Zen-priča iz stvarnog života

[Jednostavko]

volver kaže:

Nećemo pretpostaviti Boga kao Biće već se vratimo "konceptu" gdje Oko Bitka gleda.

Pitanje bilo mala "zamka".

To je to. Božansko u čovjeku.

Samo nisam znao za etimologiju. Dobro se uklapa.

[Volver]

Jednostavko kaže:

Pitanje bilo mala "zamka".

Aha; tako znači. ))

[Jednostavko]

Jednom sam se uvečer biciklom vraćao iz kupovine. Vrijeme je bilo hladno a ceste poprilično mokre od nedavne kiše. Kad sam se našao u jednoj sporednoj ulici iznenada je posvuda nestalo struje, a što je najgore nisam imao ni svjetlo na biciklu. Vozio sam polako dalje iako nisam skoro ništa vidio ispred sebe. Iznenada čujem nečiji glas: "Kud ćeš u kurac!". I naletim na čovjeka. Obojica smo pali jedan blizu drugoga. Ono što me je najviše začudilo, čovjek uopće nije bio ljut na mene, nego mi je još pomogao pokupiti stvari koje su mi popadale iz torbe. Ja sam mu se, naravno, ispričavao, ali on na to nije obraćao pažnju nego je samo nešto mrmljao da sam mu sjebo hlače. Dalje sam gurao bicikl a on je hodao pored mene jer se morao ići kući presvući. Usput smo nešto razgovarali i razišli se kao da smo drugari. Vani je bilo toliko mračno da ja tog čovjeka kasnije, čak i da sam ga sreo, ne bih mogao prepoznati.

[Jednostavko]

Možda sam već malo dosadan s tim pričicama pa ću samo još jednu.

Prvi put sam se zaljubio kad sam išao u četvrti osnovne. Ona je išla u treći. Jednom sam je pratio kad se vraćala iz škole hodajući desetak metara iza nje. Zanimalo me je gdje stanuje. Ušla je u jednu zgradu a ja sam se dvoumio da li da idem dalje ili ne. Tada opazim svog najboljeg prijatelja kako stoji pored jednog drveta. Ja mu priđem i pitam ga što radi tu, a on mi prizna da je i on zaljubljen u tu istu curu. Složili smo se da je prijateljstvo ipak važnije od ljubavi i da ćemo njoj prepustiti izbor. Ona nije izabrala nijednoga, pa smo nakon nekog vremena odlučili da je više ne spominjemo.

[coma black]

Jednostavko kaže:

Možda sam već malo dosadan s tim pričicama pa ću samo još jednu.
...

Nisi! Piši i dalje.
Ja nemam pričicu, samo pohvale za temu. Baš me razveselila.

[Jednostavko]

coma black! kaže:

Ja nemam pričicu, samo pohvale za temu. Baš me razveselila.

Drago mi je što te je razveselila. Ipak, nije mi to bila glavna namjera. Svaka od ovih pričica jest (ili bi trebala biti) zorni prikaz neke životne istine. Pa zašto ne i kroz smijeh?

Sjetim se one Džubranove: "Očuvaj me od mudrosti koja ne plače, filozofije koja se ne smije i veličine koja se ne klanja pred djecom."

Kao što sam u uvodnom postu rekao: "Ponekad nas naizgled nevažne sitnice navedu na razmišljanje o važnim stvarima". Ja sam imao dosta takvih doživljaja pa sam neke želio podijeliti s drugima. Želja mi je bila da se i drugi forumaši uključe. Ovo nije moja tema. Ja sam je samo otvorio.

[Volver]

Jednostavko kaže:

Jednom sam se uvečer biciklom vraćao iz kupovine. Vrijeme je bilo hladno a ceste poprilično mokre od nedavne kiše. Kad sam se našao u jednoj sporednoj ulici iznenada je posvuda nestalo struje, a što je najgore nisam imao ni svjetlo na biciklu. Vozio sam polako dalje iako nisam skoro ništa vidio ispred sebe. Iznenada čujem nečiji glas: "Kud ćeš u kurac!". I naletim na čovjeka. Obojica smo pali jedan blizu drugoga. Ono što me je najviše začudilo, čovjek uopće nije bio ljut na mene, nego mi je još pomogao pokupiti stvari koje su mi popadale iz torbe. Ja sam mu se, naravno, ispričavao, ali on na to nije obraćao pažnju nego je samo nešto mrmljao da sam mu sjebo hlače. Dalje sam gurao bicikl a on je hodao pored mene jer se morao ići kući presvući. Usput smo nešto razgovarali i razišli se kao da smo drugari. Vani je bilo toliko mračno da ja tog čovjeka kasnije, čak i da sam ga sreo, ne bih mogao prepoznati.

Razmišljam, što bi bilo da je bio mrak kada sam ne opazivši (ali usred bijela dana) vozeći se prilaznom cestom ka garaži, automobilskom gumom nagazila u jednu rupu na cesti ispunjenu vodom, baš u trenutku kada su tuda, trotoarom, prolazile jedna starija gospođa (po svoj prilici majka) i mlađa (kćer) pod ruku, kada ih je usljed te nezgode voda iz rupe obilno zapljusnula toliko da su ostale šokirane kao i ja, iako sam odmah zaustavila automobil i izašla ispričavajući se "do neba" ali je njihov bijes bio takav da mi je najbolje bilo skloniti se čim prije i maknuti im se s očiju, i da na primjer tada nisu radila ni svjetla na mom automobilu.
Da li bi reakcija bila ista? Da li bih uopće i opazila da sam ih zapljusnula? Nekako mislim da mrak, u kojem je čovjek pomalo bespomoćan, učini i da naše reagiranje bude drugačije jer mrak (usljed naglog nestanka struje) mu dođe kao neka "olakotna okolnost" (kao što se ljudi drugačije ponašaju u izvanrednim situacijama, bivajući solidarniji i tolerantniji prema "sudarima" jednih s drugima ili jednih o druge, dok nam u uobičajenim, normalnim, svakodnevnim i poznatim, manje-više predvidivim situacijama, može zasmetati i svaka "sitnica").

[Jednostavko]

U mladosti sam jedno ljeto živio usamljenički. Dosta sam čitao. Prijatelj iz Splita pozvao me je u goste. Kad sam stigao kod njega on je sve unaprijed isplanirao što ćemo raditi. Želio mi je što više toga pokazati. Vodio me kod nekih svojih neobičnih prijatelja (jedan je bio budist i vegetarijanac, drugi neki vinopija, kod trećeg smo igrali šah). Onda me vodio u neki skupi hotel da vidim "budžovane". Navečer u neki disko gdje su svirali isključivo stare stvari. Pa kasnije čak i u noćni klub samo za odrasle. Sutradan smo išli motorom na Klis. Govorio mi je da je to njegov stil života. Iskoristiti vrijeme. Živjeti "intenzivno" (tako se izrazio). Drugi dan popodne sjeo sam u vlak i otišao. Kad sam se vratio kući uzeo sam jednu dobru knjigu u ruke i bio sam sretan.

[krena]

Istinita priča:

Jedna majka ima curicu od 4 godine, ali ova ne žeči jesti. Vrlo je mršava i majka ima muke da ju nahrani.
Jedan dan joj daje kašu od špinata s vrhnjem. Curica svaki zalogaj uzima s gađenjem.
Majka ju nagovara na sve moguće načine.
I onda joj izleti: "jedni jer ćeš umrijeti od gladi"
A curica na to : "neću , ja sam nova"

[LisenSvihPrava]

Jutro , buđenje kao i obično , usvajanje novih praksi, pomalo hladnjikavo
Hodanje po svojim mislima , odjednom kao da me nešto tjera da dignem pogled , malo iznad mojeg perifernog vida ,tamo gore , između dvije zgrade . oblaci gibaju se nizgled polaka , no dosta brzo . Oh tu sam sada (prestao hodati po mislima , tu sam živ sam , dišem hodam )

Čekam travaj s lijeva zgodna cura (paf , tu sam, hvatam se kako se šepurim )

Sjedam vozim se razmišljam kako prizvati trenutak lucidnosti ,svijesnosti ,bivanja sada . Odjednom toplina s moje lijeve strane tamo gore . Iza oblaka veliko Sunce nazire Grije me . ahhh toplo . Živ sam tu sam

[Mannaz]

Sve pohvale za temu, baš mi je dobro došla da me zagrije oko srca i razveseli.
Trenutno nemam ništa za ponuditi, ali računam da ću se već sjetiti nečega i podijeliti.

[Jednostavko]

Hvala Mannaz! I svima drugima koji sudjeluju i čitaju.

Prvi snijeg! Volim te promjene u prirodi. Kao da nam kaže: "Učini i ti nešto prvi put!".

Neki dan u prolazu susretnem poznanika kojega nisam vidio godinama. Pozdravimo se, a ja ga pitam: "Kako si?". On se smijulji i kaže: "To je pitanje na koje se ne očekuje odgovor." Oneraspoložio me s tom svojom izjavom, pa sam se na brzinu ispričao i otišao.

[Volver]

Jednostavko kaže:

Neki dan u prolazu susretnem poznanika kojega nisam vidio godinama. Pozdravimo se, a ja ga pitam: "Kako si?". On se smijulji i kaže: "To je pitanje na koje se ne očekuje odgovor." Oneraspoložio me s tom svojom izjavom, pa sam se na brzinu ispričao i otišao.

Mora da se taj znanac malo filozofski priučio pa mu se sve pomiješalo.
)
Kod P. Brucknera ima jedno maleno poglavlje koje govori baš o pozdravu "Kako ste?"
Ali takvom filozofiranju ovdje nema mjesta obzirom na situaciju, kontekst i uopće smisao za razlikovanje (a i malo interpersonalne inteligencije, znancu, ne bi bilo na odmet) onog usputnog "kako ste'" na koje se i ne očekuje odgovor od pravog istinskog zanimanja i pitanja motivirana takvim interesovanjem.

Jasno da te oneraspoložio.
Ja sam jednom svojoj jetrvi poklonila ruž za usne a ona ga je pogledala i rekla "poklonjenom konju se ne gleda u zube".

[Jednostavko]

volver kaže:

Mora da se taj znanac malo filozofski priučio pa mu se sve pomiješalo.
)
Kod P. Brucknera ima jedno maleno poglavlje koje govori baš o pozdravu "Kako ste?"
Ali takvom filozofiranju ovdje nema mjesta obzirom na situaciju, kontekst i uopće smisao za razlikovanje (a i malo interpersonalne inteligencije, znancu, ne bi bilo na odmet) onog usputnog "kako ste'" na koje se i ne očekuje odgovor od pravog istinskog zanimanja i pitanja motivirana takvim interesovanjem.

Dobro si uočila tu razliku. Filozofija je malo složeniji pojam od memoriranja dosjetki za "praktičnu" upotrebu.

volver kaže:

Ja sam jednom svojoj jetrvi poklonila ruž za usne a ona ga je pogledala i rekla "poklonjenom konju se ne gleda u zube".

Ja to zovem bezobrazluk. Ako ne kažeš "ha-ha" onda nemaš smisla za "šalu". Sitna lukavstva sitnih duša. To je kao da grobaru kažeš "Tko pod drugim jamu kopa sam u nju pada".

[Volver]

Jednostavko kaže:

Dobro si uočila tu razliku. Filozofija je malo složeniji pojam od memoriranja dosjetki za "praktičnu" upotrebu.



Ja to zovem bezobrazluk. Ako ne kažeš "ha-ha" onda nemaš smisla za "šalu". Sitna lukavstva sitnih duša. To je kao da grobaru kažeš "Tko pod drugim jamu kopa sam u nju pada".

Dobro kažeš. Na ovakve primjedbe - dosjetke, poput ove tvog znanca i u mom primjeru doista se dotičnima nema što reći - ostaneš bez komentara, a normalno i da te oneraspolože.

[Volver]

Dvije starije gospođe, dok sjede malo podalje od mene, ali dovoljno blizu da ih čujem.

Jedna nešto priča drugoj. Ova, prva, kaže neka joj ništa ne priča jer je ona gluha i ne čuje je.
Druga gospođa joj kaže da nikada ne bi rekla da je ona gluha.
-Što kažeš?, pita ova.
"NIKAD NE BIH REKLA DA SI GLUHA!", viče druga gospođa na sav glas naginjući se što bliže prema ovoj prvoj.

[Jednostavko]

volver kaže:

Dvije starije gospođe, dok sjede malo podalje od mene, ali dovoljno blizu da ih čujem.

Jedna nešto priča drugoj. Ova, prva, kaže neka joj ništa ne priča jer je ona gluha i ne čuje je.
Druga gospođa joj kaže da nikada ne bi rekla da je ona gluha.
-Što kažeš?, pita ova.
"NIKAD NE BIH REKLA DA SI GLUHA!", viče druga gospođa na sav glas naginjući se što bliže prema ovoj prvoj.

Smiješna je i neobična ova tvoja priča. Po čemu je ova druga zaključila da "nikad ne bi rekla" i zašto prva postavlja pitanje kad ionako ne čuje i zašto druga odgovara kad zna da je prva ne čuje?

Kad sam već komentirao dodat ću i ja jedno svoje sjećanje iako nema veze s tvojom pričom.

Kad sam bio dječak imao sam vjeronauk u crkvi. Nekoliko dana prije Uskrsa rješavali smo neki test. Prije nego što smo počeli odgovarati na pitanja svećenik nam je rekao da će trojica najboljih dobiti nagrade. Prva nagrada je bila ilustrirana Biblija, druga drveni križ, a treća velika čokolada. Ja sam dobio drugu nagradu. Nakon vjeronauka sam se susreo s dječakom koji je osvojio čokoladu i predložio trampu. Nije htio. A ja sam krenuo kući noseći svoj križ.

[Volver]

Jednostavko kaže:

Smiješna je i neobična ova tvoja priča. Po čemu je ova druga zaključila da "nikad ne bi rekla" i zašto prva postavlja pitanje kad ionako ne čuje i zašto druga odgovara kad zna da je prva ne čuje?

Kad sam već komentirao dodat ću i ja jedno svoje sjećanje iako nema veze s tvojom pričom.

Kad sam bio dječak imao sam vjeronauk u crkvi. Nekoliko dana prije Uskrsa rješavali smo neki test. Prije nego što smo počeli odgovarati na pitanja svećenik nam je rekao da će trojica najboljih dobiti nagrade. Prva nagrada je bila ilustrirana Biblija, druga drveni križ, a treća velika čokolada. Ja sam dobio drugu nagradu. Nakon vjeronauka sam se susreo s dječakom koji je osvojio čokoladu i predložio trampu. Nije htio. A ja sam krenuo kući noseći svoj križ.

I sve do dana današnjeg... (nosiš svoj križ). (Šalim se) )
Ja sam opet kao djevojčica takmičila se u uličnom crtanju. To je bilo nešto tradicionalno za učenike prva četiri razreda osnovne škole.
Ulica bi bila išpartana kvadratima a svaki je kvadrat pripadao po jednom takmičaru. Unutra bi on kredama u bojama slikao nešto po slobodnom odabiru. Trotoari ulice bili bi ispunjeni publikom.
Ja sam crtala "curu" (to mi je bila specijalnost - ono, prvo crtaš frizuru - dvije valovite linije pa onda ostalo ) - bila sam prvi osnovne). Iako sam se svojski trudila, nisam osvojila nikakvu nagradu već samo utješnu - vrećicu bombona. Ali nisam bila osobito sretna zbog tog. Valjda zato što je bila - utješna.
Nije mi se sviđao taj "koncept", makar samo intuitivno tada.

A ovo s ove dvije gospođe, pa u tome i jeste smiješnost i neobičnost.
Gospođa koja je gluha (ne čuje (ili bar jako slabo čuje) bez slušnog aparata a tad ga nije imala)), izvijestila je drugu neka joj ne priča jer je gluha i ne čuje je. A ova nikad ne bi rekla da ona ne čuje, jer joj nije izgledalo tako - kao da ne čuje.
I kad joj je to rekla, ova je pitala - šta kaže? )) A ona "NIKAD NE BIH REKLA DA SI GLUHA!", što je posebno smiješno, uopće - ta situacija.

Ali ima i nastavak.


(možda je gospođa koja ne čuje u međuvremenu stavila slušni aparat, ne znam)

Rekla je kako dugo nije htjela ni pred drugima ni samoj sebi priznati da ne čuje, dok joj jednom zet nije rekao: "Punice, bome Vi ništa ne čujete", e, tad se zabrinula.
I rekla da je otišla ljekaru.
"Otišla si ginekologu?", pita druga gospođa.
"Ma kakvom ginekologu, ljekaru za uho grlo i nos!".
E sad, postavilo bi se pitanje - koja gospođa zapravo ne čuje, ili obje podjednako? )
Ali druga u međuvremenu dodaje: "Znaš da se za sve prije išlo ginekologu".

) Starost.

[Volver]

Na ovom topicu ja još nisam napisala zen priču. Svjesna sam. Pa da ne iznevjerim običaj, evo i još jedna crtica:

Moja prijateljica, dok je prelazila ulicu koja nije prometna, ta ulica je više prilaz, vodi do gradske garaže a ona je prelazila idući ka zgradi gdje radi.
Gotovo "niotkuda" pojavio se automobil (koliko se sjećam iz njene priče, išao je u rikverc) i naletio na nju, doslovno je izbacujući iz cipela.
Mladi muškarac koji je bio za volanom, izletio je iz auta, prišao joj pomažući joj, pitajući da li se ozlijedila (nije bilo ništa ozbiljno), skupljajući zajedno s njom papire koji su joj se razletjeli iz fascikle, dok je ona siktala po njemu, tražeći cipele, a on je onda podigao i na rukama ponio u obližnji kafić.
Što je sve bilo i kako, ne znam, ali su prilikom tog susreta kad je on "izbacio iz cipela" dogovorili "sudar".
Sljedeći susret.

)))

[Della17]

Ne znam jel ZEN priča, al je priča koju sam poželjela ispričati;

Kao mala sam u ljetnim noćima bez mjesečine, obožavala promatrati zvjezdano nebo.
Satima...
Bilo je to vrijeme kad se iz moje "mahale" svaki put kad je bilo vedro mogao vidjeti Mliječni Put.
Nije mi bilo ničeg ljepšeg/interesantnijeg na svijetu i zavodnički tajnovitijeg od tih malih izleta u osamu, pod zvjezdanim nebom.
Sjećam se tišine "prošarane" javljanjem zrikavaca, mirisa trave i kako sam uživala ležati na leđima i puštati da me prizor od kojeg mi je zastajao dah, "izvuče van"...
Probudi u meni osjećaj neizrecivog ganuća, osjećaj da mi je sve u što gledam, u spoznajnom smislu - TU, "na dohvat ruke"...al mi uvijek nekako pobjegne.
Uvijek blizu/"iza ćoška", no nikad u potpunosti u dosegu.
Kao da rukama pokušavam uhvatiti vlastitu sjenu.

Znala bi doslovno zadrhtati pred perspektivom koja se nakon nekog vremena otvarala...kad bih uistinu postajala svjesna u što u stvari gledam;
Beskonačnost ispunjenu nepojmljivo dalekim svjetovima...razasutima posvuda uokolo moje malenkosti.
Poput hodača po žici koji je na trenutak zaspao, pa se opet probudio iznad provalije od čije dubine mu klecaju koljena, i sad se grčevito drži za konopac koji mu život znači...a ja za busenje trave, livade na kojoj ležim.

Osjetila sam tada da Bog postoji i da je u stanju otvoriti moje srce.

Često se sjetim tih izleta, s nadom da ću biti u stanju evocirati taj trenutak/unutarnje stanje.
Činim to i sad...dok ovo piše.