Kad djeca skrbe o svojim roditeljima....

Mene je zaintirigralo u ovoj raspravi sta se u stvari prica smao o ekstremima.

Nitko dosad nije spomenu nazovimo to prosjecnu hrvatsku obitelj, s dvosobnim ili trosobnim stanom + DB, dvoje djece skolske dobi i prosjecnim primanjima. Nemam bas osjecaj da su svi tu na forumu ni turbo bogati ni turbo siromasni.

I onda u toj obitelji postoji djed ili baka koji su imali mozdani udar, oduzeta polovica tijela i nacinje ih Alzheimer. Ja osobno znam za barem pet slucajeva u svojoj okolini di jedan clan ima obe dijagnoze ili samo jednu. Sta onda??!!! Sta ce te svi vi zagovaratelji njege o roditeljima dati otkaz, sjedit doma mjenjat pelene roditeljima i polako zanemarivati svoj zivot i zivot svoje obitelji??!!!

Da se razumijemo, moj stav je da cu se ja sama upisati u dom, moji roditelji imaju istu zelju. Uostalom izmedju nas je samo 300 km....

[crtica]

Moram priznat kako se divim svima vama koji sad s jedva navršenih 30-ak godina (moja pretpostavka) tako sigurno znate što želite kad budete imali 70 i kusur

Sada, iz ove perspektive, beskrajno sam sebična i ne želim u dom. Pogotovu ne nekakav prosječni hrvatski. Ovo je za slučaj da sam budem pri svjesti, a nepokretna i nesposobna za samostalan život...ako nisam pri svijesti, onda me briga

[Tinchi]

cipicips kaže:

Aha... ovo je kao primjer roditelja koje treba pod hitno strpati u dom ili? (inače ne vidim razlog zašto bi se ovaj primjer spominjao na ovoj temi)

Ti imaš malo problema sa shvaćanjem ili..?
Al ajd, ak treba crtat - navela sam to kao primjer pijavičarske familije, budući da se ta tema spominjala kroz nekoliko postova. I da, nema uske veze sa pitanjem samim, ali s temom u određenim segmentima ima

[Tinchi]

cipicips kaže:

Samom činjenicom da su nas rodili ne, činjenicom da su svoj život desetljećima podredili nama da.

A to da roditelji očito moraju biti sjajni i bajni da bi zaslužili da se djeca o njima brinu neću niti komentirati.

Ne radi se tu o nikakvom "zasluživanju"

Radi se o minimumu ispreplitanja dva različita života, koja bi trebala biti neovisna jedan o drugome.
Susreti s roditeljima trebaju definitivno biti ugodni za obje strane

Napominjem, da me opet netko ne bi proglasio fašistom - ne skidam ni kapu onoj djeci koja sasvim o0k starce silom trpaju u dom (kako bi se npr. domogla nekretnine) ima i takvih

[sretnodijete]

BigMama kaže:

Mene je zaintirigralo u ovoj raspravi sta se u stvari prica smao o ekstremima.

Nitko dosad nije spomenu nazovimo to prosjecnu hrvatsku obitelj, s dvosobnim ili trosobnim stanom + DB, dvoje djece skolske dobi i prosjecnim primanjima. Nemam bas osjecaj da su svi tu na forumu ni turbo bogati ni turbo siromasni.

I onda u toj obitelji postoji djed ili baka koji su imali mozdani udar, oduzeta polovica tijela i nacinje ih Alzheimer. Ja osobno znam za barem pet slucajeva u svojoj okolini di jedan clan ima obe dijagnoze ili samo jednu. Sta onda??!!! Sta ce te svi vi zagovaratelji njege o roditeljima dati otkaz, sjedit doma mjenjat pelene roditeljima i polako zanemarivati svoj zivot i zivot svoje obitelji??!!!

Da se razumijemo, moj stav je da cu se ja sama upisati u dom, moji roditelji imaju istu zelju. Uostalom izmedju nas je samo 300 km....

Neće(dat otkaz,mijenjat pelene itd).Ali dok ne dođu u takvu poziciju svima će solit pamet.A kad njih strefi takva situacija pa nakon par mjeseci (ili koju godinu oni izdržljiviji)izgube živce,ukoči ih kičma,ne naspavaju se pošteno niti jednu noć,smršave od obveza,itd možda počnu mijenjat mišljenje.Znam o čemu govorim-prošla sam to.
Nitko ne kaže da treba pokretne starce koji mogu sami držat žlicu, otići na wc,(i koji ne boluju psihički pa se bojiš hoće li zapaliti kuću dok te nema) strpat u dom.Ali ako su nepokretni,a k tome još i ekstremno zahtjevni(svakih pol sat im guraj kahlicu pod guzu jer ih pelena smeta pa ju neće,pa bi ovo i ono,a nikad dovoljno dobro ,a ti skačeš na svaki mig...)...tko će ostaviti posao da bih im robovao?Ili zanemariti muža,djecu i na kraju sebe????Tko ima uopće pravo tražiti od drugog toliku žrtvu?

[almarass]

BigMama, najbliže si onome što ja mislim o tome. Čini mi se da su svi diskutanti vrlo mladi. Ja spadam u generaciju koja je bila kuš svojim roditeljima i svojoj djeci. Kada imaš blizu 50 godina, mamu koja je živa i relativno zdrava, sina koji očekuje dijete, posao koji me zaokuplja 12 sati na dan, muža koji s pravom očekuje minimum pažnje, pitam se kako i na koji način da se brinem o mami?? Velim da je relativno zdrava, ali je usamljena, nemoćna da se brine o svom kućanstvu, bezvoljna.... Znam da bi idealno bilo da provodim barem 2-3 sata svakih par dana s njom, ali kako? Ima želju da ide u dom i mislim da je to nekakvo rješenje. Savjest mi nije najčistija, ali stvarno ne vidim nekakav izlaz. Inače, imala sam sretno djetinjstvo sa malo prebrižnom majkom, tako da ne mislim da je smještanje u dom osveta nesretne djece.

[crtica]

Poanta je da svatko od nas donese odluku s kojom će moći dalje mirno živjeti. Nema tu pravih i krivih rješenja.

Upravo o tome govorim. Ovdje spadam medju mladju generaciju, ali vec sad uvidjam da ce mi bilo kakva briga o roditeljima kroz 10-15 godina biti poprilicno otezana.

Radimo po cijele dane, cekamo drugo dijete i ostaje samo vikend, kad smo ionako na rubu kolapsa od umora. Pa sta se nasa obitelj mora raspasti pod cijenu ugodne starosti mojih ili suprugovih roditelja koji btw ne ziv u nasem gradu??!!! Ne mislim tu na prisilno smjestanje roditelja u dom, vec to dozivljavamkao kompromisno rjesenje. S druge strane, nepojmljivo mi je da itko od staraca dodje zivjeti kod nas.

[Dora K]

crtica kaže:

Poanta je da svatko od nas donese odluku s kojom će moći dalje mirno živjeti. Nema tu pravih i krivih rješenja.

Ovo je najbolji i najsmisleniji odgovor do sad.

Moja mama se brinula za moju nonu do smrti, a nona je doživjela 97 i tek pred sam kraj povremeno se gubila. Bila je slijepa, nije htjela u dom i prvo samo mama, a kasnije i ja (negdje od navršene 15-te godine života) smo svaki mjesec naizmjenično svaki vikend putovale u Istru da pospremimo, operemo, popeglamo, skuhamo i platimo susjede koji će joj svaki dan staviti nešto kuhano na stol i donijeti kruh i mlijeko iz obližnje trgovine. Moja mama nikad nije imala dana godišnjeg, svaki slobodan dan provela je brinuži se za nonu i održavajući njezinu kuću. Kada sam ja počela raditi (uključuje dežurstva noću i vikendom) nisam više mogla tako često odteretiti mamu, a i mama je imala već neke godine. Dovele smo nonu u Zg, što opet nije bilo nikakvo rješenje jer je po cijele dane bila sama (tete koje bi ju pričuvale tražile su cijelu maminu plaću) jer sam ja radila smjenski, a mama je odlazila rano ujutro i vraćala se oko 17, 18 sati. I tada se nona počela gubiti. Na kraju je mama otišla prije navršenih 65 u penziju i otišla s nonom natrag u Istru. Nona je poživjela još nekih 4 godine.

Mogu samo reći da sam voljela moju nonu jako, ali da je sve to skupa bilo hebeno naporno, koštalo je mnogo živaca, umora i novaca i bilo bi apsolutno neizvedivo da moja mama nije bila samohrana majka (znači nije imala klasičnu obitelj koja zahtijeva njezinu punu pažnju doma) s odgovornom i samostalnom kćerkom koju je već u dobi od nekih 10, 11 godina mogla samu ostaviti za vikend doma bez straha da će se nešto loše desiti i koja je samoinicijativno preuzela brigu o slijepoj starici još u srednjoj školi. Cijele ljetne praznike sam provodila s nonom i lijepo mi je bilo. Zabavni su mi bili kućanski poslovi tada, više poput igre, učila me kuhati, prati veš na ruke, peglati (ona je pričala, ja sam učila po njezinim uputama) I željela sam malo odteretiti mamu.

Danas kada gledam iz perspektive moje male obitelji (imam muža, zahtjevan posao, bebu na putu, živim 1500 km udaljena od Zg-a u drugoj državi), koliko god voljela moju mamu (koja je, da kucnem u drvo, za sada zdrava) i iako je moj suprug ponudio da uzmemo mamu k nama kada više ne bude mogla sama (što ona, za sada, ne prihvaća), nisam sigurna ne samo da želim, nego niti da li mogu moju obitelj opteretiti na taj način.

U svakom slučaju, vidjeti ću kako će sve to jednog dana funkcionirati, ali onakve bijesne gliste kakve je moja mama izvodila s nonom ne želi niti si mogu priuštiti. Sigurno je neću samo tako strpati u dom jer ona to ne želi, ali ako drugačije ne bude išlo mislim da mi je izbor vrlo sužen i što god odlučila, potruditi ću se da bude najbolje i za mamu i za moju obitelj

[zigy]

kako postupas sa svojim roditeljima, isti takav tretman mozes ocekivati i od svoje djece

[cipicips]

zigy kaže:

kako postupas sa svojim roditeljima, isti takav tretman mozes ocekivati i od svoje djece

Potpisujem.

[cipicips]

alexxx kaže:

https://www.forum.hr/showpost.php?p=716169&postcount=263

evo ti još roditelja koji su zaslužili da se o njima brine.

gle, ljudi koji imaju nekakav zdrav odnos sa svojim roditeljima će u dogovoru s njima naći rješenje koje će odgovarati i jednima i drugima. a eto, meni očekivati da će netko drastično okrnjiti svoj život da bi udovoljavao roditelju nije odlika zdravog odnosa, nego sebičnosti. jer, isto kao što takav roditelj može nabijati grižnju savjesti i govoriti ´´da me voliš, dom ti ne bi padao na pamet´´ tako dijete može reći ´´da me voliš, ne bi me dovodio u situaciju da lipšem od umora jer je tebi komotnije živjeti doma´´.
a tu su onda i roditelji koji su tako postupali prema djeci da je velikodušno već ako ovi ikad pričaju s njima, a kamoli da bi im trebali pomagati jer je to humano.

I još uvijek mi nisi odgovorila zašto uporno tupiš po ekstremima.

[caregiver]

BigMama kaže:

Mene je zaintirigralo u ovoj raspravi sta se u stvari prica smao o ekstremima.

Nitko dosad nije spomenu nazovimo to prosjecnu hrvatsku obitelj, s dvosobnim ili trosobnim stanom + DB, dvoje djece skolske dobi i prosjecnim primanjima. Nemam bas osjecaj da su svi tu na forumu ni turbo bogati ni turbo siromasni.

I onda u toj obitelji postoji djed ili baka koji su imali mozdani udar, oduzeta polovica tijela i nacinje ih Alzheimer. Ja osobno znam za barem pet slucajeva u svojoj okolini di jedan clan ima obe dijagnoze ili samo jednu. Sta onda??!!! Sta ce te svi vi zagovaratelji njege o roditeljima dati otkaz, sjedit doma mjenjat pelene roditeljima i polako zanemarivati svoj zivot i zivot svoje obitelji??!!!

Slažem se da se priča samo o ekstremima što ne koristi pretjerano raspravi.

Međutim, možemo razgovarati o prosječnoj hrvatskoj (štoviše zagrebačkoj) obitelji. Znači, pričamo o obitelji srednjeg imovinskog statusa u dvosobnom stanu sa dvoje djece, baka živi u svom stanu. I sad javlja se potreba za brigom oko bake jer baka sa svojom mrenom slabije vidi, a i kosti ju zezaju. A tu su i povremeni problemi sa srcem. Deda je umro još prije par godina.

Prosječna računica je sljedeća: ako baka ima 70, dijete ima oko 40, a unuci više od 10. Uzmimo također da baka ima mizernu penziju (kao i većina umirovljenika) od 1500 kn.

Odlučite se na dom jer vam je jednostavno prenaporno brinuti se na sve strane pa ju odlučite prijaviti u dom. Otkrijete da ćete, osim što ćete mjesečno iskeširati još dodatnih 1500 kn za dom (jer prosječan dom dođe oko 3000 kn), morati čekati oko (najmanje) 5 godina.

E sad ja vas pitam, što ćete raditi sa bakom tih 5 godina (pod uvjetom da nemate nikakvu vezu u domu za povuć)?

Uostalom, može li nam itko ovdje iznijeti (tko se u to kuži) kako izgledaju uvjeti prijave za dom, sa koliko godina se najranije može doći u dom, te kakve su liste prioriteta.

Koliko ja znam, postoje velike razlike između onoga tko se prijavljuje za dom i nema nigdje nikog i onog tko se prijavljuje u dom, a ima živuću djecu u, recimo, istom gradu? Mislim da ovom zadnjem čekanje od kojih 10ak godina ne gine.

A između ostalog, zanima me da li postoji neka zakonska regulativa koja obvezuje djecu da se brinu o svojim roditeljima...

Puno je tu još nejasnoća.

[cipicips]

Tinchi kaže:

da, nema uske veze sa pitanjem samim, ali s temom u određenim segmentima ima

Ima, kao primjer familije koje se treba što prije riješiti...

[cipicips]

Tinchi kaže:

Susreti s roditeljima trebaju definitivno biti ugodni za obje strane

Možda i trebaju, ali ponekad radimo stvari koje nisu pretjerano ugodne, al su ispravne.

[cipicips]

almarass kaže:

BigMama, najbliže si onome što ja mislim o tome. Čini mi se da su svi diskutanti vrlo mladi. Ja spadam u generaciju koja je bila kuš svojim roditeljima i svojoj djeci. Kada imaš blizu 50 godina, mamu koja je živa i relativno zdrava, sina koji očekuje dijete, posao koji me zaokuplja 12 sati na dan, muža koji s pravom očekuje minimum pažnje, pitam se kako i na koji način da se brinem o mami?? Velim da je relativno zdrava, ali je usamljena, nemoćna da se brine o svom kućanstvu, bezvoljna.... Znam da bi idealno bilo da provodim barem 2-3 sata svakih par dana s njom, ali kako? Ima želju da ide u dom i mislim da je to nekakvo rješenje. Savjest mi nije najčistija, ali stvarno ne vidim nekakav izlaz. Inače, imala sam sretno djetinjstvo sa malo prebrižnom majkom, tako da ne mislim da je smještanje u dom osveta nesretne djece.

Možda će se prabaka htjet angažirati oko praunuka?

[Dora K]

caregiver kaže:

A između ostalog, zanima me da li postoji neka zakonska regulativa koja obvezuje djecu da se brinu o svojim roditeljima...

Postoji, koliko se ja sjećam, ali nisam pravnik. Možeš pitati na pravu. Na žalost, slovo zakona često i ostane samo to, mrtvo slovo na papiru, primjenjivost u praksi upitna.

[cipicips]

BigMama kaže:

Radimo po cijele dane, cekamo drugo dijete i ostaje samo vikend, kad smo ionako na rubu kolapsa od umora. Pa sta se nasa obitelj mora raspasti pod cijenu ugodne starosti mojih ili suprugovih roditelja koji btw ne ziv u nasem gradu??!!! Ne mislim tu na prisilno smjestanje roditelja u dom, vec to dozivljavamkao kompromisno rjesenje. S druge strane, nepojmljivo mi je da itko od staraca dodje zivjeti kod nas.

Za 15 godina tvoje najmlađe dijete će imati 15. I hoćeš reći da se vi svi skupa ne bi mogli pobrinuti oko vaših roditelja ako se oni, kojim slučajem, odluče doseliti u tvoj grad?

Pritom (ovo već po pedeseti put naglašavam) ne govorim o bolesnicima kojima treba 24satna medicinska skrb...

[alexxx]

cipicips kaže:

I još uvijek mi nisi odgovorila zašto uporno tupiš po ekstremima.

ako očekuješ odgovor da me mama maloprije prebila bonagracijom, izvrijeđala me ko psa i zapalila mi kosu, nećeš ga dobit.

[plavva]

cipicips kaže:

Možda i trebaju, ali ponekad radimo stvari koje nisu pretjerano ugodne, al su ispravne.

to je stvar percepcije. ako je tvoja ispravna tebi, nije nekom drugome.