Odgovaram na pitanja i glumim frajera II

[SPQR]

GRČKE PRIPREME



Grci su saznali za Kserksove pripreme za pohod na Grčku preko svojih špijuna u Sardisu. Dodatne probleme izazivala je i razjedinjenost među Grcima. Države koje su bile prve na perzijskom udaru, poput Makedonije i Tesalije, odlučile su postati Kserksovi saveznici rađe nego da budu uništene. Bilo je za očekivati da će što perzijska vojska bude dublje prodirala u Grčku broj prebjega na Kserksovu stranu biti sve veći, posebno među manjim državicama. Naposlijetku, predstavnici svih polisa koji još nisu stupili u savezništvo sa Perzijom susreli su se u Korintu da dogovore zajedničku strategiju. Države sa poluotoka Peloponeza okupljene oko Sparte bile su za formiranje obrambene linije na korintskoj prevlaci (što se slagalo sa njihovom politikom da su nerado ratovali daleko od svojih zemalja). Atenjani su bili za pomicanje obrambene linije sjevernije, jer bi obrambena linija kod Korinta praktično predala cijelu Grčku osim Peloponeza Kserksu. Nekoliko godina prije na Atici su pronađene bogate zalihe srebra. Temistoklo, vodeći čovjek Atene, uspio je uvjeriti svoje sunarodnjake da srebro umjesto u privatne ruke bude usmjereno u zajedničku korist, tj. u izgradnju flote od 200 ratnih brodova trirema. Prema priči, Temistoklo je pravilno protumačio Delfsko proročanstvo koje je govorilo da sigurnost Atene leži iza drvenih zidova. Ova Temistoklova odluka imala je dalekosežne posljedice za ishod rata i presudnu ulogu u bitki kod Salamine 480 B.C., kada su malobrojnije, ali brže i okretnije grčke trireme od kojih su polovicu činili atenski brodovi do nogu potukle veće i sporije perzijsko brodovlje.

Temistoklo napokon predlaže Sparti kompromis. Ukupna vojna snaga saveznika iznosila je oko 50 000 hoplita. Atena je bila spremna odreći se mjesta vrhovnog zapovjednika savezne kopnene vojske, pa čak i zapovjednika savezne mornarice u korist Sparte ako spartanski kralj Leonida povede dio savezne vojske u tjesnac Termopila sjeverno of Fokije, širok svega 15 metara, te tu, kako je vjerovao Temistoklo, spriječi daljnji perzijski prodor na jug Grčke. Grčka bi flota kod Artemisija čuvala bok Leonidinoj vojsci u Termopilima. No Peloponežani su se bojali mogućeg pomorskog iskrcavanja u pozadini, posebno kad se saznalo za kopanje kanala kod Atosa od strane Perzijanaca i brojnost perzijske mornarice (prema nekim podacima čak 1200 brodova). Stoga će samo 6000 vojnika Sparte, Tebe, Tespije i Atene krenulo prema Termopilima sa Leonidom. Tamo mu se pridružilo još 1000 Fokiđana.

Priča kaže da se po postizanju dogovora o obrani u Termoplima Leonida vratio u Spartu kako bi za sebe i svoju spartansku vojsku tražio dopuštenje da ne prisustvuju predstojećem vjerskom prazniku CARNEI (iz ovoga se vidi da je grčkim državicama zajednička stvar bila na drugom mjestu) pošto idu u Termopile. Ovdje sad slijedi objašnjenje zašto se samo tako malo Spartanaca borilo sa kraljem. Naime, EFORI su odbili dati oprost vojsci od prisustvovanja vjerskom prazniku. Nisu se slagali sa postignutim dogovorom u Korintu, već su i dalje bili za obranu na Korintskoj prevlaci. Obavjestili su Leonidu da mogu dati oprost kralju i njegovoj osobnoj pratnji koju je činilo 300 odabranih hoplita. U to vrijeme stiglo je i proročanstvo iz Delfa koje je naručeno od strane Spartanaca. U teškim vremenima svaka bi od grčkih državica ponaosob tražila savjet iz Delfa. Proročanstvo je govorilo: «Ukoliko Spartanci ne oplakaju smrt kralja, Sparta će pasti».

Leonida je shvatio da je on taj kralj izabran od strane EFORA. Po planu nakon vjerskog praznika Leonidi bi se u Termopilima pridružila glavnina spartanske vojske, no sam kralj nije gajio iluzije. S obzirom na brojnost Perzijanaca malo je bilo nade da će Leonidin odred preživjeti u Termopilima. Uvjeren da je njegova misija samoubilačka, bira svojih 300 pratitelja između hoplita koji su imali mušku djecu. Prije samog pokreta kraljeva žena Gorgo pitala je svog muža što joj je sad činiti. On joj je odgovorio: «Udaj se za dobrog čovjeka i odgoji dobru djecu».

Po dolasku u Termopile Leonida je naredio obnovu starog zida u samom prolazu kojeg su sagradili Fokiđani kako bi se zaštitili od napada iz Tesalije. 1000 Fokiđana poslao je da čuvaju kozju stazu kojom se moglo doći braniteljima iza leđa, dok je sa glavninom ostao čuvati sam prolaz. Krajem srpnja 480. B.C. pred Termopile je stigla perzijska vojska od oko 250 000 vojnika predvođena samim Kserksom.

[SPQR]

BITKA



Golemoj perzijskoj vojsci trebalo je punih 5 dana da kompletna stigne pred Termopile. Po dolasku svoje cjelokupne vojske Kserkso šalje špijune da izvide položaje neprijatelja. Kad su mu javili da su vidjeli ljude koji bez ikakvog oružja isprepliću svoje kose poput žena Kserkso se počeo smijati vjerujući da će njegovi Besmrtni lako pomesti te curice. U perzijskoj vojsci se nalazio Demartus, nekadašnji kralj u Sparti koji je prognan iz svoje domovine na osnovu lažnih optužbi (čest slučaj u tadašnjoj Grčkoj). On se obratio Kserksu i objasnio mu da su ti ljudi Spartanci koji po svom starom običaju isprepliću kosu prije bitke iz koje se neće vratiti živi. Kserks ga je potom pitao kakvi su vojnici ti Spartanci. Demartus mu je odgovorio: «U borbi jedan na jedan su dobri kao bilo tko na svijetu. Ali kad se bore zajedno sa svojim sugrađanima najbolji su na svijetu. Premda se osjećaju slobodnim ljudima ipak nisu potpuno slobodni jer priznaju Zakone kao svoga Gospodara. I poštuju tog Gospodara više nego što tvoji podanici poštuju tebe.» Nakon ovih Demartusovih riječi, koji su bile izrečene bez laskanja (a vladari znaju da takvim riječima trebaju vjerovati), Kserkso je odlučio pokušati pregovarati. Poslao je svoje izaslanike da nagovore Grke da se predaju, no Leonida odbija kraljevu ponudu. Na izaslanikove riječi «Moj kralj ima toliko strijelaca koji kad ispale svoje strijele zaklone sunce» Spartanac Dienices (po drugoj priči sam Leonida) je neustrašivo odgovorio «Izvrsno, barem ćemo se boriti u sjeni». Kserkso nakon toga odluči pričekati 5 dana prije napada, ta već će se ti Grci razbježati kad shvate kolika je perzijska sila. No Grci su ostali gdje jesu.


Napokon, sredinom kolovoza 480. godine B.C. Kserkso šalje svoje Medijce u napad. Spartanci su u početku odbijali neprijateljski napad, a kad se učinilo da će perzijska sila prevladati Spartanci su počeli bježati. Medijci nisu znali da je to stari spartanski trik te su pohrlili naprijed. Potom su Spartanci napali krilima, te su se Medijci našli u poluobruču iz kojeg ih se malo izvuklo. Vidjevši sa svog prijestolja na kojem je sjedio posmatrajući bitku kako redovi Medijaca slabe, Kserkso šalje Kizijce u pomoć no ni oni nisu prošli puno bolje od Medijaca. Priča kaže da je Kserkso tog dana tri puta skakao sa svog stolca zabrinut za svoje trupe. Na kraju prvog dana Grci su i dalje držali prolaz, a tisuće Perzijanaca ležalo je mrtvo.

Drugog dana Kserks šalje Leonidi novo izaslanstvo u kojem izražava svoje divljenje grčkoj hrabrosti i sposobnosti, te ima nudi da će postati njegova elitna postrojba ako mu predaju Termopile. Kada je izaslanik pitao Leonidu za njegov odgovor, spartanski kralj je rekao «Poruči svom kralju da dođe i uzme naš odgovor». Sada Kserks vidjevši da je vrag odnio šalu šalje svojih 10000 Besmrtnih u bitku pod zapovjedništvom Hidarnesa, Kserksova brata. Besmrtni su bili perzijska profesionalna elitna jednica. No rezultat je bio isti kao i prvog dana. Na kraju drugog dana Kserkso je izgubio brata i tisuće Besmrtnih, a Grci su još uvijek držali Prolaz. Perzijska vojska je već bila poprilično demoralizirana.

No Bogovi su odlučili o sudbini Leonide i njegovih drugova. Grk po imenu Efijalt rekao je Kserksu za kozju stazu kojom može doći za leđa Leonidi. U noći sa drugog na treći dan Kserkso šalje preostale Besmrtne preko kozje staze i masa Perzijanaca pred zoru iznenađuje Fokiđane koji su čuvali kozju stazu. Nekoliko Fokiđana stiglo je o porazu u pozadini obavijestiti Leonidu. Na brzinu je sazvano Ratno vijeće na kojem je zaključeno da se Termopili više ne mogu braniti, te se šalje poruka floti da može odstupiti prema jugu i pripremiti se za nove bitke jer ova je izgubljena. Leonida odlučuje poslati glavninu na jug, a on će na čelu svojih 300 Spartanaca, te 700 Tespijanaca i 400 Tebanaca čiji će gradovi biti prvi pod perzijskim udarom ako Termopili padnu (Teba je u međuvremenu ozbiljno pregovarala sa Kserksom) ostati čuvati zalaznicu boreći se do kraja jer to je njegova sudbina. Doručkujući, poručio je svojim vojnicima: «Dobro se najedite jer večerati ćemo kod Hada». Neke od Spartanaca koji su bili ranjeni Leonida je pokušao poslati u Spartu u svojstvu glasnika, te ih na taj način spasiti od smrti. Odbili su ga uz riječi «Mi smo vojnici, a ne glasnici». Među Spartancima su bila i dva hoplita koji su uslijed oftalmije privremeno oslijepili. Jedan od njih je usprkos sljepoći naredio robu da ga odvede u bitku gdje je uskoro izboden perzijskim strijelama. Drugog, po imenu Aristodemus, robovi su odveli u Spartu gdje su ga tretirali kao kukavicu i obraćali mu se sa «Onaj koji se vratio». Iduće godine kod Plateje Aristodemus se pridružio svom kralju boreći se hrabro u prvim spartanskim redovima.


Tog jutra trećeg dana bitke na perzijsko zaprepaštenje 1400 Grka pod Leonidom napalo je više od 200 000 Perzijanaca. Grci su željeli otići u velikom stilu, te pokušati nanijeti Perzijancima što veće gubitke. Leonida je pao među prvima, te se razvila velika bitka za njegovo tijelo pri čemu su glavom platila 2 perzijska princa i popriličan broj perzijskih vojnika. Na poslijetku su Spartanci osvojili tijelo svog kralja, te su se povukli na jedan brežuljak skupa sa Tespijcima. Ostatak Tebanaca predao se Kserksu. Kserko nije htio riskirati nove gubitke, te naređuje svojim strijelcima da dokrajče Grke na brežuljku. Na tisuće strijela odlučilo je sudbinu Leonidinih vojnika.



Nakon bitke identificirano je Leonidino tijelo. Njegova glava je odrezana i nabijena na kolac. Tijela mrtvih Perzijanaca, oko 20 000, na brzinu su pokopana. U Termopilima su Grci izgubili oko 2000 vojnika.

Nakon bitke užasnuti Kserkso je upitao Demartusa: «Koliko ima još u Sparti ovakvih tvojih sunarodnjaka?». Demartus mu je odgovorio: «Ima ih 5000 i svi su ovakvi vojnici». Malodušni Kserkso odmah je naredio da se pozovu pojačanja iz Male Azije.

Do kraja godine Perzijanci su osvojili Atenu, ali su i poraženi u velikoj pomorskoj bitki kod Salamine u koju su Grci ušli sa pokličem «Naprijed sinovi Helade, ova bitka odlučiti će našu sudbinu». A u proljeće 479. godine B.C. kod Plateje pod vodstvom spartanskog kralja Pauzanija savezna grčka vojska od 50 000 vojnika porazila je brojčano nadmoćnijeg protivnika i zauvijek otklonila perzijsku opasnost za Grčku. U toj slavnoj bitki svih 5000 Spartanaca borilo se u spomen na svog poginulog kralja.



Stojte mi svi dobro i veselo

[Legion]

U jebem ti-koliko dugaćkih postova. Do sada sam proučio jedino Gabalove Tatare i Mongole i svaka čast -postovi su ti fenomenalni. Subotai kažeš -tak se zvao onaj strelićar i lopov i Conana I.
Kasnije se budem bacio i na ostatak-koji, po forumašima koji ih napisaše znam da su odlićni

Kaj da vam velim, odvalismo preko 2000 kvalitetnih i zanimljivih postova. Fakat smo najbolja tema na forumu a bome i šire. A postojimo-računajuči i stari frajerski već više od godinu dana. Doduše od veterana su s nama još samo Imperator-SPQR-aktivno, te Slavek i Kumek-donekle pasivno, ali i dalje se pamte vaši postovi. Slavekove pomorske bitke i Kumekovi bojni a i ostali otrovi. Momci .

Novopridošli članovi-koji su već stekli status veterana se fakat trude i daju nam zanimljive postove. Ne želim više nikoga posebno imenovati-da nebi nekog zaboravil, ali uostalom, svi znaju ko ste i koliko se trudite. Skidam kapu.

Već neko vrijeme se poigravam mišlju da bi bilo zanimljivo ovo kaj mi tu pišemo objaviti u formi neke knjige? Kaj vi mislite o tome?
Postovi su kvalitetni i zanimljivi, i samo ih je vrlo mali broj copy-paste, stoga nema frke oko autorskih prava.
Dali bi to imalo uspjeha? Možda čak i bi-takve knjige, koja pokriva toliko puno područja kroz toliko puno tisučlječa bone na svijetu ni. Doduše-poznavajuči Hr. prilike, zarada od toga bi bila uvrh glave za jednu večericu i napijanje za sve one koji su postanjem doprinjeli-a i to je bome dovoljno. Uh-koja bi to "Povijesna" večera bila. To bih želio doživjeti.

Kaj velite? Ima li to smisla? Ja mislim da ima. Gledam po sebi-ja bi odmah kupio neku takvu knjigu da negdje naletim na nju. Jes da smo gotovo svi od reda samo zaljubljenici u povijest a ne profići (osim par studoša)-ali vjerujem da bi barem 90% naših napisa moglo proči bilo kakvu akademsku kritiku-po pitanju točnosti a bome i stila pisanja.

kaj vi mislite o tome? Izjasnite se molim.

[slafko]

može. pod uvjetom da se moji tekstovi neće lektorirat.

[Legion]

U tom i je fora. Ak bi i išlo u štampu baš ništa se nebi lektoriralo-osim, ponekih rijetkih copy-paste napisa koje nesmijemo objavljivati zboga autorskih prava.

U tom i je poanta-jer ovo je, premda tema o povijesti donekle i blogger.
Svašta se tu nadrobilo, ljudi bi se mogli i nasmijati do suza, a bome i mnogo toga novoga naučiti.

[RyogaTheLostBoy]

Lepant 1571.


Dakle pocnimo od pocetka. Pocetak problema i sukoba koji su izrasli u bitku kod Lepanta su nikli iz niza razlicitih geopolitickih sukoba. Tako je francusko-spanjolski konflikt za osvajanje talijanske krune uz niz vojnih pohoda unutar talijanskog poluotoka samog, koje su organizirali razni talijanski gradovi jedni protiv drugih a izmijenjajuci saveze kao prljave carape, uvjetovao saveze koji su se nevoljko slozili oci same bitke kod Lepanta. Svi ovi sukobi za talijansku krunu su trajali nekih 70-ak godina (1494-1559). Drugi, ociti dio problema je bio sukob izmedju Otomanskog Carstva i Venecije oko posjeda na Jadranu i sjevero-istocnom dijelu Mediterana kao i Otomanske teznje prema Europi preko kopna.
Sukobi (u Italiji) su zavrsili 1559. sa sporazumom Cateau-Cambresis u kojem je potverdjena Spanjolska vlast nad Italijom. Spanjolski posjedi na cijelom Mediteranu su bili posijani po svuda po malo, s vrlo malo medjusobne veze i ogromnim prostorom izmedu sebe sto je bio ogroman strateski problem. Takav opsezan prostor je bilo gotovo nemoguce obraniti sa bilo kakvom vojnom silom. Tu slabost Spanjolske su vec od 1520. godine Francuski kralj i Otomanski sultani koordinirano iskoristavali.
S druge strane, moc realiziranja Otomanskih teznji prema centru Europe preko Hrvatske bile su zaustavljene s odbijanjem opsade Beca 1529. kada je Sulejman I. porazen, iako je to postalo ocito tek mnogo kasnije. Unatoc svemu tome, velika strateska pobjeda Otomanskog carstva je bila u pobjedi nad Egiptom 1517. sa pripajanjem ogromnih agrikulturalnih resursa Egipta te monopoliziranjem istocnih trgovackih ruta sa zacinima.

Osim svih ovih sukoba na Mediteranu Spanjolci, Otomani i Venecija su se kacili i na drugim predjelima kugle zemaljske. U prvom dijelu 1500-tih Spanjolska si je osigurala stalan prihod iz svojih posijeda u Amerikama i to u zlatu i srebru. To je ujedno bio razlog za vojno jacanje spanjolske i sposobnost odrzavanja svojih posjeda po svijetu iako je kasnije upravo odrzavanje svega toga bio razlog za ogromne inflacije. Venecija je svesrdno potpomagala Otomanski otpor spram Portugalaca na Indijskom oceanu i Perzijskom zaljevu dok su u isto vrijeme ostro pazili na Perzijske Safavide, svako toliko organizirajuci vojne pohode protiv njih.
No, naravno vaznost ovih sukoba je naspram onih na Mediteranu bio puko carkanje u ocima svih upletenih. Kao dokaz za takvo sto govori i cinjenica da koliko god je Flandrija bila vazan posjed u ocima Filipa II Spanjolskog, njegova vojska je bila notorno neisplacivana sto je dovodilo do mase razlicitih pobuna, dok je na Mediteranu placa mornara i vojnika bilo savrseno tocno isplacivana cak i za vrijeme Spanjolskih bankrota iz 1557., 1560. i 1575. godine.

Prvi koraci sa strane Otomana za organiziranje svih napora na Mediteranu u koordiniranim pokusajima za jacanje vlastitih polozaja je bio izveden 1495., kada je Sultan Bayezid II poslao gusara Kemal Re-a u sjeverozapadni dio Afrike. Kemal Re je imao zadatak kontaktirati pomorske gazie kao i izgnane Iberske Muslimane i pridobiti ih za Otomansko carstvo. Gazii su bili "nezavisni poduzetnici" koji su shvatili vrlo ozbiljno Otomanske teznje i protumacili ih kao pokusaj zastite Muslimanske vjere od stalnih napada nevjernika iz Spanjolske. Sljedecih desetak godina Gazii se bore protiv Spanjolaca koji ih konstantno potiskuju napadajuci sigurne luke ili pak gradeci utvde na uscima rijeka koje Gazii koriste kao luke. Sve do 1520 godine najuspjesniji od ovih Gazia je bio Khaireddin Barbarossa koji je uspio oteti cijeli Alzir uz izuzetak Spanjolske utvrde koja je stitila luku. Utvrda je nosila ime Penon (cita se... Penjon). Penon prihvaca sluzbeno Barbarossin autoritet sve do 1529. kad ga Barbarossa ponovno opsjeda, ali ovaj put s s posudenim, francuskim, opsadnim oruzjem s kojim Barbarossa uspjesno zauzima utvrdu.

Svijetla strana ovih sukoba za Spanjolsku je bila u tome da je samo godinu dana prije 1528. uspjela pridobiti Grad Genovu za sebe i tako osigurati mir sa Francuskom koja je prisiljena pristati na to zbog toga sto je izgubila potporu Genove. Karlo V je uspostavljen kao pomorski General-Kapetan i on salje Andrea Doriu u seriju napada u sjevernoj Africi.

[Ken]

ovo izgleda zanimljivo... molim te nastavi


podrzavam ideju za knjigu .. uvijek ZA

[Legion]

Kaje bilo? Puls

Di ste nestali.
Eto, počeh čitati SPQR-a, i kaj da velim?
Ti držiš kvalitetu. Iskreno-nikada do sada nisam naišao na niti jedna tvoj post koji nije bio dobar, zanimljiv i poućan, stoga nemam te namjeru više hvaliti-ovo ti je dosta

I ja se uljenio ali dajem časnu titovu pionirsku rijeć da bute u ponedeljak dobili neviđen post o Fightu kod Stirlinga

[Hrvoje]

evala narorde

evo me opet, nakon misecipo dana bez interneta vratija san se medju internet-djankoze

sad cu prvo malo citat sta ste mi lipoga pisali

[Legion]

Bok Hrvoje.

Budući sam full prestar za pionira, a drug Tito je već odavno pod ledinom-danas nebute dobili bitku kod stirlinga nego nekaj malo kraće.

Da se potsjetimo-na današnji dan je poćeo WW2, i tom prilikom ću pisati nekaj kaj je poznato-onak u globalu, a sad bute dobili malo detaljnije.

Radi se o masakru Poljskih oficira u Katynskoj šumi.
Svi znamo priču o tajnom sporazumu Hitler-Staljin i dogovoru o podjeli Poljske.
U Rusko zarobljeništvo je palo oko 250 000 ljudi, između kojih i oko 15 000 oficira.
Nakon Njemačkog napada na Rusiju, Moskva je uspostavila vezu i sa Poljskom izbjegličkom vladom u Londonu. Staljin je pristao da pod zapovjedništvom generala Wladyslawa Andresa na sovjetskom teritoriju bude oformljena Poljska armija. Tada je traženo da se pusti navedenih 15000 oficira, kako bi stvrili nukleus buduće armije. Moskva je dugo šutila, a nakon opetovanih pitanja i zahtjeva za njihovim puštanjem, javila Poljskoj vladi da je velika većina zarobljenika pobjegla u Mnađuriju , i da je nemoguće utvrditi šta je s njima.
No u 4. mj. 43 god, Njemci su objavili da su u Katynskoj šumi u blizini Smolenska pronašli masovnu grobnicu poljskih oficira pobijenih od strane rusa. SVe skupa negdje oko 4,400 ljudi je tamo iskopano.

Rusi su naravno tvrdili da su ih pobili njemci, a Međunarodni crveni križ je ustanovio pravu istinu. Rusi su to godinama naravno njekali, i tak je Gorbaćov priznao istinu.

Uskoro je Poljska izbjeglićka vlada tražila detalje oko tog dgađaja od Crvenog Križa i od same Moskve-na što su ovi potonji prekinuli s njima diplomatske odnose i ustanovili novu poljsku vladu u izbjeglištvu, koja je, naravno, bila sastavljena od samih komunista.

Nakon zarobjavanja, jedan dio Poljaka je podpao pod vlast Crvene Armije, a oni manje sretni u NKVD-ove kampove. Ondje nisu bili samo poljski oficiri, već i pripadnici obavještajne službe, carinici, pa čak i obićni poljski policajci.
Hranjeni su vrlo oskudno, i vrlo često bili ispitivani, te indoktrinirani komunističom ideologijom. Velika većina nije uspjela biti "preobraćena"-svega oko njih 400 je odlućilo služiti novim gospodarima, a neki mali broj je poslan u njemaćku, jer su po nacionalnosti bili Njemci.
Nakon par mjeseci, NKVD odlući da je ostatak oficira i gore navedenih pripadnika raznih poljskih službi nepodoban, da su klasni neprijatelji te da ih treba likvidirati.
No, zatvorenici to nisu znali. Rećeno im je da idu svojim kućama.
Iz dana u dan su prozivani, i među prvima su odlazili "doma" najviši oficiri te oni koji su među samim zarobljenicima uživali najveći ugled.
Prije polaska su dobili obilan obrok, te tablu čokolade, kruh i konzervirane haringe. Na izlau iz kampa ih je dočeko počasni špalir NKVD-a, te vojna muzika koja je svirala koraćnice.

Na putu do željezničke stanice, a i kasnije (putaovanje je trajalo više dana), cijelov rijeme su bili pod budnom paskom do zuba raoružanih mnogobrojnih NKVD-ovaca sa psima. Već tada su neki Pljaci počeli sumnjati da idu kući, a jednom prilikom su i napali svoje ćuvare, te je jedan jedini uspio pobjeći. Taj neposredni svjedok streljanja bio je ranjen prilikom bijega prije samog Katyna, ali budući se onesvijestio-smatran je mrtvim, te su ga sa drugima dovezli do grobnice, pričekali su da egzekucije budu gotove za taj dan, te su ga predvećer bacili u grob, no budući je već bilo kasno, ruski seljaci koji su zatrpavali grobnice odluće da budu sutra to riješili, te se frajer izvukao van i na veliko čudo se dokopao Poljske, a kasnije okolo-naokolo dospio čak i u Švicarsku.

Do današnjeg dana ostaje misterija kaj se desilo sa ostalih
10 000 oficira. Postoje indicije za postojanje još nekih masovnh grobnica po Ukrajini, te neke priće da su potrpani u čamce i pušteni na tzv. Bijelo More (jedan od zaljeva Sjevernog ledenog mora), a onda su ih sve potopili artiljerijskom vatrom.
Prava istina se nikad nebude doznala, uostalom i u samoj Katynskoj šumi danas nema niti jednog leša, 44 su rusi sva tijela odnjeli u nepoznatom pravcu, a samu lokaciju prerovali-da ne ostane niti jedan trag. Vjeruje se da je ista stvar napravljena i sa ostalim masovnim grobnicama.

[Legion]

Di ste frajerice i frajeri?
Kaj bum opet moral kukat i plakat kak svi sam gledaju a niko niš ne piše? I ja bi s vama knjigu pisal

SPQR piše magisterij, a koje su vama ostalima isprike?

[gabal]

Ja spremam dva jako teška ispita koja su mi ostala. Ako uhvatim vremena, napisat ću neki kraći post (nemam baš vremena za kilometarske).

[BootBoy]

Legion kaže:
Kaj velite? Ima li to smisla? Ja mislim da ima. Gledam po sebi-ja bi odmah kupio neku takvu knjigu da negdje naletim na nju. Jes da smo gotovo svi od reda samo zaljubljenici u povijest a ne profići (osim par studoša)-ali vjerujem da bi barem 90% naših napisa moglo proči bilo kakvu akademsku kritiku-po pitanju točnosti a bome i stila pisanja.

kaj vi mislite o tome? Izjasnite se molim.

naravno, naslov ostaje isti kao naslov topica...

nego, mislio sam da bi ovom topicu mogli dati odvojeni podforum... pa bi se tamo posebne "lekcije" stavljale pod posebne topice - tako je puno preglednije... ovako je stvarno sve natrpano i tesko za pronaci...
mislim da je ovo ipak najbolji topic na citavom forumu...

[Legion]

Brijem da to i nije tak dobra ideja. Pod kaj bi npr. Stavili seppuku?
To bi samo razvodnilo temu. Jer, u globalu-svako piše o nečemu-često puta totalno različitom od toga kaj pišu ostali i trebalo bi nam barem 10 tak tema, a to bi bilo

nek bude, ko i do sada , sve tu na hrpi.
Kaj nije fora na istom mijestu čitati o neznam bitci kod Termopila, Mongolima i Tatarima, pokolju u Katynskoj šumi i bitci kod Lepanta?

[gabal]

Jedan ispit mi je odgođen pa zbog iznenadnog viška slobodnog vremena evo mene s jednim kraćim postom. Kako ovdje ima puno ljubitelja tenkava mislio sam vam pisati o bojnim kolima - tenkovima iz antičkog doba. Međuti, ispostavilo se da se o njima baš i nema šta pričati pa sam umjesto toga težište bacio na kompozitne lukove. Uživajte

Tijekom 2. međurazdoblja (1650. – 1550. pr. Kr.) Egipat su okupirali osvajači koje su oni nazvali Hiksi. Ovaj konglomerat azijskih naroda okupljen u vojni savez upoznao je Egipćane sa konjem i bojnim kolima. Nakon što su naučili umijeće uzgajanja konja i izradu bojnih kola i kompozitnog luka, Egipćani su ove nove izume primijenili na Hikse koje su 1550. pr. Kr. protjerali iz Egipta.

Bojna kola su najčešće vukla 2 konja a u kolima su se vozili vozač i strijelac. Strijelac je bio opremljen prvoklasnim kompozitnim lukom i dugim strijelama s brončanim vršcima. Kožni tobolac sa strijelama je bio pričvršćen sa vanjske strane kola. Kao što se vidi na ovoj slici tetiva se napinjala do iza glave (to pokazuje koliko su duge bile te duge strijele). Osim u ratu, kola i luk su se koristili i u lovu na raznu živinu.

KOMPOZITNI LUK

Od čega su se ovi lukovi izrađivali u starom Egiptu?
Središnji dio je bio od tvrdog drva (najčešće akacije) sa kvadratastim dijelom na koji bi se prilijepile dvije drvene letvice. Za ovo se koristilo ljepilo koje se dobivalo od riba. Na vanjskoj strani luka, tetive su omotane i oblijepljene preko cijele dužine luka. Na unutrašnjoj strani jedna ili više pločica od antilopinog roga je zalijepljena.

Kada se luk poteže, on se savija cijelom svojom dužinom pa čak i na dršku jer on nije pojačan. Struna se radila od 4 isprepletena životinjska crijeva. Konačno, večina lukova je dodatno učvršćena šibama s breze.

U više grobova su pronađeni murali na kojima se prikazuje izrada lukova. Prvi takvi lukovi su pronađeni u grobnicama Amenophisa II. i Tutankamona. Bili su ukrašeni ukrašenim kožnim dijelovima a neki (koji su se koristili u ceremonijama su bili u potpunosti prekriveni zlatom). Najveći pronađeni luk je dug oko 1,4 m. Egipatski luk je blago zakrivljen kada nema strunu, kada je ima poprima trokutast oblik a kada se napne ima oblik oštrije krivulje.
Kompozitni luk je u Egiptu stekao veliku popularnost jer je mogao probiti bakreni oklop sa poprilične udaljenosti.

Uz lukove su u grobovima nađeni i strjeljački prstenovi. Oni bi se stavili na palac za vrijeme upotrebe luka. Egipatski strijelci su tetivu napinjali palcem kao što je to običaj u Aziji. Ovo se naziva mongolskim stilom za razliku od ''mediteranskog stila'' kojim se struna napinje sa 3 prsta ali bez palca.

Ispričavam se zbog pogrešaka i nezgrašnog stila ali pisao sam na brzinu i nisam stigao provjeriti.

[Monahan]

Dobar dan "frajeri". Evo mene opet. Malo G.O., malo službeni i nakupilo se 5 tjedana. Vidim da smo bili aktivni ( naklon Imperatore ) a i neki se ponovo javljaju ( gabal , nikola, hrvoje ). Za sada samo da se javim a za sutra ili prekosutra pokušat ću napisat nešto o početku kraja templara ( a možda bude i duži post ko zna sad kad sam odmoran ).

Pozdrav svim "frajerima" ma gdje bili!

[Monahan]

PETAK 13 KAKO I ZAŠTO

Rastuća moć, slava i bogatstvo Reda, povećavala je i broj njegovih neprijatelja. Budući da templari nisu težili ka svjetovnoj vlasti ( kako su to učinili vitezovi teutonci u Prusiji ili hospitalci na Rodosu i kasnije Malti) njihove su ih povlastice pretvorile u crkvu unutar Crkve i, barem u Francuskoj, državu u državi.

Priča o neprijateljima templara stara je koliko i sam Red. Još u samim počecima njegova postojanja pape su morale izdavati bulu za bulom kako bi ga zaštitili od nasilja i pljačke, ali i žestokih napada raznih biskupa. S druge strane, pritužbe sekularnog (laičkog) svećenstva porasle su do te mjere da je na lateranskom koncilu, papa Aleksandar III poduzeo izravne mjere protiv zlouporabe njihovih povlastica od strane Reda. Bilo kako bilo, u doba kada je pažnja kršćanskog svijeta bila usmjerena na obranu Svetih Mjesta položaj templara bio je nedodirljiv i nisu ga mogle uzdrmati čak ni mržnja i klevete. Red u Europi nije podržavao niti jednu političku struju, niti se ikada poslužio svojom vojnom silom - pa čak ni onda kada se radilo o vlastitoj obrani. Bilo je potpuno očito da se cijela organizacija nalazi u službi Svetog rata koji je podupirala kako ljudstvom tako i novcem. Upravo iz tog razloga sudbina Reda, u velikoj mjeri je ovisila o pobjedi, odnosno porazu kršćanstva na Istoku.

Nakon pada Svetog Ivana od Akkoa, Red se našao u opasnosti. Umjesto da ga od njih štite, njegovo bogatstvo stalno je privlačilo neprijatelje. Hugues de Payens na Istok je došao iz feudalne Europe, Jacques de Molay, posljednji veliki meštar Hrama, vratio se u Europu apsolutnih monarhija. Dok je doba feudalizma trebalo templare, za monarhije 14. stoljeća oni su predstavljali neprihvatljiv rizik i primamljiv plijen.

Pogotovo za francuskog kralja Filipa IV Lijepog. Potičući staro pitanje ujedinjenja templara s hospitalcima (ivanovcima), Filip je prvobitno namjeravao steći nadzor nad Redom. Zamisao o spajanju spomenutih redova prije toga su više puta razmatrali i razni pape, a službeno je predložena na koncilu u Lyonu 1274. godine. Filip Lijepi želio je osnovati zajednički red, tzv. Jeruzalemske vitezove, koji bi ovisili o francuskoj kruni i za velikog meštra uvijek imali princa iz francuske kraljevske kuće. Medutim, budući da su taj plan odbacili i templari i hospitalci, papa Nikola IV zaključio je cijelu stvar, pokopavši tako Filipove ambicije.

Ubrzo zatim, kralj je izdao niz uredbi kojima je želio smanjiti moć Reda. Godine 1287. zapovijedio je sekvestraciju (privremeno oduzimanje prava uprave nad imovinom) svih posjeda koje su templari stekli nakon što im je Luj IX godine 1258. potvrdio dotadašnje povlastice, a 1289. optužio je Red zbog miješanja u poslove kraljevskog pravosuđa. Uza sve to, Filip ipak nije mogao prijeći u otvoreni napad. Dijelom zato što nije imao podršku pape Nikole IV i njegova nasljednika Bonifacija VIII, a dijelom zato što je, stalno pritisnut novčanim problemima, trebao neposrednu pomoć templara. Tako je 1293. u Parizu Redu vratio ukinute povlastice, a 1297. je od templara iz Toumaija tražio zajam od 5.200 funti. Premda je takvo natezanje trajalo nekoliko godina, kralj nije odustao od svoje prvotne nakane da uz papinu pomoć dovede Red pod svoju vlast i domogne se njegova bogatstva.

Početkom 14. stoljeća, izdaci zbog rata s Flamancima doveli su do pogoršanja ekonomske situacije u kraljevstvu. U Courtraiju 1302. francuska je konjica bila potučena do nogu. Godine 1303. Filip IV naredio je otmicu pape Bonifacija VIII u Anagniju i za taj poduhvat zadužio svog budućeg kancelara Guillaumea de Nogareta, autora knjige sjećanja na ponovno zauzimanje Svete Zemlje. U svom je djelu De Nogaret podupirao tezu da su templari odgovorni za propast Jeruzalemskog Kraljevstva i predlagao zapljenu njihove imovine u svrhu financiranja novog križarskog pohoda. Otmica je uspjela, ali je zbog narodne pobune Bonifacije VIII ubrzo bio osloboden. Mada je preminuo samo mjesec dana nakon toga, prije smrti je izopćio Filipa Lijepog. Naslijedio ga je Benedikt XI. koji je sljedeće godine umro pod čudnim okolnostima tijekom večernje molitve, dan prije no što je trebao izopćiti De Nogareta. Filip je sada napokon uspio utjecati na izbor pape na to je mjesto postavljen čovjek kojeg je želio, nadbiskup od Bordeauxa, Bertran de Got, koji je na papinsku stolicu zasjeo pod imenom Klement V. Osim što je i sam bio Francuz, papa je svoj položaj dugovao Filipu IV koji ga je i potaknuo da Svetu Stolicu preseli u Francusku. Klement V bio je prvi avignonski papa.

Stvari su za Filipa taman počele ići u prilog kad su ga novi porazi u Flandriji prisilili na sklapanje sporazurna s templarima od kojih je ponovno zatražio ekonomsku pomoć. U isto ga je vrijeme Guillaume de Nogaret okrenuo protiv lombardijskih bankara i pogotovo Židova koji su, nakon što im je zaplijenjena imovina, bili protjerani iz Francuske. Budući da je devalvacija novca koju je sam skrivio izazvala veliko nezadovoljstvo, Filip IV se pred razjarenim narodom morao skloniti ni manje ni više nego u pariški Hram ( templarski ). Flandrija je bila gotovo izgubljena, Normandija mu je otkazala poslušnost i odbila platiti nove namete, a narod je bio toliko očajan i buntovan da je morao zabraniti svako okupljanje koje bi prelazilo brojku od pet osoba.

Bio je to vrhunac Filipovih političkih i ekonomskih pritisaka. No on je na umu imao veliki potez, a sada su mu u rukama bili svi aduti. 6. kolovoza 1306. papa Klement V pozvao je velikog meštra Hrama Jacquesa de Molaya da se s Cipra vrati u Francusku, kako bi s njim razmotrio mogućnost započinjanja novog križarskog rata. De Molay nije bio veliki meštar "političar". Bio je to vojnik koji je veći dio života proveo u Palestini ili na Cipru i 1303. sudjelovao u bezuspješnom napadu na otok Ruad nasuprot Tortoze. Tek što je krcat zlatom i srebrom stigao u Pariz, De Nogaret je započeo prikupljati svjedoke. Glavni svjedok bio je Esquiu de Floyran iz Beziersa koji se dvije godine ranije uputio aragonskom kralju Jaimeu (Jakovu) II kako bi ga zainteresirao za optužbu protiv Reda, utemeljenu na priznanjima jednog templara zatočenog u Agenu, kao i njegovom osobnom upućenošću u "factum Templariorium" (templarski slučaj). Aragonskom kralju.

Floyranove optužbe nisu zvučale pretjerano uvjerljivo, a osim toga nije ni imao razloga za loše mišljenje o templarima. Na kraju je, vjerojatno zbog mogućnosti sudjelovanja u podjeli bogatog plijena, ipak obećao da će se uključiti u proces uspije li Floyran dokazati svoje optužbe, na što ga je ovaj i podsjetio u pismu iz 1308. godine.

Floyran se potom zaputio u Francusku. Uspjeh njegovog istupa pred Filipom Lijepim bio je trenutan: De Nogaret je imao svog glavnog svjedoka. Povjesničari govore i o drugom izvjestitelju, nekom Noffu Deghiju iz Firence, ali su novija istraživanja pokazala da se radilo o čovjeku koji je s templarima bio povezan isključivo iz trgovačkih interesa i koji je skončao obješen o stremen. lzgleda da ne postoje opravdani razlozi koji bi nas mogli navesti na zaključak da je Floyran, za kojeg se pretpostavljalo da je bio u vezi s Noffom Deghijem, tražio način da izbjegne sličnu sudbinu. Današnji povjesničari smatraju da ga je motivirala isključivo mogućnost zarade.

U želji za prikupljanjem više dokaza, De Nogaret je u Red uspio ubaciti dvanaestoricu uhoda, dok je Filip Lijepi pokušavao izvršiti pritisak na Klementa V i uvući ga u svoju zavjeru. Usprkos kolebljivom karakteru, lošem zdravlju i činjenici da mu je dugovao svoj položaj, papa na takav potez nije bio spreman onoliko koliko je Filip očekivao. U pismu koje je 24. kolovoza 1307. poslao kralju, on izražava sumnju u optužbe protiv Reda. Premda je obećao da će pokrenuti istragu, Klement V učinio je sve kako bi ju odgodio.

U trenutku kada je odlučio pritisnuti papu, Filip Lijepi odredio je Jacquesa de Molaya za kuma jednom od svojih sinova. Francuska se tada nalazila pod nadležnosti inkvizicije koja je imala ovlasti da djeluje bez prethodnog savjetovanja s papom. Veliki inkvizitor Francuske, Guillaume de Paris (Vilim Pariški), odan čovjek i njegov osobni ispovjednik, bio je drugi adut kojeg je kralj držao u ruci. Postupak koji je uslijedio bio je potpuno legalan. Odvjetnik Guillaume de Paisians i Floyran, kojeg je podržavao De Nogaret, pred inkvizicijom su iznijeli svoje optužbe. Nakon toga je Veliki inkvizitor, kao i uvijek u slučaju optužbe za herezu, od svjetovne vlasti zatražio da uhapsi optužene.

Dana 14. rujna 1307. De Nogaret je svim pravosudnim tijelima u Francuskoj poslao kraljevsku zapovijed da uhapse sve pripadnike Reda i zadrže ih u pritvoru do izvođenja pred crkveni sud, te zaplijene svu njihovu pokretnu i nepokretnu imovinu. Radilo se o zapečaćenim pismima koja se nisu smjela otvoriti do određenog datuma i koja su sadržavala detaljne upute o tome tko može sudjelovati u operaciji i na koji način treba postupati.

Cijela stvar morala se čuvati u tajnosti. Filip Lijepi 12. listopada je pozvao velikog meštra Hrama da ga prati do jakobinske crkve u pogrebnoj povorci Cataline de Courtenay, netom preminule supruge kraljeva starijeg brata Charlesa de Valoisa. Premda su sahrani nazočile najistaknutije osobe u kraljevstvu, Filip je upravo Jacquesa de Molaya izabrao za vođu posmrtne straže.

U zoru 13. listopada ( petak )istovremeno je na tri tisuće templarskih posjeda u Francuskoj počelo masovno hapšenje vitezova Hrama. Radilo se o "jednoj od najvećih policijskih operacija svih vremena". Od tog dana uvriježeno je mišljenje da je petak 13-ti nesretan dan ( a bogme je templarima i bio )

Gdje ste svi . Ima još toliko zanimljivih tema

[Legion]

hello Monahan-a kaj da ti velim nek

Ima zanimljivih tema još mali milion, to stoji ali nekaj se uspavasmo u zadnje vrijeme.
čuj, 9 mj. stisli ispiti, a oni koji su svoje odstudirali imaju nekih drugih obveza.

No bumo vidli, ja do slijedečdg tjedna fakat nikaj nemrem pisat, a onda se vraćam svojoj največoj forumskoj ljubavi-frajerskom topicu.

Kako vidite-stavih sig koji vodi na ovu temu pa možda dođe još koji zanimljivi forumaš ili-bilo bi lijepo-forumašica.

Kaj ti, a i svi ostali, velite na onu moju ideju da od ovog napravimo knjigu?

SPQR-trebat ću tvoju stručnu pomoć, doduše nije nikaj hitno, ali frend mi krenuo pisati knjigu koja je smještena u doba Dioklecijana-pa me pitao neke stvari, a ja se sjetih da ovdje imamo puno večeg stručnjaka za stari Rim.
Moram još jednom pogledati kaj si sve pisal-znam da je dosta bilo o Dioklecijanu, pa se onda vratim sa eventualnim pitanjima.

[gabal]

Da ne duljim, ponosno vam predstavljam prve tri faze najveće makljaže koju je Njemačka do tada vidjela - tridesetogodišnji rat. Kada uhvatim vremena, napisat ću i zaključak, a to još ne znam kada će se desiti. 30-godišnji rat trajao je između 1618 i 1648 a u njega su se uključile (posredno ili neposredno) većina zemalja zapadne Europe. Bitke ovog rata uglavnom su se borile u Njemačkoj .

U svom početku, sukob se zasnivao isključivo na dubokom vjerskom antagonizmu između katolika i protestanata. Vjerska nesnošljivost, osobito između nenjemačkih naroda koji su se borili zaoštravala je sukobe i utjecala na tijek rata u njegovim kasnijim fazama. Kako se rat razvijao, njegov tijek su značajno određivali sukobi među vladarskim kućama njemačkih kneževa kao i moćnih europskih sila (Švedska i Francuska). Ove dvije zadnje velike vojne sile na tadašnjoj vojnoj pozornici Europe, namjeravale su smanjiti snagu Svetog Rimskog Carstva koje je tada bilo pod vladarskim utjecajem kuće Habsburg.

Vjerski sukob koji je doveo do izbijanja rata tinjao je preko pola stoljeća sve dok se nije razbuktao 1618. Ovakva situacija se desila radi nesposobnosti Ausburškog vjerskog mira iz 1555. Taj mir je sklopljen između Svetog Rimskog cara i njemačkih luteranskih kneževa. Nije se pokazao previše uspješnim što je i dovelo do izbijanja rata.
Ovaj rat, koji se smatra jednim od najkrvavijih i najrazornijih sukoba koji je Europa ikada visjela, može se podijeliti u 4 faze:

Palatinsko – Češka faza (1618 – 1625)
Danska faza (1625 – 1629)
Švedska faza (1630 – 1635)
Francuska faza (1635 – 1648)


PALATINSKO – ČEŠKA FAZA

Za vrijeme vladavine cara Rudolfa II., vjerske tenzije u Njemačkoj su sve više rasle. Protestantske crkve su rušene, zabranjivano je javno ispovijedanje protestantske vjere a mnogobrojni carski službenici su koristili Ausburški mir da bi osigurali prevlast rimokatoličke vjere u Svetom Rimskom Carstvu. Takvi postupci dovodili su do nezadovoljstva protestanata što je dovelo do stvaranja Evangeličke unije (1608.), obrambenog saveza protestantskih kneževa i gradova. Kao odgovor na nju, 1609. stvorena je Katolička Liga, slična rimokatolička organizacija. Sukob je iz dana u dan bivao sve očitiji.
Češki ogranak Unije odlučio se na prvi korak, razjareni zbog agresivne politike rimokatoličke hijerarhije u Češkoj, češki protestanti koji su sačinjavali većinu stanovništva, zatražili su intervenciju Ferdinanda II. Habsburškog , češkog kralja. Kralj, uvjereni katolik, ignorirao je češke zahtjeve. Ovo ignoriranje je dolilo ulje na vatru koje se razgorilo 23. Svibnja 1618. kada su praški protestanti provalili u kraljevsku palaču, zgrabili dvojicu kraljevih poslanika i napravili ovo:
Stručno se to naziva 2. praška defenesrtacija a laički bi rekli bacilo ih je kroz prozor (ne baš nizak ali ipak, uspjeli su preživjeti. Uglavnom, ovaj čin je označio početak nacionalnog protestantskog ustanka.

Pod vodstvom Heinricha Matthiasa von Thurna, protestantske snage su postigle brojne početne uspjehe tako da se pobuna proširila i na druge Habsburške zemlje. 1619. protestanti su čak došli nadomak Beča ali samo nakratko. Kasnije tijekom 1619. Česi su svrgli Ferdinanda sa češkog prijestolja i postavili za češkog kralja Fredericka V., izbornog kneza Palatinata. Ovo se pokazalo kao velika češka greška – Frederick je bio kalvinist a većina Unije se sastojala od luterana. Uvrijeđeni ovim izborom, luterani se povlače iz sukoba i ostavljaju Čehe na cjedilu. Ferdinand, koji je izabran za cara 1619. brzo je iskoristio ove sukobe unutar protestantskih redova i španjolsku invaziju Gornjeg (bavarskog) Palatinata. 8. Studenog 1620. vojska Katoličke Lige pod vodstvom Johanna Tserclaesa, grofa od Tillya rasturila je Čehe kod Weisserberga (Bijele Planine) u blizni Praga. Krvavi progoni protestanata u Češkoj slijedili su nakon ove pobjede a protestantska vjera je zakonom zabranjena.

Iako se unija raspala, Frederick i neki njegovi saveznici su se nastavili boriti na teritoriju Palatinata. Protestanti su uspjeli pobijediti Tillyevu vojsku kod Wieslocha u Travnju 1622. ali su nakon toga redali poraz za porazom. 1624. Palatinat je silom vraćen pod okrilje Svetog Rimskog Carstva.


DANSKA FAZA

Druga faza rata je morala prerasti u međunarodni sukob jer su protestantski kneževi na sve strane tražili pomoć od zahuktalih katoličkih snaga. Engleska, Francuska i druge zapadnoeuropske sile bile su pod uzbunom zbog moći koju su pokazali Habsburgovci tijekom prve faze rata. Francuska i Engleska su kao saveznice bile uključene u sukob sa Španjolskom tako da su se suzdržale od upletanja u ovaj rat. Kristijan IV., kralj Danske i Norveške je za razliku od njih došao u pomoć protestantima u Njemačkoj. Kristijanova intervencija je bila motivirana poprilično nereligioznim razlozima. On je bacio oko na teritorijalne posjede u sjeverozapadnoj Njemačkoj a želio je i prekinuti Habsburšku kontrolu danske kneževine Holstein.

Kristijan je uz potporu luteranskih i kalvinističkih prinčeva, mobilizirao veliku vojsku te je u proljeće 1625. izvršio invaziju na Sasku. Protestantska vojska je izvrsno odabrala trenutak za napad. Vojska Katoličke lige pod Tillyevim vodstvom još nije bila u punom sastavu tako da su ozbiljnije sukobe doživjeli tek godinu dana nakon početka kampanje. U međuvremenu, Albrecht von Wallenstein, vojvoda od Friedlanda je skupio moćnu plaćeničku vojsku koja se stavila u službu Ferdinanda II. Wallensteinovi plaćenici su izborili svoju prvu pobjedu kod Dessaua u Travnju 1626., Tilly je do nogu potukao glavninu Danske vojske kod Luttera am Barenberga. Dvije vojske su se tada udružile i sustavno prošle cijelu sjevernu Njemačku, pritom paleći i pljačkajući mnoge gradove. Bježeći od Wallensteina, Kristijan se povukao na poluotok Jutland.
Potpunu pobjedu za Carstvo označilo je izdavanje Edikta o Restituciji 1629. Ovaj dokument je vratio katoličkim plemićima sve posjede koje su izgubili od Ausburškog mira. 22. Svibnja 1629. Kristijan je prihvatio Sporazum u Lubecku kojim se odrekao niza malih posjeda u Njemačkoj.


ŠVEDSKA FAZA

Ferdinandov uspjeh u drugoj fazi rata je samo pojačao Francusku voljuza uključenjem u rat. Zbog unutrašnje krize koju je francuska tada proživljavala kardinal Richelieu nije mogao direktno intervenirati u Njemačkoj ali je zato uspio nagovoriti švedskog kralja Gustava II. Adolfa, najvećeg stratega Europe u to doba. On je bio gorljivi Luteran a dodatan motiv su mu bili mnogobrojni pozivi u pomoć od strane sjevernonjemačkih protestantskih država.

U ljeto 1630. iskrcao se sa svojom dobro uvježbanom vojskom na obalu Pomeranije. Vladari Poremanije, Brandenburga i Saske su oklijevali i nisu bili sigurni da li da se priključe Gustavu ili ne. Ovo oklijevanje i sporo skupljanje savezničke vojske dosta je odgodilo početak kampanje.
Dok je Gustav čekao, Tilly, koji je dobio komandu nad Wallensteinovom vojskom opsjedao je pobunjeni grad Magdeburd. Carska vojska ga je osvojila i opljačkala 20. Svibnja 1631 a protestantski stanovnici su masakrirani. Velika većina grada je uništena u požaru koji je buknuo za vrijeme trajanja opsade.

Tillya su Šveđani tri puta pobjedili idučeg ljeta. U zadnjoj bitci, koja se vodila u blizini Breitenfelda (današnji Leipzig u Njemačkoj) Gustava je zajebala Saska vojska. Ona je pobjegla nakon prvog Tillyevog udara. Nakon njihovog bijega, Gustavovo lijevo krilo ostalo je otkriveno i skoro ga je koštalo poraza. Međutim, vrhunski strateg je uspio preokrenuti situaciju u svoju korist i natjerao je Tillyevu vojsku u bijeg pritom ubivši i zarobivši 6000 zloglasnih Wallensteinovih plaćenika. Šveđani su prezimili u južnoj Njemačkoj a zatim su u proljeće iduće godine nanosili Tillyu poraz za porazom. Jedan od tih poraza bio je i fatalan jer je Tilly smrtno ranjen umro na obalama rijeke Lech. Nakon ove pobjede, Gustav osvaja i Munchenn.

Suočen sa katastrofom, Ferdinand ponovo poziva Wallensteina da preuzme upravu nad carskom vojskom. On je na brzinu digao novu vojsku plaćenika i ušao u Sasku u jesen 1632. Šveđani su ga slijedili te je 16. Studenog došlo do bitke kod Lutzena. U ovoj bitci Gustav je ubijen a navodno je za to odgovorna hrvatska laka konjica. Ovo je legenda koja nije dokazana no činjenica je da je u dugotrajnoj bitci (sukobi su trajali 3 dana!) Gustav ubijen a Wallenstein poražen. Sasko-Weimarski knez Bernhard je preuzeo komandu nad vojskom i pregazio Bavarsku nakon ove pobjede. Ipak, tijekom 1633. Wallenstein je uspješno napadao švedska uporišta u Šleziji. Krajem 1633., Wallenstein je nastojao lobirati u visokim krugovima za mirovne pregovore. Kada je Ferdinand za ovo saznao, smijenio ga je zbog sumnje na veleizdaju. Wallenstein je ipak počeo pregovarati sa protestantskim vođama zbog čega je i ubijen u zavjeri svojih visokih časnika 25. Siječnja 1634. Iako su mirovni pregovori ozbiljno ugroženi radi ovog događaja, mir je ipak potpisan 1635. u Pragu čime je i formalno završena treća faza rata. Saski knez je dobio manje posjede ovim mirom a učinjene su i određene izmjene Edikta o Restituciji.


a u slijedečem nastavku:

Francuzi dolaze u rat, Šveđani rasturaju po Njemačkoj, prve borbe izvan Njemačke i kako su završile te konačna kapitulacija Habsburgovaca


Čitajte samo na odgovaram na pitanja i glumim frajera II.

[SPQR]

Monahan i Gabal !

Legion pitaj, a na koju to temu tvoj prijatelj piše knjigu, mislim oko čega se vrti radnja?

Stojte mi dobro