Zadaćnice - spojeno

[Meadow]

Ulazimo u još jedan ciklus zadaćnica, a teme su nam zadale Maranatha i Fantine:

Maranatha kaže:

Bacilo me na koljena ..

štogod ..
on/ona, pogled, poljubac, dodir, vijest, svitanje sunca, zaleđeni slap, spoznaja, ..
sve ono što vas može "baciti na koljena" (ako može išta)

Sigurno ste barem jednom u životu doživjeli trenutak koji ćete zauvijek pamtiti. Trenutak koji vam je zadrmao tlo pod nogama i u kojem ste pomislili "Život je lijep".
Možda nenadani, fatalni susret s nekom posebnom osobom?
Možda ljepota pejsaža i savršenstvo trenutka u stapanju s prirodom?
Ili pak, iznenadan događaj koji vas je vinuo u nebesa, vijest koja je okrenula tijek života na bolje?

Prisjetite se tog iskustva i podijelite ga s nama.

Fantine kaže:

Ne pada mi na pamet nikakva uberastična tema pa neka bude ova:

"Gledam se kroz tuđe oči"

Npr. vozite se busom i primjetite da vas netko gleda, što vam govori izraz lica osobe koja vas promatra?
Zadržava li pogled na vama i nakon što vam se pogledi susretnu?
Prebacite se u njezinu perspektivu i napišite što vidi.
Ako hoćete.

Što mislite, kako se osjeća osoba kojoj ste zapeli za oko?
Kojoj ste po nečemu privlačni ili zanimljivi? Ne mora biti samo osoba suprotnog spola, već općenito. Kako osoba vidi i doživljava vas? Kakve zaključke vaša pojava budi u njoj?

Tko sam ja - u očima drugoga?













Teme su otvorene do nedjelje navečer, 22. prosinca.

[Voyager9]

Još samo... dva centimetra. Ne, tri. Uh. Kad bi barem ona malo pomakla ruku...
Automobilu ispred nas zasvijetliše štop svjetla, vratih ruku na mjenjač i spustih u drugu, pa u treću, pa opet u četvrtu, idealnu za meko plutanje obalnom cestom iz Opatije. Spustih opet ruku pored mjenjača, do njene. Još samo dva centimetra... još samo jedan...

Slastičarna, srčem vruću čokoladu i bezvremeno tonem u njene oči uopće ne mareći za opečeni jezik. "Opet zuriš u mene", sa smješkom blage neugode pokušava me natjerati da maknem pogled. Ne mogu. "Oprosti", velim, "ali s tebe je naprosto nemoguće maknuti pogled". Gleda u stol. Ne znam da li je to dobro ili loše. Pričamo... ne, ja pričam. Uvijek ja pričam, dovraga, prokleti lajavi jezik.

Ponovno kočenje automobila ispred, ponovno vraćam ruku na mjenjač, ponovno nalazim pravu brzinu i ponovno šuljam ruku prema njenoj, milimetar po milimetar.

"Hej", vedro me pozdravila i skliznula u auto. "Kreni, tu ćemo lijevo, u Opatiji ću ti reći gdje ćeš stati", navodila me. Rijeka, grad kojeg ću tek iskreno zavoljeti, no još nesvjestan toga, izgubljen u sunčanim ulicama i među sunčanim prolaznicima.
Gledam joj profil.
Sunčane naočale skrivaju oči - namjerno to radi, i zna da znam da to namjerno radi - ljupki nosić, lijepo čelo i savršeni luk obrve. I kosa, duga, jednostavno stvorena da čovjek u nju zavuče prste... "tu sad desno". Prenuo sam se njenim glasom i pomislio, da imalo ima boga, ona bi me danas poljubila. Eh..."

Zastoj. Zaustavljam auto. Negdje naprijed, semafor radova na cesti jamči barem tri minute mira. Tri minute, najkraće i najduže ikad, sekunde koje zaglušujući otkucavaju u mojoj glavi, tjerajući mi znoj u dlanove, tjerajući mi podrhtavanje u prste...
Ili ću je dotaći sad - pomislim - ili nikad. I onda ću se do kraja života tući po glavi zašto nisam. Naprosto, znam to. Sad ili nikad. Svakog božjeg trenutka, od onog njenog "hej" kad mi je ušla u auto, preko svakog mog zadivljenog pogleda, preko netremičnog upijanja njenog osmijeha, preko svakog mog mucanja i petljanja i očajničke želje da me zemlja proguta kad god ne uspjeh reći ono čime mi je srce sve jače bujalo... sve je vodilo ovamo, u ove tri minute, u njenu ruku na samo pola centimetra od moje.
"Dotakni je budalo", vrišato sam sam na sebe bezglasno, "dotakni je! Sad!"

I dotakoh je.
Mali prst do njenog malog prsta, dodir mekši od perja, toplina vrelija od sunca. Dotakoh je.
Nije maknula ruku.
Pogledao sam je...
"Znam", rekla je tiho. "I ti meni".


A na vrhu mog malog prsta zauvijek je urasla točka kojom se dodiruje ljubav.

[plavi-safir]

Rodjenje moje djevojčice

Bilo je blizu ponoći..
Nemir nije prestajao,a ja nisam mogla oka sklopiti..
Kako bih..termin je bio tako blizu samo su djelili sati od dana do dana..
Te večeri majka je ostala kod mene jer ja se nikako nisam mogla smiriti i nisam vise mogla kriti strah
Koji je došao sa zadnjim tjednom moje trudnoće..
Širila sam nemir,baš svima oko sebe,ja koja sam cjelu trudnoću odmahivala rukom i govorila kako je besmisleno strahovati od nečega sto se jednostavno mora dogoditi..
Dok sam gladila svoj trbuh,molećivo gledala čas muza,čas mamu i mislilase u sebi da sto prije krene i da na svjet donesem svoju bebicu..
Prošlo mi sve kroz glavu ;kako ću na porodu,pa zar ću vikati,kako šće početi,bojala sam se što ću bit odvojena od svojih,kao da sam ptić kojeg će netko zgrabit iz gnjezda ..
Trudovi su krenuli česce ,a sa njima i ja u bolnicu,..
Muž je upalio sva „4“ i jurio kao da je zadnji čas, valjda u svojim mislima isto usplahiren i nestrpljiv,ali pomalo i nervozan..
Ipak on je sabrano vozio što me iznenadilo bez obzira što je profesionalni vozač..
Došli smo,tamna noć,nigdje ni zvuka..smo reski zvuk zvona u staroj zgradi ..
Sestra na vratima otvori sa smjeskom,mozda uvjek nije tako nasmjesena zenama koje dolaze u gluho doba noći ili moj pogled bez rječi kaze sve,pomislila sam.
Nijemo udjoh,a muž i mama ostadoše u hodniku..
Ovedoše me i priprema počela..
Ne želim da opisujem sto sve ide dalje jer to je za neke druge priče..
Želim da se ova priča nastavi u drugom trenu..
Zaplakalo to malo biće...Glasno,jako glasno..Babica je rekla“Djevojčica je,kako ćete je nazvati??“
Prvi sms mužu da sam rodila curicu i njegov topli odgovor ,onda san pa mami porukica..
Vrijeme doručka prošlo,nose nam naše bebe izgleda,sve smo u sobi uzbudjene..
Cure iz sobe veselo rekoše,kako su čule jednu rodilju oko pet sati..
Ponosno smijući se rekoh da nisam ja jer ja sam rodila u noći..
I onda se dogodilo..
Dosla je primalja i donjela je..
Moj mali smotuljak,kao malenu štrucu kruha,polozila ju uz mene..
O Boze,to je bio taj tren..
Bačena na koljena,ja sam se rasplakala i nisam mogla stati plakati!
Da,dogodilo se majčinstvo i ona nježnost koju nosi prvi susret sa bebom u naručju..
Gledala sam je opijeno,sretno,ozareno kao stotine majki prije mene sto gledaju svoje bebe i kao tisuće koje će isto roditi i biti ponosne,radosne...
Moja malena ljepotica smedjih očiju poput laneta i male smedje kosice ,moj ponos i moja životna radost bila je tu kraj mene i ja sam samo osjećala da me preplavljuje nesto posebno i neopisivo..
Gledala sam je dugo,dugo..njene malene rukice koje stisnute u malu šakicu..
Njene male duge nogice koje kazu "bit cu ti mama ja malena manekenka"..
Njeno čisto kao Snjeguljice bjelo lice..
Shvatih,ovo je ono što se čeka cjeli život!
Rodjenje drugoga bića je čudo koje nemože da se mjeri sa drugim čudima ljudskoga tjela!
Kada bi se moglo,ponovila bih taj tren svog susreta sa mojom kćeri svaki mjesec,sve iduće godine,taj isti osjećaj koji je pamtljiv do kraja zivota svake majke i žene...

[Tomislav B]

Plava uniforma
(Autobiografska crtica sa odsluženja vojnog roka)

Lada Niva je zakašljala i stala posred Maksimirske. „A u kurac, opet!“ rekao je vozač Matić, jer stara krntija je već nekoliko puta tako stala. Izašli smo van. Dim je kuljao iz motora.
Očito je, ništa od vožnje natrag u vojarnu na Plesu. Matić je psovao, a ja šutio.
Zakrčili smo traku, ali auti nisu trubili, nego bi usporili i oprezno skretali i prošli pored nas. Žuta tablica na kojoj je pisalo HV je izazivala poštovanje.
Kao i nas dvojica u odorama Zrakoplovstva od plave tkanine, sa stiliziranim srebrnim orlom na prsima. Matić je prestao psovati. Stajali smo posred ceste, sa rukama u džepovima i blejali u prazno.
Prišla je grupica srednjoškolaca. „Možemo li vam pomoći, gospodo?“ upitaše smjerno.
„Pa, naravno! Može dečki! Odgurajte auto s ceste na pločnik.“
Dečki su poslušno uprli i odgurali ga, Matić je upravljao, a ja sa rukama u džepovima šetao iza njih.
Na trenutak smo još više zakrčili promet, a bila je podnevna gužva. Nitko nije trubio. Iz zaustavljenog krcatog tramvaja su nam mahali.
Dečki su dogurali auto na pločnik.
„Hvala vam“, rekoh.
„Sve u redu, gospodine, bila nam je čast!“ rekoše momci odsječno, gotovo vojnički. Čak su se pritom malo uspravili i skupili pete.
Pa odoše.
Matić je nazvao Pleso i rekli su da servisna služba za staru kantu stiže za sat- sat i pol.
A ja sam se morao vratiti ranije. Razmišljao sam kako da što prije dođem u vojarnu.
Prišao je neki starčić. Prvo je rekao: "Za dom spremni!" A zatim „Neka živi Nezavisna država Hrvatska!“
Častio nas je sa cigaretama. "Evo, hrvatski sokolovi!"
Ja ne pušim, ali mi je on svejedno tutnuo kutiju u džep na prsima. „Hvala, stari“, rekoh mu.
„Hvala tebi, sokole, junače, branitelju!“ reče on sa suzama u očima. Bio je jako star. Mora da je pamtio Blaiburško polje, a nas zamijenio sa hrvatskim bojovnicima, pa mu je bilo drago što konačno nakon 60 godina može počastiti svoje.
Morao sam poći.
Pozdravio sam se sa starim i sa Matićem i krenuo.
Bit će gnjavaža doći do Gorice.Presjesti u dva tramvaja, doći do Glavnog kolodvora, pa na bus. Nisam imao ni prebijene pare.
Ništa, švercat ću se, što mi drugo preostaje...
Ušao sam u tramvaj i ljudi su se sa poštovanjem nudili mjesto. Odbijao sam.
Jedna mlada majka pokazivala je 6- godišnjem sinčiću na mene i nešto šaputala sinu u uho. Mali me je gledao očima velikim kao tanjurići za kavu. Bio sam siguran da će već sutra u bilježnicu crtati avione i poželjeti biti pilot.
Iznenada, u tramvaj su ušla dva kontrolora. Kada su došli do mene, zaustio sam, da se nekako opravdam.
Prije no što sam išta stigao reći, kontrolor je odmahnuo rukom: „Sve je u redu, gospodine.“
Rukovao se sa mnom, otišli su dalje i uskoro su ta dvojica počela terorizirati nekog jadnika bez karte, zahtijevajući da izvadi osobnu.
Presjeo sam na drugi tramvaj koji će me odvesti do Glavnog.
Ušao sam u zadnji vagon i naslonio sam se na šipku kraj zadnjeg prozora. Bio je gotovo prazan.
Iznanada opazih da nedaleko od mene stoji neka mlada djevojka. Rekao bih, studentica na prvoj ili drugoj godini. Bila je prava ljepotica. Imala je crnu kosu i minicu i prekrasno tijelo, oblo na pravim mjestima.
Bilo je nešto čudno u njenom držanju. Cijelim tijelom odavala je nemir.
Pogledao sam je malo pažljivije i primijetio da me pogledava krajićkom oka, a u trenutku kada nam se pogled na djelić trenutka susreo, skrenula bi pogled. Prenosila je težinu sa noge na nogu, pogledavala me i micala se cijelim tijelom, kao da je malo zadihana. Primijetih, nevjerojatno, da joj se nosnice šire, baš kao u mlade ždrebice. Ova djevojka u tramvaju ponašala se kao ženka koja se tjera- činilo se radi mene.
Ovo je za mene bilo nešto posve novo.
Kada sam bio civil, takva djevojka bi me ili potpuno ignorirala, ne bih ni postojao u njenoj percepciji. Ili bi me pogledala pogledom punim prezira ili dosade, kao da gleda nebitan objekt u pozadini i nastavila bi svojim putem.
A tada spustih pogled i shvatih.
I osjetih se kao prevarant. Svi ti ljudi koje smo ja i Matić sreli danas, nisu znali da smo mi naj običniji vojnici, topovsko meso, najniži dio vojnog hranidbenog lanca, oni koji slušaju.
Ja sam bio običan pješadinac iz „Satnije za Osiguravanje i Održavanje“, pripadnik skupine luzerskih prašinara koji su spavali u bijelim unproforskim montažnim limenim barakama koje su hrđale u šumarku u blizini Plesa i koji su podšišavali živicu, nosili drva i cigle kao zadnji šljakeri.
Jedina zanimljiva stvar je bila što se stražarilo oko aerodroma i bunkera za MIG-ove, pa je za osamljenih stajanja na otvorenom, između kojeg bacanja drkice ili jointa, bilo zanimljivo gledati MIG-ove kako turiraju.
Kako sam ljigavi oportunist, uspio sam pred zapovjednicima na blef odglumiti da sam „pametan i odgovoran“, pa su me zaposlili kao kurira u vojarni.
Sav „posao“ mi je bio da svako jutro preuzmem kofer sa nekakvim papirima i ukrcam se u auto kojim je upravljao još jedan običan vojnik iz Vozačke satnije, da me odvede do Maksimirske- do Zapovjedništva Zrakoplovstva, pa da tamo predam taj kofer.
A obojica bi za tu priliku obukli te lijepe i šik plave uniforme sa znakom orla i još kada bismo natakli crne cvike, izgledali bi kao Tom Cruise u Top Gunu.
Plava uniforma Zrakoplovstva, koja nije bila moja, koju nisam zaslužio da je nosim, koja je predstavljala nešto što nisam, imala je nekakvu magičnu moć nad civilima, pa i tom ljepoticom u tramvaju.

[NeaSnow]

I.

Sa komadićem ljekovite božikovine za sreću na zelenoj jakni ulazi u stan spuštena pogleda. Ovdje su zvijezde veće nego u ostatku svemira, na ulazu u stan stoji podsjetnik koji će dugo ostati sinonim za suživot. Bura i zima popucale na njezinoj ruci, malene crvene raspukle kapilare zacjeljuje muzikom. Zatvorivši vrata za sobom, vani je ostala šizofrenija svijeta, buka unutarnjih monologa, život koji bespovratno ruši nostalgiju prošlosti gradeći ni po čemu zanimljivu budućnost. Kada nema nikoga prostor se puni lakoćom, oduškom od osluškivanja tuđeg bȉla, napokon žila kucavica može harmonijski dopustiti srcu da ispravno kuca.

II.

Nije znala kako posložiti hladne nanose života u jednu priču. Hermetika raslojavanja svega iznutra bila je teža od guljenja sitno okoštalog poriluka u kuhinji njezine mame. Ako krene sa raslojavanjem možda ništa više neće ostati. Možda će ostati tišina, pretiha za nove glasove, prebučna zbog ovih starih kojih se želi riješiti. Ulazi u kupaonu i gleda svoj odraz u ogledalu. Ne želi plakati ali bespomoćna je u sprečavanju suza koje šutke klize niz ovo obazrivo lice. Rukom skida ruž i kao da se čudi tom prizoru, tamo na drugoj strani svijeta, u ogledalu, kao da pokušava dio samosažaljenja ostaviti za neki drugi put. Možda bude konstruktivnije, možda si dopusti da se konačno razbije do najmanjeg komadića porculana u stanu. Jer sve je bolje od ove hladne zime koja bezglavo tuli u krošnjama visokih borova. Koja nema samilosti, okrutna je i smrtonosna u naletima vjetra.

III.

Žurno ulazi u auto i veže pojas. Brzopleto frkne novi CD u player. Opera pod zvijezdama orfejski se na cesti razvuče u petu brzinu. Da netko gleda, vidio bi kako Johnwejnovski upravlja kokpitom, razvlači crveni osmijeh i urla pomno uglazbljene činove, scene za neki drugi svijet. Sunce je siromašno odvaljivalo komade mora, bijeložuta pomoljena na ulazu u grad i prošlost koju napušta već godinama, netremice dok pokušava uglazbiti svaki udisaj, krivi pokret srcem koje se čudi njezinom načinu zaborava. Grad ipak nije nikud otišao. Stoji kao vječiti usamljenik pod zidinama, nad ulaštenom dugačkom ulicom na kojoj bi mogla ispisati najduže rečenice svoje mladosti. Šutke izlazi i samo promatra. Ono isto more, isti studentski restoran, zgrade mladenaštva i ljubavi, dvorane satova književnosti. Sve je tu, na istom mjestu na kojem je sve ostavila. Čak je i ona ista, samo je vrijeme dopunilo nove brige, životne odluke, krive integracije i nove kušnje. Dopušta da joj sumrak dodirne ruke, kaže joj koliko je borbi sama sa sobom ovdje vodila, koliko života je ovdje proživjela, koliko radosti novih ustanaka. Koliko ljubavi, vjere i prijateljstva. Odlaže razmišljati o svima njima koji su se raselili diljem zemlje, diljem svijeta, odnoseći sa sobom komadiće beskonačnosti zajedničkog suživota. Bogatstvo koje su joj ostavili čuva na sigurnom mjestu u vremenu poput ovoga. Neprocjenjivo blago zajedničkih sudbina štiti u mirisu kuhanog vina, u pahulji snježne kugle, u toplini sjećanja živi, sada već okončan period bezbrižnosti i slobode.

IV.

Pokušati odgonetnuti na pitanja vlastitih demona, suobličiti sebe sa odgovorima, pokazati put sebi kada puta nema. Odvezla se natrag, ovdje već miriše na snijeg. Magla svaku večer u isto vrijeme skraćuje dane, treba ih zaštititi od vlastitog obezvređivanja. Treba zaboraviti obazirati se na dane koji napuštaju naše živote, dok tama, bez najave, stručno ukida nametljive zapise probojem metafora.

[Opal]

Zašto si tako tužna?
Nisam tužna, umorna sam.
Zar si bolesna?
Nisam, ne nosim puder.
Jesi li udana?
Ne, samo sam debela.
Možeš li mi dati...?
Ne mogu jer ... .
Spavaš li?
Ne, glumim mrtvaca.
Kako si?
Ne znam, ti mi reci.

[Sable Opulent]

"Gledam se kroz tuđe oči"

Rado zastanem i pogledam svoj odraz u tuđim očima. Očekujem uvijek i beziznimno pronaći nešto što će me učiniti čovjekom. Nekakav trag humanosti, iskreni osmijeh, dobru namjeru, nešto što čime će moje biće biti bliže onima oko sebe. Ne nalazim ništa osim praznine koja grize.

Možda... Jednom.

[Meadow]

Nove teme odabrali su nam Voyager i Tomislav:

Voyager9 kaže:

Daklem - virtualna ljubav.


Ako ste je doživjeli, vjerujem da vam ne trebaju smjerokazi kamo će vas tema odvesti.
A ako niste - pa, pokušajte zamisliti, uživjeti se, okusiti okus do kojeg možete doprijeti tek tipkama.


I ne mora to biti nikakav romantičarski tekst, naprotiv. Ako vam je tako draže, napišite kritiku. Esej o ljudskom bezumlju.

Što god bilo, mora samo kao nit vodilju imati emociju prema nekome koga niti ste ikad vidjeli, ikad čuli, ikad dotakli.

U današnjem vremenu sveprisutne internetizacije, pojam kao što je virtualna ljubav, nije nam nešto strano. Sigurno ste barem, ako ništa više, doživjeli internet simpatije s nekim, te kemiju putem tipkovnice. Kako je izgledalo RL, jeste li uopće došli do RL-a, ili se virtualna romansa rasplinula?

Ili ste protiv takvog oblika upoznavanja, te smatrate da moderan čovjek sve više zastranjuje, a pokušaj uguravanja osjećaja i romantike kroz virtualu, smatrate još jednom karikom na putu ka ljudskom ponoru?

Što je za vas - pojam virtualne ljubavi?

Tomislav B kaže:

Dakle, tema o kojoj se piše je: "Pogled u budućnost"


Zamislite da su ovo prvi dani 2015 godine.
Napišite o jednom događaju iz prethodne 2014 godine koji vas je duboko potresao i koji je promijenio vaš život i pogled na svijet i usmjerio Vam život u novom smjeru.

Možda gajite određene nade i sanjarite o drugačijem tijeku životnih okolnosti u nadolazećoj 2014. Što bi se dogodilo da se to ne ostvari, da vas život baci na dno i odvede u skroz drugom smjeru od priželjkivanog?

Što je to što bi vas moglo potpuno izbaciti s određenog puta i promijeniti vas u srži? Pokušajte predvidjeti tijek 2014. i dočarati nam tu korjenitu promjenu.






Teme su otvorene do nedjelje navečer, 5. siječnja.

[plavi-safir]

Hvala što nisi..
Otvorio ta prokleta vrata moga pakla i ušao..
Jer si tako sapsio i sebe i mene..
hvala ti sto si se uplašio i otišao glavom bez obzira.,...
Hvala ti ..
Kako bi Indira rekla u toj pjesmi" ti si mi ga nasao i us rce stavio
nije ti on izbor moj-on je meni poklon tzvoj!"
Došao si kao poručen..
Iskusan,stariji,predan svome cilju..
sa mudrim slovima i glasom iskustva..sa rječima koja otapaju srca umotana u paučinu
Žena koje su zanemarene..ostavljene.,.ignorirane i koje su ostavljene iako je netko kraj njih..
Mozda si morao znati prije davno prije da je najteze biti kraj nekoga a biti sam
a ja sam trebala biti jos jedan leptirić koji je upravo doletio da sprži njezna krila na svjetlu lampe ..
Nije uspjelo..
Nije trajalo..
A nije još bilo ni počelo...
Shvatila sam brzo,čak i prebrzo ,kuda me voda nosi i da se samo moogu nasukati sa tobom,kao neki stari brod se razbiti od stjene izazova.,.
Jer izazov je skrenuti sa puta i uletiti u buru osjećaja..
Zato hvala ti..
Hvala ti sto nisi..
Bio uporan vidjeti zelenilo moje tuge..
Slusati sreću moga glasa kada me on zagrli kao nekada..
Ili slusati moje suze kada me ostavlja samu u bolu i razočarenju..
Hvala ti sto sinse uplašio crnila njegove duše i ljubavi koju ipak u sebi ima..
Sto si osjetio da je on jači od tebe i da a ustvari volim ,čak i kad on ne voli mene i čak kad sam mu rekla da zelim
da ga ostavim jer smo nesretni..
"hvala sto nisi..
ni jednim prstom makao
i srce mi dotakao
da me razumijes.."
Jer da jesi..
Jer da jesam ja..
Sada ne bih se sjećala topline postelje koju djelim s njim..
I njegovih ruku koje mi dodirom zele pokazati ljubav koju kriju kao sto kriju mnogi muskarci koji se boje biti emotivni..
Jer sada ne bih shvatila kako ej ljepse i krpati nesto staro,a vrijedno..
Nesto kao sjaj Sunca a ne odraz Mjesečine..
Da te nisam čitala..
Da te nisam slušala..
Da nisam ovako proniciva i skeptična bila..
sad bi kao i sve zene sto bjeze a ne bore se ,patila..
Drage žene..sjetite se jednoga "ljepše je biti kraljica na svojoj strani ploče nego pijun na tudjoj"
i uvjek nekome mozemo biti prvi izbor..!

[Dorian.Gray]

norwegian wood

„znas dodo, meni se ti bas cinis kao super lik“, bila je osnova sadrzaja njezine poruke. bio sam ushicen i polasakan. ego mi je skocio u nebesa. jer ja sam sam sebi bio samo obican bloger, a ona je bila diva, blogerska legenda, blogerica kojoj se na desetke muskaraca bacalo pod noge nakon svakog posta. blogerica koja je uspijevala u svojim postovima uvijek zvucati i seksi i inteligentno, erotski nabijeno, ali nikad ne previse „ponudjeno“. i sad se ona, nicim izazvana, odlucila javiti meni, jednom od tisuca blogera koji se svojim pisanjima nastoji bolje upoznati sa svijetom i sa sobom samim. sto ju je uopce privuklo k meni? - „u svojim postovima, zvucis staro i ozbiljno poput mudraca, a u komentarima se zajebavas pa kuzim da je dojam iz postova nekompletan, ali potpuno si mi nedefiniranih godina. No, ako bih morala nagadjati, rekla bih da si prosjedi cvikeras u pletenom djemperu.“ na kraju se ispostavilo da je ona cijelih pet godina starija od mene i da ona nosi naocale u najboljoj maniri (porno) uciteljice. eh, internet... slika sebe koju pustamo kroz opticke kabele je uvijek tako plosna i nepotpuna, cak i kad to ne bismo htjeli. meni nije na pamet padalo u svojim postovima izgledati ni staro ni ozbiljno, samo se iz teksta teze razaznaje ton, a kao i svi, sve sto sam radio je pisao o stvarima koje su mi u tom trenutku bile zanimljive. i zasto sam onda izgledao tako ozbiljno i zar je moguce da je kontrast ozbiljnosti u tekstovima i zajebavanja u komentarima doveo do toga da jedna a-listerica napravi prvi korak i javi mi se? izgleda da je.

par desetaka izmijenjenih poruka kasnije, trazila me broj telefona. jer, „mail nije dovoljan jer sputava i ona ga suvise vezuje uz posao pa kad tako dobro komuniciramo, zasto se ne bi mogli i cuti...“ nevoljko sam ga dao, sve skupa se brzo odvijalo, njezin tempo je bio puno brzi od mog i na kraju sam joj dao broj samo zato jer nisam uspio smisliti dovoljno dobar razlog da to ne ucinim. „nema veze, ionako se vjerojatno necemo cesto cuti telefonom“, pomislio sam. naravno da sam bio u krivu, zvala me vec istog popodneva, sjecam se da sam taj polusatni razgovor s tremom odradio setkajuci po parkingu ispred lokalnog kafica. i dalje mi nije bilo sasvim jasno zasto me zvala ni kako se postaviti glede toga. nekako sam osjecao nelagodu, ali ne dovoljnu da bih joj to rekao. no nema veze. iducih dana smo u blitzkrieg maniri ispaljivali rafale mailova, sms-ova i poziva. kad me je pozvala da ju posjetim, nisam se vise toliko cudio. „dodji da se upoznamo, totalno bez obaveza. sto bude, bit ce.“ cijela prica mi je i dalje izazivala blagu nelagodu jer nije bila u mom tempu, no bio sam na godisnjem odmoru i bez pametnijeg posla pa na kraju sam zakljucio: „zasto ne?“

po karti sam se dovezao do njezine zgrade i pozvonio na vrata rentanog stana. osjecao sam se cudno, a kad je otvorila vrata, jos cudnije. ne zato sto nisam znao kako izgleda, jer smo u mailovima razmijenili slike, nego zato sto se internetom tesko upozna covjeka. ok, uvijek i posvuda ima online specijalista koji pokusavaju glumiti velike jebace pune samopouzdanja, ali ne mislim na te spodobe jer je njh zapravo lako identificirati i izdefinirati. pravi „problem“ internet komunikacije se ne svodi na rl kompleksase koji su online face, niti na neku slicnu namjernu neiskrenost. problem je vise u nenamjernoj neiskrenosti odnosno u pokazivanju samo jedne, ljepse strane sebe. jer internet ima taj vremenski odmak: procitas nesto, razmislis, komentiras. ili cak: procitas, odes, vratis se, procitas ponovno, razmislis, komentiras ili ne komentiras. dakle, daje promisljenije reakcije nego one koje su u izravnoj komunikaciji moguce. poput onih japanskih biznismena koji tijekom pregovora s amerikancima obavezno unajmljuju prevoditelja iako sasvim dobro razumiju engleski. vrijeme koje im prevoditelj na japanski tumaci sto je americki kolega rekao japanci tako mogu koristiti za bolje promisljanje reakcije i odgovora. internet pak skriva lice, gestikulaciju, ton... a da i ne spominjem da je moguca vremenska odgoda puno duza nego prevoditeljevo kasnjenje. i onda su, htjeli ne htjeli, na internetu svi malo drugaciji pa cak i moji postovi mogu nekome izgledati ozbiljno.

bila su to lijepa dva dana. jeli smo bifteke i pili tamno pivo u restoranu uz nastup klape, rozatu i macchiato na terasi kafica uz more, kokice i fantu u kinu tijekom projekcije misticne rijeke, fererro rocher i muskat u krevetu... „nema nikakvih obaveza“, rekla mi je: „dobro nam je, slobodni smo, vidjet cemo kamo ovo ide.“ povjerovao sam joj. i zasto i ne bih, ona je i na blogu bila vrlo iskrena? iako je nekad koristila onu staru foru gdje je inkriminirajuce stvari predstavljala kao da su se dogodile neimenovanoj prijateljici. no to nije neiskrenost, to je samo zastita od sranja kad se privatnost tipkanja po tipkovnici narusi. nisam trebao vjerovati, ovog puta nisam trebao. jer svi su znakovi bili tu: razlika u tempu, inzistiranje na broju telefona, zatim inzistiranje na cestim razgovorima pa poziv k sebi na vikend, a ne na, recimo, kavu. ali nisam ih znao citati. mozda zato sto sam bio mladi, mozda zato sto sam muskarac, mozda zato sto sam bio naivan ili cak bedast. a mozda i zato jer ih nisam zelio procitati. i sada, nakon tolikih godina kasnije i dalje ne znam kako nisam prozreo da je sva neopterecenost odnosom samo patina.

kada sam joj par tjedana kasnije rekao da ne zelim ovo sto smo mi imali pretvarati u nesto vise, da mislim da je divna cura i da zelim da nadje nekog super lika, ali da to nisam ja, bila je u potpunosti u soku. iskreno i ozbiljno. sate, bez pretjerivanja, sam proveo na telefonu objasnjavajuci joj zasto i kako govorim to sto govorim. najteze je bilo pokusati joj objasniti kada i kako sam tocno dosao do toga da je u tom odnosu ne vidim buducnost i zasto joj to nisam rekao istog casa. i nijedno obrazlozenje nije bilo dovoljno dobro. ni to da sam zapravo samo hvatao tempo i nisam stigao razmisljati, ni to da sam naivno povjerovao u ono „bez obaveza“, ni to da je spoznaja o tome da „to nije to“ dosla postepeno, a ne odjednom (kao rjesenje problema puta kroz vrijeme emmettu brownu kad je udario glavom o salicu). to sto sam odgovarao vrlo iskreno i pokusao je ne dodatno povrijediti muljanjem (sto bi, smatrao sam, onako pametna cura ionako odmah procitala) nije uopce pomagalo. bila je i ostala vrlo povrijedjena, a ja sam ispao svinja koja ju je povrijedila. nimalo nije vjerovala u moje dobre namjere i izostanak zelje da joj nanesem patnju. vjerojatno mi ni danas ne vjeruje kad se toga sjeti. covjek valjda ponekad mora ispasti i svinja. no nesto sam naucio iz te cijele price i „drugi puta cu pametnije“. znam da nju to ne tjesi, ali sto je tu je.

[samotnjaknamoru]

Otvoreno pismo

Šaljem ti pismo i hvala
po južnom vjetru
za ugodno društvo
jednom Petru.
Kao @colibri
znam te po nicku,
ne znam ti ime
niti imam tvoju sliku.
Veselim se
svakom tvom postu
kao domaćin
dragom gostu.
Od mnogo jezika
u glavi ti zbrka
pa se ponekad
pojam i riječ brka.
Mudro često
dobro zboriš,
zbog muzike,riječi
ponekad goriš.
Nestaneš brzo
tek da se ohladiš
ko fol nešto hitno
moraš da uradiš.
Virtuala i riječi
znaju zavesti
kao snovi sanjara
u drugi svijet odvesti.
Pa me baciš
u slatku muku
dok pišeš
o čipki i struku,
tad mi dođeš
ko' janje vuku.
Guštam
dok se smiješ
i pred lovcem
kao mudra lija kriješ.
Mislim da si mi
jako slična
i da si duša
vrlo romantična.
Sve ovo
neke će da zavara
a mi smo samo
dvoje sanjara.
Do susreta našeg
tko zna da li će doć
i da li bi ovako
izgledala noć?

Noć s ?

Obasjani plamenom
vatre s kamina
što nam toplinu pruža
na mom vratu i tijelu
ostavljaš tragove ruža.
Rukama oko struka
k sebi te privlačim,
nježno te ljubim
dok te svlačim.
Nago tijelo
svjetlost ti obasja
u polu tami
ljepota tijela ti zasja.
Ležimo,
ljubim ti grudi
dok se u nama
želja budi.
Usnama, prstima
šetam ti po tijelu
uživam kao gurman
u najboljem jelu.
Tijelo ti govori
dok me strasno gledaš
da si spremna
da mi se predaš.
Ni jedno ni drugo
više nismo u svojoj vlasti
i jedno i drugo
predajemo se strasti.
Uvijaš tijelo
poput velike maze
uživamo skupa
na putu do ekstaze.

Mogao bi ti
pisati još svašta
nastavak nek ti
piše mašta.
Na kraju pismo
nek ti još jednom reče:
Hvala za svako
ugodno veče!

[Meadow]

Teme za ovaj tjedan, odabrali su nam Plavi-safir i Samotnjaknamoru.

plavi-safir kaže:

Odlazak od kuće u nepoznato



napišite gdje biste otišli
kada bi odlazili od svoga doma..

Mozete se usmjeriti negativno: kao da vass je netko prislio,pa ste morali..
mozete napisati zasto se to dogodilo i sto je pokretač..

Mozete napisati i pozitivno..
U smjeru mašte..kada bi išli u nepoznato..gdje bi išli??
U neki poznati grad??
S kime bi išli,da li s nekim bliskim ili sa nekom poznatom osobom??

evo malo mojih smjernica,ali vi pisite po svome ukusu ni kako vam je na duši!!

Možda ste, spletom manje sretnih okolnosti, bili primorani otići od kuće.
Možda je to na vas ostavilo duboke posljedice.
A možda je na kraju sve ispalo neočekivano dobro, i dalo vam poleta za okretanje nove stranice u životu.


Možda vam je dosta svakodnevice i problema proizašlih iz učmalog života u rutini.
Možda sanjate o bijegu? Tropsko otočje, planine, ludi provod u Las Vegasu?


Odlazak od kuće u nepoznato - što predstavlja za vas?

samotnjaknamoru kaže:

Kad nema razloga za slavlje


Iza nas su dani slavlja mnogi na žalost nemaju razlog za slavlje.

Neko zbog samoće,neko teške bolesti,neko zbog obljetnice smrti drage osobe ili nekog nedavnog ružnog događaja.

Doživjeli ste težak period: smrt voljene osobe, težak prekid, bolest... iako su svi oko vas slavili, osjećali ste se kao Pale sam na svijetu, kao da tu ne pripadate. Što onda kad razlog za slavlje jednostavno - izostane? Kad je preteško slaviti, jer životne okolnosti vuku na dno?

Podijelite svoje iskustvo s nama.










Teme su ostvorene do nedjelje navečer, 19. siječnja.

[Gorštak]

Napustio sam kuću jer je bila skupa, napustio sam ekipu jer je bila ruševna, napustio sam grad u potrazi za ljubavi, no suknje nisu više do ispod koljena. Ispod koljena su cjevanice po kojoj su me udarale djevojke u dopičnjacima, djevojke bez skrupula, težnje za perfekcijom, djevojke s obrijanom mačkicom i pitbulom. Zdravlje je bitna stvar onome ko ima malo sreće u Hrvatskoj, dok onima sretnijima ni fiskalizacija ne znači ništa. Saborska kantina nema fiskalnu blagajnu, jedina je takva u državi, dakle vjerojatno moram ciljati političarku, snajperom sa dva redenika. A redovnici su tužni i jadni. Sve ovozemaljsko su podredili bogu, pa se moj pop žali na misi da će novi papa razbaštiniti Crkvu.

Žalosno. Mogu samo pičit autocestom mojih nadanja, vozivši dionice iste po 130 Eura na sat, da ne premašim ograničenje. A ograničen sam. U svakom pogledu. Ali sve više napredujem. Svakoga dana.

[samotnjaknamoru]

Božić na moru

Kao usamljen galeb
prošlošću letim
minulih se Božića sjetim.

Sjetim se,
svojih dječjih prsta
u njima darova,
kolača svih vrsta.
Simpatije prve
zbog koje sam počeo glavu gubiti,
Božić je bio prilika
da je mogu u obraz poljubiti.
Sjetim se
mladosti,
Božića
punih radosti.
Obitelji svoje,
radosti djece
dok oko jelke stoje.

Uhvati me
sjeta,
tih Božića više nema.
Šteta!
Tužne Božiće
život mi dade
jer mi se
obitelj raspade.
Bolom nastavi
da me časti,
uspio sam sam
na dno pasti.

Nesta' veselja
osta'
samo želja,
obitelj,
kućica na brijegu,
da se opet radujem
Božiću i snijegu.

Suza teška
u more pade
u nju sva
tuga stade.

Životu u inat
osmjeh na lice stavim,
rođenje Isusa
ipak slavim.
Njemu se
pomolim
za sve
koje volim.
Za sve ljude
Njemu uputim molbu,želju,
da svi provedu Božić
u miru i veselju.

Sam,na pučini
u zoru
Božić
na moru.

[Pugnaculum]

Napustila sam taj stan, ne živim više tamo. Znaš li to uopće? Ne živim više u istoj ulici. Sada sam na kraju grada, što dalje od uspomena.
Ne kuham više u toj kuhinji. Nisam nikada nikome više pravila palačinke, hrpu palačinki. Nikada mi nitko više nije skuhao griz, pregusti griz koji nismo mogli jesti, a inače ti uvijek ispadne savršeno. Nema veze, meni je bio najslađi na svijetu.
Ne spavam više na onome krevetu i nema više onog hrapavog zida s moje desne strane koji je ljepši od glatkog zida s tvoje lijeve strane. Ne ostavljam više jaknu u onom hodniku u kojem si me tako snažno grlio i nisi me htio pustiti, u 5h ujutro dok si kasnio na vlak za Zagreb.
Voljela bih da ipak nisi stigao, da imamo još jedan dan, ma voljela bih da nikada nisi ni otišao, ili da sam otišla za tobom.
Je li nam tada sve krenulo nizbrdo? Ne mogu se sjetiti, sjećanja mi više ne mogu pronaći odgovarajuće vremensko razdoblje. Sjećanja me uvijek prevare. U njima si i dalje onaj stari, znaš? U njima se smijem kraj tebe. Ili te krajičkom oka promatram u četvrtoj klupi do zida dok ti promatraš mene. Ili glumim da se ljutim na tebe pa ti prstima prođem kroz kosu. U njima stojimo na keju, u njima me držiš za ruku, u njima mi govoriš da me trebaš.
Nema u tim sjećanjima tuge, znam da je postojala, itekako znam, ali ne mogu se sjetiti. Ne mogu.

Još samo me pjesma tješi,
još samo je ona tu.
I sad kad smo tu gdje jesmo,
možda nađeš istinu,
možda čuješ još sam tu.

I sad smo tu gdje jesmo. Gdje smo to? Čula sam da imaš novu curu. Jesi li sretan? Ne mislim na sreću s njom. Jesi li sretan sam sa sobom? Jer… lako je biti sretan s drugim.
Ja sam sretna, ne možeš to ni zamisliti, jel tako? Želiš mi sretnu Novu godinu, želim i ja tebi. I je mi sretna, svaka poslije tebe. I nisam otišla tako daleko od tvog grada, svega par sati vožnje, često odlazim tamo, ali nema više tvoga mirisa.
Ali daleko sam od sebe uz tebe.
Znaš li ti uopće da svijet nije tako crn?
Znaš li ti uopće da mene nema više?
Najluđi put na koji sam krenula. Bijeg iz turobne sigurnosti uz tebe. I bilo je tako lako. Pokušaj jednom, pobjegni iz te ironije. Možda se negdje opet sretnemo.

Spremam život, sklanjam sjećanja,
spašavam što spasiti se da.
Tražim ljude iskrenog osmijeha
i odgađam kraj.
Pomisliš li ikada na mene?

[VanillaMalia]

Sutra idem. Dosta je. Ali, moram još štošta toga učiniti prije nego što odem. Tehnički gledano do sutra to ne stignem obaviti. Dakle, bijeg je otkazan, opet. Po koji put već otkazujem taj bijeg? Kad se sjetim, nakon desetog sam puta prestala brojati, a to je bilo još u siječnju 2011.godine. Mnogo je prošlo, da. I svi ti prijašnji razlozi sada su umnoženi. Umnoženi po brojnosti, boli koje izazivaju i posljedica koje ostavljaju. A nikada zapravo nisam ni mogla otići. Uvijek su tu bile neke sitnice koje sam morala popraviti prije nego odem. Takva sam ti ja, perfekcionist ubogi, sve mora biti točno onako kako smatram da mora. Uvijek sam zamišljala da sam pomogla svakome, sve dovela u red, a onda tiho u sitne noćne sate zauvijek prošla kroz ulazna vrata kuće - ali prema van. I uvijek je bilo pismo koje sam ostavljala na mjestu na kojem sam roditeljima ostavljala potsjetnike da me probude. U pismu je uvijek u kratkim rečenicama bilo objavljeno da sam oti拧la u potragu za sobom. Roditelji su oduvijek znali da sam takvog duha. Poput tigra zatvorenog u malenom cirkuskom kavezu. Upravo tako sam se i osjećala. Tigar, da, životinja čiji odraz vidim kad se približim ogledalu. A taj kavez je zapravo bila ta nevidljiva električna ograda koju su postavili ljudi i sustav. Ta je ograda bila postavljena visoko oko mene, oko moje sobe, kuće u kojoj sam živjela... Kavez se otvarao samo kad se od tigra očekivalo da sudjeluje u predstavi. Svaki moj doticaj sa vanjskim svijetom gledala sam kao na predstavu u cirkusu. Ti, sam samcat, a očekivaju od tebe mnogo. Očekivaju da se ponašaš kako ne želiš. Upravljaju tobom, a publika se samo smije i ne vidi tvoju bol. Ta ipak, ti si tigar. Ta grdosija, mačka, čiji izgled vara. I taj tigar ima osjećaje, taj tigar također voli i pati, ali mu je sloboda ograničena. On se ne smije izražavati. Ali ima izbor, kao i svi mi. Može odlučiti da će ostati i živjeti takvim životom. Da će prihvatiti pravila igre i biti tek mali pijun u igri u kojoj gubi. A može odlučiti i da će pobjeći, da će živjeti životom kakvim stvarno želi. Da će biti svoj, tigar što i jest. Hrabar i odlučan, emotivan i senzualan, lovac, slobodan. Daleko od predstave, daleko od toga da se sve lomi preko njegovih leđa, daleko od toga da je igračka i predmet nečije zarade. Ja sam toga dana ipak pobjegla, napustila sam tu predstavu dostojanstveno. Roditelji i prijatelji to su već znali, očekivali su to. Ne iščekivali, nego očekivali.
Dan prije odlaska u videoteci sam posudila film "Into the wild" i shvatila da nema više smisla odgađati. Čekajući da dovedem stvari u red značilo bi da ću zauvijek ostati na tom mjestu, jer, stvari nikada neće doći u red. Čak i ako dođu, pojavit će se nove koje nisu u redu i tako u krug. Taj sam bijeg planirala godinama tako da je zapravo sve već i bilo spremno, samo sam još trebala odlučiti da odem. A to sam i učinila. Odlučila sam da pobjegnem od mjesta koje me guši, mjesta koje nemilosrdno krade moju osobnost i nameće svoju; robotsku, nameće ulogu lutke u kazalištu i tigra u kavezu. Odlučila sam otići s mjesta na kojem se ne osjećam dobro.
Film je završio točno u 01:23, 5.1.2013. Otišla sam u sobu po ruksak i napunila ga najosnovnijim stvarima; hranom, vodom, nešto malo odjeće i malom svotom novca. Nisam imala kod koga otići, to zapravo nisam niti htjela. Htjela sam samo otići na svoj put sama, barem za početak. Ostavila sam roditeljima pismo, poslala poruku najboljim prijateljima i duboko udahnula. Sad ili nikad. Izašla sam tu noć oko pola 3 ujutro i slijedila svoj unutarnji nagon. Nisam znala točno gdje idem, ali sam išla, vođena osjećajem. Išla prema osjećaju pripadnosti i sreće. Upitno je hoću li ga naći, ali barem ću znati da sam pokušala. Tigar je izašao iz kaveza i ide put divljine.

[Ludica]

Nebo je večeras tako oblačno i tamno. Kao da prepoznaje moje misli i moje osjećaje. Njihova predstava odraz je mog unutarnjeg nemira. Nakupljalo se to polako, iz dana u dan, iz sata u sat. Podigla se bura koju je teško utišati. Hoće li se ikada smiriti? Pronaći onu tihu oazu u pustinji? U beskraju svemira?
Ti si tu, ležiš pored mene, ali kao da te nema. Sama sam u svojim mislima. Bojim se i disati preduboko kako te ne bih probudila. Tko zna što se roji u tvojoj glavi. Znam jedino da je u nekom trenutku nestalo razloga za slavlje, za život, za sreću. Ostao je samo nemir. I bol. I strah.
U tom vrtlogu života, shvaćam da smo pogriješili. Zaplovili nekim krivim strujama koje su nas odvele na daleke i nepoznate obale. Izgubili smo jedno drugo. Izgubili smo sebe. Ostala je samo prazna školjka, samo sjena. Privid sreće. Privid koji se odigrava za sve druge. U trenutku kad ostanemo sami, maske padaju i znamo da smo jedno drugome postali stranci. Promijenili smo se.

[Fantine]

„Ima vremena“ pomislit ćeš
puno puta prije nego se opet vidite.
Česta je to izjava kad uzimaš nekoga zdravo za gotovo.
Istina je upravo suprotna,
istina je da nema vremena.
Vrijeme leti
i to nije samo isprazna izreka.
Vrijeme pogotovo leti
onima koji su većinu svog života proživjeli
do vremena kad si ti tek svoj počeo živjeti.

Prije tri godine Božić je izgubio svu čaroliju.
Par dana prije njega
sva djetinja radost
ostala je u prošlosti.

Sljedeći Božić bio je još gori.
Uplašila sam se
da se stvara neka nova tradicija.
Kuću je ispunila tuga,
mogla sam je opipati u svakom kutku.

Došao je i Božić bez novih gubitaka,
ali čar Božića nije se vratio.
Božić prošle godine
bio je samo neradna srijeda.

[Dorian.Gray]

born to be wild

kad sam se tog jutra probudio, odmah sam osjetio nemir. ne nervozu, nego osjecaj kao da sam vec 10 minuta budan iako sam tek podigao stanje iz usnulog u budno. i nije to bilo bez razloga, znao sam da idemo na voznju. kad je 5 minuta nakon mene sisla na parking, nas kawasaki je vec bio spreman i tiho brundao grijuci se u mjestu. nismo nosili nikakvu posebnu prtljagu jer je cijela ideja i bila travelling light.

krenuli smo u 10:30 sa skurinja u smjeru juga i prosli kraj bijele najlonske vrecce koja je vijorila na povjetarcu zaroljena o omaleni zbunj. plan je bio voziti se tako sve do same morske obale i onda zakrenuti u smjeru zapada. uz gromku buku shacalovog ispusnog topa i vidno negodovanje dokonih penzica na klupicama uz cestu, kotrljali smo se prema prvoj postaji svog cilja. pauza je odrađena na gatu karoline rijecke u istoimenom kaficu naziva karolina rijecka. nije da ga posebno volimo, ali tamo se motor moze parkirati uz sam rub kafica sto je zgodno, a i fora je doci u iznosenim jaknama od cordure s maramam oko vrata u teskom cipelama s antikliznom potplatom i s koznim rukavicama medju svu tu sminkersku mladez koja u gucci naocalama i tommy hilfiger trapericama gleda u more i prica o tome kako je sve u kurcu. ja sam pio mali macchiato, a ona nescafe od vanilije. oboje smo zedj utazili vodom s ledom serviranom u coca colinim casama zelenkastog sjaja.

nakon lagane okrijepe prsti su nas vec svrbili i nije bilo druge doli krenuti dalje. cesta je bila pred nama, a vjetar nije bio u kosi (zbog integralnih kaciga s ece r 22-05 sigurnosnim certifikatom), ali smo se osjecali kao da se vijori iza nas. poseban je osjecaj voznje na motoru, zaista poseban i iako su motori jebeno opasna ljubav jer motoristi ginu k’o macke, svima nama koji ih volimo je jasno zasto je to tako. jer nije tu stvar u brzini, barem nije tihoj vecini. stvar je u tome da se putujuci automobilom covjek tijekom voznje uvijek nalazi u svojoj kutiji - u svom “sigurnom prostoru” iz kojeg gleda svijet kroz koji prolazi na nacin kao da gleda africki safari iz svog tv naslonjaca. na motoru se tog luksuza nema. svaka pcela koja udari u tijelo se osjeti, kao i svaki dasak vjetra, miris bora, lavez psa, a o osjecanju ceste da i ne govorim. u kratko, na motoru se putnik krece prostorom, a u automobilu se automobil krece prostorom, a putnik to promatra kroz prozor.

put nas je vodio magistralom prema zapadu. kao i obicno na toj dionici, bilo je par poluopasnih situacija uslijed gustog prometa, jasno iskazivane vozacke nervoze nekad tako tipicne za talijanske gradove, potom za sivi zagreb grad, a sada vec za vecinu gusto prometujucih cesta. no prosli smo te dijelove bez puno stresa sve do krnjeva gdje smo skrenuli desno i nastavili uzbrdo smjeom sjeverozapada. kad smo stigli nadomak malog i neuglednog mjestasca srdoci, moj zeludac je vec pomalo poceo konkurirati buci iz shacala. naime, znali smo od ranije da srdoci u prizemlju jedne bezvezne zgradurine pod neugledim nazivom ex i u dodatnoj kamuflazi sazdanoj od neuglednih stolnjaka i zvucnu kulisu narodnog radija skrivaju restoran s obilnom, finom i jeftinom hranom. njoj je izbor pao na obrocnu purecu salatu koja osim obilja finog povrca i rezanaca od purecih prsa nudi i fantasticne male trokutaste komade tostiranog kruha. ja sam, sasvim ocekivano, narucio spagete na meksicki. kazem ocekivano jer oni sadrze ljut, ali ne preljut, umak od pomidora, komadice feferona i puno usko rezanih murelica pikantne kobasice. pili smo panove radlere s limunom.

nakon rucka, koji je kostao osamdesetak kn, bi se najradije bili zavalili u travu ispod najblizeg cempresa i drijemnuli na sat-dva, ali put je jos bio dug i trebalo je prijeci jos puno milja do odmora. a uostalom, srdoci zaista i nisu mjesto gdje biste se zeljeli previse zadrzavati. posjeli smo, stoga, svoje debele guzice natrag na kawasakijev hrbat (mogao bih se zakleti da sam ga u tom trenutku cuo da je duboko uzdahnuo, ali moguce da to i nije sasvim istinito pa molim publiku da taj dio price uzme s nesto nuzne rezerve) i nastavili u smjeru sjevera.

nesto vremena kasnije, okretanje ulastenih zbica na kawasakijevim kotacima nas je dovelo nadomak krasnog i starog gradica kastva. prema ranijim dogovorima putem maila, face-spacea i mobitela, tamo nas je trebala docekati bliska prijateljica koja je, odnedavno, zivjela u tom dijelicu svijeta. prije toga je jedno vrijeme zivjela na istoku u kineskom zidu, a onda u kosovu na sjeveru opatije, no eto, tada ju je zivot dovukao u kastav, a kako smo znali da nam je to na zamisljenoj trasi puta, vrijedilo je tu cinjenicu i iskorisitit. parkirali smo se ispred ducana na nagnutom trgu na samom ulazu u staru kastavsku jezgru. u nizu kafica smo izabrali drugi po redu. bilo mi je to pomalo cudno jer se je prvi nazivao guitar pa mi se to cinilo logicnim izborom, ali eto, sjeli smo u drugi. taj drugi je imao plakat koji je ukazivao da je u tijeku izlozba mladog umjetnika koji se zove ivo, a izlozba se zove “me myself and art”. i mozda je to prevagnulo (izlozba slika naspram gitaroe koja je u nekoj generalizaciji predstavlja samu glazbu). dok je prijateljica stigla i mi smo stigli pregledati izlozene eksponate. na vecini su bili ljudi koji su sjedili za stolovima u kaficima. to je bilo zanimljivo: doci u kafic i onda promatrati sliku na kojoj su prikazani ljudi kako sjede u kaficu. poput “coffee table book about coffee tables” kozma cramera. neke slike su zapravo bile satovi sto je bilo cudno i podsjetilo me na ove idijotarije da se mobiteli hvale megapikselima, a fotoaparati bezicnim vezama. dugo ocekivani predah smo u hladovini terase tog cudnovatog kafica sa slikama ljudi u kaficu i ponovno pijuckali kavu, svatko po svom gustu. ne sjecam se sto je tocno pila prijateljica, ali se itekako sjecam da sam uz kavu smazao dvije kuglice sladoleda i to jednu od ljesnjaka, a drugu od pistacije. ok, mozda se i ne bih tako jasno mogao sjetiti koje sam kuglice odabrao, ali mi stvar olaksava da uvijek jedem ljesnjak, a ako jedem dvije kuglice, druga je najcesce pistacija. male stvari cine zivot krasnim, a ta kombinacija je jedna od njih. prica za stolom se sjecam u magli jer me preuzela fijaka od voznje, hrane, cuge i slika s ljudima koji sjede u kaficima, ali mislim da se pricalo nesto o prijateljicinim odnosima sa svijetom.

kad smo kretali iz kastva, bio sam vec pomalo umoran i poceo sanjariti o svom mirnom i ugodnom domu. a to je uvijek tako i vecina putnika vam to moze potvrditi: dok ste doma sanjate putovanja, a kad ste na putovanjima, veselite se toplini i ugodi svog vlastitog doma. kontemplirajuci o tim stvarima i o tome kako cu odcepiti sifon u tus kadi, vozio sam nesvjestan ceste koja je vodila na istok i nizala zavoje okruzena listopadnom sumom. iz razmisljanja me prenulo tek priblizavanje viskovu i jos jednoj gradskoj vrevi nakrcanoj automobilima svih boja i oblika koji nikog sa sporedne ceste ne propustaju kao da bi im propustanje znacilo kasnjenje po dijete u vrtic, ili gubitak mjesta u kazalistu. pretpostavljam da svi znate sve o viskovu pa znate da smo morali proci i pored nekolicine narodnjackih klubova ispred kojih su nas, naslonjeni na ogradu, promatrali jarani u trenirkama i s cackalicama u usnama. ok, s motora nisam mogao razaznati cackalice, ali siguran sam da su bile tamo kao sto sam siguran da je cacic sjajan igrac golfa.

dvije tri petlje dalje, skretanje kraj groblja i mjesta su se nastavila neumoljivo nizati: ronjgi, sarsoni, gornja drenova, donja drenova… i napokon, umorni, prasnjavi, s utrnulim prstima na rukama i guzica smanjene osjetljivosti, dovezli smo se natrag na svoj poznati parking. kraj njega je o poznatom malenom zbunju i dalje vijorila zarobljena najlonska vrecica. moj casio g-shock je pokazivao 17 sati. eto sto ti je vrijeme, nakon svih pustolovina se vracamo doma, a ovdje kao da je vrijeme stalo. pa kazu da zivimo zivote u linearnom protoku vremena…

[Rahaela]

Pakiram svoje kofere. Cine se tako mali za sve uspomene koje bih htjela ponjeti sa sobom. Krajem oka hvatam zalosni pogled svoje majke i svoga oca. Tisina para usi, bode srce. U glavi se jos borim sa sobom ne znajuci da li je ovo sto radim doista ono sto bi trebala napraviti. Sumorno podizem svoju torbu. Ljubim malog brata i krenem iz stana u kojem je ostala sva proslost moga postojanja. izlazim na ulice grada, prekrasnog grada, na cijim sam se klupama i zabavljala i plakala. Puse bura, ta ostra divna bura. Prolazeci onom Radunicom, istom Radunicom kojom sam milijun puta prolazila da bi dosla do skole, shvatim kako mi njen mrak sada nekako odgovara. Sjetim se pusenja na igralistu dok sam jos bila klinka, sjetim se prica o ispitima iz matematike, sjetim se svih onih jutra dok sam polu sneno koracala njom. Sada sam kraj rive, gledam te stare gradevine koje, da budemo skroz iskreni, nikad nisam pogledala kao tada. Nisam shvatila koliko su lijepe, koliko su bitni dio tog grada. Kofer ispusta zvukove dok ga vucem po asfaltu koji kud i tamo ima rupu na putu do kolodvora. Imam jos malo vremena. natjeram se da odem do mula, do onog starog glupog svjetionika kojeg nikad nisam vidjela da radi. pogled od tamo je briljantan.

More. Lijepo moje more, od danas ces postati samo moja usputna stanica. Moj dom, ali ne i moja kuca.

Mislim na ono gdje idem, gdje tako nevoljko idem, a moram. Moram zelim li ga vratiti, zelim li uspjeti u onome sto sam naumila. Mislim na njega, njegov zagrljaj, njegov oprostaj. Oprostit ce mi sigurno. Nece dozvoliti da lutam neznanim ulicama sama.
Znam da me voli.

Ulazim u autobus. On krece. Pokusajem cijeli svoj grad uhvatiti pogledom. Napiti ga se jer dusa mi ga je zedna. Odlazim.

Neka nova ulica, novi ljudi, novi mentalitet. Zure, trce, ne staju, ne pričaju, tihi su, vidim da su usamljeni, da su zatvoreni u svoje misli. Odjednom se nađem u nekom drugom svijetu. Svijetu nepoznatih lica, nekih drugih priča. Vadim mobitel i zovem njega. Čekam ga u jednom od tamosnjih kafica. Dolazi. Uhvatim njegov pogled i na trenutak se treznem. Trznem od uspomene i od jeze. Njegove oci koje su me godinama gledale s ljubavlju, sada vise ne sjaje. Nema mog odraza u njima. Nema onog osmijeha koji mi je uljepsavao dane. Njegovo lice je ledeno, gotovo nepomicno. Nema nicega vise u njemu.
Sada vidim. Tek sada vidim da je gotovo. Stvarno gotovo.
On sjeda nasuprot mene, prisiljavajuci me time da i dalje gledam u sve ono sto me razdire. Te usne, te usne nekada su krile sve moje tajne, odavajuci mi istine koje je moje srce htjelo cuti. Pricamo. Tocnije reci, pregovaramo. Od razgovora koji vodimo dize mi se zeludac.

Ovaj koji ispred mene sjedi nije onaj kojeg ja poznam.

Odjednom mi se cijeli ovaj dolazak ucini kao velika greska. Kao dobrovoljno kupljena karta za pakao. Sad je bilo kasno, bilo je kasno za natrag. On govori da odlazi i vec je mrak. Secem iza njega i on potrci na tramvaj. Vrata se zatvore. Jos ga vidim na prozoru. On mene ne gleda. Nakon toliko godina nije se ni okrenuo. On je okrenut prema naprijed, a ja sam ta koja je ostala iza. Ja sam ta koja ga nije mogla uhvatiti kad je potrcao. Ja sam ta koja ga nije mogla pratiti.
Tramvaj krece. Ja ga nemocno pratim pogledom. Otisao je.

Dignem pogled ka nebu. U ovom gradu nema zvijezda. Nema nase zvijezde. Nema ni nas.