stajalista sam da umjetnicko djelo ako vec komunicira sa publikom onda jace rezonira sa promatracem na emotivnoj razini nego na intelektualnoj i/ili estetskoj. ili priprostim jezikom receno, umjetnost je uvijek osobna, i onda kada govori o nekom ili necem drugom i drugo - znam da je moja glava puna sjecanja na ona djela koja su me "takla u dusu" a ona za koje sam pomislila "ah dobra ideja" ne sjecam se imena, a cesto ni samog djela. stoga mi nije jasno zasto se to toliko nijece danas.
__________________
do not disturb
Azar'i is offline  
Odgovori s citatom
Old 08.02.2009., 20:25   #4
Quote:
androdoom kaže: Pogledaj post
Umjetnost je odavno postala sama sebi svrhom, ukoliko nije politički angažirana. Nije samo kod nas, i drugdje se postavljaju izložbe koje se temelje na društvenoj osnovi. Ne vidim u tome ništa loše.

Naravno da sve što nastaje u datom trenutku i društvenom kontekstu svjedoči o vremenu u kojem je iznjedreno, bilo svjesno ili ne, i samim time se "temelji na društvenoj osnovi", ali govorim o onome što upravo i tebi smeta: forsiranje intelektualne podloge i intencije nauštrb samog djela koje se sastoji i od te "mentalne", i od (anti)estetske, i od emotivne, pa i čulne dimenzije, dakle, kompleksan je entitet.
No možda sam samo iznimno osjetljiva na te pojmove preispitivanja, propitivanja itd. baš zato što u objašnjenju vlastitog rada (prilikom prijave za izložbu) uvijek skrenem u poetizaciju, pa mi i sam tekst dođe kao samostalni art, tj. svojevrsna pjesma u prozi , usprkos mojim naporima da budem sažeta, egzaktna i kirurški precizna, da svoj rad promotrim savršeno objektivno i s hladne distance, da glumim sociologa, antropologa, psihoanalitičara i teoretičara umjetnosti u istom paketu, i ustvrđujem kako sam željela reći to, to i to i komentirati tu i tu društvenu pojavu/anomaliju, što je, dakako, nemoguće i u konačnici, bespotrebno, jer bi se inače iz čitave papazjanije izrodio pamflet, umjesto da rad većinom govori/prede/viče/mrnjauče/cvrkuće/rogobori sam za sebe.
Veronique is offline  
Odgovori s citatom
Old 08.02.2009., 20:32   #5
Quote:
Veronique kaže:
Možda sam anakrona ili neupućena ili intelektualno lijena, ali meni su puko suho sociološko istraživanje, ankete, upitnici i sl. koji također pripadaju domeni arta

E ovo baš ne razumijem. Molio bih te da mi razjasniš.



Priznajem, tu sam se poskliznula, mea maxima culpa. Primjerice, Andrea Kulunčić... ali i njezin rad itekako ima vizualnu dimenziju i formalni aspekt mimo pukog pojma.
Veronique is offline  
Odgovori s citatom
Old 08.02.2009., 20:41   #6
Quote:
Azar'i kaže: Pogledaj post
morat ces mi oprostit sta sam se od mamutskog teksta uhvatila bas ovoga ali me najvise "ubolo" ili u prijevodu, vec godinama postavljam sama sebi (i premda malo drugacije formulirano i uljepsano postavljam ipak takodjer i drugima) ovo isto pitanje (ako zanemaris postfeminizam) i napokon nalazim nekoga tko je kao i ja izgleda ispao iz globalne bajke ili kolektivnog sna zvanog suvremena umjetnost pa se cudi tom istom sistemu zadavanja i odradjivanja zadaca tj. umjetnickih projekata i ideja. u meni fizicki bliskim umjetnickim krugovima (ako ih uopce mogu tako nazvati), nisam nasla ni jednog pojedinca koji svoje stvaralastvo dozivljava kao kreativan cin sa svrhom (pro)nalaska, otkrivanja, saznavanja, produbljivanja shvacanja samog sebe, cjelokupnog okruzenja oko sebe i samog (manje ili vise) likovnog jezika i govora, naprotiv, tu se vec sve zna, i prije nego sto se zapocme sa bilo kakvim radom vec postoji unaprijed odredjen citav set pravila i razloga koji opravdavaju samo taj i takav rad i koji naravno mora aktivno problematizirati opet citav niz drustvenih i inih pojava.. isto tako ces mi morat oprostit jos uvijek studentsku perspektivu mojih recenica ali jednostavno nemogu zanemarit pranje mozga od strane profesorskih autoriteta u tom pogledu da, citiram "nemozes raditi ono sta ti dodje, nego ono sto je dobro", a pojam dobro znaci nevjerojatno detaljno isplaniranu ideju i izvedbu iste te zatim odradjivanje svega toga kao po sabloni. slazem se da odgovornost i profesionalizam mora biti na razini, kao i u svakom zanimanju i poslu, ali zar to nije moguce i sa malo vecim unosenjem sebe i svoga emotivnog bica (nasuprot onog intelektualnog protiv kojeg nemam nista, dapace, ali koje po meni- koliko se inzistira na njemu- vec pomalo zalazi u sferu znanstvenog i bjezi iz podrucja umjetnickog). pitanje je zasto bi morala nalaziti teme oko sebe za integrirat ih i "obradjivat" u umjetnost, buduci sam dio ovog istog svijeta i vremena, zar moja osobna pitanja nisu dio pitanja i problema oko kojih bi se mi umjetnici trebali toboze aktivirati i s njima uskladit. naravno da na mene kao pojedinca utjece niz suvremenih drustvenih cinjenica ali i ja kao pojedinac sam dio tog drustva a ako vecina i nije u stanju razumjeti moje osobne dileme/dvojbe/razdore/itd itd stajalista sam da umjetnicko djelo ako vec komunicira sa publikom onda jace rezonira sa promatracem na emotivnoj razini nego na intelektualnoj i/ili estetskoj. ili priprostim jezikom receno, umjetnost je uvijek osobna, i onda kada govori o nekom ili necem drugom i drugo - znam da je moja glava puna sjecanja na ona djela koja su me "takla u dusu" a ona za koje sam pomislila "ah dobra ideja" ne sjecam se imena, a cesto ni samog djela. stoga mi nije jasno zasto se to toliko nijece danas.
Čemu prejudiciranje?


Na jednom tulumu upoznala sam djevojku koja poznaje nekolicinu persona koje su, navodno, od ALU dobile ozbiljan PTSP (u sebi sam se grohotom nasmijala, ali tko zna...), navodno zato jer tamošnji mentori učine sve da te izbace iz kolosijeka, jer te ili guraju u sljedbeništvo vlastite bjelosvjetske veličine što puca od taštine, ili uvjeravaju kako su ti pokušaji pogrešni, tutkajući te u kojekakve kalupe, pa počneš gubiti samopouzdanje i artistički identitet u nastanku, te se zablokiraš od silne sumnje u svoje kvalitete, poetiku, talente i sposobnosti. Riječju, mladim, nadobudnim ljubičicama isperu mozak.

Iako su meni ovakvi fatalizmi smiješni, možda u toj priči ima istine, ali sve ovisi o pojedincu, tj. o tebi.

Kad sam uvidjela kakve su preferencije i metode mog vlastitog mentora, naprosto sam na trećoj godini drastično prorijedila posjete ateljeu (klasi) na faxu i počela intenzivno raditi doma, gdje sam bila neusporedivo plodnija. Ionako se meni sviđalo sve ono što njemu nije, i obrnuto. Rad koji bi mene ispunjavao ponosom i koji bi predstavljao pravu mene, bivajući praktički moj testament potpisan krvlju njega uopće ne bi doticao, a neke drljotine koje sam sama prezirala emfatično bi favorizirao, postavljajući ih na pijedestal i tvrdeći kako bih se trebala razvijati u tom smjeru. Alarm! Čim uočiš takvu inkompatibilnost i nemogućnost komunikacije s profom, tjeraš na svoju drinu i kasnije se osjećaš sigurnije u svojoj koži. A educirati se uvijek možeš i bolje: u knjižnici sa stranim, stručnim časopisima. Ili mentora "varaš" s manje narrow-minded kolegama sa susjednog odsjeka

Ako ti se u startu ocrtavaju jasni obrisi onoga što želiš, sve ostalo postaje manje problematično i otrovno.
Veronique is offline  
Odgovori s citatom
Old 08.02.2009., 22:21   #7
Quote:
Veronique kaže: Pogledaj post
Naravno da sve što nastaje u datom trenutku i društvenom kontekstu svjedoči o vremenu u kojem je iznjedreno, bilo svjesno ili ne, i samim time se "temelji na društvenoj osnovi", ali govorim o onome što upravo i tebi smeta: forsiranje intelektualne podloge i intencije nauštrb samog djela koje se sastoji i od te "mentalne", i od (anti)estetske, i od emotivne, pa i čulne dimenzije, dakle, kompleksan je entitet.
Da, ali današnja umjetnost je ta koja dozvolja bilo kakve moguće umjetničke intervencije i istraživanja. ''Forsiranje intelektualne podloge'' je samo jedna kap u moru mogućih rješenja umjetnosti. Ne bi te to trebalo ugrožavati, niti na bilo koji način opredjeljivati tvoje radove.
A svaki rad je na neki način intelektualan ukoliko možeš ispričati priču, bilo ona sociološka, psihološka ili neka druga.
A što se tiče situacije na Akademijama, svi smo to već prošli ili još prolazimo.
Kod pojedinih slučajeva radi se o jakom obrambenom štitu koji je uzrokovan strahom od konkurencije...
__________________
Podijelio bih s tobom otkrivenje koje sam ovdje doživio. Došlo mi je dok sam klasificirao vašu vrstu i shvatio sam...da vi zapravo niste sisavci. Svaki sisavac na ovom planetu nagonski razvija prirodnu ravnotežu s okolišem oko sebe. Ali vi ljudi ne. Dođete na neko područje i razmnožavate se...i razmnožavate dok ne potrošite sve prirodne resurse. Preživljavate jedino tako da se širite u novo područje. Na ovom planetu postoji još jedan organizam koji se isto ponaša. Znaš koji je to? Virus.
-doom is offline  
Odgovori s citatom
Old 08.02.2009., 23:10   #8
Quote:
androdoom kaže: Pogledaj post
Da, ali današnja umjetnost je ta koja dozvolja bilo kakve moguće umjetničke intervencije i istraživanja. ''Forsiranje intelektualne podloge'' je samo jedna kap u moru mogućih rješenja umjetnosti. Ne bi te to trebalo ugrožavati, niti na bilo koji način opredjeljivati tvoje radove.
A svaki rad je na neki način intelektualan ukoliko možeš ispričati priču, bilo ona sociološka, psihološka ili neka druga.
A što se tiče situacije na Akademijama, svi smo to već prošli ili još prolazimo.
Kod pojedinih slučajeva radi se o jakom obrambenom štitu koji je uzrokovan strahom od konkurencije...

Nda, ali čime to mlada, rosna, prpošna i zaigrana tigrica može ugrožavati starog, priznatog jarca kojeg traže u Americi na taj način da me isti čovjek oduševljeno bodri i cinično spušta? Meni su ljubomora i konkurencija između različitih poetika, formalno-sadržajnih opredjeljenja, idejnih obojanosti, generacija i sl. smiješne i dozlaboga apsurdne, osim ako zaista nije riječ o tome da smo kaljužasto selo u kojem se svi poznaju... Jebiga, dvosjekli mač uzaludnog pokušaja debate sa supatnicima po struci i izvlačenja nekih korisnih informacija radi lakšeg lansiranja u orbitu...

Imaš praf, manje filozofije, više rada i stava "Boli me kita, genije sam i svijet mi je pod nogama"
Veronique is offline  
Odgovori s citatom
Old 09.02.2009., 20:46   #9
Quote:
Veronique kaže: Pogledaj post
Nda, ali čime to mlada, rosna, prpošna i zaigrana tigrica može ugrožavati starog, priznatog jarca kojeg traže u Americi na taj način da me isti čovjek oduševljeno bodri i cinično spušta?
Uvijek me fascinira činjenica kako se drzava od nekih 4 ipo milijuna stanovnika nadmeće genijalnošću državi od oko 300 milijuna.
Bit će da oni imaju manje od, koliko ?, 2,3 sata likovnog tjedno, koliko mi imamo.
__________________
Podijelio bih s tobom otkrivenje koje sam ovdje doživio. Došlo mi je dok sam klasificirao vašu vrstu i shvatio sam...da vi zapravo niste sisavci. Svaki sisavac na ovom planetu nagonski razvija prirodnu ravnotežu s okolišem oko sebe. Ali vi ljudi ne. Dođete na neko područje i razmnožavate se...i razmnožavate dok ne potrošite sve prirodne resurse. Preživljavate jedino tako da se širite u novo područje. Na ovom planetu postoji još jedan organizam koji se isto ponaša. Znaš koji je to? Virus.
-doom is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.02.2009., 01:50   #10
andro, 'mi' imamo 1 sat likovnog tjedno

Veronique, ako si još na faksu, rano ti se uzbuđivati što ne prolaziš na natječajima. tek si počela.

ali na stranu racionalizacije te vrste, 'ispovjedna' umjetnost u hrvata nije u modi. donekle se i tolerira muškim autorima, ali ženama - nipošto!

pripremi se na krvavu bitku

btw, zašto si u klasi profesora s kojim ne dijeliš poetiku?

sviđa mi se uvodni post, još na ovom forumu nisam vidjela da je netko pisao tako ozbiljno o problemima suvremene vizualne umjetnosti u kroaciji
nadam se da će tema opstati.
I n n o c e n t is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.02.2009., 14:25   #11
Quote:
I n n o c e n t kaže: Pogledaj post
andro, 'mi' imamo 1 sat likovnog tjedno

Veronique, ako si još na faksu, rano ti se uzbuđivati što ne prolaziš na natječajima. tek si počela.

ali na stranu racionalizacije te vrste, 'ispovjedna' umjetnost u hrvata nije u modi. donekle se i tolerira muškim autorima, ali ženama - nipošto!

pripremi se na krvavu bitku

btw, zašto si u klasi profesora s kojim ne dijeliš poetiku?

sviđa mi se uvodni post, još na ovom forumu nisam vidjela da je netko pisao tako ozbiljno o problemima suvremene vizualne umjetnosti u kroaciji
nadam se da će tema opstati.

1. Diplomirala prije šest godina
2. Na nekim natječajima prolazim, na nekima ne, kao i svi, samo što sam nadobudna i vrlo osjetljiva na pitanja koja se tiču ljubljenog mi zvanjca
3. Mentora birala napamet, jer sam bila ošamućena ljubavnim omaglicama i drogirana ludim provodima Danas je mrtav.
4. Izlagala sam i ja u Americi, pa i Aziji (putujuća izložba), ali sam malce prenesigurna u sebe: bojim se da me kustosice ne ucjene na grupni lezboseks, da me ne prime na one manifestacije o kojima najviše sanjam, da me namjerno ne bace na marginu, da ću se morat iskurvat, isprodat, izreklamirat skandalima itd.
Veronique is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.02.2009., 14:59   #12
a onda sve znaš
btw, ne boj se kustosica, ja mislim da bi im dobro došlo da zaorgijaju koji put, možda bi izlječile kroničnu upalu metli u guzčicama.
I n n o c e n t is offline  
Odgovori s citatom
Old 10.02.2009., 22:31   #13
Quote:
I n n o c e n t kaže: Pogledaj post
a onda sve znaš
btw, ne boj se kustosica, ja mislim da bi im dobro došlo da zaorgijaju koji put, možda bi izlječile kroničnu upalu metli u guzčicama.

Zapravo me najviše iritira to forsiranje "uspjeha", ta laktaroška i očajno isprazna pseudoambicioznost; kad sam bila čista i neiskvarena kao jezerska djevica, naprosto sam uživala u onome što radim. Krvlju, plućima, bubrezima, zmijama pulpe, iz prepona i vršaka rascvalih noktiju. Ali onda netko uoči tvoj talent i zasikće: Ti MORAŠ postati zvijezda. Ili: ako ne budeš rintala, crnčila i konjčila više, PROPAŠĆEŠ. Ili: prestići će te (naravno, oni koji su, oh so in - like I care...) Kakve su to stupidne borderline-style, black and white, moon and sun predodžbe, o onome što vrijedi u životu i čovjeka ispunjava? Ako ja želim da me se dvije godine ostavi na miru, odmah se razližu zli jezici kao muhare nakon kiše.



(Pričuckam sama sa sobom )
Veronique is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.02.2009., 12:41   #14
Quote:
Veronique kaže: Pogledaj post
Ili: ako ne budeš rintala, crnčila i konjčila više, PROPAŠĆEŠ.
eh, zato je lijepo biti konceptualni umjetnik

I n n o c e n t is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.02.2009., 13:29   #15
Forsiranje uspjeha je, u većini slučajeva, težnja položaju u kome možeš radit ono što voliš i živjeti od toga. Pa ne može se živjeti od zraka.
Konkurentnost, koliko shvaćam, je nešto dobro što te tjera da radiš bolje.
Umjetnička struka je po tome posebna jer ima mnogo onih koji žive u oblacima.
Istina je da smo svi jedni drugima konkurentni i od toga ne treba bježati. Nismo toliko daleko od čopora vukova, odnosno slični smo i drugim branšama u kojem veći jedu manje na tržištu.
Uvijek se vraćam na materijalnu situaciju jer je ona neizbježna. Recimo da sam samo realan.
__________________
Podijelio bih s tobom otkrivenje koje sam ovdje doživio. Došlo mi je dok sam klasificirao vašu vrstu i shvatio sam...da vi zapravo niste sisavci. Svaki sisavac na ovom planetu nagonski razvija prirodnu ravnotežu s okolišem oko sebe. Ali vi ljudi ne. Dođete na neko područje i razmnožavate se...i razmnožavate dok ne potrošite sve prirodne resurse. Preživljavate jedino tako da se širite u novo područje. Na ovom planetu postoji još jedan organizam koji se isto ponaša. Znaš koji je to? Virus.
-doom is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.02.2009., 13:52   #16
nisam nikada doživljavala umjetnost kao sredstvo opstanka
ja ju smatram svojom duhovnom djelatnošću.
I n n o c e n t is offline  
Odgovori s citatom
Old 11.02.2009., 15:56   #17
Mislim na one koji se profesionalno bave time. Znaci ili kao samostalni umjetnici ili kao djelatnici u odgojno-obrazovnim ustanovama.
Ne govorim o umjetnosti kao hobiju.
__________________
Podijelio bih s tobom otkrivenje koje sam ovdje doživio. Došlo mi je dok sam klasificirao vašu vrstu i shvatio sam...da vi zapravo niste sisavci. Svaki sisavac na ovom planetu nagonski razvija prirodnu ravnotežu s okolišem oko sebe. Ali vi ljudi ne. Dođete na neko područje i razmnožavate se...i razmnožavate dok ne potrošite sve prirodne resurse. Preživljavate jedino tako da se širite u novo područje. Na ovom planetu postoji još jedan organizam koji se isto ponaša. Znaš koji je to? Virus.
-doom is offline  
Odgovori s citatom
Old 12.02.2009., 16:09   #18
ni ja.
I n n o c e n t is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 13:34.