Samoubojstvo

[žacko11]

Uzmimo svakodnevne trivijalne primjere iz života,kao individua -dijabetičar,uz dijetnu ishranu,... te pomoću novootkrivenih lijekova,može poživjeti maltene kao i do prirodne smrti. Neka to bude -A.
Imamo slučaj B-čovijek je u mladosti oštetio jetreni parenhim,te su ostale trajne lezije na organu,pošto je ubrao otrovne gljive, "zelene pupare" i večerao ih.Nakon konzumacije,dolazi do teškoga trovanja organa.Takođe, mu je doživotno prepisana dijeta i izbjegavanja bilo kakoga oblika alkohola.

E sada,...fijasko,trigger...životni nepodnošljivi brodolom,...počinju i A i B sa konzumacijom alkohola,cugaju,..tako im je olakšano momentalno,..ne pazi više nit na ishranu,cugaju li cugaju...
Nije li i to samoubojstvo? ...ali,kap po kap?
(primjera imade na stotine).

POzdrav!

[MoruS]

samoubojstvo je na lošem glasu bez razloga. kao što su mnogi rekli u ovoj temi, u tom trenutku je bitan pojedinac
a ne njegovi bližnji koji ostaju bez njega...

usporedba... nogomet igra jako puno ljudi i teško je uspijeti, za neke je dovoljan trud da barem nešto postignu a za neke talent, dok neki imaju oboje i zovu se christiano ronaldo (ili messi) mnogi počinju trenirati iz gušta, nakon toga to postaje ozbiljnije i već se vidi tko moze a tko ne, a tko se treba potruditi...
onda nestane gust i igra se samo za uspijeh. oni koji shvate da ne mogu postići ništa, a nema više ni gušta pa odustanu...

većina ljudi do mladosti a neki i mladost provode u bezbrižnom druženju i radeći ono što je njima po volji, kasnije kad shvate da ne mogu postići ono što žele i
ne uživaju u ničemu, oni odustanu...

samoubojstvo vidim kao neki čin odustajanja, od pojedinca do pojedinca postoje razni slučajevi, mnogi su u krivu, naprave to ishitreno bez podrobnijeg razmišljanja,
a neki su s pravom shvatili da ne mogu uspijeti u "nogometu"..

[DT.T]

Ono što je u našem društvu priznato jest da život ima veću vrijednost od smrti kada su zapravo smrt i život skroz jednaki dok neki čak i zagovaraju da ako postoji jednakost onda se je bolje ubiti
Naravno, ovo nema veze s temom. Tu već dolaze pitanja smisla života.
Ono što bi bilo zanimljivo -> proučavati npr. ljudsku vrstu kako doseže stupanj gdje na biološkoj razini može živjeti vječno. Mislim, bi li izbor samoubojstva bio u njihovim mislima nakon nekog vremena te bi li to bio znak psihičke poremećenosti

[shopgirl]

skroz se slazem tvojim misljenjem.ako razmisljam o smrti onda mi se to cini u stvari bar za mene jedinom opcijom.ne jer zivot presudjujem,znam ga u dobrom i u losem,ne mislim to.to je vise razmisljanje o slobodnoj volji.necu nesto takvo ko iz vedro neba,hocu pod mojom voljom.a moja volja i moj potez su u mojoj odgovornosti i nikom je ne dam,ni sudbini,ni bogu,nicemu.u stvari vise mi djeluje to prirodno nego prirodno umrijeti.mozda je u mojim rjecima,mislima doza narcizma,egoizma ali tako nesto substitucionelno ne mogu dati iz ruke svoje osobne.znam da je vec bioloski covjek vise privrzen
zivotu i da sto dalje zivi.ali zar nema i stanje gdje si sit.imao si novce,ljubav,multiple orgasm,karijeru.sta da dodje jos???i pozarisna predstava je nekad pri kraju i mozda zelim da budem reziser u svemu,reziser od pocetka do kraja.a ako si tako i tako covjek koji dan za dan misli o smislu zivota onda dolazi i do zakljucaka sto mu daju filozofija,metafizika i ostalo.oni kiji ne misle oni ce i zadnji sekund se jos boriti ali nece znati za sta.bez cilja.a smrt je sviju nas cilj i sto prije se snjime pronalazimo i mislimo o njemu to bolje.priprema...........ako je nadjemo i snjom se oprostimo.sg

[tsaric]

Osobno mislim da neću bitno promijeniti nečiji stav prema samoubojstvu, jer sam uvjeren, kao i većina, kako ono mora biti rezultat bolesti i to ne tjelesne, nego duhovne. Nazovimo je depresijom - nije važno - važnije je kako do nje dolazi i kako ona može rezultirati time da si čovjek oduzme život. Kršćanin sam i samim tim, moj život ima za mene viši smisao. Ali što sa ljudima koji nisu i kojima ne možemo objasniti smisao života npr. Kraljevstvom nebeskim?
Uz mnoga pitanja kojima se filozofija bavila kroz svoju povijest, dugu kao i samo čovječanstvo, nalazi se i pitanje o naravnim sklonostima bića.
Pa tako možemo reći da neke sklonosti imaju sva bića, druge samo životinje i ljudska bića, a treće sklonosti ima samo čovjek.
Pojam dobra možemo definirati samo po njegovim učincima kao npr. ono čemu svako biće po svojoj naravi teži, dobro možemo nazvati i svrhom čovjekova života. Ne moramo u ovom nužno gledati Isusa Krista. Dobro je pomagati drugome, dobro je baviti se sportom, dobro je obavljati svoj posao, zbog kojeg će drugima biti bolje. I Aristotel i Toma Akvinski i stoici (npr. CIceron) slažu se oko toga da je naravna sklonost ka dobru prva sklonost koja je zajednička svim bićima. Iz te skolonosti proizlazi sklonost samoočuvanju, koja je zajednička svim živim bićima - sačuvati život i izbjeći smrt.
Da ne pišem o drugim sklonostima, mislim da iz poremećaja sklonosti ka dobru proizlazi deopresija. Dakle, po meni je lijek protiv samoubojstva, dati životu plemenitu i dobru svrhu. Smrt, kao opreka životu, ne može imati dobru svrhu, ukoliko nije ukorijenjena u drugom životu (npr. u Kraljevstvu nebeskom).

Na kraju, da li je čovjek zaista toliko slobodan da može učiniti što god želi, ili je naša sloboda ograničena? Naime, sloboda je bitno ograničena, ako ničim drugim, onda slobodom drugog čovjeka. Iz toga zaključujemo da nikako ne možemo učiniti sve što želimo! Slično možemo promatrati i slobodu na oduzimanje života sebi ili drugome. Istina, čovjekova sloboda može izabrati dobro ili zlo, ali - nije li smisao svijet učiniti boljim?

[džingis_kan]

Zanimljivo je kako zapravo odgoj i kultura utječe na mišljenje jer vi se ovdje raspravljate je li samoubojstvo dobro ili loše, je li racinalno ili uzrokovano psihičkom bolešću i tako dalje, i tako dalje, a u Japanu se samoubojstvo gleda kao čin časti. Po meni je samo to dovoljno da kažem da ne možete govoriti o temi jer je kolektivno usađeno kulturom zemlje, grada, kvarta, kuće u kojoj ste odgajani...

[tsaric]

džingis_kan kaže:

Zanimljivo je kako zapravo odgoj i kultura utječe na mišljenje jer vi se ovdje raspravljate je li samoubojstvo dobro ili loše, je li racinalno ili uzrokovano psihičkom bolešću i tako dalje, i tako dalje, a u Japanu se samoubojstvo gleda kao čin časti. Po meni je samo to dovoljno da kažem da ne možete govoriti o temi jer je kolektivno usađeno kulturom zemlje, grada, kvarta, kuće u kojoj ste odgajani...

OK, ali se ne bih složio sa svime u potpunosti.
Naime, u Japanu, samoubojstvo jest častan čin, ali pod određenim uvjetima i okolnostima. Mislite li da je u Japanu netko tko se objesio radi toga proglašen časnim čovjekom?

Definitivno se ne slažem da određena kultura može promijeniti naš stav o samoubojstvu o kakvom ovdje govorimo.

[džingis_kan]

tsaric kaže:

OK, ali se ne bih složio sa svime u potpunosti.
Naime, u Japanu, samoubojstvo jest častan čin, ali pod određenim uvjetima i okolnostima. Mislite li da je u Japanu netko tko se objesio radi toga proglašen časnim čovjekom?

Definitivno se ne slažem da određena kultura može promijeniti naš stav o samoubojstvu o kakvom ovdje govorimo.

Nije čovjek častan već čin i smatra se da ukoliko je to učinio da mu je to bio očajnički, ali časni čin.

[..anonymous..]

Mene zanima...mislite li da je samoubojstvo moralno? To je stvar koju individualac radi isključivo samome sebi na što po svim moralnim zakonima ima pravo...jer to je njegovo tijelo i njegov život. Ali s druge strane tu su i posljedice koje ono može imati na druge ljude i koje mogu biti ekstremno velike. Doduše njegova je osobna stvar želi li ih izložiti proživljavanju toga ili ne, ukoliko ima bliske osobe. Samo, ovo je stvar gdjese sloboda odlučivanja o sebi i nanošenje boli drugome preklapaju.
Druga stvar je "najbolja" metoda za izvršavanje spomenutog. Naravno da ima pojedinaca sa težim ili lakšim psihičkim problemima te frustriranih osoba kojima je cilj podignuti što veću prašinu oko sebe. Ali, ako bi tražili najefektivniji, najmirniji i najlakši način...po meni bi to bio otrov ili možda ubrizgavanje zraka u žilu.
I za kraj...osuđujete li samoubojice jer nisu bili dovoljno jaki podnijeti teret svog života? Ja, iskreno, ne osuđujem nikoga, jer smatram da možemo osuđivati samo one čiji smo život proživjeli-same sebe. Svaki individualac, na kraju krajeva, različite stvari različito proživljava i shvaća i zbog toga ne zaslužuje biti osuđen.

[MoruS]

..anonymous.. kaže:

Mene zanima...mislite li da je samoubojstvo moralno?.

tko ili što je mjerilo morala ?

većina? zar ćemo demokracijom odlučivati o moralnoj isprvnosti? je li to moralno?

[fotomatik]

MoruS kaže:

tko ili što je mjerilo morala ?

većina? zar ćemo demokracijom odlučivati o moralnoj isprvnosti? je li to moralno?

Moral je izmišljotina dežurnih dušebrižnika koji sebe i svoje stavove smatraju mjeriilom za svijet oko sebe.

Smrt je ionako prirodna, samo se događa iz različitih razloga. A ako život nema smisla, čemu se mučiti? Neki ipak nisu toliki mazohsiti...

[Nadir]

Samoubojstvo je precijenjeno!

[fotomatik]

Nadir kaže:

Samoubojstvo je precijenjeno!

Ne. Život je precijenjen.

[..anonymous..]

MoruS kaže:

tko ili što je mjerilo morala ?

većina? zar ćemo demokracijom odlučivati o moralnoj isprvnosti? je li to moralno?

Da postoji neko opće mjerilo, ni bih to uopće pitala. Eventualno bi nemoralnim nazvala ono što namjerno šteti drugoj osobi, jer mislim da je to objektivno. Ovdje nema izričito točnih i netočnih odgovora, već samo oni koji nam se donekle subjektivno čine takvima. Svaki čovjek individualno ima u sebi neko mjerilo stvari koje smatra manje ili više moralnima. Ono što ja tražim je to individualno mišljenje.

[shopgirl]

prije mislim da je zivot precijenjen.mi zivimo sami za sebe i umiremo sami,nema tu kolektivnog umiranja.odakle onda moral da se tu uplece???mislim na kraju da su samoubice donekle i najveci romanticari i mozda vise vole zivot nego drugi.samo su shvatili prije smisao koga nema jer je sve under the time.svaki sekund sto zivimo je jedna sekunda vise sto idemo six feet under.tu isto ne mozemo da se suprostavimo,to nam je prirodno.

[fotomatik]

shopgirl kaže:

prije mislim da je zivot precijenjen.mi zivimo sami za sebe i umiremo sami,nema tu kolektivnog umiranja.odakle onda moral da se tu uplece???mislim na kraju da su samoubice donekle i najveci romanticari i mozda vise vole zivot nego drugi.samo su shvatili prije smisao koga nema jer je sve under the time.svaki sekund sto zivimo je jedna sekunda vise sto idemo six feet under.tu isto ne mozemo da se suprostavimo,to nam je prirodno.

I neki smatraju samoubojice kukavicama. Nisu oni kukavic, štoviše oni su izuzetno hrabri ljudi. Treba hrabrosti za skočit sa zgrade bez padobrana. Ili se bacit pod vlak. Ili si pucat u glavu... i tome slično.

[shopgirl]

da neko bude kukavica ko daje svjesno zadnju odu i zivotu i smrti i to u punoj svjesti.zato kazem ljubav .iz ljubavi se nekad isto napusta da bi drugog spasio,zvuci paradoksno,ali isprobano i zivljeno.i zato se smrti moze i dostupiti punim srcem.......

[..anonymous..]

fotomatik kaže:

I neki smatraju samoubojice kukavicama. Nisu oni kukavic, štoviše oni su izuzetno hrabri ljudi. Treba hrabrosti za skočit sa zgrade bez padobrana. Ili se bacit pod vlak. Ili si pucat u glavu... i tome slično.

To rade zato jer ponekad treba puno više hrabrosti za ostati na životu.

[shopgirl]

zivot tolika borba da tako mislis.pa onda ti je i ova i ona opcija bullshit.onda se bolje pitaj ko upravlja tvojim zivotom da jest kako jest.zivot bi trebao da bude maksimalno slobodan kao i slobodna zelja za umrijeti.strah je ljudi od umiranja,ne od smrti same kao i od zivljenja a ne od zivota.

[fotomatik]

..anonymous.. kaže:

To rade zato jer ponekad treba puno više hrabrosti za ostati na životu.

Misliš na kvazi-moralni mazohizam?