Od očaja do nade

[radical change]

Sri kaže:

Da, ali ne znam kako ispocetka, nemam viae snage, potrosila sam je na borbu za zdtavlje

E to pitanje je suština svakog životnog izazova, a svaki životni izazov služi za temeljito propitivanje sebe i mjenjanje svojih dosadašnjih pogleda na svijet. To znači da će te ovo iskustvo koje prolaziš jako promjeniti, odrast ćeš kao osoba. Tvoje zdravlje je prioritet broj jedan, a naučit ćeš da sve ostalo možeš poslati u tri pizde materine, i muža, i brak, i "velike" životne probleme i da se o tone ne troše živci...
Imaš snage znaš koliko, samo trebaš ustrajati, misliti na sebe i svoje zdravlje. Ja sam u tvojoj koži bio miljon puta u životu, visio sa balkona i mislio se baciti pa nisam, a vidi me sada, pomažem drugima da uhvate život za rogove...

[kikakm]

Sri kaže:

Kako me bivši ostavio, to je bilo tako brutalno, baš sam se bila oporavljala od zračenja i dolazila k sebi i on je preko nooći rekao da želi rastavu, a dan prije govorio kako trebamo poraditi na braku i da ne misli odustajati... i onda paf... u sekundi promijenio mišljenje, ja sam onda od šoka dobila tešku upalu pluća i završila na mjesec dana u bolnici, dok je on radio na razvodu...
..i onda se pitam za čime patim... patim jedno za time što nemam nekoga uz sebe tko bi mi bio podrška, ne za njim tako bezdušnim... i ne mogu razumjeti takvu ljudsku bezdušnost, eto baš ne mogu...

Sri, prvenstveno snažna si što si uspjela proći sve te teške faze bolesti. Oni koji ne prolaze kroz neku tešku bolest i sve što to nosi sa sobom, će te teško razumijeti. Mene je bivši ostavio nakon sedam lijepo provedenih godina kao zadnje smeće, preko telefona, u par hladnih, nehumanih riječi. Bio je uz mene kad sam prolazila bolnicu i psihoterapiju, godinama me čekao da skupim snage da krenem u nešto više s njim i onda kad je konačno se to trebalo dogoditi i on već isplanirao kako dolazi k meni, koji krevet ćemo kupiti, kako ćemo planirati dijete i sl, da bi me ostavio. Znam da ti je sad teško i još će biti dugo. Ja sam još u procesu žalovanja. Kod mene je to išlo tako da sam prvih 10ak dana negirala i bila u šoku, poslije je došla neka polutuga koju sam htjela zaobići time da se aktiviram više, hobiji, društvo...jer nisam htjela pokazati slabost i emocije. No, sustiglo me za par mjeseci. To se mora odraditi. Bila je faza tugovanja koja je dolazila naletima. Onda je nastupila faza bijesa i ljutnje (doduše sve je to bilo povezano i s ostalim stresnim situacijama poput moždanog udara od tate, nepotizma jer mi je jedna cura preko veze uzela posao, selidba jedine bliske frendice u inozemstvo i hrpa drugih sitnica. U međuvremenu sam otišla psihijatrici da pitam i nju za savjet. Zapravo, ja sam tamo sama sebe savjetovala, a ona je slušala i sa svime se složila. Pred kraj sam se ja zabrinula za nju kad sam vidjela kako joj samo tužna faca postaje, čak joj se oči zacaklile.

Sri kaže:

da dalje mora ici samm jer ce puknuti....

moj bivši je rekao da je puknuo tj. nije ni sam rekao već je poslao svoje starce da mi to kažu :klap:

Sri kaže:

..
ne mogu se ni ljutiti na njega jos, da barem mogu, covjek mecizdao i to brutalno, kad sam bila najranjivija.... Ne znam sto da ti velim, trebat ce mi dobar psihijatar da to pregrmim.....

doći će i ta faza. Mene je prala proteklih mjesec dana. Toliko žestoko da ni samu sebe nisam prepoznavala. Čak me agresija hvatala i mrzovolja.

Sri kaže:

da, evo danas sam sva izvan sebe, očajnički tražim društvo da ne budem sama, ne mogu biti sama.... to je strašno.... teško je sve to provariti, u gradu sam u kojem praktički imam samo par prijatelja, a svatko ima svoj život.... ne znam, doista ne znam kako ću....

Vjerujem ti. Teško je sam kroz sve prolaziti. Ljudi su socijalna bića.

Sri kaže:

poslije posla se moram uvijek s nekim naći jer pomisao da se vraćam u prazan stan me ubija...

Pokušaj pronaći snagu u poslu ako ti ništa drugo ne preostaje. Neki hobiji, neke aktivnosti, nešto novo možda.
I ako ti se slučajno događaju flashbackovi i noćne more (tak je meni bilo prvih nekoliko mjeseci) onda pomaže da makneš iz svog života sve što te podsjeća na njega. Ovo moje bivše đubre mi je bar moglo vratiti omiljenu majicu kaj mi je ostala kod njega

[Sri]

radical change kaže:

E to pitanje je suština svakog životnog izazova, a svaki životni izazov služi za temeljito propitivanje sebe i mjenjanje svojih dosadašnjih pogleda na svijet. To znači da će te ovo iskustvo koje prolaziš jako promjeniti, odrast ćeš kao osoba. Tvoje zdravlje je prioritet broj jedan, a naučit ćeš da sve ostalo možeš poslati u tri pizde materine, i muža, i brak, i "velike" životne probleme i da se o tone ne troše živci...
Imaš snage znaš koliko, samo trebaš ustrajati, misliti na sebe i svoje zdravlje. Ja sam u tvojoj koži bio miljon puta u životu, visio sa balkona i mislio se baciti pa nisam, a vidi me sada, pomažem drugima da uhvate život za rogove...

uf.... imam osjećaj da ću se slomiti... ne znam za što da se uhvatim, što da mi bude oslonac... sva životna uvjerenja su mi došla u pitanje... što je tebi pomoglo...

[radical change]

Sri kaže:

uf.... imam osjećaj da ću se slomiti... ne znam za što da se uhvatim, što da mi bude oslonac... sva životna uvjerenja su mi došla u pitanje... što je tebi pomoglo...

Moraš pronać razlog zašto se ujutro budiš, neki cilj, svjetlu točku u životu, dijete, kućni ljubimac, uspjeh, cilj, nešto što će ti skrenuti loše misli i natjerati te da ustaneš iz kreveta. To što si sada pogubljena znači samo jedno, da ćeš se ponovo pronaći, drugačija, bolja, zrelija, opreznija... Imam mnogo iskustva sa takvim sudbinama i sa samim sobom, ljudima jednostavno svane sunce, pronađu razlog da cijene život, zdravje, slobodu, ono što oni jesu..
Ja sam bio mulac od 18,20 godina kada sam se zaljubio u motociklizam svim srcem i dušom, to mi je bio razlog zašto živim, kasnije su se nadogradile mnoge druge stvari. Vidio sam mnogo ljudi kojima je kućni ljubimac pružio utjehu i zrnce svjetla, dao im je svrhu kada ju nisu vidjeli u ničemu, pitanje je samo što ti voliš, što tebe pokreće..
Možda ti se sve ovo čini glupo ali kada smo slabi, kada pokleknemo i ona mala slamka nam mnogo znači, znaš to i sama... Nije bitno o čemu se radi bitno je da to tebi nešto bitno predstavlja, bio to pas, izlazak, sport, druženje, prijateljstvo, hobby...

[Sri]

radical change kaže:

Moraš pronać razlog zašto se ujutro budiš, neki cilj, svjetlu točku u životu, dijete, kućni ljubimac, uspjeh, cilj, nešto što će ti skrenuti loše misli i natjerati te da ustaneš iz kreveta. To što si sada pogubljena znači samo jedno, da ćeš se ponovo pronaći, drugačija, bolja, zrelija, opreznija... Imam mnogo iskustva sa takvim sudbinama i sa samim sobom, ljudima jednostavno svane sunce, pronađu razlog da cijene život, zdravje, slobodu, ono što oni jesu..
Ja sam bio mulac od 18,20 godina kada sam se zaljubio u motociklizam svim srcem i dušom, to mi je bio razlog zašto živim, kasnije su se nadogradile mnoge druge stvari. Vidio sam mnogo ljudi kojima je kućni ljubimac pružio utjehu i zrnce svjetla, dao im je svrhu kada ju nisu vidjeli u ničemu, pitanje je samo što ti voliš, što tebe pokreće..
Možda ti se sve ovo čini glupo ali kada smo slabi, kada pokleknemo i ona mala slamka nam mnogo znači, znaš to i sama... Nije bitno o čemu se radi bitno je da to tebi nešto bitno predstavlja, bio to pas, izlazak, sport, druženje, prijateljstvo, hobby...

ne znam, još nisam našla to nešto što bi me veselilo, jedva preživim dan....

[radical change]

Sri kaže:

ne znam, još nisam našla to nešto što bi me veselilo, jedva preživim dan....

A ništa morat ćeš mene upoznati u živo ....

[Sri]

radical change kaže:

A ništa morat ćeš mene upoznati u živo ....

e vidiš, nije loša ideja :klap:

[Sri]

Nikad kraja toj tuzi.....

[FeetF1]

Sri kaže:

kad sam bila u bolnici, razmišljala sam da o svemu doživljenom napišem roman, možda bi mi to bila dobra terapija....

Po tvojim postovima može se vidjeti da si načitana i kreativna.
Razdoblje vedrine i aktivnosti presiječe period depre - ali, to je čest slučaj kod kreativaca.

Da, pisanje je dobra terapija - i stvarno, zašto svoje misli, osjećaje i razmišljanja ne bi stavila na papir, odnosno, u Word ili blog?
Ne treba to biti roman (za roman ti treba vremena), ali kratki zapisi o svojim osobnim iskustvima u borbi s bolešću - zašto ne?

Recimo, u tom smislu si već nešto i napisala. Ovdje se može vidjeti da nisi stoički prihvaćala loše ponašanje medicinskog osoblja -
nego si zauzela stav i pobunila se - te si tu dogodovštinu ispričala i s velikom dozom humora:

Sri kaže:

pa onaj Jordanovac, konc logor s dvije sestre koje su nas nakon operacije terorizirale, sve u sobi, dok se ja nisam pobunila i zauzela za gospodje nad kojima su se iživljavale - poslije mi je vratila stostruko takvim ubodom igle da sam skoro pala u nesvijest....

https://www.forum.hr/showpost.php?p=5...3&postcount=24

Eventualno izmijeniš imena, izostaviš naziv zdravstvene ustanove (napišeš općeniti naziv, bolnica...) i opišeš svoja iskustva.
Najbolje je pisati o onome što čovjek osobno proživi/preživi...

Što se bivšeg tiče - osobi koja ti je priredila šok i patnju - ne treba posvećivati ni svoje vrijeme ni svoje misli. Posveti se SEBI.

Meni se svojedobno raspala jedna prijateljska veza - za koju sam mislio da će trajati vjekovima. Ali, eto - prorjedila su se druženja, s vremenom
sam uvidio da se sve manje razumijemo i prijateljstvo se razvodnilo. Mozgao sam, mučio se pitanjima - zašto, kako, zbog čega...
Na kraju, odmaknuo sam se od svega toga i prihvatio razlaz. Savim je nebitno da li je većina krivice na meni (80%) ili je dotična osoba
kriva za raspad prijateljstva (80%) - ili je odgovornost pola-pola. Prijateljstvo je završilo, prekinuto je i gotovo. Nije kraj svijeta - ali nema niti razloga za
povratak na staro.

[Sri]

FeetF1 kaže:

Po tvojim postovima može se vidjeti da si načitana i kreativna.
Razdoblje vedrine i aktivnosti presiječe period depre - ali, to je čest slučaj kod kreativaca.

Da, pisanje je dobra terapija - i stvarno, zašto svoje misli, osjećaje i razmišljanja ne bi stavila na papir, odnosno, u Word ili blog?
Ne treba to biti roman (za roman ti treba vremena), ali kratki zapisi o svojim osobnim iskustvima u borbi s bolešću - zašto ne?

Recimo, u tom smislu si već nešto i napisala. Ovdje se može vidjeti da nisi stoički prihvaćala loše ponašanje medicinskog osoblja -
nego si zauzela stav i pobunila se - te si tu dogodovštinu ispričala i s velikom dozom humora:


Eventualno izmijeniš imena, izostaviš naziv zdravstvene ustanove (napišeš općeniti naziv, bolnica...) i opišeš svoja iskustva.
Najbolje je pisati o onome što čovjek osobno proživi/preživi...

Što se bivšeg tiče - osobi koja ti je priredila šok i patnju - ne treba posvećivati ni svoje vrijeme ni svoje misli. Posveti se SEBI.

Meni se svojedobno raspala jedna prijateljska veza - za koju sam mislio da će trajati vjekovima. Ali, eto - prorjedila su se druženja, s vremenom
sam uvidio da se sve manje razumijemo i prijateljstvo se razvodnilo. Mozgao sam, mučio se pitanjima - zašto, kako, zbog čega...
Na kraju, odmaknuo sam se od svega toga i prihvatio razlaz. Savim je nebitno da li je većina krivice na meni (80%) ili je dotična osoba
kriva za raspad prijateljstva (80%) - ili je odgovornost pola-pola. Prijateljstvo je završilo, prekinuto je i gotovo. Nije kraj svijeta - ali nema niti razloga za
povratak na staro.

Ne znam, opet me tako oprala depresija, uzas, a onda nemam volje ni za sto, tesko mi je otpustiti tolike godine provedene s nekim, vjerojatno je potrebmo vrijeme, ja se osjecam tako prazno i porazeno....

[Sri]

Opet kriza, teška

[descender]

Proći će; opet..

[Sri]

descender kaže:

Proći će; opet..

ma kada, to je već neizdrživo...

[descender]

Ako je opet.. neizdrživo..
negdje (+-) kao i prošli put.. izdržano..

[Sri]

descender kaže:

Ako je opet.. neizdrživo..
negdje (+-) kao i prošli put.. izdržano..

ta tuga, ta praznina, ne znam više... nemam snage....

[descender]

Ako je tuga, tuge.. nije praznina, praznine. Apatija "je mjesto"; u kojem tuga i snaga, po apsolutnom izostanku dobiju na težini..
Apatija unutar katatonog stupora; "mjesto" na kojem po/misao "nemam snage", doslovno teži milijardu tona, a tuga je oblika neke krajnje poželjnosti....

[Sri]

descender kaže:

Ako je tuga, tuge.. nije praznina, praznine. Apatija "je mjesto"; u kojem tuga i snaga, po apsolutnom izostanku dobiju na težini..
Apatija unutar katatonog stupora; "mjesto" na kojem po/misao "nemam snage", doslovno teži milijardu tona, a tuga je oblika neke krajnje poželjnosti....

tuga je tuge...

[ben-hur]

radical change kaže:

Moraš pronać razlog zašto se ujutro budiš, neki cilj, svjetlu točku u životu, dijete, kućni ljubimac, uspjeh, cilj, nešto što će ti skrenuti loše misli i natjerati te da ustaneš iz kreveta. To što si sada pogubljena znači samo jedno, da ćeš se ponovo pronaći, drugačija, bolja, zrelija, opreznija... Imam mnogo iskustva sa takvim sudbinama i sa samim sobom, ljudima jednostavno svane sunce, pronađu razlog da cijene život, zdravje, slobodu, ono što oni jesu..
Ja sam bio mulac od 18,20 godina kada sam se zaljubio u motociklizam svim srcem i dušom, to mi je bio razlog zašto živim, kasnije su se nadogradile mnoge druge stvari.

Zaljubit se u motociklizam ili bilo što svjetovno na kraju ima teške posljedice, može biti sredstvno da si čovjeka olakša situaciju ali nije riješenje nego u daljini vodi do večih zala.

[ben-hur]

Sri kaže:

Ne znam, opet me tako oprala depresija, uzas, a onda nemam volje ni za sto, tesko mi je otpustiti tolike godine provedene s nekim, vjerojatno je potrebmo vrijeme, ja se osjecam tako prazno i porazeno....

Nisam ih probao ali sam uvjeren da pomažu; Cvijetne kapi

[Sri]

ben-hur kaže:

Nisam ih probao ali sam uvjeren da pomažu; Cvijetne kapi

Čula za njih, ne znam dal pomažu kod teže depresije