Opet žene...

[Da Kang]

Bila je jedna od prvih cura koje sam upoznao preko neta, nakon rastave. Znam da zvuči glupavo, ali nekako sam prema njoj od početka osjećao nešto posebno. Prijateljevali smo godinama, smijali se zajedno, družili, povjeravali stvari koje drugima nismo pričali. Makar je nikad nisam upoznao u živo, smatrao sam je posebnom i dragom prijateljicom, radovao se, tugovao i smijao sa njom. Volio sam čuti da je sretna, navijao sam za nju, bio tužan kad je ona bila u bedu. Makar samo virtualna, značila mi je puno. Uvijek sam se radovao njenim mailovima, pozivima, bilo kakvom kontaktu. Vrijeme je prolazilo, donosilo svoje nedaće i radosti, a ja i ona smo bili tu. Bili smo prijatelji, usudio bih se reći dobri. Bar ona je za mene bila. A onda, nakon 4 godine prijateljevanja, nakon stotina razmijenjenih slika, nakon puno telefonske intime – puklo me. Kao da je netko uključio nekakav prekidač. Točno se sjećam dana, onog momenta kad sam je zavolio, nakon toliko vremena. I dugo sam se borio protiv osjećaja, razmišljajući koliko je irealno zaljubiti se u virtualnu sliku. A onda sam shvatio da si ne mogu pomoći. Irealno, glupo i naivno, ali ja sam je zavolio, iskreno i od srca. Otkrio sam joj svoje osjećaje, možda se varam, ali učinilo mi se kao da se ona na to ohladila. No racionalizacija ne stanuje u zaljubljenom mozgu. Ne ! Zaljubljeni mozak je glupav, ranjiv, osjetljiv. On žudi za predmetom svojih snova. Samo to mu je važno. Trebala je doći jednoga dana, trebali smo se naći, obećavala mi je, pričala o detaljima, uživao sam maštajući, hranio se snovima. Živio sam za dan kada ću je ugledati, nadao se da ću je moći zagrliti. Ona se nije javljala danima, tjednima. Dan sastanka je odavno prošao. Djeca su se zabrinula za mene, danima me ispitivala zašto sam tužan. Nisam im mogao reći. Kako da im objasnim da sam romantični, zaljubljivi glupan koji pati zbog ljubavi ? Nije pedagoški...radije šutim...ispunjam prazninu alkoholom. Pitam se čime sam to zaslužio? Samo to mi nije jasno, uvijek to jedno, jedino, naivno pitanje: zašto ? I čekam još uvijek, jednako naivno....svaka me zvonjava telefona trzne, svaka me poruka puni nadom. Provjeravam mail tisuću puta dnevno...nepopravljivi sam idiot. Svjestan sam toga....i toliko sam se puta opekao, toliko puta dobio po nosu, toliko patio....svejedno, nikada neću odustati vjerovati u ljubav.

[Da Kang]

Menščini da sam završio sa pićetinom. Bar u ovom nekom debilskom, dosadašnjem kontekstu. Bar za neko vrijeme. Isprobah biti sam i toliko mi se sviđa da to ne kanim mijenjati. Najbolji dokaz je taj što sam odjebao čak i fak frendice. Jednostavno mi se više neda. Cijeli život trčim za suknjama, ne znam što mi je toliko trebalo da shvatim da mogu i bez njih. I ne samo to, rekao bih da mi je puno bolje i ljepše samome. Reproduktivnu sam dužnost obavio, imam dvoje djece, dakle, dao sam 100% svojih gena. Štaš više ? Da nemam djecu, peglalo bi me to, ali ovako... Čak mi ni ono dvoje nisu dosta pa sam sredio još jednog iz kupusa. Volontiram u dječjem domu, tamo dijelim silnu ljubav što je nosim u sebi. Znam da po svemu ovdje otipkanom sličim panjini i kretenu ali ja to uistinu nisam. Malo sam nakenjao da bi, eto, štivo učinio možda malo zanimljivijim. Nije mi baš uspjelo ali nema ni veze. Važno da sam ta silna slova poizbacivao iz organizma. Kad smo već kod organizma, nedavno mi zatefteriše dijagnozu: multipla fakin skleroza. Yeiiiii, novopečeni sam i ponosni vlasnik zloćudne, progresivne, nepredvidljive i neizlječive bolesti od koje se umire. Diš, jebote, bolje ? Kaže statistika da je malo izgledno da ću dočekati starost, a ako je i dočekam, teško da ću je dočekati pokretan. Bio sam down kratko, možda tjedan – dva, ali onda podigoh glavu i gibam dalje u revijalnom tonu. Duh je nesalomljiv. Krepat, ma ne molat, rekli bi moji istrijani. Kao i uvijek, nastojim zvlejči pozitivno. Barem neću morati kopati po kantama kad me penzionišu. Ni nositi odijela koja su passe dvajs godina. Dobit ću beneficirani radni staž i naljepnicu za invalide za na auto. Zalijepit ću je na motor. Moći ću parkirati na ona mjesta u gradu za koja izdaleka ne možeš vjerovati kada ih ugledaš. Čini ti se kao da si dobio na lotu ! Usred bijela dana prazno parking mjesto u samom centru grada ! A onda dođeš bliže i vidiš da je to parkirno mjesto za invalide. Pored navedenog, moći ću i duvati maltene legalno. U stvari, neću duvati nego se droksati uljem. Jbt, pa što još čovjek može poželjeti u životu? Posadit ću par biljaka kod bake na tavanu, čak sam mislio i muriju nazvati, da ih obavijestim o tome. Nek me uhapse, boli me uvce. Sutkinji ću održati takav kolosalan govor da ću je rasplakati usred suđenja. Imam već spreman govor u glavi. Ovoj bužavoj, u kojoj imam, pajsad ovo – areale demijelinizacije. Ne kužim kako i zašto, ali nikad nisam bio sretniji u životu. Baš mi se nekako specijalno jebe, imam nevjerovatno uvjerljiv osjećaj da će sve biti u redu. Na ovaj ili onaj način. Kako god, ovime završava ovaj moj isprdak od teme. Ne znam jeli ovo ikad itko čitao osim kojekakih botova koji nabijaju hitove. U nedostatku komentara nalazim zadovoljštinu, u plimi srama osjećam oseku morala. Kad se suočiš sa sranjem u životu, naučiš neke stvari. Posložiš si kriterije, izvažeš bitno od smeća. Sunce sije kad ne pada kiša a to je jedino važno. Poslije kiše uvijek dolazi sunce. Pozdrav, botovi moji, gi – ho konji moji – pitanje za moj respect: oklen ovo zadnje ( gi-ho konji moji ) ?
Budite zdravi, lijepi, veseli i debeli i nemojte se peglati bez potrebe. Volite sebe i još više druge. Pozdrav od Gorana iz Pule
http://youtu.be/PGYAAsHT4QE

[Da Kang]

- Ti moraš otići, rekao sam, pogledavši je u oči i pritom je blago odgurnuvši.
Htjela me primiti za ruke, misleći da je želim zagrliti a onda ostala u netremici kad je pojmila moje riječi.
- Zašto ? Prozborila je.
- Zato što ja moram biti sam. Ovaj tvoj povratak za mene je poput nekakvog sna. Još ne shvaćam kako se to desilo ali probudio sam se. Moraš iseliti iz mog stana, što prije to bolje. Molim te da to bude još danas.
- Ali, što se desilo? Mislila sam da me voliš, da možemo ponovo biti zajedno.
- Ne ! Volio sam te nekad, ali sada te više ne volim. I znam što me spopalo da sam te ponovo pustio u svoj svijet. Vidiš, kada se čovjek zaljubi, krugovi u mozgu za kritiku i logičko razmišljanje se isključuju. Zaljubljenost je najiracionalnije stanje mozga. Ti si svojim povratkom na tren ponovo uzbibala moje negdašnje osjećaje ali to je tlapnja. Mojih osjećaja prema tebi više nema. Isparila si iz mene, zauvijek.
- To samo tako kažeš, znam da me negdje unutra još uvijek voliš.
- Istina ! I ne samo da te volim, voljet ću te zauvijek. Prava ljubav ne može umrijeti. Ali to je nedovoljno da bih ikada više bio sa tobom. Molim te, otiđi još večeras i pusti mi bar lijepa sjećanja.
- Ali, kad bi mi dao šansu, osjećaji bi ti se vratili...
- Ne ! Gotovo je. Osjećaji koje sam imao prema tebi ugasili su se zauvijek. Ovo što sada osjećam prema tebi je prijateljska, dobronamjerna ljubav. Osim toga, skinuvši ružičaste naočale zaljubljenosti, spoznao sam te objektivno. Ti jednostavno nisi osoba koju bih ja želio pored sebe. Žao mi je ali tako je. No to više ionako nema veze. Mislim da sam završio sa vezama zauvijek. U svakom obliku. Ovo što ću ti sada reći zvučati će možda prepotentno ali to je moje stajalište: mislim da sam prerastao, prevazišao vezivanje. Ne vidim više smisao u vezama. Apsolutno mi je to nepotrebno. Naučio sam cijeniti svoj mir, naučio sam cijeniti vrijeme. ne želim ga traćiti na nepotrebne, svakodnevne razmirice. Ne želim se nikome povinovati, ne želim o nikome ovisiti, ne želim da po nekome moram ravnati svoj život, svoje vrijeme, svoje obaveze. I ovo vrijeme, ovaj trenutak je za mene izgubljen. Umjesto što tebi sve ovo pričam, mogao sam čitati. Mogao sam biti sa svojom djecom. Mogao sam to vrijeme provesti sa djecom u domu, mogao sam nešto raditi, biti produktivan. To su postali moji prioriteti. Svoju energiju više ne mislim trošiti na žene i veze. Ta je priča iza mene.
- Misliš da si toliko jak ? Da ti neće nikada pofaliti nježnosti, ljubavi, sexa ?
- Trebao mi je puno godina da shvatim da mogu biti sam. Sada kad sam to iskusio, gotovo je. Aposlutno sam zadovoljan i sretan u svojoj samoći, u svojemu miru. Osim toga, ispunio sam ono najvažnije, onaj evolucijski, reproduktivni dio. Moja je misija u tom smislu završena. Što se tiče ljubavi, shvatio sam da ima onih kojima je moja ljubav potrebnija. To su prvenstveno moja djeca a zatim moj štićenik iz doma za nezbrinutu djecu. Nakon toga slijedi obiteljska ljubav, pa prijateljska. Sve te ljubavi su mi prioritenije od romantične. Što se tiče sexa, opet ću zvučati prepotentno ali ovako stoje stvari: shvatio sam da sam daleko iznad tog nekog životinjskog poriva koji me tjera da dašćem i znojim se nad nekim. Osim toga, previše je toga u igri. Previše vremena, volje, energije. Tu svoju energiju, svoj libido kontroliram sa lakoćom. Možda sam imao previše veza, možda sam se zasitio, postao asexualan. Ne znam. Znam samo da me to uopće ne opterećuje. Zadovoljim se za 5 minuta i nakon toga dobrahno nasmijem i nastavim dalje svojim putem. i mogu ti reći da me tijelo sve rjeđe i rjeđe pita da se zadovoljavam. I to mi odgovara. To me čini sretnim i zadovoljnim.
- Ti si poludio...ne misliš na budućnost, na starost...
- Što želiš reći ? Da bih trebao trpjeti nekoga 50 godina da bi mi taj netko onda 6 mjeseci prije smrti mijenjao pelene i hranio me ? Ne hvala. Kada dođe do toga, to već više nije moj problem. Postoje institucije. Osim toga, samo od novca za cvijeće što bih ga potrošio u tih 50 godina, uštedio bih za kućnu njegu za bar 6 mjeseci.

[Da Kang]

Ne postoji tako nešto kao imati ženu bez problema ( iz filma Death at a funeral )
Kao prvo – disclaimer: puno više cijenim žene nego muške, mislim da su žene jednostavno bolje od muških. Uzmimo za primjer zatvor: na 100 muških zatvorenika otpada svega par žena. Pametnome dosta. Mislim da bi svijet bio puno ljepše i sigurnije mjesto kad bi njime upravljale žene. Pa ipak, nebih volio biti žensko. Ponajviše zbog činjenice da su žene kudikamo kompliciranije od muških. One jedno govore, drugo misle a treće rade. Nije im važno ono što kažeš već način na koji si to rekao i kakvu si facu složio dok si nešto izgovarao. Žene unaprijed znaju što misliš i sve opačine koje si eventualno počinio. Čitaju nas po suptilnim facijalnim ekspresijama. Svojevremeno sam tvrdio da postoji ženternet. Svojevrsna međuženska mreža kojom žene komuniciraju elektromagnetskim valovima. Primjer: na fešti si na kojoj je između 100 muških i jedna cura. Nisi ni došao doma, a tvoja žena već zna što si sve srao i divljao. Žene i muškarci su nevjerovatno različiti. Da sam žensko, čekao bih mornare u luci. One nisu takve, one su osjećajne i žele ljubav dok mi želimo samo sex. Ogledni primjer različitosti je ogledalo u kupatilu. Na muškoj strani postoji možda 4-5 stvari: pjena za brijanje, žileti, after šejv, stik za pazuh i možda neki parfem koji mu je ona kupila nekom prigodom. U ženskom dijelu kupaoničkog ormarića postoji 7 hiljada điđa-miđa; dnevna krema, noćna krema, krema za predjelo, losion za tenis, puder za na odbidojku... Znam samo za jednu stvar u kojoj su žene jednostavnije od muških, i na tome im zavidim. To su auti. Žene dijele aute na male plave, srednje sive i velike crne. Mi muški znamo sve potankosti o svim debilnim markama, ventilima, cilindrima, pogonu, felgama, mjenjačima... I koliko se god mi ufali da znamo, u stvari nemamo pojma. Ako nisi baš znalac, odvedeš auto mehaničaru, ovaj ti može reći da ti je crkla Johnsonova šipka i da to košta 1500 kn. I što mu ti možeš ? Žene u autu su posebna priča. Na autocesti je kolona, znaš da je na čelu žena. Ona skreće lijevo, dala je žmigavac 17 kilometara prije skretanja. Kad tanka benz na pumpi, obavezno mora zaključati auto dok ide platiti. prije toga još malo ogleda svoj auto, joj kako je slatki, mali crveni. Kad je više žena u autu, sve istodobno koče, skreću, gledaju lijevo-desno prilikom prestrojavanja. Na semaforu obavezno sve zajedno pilje u svjetlo. Jednom me kolegica iz firme vozila ipsilonom, u jednom nas je trenutku pretekao šleper. Pitam je: zašto voziš 80 kad je dozvoljeno 110 ? Može nam nešto izletiti, odgovorila mi je. Žene žive dulje od muških zbog drugačijeg poimanja vremena: idete nekamo u goste/izlazak/votevr, ona je prije sat vremena najavila da je gotova za 5 minuta a ti čekaš na vratima toliko dugo da ćeš se uskoro morati ponovo obrijati. Čitao sam knjigu „ženski mozak“, to je knjiga sitnih slova, gustog proreda, tvrdih korica, ima nekih 500-tinjak stranica. Knjiga „ muški mozak“ od iste autorice, najlakše bi se dala usporediti sa reklamnim letkom iz kaufladna. Izlazak je još jedan dobar primjer razlike između žena i muškaraca. Ako se jedna od žena slučajno napije pa joj pozli do te mjere da riga u wc-u, prijateljice odmah priskaču u pomoć, tetoše je, bodre, mažu kremom za riganje. Muška stoka upada u wc pa te uslika mobitelom i podjebava, vješa slike javno i vadi mast još dugo. Posebno je opasno zaspati pijan među prijateljima. U najboljem se slučaju probudiš samo iscrtan. Neshvatljivi su mi pojedini ženski predmeti i njihovi nazivi tipa bolero, parka, pareo...Obožavam i modne dodatke kao što je šal usred ljeta ili one stupidne ljetne čizme. Mislim da se žene lickaju jedne radi drugih. Kad izađu vani, ne gledaju muške nego mjerkaju što druge žene imaju obučeno. Što se nas muških tiče, ne postoji bolja kombinacija ženske oblejke od vrućih hlačica, topića i štikli. Amen. A kad smo već kod štikli, tu su žene specijalno nevjerovatne. Kad ugledaju štikle u izlogu, polakome se kao snaha guja na svračja jaja. Jednom me snajka upitala dali mi baš treba motor u životu. Uzvratio sam joj protupitanjem: a jel tebi baš treba 15 pari štikli u životu ? Nije ništa odgovorila. Žene su i u ljubavi kompliciranije. Mi muški se zaljubljujemo dok žena izračuna da te voli: popiše na papir imovinski cenzus i socijalni status, pokretnine / nekretnine, sve lijepo zbroji, oduzme i onda izračuna dali te voli ili ne. Kako je moguće da Slavica voli Bernija a može mu jesti burek s glave? Muškima nije važan ženin posao, status, imovina. Ako ima dobre sise, nije ti bitno dali radi u klaonici ili je cirkuski akrobata. Ako nakon prvog spoja znaš koje su joj boje oči, znači da i nema neke sise. Onda te možda i zanima što radi, bar dok je ne kresneš.Žene u krevetu su opet priča za sebe. Najgore su daske. Ta legne, raširi noge i onda razmišlja dali je stavila močiti grah za sutrašnji ručak. U jednom se trenutku sjeti što radi, e da: ah, ah, ah, kako ti je velik, ful si me razvalio i te fore. Da, ful si je razvalio sa svojih 10 deka a rodila je dijete od 3 kile. Daske baš i ne vole sex ali daju jer su čule da je recept za sretnog muškarca pun stomak i prazna jaja. Najbolje jebačice su kaubojke. Ta od početka preuzme inicijativu i ne popušta, ni ne shvatiš što te snašlo. Najzanimljivije su avanturuše: to su one što se vole šamarati, pišati, govoriti prostote i štotigajaznamštosvene. Jednom mi je jedna zabila prst u šupak u žaru borbe. Bio mi ju je bed prekinuti jer je bila tik pred orgazmom, no frajerica je ubrzo pokušala uvaliti mi i drugi prst. Stilovi ljubljenja su isto fora. Neka ti samo uvali jezik i to je to. Snađi se. Druga ti uvali jezik pa ga mahnito vrti u krug, kao da je centrifuga. Neke te zabalave, moraš imati bavarin dok je ljubiš. Četvrta ti uvali jezičinu do grla, umalo te uguši. Neke se ljube samo ustima, bez jezika. Neke grizu a neke su nepredvidljive, sad bi ovo sad bi ono. Pušenje je pak opet priča za sebe. Neke puše jer se osjećaju dužne. Vidiš da je nije volja ali baš te briga. Ona pogledava na sat da ti može spočitnuti koliko ti je pušila. Najviše mrzim one što pljuckaju dlake svakih par sekundi. Taman se malo ufuraš kad evo nje opet: pljuc, pljuc. Čini ti se da bi se dala sastaviti perika od svega što je ispljuvala. Nikad ne znaš na čemu si i to je aksiom za žene u svakom pogledu.

vratio se!

[Da Kang]

Postoje različiti načini na koje muškarci pokazuju svoje sitne mržnje, predrasude, besmislene ludosti, ljubomore. Bill nije pokazao ništa od toga ( ... ) on je jednostavno bio jako dobro ljudsko biće. ( Charles Bukowski – Zapisi starog pokvarenjaka )

Muškarce dijeli samo par centimetara od raja, a to su onih par cm koji nam fale da si ga sami popušimo. Otprilike kao što pas pokušava uhvatiti svoj rep, tako muškarci trče uokolo pokušavajući prosuti svoje sjeme. Muški mozak radi paralelno sa srcem, kako srce otkucava tu-dum, tu-dum, tako mozak otkucava bi-jebo, bi-jebo. Kad mužjak spazi atraktivan ženski specimen, tako se otkucaji u mozgu ubrzavaju. Nema toga što muško neće učiniti zbog snošaja. Dogovor među muškarcima, ma kako god važan i neodgodiv bio, pada u vodu ako je došlo do mogućnosti snošaja za jednog od njih. To je tzv. muški kodeks – sve u životu je manje važno od snošaja. Drugi muškarac u dogovoru se neće ni najmanje ljutiti, ako je snošaj u pitanju – sve je opravdano. Gledao sam nedavno nekakav dokumentarac / ispitivanje gdje je atraktivna žena nudila snošaj slučajnim prolaznicima. Devet od desetero muških je pristalo bez razmišljanja. Onaj jedan što je odbio, bilo mi ga je naprosto žao gledati koliko je bio pozelenio od muke. Taj mora da je imao zakazanu otvorenu masažu srca ili nešto slično, svakako vjerujem da je u pitanju bio ljudski život. Sve drugo je manje važno u odnosu na snošaj. Snošaj je centar, fokus i smisao života za svakog muškarca i po tome si muškarci ravnaju život. Tako npr. muška higijena uvelike ovisi o tome dali je u vezi ili nije te u kojem je stadiju veze. U samom začetku veze, muško posvećuje veliku pažnju higijeni, no, proporcionalno duljini veze opada i muška higijena. Prije ili kasnije, ta higijena se svodi na onaj neophodni minimum, koji je opet individualan ali zasigurno jako daleko od onog u početku veze. Muškarac u dugoj vezi sa istom partnericom rijetko kada riskira tuširanje ako sex nije zagarantiran. Muška se svakodnevna higijena svodi na kopanje nosa, čišćenje mucica iz trbuha i onih između nožnih prstiju. Muški također vole gurati prste u guzicu ili u prepone pa onda to omirisati. Time procjenjuju dali je došlo do onog kritičnog trenutka kada se ipak mora istuširati a da nije u pitanju sex. Ako stanje nije kritično, higijena se rješava parcijalnim pranjem: ispod pazuha, oko prepona, noge... To su kritične točke muške higijene. Za one naprednije, tu su vlažne maramice. To je, nakon kotača, najkorisniji izum za muški rod. Prilikom jutarnjeg pišanja muškarac radi inspekciju vlastitih gaća te uvidom procjenjuje dali iste mogu izdržati još jedan dan, što je najčešći slučaj. Gotovo uvijek gaće mogu izdržati još jedan dan. Muškarac , ako prilikom jutarnjeg pišanja nije prdnuo, to je nešto kao potvrda bez pečata. Ovisno o tome koliko mu se cura sviđa, toliko se muškarac ustručava prdnuti pred njom. Tu je dilemu najbolje razrješio moj prijatelj koji prdnuo prilikom prvog poljupca sa novopečenom curom. Žene pamte osjećaje u nekom njima važnom trenutku, pamte teksturu, detalje, razne sitnice. Muško pamti samo datum kad je prvi put jebao neku curu, a i to samo da bi se mogao pohvaliti prijateljima. Jer, ako se ne možeš pohvaliti, kao da nisi ni jebao. Muškarac će radije jebati nekakvu krampaču, ako se time može pohvaliti, nego supermodel a da se ne može pohvaliti. Za puno su stvari muški mozgovi upravo stupidni i neshvatljivi. Dobar primjer je opsjednutost mašinama svake vrste. Recimo da jedan susjed popravlja auto ispred zgrade i ispadne mu alat iz ruke. Začuvši prepoznatljivi zvuk, muškarac poput zombija izlazi vani. Slijedi okupljanje šireg muškog društva, bar onih koji su čuli magični zvuk. Nitko od njih nema pojma no svejedno imaju nagnute glave nad haubu i pametuju kako bi ovo trebalo napraviti na ovaj ili onaj način. Čim društvo pređe kritičnu točku, tj. čim se okupi više od dvojice muških , u zraku lebdi ista ideja – pivo. Dvojica još nekako odolijevaju, valjda se srame jedan pred drugim, no čim dođe treći, situacija je gotova. Ubrzo netko odlazi po pivo. Muškarci su jednostavno slabi na pivo, na alkohol općenito, baš poput žena i štikla. Tako da u stvari ne postoje alfa mužjaci, to je mit. Postoje samo alko mužjaci. Netko je valjda krivo čuo pa pobrkao slova, vjerovatno zbog alkohola. Postoje trenuci u životu kad se muški mozak iskopčava. Evo primjera: muškarac se upoznaje sa većom grupom ljudi, u jednom trenutku pruža ruku ženi koja ima dekolte i dobre sise. U tom trenutku od muškog mozga funkcionira samo onaj nevoljni, autonomni dio za koji je sreća da postoji, jer bi inače zaboravili disati. Nakon što je uočio dekolte i sise, muškarac je u nevolji. Oni nekulturni bezobrazno bleje dok ovi drugi pokušavaju odvratiti pogled, no ne uspijeva im. Oči same bježe prema sisama. Bilo bi zanimljivo umjesto fejzbuka, izmisliti orgazmbook, samo za muški rod, gdje bi se stavljale slike lica muškaraca usred orgazma. Upravo su nevjerovatne i debilne muške face prilikom svršavanja. To potvrđuje teoriju da su glavić i glava jedno. Što opet nije istina, jer vrajža se stvarčica diže kad ne treba a ne diže kad treba.

[Da Kang]

Svijet neće uništiti oni koji čine zlo, nego oni koji to gledaju a ne poduzimaju ništa – Einstein.

Balkanizacija - pojam koji označava proces raspada višenarodnih država u nacionalne države, koje nakon toga međusobno zarate. Pojam koji je skovao zapad. Onaj isti zapad kojemu je odgovaralo da razmrvi stabilnu i jaku zemlju, a onda te male, novonastale zemljice uništi, pokupivši sve što vrijedi. Instaliraš podobnog na čelo, a on ti, za šaku sitniša, preda sve što u zemlji vrijedi, a samu zemlju uništi zauvijek, busajući se pritom u domoljubna prsa. Taj isti podobni tip zarati iz interesa, a onda još dugo odugovlači kraj, jer u strahu su velike oči. U ratu ljudi mogu svašta popušiti. A i zapadu je tako odgovaralo. Ljude zadojiš domoljubljem, oni će to još dugo, dugo pušiti. Važno je da se narod ima čime zabavljati dok se u pozadini odvijaju filmovi po interesu centara moći. Pustiš zemlju da sanira banke, onda te banke pokupuješ budzašto, nakon toga imaš dužničko robovlasništvo, ovce za striganje koje se ne mogu iskoprcati nikad više. Kad ti usfali moći, izmisliš krizu. Banke dignu kamate, jer to mogu, jer političare drže za jaja, a onda godinu dana kasnije u žiži krize, prijave 25 % profita više. A ljudi ne mogu ništa, ljudi se ciljano bacaju na koljena, dok ne dođu u situaciju da prodaju obiteljsko srebro. Socijalizmu možemo zahvaliti da imamo sve što imamo, no ta se ostavština smišljeno i polako topi. Djeca koja danas naslijede nekretnine od svojih roditelja, neće ih moći održavati. Prodat će ih za ništa. Jednom kad je sva zemlja rasprodana, cilj je ispunjen. Onda više nismo zanimljivi. Bit ćemo stranci u vlastitoj zemlji. Raditi za stranca kojemu je prodana tvrtka koja je inače dobro poslovala. No zašto bi poslovala u našem vlasništvu kad može u stranom ? Profit danas radi puno gore stvari, pa se ne smijemo buniti. Na istoku vojska stoji poredana uz crtu, gleda kako druga vojska, niti 50 metara udaljena, ubija djecu. I premda ne može postojati opravdanje, ljudsko, etičko ili moralno, vojska gleda ubijanje djece ne poduzimajući ništa. Takvih je primjera kroz povijest masu, nevina krv teče u potocima zbog političkih poena, zbog vlastitih interesa. No, nije u pitanju samo profit. Nakon nekog trenutka, on više nema smisla. Na scenu stupaju moć, pohlepa i mržnja, najgore ljudske osobine. I premda je 80 % svjetske populacije u stvari dobrohotno, ne uspijeva se izvući iz gliba. Nikada neće ni moći. Sve dok priroda sama ne kaže svoje. Jer ta ista pohlepa i mržnja tj. glupost - pili granu na kojoj sjedi. To je naša jedina slamka spasa. Majka zemljica će se otresti, poput konja koji otresa muhe i dati priliku nekim novim, pametnijim organizmima. I oni što vjeruju, bit će spašeni na nebu. Jer religija je propaganda vlasti smišljena za kontrolu podanika, sveci i mesije su izmišljeni kao sustav kontrole uma za porobljavanje siromašnih. Izmisliš sustav vjerovanja koji propovijeda "okretanje drugog obraza" i prihvaćanje svih nedaća i potlačivanja, i time zadojiš mase. Nakon toga oni sami obavljaju posao. Kolju jedni druge zbog „različitosti“. Baciš psima kost i oni se pokolju. Klasična Grčka u Periklovo doba, klasičan primjer kako ljudstvo, neopterećeno egzistencijalnim pitanjima, može napredovati u znanosti i kulturi. Onomad je egzistencija bila neupitna zbog robova, danas bi mogla biti zbog inteligencije, zbog obilnih prirodnih resursa koji postoje i koji su itekako iskoristivi. Znanost i kultura morali bi biti prioritet čovječanstva. No to nije slučaj. Nekako, pohlepa i mržnja su prioritet. Tu nas je evolucija dovela. So long, suckers...

[Da Kang]

Prijatelju, sori, ne znam kako da ti ovo drugačije kažem, nemam ti srca reći u facu a i vjerovatno bi se naljutio na mene i nebi mi vjerovao. Prijatelj sam ti i molim te da ne pokušavaš otkriti tko sam. Nikada ti neću priznati da sam ovo ja napisao. Možda ćeš i naslutiti, vjerovatno i pogoditi, no priznati ti neću. Bar ne tako skoro. Možda jednoga dana kada sve bude gotovo, kada prođe puno, puno vremena nakon što se prašina slegne. Ako se slegne. E sad dolazimo do poante ovog pisma. Nema lijepog i nježnog naćina da ti ovo saopćim pa moram ovako: žena ti se jebe sa drugim. Koliko ja znam, to traje već pola godine. pretpostavljam da to traje i puno duže no to sad nije ni važno. Ne mogu više gledati kako radi budalu od tebe iza leđa. Pre drag si mi da bih samo tako prešao preko toga. Razmisli malo o njenom ponašanju, probaj sagledati neke trenutke, postupke, sitnice za koje misliš da nisu ono što misliš. Nažalost, jesu. Da te prevarila jednom – dvaput, nebih ništa rekao. Takva vrsta prevare nije neki bed, ali ovo što ona tebi radi, da ti se iza leđa jebe sa drugim... A čuo sam i da nije bio samo taj jedan. Znam da ima jednog redovitog jebača, i to nekog koga i ti poznaješ. Nije iz tvog bližeg kruga prijatelja ali ga poznaješ. Znam za još jednoga koji mi se hvalio kako ti je karinđao ženu dok si bio na putu. Ma što da ti kažem ? Napravi što god hoćeš, misli što god hoćeš, samo ne želim da radi budalu od tebe. Naravno, kako ljudi vole ogovarati, netko je rekao da ni dijete nije tvoje ali to su već bapske priče. Nadam se. Nebih dao ruku u vatru. Prijatelju moj, život je uvijek takav. Svi oko tebe vide ono što je očito a ti ne vidiš prst pred nosom. Znaš i sam da ne možeš nekome reći u facu da ti se njegova cura/žena ne sviđa pa se pomiriš sa sudbinom, ali ovo je prešlo svaku mjeru. Ti si očito toliko zaljubljen pa si obnevidio na neke tako očite stvari. Žena ti se voli jebati više nego kruha jesti. Posebno je napaljena kad popije koju, a svi znamo da voli popiti. No dosta. Ne želim te dalje mrcvariti, siguran sam da ti je ovo dovoljan šok. Ako nisi već i sam štogod naslutio...
Oprosti, nisam znao kako drugačije.

[Da Kang]

Baterija je bila na svega 5% pa sam pustio mobitel kod kuće. Obukao sam svu silnu opremu na sebe i sjeo na motor. Volim avanturističku enduro vožnju po šumi, volim istraživati, skretati na nove, neistražene puteve. Toga dana, vozeći se šumom, odlučih skrenuti na sasvim mali puteljak, jedva vidljiv, jedva prohodan. Stazica je bila toliko uska i obrasla da sam jedva mogao proći. Na dijelovima sam se morao saginjati i priljubiti uz motor. U jednom sam trenutku zapeo rukom za granu što je bila skrivena od lišća. Zapevši, izgubio sam ravnotežu, udario u drvo bokom te pao na pod a motor na mene. U paničnom strahu i osnažen adrenalinom, zbacio sam motor sa sebe, no tada sam ugledao drveni kolac kako viri iz mog bedra. Nije bio duboko zabijen, možda svega 5 cm ali je pogodio neku deblju krvnu žilu, kako sam kasnije ustanovio. U paničnom strahu, izvukao sam kolac iz bedra i u trenu shvatio pogrešku. Krv je počela nezaustavljivo štrcati u ritmu srca, pogodio sam dakle arteriju. Sabrao sam se i pokušao podvezati nogu ali nisam u potpunosti uspio. Krv je i dalje tekla velikom brzinom. Pokušao sam tamponirati ranu majicom ali ni to nije zaustavilo krvarenje. Osjećao sam da gubim bitku, osjećao sam kako život izlazi iz mene. Ubrzo sam počeo gubiti svijest. Odjednom se pored mene pojavila moja mama. Nisam se nimalo začudio. Osjećao sam se bezbrižno i veselo. Uhvatila me za ruku i preselila u energetsku dimenziju u kojoj ne postoji prostorvrijeme. Veliki je to grozd energije sa kojeg se otkidaju mala zrnca što vrludaju svemirom u potrazi za sljedećim staništem. Bilo mi je lijepo ali onda je moje zrnce naglo vraćeno u kola hitne pomoći. Motor je ostao upaljen i zaglavljena gasa. Čuo ga je seljak što je par stotina metara dalje okopavao masline. Probio se traktorom do mene, pozvao hitnu i izvukao me. Maderfaker matori, Bepo se zove. I sad ja njemu moram biti zahvalan što me vratio u prostor i vrijeme u kojem pobjeđuje hdz. Jebiga, Bepo ima moć. Onaj koji daje uvijek ima moć nad onime koji prima. Čovjek mi je spasio život, dužan sam mu. Tako mi bar kažu a ja ne smijem misliti drugačije od onog što mi okolina kaže. Popravljam mu računalo već par godina. Nedavno me opet zvao:
- Nu moj, niki buoh mi dela štrađe, niki buoh mi skače vanka kad dopren mozila.
- Bepo, opet si kliktao di ne treba, jebala te pornografija.
- Nu, nu, dojdi.
Odnedavno je u penziji pa je otkrio čari pornografije. Dođem kod njega, sjednem za komp, otvorim browser a kad tamo, imam što i vidjeti. U historiju sve krcato gej sajtova.
- Opa, ti ti ga vižita gau siti?
- Kakovi vrajži gau?
- Tako kaže moja baka. Ne zna pročitati ipsilon na tv-u pa čita gau. I još me pita: ki bog je uni gau ? Onda joj ja objašnjavam kako je gau iz okej. Da sam čak i ja razmišljao da se prebacim na gau. Nađeš dečka koji je tvoj konfekcijski broj i automacki imaš duplo više odjeće. Plus što uvijek imaš s kime na pivo, imaš koga zvati da te spasi kad iskopaš sranje u kafani. Kad se posvađate, lijepo se potučete ko ljudi. A tek kad pomislim na pomirbeni sex nakon tuče...No jebo sad to. Drkao si na gejeve ?
Vidim mu po faci da mu je neugodno, sav se zacrvenio, snebio, usukao se nekako.
- Nisam to ja, bio sam na nekim porno sajtovima pa su mi iskakali prozori sa tim gej drekom pa ih nisam mogao pogasiti
- Ne kenjaj, točno vidim da si ciljano surfao po gej sajtovima. Evo, ovdje se lijepo vidi da si kliknuo oral. Ti bi dudlao, ha ? To te pali, matori jarče...
Ovaj da će propasti u zemlju od srama, sav se pogubio, počeo zamuckivati neznajući kako da se izvuče. Pustio sam ga da se prži kratko, skenirajući ga kondorovim pogledom a onda se sažalio.
- Nemoj da ti je bed. Škicao si gejeve, so fuckin what ? Ni prvi ni zadnji...
- Ma nisam, iskočilo mi, kažem ti.
- Daj ne kenjaj, ne možeš me preveslati. Barem lijepo priznaj.
- Ma nisam...
- Naravno da nisi, uvijek ista priča. Ljudi se srame a u stvari 25% straight muškaraca mašta o tome da oralno zadovolji drugog muškarca.
- Orka malora ?!?
- Ma kad ti kažem. I ne moraš se brinuti zbog toga, ne znači odmah da si gau. Internet služi za perverzije pa ti preferencija ovisi o tome kojeg vuka hraniš. Ja za sebe mislim da bih mogao zabrijati na većinu perverzija, bar ovih „glavnih“, samo da im posvetim dovoljno mentalne energije. Shvatio sam to odavno pa se vratio svom prvobitnom fetišu: ženskim nožnim prstićima i štiklama. Uostalom, ovo tvoje je ništa, rekao sam ti što kaže statistika. Da vidiš na što se sve ljudi pale, majko moja. Jednom sam naletio na tipa kojeg uzbuđuje da ga se pregazi motorom. No ni to nije najgore, najviše me sablaznio tip koji se pali na to da mu se netko pokenja u usta, to ti je altroke parafilija. I u 90% perverzija su uvijek muški u pitanju.

[Da Kang]

- Ali zašto, tata?
- Zašto ? Zato što u civiliziranim državama postoje zakoni. Uzmi za primjer ovu buku što je čuješ; susjed cijepa drva u podrumu. Upozorili smo ga više puta da to ne smije činiti a on to ipak radi. I boli ga dupe za sve ostale stanare. Upozorili smo ga lijepo, nije upalilo, preostaje mi samo da završim u novinama ili da ga odrobijam. Da zoverm policiju, nema smisla. Pitanje je dali bi uopće došli, a ako i dođu, napravili bi neki zapisnik i nikome ništa. Vjerovatno bi na kraju mene zapisali kao gnjavež a tipu koji cijepa bi eventualno nešto spočitnuli. U civiliziranoj državi došla bi policija i napisala mu kaznu od 500 eura. U ponovljenom slučaju, napisali bi mu kaznu od 5000 eura. Pa ti cijepaj drva u šupi.Sine moj, reda mora biti i točka. Koliko god to nama ponekad izgledalo uštogljeno, reda mora biti i on se mora poštovati. Tako su bar uređene civilizirane države. Ako ti se ne sviđa, odjebi. Vrlo jednostavno. Gledaj, sine moj najdraži, znaš da te volim najviše na svijetu, znaš da bih želio da si uvijek pored mene ili bar blizu. Ovo što ja radim je paradoksalno; odgajam te da odeš daleko od mene. To je zbog toga što prvenstveno želim da budeš sretan. Važnije mi je tvoja sreća od moje. Kad završiš svoje školovanje, koliko god da si zamislio školovati se, odmah bježi van države. odmah. Ako si danas završio školu, sutra već budi van države.
- Kamo da odem?
- Odi u neku kulturnu državu, ja ti za početak preporučam Austriju. Dosta je blizu, za 5-6 sati vožnje autom si ovdje. Možeš dolaziti ljeti, praznicima, produženim vikendima, kad god. Tamo ćeš moći živjeti, u punom smislu te riječi. Ovdje ćeš zauvijek samo preživljavati. Čak i da završiš silne škole, postaneš eminentni stručnjak u nekoj oblasti, zaposlit ćeš se negdje a onda će jednog dana tatica dovesti svog sinčića u najnovijem bemveu, i ustoličiti ga tebi za šefa. I makar je taj tatini sinčić inkopetentni, nedozreli imbecil kojemu je tatica kupio diplomu, taj će ti biti nadređeni i ugnjetavati te zauvijek, ako zbog ničega, barem zbog toga što će biti svijestan da si bolji i inteligentniji od njega. Na kraju ćeš dobiti čir na želucu od sekiracije. Ne treba ti to u životu, sinko. Odi lijepo u neko inteligentno podneblje.
- Kako to misliš ?
- To što tvrdim je neosporna činjenica. Iz nekog nepoznatog razloga, u nekim podnebljima dominira veća ili manja inteligencija, da ne kažem glupost. I ne govorim tu sad o cijelome svijetu, jer tu u obzir dolaze razni faktori. Vidiš, ljudi su negdje evoluirali prije, negdje poslije. U Australiji su ljudi do prije 200 godina bili doslovce u kamenom dobu, dok ljudi u euroaziji šalju rakete u svemir. Međutim, i u toj Euroaziji, koja je uzanpredovala inteligencijom ponajprije zbog prelaska sa lovačkog načina života na sakupljački tj. poljoprivredni, kao i zbog ujednačene klime i povezanosti, inteligencija se razlikuje od podneblja do podneblja. Vidiš, neki su kontinenti udaljeniji, neke razdvaja okomita os zbog koje je klima različita, neki kontinenti nemaju resursa, postoje razni faktori. Tlo Euroazije je bilo najpogodnije za razvitak po svim faktorima, i zato se tu ponajprije razvila inteligencija i dosegla najviši nivo. Međutim, čak i na tom, plodnom tlu, inteligencija se nije svugdje isto razvila. Neka su podneblja bila naprednija, neka manje. E vidiš, naše je podneblje jednostavno – zaostalo. Ovdje je nekako oduvijek bilo podneblje gluposti, tako će i ostati. Prvi zapisi koji uopće postoje o našim krajevima spominju nas kao proklet i po zlu poznat narod. Mi smo jednostavno takvi i tu nema pomoći. Možeš ti pobjeći sa balkana ali on iz tebe neće nikada. Zato, nemoj to napraviti svojoj djeci, nek se rode u nekom inteligentnijem podneblju, molim te.
- Proklet narod, kažeš ?
- To ti je utkano u genima, sine moj. I možeš ti to osvijestiti, ali teško je pobjeći od toga. Možeš bježati, ne možeš pobjeći. Evo ti još primjera: do 90ih godina, dok se nisu pojavili balkanci, u skandinavskim zemljama nisu postojali protuprovalni alarmi jednostavno zato što nitko nije krao. E, ali kad su se pojavili balkanci, situacija se promijenila. Kulturni su ljudi, jadne naivčine, po trgovinama izvijesili natpise u kojima su molili ljude da ne iznose robu bez da je plate. Moš si misliti. Gdje god su balkanci, tu su problemi. Zato nas kulturni ljudi ne vole. Pričao mi je jedan skladištar, star čovjek pred penzijom, da je dugo godina radio na sjevernom moru. Tamo nije bilo potrebe za skladištarom, svaki je radnik došao u magazin, uzeo što mu je trebalo, zapisao se i gotovo. E, ali onda su došli balkanci i iznosili vreće materijala, naravno, bez potpisivanja. Čovjek je jednom ukrao tisuće pari radnih rukavica. Što će mu to ? Tolike rukavice nebi potrošio ni on ni njegovi praunuci, ali svejedno...takvi smo. Vidiš, našim je ljudima neprijatno ukrasti nešto od nekoga, ali ako mogu ukrasti od države – učinit će to bez imalo grižnje savjesti. Prekršiti zakon, zeznuti državu na bilo koji način, to je u našoj krvi. U kulturnim zemljama toga nema. Postoje zakoni i oni se moraju poštovati i točka. I zakoni trebaju biti rigorozni. Kome se ne sviđa, kao što rekoh – nek odjebe. Kao onaj tip što se u Amsterdamu napio pa je ubio patkicu iz kanala. Došla je policija i odvela ga u zatvor na 15 dana. Bez imalo priče, bez ikakvih suđenja, natezanja, to je tako i gotovo. Kod nas pijani mladić projuri naseljem 150 na sat, ubije čovjeka i onda dobije uvjetnu kaznu, jer dolazi iz dobre obitelji. Kod nas čovjek uvali ženi prst u guzicu a sudac to proglasi kao rukovanje. To se može desiti samo kod nas. Nemoj da sad ulazim u sfere mita, korupcije, nepotizma, kleptokracije... to je priča za sebe zbog koje sam tužan i nesretan. Znaš da osjećaj sreće u nekoj državi ovisi o njenoj ekonomskoj snazi i prosperitetu, doživljaju korumpranosti i povjerenju u ljude koji vode državu ? E pa, mi smo ti, sinko moj, jako, jako nisko po tom indeksu sreće. I uvijek ćemo i ostati, i zato ti moraš odseliti. I ne mora to biti Austrija, može i skandinavija, možda Britanija, Francuska, Njemačka, nekamo gdje je podneblje inteligentno, recimo to tako. A što se tiče Austrije, ehhh, kamo sreće da je ostala na vlasti u našem kraju. Naš grad je imao puku sreću da ga je tadašnji austrougarski car poželio za glavnu ratnu luku. Grad se u 10 godina razvio u centar moći. U 10 godina je broj stanovnika porastao sa 6 na 60 tisuća ljudi. Imali smo prvi tramvaj u Europi, prvi botanički park. Sva ova velebna zdanja što ih vidiš šetajući gradom, sve je to napravila Austrougarska. I svi oni sitni detalji i ornamenti na građevinama, to su ti, sine moj, Austrijanci. I sve te austrijske zgrade su i dan, danas kvalitetnije nego ove nove. Oni su prije 100 i više godina bili pametniji nego mi sada. Eto ti živog primjera. Bolnica koja je sagrađena nakon drugog svjetskog rata, raspala se. Preseljena je u zgradu mornaričke bolnice, koju je, naravno, napravila Austrija. Zgrada je i dan danas pojam gradnje i kvalitete. To su ti Austrijanci, sine moj. To je kultura, to je inteligencija. To su činjenice. A ovo busanje u prsa i nacionalizam, razmetanje prirodom i društvom, to su nebuloze, to je glupost. I to su činjenice. Koje ti ne trebaju, i zato bježi...

[Da Kang]

U svakom kvartu postoji tip koji liči na štakora. Moj kvartovski štakor za mene je enigma. Ne mogu shvatiti kako čovjek uspije preživjeti, a nitko od njih četvero u familiji ne radi. Ja živim sam, radim dva posla i nikad nemam love a on ne radi uopće a opet ima love za 3-4 kutije cigareta dnevno. Pretpostavljam da bar toliko popuši jer svaki put kada idem nekamo, vidim ga na cesti i svaki put on ima cigaretu u ustima. U stvari, nikada ga nisam vidio bez cigarete. Ne kužim otkud mu lova ali čovjek je očito sposoban odnekud je izvući. Ja nemam tih sposobnosti. Eklatantan sam primjer osobe od koje lova naprosto bježi. Jednom sam prilikom kvartovskog štakora čuo kako priča sa susjedom. Zaključio sam da nije baš obdaren inteligencijom. Po zvuku i po sadržaju izgovorenog dalo se zaključiti da je intelektualno zakraćen. Ali onda sam jednoga dana, između redova zanimljivog štiva, shvatio da sam ja zakraćen. Jer samim time što mislim da sam pametniji od njega – gluplji sam. I zločest sam zbog pameti pa čovjeka nazivam štakorom. Makar on na štakora uistinu sliči, tko sam ja da ga štakorom nazivam? Inteligencija je prokletstvo koje često za sobom povlači nadutost i zlobu, dušu koja je puna sebe i koja zbog toga druge omalovažava. A neznanje, blaženo bilo, prostodušnošću i bezazlenošću se najčešće očitava. Pamet je opasan mač za onoga koji ga ima, ako se ne zna njime opasati kako treba. Jer, bolje se ograničiti na ono svakidašnje, pa ma kakvo ono bilo, nego svoj put namjeriti nepriličnoj slobodi. Na krilima znanja duh možda i leti neslućenim visinama, no onaj tko misli da nešto zna, tako grozno griješi. Najbolji je nauk upravo onaj o neznanju a njegova najveća mudrost je jednostavnost. Prostodušnost i mudrost onoliko koliko je treba, to je rijetka vrijedna inteligencija. Još je jedino vrijedna ona što vodi ataraksiji no malo je ljudi kojima znanje služi samo da bi ga mogli odbaciti. Moram priznati da u stvari zavidim kvartovskom štakoru na njegovoj prostodušnosti, pa ipak, u jednoj se stvari nesumnjivo držim pametniji od njega a to su cigarete. Mislim da je pušenje jedna od, ako ne i „the“ najgluplja ljudska navika. Jednostavno nema opravdanja za pušenje osim gluposti. Nema tog pušača koji se može vratiti u svoju prošlost, na svoju prvu cigaretu, i reći da je u njoj uživao. Svima je prva cigareta bila odvratna, izazvala je slabost, mučninu, povraćanje... I svatko se čudio i pitao zašto to ljudi uopće rade? To je prava slika cigarete, međutim, čovjek zbog gluposti od toga stvori naviku, a pošto je bio tako mlitava karaktera da je uopće započinjao, više ne može prestati. Još nekako i mogu razumjeti uživanje u finim cigarama. Tu i tamo zapaliti serviranu kubanku uz čašu dobrog konjaka, to shvaćam. Ali svjesno svakodnevno trovanje baš nikako ne shvaćam. I još ljudi za to plaćaju nemale novce, često otkidajući od vlastitih usta. Moj je stari dobar primjer. Taj će radije zadnjim novcima kupiti cigarete nego hranu. Jednom sam prilikom bio izračunao da je mogao kupiti manji stan od novaca što ih je popušio. Prije 3 godine je ofarbao stan u bijelu boju, stan je sada smeđe boje. Ako su zidovi i pokućstvo dobili nikotinsku patinu, mogu misliti na što mu pluća sliče ? Ponekad mi se pravda da ne može prestati jer mu se tijelo nakon silnih godina pušenja naviklo. Tvrdi da bi mu bilo slabo bez nikotina. Moš si mislit. Tijelo upravo jedva čeka da se riješi svih tih otrova što ih se unosi u organizam cigaretama. No ostaje onaj problem u glavi. Ostaje navika tj. mlitav karakter i glupost.

[Da Kang]

Trčao sam bosonog po suncu, preskakao pjege smijući se glasno. Živio sam ga i disao, budio se zalaskom, lijegao izlaskom. Upijao sam sunce svim svojim bićem ne obazirući se na upute starijih. Sunce me voljelo majčinskom ljubavlju. Provodio sam puno vremena okupan njegovim toplim zrakama. Na smijeh, uzvraćalo je bezbrižnošću, podarivši mi boju sreće koja se rijetko nalazi. A onda sam postao stariji, uplašeniji i nesigurniji. Posvađao sam se sa suncem, bježao i skrivao od njega. I govorio sam ružno o njemu, blatio ga drugima, nagovarao ih da ga se klone, da ga se boje...Sunce se nije ljutilo, i dalje je bezbrižno pržilo vodik pretvarajući ga u helij, ili obrnuto, vrag bi ga više znao. Nije mi zamjerilo moju glupost, čekalo me postojano, čekalo je da odbacim svijest, strah i nesigurnost. Čekalo je da se dovoljno upoznam i pomirim sa sobom, pomirim sa njime. Puno sam godina proveo u tami, skrivajući se od toplih zraka koje daju život. I kada sam napokon zavirio dovoljno duboko unutra, pronašao sam u sebi sunce. Čekalo me da ga otkrijem i nasmijalo se kada sam ga napokon ugledao. Obasjalo me i zagrijalo iznutra, kao da sam se nakon godina izbivanja vratio u topli obiteljski dom. Pronašao sam svoje sunce, pronašao sam svoj mir. I ponovo po njemu trčim bosonog, preskačem pjege i smijem se glasno.

[Da Kang]

Sjećam se njenog prvog pogleda, prvog susreta naših očiju. Sjećam se kako me ispitivački i sa nevjericom promatrala. Željela je da sam laž, željela je da me može sa gnušanjem odbaciti. Igrali smo se mačke i miša toga dana, pravili pristojni i nezainteresirani. Ali oči su nas izdale. U očima smo zajedno šetali uz nasip i držali se za ruke. U očima smo se vidjeli isprepletenih tijela, u zagrljaju topline i nježnosti. U onim trenucima istinske sreće, kada postojimo samo nas dvoje i ništa više. Sve smo vidjeli u našim očima, još onog prvog dana. Izbjegavali smo susrete jer oni su donosili patnju. Donosili su neodgovorena pitanja, treptaje sjete u blaženstvu ugode. I trčali smo zajedno u suton, mislili i osjećali isto, bili svjesni besmisla i nemogućnosti sreće. Loli je ubrzo otišla, nestala iz mog života ostavivši prazninu. Imala je što za reći, mogao sam od nje puno naučiti. Šetao sam parkom i ugledao klupu. Sjeo sam i gledao neko vrijeme golubove kako preču zemljom u potrazi za mrvicama sreće. Legao sam na klupu poput fetusa i ostao tako dugo. Ljudi su prolazili zaogrnuti u svoje živote, na trenutak bih omeo njihov smisao. Poneki bi me nehajno pozdravili, suosjećajući sa mnom. Učtivi stariji gospodin sa psom zabrinuo se za mene. Vidio sam to na njegovu licu. Bio je kulturan i fin u svojoj empatiji, pravi pravcati gospodin. Pomogao mi je da zaboravim Lolin topao glas i duge, vitke noge kojima se lepršavo uspinjala stepenicama. Sa njom su otišle i njezine oči, pogled u kojem sam vidio sebe. Sve što mi je ostalo od nje još je samo sjećanje na onaj trenutak kad je onako nježno, ženski nespretno stavila bose noge u moje krilo. Bio je to njezin posljednji, najintimniji poklon. U tom je trenutku zrakom zamirisalo proljeće i ljubav, bezbrižnost i sreća. Lastavice su ubzano zakretale između zgrada u potrazi za novim gnijezdom. Pogled je već tad odavao na prošlost, na neispunjene mogućnosti, na nove nade, na zaborav. Mislim na tebe Loli, i nadam se da ti je lijepo u zatvoru.

[Da Kang]

Tip se zvao Titko Muzgej. Odmah me to iznerviralo, čak i prije nego što sam ga uopće vidio. Otišao sam u dogovorenom terminu na izvid objekta, otvorio mi je on. Odmah sam vidio da je šupak. Pikničke građe sa izraženim trbuhom, niska rasta. zdepast, okrugla, mesnata lica sa izbuljenim očima. Ni stajling mu nije puno zaostajao; imao je kao neki košarkaški dres a na nogama one debilske boroleta šlape kakve valjda ne nose više ni naši djedovi. Tip kao da je pao s marsa; pretjerano snishodljiv, krpa od karaktera. Kuća je bila lijepa, novo uređena, 3 kata i 5 apartmana. Vidjelo se da ima love. Interijer me ugodno iznenadio. Mislio sam da će biti kičasto i debilski , međutim bilo je uređeno ukusno; moderno, prostrano, bez nepotrebnih gluposti, u dvije boje. Kada sam ušao u dnevni boravak, imao sam što i vidjeti. Na kauču je sjedila Marinela. Znam je iz mladih dana, mislim da smo čak i neki daljnji rod. Znam da se bila palila na mene, vidio sam joj to još onomad u očima, ali tada mi nije bila napeta. Ali sada, orka malora; ili ja nisam zaista dugo jebao ili je ova procvjetala u rasnu pičkurinu. Sjedila je na kauču u izazovnoj pozi, nehajno, onako ženski prebacivši prekrasne noge na stranu, u kratkim hlačicama i uskoj pripijenoj majici. Prelistavala je časopis i pitala kurca, svjesno i nesvjesno. Odmah mi se počeo dizati pa sam sjeo za stol da riješim posao. U trenu je doprhnula do stola i počela me ispitivati. Prvo što sam uočio bili su prekrasni nožni prsti u klompa-štiklicama kojima je coktala po kući. Ofarbala je noktiće jarko crveno, odmah mi je bilo jasno da bi se jebala. Sve žene koje farbaju nožne prste u jarko crveno bi se jebale. Osim toga, tko još hoda po kući u tako sexy klompicama? Obasula me pitanjima, nije mi dala raditi, stalno me neki kurac zapitkivala i namještala se u neke turbo izazovne poze. U početku mi je bilo neugodno pred njenim mamlazom, ali bilo je toliko očito da bi se jebala da više nije bilo uzmaka. Prihvatio sam igru i počeli smo koketirati pred njim. Navaljivala je da nešto popijem, pošto nisam htio ništa, odlepršala je u kuhinju hodajući tako sexy da sam pogriješio u nacrtima. Zacvrkutala je iz kuhinje kako nema više soka te je, nakon kraćeg nagovaranja, poslala Titka u obližnji dućan po sok. Onaj trenutak kad je zatvorio vrata, otkopčala mi je šlic i počela mi ga tako zdušno pušiti da sam mislio da će iz mene isisati život. Sjedio sam na stolici u kuhinji a ona je kleknuta pušila moj kurac ne prestajući me gledati u oči. Toliko me napalila da sam se ustao, ktatko je jebao u facu a onda je digao, obujmivši je ispod guzice i odnio na kuhinjski stol. Tamo sam je posjeo, skinuo hlačice i uvalio joj kitu. Jebao sam je kao da nikad nisam jebao u životu. Vrajža je kurvica bila tako jebozovna da sam svršio nakon par minuta jebačine. Prekasno sam ga izvadio pa sam je isprskao iznutra i izvana. Sperma se bijelila na njenoj osunčanoj, obrijanoj pičkici na kojoj je ostavila samo čuperkić. Opet je kleknula i stala požudno srkati ostatke sperme sa mog kurca kadli se na vratima pojavio onaj njen debil. Nastala je drama kad je pokopčao što se zbiva. Počeo je urlati orangutanskim glasom i prijetiti pa sam mu morao odvaliti šamarčinu. Nije mu bilo dosta, i dalje je nasrtao u onim svojim debilskim šlapama pa sam mu prilijepio 5-6 šaka u glavu. Ostao je ležati na podu, shvativši da je slab i glup. Režao je pritom, prijeteći se drvljem i kamenjem. Htjedoh ga iscipelariti ali sam se smilovao, pokupio papire sa stola i na brzinu otišao. Pri odlasku sam čuo Marinelu kako mu objašnjava da sam je silovao i da ništa nije mogla.

[Da Kang]

Damn ! Gdje li ih vade, pomislio sam. Naravno, morao sam upitati frendicu kako se zove: Androniki, saopćila mi je. Shvatio sam nakon četvrtog ponavljanja da nije zajebancija. Ona se zaista zove Androniki. Mamica joj je oprana starom Grčkom. Prekrasno! Ima već skoro tjedan dana da sam je uočio, ne izlazi mi iz glave. Androniki je prožeta božanskom ljepotom, platonovskom idejom ljepote, čime god hoćete, ona je jednostavno prelijepa. Nebesa su joj udijelila cijeli paket pa nije umišljena kokoš u štiklama koja naganja tatine sinove debljeg imovinskog cenzusa. Ne ! Ona je sramežljiva, tiha i povučena. Svjesna je svog božanskog dara i ne želi se isticati. Sram ju je što je toliko lijepa, najradije bi da nije tako. Makar bila mlada, svjesna je svega; svjesna je da drugi ljudi, kojima bogovi nisu bili toliko nakloni, moraju puno učiti, da inteligencijom nadoknade ono što je ona dobila od prirode. Oni gluplji nastoje namaći što više materijalnog nebili se iskazali, istaknuli, nebili postigli ono što je ona dobila na dar. Postoje razni načini na koje se ljudi žele istaknuti, samo da skrenu pažnju na sebe. Ne shvaćaju da je želja za tuđom pozornošću odraz siromašna duha. Androniki to sve shvaća, ona je zapečaćena od neba, boga, karme, čega god, nazovite to već prema vlastitim preferencijama. Postoje takve osobe, jedinstvene i neponovljive. Baš poput pustinjskog cvijeta, jedna na deset, sto tisuća. Ona ima sve; ljepotu, plemenit duh i inteligenciju. I sva sreća što ima 19 godina pa mi je bed usrati joj život svojim uplitanjem. Ovako ću se zadovoljiti površnim prijateljstvom, gledanjem sa strane, ovlašnim savjetima. Makar, nije me strah za nju, znam da je nebo na njenoj strani. Bog uvijek sere na veliki kup, rekla bi moja baka. A tako i jest. Ili sve ili ništa bijać !

[Da Kang]

Radim neki kurac po terenu pa tako obilazim objekte diljem lijepe naše, Istre mile. Danas sam naletio na spođu ( spođa=uščuvana, jebljiva starija gospođa ) koja mi može biti majka. U stvari, spođa je godište mog starog. Votevr, muž joj je mrtav već 4 god, djeca razasuta po svijetu, roditelji aj bog odavno, spođa živi sama samcata. Godina joj fali do penzija, ima puno vremena za sebe. I dok sam piskarao za stolom, ispitujući je što već ispitujem, u jednom sam trenutku uhvatio njen pogled zbog kojeg mi je poslije bio bed pogledati je u oči. Spođa bi se jebala ! Stari muf još uvijek svrbi, vidio sam joj to u očima. Što je najgore, nije uopće toliko loša, pomislio sam. Oduvijek sam bio milfer, čak imam neke svoje milfice koje bi gekno rađe nego ne znam koj mladi pićić. Uglavnom, spođa je ubrala koliko je sati. Mogao sam micati pogled u nedogled, znala je što mislim. U jednom sam trenutku pogriješio i dok sam brisao gumicom, uhvatila me za ruku, značajno me pogledavši u oči. Progutao sam knedlu, razmišljajući djelić sekunde a onda odlučio da me boli kurac. Svugdje mu je bolje nego u gaćama, rekao je jednom netko. I tako sam ja gekno svoju prvu milficu u životu. Nakon 4 godine na suhom, mislio sam da će me izmusti kao rasplodnog bika, no nije bilo tako. Ustanovilo se da je nježna dušica, baš poput mene. Čak smo i ful slični karakterno i po svjetonazorima. Da sam 30-40 godina mlađi, bila bi mi cura, ovako – ostat će mi u sjećanju kao jedno lijepo iskustvo. Nebih to čak nazvao ni avanturom. Baš nam je bilo lijepo. Nismo se čak ni jebali, baš je nekako ispalo da samo vodili ljubav. Ostat će mi to enigma zauvijek, kako i zašto. No nije uopće važno. Engram na taj događaj ostat će pozitivan. Znam da ne smijem više tamo, jer bih pokvario to lijepo sjećanje, a što je uopće život osim lijepog sjećanja ?

[Da Kang]

Nakon 3 pive, već se poprilično otežano penjem na motor. Znam da nebih smio piti zbog bolesti, no, što mi drugo preostaje ? Nisam uopće pio neko vrijeme a onda shvatio da je žudnja po organizam vjerovatno i gora nego tih par piva što dnevno unesem u organizam. Nisam neki kroner, doza mi je 3 na dan. Ponekad popijem koju više, ponekad ne popijem ništa, ajmo reć da mi je prosjek nekih 3 pive na dan. Psihijatri bi rekli da je sve nakon 2 pića alkoholizam, no tješim se da onda i nisam neki cuger. GGT nalaz mi je zadnji put bio zavidnih 17. Moj bratić koji je notorni alkos, nije pio mjesecima, radi testiranja krvi kako bi opet dobio izgubljenu dozvolu, nakon 3 mjeseca necuganja, GGt mu jebio na 250. Normalna je vrijednost te jetrene probe između 11 i 50. Znam ljude koji imaju tisuću. Čak među cugerima kruži spika da ako nemaš tisućaka, da si mlakonja. Votevr, cuga i motor je dobitna kombinacija. Isprobao sam to odavno, više puta sam zbog cuge za dlaku izbjegao smrt, ili bar teške tjelesne ozljede. Nekako sam vremenom naučio pa ne ganjam kad sam pijan. Svejedno, znam da ću poginuti na motoru. Nekako to znam, ne mogu objasniti kako i zašto to znam, ali znam. I to je ono što me veseli - ima li uopće u životu veće sreće od kratke smrti ? Znam da je to moja jedina želja. I znam da ne spadam u onaj postotak debila koji se plaše smrti, koji pokušavaju pobjeć od nje. Smrt je dio života, ljudski paradoks, jer mi smo jedini svjesni svoje prolaznosti, mi jedini vidimo svoj kraj. Prema tome, zašto bi to trebao biti bed ? Bed je ako umireš dugo, patiš, drugi ti mijenjaju posrane pelene i mole boga da crkneš jer si svima na teret. Ali ovako, ako odeš u trenu, ponosno, u čizmama, uneređen da mora biti zatvoreni lijes, što ima bolje od života ? Ne želim biti krivo shvaćen, nisam neki tip koji priželjkuje smrt, koji mrzi život i slično. Obožavam život, svaki njegov trenutak, svaki fakin udisaj, svaki treptaj, međutim, proklet sam nekom idiotskom inteligencijom pa razmišljam o tome. E da, i bolujem od smrtonosne bolesti pa sam samim time nekako bliže. No, bolest je nekome prokletstvo a nekome blagoslov. Ja spadam u ove potonje. Ako ništa, bar zbog toga što znam cijeniti život i svo njegovo bogatstvo. Kad je čovjek smrtno bolestan, nekako se više ne opterećuje ispraznim glupostima. Neshvatljivo, znam, treba prohodati nečijim cipelama da se shvati kako je u njima. Nebitno, smrt je neizbježan dio života. Samoubojstvo je glupo, jer ostavlja neizbrisivu stigmu na onima koji ostaju iza nas. Ali trenutna smrt na motoru, štoli čovjek može više poželjeti od života ?

[Da Kang]

Dakle, djeco draga, ne zamjerite mi na izrazima jer sam glup i idiot. Vi koji ovo čitate, znam da ste inteligentni, jer svaki čovjek koji čita je inteligentan. To za sobom vuče puno toga. Onaj koji čita je znatiželjan, onaj koji želi znati je filozof, filozofija je krov sve inteligencije. Kako god, svi vi koji čitate, znatiželjni ste, intelignetni i filozofi. Imam za vas jednu preporuku. Pročitajte Montaignea i njegove Eseje, ako već niste. Čitam cijeli jebeni život, otkad znam za sebe, čitanje je za mene još jedina utjeha, jedino što me spašava da ne skrenem sa ovoga ispraznog svijeta. Bez lažne skromnosti, pročitao sam masu knjiga, i jedna mi je od ponajvećih sreća u životu pronaći uopće dobru knjigu. Nakon svih silnih jebenih knjiga koje sam pročitao u životu, a čitam samo knjige koje me tjeraju na razmišljanje, dakle, ovim redom: psihologija, klasici, zen, filozofija i astronomija; nakon svih silnih knjiga naletio sam na Montaignea i mogu reći da mi je stubokom promijenio život. Neću dalje puno srati, opisivati, ulaziti u detalje. Probajte, u prvoj su knjizi eseji kratki, svega po par stranica jedan. Vidjet ćete da će vas uzeti....ako ne, sori. Možda idući put

[Da Kang]

Glazba je za mene najjači i najutjecajniji umjetnički izričaj. Postoje pjesme koje me doslovce obuzmu, koje u meni izazivaju šaroliku paletu osjećaja. Svakoga jutra budim se sa nekom pjesmom u glavi koju onda pjevušim ostatak dana. Nedavno sam otkrio ime pjesme koju sam čuo davno a čija melodija mi je ostala u uhu i provlači mi se glavom u nekim prelomnim trenucima. Zapamtio sam refren koji dominira pjesmom i koji, kada ga čujem, neshvatljivo u meni potakne osjećaj sjete, prolaznosti i ništavila. Nešto poput onoga što osjećam kada gledam film o glazbeniku, boksaču ili nekakvom junaku koji se u početku uspinje, prolazi svoje zlatno doba, dospije do vrhunca a onda slijedi pad. Nekako uvijek iščekujem pad i pitam se dali uopće postoji životni scenario u kojem ga nema? Osjećam da sam u ovom trenutku svog života u fazi kada sam prošao vrhunac i počinjem padati. No, imam osjećaj da se to odnosi na cijeli planet. Prošli smo vrhunac u jednom trenutku kojeg nismo bili svjesni, možda u doba antike, možda renesanse, vjerovatno nečeg trećeg, nije ni važno. Ljudi su vremenom postajali sve više otuđeni a svijetom je malo-pomalo prevladala mržnja. Čovjek je postao rob i bot, postao je robot. Negdašnje ropstvo zamijenjeno je modernom verzijom – dužničkim ropstvom. Nakon što odradi kao rob, kao djelić u mašini koja nesmiljeno gazi, čovjek odlazi kući gdje postaje bot. U virtualnom svijetu, u ovom ili onom ekranu, postaje dio matrice, opet dio mašine. Ljudima se ispire mozak od rođenja; blještavilo neonskih svjetala, reklame, prijemnici svih vrsta, subliminalne poruke i ponajprije ekrani od kojih je nemoguće pobjeći. Oni su posvuda i uvijek uz nas, govore nam što i kako moramo misliti, što i kako trebamo raditi. Ljudi iza kulisa koji upravljaju ekranima, oni upravljaju svijetom i promoviraju mržnju, doveli su do toga da okrećemo glavu nad ubijanjima djece i bespomoćnih. Rade od nas robote bez osjećaja i ljudskosti, upijamo servirane trendove i stvaramo kompulzivne porive za natjecanjem, za posjedovanjem beskorisnog smeća. Ljudi sve više postaju vojska izdresiranih robota što pokorno koračaju u mašini. Strah nas je iskoračiti iz stroja da nas ne izopće, strah nas je misliti izvan okvira. Slobodan um i duh sve više su nastranost. Natjecanje je sveopće prihvaćeno kao cilj i mjerilo uspjeha. Važno je uspeti se što više, ne obazirući se pritom koga i što gazimo. Važno je pokazati drugima koliko imamo, koliko vrijedimo. Svaki onaj koji vjeruje u neku stvar misli da je dužan u svoje vjerovanje uvjeriti drugoga a nema ničega oko čega bi se ljudi više trudili nego što je želja da nametnu svoje uvjerenje. Ekrani nas uvjeravaju u mržnju, ekstraverziju i ispraznost. Kad usfali suptilnijih načina, uvjerenja se nameću ognjem i mačem. Muka mi je kad pomslim što se dešava u svijetu. I pitam se gdje je nestao bog, gdje je nestao smisao, gdje je nestala istina ? Ono o čemu govorim ima tisuću imena i svatko to zove na svoj način, no svi mislimo na isto. Ja to zovem ljubav. To je onaj osjećaj kada pružiš ruku napuštenom djetetu, kada nahraniš starog prosjaka, kada pomogneš starici da pređe cestu. Ljubav su čestitost i vrline, briga prema drugima, željeti dobro svakom živom biću i služiti općem dobru. Ljubav je odsustvo svih težnji i želja, neopterećeno i čisto srce, razumijevanje i empatija, bezuvjetno davanje i nesebično pomaganje. Ljubav je unutarnji mir i sreća kojom smo prožeti do svake i najmanje pore, ono što slavi svaki udah života. Ljubav je svjesnost trenutka i ljepote sitnica kojima je prožet život. Ljubav je list što leti nošen vjetrom, cvrkut ptica, miris procvjetalih trešanja. Ljubav je smisao sama po sebi. Svi je imamo ali sve je manje onih koji je traže, koji gledaju unutra.

[Da Kang]

Ne kužim kako beblje govno tako grozno smrdi ? To bi trebalo patentirati pa prodavati, možda debilima Amerima kao sredstvo za mučenje. Isto tako ne kužim tatice koji ne mogu presvući svoje posrano dijete. Mama je išla raditi u 3, dijete se posralo oko 4. Kromanjonac je, naravno, osjetio da bazdi po šitu ali odmahuje glavom, ma neeee, sigurno nije to. Mama dolazi sa posla u 11, govno se već udrvenilo: Zašto ga nisi presvukao ? Nisam primjetio da je usran. A u stanu su biljke uvenule koliko smrdi. Nešto kao onaj smrad kad moj mlađi sin skine patike. Ne razumijem kako djetetu od 11 godina noge mogu tako prokleto smrditi. Baš onaj neki aj bog smel, dođe ti žao da si živ. Mali kad skine patike, Mona Liza na slici se rastuži, ribice u akvariju zabijaju glavu u pijesak, svjetlo zatinja kao da je pad napona, voće u zdjeli počne trunuti, ukućani počinju halucinirati ( btw – ta riječ potječe iz staroga rima, naime, prvi rimski narkoman se zvao Halucinacije ). Jedina je dobra stavka što smradom malovih nogu tamanimo komarce. Kod nas nema komaraca, možda bi i to mogli patentirati ? Jednom smo otišli na GO dva tjedna, kad smo unišli u stan, imali smo što i vidjeti. Lopov je ležao onesviješten u dječjoj sobi gdje je mali zaboravio čarape. Još smo ga morali oživljavati, hitna je tulila onom modernom sirenom. To je kao ona priča o tipu koji je uhvatio lopova u svom stanu, prebio ga, pa ga sad lopov tuži za tjelesne ozljede. Vjerovatno će i dobiti parnicu, nebih se čudio. Obožavam i kad ljudi smrde po češnjaku i kapuli. U stvari, najgori su bliskozborci. To su oni što ti se unesu u facu, priča ti nešto a faca mu je udaljena 10 cm od tvoje. Pokušaš pobjeći ali on te prati, ne kuži pojam personalnog prostora. Najčešće su to pijanci, em smrde po alkoholu, em još i urlaju. Ne razumijem tu naviku alkoholičara da urlaju i stalno te vuku za rukav: slušaj ovo, slušaj ono. Osim bliskozboraca, obožavam i one što pljuju dok pričaju pa te svog zabalave. Dobri su mi i tihozborci: mumljaju si nešto potiho u bradu, ne razumiješ ih ništa i stalno moraš ponavljati: Molim, Molim ? Još su jedino gori oni što imaju one prodorne glasove pa ispada kao da se uvijek deru. I ne može taj pričati tiho, uvijek ga se čuje, kao da govori iz bunara. Rukovanje je isto zanimlji socijalni fenomen u kojem nema apsolutno nikakvih pravila a trebalo bi. Mrzim kad mi netko da pola ili samo trećinu ruke, ili kad ti da samo prste od ruke, to odmah znaš da je mlakonja. Kad mi da mlohavu ruku, sto je fora, samo ti je preda pa se ti snalazi. Ili kad ti uvali znojnu ruku pa poslije ne znaš što bi sa njom, bed ti se brisati da te ne skuži. Isto tako mrzim one što stišću kao konji, ti kao da se natječu tko će jače. Ima i onih koji ti uhvati ruku pa sa njom maše, najčešće pretjerano dugo. Neki ti stisnu ruku pa ne puštaju pola sata, te najviše mrzim. Dođe ti da mu kažeš da je rukovanje gotovo. Postoje i kombinacije: tip sa mlohavom rukom koji je tihozborac, znojava ruka a tip slini, ili ona dobitna – tip te stisne kao konja, maše tvojom rukom, ne pušta 5 minuta a onda te još i privuče k sebi jer je bliskozborac. Naravno da mu još i futa iz usta.