O oprostu i opraštanju

[lana10]

Oprost je nešto najljepše što čovjek može učiniti, sa oprostom se oslobađaš, kad čovjek u sebi nosi, mržnju, bol, jal on nije sretan ni zadovoljan sa sobom truje se, troši energiju. Što dobiva sa tim ako ne oprosti?
Oprost ne znači daljnje prijateljstvo, drugovanje, komunikaciju sa osobom i/ili ljudima koji su ti učinili nešto loše ili te povrijedili.

[ramscrek]

Ako si vjernik, onda nemaš druge opcije.
Nisi li već bezbroj puta izgovorila „k'o što i mi opraštamo dužnicima našima“? Onda se toga i drži.
Ako nisi vjernik, recionaliziraj.
Ostaješ u trajnom ropstvu osobe kojoj ne opraštaš.
Zamisli scenu: ona provodi sjajnu, veselu večer s onima koji je vole ili s kojima se bar dobro osjeća, a ti se kroz to vrijeme ispunjavaš mržnjom i gorčinom. Ona u tom trenutku ima nad tobom više moći nego što je svjesna, a tu moć joj daješ upravo ti, svojom mržnjom.
Mržnja je osjećaj koji ne može opstati bez misaone hrane!!! Ako je hraniš, ona raste.
Jasno da se nije lako osloboditi turobnih ili gnjevnih misli na neku stvarnu, pa čak i izmišljenu nepravdu. (Ne kažem da je tvoja izmišljena, dajem samo primjer).
Teško je „prestati misliti“, jer naš mozak teško pristaje na takvu opciju.
I – malo je vjerojatno da ćeš takvu odluku donijeti jedanput i problem riješen.
Vjerojatnije je, da ćeš je u početku morati donositi svakodnevno, a s vremenom će biti sve lakše.
Uostalom, razmisli malo: što, zapravo, dobivaš mržnjom? Truješ sebe.
Ali – možeš misliti na nešto drugo. To drugo biraš sama.
Ako ti to baš treba, možeš reći: „Da, mrzim tu osobu iz dna duše.“
Ipak, više ćeš koristi imati ako kažeš: „Mrzim je, ali donosim odluku kojom joj ukidam moć nad sobom.“
Jasno da nije lako. A što je uopće lako?

[Soul sister]

Oprostiti u svakoj situaciji je nipodaštavanje sebe i svojih vrijednosti kao čovjeka. Treba razgraničiti šta se može oprostiti, a šta ne i gdje su granice kada gaziš sebe zbog nekog ko jeste ili nije vrijedan toga.
Ja sam ipak veliko zlopamtilo - i kad oprostim ne mogu zaboraviti, a kada ljudi nastave ponavljati greške, jednostavno ih prekrižim. I tada nema pomilovanja.

[Neter Neteru]

Za početak bi trebalo uopće shvatiti što to znači "oprostiti", i nisu li neki religijsko-ideološki koncepti koji se obično za to vežu, zapravo psihološki nefundamentalni, te bi se cijela okvirna struktura oko psiholoških fenomena koji vrlo okvirno možemo nazvati "oprost" treba ispočetka pokušati definirati...

Možda je cijeli okvir kroz koji su nas naučili razmišljati o fenomenima zadržavanja srdžbe i "oprosta" potpuno kriv, te nadasve psihološki nefundamentalan, nego je zapravo više ideološki nego bilo što.

To pak ne znači da čovjek u sebi treba držati mržnju i srdžbu, ali možda "oprost" nije ono što su nas naučili da (implicitno) vjerujemo, a onaj "oprost" koji se čini po "vjerskoj dužnosti" možda predstavlja samo jednu nefundamentalnu tehniku promjene okvira u kojem promatramo neke odnose, te na umjetan način si namećemo okvir u kojem su "svi dobri", svi "Božja djeca" itd. i prebacujemo se u jedan imaginaran bajkovit okvir koji čini da se osjećamo bolje, oslobođeno i neopterećeno (od prijašnjeg vanjskog okvira - ali i ovaj novi je vanjski), ali koji možda nije ništa drugo do vrste bijega.

Možda postoje drugi, puno bolji načini riješavanja sebe mržnje i samorazorne srdžbe, a da se ne ide u taj iluzorni bajkovit okvir bijega od realnosti - neke fundamentalne strukturalne metode koje nemaju žveze sa redefiniranjem značenja vanjskog (drugih - da su ipak dobri, Božja djeca, itd.) koje nemaju veze s drugima nego isključivo s nama samima i našim oslobađanjem od zatvorenosti ovisnosti slike vlastitog sebstva od onoga što su nam učinili drugi, te uspostave vlastite preminentne uzročnosti nad našim vlastitim sustavom.

Tada nema "oprosta" u tom djetinjastom smislu, jer se niti ne zatvaramo u ovisnost percepcije sebe (poniženost i sl.) o onome što su nam učinili drugi, nego smo u svijesti sebe slobodni od ovisnosti o drugima, pa nema ni mržnje, ni srdžbe, koji su uvijek mehanizmi OBRANE ovisne, relativne slike sebe i identiteta.

Iluzorne metode "oprosta" su nefundamentalne, ograničene metode oslobađanje samodestruktivnih negativnosti pa čak i na neki način štetne, jer ne dovode do slobode sebe od (psihološke) ovisnosti o drugima, nego se ta ovisnost samo sublimira u nekoj uljepšanoj "metaovisnosti" o slici vanjskosti koja je kao "dobra" u pozadini ove "ružne" stvarnosti. To je u biti bijerg u bajku, i ovisnost o njoj - dok je pravo rješenje oslobođenje sebe od definiranja okvirom odnosa drugih prema nama.


Ovo što sam napisao je vrlo važno, pa ako niste shvatili sve iz prve, pročitajte ponovo, dok sve ne shvatite.

[Neter Neteru]

Pročitati i postove Captain Nemo-a u OVOJ TEMI

ALI (!!!) to pročitajte samo u okviru ostvarenog razumijevanja onoga što sam maloprije napisao, jer je to općenitiji okvir (neovisnosti o drugima) kroz koji treba razumjeti ono što je napisao Captain Nemo.

[Neter Neteru]

Da potpuno eksplicitiram.

Prije no što počnete razmišljati u okviru pojma "oprost" možda bi bilo bolje analizirati okvire ovisnosti vašeg sebstva, te reakcije na odnose drugih prema nama u okviru tih okvira ovisnosti (obrane te ovisne slike sebstva mržnjom i srdžbom), te se prvenstveno baviti svojim oslobađanjem od tih okvira oviosnosti... A onda će "oprost" biti i nepotreban, jer više nećemo psihološki biti ovisni o drugima.

Ako pak mislimo da moramo oprostiti, možda činimo nešto umjetno i naopako postavljeno, te mijenjamo okvir percepcije ovisnosti ili bar pokušavamo.

No to prebacivanje u svijet bajke gdje su svi dobri, uspijeva samo onima koji su se jako nafiksali na to.
Ostali će osjećati da nešto tu nije u redu, da i dalje postoji neki latentan problem koji nije riješen.

Taj problem zapravo postoji i dalje i kod onih koji su se prebacili u bajku, ali oni su ga zapravo samo prekrili, sakrili, deenergetizirali, dok god usppijevaju održati energetiziranost svoje bajkovite metaslike. No, ako se ona uruši, sve naglo izbija van, jer se ovisnosti nisu riješili na fundamentalan način.


Ovo govorim naravno u vezi ozbiljnih stvari kada nam odnos drugih ozbiljno ugrožava sliku vlastitog sebstva i stalno prežvaljkavamo to kako je moguće da je naše sebstvo bilo tako poniženo i uniženo i mrzimo one koji su nam to učinili. Ne govorim o sitnicama u kojim takvih problema nerma, nego se samo pojavljuje prolazna iritacija.

[router]

Maria Callas i ramscrek: Dobri postovi, pametno razmišljanje!
Toga bi se svi trebali držati... al nije lakooo!

_nobody_ kaže:

Mislim da ovaj dobronamerni cika koji je na poslovnoj poziciji iznad jako lepo (potsvesno) utice na tebe... Prvo lepo sagledaj sebe i svoje greske do kraja, pa kada to uspes (kada budes svaki drugi dan majci prao sudje, a jednom nedeljno za weekend skuhao rucak), onda ces svakako znati i odgovor kako da babysitujes (bez napora) doticnu situaciju!

(bez redovnog pranja sudova to ici nece)

_nobody_

Ma i nije tako dobronamjeran kako se čini.
Trn u oku mi je (ili sam ja njemu možda) od kad sam došao u firmu (4 god.).

A suđe sam prao samo da zaboravim na sve to.
Ko zna, idući put umjesto pranja možda počnem razbijat!

Neter Neteru: A da to prevedeš na hrvatski?

Šala mala, vidim da to što si napisao nisu gluposti, jer glupan ovakvo što ne bih mogao sastaviti - mora da si neki profesor...

Ali tu ima toliko riječi kojima ne znam ni značenje, a kamoli kada ih je u ovolikom broju.

Čuj tekst je kvalitetan, vidi se, ali pojednostavi malo - za nas sa (samo ) srednjom školom.

[KavaSMlijekom]

Neke užasne stvari sam oprostila bez beda, neke manje sam vukla predugo. Oprostila sam jer nitko nije savršen. I jer mi je previše energije uzimalo biti ljuta i zamjerati. I jer jednostavno ne želim biti ljut čovjek, ono, programski to ne želim.

[nina333]

Neter Neteru kaže:

Iluzorne metode "oprosta" su nefundamentalne, ograničene metode oslobađanje samodestruktivnih negativnosti pa čak i na neki način štetne, jer ne dovode do slobode sebe od (psihološke) ovisnosti o drugima, nego se ta ovisnost samo sublimira u nekoj uljepšanoj "metaovisnosti" o slici vanjskosti koja je kao "dobra" u pozadini ove "ružne" stvarnosti. To je u biti bijerg u bajku, i ovisnost o njoj - dok je pravo rješenje oslobođenje sebe od definiranja okvirom odnosa drugih prema nama.

Koje su to iluzorne metode oprosta? Molim da preciziraš, i to bez "možda". I zašto su štetne?

[Neter Neteru]

Neki ljudi osjećaju psihološku prinudu da oproste. To može biti iz religioznih razloga, ili može biti zbog toga što je pomisao da ne žive u svijetu gdje su svi dobri, gdje postoji pravo zlo i mržna, nepodnošljiva.

Takvi ljudi često osjećaju i podsvjesnu krivnju zbog onoga što im čine drugi. To može biti zato što im je religija nametnula opći osjećaj krivnje (moj grijeh, moj grijeh...) ili najvjerojatnije zbog specifičnosti odrastanja te osobe koja se nije usuđivala suprotstaviti drugima, a možda ni svojim roditeljima, pa za svaki sukob osjeća vlastitu krivnju, ili bar jaku nelagodu, te želi što prije natrag u osjećaj nekonfliktnosti i pomirenja u kojem se osjeća sigurno i neugroženo.

Takvi su npr. oni koji "opraštaju" najtežim zločincima i sve čine da ih rehabilitirajui, jer to zlo drugih doživljavaju kao osjećaj sukoba, koji opet kod njih izaziva osjećaj vlastite krivnje.
Ti "pomiritelji" žele pošto poto da se vrate u osjećaj da postoji jedan metaokvir stvarnosti u kojem su svi dobri, Božja djeca, u kojem Bog sve voli, i općenito, okbvir u kojem se osjećaju prihvaćeni od svijeta i nekog "metadobra", a ne da se u njima održava osjećaj sukoba koji oni ne mogu izdržati i za koji osjećaju krivnju.

Oni vide sam,o jednu alternativu. Ili održavati za njih nepodnošljiv osjećaj sukoba, ili se prešaltati u osjećaj bajkovitog općeg dobra, svijeta koji u svojoj suštini jeste dobar u kojem smo svi voljeni, itd.


I to je ono iluzorno u odnosu na pravo oslobađanje, jer kod takvog postupka i dalje ovisimo o vanjskosi, o drugima (ovaj put u zamišljenoj "dobroj" metarealnosti) i to u odnosu na situaciju koja je nepodnošljiva - taj potez je ovisam i uvjetovan nepodnošljivošću sukoba, te nije oslobođenje nego samo reakcija bijega.

I osjećaj mržnje i srdžbe, i osječaj koji imamo kada se prebacimo u iluziju bajkovitog metasvijeta jesu u biti dvije strane istog novčića, iste ovisnosti, i mi se bijegom od sukoba u bajkoviti svijet koji smo iskonstruirali, ne oslobađamo stvarno. Ne osjećamo više one negativne osjećaje, ali zato stalno moramo ulagati energiju da bi održavali bajkovit svijet na životu.

I dalje smo dakle energetski robovi, samo što je situacija ugodnija nego da prežvakavamo ugroženost našeg sebstva koju su prouzročili džrugi (koja je moguća samo kada je naš identitet ovisan o drugima - odnosima s njima), te stalno ponavljamo u sebi primarnu reakciju obrane protiv te ugroženosti - srdžbu i mržnju - što opet izaziva novi ciklus obnavljanja u pamćenju situacije ugroženosti, itd.

No iako je ugodnija, ona je iluzorna, jer sloboda nije stvarno ostvarena, nego je stvorena nesloboda druge vrste, ali isto ovisnost o vanjskom, ali zamišljenom "metavanjskošću" za koju se uvjeravamo da je ona prava.

U cijelom tom vrzinom krugu nam ne pada na pamet da učinimo onu najlogičniju stvar, a to je da se oslobađamo psihološke ovisnosti sebstva o vanjskom i drugima.

[TincH]

ANUŠKA kaže:

Možda bi tema više spadala u religiju , ali sam ju odlučila staviti tu , jer sigurno spada i ovdje. Možete li oprostiti drugima za naneseno zlo ili uvredu , kako to učiniti , što ako ne oprostimo i na kraju , treba li uopće oprostiti?

Ja opraštam tako da se maknem na neko vrijeme. Teško mi je dok je osoba u blizini. Tko je to sposoban, skidam mu kapu.
Nakon što distanca potraje nekako sve automatski zaboravljam, i ostaju samo lijepa sjećanja

[TincH]

router kaže:

OPROST je jako jako težak bez ISPRIKE.

Ovo je također točno.
isprika stvarno mnogo toga olakšava.. Al opet.. ponekad se tako teško ispričati, čak i meni samoj...

[TincH]

Enchantress kaže:

Ranije sam verovala da treba oprostiti, jer su me tako učili, kao i sve nas vaspitavane u hrišćanskoj kulturi i tradiciji. No, vrlo brzo sam shvatila da 'opraštam' samo na površini i da su svi ti usiljeni oproštaji lažni i da time samo sebe obmanjujem, dok moja povređenost i dalje vri i ključa duboko u meni. Onda sam jednostavno pustila sebi 'na volju' da osećam sve ono što sam osećala, pa makar to bila i ona najteža osećanja poput mržnje, želje za osvetom ili suočavanje sa najvećim strahovima, koji su zbog uvrede ili povređenosti izašli na površinu. I vremenom bi sve to prošlo. Negativna osećanja bi izbledela, a najčešće bi mi vremenska distanca pružila novu perspektivu onoga što se dogodilo. Neretko se dešavalo i da saznam nešto novo o osobi koja me je povredila ili uvredila, što bi izmenilo moje mišljenje o njoj i ublažilo ono što sam osećala, a svakako bih u čitavom tom procesu naučila mnogo o sebi.

Iskreno, mislim da ne možeš naučiti zapravo niti opraštati, dok ne prođeš ovo o čemu Enchi govori... Sve je to dio puta..
Kasnije, kad je ta stepenica probavljena i proživljena, lakše je "promatrački" pristupiti vlastitim emocijama, i oprostiti.

Iako, ja sam, kao što rekoh, još uvijek u fazi distanciranja... No, opet je bolje i to nego da tresem crnjake na druge.

[lola7]

Oprost je plemenit,ali samo ljudima koji to istinski žele dosegnut u smislu neke svoje
pobjede,nečeg ispravnog ili jedinog pravog..ovim drugima je to bezvezarija
ili napad na ego..itd
Ja mislim da je oprost nužnost,ako mu prethodi jedno ogromno razumjevanje..
Razumjevanju sebe i drugih..
..To ne znači da želim ponovo takvu osobu kraj sebe kao prijatelja,niti ga vidim kao neprijatelja,nego
kao izgubljenu ovcu ili nezrelog čovjeka,kojeg prihvaćam kao takvog,te pričam s njim bez ikakve mržnje
ili želje za osvetom..jer želim pozitivu i postupiti ok,,a ta osoba neka sa svojim životom radi ča oće..

[nana@]

Svima se triba oprostit, koliko god zla ti ta osoba nanila... Znate ono, na vjeronauku, na misi kad kažu ˝oprosti i bit će ti oprošteno.˝
To uopće nije teško, tako si na miru!
Ja npr. oprostim, al je ta osoba za mene mrtva.
Al bivšem papi ću se uvik divit, kad je podsitija onog u zatvor... Bolji se čovik neće rodit.

[Joanna4]

Vidim da se vecina slaze da oprost donosi oslobodjenje, ali nisam srela neki konkretan savjet o samom postupku oprastanja... Kao sto naslov kaze: kako oprostiti?

Uspjelo mi je oprostiti nesto veliko, po savjetu jedne nevjerojatne osobe, i dozivjela sam nesto predivno. Uspjela sam oprostiti i roditeljima za hm... djetinjstvo, i puno mi je lakse sad. A sad bih trebala jos nesto, i bila sam uvjerena da jesam, ali jos mi to smeta, jos me boli... sjecam se onog osjecaja kad to stvarno napravis, ali ne mogu ga dosegnuti ovaj put. Help...

[Maria Callas]

Joanna4 kaže:

Vidim da se vecina slaze da oprost donosi oslobodjenje, ali nisam srela neki konkretan savjet o samom postupku oprastanja... Kao sto naslov kaze: kako oprostiti?

Uspjelo mi je oprostiti nesto veliko, po savjetu jedne nevjerojatne osobe, i dozivjela sam nesto predivno. Uspjela sam oprostiti i roditeljima za hm... djetinjstvo, i puno mi je lakse sad. A sad bih trebala jos nesto, i bila sam uvjerena da jesam, ali jos mi to smeta, jos me boli... sjecam se onog osjecaja kad to stvarno napravis, ali ne mogu ga dosegnuti ovaj put. Help...

mozda ce ti moje iskustvo sa necim sto sam prozivjela odgovoriti na to pitanje....

bilo je to prije pocetka rata..... neki ljudi ponizavali su me i prijetili meni i mojoj porodici..... poslije su se javljali telefonom i nastavili prijetiti.....
u pocetku sam bila uzasno uplasena....toliko uplasena, povrijedjena i bijesna da sam zeljela fizicku borbu sa njima samo da se to zavrsi.... stalno sam nosila noz ili skare sa sobom....bila sam ubijedjena da ako ih sretnem da cu ih napasti i raniti..... zeljela sam da ih povrijedim.... da ih obiljezim.....da .......
isla sam ulicama i trazila ih da se osvetim, da kaznim, da unistim svoj strah....

trajalo je to ludilo dobrih mjesec dana....bilo je tu plima i oseka.... neprospavanih noci, paranoja....
a onda odjednom shvatih u jednom trenu dok sam se spremala izaci iz stana da je to kako se osjecam upravo to sto su oni htjeli.... oni su htjeli da se ja bojim....oni su htjeli da ja postanem luda od straha i bola...... oni su zeljeli da ja postanem kao oni....da druge unistavam.....da im se pridruzim....
od tog momenta pocelo je otreznjenje.....polako....bolno.....korak po korak oslobadjanje i vracanje ka svojem ja.... strah je jos godinama ostao ali zelja da se osvetim, da kaznim, obiljezim, unistim drugoga i posatanem kao oni....to je nestalo....
najgore sto vam zao covjek moze uciniti je da postanete kao on/ona....
to je gore, mnogo gore no da vas netko unisti.....
od tada sam postala mnogo strpljivija i stabilnija...i ne tako osjetljiva na ljudsku pakost...

nisam naucila oprostiti tudju zlu namjeru.....naucila sam da nesmijem dozvoliti takvima da me prljaju i uvlace u svoje kolo...

[lola7]

Joanna4 kaže:

Vidim da se vecina slaze da oprost donosi oslobodjenje, ali nisam srela neki konkretan savjet o samom postupku oprastanja... Kao sto naslov kaze: kako oprostiti?

Uspjelo mi je oprostiti nesto veliko, po savjetu jedne nevjerojatne osobe, i dozivjela sam nesto predivno. Uspjela sam oprostiti i roditeljima za hm... djetinjstvo, i puno mi je lakse sad. A sad bih trebala jos nesto, i bila sam uvjerena da jesam, ali jos mi to smeta, jos me boli... sjecam se onog osjecaja kad to stvarno napravis, ali ne mogu ga dosegnuti ovaj put. Help...

Eto,oprostit ću ti ča me nisi razumjela u prethodnom postu..

Znači praksa bi išla ovako..

Naj prije treba malo dohvatit o čemu se radi..Postoje ljudi koji imaju mantalna ograničenja,oni koji imaju emocijonalna ograničenja,.recimo da oni nesvjesno zbog svojeg unutršnjeg stanja organizma rade nešto bad.....i imamo one koji imaju slične nedostatke,ali rade svesno nešto nama loše,ali sad je pitanje koliko oni to svesno rade i u kom trenutku dotiču patološki dio sebe..i recimo zadnji su oni kojima se nešto slučajno desi za zeznu..
Sad je pitanje do koje mjere želim da moja nadogranja napreduje u smislu oprosta..koju skupinu mogu razumjeti,koju ne,a koju ne želim shvatit..
Ja osobno sve skupine jer ih na neki način i žalim,neke razumjem,a za neke mislim da će sami ispaštat za to..
Svoj život pokušavam prihvatit i svoje zadaće,tako da i ljude koji mi se
nametnu negativnim vidim kao moj zadatak..
Poanta je u mentalnom shvaćanju i prihvaćanju tih ljudi i njihovih postupaka u okviru njihovih ograničenja i sveukupne različitosti ljudi i naše želje da postupimo ispravno..
Tako da mentalno dohvatim i sagledam situaciju i time umirim emocije,,jedino tako se može na dugoročno..treba prihvatit da takvi ljudi postoje (dosta njih zarobljeno u vlastitm mogućnostima percepcije)
i prihvatit tu situaciju u dubini duše,ali baš prihvatit i tako će se emocije smirit....Naravno to prekopčavanje ne ide automacki,ali čim mentalno dohvatimo da svi ljudi nisu isti i da stvarno želimo nadogradit svoj karakter,emocije če se hladit i vratit u normalu-..
Emocije i inače u životu žive naj bolje samo ako su u skladu sa mentalnim dijelom nas,,čim se to potremeti..banana
Inače mentalnim se dijelom vraća ravnoteža u vagu i kod drugih emocijonalnih
poteškoća..
Hope so da sam ti ča pomoga Joannice

[nina333]

lola7 kaže:

Eto,oprostit ću ti ča me nisi razumjela u prethodnom postu..

Znači praksa bi išla ovako..

Naj prije treba malo dohvatit o čemu se radi..Postoje ljudi koji imaju mantalna ograničenja,oni koji imaju emocijonalna ograničenja,.recimo da oni nesvjesno zbog svojeg unutršnjeg stanja organizma rade nešto bad.....i imamo one koji imaju slične nedostatke,ali rade svesno nešto nama loše,ali sad je pitanje koliko oni to svesno rade i u kom trenutku dotiču patološki dio sebe..i recimo zadnji su oni kojima se nešto slučajno desi za zeznu..
Sad je pitanje do koje mjere želim da moja nadogranja napreduje u smislu oprosta..koju skupinu mogu razumjeti,koju ne,a koju ne želim shvatit..
Ja osobno sve skupine jer ih na neki način i žalim,neke razumjem,a za neke mislim da će sami ispaštat za to..
Svoj život pokušavam prihvatit i svoje zadaće,tako da i ljude koji mi se
nametnu negativnim vidim kao moj zadatak..
Poanta je u mentalnom shvaćanju i prihvaćanju tih ljudi i njihovih postupaka u okviru njihovih ograničenja i sveukupne različitosti ljudi i naše želje da postupimo ispravno..
Tako da mentalno dohvatim i sagledam situaciju i time umirim emocije,,jedino tako se može na dugoročno..treba prihvatit da takvi ljudi postoje (dosta njih zarobljeno u vlastitm mogućnostima percepcije)
i prihvatit tu situaciju u dubini duše,ali baš prihvatit i tako će se emocije smirit....Naravno to prekopčavanje ne ide automacki,ali čim mentalno dohvatimo da svi ljudi nisu isti i da stvarno želimo nadogradit svoj karakter,emocije če se hladit i vratit u normalu-..
Emocije i inače u životu žive naj bolje samo ako su u skladu sa mentalnim dijelom nas,,čim se to potremeti..banana
Inače mentalnim se dijelom vraća ravnoteža u vagu i kod drugih emocijonalnih
poteškoća..
Hope so da sam ti ča pomoga Joannice

Lola,

[nina333]

Joanna4 kaže:

Vidim da se vecina slaze da oprost donosi oslobodjenje, ali nisam srela neki konkretan savjet o samom postupku oprastanja... Kao sto naslov kaze: kako oprostiti?

Uspjelo mi je oprostiti nesto veliko, po savjetu jedne nevjerojatne osobe, i dozivjela sam nesto predivno. Uspjela sam oprostiti i roditeljima za hm... djetinjstvo, i puno mi je lakse sad. A sad bih trebala jos nesto, i bila sam uvjerena da jesam, ali jos mi to smeta, jos me boli... sjecam se onog osjecaja kad to stvarno napravis, ali ne mogu ga dosegnuti ovaj put. Help...

Malo se strpi, daj vremenu da odradi svoje...