Najljepše ljubavne pjesme poznatih pjesnika

[bariole]

ezra kaže:
asdf jklč

duboko

[dolores_haze]

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moju sudbinu.

Hoću da živiš dok te,uspavan,čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koji smozajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje,rascvjetana,

da bi dostigla sve što ti ljubav moja naređuje,
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju.

[dolores_haze]

Od tolike ljubavi moj život postade ljubičast
i pođoh od nemila do nedraga,kao slijepa ptica,
sve dok ne stigoh do tvog prozora,prijateljice moja:
ti si tada čula zvuk razbijena srca

i tamo se iz magle podigoh na tvoje grudi,
nestvaran i ne znajući pođoh prema tornju žita,
pojavih se da bih živio između tvojih ruku,
podigoh se iz mora prema tvojoj radosti.

Nitko ne može reći to što ti dugujem,jasno je
to što ti dugujem,ljubavi,i jeste kao korijen
rođen u Araukaniji,to što ti dugujem,ljubljena.

I bez sumnje je zvjezdano sve to što ti dugujem,
to što sam ti dužan zdenac je šumskog područja
u kome vrijeme sačuva svoje skitničke munje.

[Tuta Bugarin]

Ja te obožavam

Ja te obožavam kao nebo noću,
O posudo tuge, i tvoju mirnoću
Ja ljubim sve više što mi bježiš dalje
Pa i makar mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.

U divljem naletu nasrćem i skačem
I k'o crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je draga, u očaju slijepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.

Charles Baudelaire

posebno druga strofa...

[dolores_haze]

Tuta Bugarin kaže:
Ja te obožavam

Ja te obožavam kao nebo noću,
O posudo tuge, i tvoju mirnoću
Ja ljubim sve više što mi bježiš dalje
Pa i makar mislim da te tama šalje
Da bi ironično razmak povećala
Što ga je do neba već priroda dala.

U divljem naletu nasrćem i skačem
I k'o crv lešinu ne bih dao jačem!
I meni je draga, u očaju slijepom,
Čak i ta hladnoća što te čini lijepom.

Charles Baudelaire

posebno druga strofa...

jako lijepo.posebno druga strofa.

[Mayflower]

Žene pod orahom

U predvečerje pred kućom krošnje mirišu
I toplo se mlijeko puši iz punih muzlica.

Pod orahom sa lišćem širokim
Mlade žene vezu marame.

Ja prolazim pokraj njih, zbunjen i neveseo,
I pozdravljam.
Njihove se kose kao žitno klasje zatalasaju.
One spuste vez na koljena.

I slatko mi se smiješe, bezbrižno:
I ona s crnim očima, i baršunastim,
I ona s očima zelenim
Kao trava proljetna poslije kiše.

Odlazeći od njih, zanesen,
Mene muče vrele žudnje.

Mene more misli uzaludne
Na te mlade žene pod orahom.

Dragutin Tadijanović

Karakala kaže:
Otvaram topic o najljepsim ljubavnim pjesmama poznatih pjesama.
Otvaram ga s mozda najboljim.

Pablo Neruda

Ove noći

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomicne oci.

Ove noći mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.

Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.

Nije vazno sto moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita I ona nije uz mene.

Ista noc odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pisem.

Pablo neurda je jedan od najjacih pisaca ljubane pojezije imala sam jednu knjigu od njega procitala je i mislim da sam shvatila dosta toga poucnog uopsteno o ljubavi i zivotu svaka ti cas za taj topic odusevila si me ili odusevio

[dolores_haze]

Pođimo,Ciganko moja,crna ljubavi moja;
potamnjela je put tvoja i oči su tvoje crne;
noge su ti išarane i masna je kosa tvoja;
sva si crna,sva si divlja,o crna ljubavi moja.

Ljubim krik iz očiju tvojih i ljubim krik iz grudiju tvojih;
u njemu je ljubav naša i u boli se ljubi žena i bol rađa djecu,
o gola ljubavi moja.

Velika si u slobodi i veća je ljubav naša,
naša ljubav tamna ko šuma i krvava ko božanstvo;
žena je moja prva od žena:crna ko noć,tajanstvena ko oblak,
divlja ko cjelov moj i prevratna ko stihovi moji.

Naša će ljubav biti kaos:mutna i izmiješana i ljudi joj
ne nađoše dolične riječi
mi ćemo se cjelivati goli i topli i štipaj će biti krvava
pjesma naša;
čupat ću ti kose,a ti ćeš tiskati oči svoje u dušu moju i
bijes će biti prokleta pjesma naša;
svijat ćemo se ko zmija i plaziti ko ideal - i tragika će
biti očajna pjesma naša;
zatravit će nas ljubav naša - šibat će nas strahotom i
bol će biti grozna pjesma naša;
šuma će biti hram naš i trava postelja naša - kaos
božanstvo naše
a duše naša žrtva.

[dolores_haze]

Iz kaosa će se izviti dijete,naše dijete - o nezakonska
ženo moja i nezaknska ljubavi moja;
i njegovo će ime biti:nezakonsko dijete;
i gacati će svijetom gladno ko strast naša,prokleto ko
pjesma naša
i krvavo ko ljubav naša;
i lomit će se kletva na nj i neće imati među ljudima mjesta;
proklinjat će i oca i majku i ljubav njihovu,a psovku će
dizati od ljudi do boga;
čemer će i groza drhtati kuda prođe noga njegova i neće
imati mrve suhog kruha;
hvatat će ga i vezati i zločin će biti hrana njegova.

Mrtav je svijet,ljubavi moja,i crno je u dosadi njegovoj;
mrtav je narod,ljubavi moja,i sanjiva je pjesma njegova;
suluda je šutnja,ljubavi moja,a šutnja je govor njihov;
gle,pospani su i zijev im je glazba dana;
njihova je duša prazna ko smijeh bludnica,a smijeh beživotan
ko slovo zakona;
zakoni su njihovi ko bog njihov - a nema srca božanstvo njihovo;
jednolična je žrtva njihova ko dim cigareta i miris njezin
ko miris strvine;
nema zvijezda na nebištu njihovom i oblaci su dugi;
njihovo je sunce blijedo ko mrtvačka svijeća i zidovi su
šuma njihova;
pusto je,crno,ljubavi moja,i dani su im jednaki ko misli;
nema nemira u njihovome oku i njihovo je oko ko oko krmače
nema bune u kretnjama njihovim i njihove su kretnje ko kretnje volova;
nema krvi u tijelu njihovom i prazna je duša njihova ko bog.

Tamo ćemo baciti dijete naše,o crna ljubavi moja;
onuda će gacati noge njegove i bljeskati psovka njegova;
tamo će drhtati plamen duše njegove:misao prevrata,kretnja
bune i dah srdžbe;
on će biti onaj,koji će buditi zaspale i uskrisivati mrtve;
i okovi će biti vjerenica njegova.

nezakonsko dijete naše,o nezakonska majko njegova -ć
bezimeno ko zločin i osamljeno ko glad!
I klicat ćemo glasom cjelova naših i punoćom krvi naše:
O bezimeni,naše si dijete!
I naš će klik biti klik zanosa i drskosti:ogroman ko vječnost,
strastven ko štipaji i zamaman ko žena u mraku šumskome.

Pođimo,Ciganko moja,crna ljubavi moja;
ljubit ćemo se u kaosu,a iz kaosa će nicati dijete,
dijete krvi naše,dijete duša naših,dijete života našega.

Pođimo,Ciganko moja,gola ljubavi moja;
i rodit ćemo dijete,bezimeno dijete;
i nadjest ćemo mu ime,najljepše ime od lijepih:
Prevrat će biti ime njegovo,o nezakonska ljubavi moja!

(Kamov)
Uf kako je ovo meni dobro....)

[Gorman]

Without warning
as a whirlwind
swoops on an oak
Love shakes my heart

(Sappho)

[anazus]

VOLIM TE

Sjedni.
Ne tu.
Preko puta.
Moram te vidjeti.
Ne, ne prekidaj me.
Suti.
Pusti me da ti kazem
ono sto sam vec trebala reci.
Kad trebas doci, bojim se tvog dolaska.
Zbog nedolaska.
Jer,
ako kasnis samo pet minuta
srce mi je u dlanu
i moja me ljubav ili mozda strah
boli.

I zato ne smijem kasniti.
Vec sutra moze biti kasno.
A nisam ti jos rekla
kako i koliko te volim.
Volim te tijelom, pokretima, pogledom, dodirima, rijecima.
Volim te smijehom i suzama.
Volim te tugom i brigama.
Ne. Ne gledaj me zastraseno.
Ljubav, ma kakva bila:
neispunjena, sretna, lakomislena i povrsna
prava i zauvijek...
Boli.

Kad dolazim, pitam se cekas li me.
Bojim se da jednog dana vise ne otvoris vrata.

Bojim se praznog stubista bez mirisa,
bez zvuka, svjetla.

A nisam ti rekao:
najvise se bojim vremena koje ne ceka.
A ja kasnim.

Volim te.
I volim sve sto si ti.

Tvoje oci pitajuce.
Tvoj smjesak oprastajuci.
Tvoj korak ohrabrujuci.
Volim tvoju nesigurnost.
I moja je najcesca.
Bore na tvom licu i moje su.
I u tom trajanju ne znam da li sam ucinio sve za tebe
ljubavi moja.

(Iskra Tanodi)

[tiger]

Otkako te ne volim
opet nocu kise moje...
izgubljeni zvuci, boje...
Ni sa kim ih ne dijelim.

Otkako te ne volim
neko mi iz vlaka mase...
prazno mi je, ali lakse...
Otkako te ne zelim
..................

[dolores_haze]

da sam prazan list
potuno čist
koristio bih puno puno deblji kist
i samo jake i šarene boje
da napišem ime
tvoje i moje
da sam prazna glava
potpuno zdrava
ne bih više ništa učio za badava
samo onol'ko kol'ko mi treba
da još ostanem paf
od tolikog neba

da se mogu k'o nekad
vratiti na početak
i biti onaj isti bahati dječak
ne bih forsirao neki ležeran stil
niti se trudio da uklopim
svoj svijet u ovaj svijet
svoje snove u raspored
riskirao bih svaki pokušaj
da zadržim taj osjećaj

samo za taj osjećaj
samo za taj osjećaj....

(za Wall-a i sve ostale koji su zadržali dijete u sebi )

[dolores_haze]

Tolike dane,ah,tolike dane,
videć te blisku i postojanu,
kako da platim,čime da platim?

Evo,proljeće krvožedno
u šumama se razbudilo,
lisice idu iz jazbina
i zmije sada rosu piju,
ja s tobom hodim među lišće,
izmeđ borova i tišine
i sebe pitam da l' tu sreću
treba da platim,kada i čime?

Poslije svih stvari koje vidjeh
hoću da uvijek tebe gledam
i poslije svega što dotakoh
put tvoju samo ticat želim,
tvoj smijeh naranče vazda volim
i sviđaš mi se kada spavaš.

Što da činim,ljubavi,ljubljena,
ja ne znam kako drugi vole,
ne znam kako se ljubljahu prije,
živim voleć te,gledajuć te,
zaljubljen posve jednostavno.

Svake večeri draža si mi.

Gdje li je sada? sebe pitam
kad mi iščeznu tvoje oči.
Koliko kasni! ljutit mislim.
Osjećam se i glup i tužan,
ti onda stigneš poput vjetra
koji dolijeće sa bresaka.

zato te volim i ne zato,
zbog mnogih stvari i malo stvari
i ljubav mora takva biti,
sveobuhvatna i odškrinuta,
i naročita i užasna,
i okićena i u crnini,
sva rascvjetana poput zvijezda
i neizmjerna kao cjelov.

(trnci,trnci....)

[dolores_haze]

ovdje te ljubim.
u tamnome borju vjetar se raspleće.
svjetlucanje mjeseca iznad nemirnih voda.
jednaki dani idu,jedan za drugim hita.

razbuđuje se magla u likove što plešu.
srebrni galeb od zapada se otkida.
ponegdje neko jedro.visoke,viskoe zvijezde.

ili crni križ nekog broda.
sam.
katkada osvanem,a duša mi bude vlažna.
zvoni i odzvanja daleko more.
to je luka.
ljubim te ovdje.

ovdje te ljubim i zalud te obzorje skriva.
ljubim te premda je sve ledeno oko mene.
katkada moji poljupci odlaze s lađama teškim
koje putuju morem tamo gdje stići neće.
znam,već sam zaboravljen ko ova stara sidra.
život je moj umoran od uzaludne gladi.
ljubim ono što nemam.oči su tvoje daleke.
moja se dosada bori sa sporim sutonima.
ali dolazi noć da mi zapjeva pjesme.
mjesec u pokret stavlja svoja kolesa sna.
tvojim me očima motre one najveće zvijezde.
i kako ja te ljubim,tako u vjetru borovi
svojim iglastim lišćem ime ti pjevat žele.

[Arijela]

Gospođa Kamači (Japan, 9. st.)


Onoga, koji zna za moju ljubav,
a ipak odlazi,
zaustavi, o drvo trešnjino!
I neka padnu tvoje latice
da zametu njegov put.

[dolores_haze]

Događa se da me umara biti čovjek.
Događa se da ulazim u krojačnice i kina,
uvenuo i nedokučiv,kao labud od klobučine,
koji plovi u vodi postanka i pepela.

Miris vlasuljarnica sili me da vrištim i plačem.
Hoću jedino odmor od kamena i vune,
hoću jedino da ne vidim zgrade ni perivoje,
ni trgovine,ni naočale,ni liftove.

Događa se da sam umoran od svojih nogu i nokata,
od svoje kose i od svoje sjene.
Događa se da me umara biti čovjek.

Ipak,divno bi bilo
prestrašiti bilježnika ubranim ljiljanom
ili ubiti časnu sestru zamahom uha.
Divno bi bilo
hodati ulicama sa zelenim nožem
i vikati sve dok ne umremo od leda.

Neću više da budem korijen u tminama,
klimav,ispružen,drhtav od sna,
u dubini,u mokroj utrobi zemlje,
upijajući i misleći,jedući svakog dana.

Neću više za sebe toliku nesreću.
Neću da i dalje budem korijen i grobnica,
pusto podzemlje,podrum s mrtvacima,
ukočen,umirući od bola.

Zato Ponedjeljak gori poput petroleja
kada me vidi da dolazim s mojim tamničkim licem
i urliče prolazeći kao ranjeni kotač
i prema noći upravlja korake goruće krvi.

I gura me u uglove,k vlažnim kućama,
k bolnicama,gdje kroz prozor padaju kosti,
k postolarskim radnjama s mirisom octa,
prema ulicama koje su strahovite kao ponori.

Ima ptica boje sumpora i strašnih iznutrica
što izbijaju iz vrata kuća koje mrzim,
ima zubala zaboravljenih u ibriku,
ima ogledala
koja bi morala plakati od stida i straha,
ima kišobrana posvuda,i otrova,i pupkova.

Ja prolazim s tišinom,s očima,s cipelama,
s bijesom,sa zaboravom,
koračam,prolazim kroz urede i ortopedske trgovine,
kroz dvorišta gdje rublje visi na konopu:
gaćice,ručnici i košulje što plaču
spore prljave suze.

[dolores_haze]

Svjetlošću svemira svakog se dana igraš.
Ti nježna gošćo moja,stižeš u cvijeću i vodi.
Ti si više od ove bijele glavice,koju
ko grozd svakog dana rukama svojim stišćem.

Nikome nisi slična otkako ja te ljubim.
Dopusti da te položim između žutih vijenaca.
Tko ti ispisuje ime slovima od dima
među zvijezdama juga?
Ah,pusti me da se sjetim kakva si bila onda
kad nisi postojala.

Vjetar naglo zaurla,u zatvoren prozor mi bije.
Nebo je mreža prepuna tamnih riba.
Svi vjetrovi ovdje pušu,svi odreda.
Kiša se razodijeva.

Prolaze u bijegu ptice.
Vjetar.Vjetar.
samo se ja boriti mogu protiv sile ljudi.
Oluja u hrpe zgrće suho lišće
i odvezuje čamce što noćas pristaše na nebu.

Ti si još ovdje.Ah,ti ne bježiš.
Ti ćeš mi odvraćati sve do poslijednjeg krika.
Privij se uz mene ko obuzeta strahom.
Ipak je kroz tvoje oči strgnula čudna sjena.

mala,još i sad mi donosiš cvjetove kozje krvi,
a čak su ti i grudi mirisne.
Dok tužan vjetar jezdi i ubija leptire,
ljubim te,i moja radost grize ti usta od šljive.

kako ti bješe teško dok si navikla na me,
na dušu mi samu i divlju,na ime koje progone.
Koliko puta vidjesmo blistavu Danicu
dok se ljubljasmo u oči
i svitanja kako se nad nama šire u kružne lepeze.

Moje su riječi
po tebi u milovanju rosile.
Odavna ljubljah ti tijelo od osunčana sedefa.
Čak vjerujem da si gospodarica svemira.
Donijet ću ti s planina radosno cvijeće copihues,
lješnjake mrke i šumske košare poljubaca.
HOĆU DA URADIM S TOBOM
ONO ŠTO PROLJEĆE RADI S TREŠNJAMA.

:))

[dolores_haze]

Ko bijela pčela opita medom,zujiš u mojoj duši
i zavijaš u laganim spiralama dima.

ja sam očajnik,riječ sam bez odjeka,
onaj što sve je izgubio i što je imao sve.

Poslijednji vezu,u tebi škripi moja posljednja čežnja.
Ti si posljednja ruža moga pustog polja.

O šutljivko moja !

Sklopi duboke oči,tamo se noć trza.
Ah,razodijeni tijelo drhtava kipa.

Imaš duboke oči u kojima noć širi
svoje cvjetne ruke i ružične skute.

Grudi ti naliče na dva bijela puža.
Leptir sjene dođe da zaspi sred trbuha tvoga.

O šutljivko moja!

Evo samoća u kojoj nisi prisutna.
Kiši.Vjetar morski tjera izgubljene galebove.

Mokrim ulicama bosonoga voda hoda.
kao oboljelo,lišće se tuži na stablo.

Pčelo bijela,odsutna,još zujiš u mojoj duši.
Oživljuješ u vremenu,šutljiva i krotka.

O šutljivko moja !

[dolores_haze]

ruke tvoje plamsaju
na ognjištu usred moga lica

ruke tvoje otvaraju mi dan

ruke tvoje cvetaju
u udaljenoj pustinji u meni
gde još nitko nije zakoračio

ruke tvoje sanjaju u mojima
san svih ozvezdanih ruku na svetu