Sfumato

[naftali]

Čovjek okružen i sa sto ljudi, može ponirati u darovane mu dubine bića...............
Tu i tamo, nasmiješiti se onome pokraj sebe kako bi zadržao prisutnost u vremenu....Vremenu u kojem jede, pije i čini sasvim uobičajene stvari, a zapravo osupnut ljepotom ljudskog postojanja.

E kad bi se znalo o čemu čovjek snuje...............dok se jede "pod suncem".
I sva gužva prođe......a ostajemo mi.
Sami sa sobom, kao hrastovi.....

Ili jablani....uspravnoga čela.

[Čvrsti Valbiska]

Otuđenost smjerna,sjeta kao kaput,i uprt pogled u obrise sunca koje zalazi.To pronalazim u svakoj tvojoj pjesmi/priči.

[naftali]

Otuđenost smjerna kao usmjerena samoća, nosi kaput sjete, iznutra toplom vunom opšiven.

Naizgled, Mrtvo sunce, al' s vrha Poluotoka.......preblizu mi je, a tako daleko.

Pogled sa strane. Neopažen i strastven.

Zapravo, očuvan.

[naftali]

Ti
što prignute glave ostaješ tu, zauvijek
u spisima herojske povijesti
ne zaboravi zbog čega si rasječen
nad kamenom iluzije.

Ti
što istinu diraš po toplim rubovima
pogledaj joj obrise na licima ljudi
dok je vrijeme na tvojoj strani,
a plače ti majka u spomenaru.

Ti
što mačem odvajaš spoznajnu jamu
od raskošnog prostranstva bivanja
digni lice prema Drugim očima
i vidi bespuće svih ljudskih traženja.

Ja
nikad, preteći te neću
ostavit' ti željezo na pleću.......
Jer vjernost moja, suzu će oprati
tvojemu nasljedniku.

U Duhu.

[naftali]

U ovom kišnom poslijepodnevu, kao da se sve poravnati hoće u nestajanju. Bezlično i bez osmijeha, akcija poništava reakciju.....eto nas u Ništa.
Je li Ništa nešto ili je Praznina duboke i tamne materije koju ni oni u CERN-u dokazati ne mogu, al' joj vide gravitacijska trvenja nad ljudskim sudbinama?
Rake su to nad kojima se još dim vidi od razbojničke ruke.
Možda će uskoro Proljeće,ali ne meni.
Sve dok ne prihvatim Tugu nepravde iz koje se samo milošću odlazi na Počinak.
Valja čekati.

(3.veljače 2015.)

[naftali]

Ni okladila se nisam, a već sam izgubila.
I ne bih ja to ni znala da se nisam pronašla u tišini koja me zavezala ponovo u riječi.

Sve izgleda smjelo i drhtavo.....ali, samo meni.

Sunce me je zakačilo da se pred tobom ne razlijem i to baš onda kad se čuvala sudbina od sirotinjske ljepote.

Čekam te u rečenicama kao apostrof jer se bojim izrecivoga agensa srca.

Ne volim proljeće jer me psi susreću na cesti.

Preostaje mi gutljaj kave iz otučene šalice s juga. Hoćeš li i ti?

[Neomeđena točka]

jA NEĆU. oću tU OTKAčENU šALIcU!!!

[naftali]

Imaš ju........na zgarištima neomeđene ljudske patnje u povijesnim gutljajima ljudske krvi, isplaniranog pothvata.

I tako otučena, zjapi sve do prvog pijača koji naiđe iz radoznalosti.

Kad se jednom iz nje napiješ, povratka nema.

Čuvaj je, ne pijući iz nje tuđu patnju, ali ostavi je kao trag borbe za slobodu.

Ne mogu ti reći jesam li se i ja usudila popiti, ali okladu sam izgubila.
I pala u ........neku rock pjesmu iz 70-ih.

I sad virim kao voćka.......

[naftali]

Velika tema na kojoj mnogi ogorčeno padaju je Smisao patnje. Još davno, Frankl nas je upitao "Zašto se još niste ubili?".I tako je nastala logoterapija-liječenje smislom.
Smisao ne dolazi iz nekih apstraktnih koncepata ili slobodnomislećih teorija, već ga čovjek sam otkriva, dok diše sav dim zemlje, pa ipak osunčan. Dakako, ne onako ispraznim odsjajem sunca biblijskog Propovjednika.
Patnja preobrazuje svaku tjelesnu stanicu, pije njezine sokove i donosi koktele koji nas pršću po licu........
Poznajemo se po osušenim tragovima ispijenih čežnji i događajnih bora, radosni što se ugledavamo u zrcalu.
Patnja je tako čudna, nepredvidiva i izoštrena spoznajom. Ljubavlju, omekšana do najdubljih kreacija.....................
U tišini srca, izrecivost je aktualna.

[naftali]

Tu sam i kad misliš da sam daleko,
u dubokoj noći, poznajem te u Njegovu imenu.
Iste smo krvi, pa još sjedinjeni i s Njegovom.
Kruhom neka se zasite sva Usta tuge
kako bi još jedno proljeće, započelo cvijetom jabuke.

Život....Opet je Tu.
I kad pomisliš da je daleko...............
Baš za tebe,
tu je.

[naftali]

Nikad se neću nasititi Tišine.
U smiraju dana, ona je Život.
U smiraju Života, ona je Istina..............

[naftali]

Ovog popodneva,odabrah Pauna. Njegovu gordost, ljepotu i sklad. Reklo bi se, šepurenje po misaonim atrakcijama koje privlače punu svjesnost.



Nije mi do Bitka u ovom času, niti do eventualnog egoizma ptice sa savršenim bojama, već do jedne male i ponavljajuće "mustre" koja nam se otkrila zadnjih nekoliko desetljeća kroz Teoriju Kaosa.Fraktali. Objekti koji daju jednaku razinu detalja neovisno o razlučivosti koju koristimo. Oni su približno samoslični,sastoje se od umanjenih verzija samih sebe, ali isuviše nepravilni da bi se opisali jednostavnom geometrijom.Gledajući paunovo pero, vide se ta osebujna ponavljanja, prvo kao uzrok, a onda posljedica u sljedećem nizu,pa opet uzrokom koji nas vodi do neke utisnute i jasne svrhovitosti postojanja. Pauna, ali i možda i svijeta.Devedesetih godina bijah učenica prestižne matematičke gimnazije (MIOC) i moram priznati da od tada imam "nedovršenih poslova" s matematičkim umom svoga bića.Oni me i jesu doveli do teologije i filozofije,ali i do Paara koji me je oduševio svojim emisijama o determinističkom kaosu na nacionalnoj televiziji. Prošlo je već dosta vremena od prikazivanja na HTV-u, ali proces koji je počeo tada u meni, oživio me u matematičko-fizikalnim segmentima mojega uma.Nakon Newtona koji je smatrao da je vanjski fizikalni svijet striktno objektivan, kvantna je fizika protresla egzaktnu znanost.Kvantna fizika je najčudnija fizika s kojom se suočio ovaj svijet. Otkriveno je kako na razini subatomskih čestica priroda prestaje biti deterministička.U jednom trenutku, elektron se ponaša kao čestica, u drugom kao val. Na neki način, postaje "neuhvatljiv".Na toj razini se priroda počinje ponašati nejasno. Apsolutna sigurnost o egzaktnom stanju i svojstvima čestice više nije odrediva; moguća je jedino kalkulacija u terminima statističke vjerojatnosti.To je onaj naš dragi Heisenberg.U 70-tim godinama 20. stoljeća pojavila se, teorija kaosa! Dok je kvantna znanost otkrila kako objektivnost ne vrijedi na nuklearnoj razini, teorija kaosa ide korak dalje i proširuje to na prirodu koja kao sustav i mnogi sustavi unutar nje, ulazi u stanje kaosa, nepredvidivosti i nepreciznosti (npr.aritmija, meteorološka predviđanja sa iznenadnim diskontinuitetima, pa čak i njihalo koje ponavlja kretnje!..itd).Naš se svemir uopće ne pokorava striktnim zakonima fizike. Fizikalni zakoni djeluju samo unutar određenih granica, ostavljajući im stupanj slobode.Meni je uvijek i nanovo zanimljiv "efekt leptira" koji kaže: "Ako leptir zamahne krilima u Pekingu, on može uzrokovati uragan na Floridi".Što to nama znači,uopće?! Puno toga.

Leptir, kada pomakne svoja krila, pokrene molekule u zraku koje pokreću druge molekule a one sljedeće, i tako povezujući se od prvog zamaha jednog leptira, krajnji efekt može biti da se na drugom kraju planeta promijeni vrijeme.

Jedna tako mala i sićušna promjena, donosi velike posljedice - uragan! One dakako, nisu predvidive. To je kaos.

To nam jasno pokazuje koliko egzaktni mogu biti znanstveni eksperimenti u kojima, ako se polazi od istih početnih uvjeta, dolazi do uvijek različitih rezultata. Koliko uopće znamenaka može bilježiti kompjutor?

Čini mi se da nam je potrebna itekako jaka vjera u određenim trenutcima kad se suočavamo s granicama znanstvenih dokaza.

I ne samo to, više je nego očito da onaj tko vrši eksperiment i njegova svijest, utječe na kakvoću i preciznost rezultata.

Teorija kaosa je zanimljiva iz još jednog razloga. Ona kaže kako u naizgled potpuno slučajnim događajima, ipak postoji red na dubljoj razini! Primjeri slučajnih događaja s kaotičnim redom su neuredno kapanje vode iz pipe ili kristalizacija kristala leda. Iako je sekvencija kapi, koje padaju iz pipe potpuno nepredvidljiva u teoriji kaosa, ipak postoji dublji red, mustra koju treba prepoznati!

I tako dođosmo do "mustre" ili ponavljajuće sheme zvane Fraktal.

Fraktal predstavlja iznimnu ljepotu koju ako pogledaš na bilo kojoj razini, makro ili mikro, vidiš duboki red u Kaosu koji se ponavlja u svojoj nepredvidivosti. Ona je utkana u događaje poput leptirova zamaha malim i prekrasno oslikanim krilom.....koji možda živi svega 10 dana.

Biblijska čuda ozdravljenja su također, trenutci diskontinuiteta koje znanstvenici ne mogu objasniti,ali Isus reče ozdravljenome: "Vjera te je tvoja spasila!"

Vjera u Spasitelja. Nije li time ozdravljenik i svojim udjelom (vjera) utjecao na sustav? Jest. Isus nam je sam to kazao, ali ono što je prethodilo bio je SUSRET S NJIM.Poniznost, vjera, ljubav,nada.

Ako se vratim na početak, ne mogu se oteti sljedećem zaključku:

Kauzalni determinizam, već razoren kvantnom znanošću s principom neizvjesnosti u kvantnom prostoru, konačno je uništila teorija kaosa! Teorija kaosa jednostavno tvrdi da su svi događaji u prirodi kaotični i nepredvidljivi, te kako fizikalni zakoni mogu vrijediti samo unutar suženih granica, dajući prostor za kreativnost i spontanost. Uzrok i posljedica su preokrenuti, jer fraktal kao uzrok privlači (posljedične) učinke. TEORIJA KAOSA DAJE VJERODOSTOJNOST IDEJI O NUŽNOSTI POSTOJANJA SVRHOVITOSTI U SVEMIRU!

Suvremeni čojveče, zašto sakrivaš svoje ojađeno lice pred svrhovitošću svijeta u kojem živiš, dišeš, razvijaš se,ljubiš, spoznaješ?!

Čudnog li ponašanja čovjeka! Je li to strah pred Nepoznatim, bujanje oholosti ili lijenost na području spoznaje?

Ne znam, ali znam da će umrijeti svaki čovjek, pa i onaj na tronu.

Došao je čas za prepuštanje misteriju postojanja. Paun je simbol besmrtnosti, kažu.

Čovječe.......napij se vode Života.

[naftali]

Smrt je lahor u najcrnjem pritisku postojanja, sabijenog u času rastezljivoga "vremena".

Ona dolazi s pratnjom svih vizija čovječanstva, kako bi se pokazala čednom i mudrom pred susretom s bićem.

Neiskusna ipak, smrt je njemu, baš kako kad poljubiš prvi put čovjeka il' ženu od koje bi se nasitio Života.

Trvenja su prolazna, kao spoznaja dok se igra premca, a na kraju puta, hoće Sve.Pa što to dobila ne bi?

Milost ne pita, ona samo daje........suvišak od kojega zamisliti većeg ne možeš, da se uspoznajiš do Kraja, a u tom Kraju obuhvatiš i Početak.

Pa opet.....

Ljubav je prelivena u izobilje postojanja, da se granice premoste do krajnjih dubina.....i u toj dubini, voliš Sve.

Pogotovo onog za kim ti je srce treperilo dok je samovalo.

Smrt je veličina bez mjere, baš kao što se vječnost neizmjernom čini...dok nam "Kraj" hrli u zagrljaj.

Drugim riječima,smrću počinje Punina kao paradoks životu kojega smo živjeli bez Punine, osmrćeni još od rođenja.

[Neomeđena točka]

Lijepo ti je ovo. Dok potpuno ne umremo. nismo živi. Kao zrno koje pukne da proklija...

[naftali]

Ako je pismo (pisanje) grijeh, zaboravit ću što znači objektivizacija života.
Ako je podloga za smijeh, postat ću predmetom poruge.
Ako je vrijeme za šutnju, prolit ću tintu po papiru......

I živjeti sasvim uobičajenim životom.

[naftali]

O lijepa, o draga, o slatka slobodo.......
Zemljo moja s najljepšim sutonima i zorama.
U tvojoj nutrini, sažeti smo svi......i oni koji te vole, i oni koji te rastužuju.
I kada bih sve sudbine stavilu u jednu, Ti bi me, domovino moja, uvjerila u Pobjedu.
Jer ljudi su od duha sazdani, a on ne propada.
I oni koji su ti dali život, živi su više nego ikad!
Spomen na njih nije povijesna crtica,nego događajna stvarnost koja diše i danas, te i mi s njom.
Pogledaj naša lica, ona uvijek zasjaje kad te prepoznamo u "prolazu", a sve kako bi te svakog dana susretali...jedni u drugima.
Zaborava više nema................o lijepa hrvatska zemljo!

[naftali]

Petar Malbaša nije novinarčić koji sjedi u naslonjaču i pred kompjutorom piše kompilaciju događaja iz Domovinskog rata; on je čovjek koji je sve što je snimao i živio.
Hodao je s hrvatskim vojnikom, branio svoj dom skupa s njim i bilježio povijest - neposredno, s ulogom cijele svoje egzistencije,posebice, one emotivne i doživljajne.
Večeras pogledah događaj koji je Malbaša zamrznuo u jednoj obiteljskoj povijesti kroz kameru.
Dinara. Zima '94.Snijeg. Stvarnost crno bijela, strah teži od planinskog masiva u srcu jednog oca.

Na snježnom omotaču prikrivene ljudske patnje, leži momak, dvadeset i jednu godinu živio je kao Marko, od oca i matere svoje. Na boku, mrtav kao najmrtvlji prut osušen od ljudske paklenosti bića koja se priljepila putem i uhvatila baš njega......Od čijeg tijela napraviše živi zid među snježnim vrhovinama planine.
O sine moj, Marko moj, pa zar su te ubili na vrhu Dinare?!

Leži hladan kao tisućljetni kamen, lice hladno kao željezo koje se zametnulo u dnu neke hladnjače. Usne plave i nepokretne, bez riječi koja bi srce očevo zagrijalo u traženju smisla.
Škrgut zubima još zveči, pa i do uha onoga koji ga je spremio u ladicu svemira, ispijen od krvi koja znači Život.

Otac ga pronalazi i gleda, "meso svoga mesa", a kraj njega lopata, stara i nagrižena, puna rđe i ljudske zametenosti samopravednošću.
I čuje se očev krik, vapaj kojem eho pronosi tugu onkraj vidljivoga svijeta.
Čuje se nabrajanje životnih nadanja i svega onoga što je već tad uskraćeno, a u svijesti oživljeno kroz mogućnost života toga mladog i usmrćenog čovjeka.
I kako je gledati svoje dijete, tako mrtvo i otjelovljeno da bi smaknuto bilo?!
Sva istina života, sabijena u odnosu Oca i Sina. Kako poznato i zastrašujuće.
.........................
Novinar Malbaša, to je snimio, gledao, umirao je s ocem dok je sina oživljavao željom, a realnošću pokapao u dno nepostojanja.
Takav novinar nije samo novinar ili sliko-pričom povjesničar, takav novinar je čovjek koji prepoznaje čovještvo u drugome.

( Uz samo jednu, večerašnju, pedesetominutnu dokumentarnu emisiju, zabilježih se ovdje spomenom na biće koje ostade zamrznuto negdje na vrhu Dinare....u Zimu '94.)

[naftali]

Nedjelja. Predah od tjedne smjelosti i radionice ega.
Kanal preobražaja za one koji ga vide.
Pomalo otužno ako se zna da nam je mrijeti, ali ljupko ako smo svjesni da smo već spašeni.
More je mirno i sveobuhvatno, sunce dominantno, a riječ zaostaje u grlima govornika.
Narod je staložen nakon ovotjednog vriska, a bogataši se nadaju...tko zna čemu.
Danas neću gledati prema Dolje...

[naftali]

Blagoslivljaj svoj dom, mjesto, grad ili domovinu u kojoj živiš, jer što očekuješ ako samo proklinješ?
Riječ ima snagu, ona stvara.
Ako je teška i opterećena, stvorit će rupu u koju će se sliti još puno toga....
Ne proklinji ljude koji vode grad jer "prokletstvo" pamti .....i vraća se tiho i iznenadno, smjelo i nadobudno.
I neka ti ne bude krivo jer i tvoja riječ je zdjelu napunila, i tvoja misao je priču zaokružila.
Blagoslivljaj svoj dom................i ljude u njemu.

[naftali]

Bezbrižnost života donosi nam zaborav od kojega pomislimo kako se svaka tjeskoba i tuga događa drugome. Najednom, nađemo se u trenutku potpune izgubljenosti i ispražnjenosti Volje kojom smo nekad premještali planine vlastite i tuđe postojanosti.
Bolest. Prikrada se godinama i opominje nas da pogled svratimo na Sebe i sve ono što smo namotali oko stvorenoga Bitka.
Tijelo pamti sve naše nedaće i pitanja, tuge i radosti, grčeve pomoću kojih smo se branili od "tankoga leda" i neostvarene čežnje s kojima smo htjeli biti ono što u tom času nismo.
Zatečeni ZASTOJEM koji se ispriječio našoj želji za ŽIVOTOM, bolest nas stavi pred zid i u tom trenutku više ne možemo pobjeći od promišljaja sveukupnosti života.
Konačno, dogodi se susret sa samim sobom i to sa vlastitim bićem u glavnoj ulozi.
Big bang. Prsnuće.
I tako krećemo na put...................
Kamo? Kako? Sami ili s drugim?