O oprostu i opraštanju

[cannoli2]

kikakm kaže:

Sve opcije su moguće, a to ovisi o puno faktora. Svako novo iskustvo nas mijenja. Bitno je da iz svakog iskustva nešto naučimo o sebi, drugima, svijetu...Mnogo puta se dogodi da ostanemo povrijeđeni jer smo krivo interpretirali neku situaciju/osobu, nedovoljno smo bili objektivni u procjeni, ne poznajemo dovoljno suprotnu stranu i sl. Iskrena komunikacija, gdje osoba poštuje drugu stranu i može joj/mu se povjeriti je temelj svakog odnosa. Povrijeđenost često bude rezultat nekvalitetne komunikacije. Također, ljudi koji povrijede drugu osobu često to ne naprave namjerno, a kad i naprave, ono što ljudi rijetko rade, a to je ispričati se ako smo shvatili da smo pogriješili i povrijedili drugu osobu. No, to je i problem današnjeg društva u kojem se njeguju krive vrijednosti.

Baš sam jednu situaciju rješavala tako, objektivno i trudila sam se shvatiti kako je druga strana interpretirala navedenu situaciju, pa je reagirala na takav način... Ta mi se osoba ispričala, iskreno smo razgovarali i sve riješili . Mogu reći da su mi nakon tog razgovora neke stvari bile jasnije!
oprostila sam, prešla preko svega. Ali... ne mogu zaboraviti taj osjećaj... ono kada te netko razočara. i kao da nesvjesno očekujem da to napravi opet i ne mogu se vratiti "na staro"!
a o onima koji to rade svjesno - takvima opraštaš zbog sebe i svog mira, o povratku "na staro" nema ni govora!!

[Carpe Diem!!!]

Zavisi od situacije do situacije. I osjecaj povrijedjenosti od strane druge osobe je subjektivne prirode. Treba saslusati i drugu stranu. Cesto ne percipira tako i ne kuzi da je povrijedila.

Ok, postoje one objektivno lose stvari koje se naprave nekom poslije kojih ja ohladim od te osobe potpuno. Ne moram se ni svadjati. Nista. Cisto distanca potpuna i tu se zavrsava jedna etapa.

[babarogac]

Jaya kaže:

Šta po vama znači oprost? Kako znam da sam nešto oprostila i da mi se neće vračat ko bumerang?
Kad se riješiš osjećaja ljutnje, zamjeranja al još imaš distancu prema toj osobi, da li je to samo "oprošteno al ne zaboravljeno" ili nije ni oprošteno? Loši postupci ljudi prema nama ostavljaju trag, pređemo preko toga, ali da li smo i oprostili?
Pamtimo da bi naučili, opraštamo da bi se oslobodili..

džingis kan je rekao " uvjek napadni prvi i uvijek se osveti! "

ja čuo na svoje uši.

[Happyning]

Povrijeđuju nas koji nas vole i koje mi volimo a kamo li oni koji nas slabo ili nimalo poznaju i tada počnemo okrivljavati. To je jednostavno život.
U dubokoj spoznaji mi se otkrila sasvim neočekivana velika sloboda a na kraju i neopisiva ugoda, radost i mir uma.

Dugo vremena sam u sebi nosio i "uzgajao" jako puno okrivljavanja, zamjeravanja i čak osvetničkih misli za jednu osobu. Što mi je ta osoba napravila? Nije sada bitno, ali takvo što ne bih poželio da nitko nikad ne iskusi.

Uf koliko li mi je teško kroz dane, mjesece i godine, duboko u sebi nositi sve te bolne i otrovne osjećaje i misli koje su trovale moj nekad bistar i zdrav umni potok misli i struje osjećaja srca. Ali...

U jednom trenutku u meni je zabljesnuo nevjerojatan uvid koji mi je instanto transformirao život.
Tom uvidu je prethodio taj moj vjerni suputnički okrivljavajuć otrovni "napad" misli i emocija. Već sam se na neki način i navukao na njega tj. kao da mi je prirastao srcu, joj ta bol...moja prevelika bol! I na jednom valjda zbog toliko bolne koncentracije tog psihološko-kemijskog otrova u meni je "puklo i zasvijetlilo" u smislu kao izronila rečenica: "Ma jebeš Ego! Radije biram slobodu!" Nakon toga mi je negdje duboko u sebi nekako munjevito i istovremeno postalo jako puno toga jasno a kao posljedica toga postalo mi je dostupno jako ugodno i oslobađajuće bivanje koje traje i dalje. Neki sasvim novi svijet u kojem se nova vrata otvaraju u smislu čudnih ugodnih iznenađenja. Život je postao neusporedivo lakši makar se i dalje pojavljuju sasvim normalne svakodnevne teškoće ali sa sasvim drugom aromom bez gorčine.

U tom uvidu je sadržana i jasnoća da mi kao ljudska bića imamo jako subatomsku mikroskopsku slobodnu volju ili kontrolu nad bilo kome ili čemu, a prvenstveno kod samih sebe pa smo si u tu svrhu u sebi na žalost izgradili lukav trik-strategiju, tu neku sliku o sebi, ili ego u nedostatku bolje riječi. I taj ego je naravno uvjeren da ima kontrolu, da je on odgovoran za svoje misli, riječi i djela a druge osobe za svoje.
Međutim je li to zaista slučaj-istina? Je smo li se zaista duboko zapitali koliki nam je realno dostupan kapacitet kontrole za bilo što ili koga u našim svakodnevnim životima?
Po očitoj samouvjerenoj logici svatko od nas ima neprovjeren, neispitan sasvim očit i "jasan" osjećaj kontrole i slobodne volje.
Ali što ako je taj osjećaj potpuno iluzoran?
Što ako je iluzoran tj. sasvim izmišljen kao ego strategija koja u biti samo nepotrebno otežava i truje naše živote i odnose sa drugima.
Ne mislim da je ovo što pišem nešto novo i bombastično. I meni je to znamo ali nikad kao sad toliko duboko jasno i jednostavno shvaćeno i osjećano.

Nakon tog uvida duboko sam uvidio da ta osoba koja me je toliko povrijedila zaista "činila" najbolje što je mogla, drugačije nije mogla. Isto tako duboko osjećam za sebe i za sve ljude ovog svijeta.
Pod "činila" uopće ne mislim da je ona kao mi bilo tko drugi radi dragovoljno ili voljno.

Tako da mi je na taj način ta osoba na kraju dala neprcjenjiv dar za koji ni u snu ne bih pomislio da uopće takvo nešto može postojati duboko u nama. Trenutno na toj osobi vidim veliki upitnik iznad glave jer joj sada nije ništ jasno. A i kako da joj objasnim što mi se dogodilo jer će si misliti da sam se počeo drogirati nekim halucogenima
Sada vidim da je ta priča oko opraštanja kao čina oprosta samo priča koja u biti potkrijepljuje laž da je netko kriv ili čak zaslužan za nešto kao u slučaju, "vlastitog" talenta, nekog velikog postignuća, ili "osobnog" uspjeha. Nema se što opraštati jer nema ni okrivjenika. Je li npr. vulkan kriv što je spalio selo u dolini? Je li zima kriva što je naglo zahladilo a mi smo se u tom trenutku nekako našli oskudno odjeveni. Jesmo li mi zaista krivi za to što smo u tom trenutku oskudno odjeveni? Jesmo li mi odlučili da ćemo se roditi? Jesu li to zaista naši roditelji odlučili? Možemo li odlučiti kad ćemo umrijeti?
Je li zaista sa sigurnošću možemo reći što ćemo za 1 minutu misliti ili osjećati? Je li možemo reći koji ćemo pokret izvesti za 20 sekundi?

Povređuju nas, mi povređujemo druge. Da li to netko radi namjerno i dragovoljno? Da li to prividno radi netko drugi ili nešto osim tog krhkog ega koji ne želi da bude viđen u pravom svijetlu tko ili što on zapravo jest i nije.

Da li se može i treba opraštati? Ne! Jer tek onda kao imamo pravo okrivljavati i opraštati, dobiti i davati priznanja i titule za kititi se i govoriti si:"Gledaj me koliko sam važan!" i sa tim neprestano oživljavati iluzorni ego.

Jesam li ja osobno prije odlučio ili planirao napisati ovo? Definitivno ne!

[dire Dawn]

Opraštamo kad nam je zgodno, kad nam paše, a vrlo često i radi onog famoznog "bigger person" bulšita.

Skoro uvijek opraštam jer naprosto ne želim "nosit" ikakve emocije ka nekim ljudima sa sobom. Suprotno od ljubavi nije mržnja. Suprotno od ljubavi je ništa. Ukoliko te netko drag povrijedi do te mjere da je odnos nepovratno narušen - zajebi, odjebi i oprosti, a nakon toga vozi dalje i traži "novu" dragu osobu.

Nekad i ne oprostim. Vjerojatno jer mi ne paše.

[Carpe Diem!!!]

Sta znaci ne pase ti oprostiti u tim konkretnim slucajevima?

[dire Dawn]

Ne znam objasnit, no s obzirom da u tim slucajevima nemam neku potencijalnu dobit samim oprostom valjda onda ne oprastam .

No malo je takvih stvari i na kraju ih zaboravim

[Carpe Diem!!!]

Dobit i oprost? Kalkulacija?

Aaa ok.

[dire Dawn]

Noup.
Jebe mi se hoce meni netko oprostit, ja oprastam vlastitog mira radi. Napisala sam gore

[sunčani cvijet]

Jaya kaže:

Šta po vama znači oprost? Kako znam da sam nešto oprostila i da mi se neće vračat ko bumerang?
Kad se riješiš osjećaja ljutnje, zamjeranja al još imaš distancu prema toj osobi, da li je to samo "oprošteno al ne zaboravljeno" ili nije ni oprošteno? Loši postupci ljudi prema nama ostavljaju trag, pređemo preko toga, ali da li smo i oprostili?
Pamtimo da bi naučili, opraštamo da bi se oslobodili..

Sebe postavim u situaciju takovu da mi je drago kada mi netko oprosti pa tako i volim oprostiti iako ima situacija koje su van mojih granica pa sam neodlucna. Svi mi grijesimo, priznali to ili ne.

[The Maystor]

Opraśtanje je temelj źivota {śteta je ne opraśtati}

[sunčani cvijet]

The Maystor kaže:

Opraśtanje je temelj źivota {śteta je ne opraśtati}

Istina

[ex anais]

Mislite li ponekad na ljude koji su vam (svjesno ili ne) nanijeli nekakvo zlo? Vjerujete li u karmu ili je to utjeha za budale? Nađete li u tim postupcima nekakvu utjehu, pouku, "tako je moralo biti" i krenete dalje ili ih i dalje prezirete?

I koliko vam uopće traje proces oprosta i zaborava i dok nečija jadna i/ili zla djela izbacite potpuno iz sistema?

Meni je drag Mešin citat (iako, to je ta slavenska tuga, gotovo starozavjetna natruha osvetoljubivosti):

Vidiš, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš usred noći, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene. Ali, neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitajući, došao si na red kad drugih, boljih, nije više bilo.

[salevart]

Naravno da mislim i to na vise njih. Sve vise sam ljut na neke ljude jos iz skolskih dana za koje mislim da su bili pocetni uzrok mojih problema sa funkcioniranjem u zivotu koji su se pojavili kasnije.

Sad nakon svega imam valjda desetak psihickih poremacaja za koje nebih mogao reci tko je glavni krivac. I naravno da se jednom moralo otvoriti i stvaraju se velike frustracije zbog tih ljudi.

Problem je u tome sta te stvari ne prolaze i stalno se vracaju i krivnja drugih se malo malo obnavlja. Tako da izgleda ja im nisam oprostio. Time unistavam sam sebe, to znam, ali nema tu neke pomoci, carobnog stapica, kojim bi to mogao izbrisati i oprostiti, jer to stalno dolazi u misli.

[ray of light]

salevart kaže:

Naravno da mislim i to na vise njih. Sve vise sam ljut na neke ljude jos iz skolskih dana za koje mislim da su bili pocetni uzrok mojih problema sa funkcioniranjem u zivotu koji su se pojavili kasnije.

Sad nakon svega imam valjda desetak psihickih poremacaja za koje nebih mogao reci tko je glavni krivac. I naravno da se jednom moralo otvoriti i stvaraju se velike frustracije zbog tih ljudi.

Problem je u tome sta te stvari ne prolaze i stalno se vracaju i krivnja drugih se malo malo obnavlja. Tako da izgleda ja im nisam oprostio. Time unistavam sam sebe, to znam, ali nema tu neke pomoci, carobnog stapica, kojim bi to mogao izbrisati i oprostiti, jer to stalno dolazi u misli.

ti bi stvarno trebao krenuti na psihoterapiju i zbog sadašnje situacije i zbog repova koje vučeš

[salevart]

ray of light kaže:

ti bi stvarno trebao krenuti na psihoterapiju i zbog sadašnje situacije i zbog repova koje vučeš

Vec sam pokusao, pa sta sam tamo dobio, 10minuta razgovor sta mi je gurnula tablete koje nisu nista djelovale. Gledao sam dal ima privatnika u mom gradu, ali nista. U Zagreb ne idem, to mi je predaleko, a i djeca su tu, tako da treba i sa njima netko biti.

[Martian7]

salevart kaže:

Vec sam pokusao, pa sta sam tamo dobio, 10minuta razgovor sta mi je gurnula tablete koje nisu nista djelovale. Gledao sam dal ima privatnika u mom gradu, ali nista. U Zagreb ne idem, to mi je predaleko, a i djeca su tu, tako da treba i sa njima netko biti.

To nije bila psihoterapija. Nije svaki psihijatar psihoterapeut (a ni svaki psihoterapeut nije psihijatar). Psihoterapija su redoviti razgovori s licenciranim psihoterapeutom i mukotrpan rad kopanja po sebi.
I ja bih ti preporucila psihoterapiju, koliko god bilo komplicirano to organizirati. Djecu ce jednom tjedno ili jednom u dva tjedna vec netko pricuvati, a vaznije je da imaju psihicki zdravoga i funkcionalnoga oca kad su vec ostali bez majke. Kratkorocno, ucini to zbog sebe, a dugorocno, zbog svoje djece.

[mala srecica]

baš lijep citat

da, mislim ponekada i to bude baš tako poetski.

drage su mi rane koje su drugi ostavili kao putokazi moje ludosti i podsjetnik da se nikom ne nasmijem tj ne narugam ili začudim, jer upravo najbolnije lekcije sam dobila onda kad sam se najmanje nadala i mislila da se to meni nikada ne može desiti.

a to kad sam sama ispadala sitna duša sam gotovo mazohistički odbolovala.

puno se može reći o nama samima ne samo po tome koliko smo ranjeni nego gdje smo i kako bili pogođeni i gdje smo druge gađali. koliko nisko - jer upravo to je pokazatlj naše ljudske razine u to vrijeme

[ray of light]

salevart kaže:

Vec sam pokusao, pa sta sam tamo dobio, 10minuta razgovor sta mi je gurnula tablete koje nisu nista djelovale. Gledao sam dal ima privatnika u mom gradu, ali nista. U Zagreb ne idem, to mi je predaleko, a i djeca su tu, tako da treba i sa njima netko biti.

znam da jesi, ali to je očito bio"obični" psihijatar koji se nije educirao za psihoterpiju ili zbog prevelikog broja pacijenata ne stiže

imala sam ja isto takvu šrinku 7 godina, 20 minuta razgovora i njezin totalno krivi pristup, al tada ja to nisam znala jer nisam bila informirana, samo sam osjećala da sam svaki put samo lošije nakon takvih razgovorčića

imaš li neki grad bliže tebi?

možda bi mogao preko interneta na psihoterapiju, evo vidi ovaj članak



Online savjetovanje

http://dijanasulejmanovic.weebly.com/

Pitajte me
Imate problem? Želite savjet psihologa? Zanima vas moje mišljenje o nekoj temi?

Melita Stipančić, mr.sc. psihologije, klinički psiholog


Ako želite da zakažete prvu besplatnu seansu (30 min) ili regularnu seansu (60 min) molimo Vas obratite se putem e-mail-a ili skype-a (skype ID: zarko.petrovic.cbt).


Dr Vladimir Mišić

Psihološko internetsko savjetovalište

[radical change]

ex anais kaže:

Mislite li ponekad na ljude koji su vam (svjesno ili ne) nanijeli nekakvo zlo? Vjerujete li u karmu ili je to utjeha za budale? Nađete li u tim postupcima nekakvu utjehu, pouku, "tako je moralo biti" i krenete dalje ili ih i dalje prezirete?

I koliko vam uopće traje proces oprosta i zaborava i dok nečija jadna i/ili zla djela izbacite potpuno iz sistema?

Meni je drag Mešin citat (iako, to je ta slavenska tuga, gotovo starozavjetna natruha osvetoljubivosti):

Zanimljiva tema.
Opraštam jako jako teško. Vjerojatno iz razloga što sam jako osjetljiv na odbacivanje i ponižavanje od strane drugih ljudi. Imam osjećaj kao da je netko pljunuo na mene kompletnog od glavi do pete i onako me nožem pošteno zarezao. I ta rana nikako ne zacjeljuje. Sebe percipiram kao osobu koja se pretjerano ne žali, buni, ne zahtjeva, i jako teško izražava svoje potrebe ali uvijek nastojim biti tu za druge i pomoći.
Zbog toga imam jako velikih problema u društvenim kontaktima, na prvi znak odbacivanja, ponižavanja, bezobrazluka stavljam si jaki oklop i povlačim se iz odnosa. Recimo žena mi dođe i kaže oprosti, i ja kažem dobro je sve ok, ali nije ok, nema šanse da ja pređem preko toga, samo to zakrpam nečim drugim bilo da promjenim temu, poševim se i slično. Zbog toga recimo volim pomirbeni sex, pomaže mi da izbrišem tenzije koje bi inače dugo nosio u sebi, percipiram da sam sexom ili nekom drugom vrstom bliskosti dobio zadovoljštinu, ali to nema veze sa oprostom. Nekad volim i kažnjavati osobu kako bi dobio zadovoljštinu.
Ljudima ne opraštam, odnos mogu nekako dovesti na podnošljivu razinu u kojoj nema pretjerane bliskosti i emocionalnog otvaranja.

Spašava me što jako brzo zaboravljam što mi je netko rekao i učinio. Pa to nekako pomaže da se odnosi na neki način resetiraju nakon nekog vremena.

Kada te netko povrijedi, bilo namjerno ili ne namjerno mislim da je odnosu nanesena velika šteta i povratka nema. Shvaćam da su svi odnosi među ljudima bazirani na interesima, pa mi nije problem prekinuti odnos kada više tu ne vidim interes ili sam emocionalno povrijeđen. Nikad nisam sjedio i razmišljao o oprostu, povrijeđenosti i slično.. Hendikepiran sam u tom pogledu, ne znam drugačije..