Tronoga mačka

[Gama7]

Ljetno poslijepodne. Nasmrt se dosađujem dok u tuđem stanu, usluge radi, čuvam razne mačke. U pozadini se razlijevaju reklame iz televizora. Na ravnoj, crnoj, futurističkoj ploči, koja bi imala predstavljati otmjeni električni štednjak, svijetle nekakve crvene znamenke, plusići i minusići; te se gore krčka moje omiljeno jelo - prekomjerno kuhana riža sa jajetom. Povremeno sa kuhačom provjeravam status svojeg specijaliteta i neurotično namještam kosu u odrazu ploče od nerđajućeg čelika koja je montirana pored štednjaka. U svojoj glavi upitam se da li postoji još netko tko kuhanje obavlja tako da u jednoj ruci drži kuhaču, a u drugoj češalj. Odgovora nije bilo. Nije ni važno. Bezvoljno se okrenem te zaputim prema prozoru.
Pozdravio me težak, sparni zrak čim sam glavu promolila van. Tupo buljim u automobile parkirane ispred zgrade. Nešto dalje nazire se veliki dućan na čijem krovu piše "Getro", dok sa strane divovska riječ "ULAZ" navodi na pravi put sve izgubljene ili zabludjele duše kupaca. Potišteno uzdišem i prisjećam se kako sam prošle godine u tom stanu obavljala identičan zadatak, ali sa jednom bitnom razlikom - tada sam bila u vezi - prvoj pravoj vezi u životu! Na mobitel su mi redovno stizale poruke, veselio me kontakt sa osobom u koju sam polagala tolike nade, vjerovala sam da je najteži dio života odavno prošao. No prevarila sam se. Veza se raspala, a najteži dio života tek me opalio po njušci. Samoća, samoća i još samoće. Svi su otišli iz mojeg života, osim par blentavih mačaka.

Naglo se prenem iz ih tih gorkih misli i zalupim prozor. Taman uradim korak-dva kadli se sjetim da prozor nije dovoljno zalupiti - treba ga zatvoriti u skladu sa svim međunarodnim propisima. Stoga se hitro obrnem natrag, okrenem kvaku na prozoru i prodrmam ga za svaki slučaj. Naime, autoriteti me striktno upozoriše da su mačke toliko bedaste i znatiželjne da bi mogle iskočiti van ako ostavim otvoren prozor. A nositi nečiju bedastu i znatiželjnu mačku na duši nikako ne želim, stoga sam najozbiljnije prihvatila svoju ulogu zatvorskog čuvara.
Kad sam već kod bedastih i znatiželjnih mačaka - postoji jedna zanimljivost u vezi njih. Tamo stanuje mačka koja nema četiri noge, nego tri, a na mjestu treće noge joj je samo nekakav batrljak. Često ju promatram dok smiješno hoda poput pijanca, liže taj svoj batrljak kao da je riječ o pravoj šapi, ili kad samouvjereno nišani i skače na kauč. Njezin udes tjera me na promišljanje: ona se ni po čemu ne čini nesretna ili zakinuta. Čak naprotiv, njezin hendikep štiti ju od većeg zla budući da, za razliku od ostalih zdravih, bedastih i znatiželjnih mačaka, ne može skočiti dovoljno visoko da proleti kroz pogibelj otvorenog prozora. Nadalje, ona sretno obavlja sve svoje mačje poslove bez obaziranja na mišljenje drugih mačaka i ne osjeća se manje vrijedno. Zašto ja to ne mogu? Tko mi brani?

Bilo kako bilo, moja prekomjerno kuhana riža sa jajetom konačno je postala spremna: mekana, sluzava i ukusna baš kao što treba biti. Brzo sam ju pretovarila, zgrabila vruću zdjelicu i usidrila se ispred televizora. Prsti su mi lutali po daljinskom upravljaču kao da imaju neku svoju volju. Odjednom sam nabasala na nekakvu emisiju koja me djelomično zaokupila sa svojom tematikom, iako sam još uvijek htjela produžiti do programa sa lakom zabavom. No prsti su odbili poslušnost. Nakon nekoliko trenutaka shvatila sam da emisija obrađuje studenske nemire iz 1968. godine u kontekstu bivše Jugoslavije. Ništa pretjerano zanimljivo, i dalje sam žeđala za jeftinom, lakom zabavom. Uostalom, ta koga moje dobi uopće zanima tamo nekakva 1968. godina?
No tada se na ekranu ukazao starac genijalnog izraza lica. Njegov impozantan nastup, zajedno sa sijedim brkovima i bradom, davao mi je osjećaj kao da se radi o čarobnjaku koji je iz nekakve snovite bajke zalutao ravno u tu emisiju. Ali ne, on bijaše mnogo poštovani profesor i baš njega su trebali. Zapanjio me čim je otvorio usta - glatke, bistre, osvježavajuće kritike njegovih studentskih dana, zaogrnute u cjelokupan osvrt na tadašnje moralnopolitičke prilike bile su muzika za moje uši. Pripovjedao je, između ostalog, o tome kako ih je drug Tito namagarčio, kako su oni prevarena i izigrana generacija sputana u slobodnom mišljenju i izražavanju. Vrhunac te ekstaze nastupio je kada se povela riječ o sveprisutnoj miliciji u fićekima, od koje su se morali skloniti da ne dobiju po gupcu! Njegov spoj nemilosrdnog i pomalo arhaičnog jezika kao da me prenio ravno u tu eru. Gotovo pa sam se mogla zamisliti kako i ja protestiram u tim studentskim nemirima, očekujem nešto više, bolje i pravednije za svoju budućnost dok bježim ispred razjarene milicije koja me, dakako, sustigla, dala mi po gupcu, strpala u fićek, odvela i bacila u neku zapišanu ćeliju. Idući dan po mene dolaze razočarana gospoda roditelji, koji su i sami iskusili šikaniranje zbog mojeg nepoćudnog ponašanja. Takvi tupani, koji se usude pokazati ono što osjećaju umjesto onog što se od njih očekuje da osjećaju, su neprijatelji državi i narodu, vječito izopćeni, odmetnuti zli korov. Možda pretjerujem i buncam, možda ne. Ionako nisam tada živjela. Međutim, istina je da svaki sustav vrši represiju pomoću ove ili one metode.

Emisija je polako završila, genijalni starac odšetao je s ekrana u nepoznate ravni svoje snovite bajke, a moja previše kuhana riža sa jajetom se ohladila. Sama sebi pokušavala sam čestitati na tome što sam se ipak rodila poslije svih tih bljutavih godina, ali nisam se uspjela uvjeriti u to. Dovraga, pa i moja generacija je prevarena, izgubljena, uništena. Što se od te davne godine uistinu promijenilo? Ništa! Svi ti protesti samo su dali još veći zamah obrazovno-indoktrinacijskoj mašini koja proždire ljude i pretvara ih u korisne zombije. Namagarčili su njih, namagarčili su nas. Novo je repriza starog. Eto nam ga na, svi smo dobili po gupcu htjeli mi to ili ne htjeli.
Nakon tako beznadnih analiza jedva sam se utješila sa preostalom rižom, nastojeći sagledati pozitivne stvari koje imam. Na primjer, ništa me ne boli, a nisam ni gladna. I ne tuče me milicija. Naposljetku, u mojoj službi također su razna moderna čuda poput interneta, o čemu nije bilo ni govora u davnim šezdesetima. Tada su se novi horizonti širili isključivo pomoću loše štampe, usmene predaje i dimnih signala.
Lijeno sam ustala da odnesem praznu zdjelicu na pranje. Iz prikrajka me, u svojoj neizmjernoj mudrosti, podrugljivo promatrala tronoga mačka. Ona je, s obzirom na svoj invaliditet, također na neki način dobila po gupcu. Očito u sjeni vrebaju neke nevidljive sile koje svim živim stvorenjima vole davati po gupcu i stvarati im muke koje ne razumiju. Ali mačka se očito puno bolje nosi sa time od mene, ona će uvijek biti svoja i sretna.