Poremećaji iz spektra autizma - opća tema

[Crimson Petal]

SaveAss kaže:

ne pričajte (čitaj:ne "hvalite se") ovim poremećajem

a tko se hvali? i topik je poceo s aspergerom, a ne autizmom.

[SaveAss]

Crimson Petal kaže:

a tko se hvali? i topik je poceo s aspergerom, a ne autizmom.

Crizmon, čitaj ponovo...nije valjda sve zavraga...
Mislim, topla voda je već izmišljena

Ne bih rekla da je itko prozvan, uostalom to je najmanje bitno, ali ako ćemo o temi da ipak text pročitaš s razumijevanjem (no hard feelings)
Ajde pozdrav!

[Crimson Petal]

pa pitam te, tko se hvali?
ako se nitko ne hvali, zasto onda to spominjes? koga opominjes?

topik je poceo kao zezancija, rjesavali smo onaj test i usporedjivali rezultate. a onda ste rastegnuli autizmom. ali, ako smo nesto ustvrdili to je da ljudi s aspergerom ocito puno bolje funkcioniraju u drustvo od autista.

btw, it's crimson. no hard feelings.

[Crimson Petal]

ako nisi skuzila, ja sam pisala na jednom topiku, ali je on kasnije spojen s drugim topikom i onda je ispao kupus.

[SaveAss]

Crimson Petal kaže:

ako nisi skuzila, ja sam pisala na jednom topiku, ali je on kasnije spojen s drugim topikom i onda je ispao kupus.

Iskreno, nisam imala strpljenja čitati baš svaki post od riječi do riječi, ali neki su uz gomilu smileića popratili text o ovoj temi, što priznajmo, nije baš ok naspram onih koji to uistinu imaju. Usput, ne može se govoriti o ovom poremećaju odvojeno od autizma, jer on pripada njegovom spektru, no ljudima to baš i nije jasno. I nitko ih i ne traži da im bude(pa ne mora to svatko znati, hvala bogu, ljudi smo učimo dok smo živi.
No, kada sam pročitala ovaj topic pomislila sam kako je tema ozbiljna. Izgleda da sam se prevarlila. I to je moja greška.Ali čemu inače otvaranje teme o poremećaju da bi sve ispala šala? Kako na to gledati? Pazi, vidjela sam kakvi su životi ljudi s tim poremećajem i ne pada mi na pamet da o tome stvaram šaljive postove. No, svi smo drugačiji. Kao što rekoh, prevarila sam se što sam uopće pokušala objasniti što je to. Izgleda da je to nepotrebno ovdje.
(i dalje, no hard feelings! Pozdrav

(evo, mogu ja i izbrisati svoj prvi post, pa da se ljudi i dalje neometano zezaju i upituju jeli to pripada autizmu?)

[SaveAss]

(Crimson, jel onda brišem??) Ajde samo da pozdravim: dobar dan!)

[palottina]

Mom sinu je prvi put dijagnosticiran Aspergerov sindrom a kasnije nakon drugog testiranja visokofunkcijonalni autizam F 84.0
Moj sin nikad nije bio agresivan ni prema sebi a ni prema drugima i ima Q.I iznad prosjeka tako da puno toga sto ima jedna skupina on nema apsolutno i obrnuto. Kad vidim i citam o autizmu ne vidim ga a s druge strane ima vece probleme od Aspergera.Iz tog sam razloga napisala ono na postu ali sam mislila na najteze slucajeve.
Pozdrav

[Solskin]

Pozdrav svima.

Imam sina od 15 godina koji ima diagnosu AS od svoje 12-te godine.

Uvijek je bio posebno dijete. Mnoge stvari koje se ovdje opisuju ja mogu da prepoznam kod moga sina.

AS je blazi, najblazi vid autizma i osobe koje ga imaju su jako razlicite. Imaju razlicite simptome.

Ja nisam poznavala AS dok moj sin nije dobio diagnozu a kada sam naucila nesto o tome onda sam i prokontala da je to ustvar uvijek postojalo samo se nije smatralo tolikim problemom da se mora davati diagnoza. Uvijek je bilo takve djece i ljudi, i uvijek ce biti.
Po meni je razlika u tome sto su prije norme i ocekivanja od djece bila drugacija nego danas. S time danasnja djeca imaju i vise "obaveza" i tu se nasa djeca cesto gube jer nemaju dovoljno energije da sve to stignu i "pohvataju".

Ne vidim nista lose u tome sto se ovdje neki hvale sa diagnosom i sto su ponosni na to. Cak naprotiv, prijatno sam iznenadjena. Samo tako nastavite Mi svoga sina ucimo da bude ponosan na sebe i na svoju personalnost. AS je dio njega i cini ga osobom koja jeste, prema tome treba i da bude ponosan na svoj handikap i da ga se nikada ne stidi.
To sto je on ponosan na to ne umanjiva niti omalovazava tezinu situacije u kojoj se mnogi roditelji i njihova djeca nalaze, cak naprotiv, pozitivan pristup "problemu" pomaze sto u akceptiranju samoga sebe sto u otvaranju ociju drugima koji ovaj handikap smatraju baukom.
Zasto sve gledati negativno? Nasa djeca, omladina i odrasli sa AS su divni ljudi. Osobe sa osjecajima kao i mi ostali, osobe sa snovima i nadama, osobe koje isto kao i mi ostali mogu uspjeti u zivotu a i ne moraju.

Moje iskustvo je da profesionalni radnici mnogo puta samo vide probleme i negativne stvari i fokusiraju na ono sto dijete ne moze. ( nalazim se u jednoj od zapadnih zemalja i postoje mnoge prednosti ali i nedostatci) Mnogi od ove djece, kao i moj sin, uspijevaju naci energije za daljnje unapredjivanje upravo u onim stvarima koje mogu i gdje se mogu dokazati. Time sto ih stalno napominjes na ono sto ne mogu samo ih vraca nazad.Kada steknu sigurnost u onome sto mogu dobiju i energiju za ono u cemu bas i nisu toliko dobri, ali samo ako vide smisao toga necega

Sve sto pisem pisem iz mog licnog iskustva

Iako je tema malo starija nadam se da ce se ponovo pokrenuti debata.

[LooneyTune]

Kada sve ovo čitam, tako mi je drago da je taj sindrom prepoznat!
Kada bi još samo profesori u školama znali za to i skužili ga na vrijeme (ako ga naravno ne skuže roditelji)!U mom slučaju nitko nije ništa poduzeo. Prekasno je izgleda, taj sindrom "službeno definiran".
Mnoge bi stvari drukčije završile...

I draga Solskin, tvoja ideja bi uistinu trebala biti vodilja mnogim roditeljima a i samim "Aspergerovcima", jer nas često okrenu pesimistične misli glede naših slabijih strana. Barem mene. I još k tome, potpora obitelji koja zna sa čime se suočava, je neprocjenjiva.

[feblu]

Solskin kaže:

Pozdrav svima.

Imam sina od 15 godina koji ima diagnosu AS od svoje 12-te godine.

Uvijek je bio posebno dijete. Mnoge stvari koje se ovdje opisuju ja mogu da prepoznam kod moga sina.

AS je blazi, najblazi vid autizma i osobe koje ga imaju su jako razlicite. Imaju razlicite simptome.

Ja nisam poznavala AS dok moj sin nije dobio diagnozu a kada sam naucila nesto o tome onda sam i prokontala da je to ustvar uvijek postojalo samo se nije smatralo tolikim problemom da se mora davati diagnoza. Uvijek je bilo takve djece i ljudi, i uvijek ce biti.
Po meni je razlika u tome sto su prije norme i ocekivanja od djece bila drugacija nego danas. S time danasnja djeca imaju i vise "obaveza" i tu se nasa djeca cesto gube jer nemaju dovoljno energije da sve to stignu i "pohvataju".

Ne vidim nista lose u tome sto se ovdje neki hvale sa diagnosom i sto su ponosni na to. Cak naprotiv, prijatno sam iznenadjena. Samo tako nastavite Mi svoga sina ucimo da bude ponosan na sebe i na svoju personalnost. AS je dio njega i cini ga osobom koja jeste, prema tome treba i da bude ponosan na svoj handikap i da ga se nikada ne stidi.
To sto je on ponosan na to ne umanjiva niti omalovazava tezinu situacije u kojoj se mnogi roditelji i njihova djeca nalaze, cak naprotiv, pozitivan pristup "problemu" pomaze sto u akceptiranju samoga sebe sto u otvaranju ociju drugima koji ovaj handikap smatraju baukom.
Zasto sve gledati negativno? Nasa djeca, omladina i odrasli sa AS su divni ljudi. Osobe sa osjecajima kao i mi ostali, osobe sa snovima i nadama, osobe koje isto kao i mi ostali mogu uspjeti u zivotu a i ne moraju.

Moje iskustvo je da profesionalni radnici mnogo puta samo vide probleme i negativne stvari i fokusiraju na ono sto dijete ne moze. ( nalazim se u jednoj od zapadnih zemalja i postoje mnoge prednosti ali i nedostatci) Mnogi od ove djece, kao i moj sin, uspijevaju naci energije za daljnje unapredjivanje upravo u onim stvarima koje mogu i gdje se mogu dokazati. Time sto ih stalno napominjes na ono sto ne mogu samo ih vraca nazad.Kada steknu sigurnost u onome sto mogu dobiju i energiju za ono u cemu bas i nisu toliko dobri, ali samo ako vide smisao toga necega

Sve sto pisem pisem iz mog licnog iskustva

Iako je tema malo starija nadam se da ce se ponovo pokrenuti debata.

poslala sam ti privatnu poruku

[feblu]

LooneyTune kaže:

Kada sve ovo čitam, tako mi je drago da je taj sindrom prepoznat!
Kada bi još samo profesori u školama znali za to i skužili ga na vrijeme (ako ga naravno ne skuže roditelji)!U mom slučaju nitko nije ništa poduzeo. Prekasno je izgleda, taj sindrom "službeno definiran".
Mnoge bi stvari drukčije završile...

I draga Solskin, tvoja ideja bi uistinu trebala biti vodilja mnogim roditeljima a i samim "Aspergerovcima", jer nas često okrenu pesimistične misli glede naših slabijih strana. Barem mene. I još k tome, potpora obitelji koja zna sa čime se suočava, je neprocjenjiva.

Koliko imas godina i zasto mislis da imas as? Da li imas dijagnozu i kad si je dobio?

[feblu]

Ja imam sina od 12 godina sa dijagnozom aspergerov sindrom ili fisokofunciojonalan autizam.

[Solskin]

feblu kaže:

poslala sam ti privatnu poruku

Jos jucer sam odgovorila. Nadam se da sam je dobro poslala i da si je dobila Povelika je i nadam se da necu morati pisati sve ponovo

[feblu]

Solskin kaže:

Jos jucer sam odgovorila. Nadam se da sam je dobro poslala i da si je dobila Povelika je i nadam se da necu morati pisati sve ponovo

Solskin bas mi je zao nisam dobila nikakvu poruku.
Evo ti moj email [email protected]

[Solskin]

feblu kaže:

Solskin bas mi je zao nisam dobila nikakvu poruku.
Evo ti moj email [email protected]

Poslala sam ti mail i nadam se da nije uzaludno i ovaj put

[Solskin]

LooneyTune kaže:

Kada sve ovo čitam, tako mi je drago da je taj sindrom prepoznat!
Kada bi još samo profesori u školama znali za to i skužili ga na vrijeme (ako ga naravno ne skuže roditelji)!U mom slučaju nitko nije ništa poduzeo. Prekasno je izgleda, taj sindrom "službeno definiran".
Mnoge bi stvari drukčije završile...

I draga Solskin, tvoja ideja bi uistinu trebala biti vodilja mnogim roditeljima a i samim "Aspergerovcima", jer nas često okrenu pesimistične misli glede naših slabijih strana. Barem mene. I još k tome, potpora obitelji koja zna sa čime se suočava, je neprocjenjiva.

Da "sluzbeno je definiran" tek u pocetku 90-tih.

Zao mi je sto ti nisi dobio/la nikakvu pomoc ali nije ni sada kasno nadam se.

Mozes li napisati malo vise o sebi i problemima koje si imao/la i jos uvijek imas?

[LooneyTune]

Imam 24 godine, i tek sam nedavno shvatila u koju grupu spadam

Nemojte me krivo shvatiti, ali sam jako sretna zbog toga! NEopisivo! Iako je to poremecaj...iako to znaci da imam manjkavosti, ali mi je toliko drago iz razloga sto oduvijek trazim svoje mjesto u svijetu, i nikako ga ne nalazim. I uvijek se pitam, zasto sam bas ja ta koja je izopcena, koja drukcije razmislja od drugih, koja ima neke za druge "cudne ideje"...a da ne govorim o tome zasto ne znam reci sto osjecam, zasto se bojim novih situacija...zasto sama pricam sasobom, zasto svaku vecer prije spavanja, za vec pomno isplanirani sutrasnji dan (koji bude uredno zapisan u rokovnik) kreiram moguce situacije koje me mogu cekati, pa da budem spremna na njih..

Eto zasto sam sretna. jer nisam jedina i nisam cudak kakvim su me zvali, i nisam cudna osoba, osjecam se super!

A evo moje price...

Bila sam oduvijek povuceno i tiho dijete (sto je mojima iznimno odgovaralo, jer mene si mogao pustiti u kutu sobe, bez ijedne igracke, i ja bi se zabavljala.Igrala bih se s prstima, zamisljala likove iz njih, kreirala sam svoj mali svijet. Progovorila sam tek sa 2 godine, perfektno izgovarajuci duge recenice.

Odmah po dolasku u vrtic klinci su shvatili koliko sam mirna i pasivna, te sam bila na "piku" da me se tuce, otimaju mi se igracke...cak ni situacija u kojoj mi je jedan deckic toliko zavrnuo ruku, da sam kasnije morala operirati sa 6 godina..nije nikome ukazivala na to da je to vec alarmantna situacija.
Osnovnu sam skolu zapocela bez znanja abecede, pisanja i citanja. Tabula rasa.
Dok su bas svi u razredu znali i jedno i drugo. No, svojom sam ih upornocu pretekla, i do 4 razreda drzala sam rekord u brzom citanju
Matematika je jedan od predmeta koji mi nikada nije bio jasan...ne toliko pravila i zakoni, koliko same brojke- ne kuzim ih i neuspijem uvijek pojmiti u glavi neke zbrojeve dok kud sezu.
Ukratko, ja nisam znala KAKO se to uci, kako se uci povijest, hrvatski...bilosta...za ama bas sve trebalo mi je postaviti pravila (npr. povijest- procitati lekciju, napisati pitanja o vaznim stvarima, odgovoriti na pitanja, zatim nauciti to sve skoro pa napamet- nije najbolje, ali je barem nesto)

Sa druge strane, prozivljavala sam najgore zlostavljanje u mom zivotu. Nadam se da je to bilo jedino koje cu dozivjeti..
TO su bile stvarno..ruzne stvari.. od mlacenja svaki dan...do unistavanja skolskih torbi, kao i ponizavanja, vrijedanja, dobacivanja, ...a u jednom periodu bilo je i u neku ruku seksualnog zlostavljanja. U tom "procesu" kaznjavanja bile smo 4 cure. 2 koje su bile "fizicki najrazvijenije" pa time i primamljive deckima za pipkanje, i nas 2 koje smo bile "suhe" pa smo pogodne za mlacenje.

Zaista, meni gadne stvari i tesko zaboravljive, a kamoli probavljive. Odbrojavala sam zadnje dane koje cu provesti u skoli. Toliko mi valjda djelovalo na psihu da sam mokrila u krevet do svoje 13 godine..

Prolazeci kroz sve to u nadi da ce me manje zlostavljati,povukla sam se jos vise u sebe, ne imajuci prijatelje, nego samo sebe i obitelj. Obitelj je to sve gledala sa druge strane...naime...opravdanje za moje mokrenje, je "da je to vec netko imao u familiji mnogo prije mene", zatim da "kad me tuku nek im vratim", pa kad su vidjeli da nosim samo masnice doma kao i suze u ocima, otisli su osobno prijetiti ucenicima da prestanu. Stanje bi se smirilo a zatim jos pogorsalo. Kako smo mala sredina nije bilo mogucnosti premjestanja u drugu sredinu. A ja pola toga vise ni nebi rekla doma..

U svemu tome, nakraju nije mi jasno ZASTO su me tukli. Jer ja uistinu nikome, ama bas nikome nista nazao nisam ucinila. Svi kao da su bili protiv mene zato sto sam tiha, mirna, i sto razmisljam drukcije.

Profesori u skoli su sa druge strane, to mlacenje objasnjavali "pa to su djecaci...pa oni su zivahni...pa sigurno ste ih naljutile nesto" ...

U meni se stvorio toliki bijes prema muskom rodu, da se toga jedva sad rijesavam. Iako sam u stalnoj i sretnoj vezi, uistinu mi ponekad treba vremena da neke poteze ne protumacim kao invaziju na moju sigurnost.

U srednjoj sam skoli pronasla 1 prijateljicu, profesori su prepoznali moj potencijal znanja i razumijevanja...te sam tada bas napredovala u znanju, i uzivala u tome, zaljubila se u knjige i moj intelektualni zivot. Ponovo, nisam se uklapala u drustvo, nisam izlazila, nisam vidjela smisla u onome sto rade moji vrsnjaci (opijanje, sex, zvaljakanje, prijevare..uglavnom tinejdzerske stvari).Opet crna ovca. Ali ovaj put nisam bila barem zlostavljana.

Moj strah od ljudi i novih situacija bio je i dalje golem, kao i cinjenica da izgubim neki dio svoje rutine. Znala sam se mentalno "zalijepiti" za neku pjesmu, film.... a to znaci DOSLOVCE svaki dan iznova gledati film, slusati pjesmu i po 50 puta u 1 danu i tako 1 godinu...2,,
Iz mnogih filmova znam svaki korak, svaki dah, svaku recenicu.
Bez te moje rutine, tad neznam kako bih prezivjela.
Danas kada gledam na to sve, i kada gledam na moju licnost....svi kazu da sam posebna ..ali kada znam kako sam dosla do toga sto sam sad, znam da sam sazdana .."skrpana" od drugih ljudi. Time zelim reci, da ovo nisam potpuno ja, jer ja nisam znala kako "ja" trebam izgledati.

Mnoge sam geste, pokrete, ponasanja, razmisljanja jednostavno prekopirala iz izvora koji mi se svidjalo. Cak bi i drukcije pocela pricati, imitirati tu osobu/filmski lik/itd...

Moja licnost danas je mozaik od drugih ljudi, jer ja nisam znala kako postojati. koji problem, heh.

Po prelasku u novu sredinu na faks, shvatila sam koliko moram poraditi na sebi...trnovit put kada moras uciti bas sve...pa cak uciti i to kako biti spontan!
ama bas sve...kako rpuziti ruku nekome..sto je pogodno za reci u kojoj situaciji...kada se nasmijati a kada ne...kako sticati prijatelje...kako uciti za ispite...kako reci ne...kako i sto uraditi u novim situacijama...kako pricati pred 2-3 ljudi- a kamoli pred grupom ljudi....neopisiv strah.

I eto, na faksu sam, u sklopu jednog kolegija, pisala seminar izmedju ostalog i o Aspergerovom sindromu. Kada sam uvidjela sto Asp.s. "sasobom nosi", to je bilo kao da citam povijest mog zivota. Nesto nevjerojatno. Plakala sam tu noc koliko sam sretna bila sto nisam cudak, glupa, odbacena...i sama.

Time je moj sindrom samodijagnosticiran, i prosla sam online testove, koji isto pokazuju visok stupanj Asp. s., i nema veze, neki ce reci da ti testovi ne vrijede i nisu pouzdani, ali i bez njih, sigurna sam gdje spadam, i uzivam u tome.


Puno je toga tu, a ima toga jos.....pa sto vas zanima pitajte, eto ja dusu ispustila ovdje pisuci

pozz!

[Solskin]

LooneyTune kaže:

Imam 24 godine, i tek sam nedavno shvatila u koju grupu spadam

Nemojte me krivo shvatiti, ali sam jako sretna zbog toga! NEopisivo! Iako je to poremecaj...iako to znaci da imam manjkavosti, ali mi je toliko drago iz razloga sto oduvijek trazim svoje mjesto u svijetu, i nikako ga ne nalazim. I uvijek se pitam, zasto sam bas ja ta koja je izopcena, koja drukcije razmislja od drugih, koja ima neke za druge "cudne ideje"...a da ne govorim o tome zasto ne znam reci sto osjecam, zasto se bojim novih situacija...zasto sama pricam sasobom, zasto svaku vecer prije spavanja, za vec pomno isplanirani sutrasnji dan (koji bude uredno zapisan u rokovnik) kreiram moguce situacije koje me mogu cekati, pa da budem spremna na njih..

Eto zasto sam sretna. jer nisam jedina i nisam cudak kakvim su me zvali, i nisam cudna osoba, osjecam se super!

A evo moje price...

Bila sam oduvijek povuceno i tiho dijete (sto je mojima iznimno odgovaralo, jer mene si mogao pustiti u kutu sobe, bez ijedne igracke, i ja bi se zabavljala.Igrala bih se s prstima, zamisljala likove iz njih, kreirala sam svoj mali svijet. Progovorila sam tek sa 2 godine, perfektno izgovarajuci duge recenice.

Odmah po dolasku u vrtic klinci su shvatili koliko sam mirna i pasivna, te sam bila na "piku" da me se tuce, otimaju mi se igracke...cak ni situacija u kojoj mi je jedan deckic toliko zavrnuo ruku, da sam kasnije morala operirati sa 6 godina..nije nikome ukazivala na to da je to vec alarmantna situacija.
Osnovnu sam skolu zapocela bez znanja abecede, pisanja i citanja. Tabula rasa.
Dok su bas svi u razredu znali i jedno i drugo. No, svojom sam ih upornocu pretekla, i do 4 razreda drzala sam rekord u brzom citanju
Matematika je jedan od predmeta koji mi nikada nije bio jasan...ne toliko pravila i zakoni, koliko same brojke- ne kuzim ih i neuspijem uvijek pojmiti u glavi neke zbrojeve dok kud sezu.
Ukratko, ja nisam znala KAKO se to uci, kako se uci povijest, hrvatski...bilosta...za ama bas sve trebalo mi je postaviti pravila (npr. povijest- procitati lekciju, napisati pitanja o vaznim stvarima, odgovoriti na pitanja, zatim nauciti to sve skoro pa napamet- nije najbolje, ali je barem nesto)

Sa druge strane, prozivljavala sam najgore zlostavljanje u mom zivotu. Nadam se da je to bilo jedino koje cu dozivjeti..
TO su bile stvarno..ruzne stvari.. od mlacenja svaki dan...do unistavanja skolskih torbi, kao i ponizavanja, vrijedanja, dobacivanja, ...a u jednom periodu bilo je i u neku ruku seksualnog zlostavljanja. U tom "procesu" kaznjavanja bile smo 4 cure. 2 koje su bile "fizicki najrazvijenije" pa time i primamljive deckima za pipkanje, i nas 2 koje smo bile "suhe" pa smo pogodne za mlacenje.

Zaista, meni gadne stvari i tesko zaboravljive, a kamoli probavljive. Odbrojavala sam zadnje dane koje cu provesti u skoli. Toliko mi valjda djelovalo na psihu da sam mokrila u krevet do svoje 13 godine..

Prolazeci kroz sve to u nadi da ce me manje zlostavljati,povukla sam se jos vise u sebe, ne imajuci prijatelje, nego samo sebe i obitelj. Obitelj je to sve gledala sa druge strane...naime...opravdanje za moje mokrenje, je "da je to vec netko imao u familiji mnogo prije mene", zatim da "kad me tuku nek im vratim", pa kad su vidjeli da nosim samo masnice doma kao i suze u ocima, otisli su osobno prijetiti ucenicima da prestanu. Stanje bi se smirilo a zatim jos pogorsalo. Kako smo mala sredina nije bilo mogucnosti premjestanja u drugu sredinu. A ja pola toga vise ni nebi rekla doma..

U svemu tome, nakraju nije mi jasno ZASTO su me tukli. Jer ja uistinu nikome, ama bas nikome nista nazao nisam ucinila. Svi kao da su bili protiv mene zato sto sam tiha, mirna, i sto razmisljam drukcije.

Profesori u skoli su sa druge strane, to mlacenje objasnjavali "pa to su djecaci...pa oni su zivahni...pa sigurno ste ih naljutile nesto" ...

U meni se stvorio toliki bijes prema muskom rodu, da se toga jedva sad rijesavam. Iako sam u stalnoj i sretnoj vezi, uistinu mi ponekad treba vremena da neke poteze ne protumacim kao invaziju na moju sigurnost.

U srednjoj sam skoli pronasla 1 prijateljicu, profesori su prepoznali moj potencijal znanja i razumijevanja...te sam tada bas napredovala u znanju, i uzivala u tome, zaljubila se u knjige i moj intelektualni zivot. Ponovo, nisam se uklapala u drustvo, nisam izlazila, nisam vidjela smisla u onome sto rade moji vrsnjaci (opijanje, sex, zvaljakanje, prijevare..uglavnom tinejdzerske stvari).Opet crna ovca. Ali ovaj put nisam bila barem zlostavljana.

Moj strah od ljudi i novih situacija bio je i dalje golem, kao i cinjenica da izgubim neki dio svoje rutine. Znala sam se mentalno "zalijepiti" za neku pjesmu, film.... a to znaci DOSLOVCE svaki dan iznova gledati film, slusati pjesmu i po 50 puta u 1 danu i tako 1 godinu...2,,
Iz mnogih filmova znam svaki korak, svaki dah, svaku recenicu.
Bez te moje rutine, tad neznam kako bih prezivjela.
Danas kada gledam na to sve, i kada gledam na moju licnost....svi kazu da sam posebna ..ali kada znam kako sam dosla do toga sto sam sad, znam da sam sazdana .."skrpana" od drugih ljudi. Time zelim reci, da ovo nisam potpuno ja, jer ja nisam znala kako "ja" trebam izgledati.

Mnoge sam geste, pokrete, ponasanja, razmisljanja jednostavno prekopirala iz izvora koji mi se svidjalo. Cak bi i drukcije pocela pricati, imitirati tu osobu/filmski lik/itd...

Moja licnost danas je mozaik od drugih ljudi, jer ja nisam znala kako postojati. koji problem, heh.

Po prelasku u novu sredinu na faks, shvatila sam koliko moram poraditi na sebi...trnovit put kada moras uciti bas sve...pa cak uciti i to kako biti spontan!
ama bas sve...kako rpuziti ruku nekome..sto je pogodno za reci u kojoj situaciji...kada se nasmijati a kada ne...kako sticati prijatelje...kako uciti za ispite...kako reci ne...kako i sto uraditi u novim situacijama...kako pricati pred 2-3 ljudi- a kamoli pred grupom ljudi....neopisiv strah.

I eto, na faksu sam, u sklopu jednog kolegija, pisala seminar izmedju ostalog i o Aspergerovom sindromu. Kada sam uvidjela sto Asp.s. "sasobom nosi", to je bilo kao da citam povijest mog zivota. Nesto nevjerojatno. Plakala sam tu noc koliko sam sretna bila sto nisam cudak, glupa, odbacena...i sama.

Time je moj sindrom samodijagnosticiran, i prosla sam online testove, koji isto pokazuju visok stupanj Asp. s., i nema veze, neki ce reci da ti testovi ne vrijede i nisu pouzdani, ali i bez njih, sigurna sam gdje spadam, i uzivam u tome.


Puno je toga tu, a ima toga jos.....pa sto vas zanima pitajte, eto ja dusu ispustila ovdje pisuci

pozz!

Draga Looney bas mi je drago sto si si dala vremena da napises ovaj post.

Uopste te ne shvacam krivo, i sama sam osjetila veliko olaksanje i ako se moze nazvati srecu kada je nas sin dobio diagnosu. On sam je rekao: "Znaci zato sam ja takav kakav sam i zato imam probleme koje imam. Mislio sam da je samnom nesto ozbiljno"

Jednu od prvih stvari koju sam ja uradila bilo je davanje izvinjenja mom sinu. Izvinila sam se za svaki onaj puta kada ga nisam razumjela, kada sam ga tjerala na nesto sto on nije zelio i kada sam se ljutila na njega. On je rekao: "Ali mama ti nisi mogla drugacije kad nisi znala i ne trebas da se izvinjavas jer ja nikada nebi bio ova osoba da nije bilo tebe". Pa zar nije divan?

Jako mi je zao zbog toga svega sto si prosla. Na zalost mnogo nase djece je to isto proslo a mnogi i dan danas prolaze. Premalo je informacija o AS, premalo, a ljudi se boje nepoznatog.

Nisam adekvatna ali i ja smatram da imas AS jer mnoge stvari koje opisujes mogu prepoznati kroz naseg sina.Npr. to "zaljepivanje" za neke odredjene stvari-javlja se cesto kada je sin stresen, najlakse se okrenuti stvarima koje su sigurne, on koristi knjigu i kompjuter. Drugi primjer je imitiranje drugih osoba i ponavljanje filma ili necega drugoga od rijeci do rijeci.

Da bi bila sigurna u svoju diagnosu dovoljan je osjecaj koji si dobila kada si citala o tome, ne treba ti prava diagnosa.

Kada je nas sin bio na ispitivanju prvo su pricali o ADHD, ja otisla kuci citam o tome ali ne mogu da ga prepoznam. Kada su kasnije rekli da je AS i kada sam o tome pocela citati odmah sam ga prepoznala. Kao da su svi dijelovi slicice dosli na svoje mjesto.

Drago mi je sto si stigla tako daleko u "poznavanju" sebe. To je i najvaznije u svemu ovome, znati u cemu imas teskoca, sta mozes a sta ne a naj-najvaznije od svega je voljeti se i biti ponosan na sebe Samo tako.

Jesi zavrsila fakultet i koji?

[LooneyTune]

Trenutno zavrsavam faks...takodjer sam se "okrenula" kompjuterima ali i pedagogiji (to mi je dvopredmetni smjer) tako da kroz informatiku ispunjavam onaj dio meni potrebne sigurnosti (poznato je da su mnogi Aspergerovci zaljubljeni kompjuterasi a kroz pedagogiju nastojim otvoriti sebe, iz introvertirane osobe u ekstrovertiranu....
Ponosim se jer sam uspjela probiti barijeru straha govora pred grupom, pred vecim brojem ljudi. Tako da sada cak i vodim radionice i poducavam ostale. No, bio je to iznimno trnovit put,prepun drugima smjesnih, a meni sramotnih situacija, ali sada je sve ipak bolje.
Voljela bih kada bi mogla prosiriti spoznaju o Aspergerovom sindromu, da se ga prepozna (profesori u skolama, gotovo pa nista ne znaju o tome)...ili da se osnuje nekakva podrska tih osobama koje ne pronalaze svoje mjesto u svijetu, a to im je dijagnosticirano.

Budi i dalje podrska svome sinu, njemu to zaista treba i informiraj se i dalje o tom sindromu, kao i o nacinima rijesavanja poteskoca, da nebi prerasle u korjenite strahove.

srdacan pozdrav!

[cinober]

Ego kaže:

Moj rezultat:

Your Aspie score: 127
Your neurotypical (non-autistic) score: 29
You are very likely an Aspie

pronašla sam se u nekim opisima, i to ful, pa me nemalo iznenadio rezulatat.
neurotyp. : 136
aspie: 76