Natrag   Forum.hr > Društvo > Usamljena srca

Usamljena srca Lonely Hearts Club Band
Podforumi: Druženje forumaša

Zatvorena tema
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 25.12.2011., 20:06   #421
Drolja je bježala od mene, morao sam prihvatiti igru ako ju želim pojebati. Trčao sam uskim hodnicima po postrojenju, nju nisam mogao ugledati, ali na trenutke sam vidio njenu sjenku kako treperi na lošoj rasvjeti. Miris feromona je bio u zraku i nisam mogao pogriješiti smjer.
Greškom ili namjerno, završila je u slijepom hodniku na čijem kraju je bila samo jedna prostorija.
Crvena lampica je svijetlila iznad vrata, ali bilo je prekasno da bi me zablokirana vrata zaustavila. Zaletio sam se i dvijema nogama razvalio vrata, popustila su kao da su od papira a ne od metala.

Gledala me je pohotno znajući što slijedi. Izazovno je siktala zov na parenje, kao da već nisam bio dovoljno uspaljen...
Primaknuo sam joj se i osjetio njen topao dah na licu, bila je iznenađujuće visoka za ženku. Odjednom me ogrebala po licu. Osjetio sam kako mi krv puni rasplodne udove i kako mi oba srca brže kucaju. Drolja je znala kako utječe na mene i nastavila je besramno siktati. Kandže su iskliznule iz vrhova mojih prstiju i poderao sam joj uniformu. Na par mjesta sam ju i ogrebao, vidjele su se točkice krvi kako izbijaju na površinu. Primio sam joj sve 4 ruke i svojom masom ju odgurnuo na obližnji kontrolni stol. Ostalim rukama sam uvijao njene osjetilne bradavice znajući kako to najviše voli. Otimala se ali tek toliko reda radi, u očima joj se vidjelo što želi. Ispraznio sam na brzinu mjehur po njoj kako bih ju pripremio, te kako bi se njeni jajovodi otvorili, poput malih usta gladnih mog sjemena. Nismo službeno spareni, predaleko smo od mjesta gdje bismo to mogli učiniti, ali ponašao sam se kao da jesmo. Napunio sam joj istovremeno obje rupe svojim rasplodnim udovima, mogućnost da zanese mi je bila zadnja na pameti iako je bila velika vjerojatnost za to.
Nakon par minuta snošaja počela se koprcati i bacakati, njene duge ruke su lupale po komandama na stolu, čuli su se i zvuci alarma u pozadini ali ništa nam nije dopiralo do mozga, sve je moglo čekati da svršimo.

Ležala je nepokretno na stolu, kao da je u polusnu. Onemoćalo sam kliznuo u obližnji stolac i koncentrirao se na usporenje rada srca i preraspodjelu krvi po ostalim udovima. Njen umoran pogled je nefokusirano klizio po zidovima na kojima se nalazio niz monitora. Odjednom je širom otvorila oči i vrisnula.
Okrenuo sam glavu, ugledao ono što je i ona vidjela, te su mi srca na trenutak stala od straha. Slučajnost je htjela da njena ruka koju je nekontrolirano bacakala poremeti sigurnosni sustav reaktora elektrane. Zvuk alarma je u trenutku iz pozadine došao u prvi plan.
Višegodišnji trening se pokazao efikasnim, brzinom za koju nisam znao da ju posjedujem skočio sam do glavne kontrolne ploče, te unio sekvencu izolacije preopterećenog niza reaktora. Znao sam da je eksplozija neminovna, no uz malo sreće biti će ograničena na samo dio sustava...

Marko je grickao vrat Petri dok je ona lagano stenjala. Istovremeno joj je mijesio guzove dok su mu glavom prolazile pohotne misli.
Nakon dugog čekanja došao je njegov trenutak. Stari mu je posudio auto te je konačno mogao odvesti Petru negdje na osamu. Ležali su na ručniku, usred malog proplanka kojeg je okruživala šuma. Išao je tri vikenda pješice na Sljeme kako bi našao idealno mjesto na osami. Nije htio da im prvi puta bude u autu. Postojala je mogućnost i da netko naleti ali ga nije bilo pretjerano briga, dovoljno je čekao na gubitak djevičanstva. Ima 24 godine, već 6 mjeseci je sa njom i strpljenje mu je bilo opasno blizu kraja. Skinuo joj je vlažne gaćice. Sa suknjom, majicom i grudnjakom se nije htio zamarati, bar ne ovaj prvi puta. Osjećao je vrućinu i počeo se lagano znojiti. Na brzinu je spretno stavio kondom, isplatilo se vježbanje u 4 zida, to je bilo to - trenutak kad će postati muškarac. Zatvorio je oči i pustio da ga ona rukom vodi prema cilju o kojemu mašta već mjesecima. Toplina koja mu je dolazila iza leđa je postala još jača. Takva da nije mogao nastaviti.
Okrenuo se prema nebu ali je intenzivna bijela svijetlost ispunila njegovo cijelo vidno polje i uzrokovala nezamislivu bol u očima. Otvorio je usta kako bi vrisnuo, ali već je bilo kasno, idući trenutak progutao ga je plamen.
Sunce je postalo supernova. Vatrena kugla nezamislive temperature je progutala Zemlju, te se nastavila širiti dalje prema vanjskom dijelu sunčevog sustava.

Grašci crvenog znoja su mi tekli niz lice i ruke su mi se tresle dok sam promatrao reakciju. Srećom je samo minimalni dio sustava nastradao i reakcija se nije proširila na ostale. Moglo je ispasti daleko gore, možda čak i uništiti većinu sustava. Sjeo sam natrag na stolac i ispružio noge na sve strane, sa dugačkim uzdahom olakšanja.
Možda dobijem opomenu, ali bar neću dobiti otkaz. Što je tisuću sustava od ukupno par stotina milijardi u ovoj spiralnoj elektrani...
__________________
Old school.

Zadnje uređivanje Faca5 : 25.12.2011. at 20:18.
Faca5 is offline  
Old 25.12.2011., 22:29   #422
- "Čestitamo, upravo se osvojili putovanje na prekrasan karipski otočić, možete li doći u ponedjeljak po karte za avion?" - potiho govori glasić s druge strane telefona, a ja presretan počnem vrištati od sreće toliko da je moja cura pomislila kao da me netko kolje. Dotrčavam do nje, govorim joj prekrasne vijesti i od silnog uzbuđenja zaboravim kud trebam otići po karte i kud idemo. Žurim natrag do telefona zovem, tražim informaciju gdje i kad da dođem po karte i sve se nekako dobro završi, mada sam mogao lako ostati bez njih.

Prođe tako vikend spremajući se za dalek put sa svojom dragom i dođe taj dan kada krećemo na jedan pošten odmor i da se zajedno zabavimo.
-Jesi uzbuđena prije leta? - pitam ju.
- Uh, ni sam ne znaš koliko! Jedva čekam vidjeti sve one plažice na slikama iz prospekta, da legnemo na ležaljke, pijuckamo kokteliće, uživamo zajedno na Suncu i u karipskom moru.
Tad nas prozove naš vodiš i gdje okuplja nas nekoliko parova koji su također dobili istu nagradu. Smještamo se u avion, dalek je put, ali vrijedi to izdržati dok ne sletimo na taj zemaljski raj usred Kariba.

Nakon desetak sati leta, napokon slijećemo u zračnu luku na jednom malom otočiću. Iz zraka mi se činilo kao da neće imati dovoljno piste da sleti, ali eto, ipak smo nekako sletjeli, pokupili smo svoju prtljagu i uputili smo se prema hotelu. Vozeći se kroz grad do našeg hotela, vidjeli smo kako se s razlogom taj otočić zove zemaljskim rajem. Ugodna atmosfera, prekrasni i susretljivi ljudi, veseli, djeca kako se igraju na cesti, ma nešto prekrasno, neopisivo. Dolazimo do hotela, uzimam torbe i sa svojom curom krećemo prema svojoj sobi. U predvorju hotela nas zaustavlja vodič govoreći nam da se nađemo oko 8 sati navečer i da imamo zabavu tu u hotelu, nama kao dobrodošlica, te da dođemo, bit će gost iznenađenja.

Došla je večer, zabava počela, gost iznenađenja je bio Josip Katalenić što me duboko razočaralo i jedini način je bio da se napijem kako bih ga mogao lakše slušati, ali ni to nije puno pomoglo. Sav nezadovoljan njegovom pojavom, dižem se iz svog stolca, krećem prema pozornici, pokušavam se nekako popesti i tako dođem do njega, mumljam nekaj nerazumljivo i u tom trenu ga gurnem s pozornice među napaljene klinke kaj su vrištale u prvom redu. Nastane kaos i tad me uhvati moja cura, ispričavajući se ljudima kako nije bilo namjerno (mo'š mislit ) i odvodi me do WC-a da se malo dovedem u red i da me odvede u krevet na spavanje. Dolazimo do WC-a, a tamo strašan prizor. Na podu leži neka djevojka u polusvjesnom stanju, s malo krvi po licu, pomislih, možda je i ona malo više popila, pa se udarila i pada na pod. Odmahujem rukom govoreći svojoj curi da je žena dobro i da joj nije ništa i uputih se prema sobi, ne sluteći što me čeka kad se probudim.

Budim se ujutro, glava puca, svaki šum zvuči kao da netko motorkom pili drva i to milimetar od mojih ušiju. Dižem se iz kreveta, gledam, gdje mi je cura i sjetim se da je možda otišla na doručak dolje u restoran i da me sigurno čeka s prodikom oko sinoćnjeg pijanstva. Prolazim hodnikom vidim, razbacane stvari posvuda, nema nigdje nikoga, kao da su svi pobjegli nekud. U tom trenu čujem glas s razglasa od nekog lika koji me vidi kroz sigurnosnu kameru i koji kaže da hitno dođem do plaže u jedan bungalov i da su tamo svi ljudi s mojeg kata i da su ostali jednostavno nestali. Gledam u kameru i mislim si, pa nije valjda da mi se pričinjava i tad čujem jedan glas, glas od kojeg mi se ledi krv u žilama. Pogledam iza sebe, a ono Josip Katalenić u obliku zombija, sav nekako iskrivljen, spržen i kreće prema meni sa ostalim zombijima koji su mu bili prateći bend. Ni pet ni šest počnem trčati prema liftu kao nikad prije, pokušavam im pobjeći, ali prokleti Katalenić kao da je dobio sposobnost da trči kao sprinter i pokušava me uhvatiti. Dotrčavam do lifta, mahnito stišćem gumbe samo da se vrata zatvore i da što prije pobjegnem to onog bungalova. Najednom, lift stane, čujem lupkanje s druge strane i kako pokušavaju otvoriti vrata od lifta. Sav u panici, misleći da su me zombiji uhvatili, pokušavam ih odbiti i odjednom se vrata naglo otvore i tad dobijem jedan jako bolan udarac u glavu od kojeg sam se onesvjestio.

Nakon nekog vremena, otvaram oči, vidim svijetlo koje je upereno u mene, čujem glasove koji govore da me zatuku, jer možda sam zaražen, da se neću pretvoriti u zombija. Počnem se braniti, pokušavam pobjeći, ali vezan sam. Vičem, zovem Tamaru i u tom trenu se ona pojavljuje, grli me kao da me dugo nije vidjela, pokušava me odvezati, ali ostali ne daju. Krenu me ispitivati tko sam, otkud sam, dal osjećam nekakve promjene i nekako ih uvjerim da sam dobro, da nisam zaražen.
- Dobro, što se dogodilo? Gdje su svi nestali? Kakve su ono spodobe bile u hotelu? - pitam sto pitanja, a odgovor nigdje. Odgovor je bio samo jedan, da su postali zombiji i da je cijeli otok zaražen. Oblije me hladan znoj, Tamara me pita što mi je, ja sav od straha ne mogu progovoriti riječ, tresem se kao da je naglo došla zima na taj otok, osjećam da nam se nešto približava. Bum! U vrata bungalova udara neki ogroman zombi, čujem vrištanje vani, pokušavaju se probiti do nas, da nam okončaju živote, da nas zaraze. Ja grlim Tamaru, govorim joj da će sve biti u redu, da ćemo se spasiti nekako i jednostavno od straha nismo znali što napraviti. Ali to se danas neće dogoditi, sva nada danas nestaje i tom trenu, probili su se unutra, krene kaos, ljudi počinju vrištati boreći se svim snagama. Hvatam Tamaru za ruku, počnemo bježati prema kupaonici od tog bungalova, zatvaramo se unutra pred zombijima, držimo vrata da ih ne probiju, ali uzalud.

- Volim te - rekao sam joj to iz dubine svoga srca, a ona u tom trenu počne me grliti i ljubiti, govoreći kako me voli i kako je sretna što me ima i da će ostati uz mene do kraja. Probijanje je sve jače, sve žešće, pokušavaju nas se dohvatiti, kraj je sve bliže, zagrlim Tamaru i poljubim je nježno i puštam kvaku s vrata. Sva sila zombija koji su navrli kroz vrata upada u tu kupaonicu, hvataju nas, mi se pokušavamo braniti, ali to nije moguće i samo smo se prepustili njima, da dovrše svoj posao i da i nas pretvore u zombije.

Nekoć prekrasan raj, gdje je dvoje mladih ljudi odlučilo provesti jedno lijepo vrijeme zajedno, uživajući u tom raju, preko noći je postao pakao.

Pouka ove priče je da je život dragocjen i da se on može promijeniti u jednom trenu, praktički preko noći i da svaki trenutak proveden s nekom osobom ili proveden uživajući u životu, da je taj trenutak dragocjen, kao i sam život i da ga treba iskoristiti maksimalno. Poslije će vam možda biti žao.
__________________
"Ne znam što me sve čeka i prepustit ću se filingu bez predrasuda, radit ono što mi paše i ne radit ono što mi ne paše, ali odlučit ću tek onda kad ću doći do tog mosta.." by Čekkić...Djeluj.
#JeSuisBatman>>>MOTIVATION!<<<
miki1988 is offline  
Old 27.12.2011., 01:09   #423
Zadaćnice - četrdeset i osmi tjedan - Nova godina

Za ovaj tjedan, po Facinom izboru, imamo prigodnu temu:
Quote:
Faca5 kaže: Pogledaj post
Tema je Nova Godina.
Bilo da se radi o nezaboravnoj proslavi koja se stvarno dogodila, bilo o plodu fikcije, bilo o razmišljanju o prolaznosti vremena, o prošlosti i budućnosti, o hirovitim novogodišnjim odlukama koje se hrabro donose i tako dalje i tako bliže, ima se valjda o čemu pisati.
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)
Velia is offline  
Old 27.12.2011., 14:00   #424
Nova godina?
Ma ne...
Samo je Prva...bez tebe uz mene, bez nas.
Nova koja dolazi sa zvukom ponoći...
Nova s čašom hladnog crnog vina...
Nova uz Foreignere i Scorpionse...
Nova sa stisnutom rukom u ruci...
Nova sa šapatom u uhu...
Nova sa iskricama u očima...
Nova s okusom punča na usnama...
Nova uz zaleđenu rijeku...
Nova s hladnim vjetrom u kosi...
Nova s vatrometom...
Nova na klupi u Parku...
Nova uz topot vranca...
Nova uz tamburicu...
Nova...
...bez tebe uz mene, bez nas.
Nova za mene...
K@rlo is offline  
Old 27.12.2011., 16:02   #425
ne

U novoj godini nema ničega novog. I tako već godinama koje uzalud brojimo, a ne možemo dostići spokoj pravedničkog sna koji odmara od života.
20 „novih“ godina u kojima si me promjenila. Od kauboja sam postao poslušni labrador, dobar s djecom i pitom prema susjedima. Ne napadam lopove niti branim simpatične uljeze. Miran propuštam vrijeme neka teče kako želi i kamo hoće ići vukući za sobom sve svoje događaje po danima obilježenim brojkama.
Tuga i ravnodušnost što se skupljala napunila je vreću koju je bremenito i mučno vući za sobom. Stoga ju ostavljam iza zatvorenih vrata na kojima piše „ljubav i razumijevanje“.
Ne želim više nikada čekati nadu u novoj godini jer ona dolazi samo kad je skrivena u nečijoj sjeni.
Ne želim slušati zvuke lažnog veselja i ćutiti skliske poljupce što se lijepe po podovima i zidovima sa šarenim papirićima. Želim da me potpuna tišina okruži kako bih čuo vlastitu krv u ušima. Izbjeći dodire i isprazne, unaprijed očekivane, frustracijom nametnute, želje nekih nepoznatih ljudi. Promijenjenih u dočecima proteklih novih godina. Ne poznajem ih više.
Potrošila si me kao šiljilo olovku. Iz godine u godinu, iz nove u najnoviju i ovu još noviju od posljednje nove godine.
Umoran sam, draga. Od svih tvojih prijevara i skrivanja. Od vlastitih laži i pretvaranja. Nema novih godina. Nema novih ljudi oko nas. Uvijek je sve isto.
Glazba mi krade tišinu i vrijeme mi krade život…
Nadam se da su Maye u pravu. Vjerujem da ću izdržati.
Do 21.12.2012. kada će doći kraj svih godina. Pogotovo ovih novih…
100puta is offline  
Old 31.12.2011., 01:50   #426
Godinu nakon...

Jutro počinje u 17h iza podne. I propuštenih poziva od jutra. Pa iscijedi narandže i skuha onu crnu najcrnju.
A onda hauser i šulić i puno papirnatih, onih iz kazališta sjena. Pa
katagorije brzopoteznih šala pošalica. A tamo dolje, brzi koraci i novogodišnja svijetla
pa zvona svete stošije. Ding- dong treba zagristi tu plavičastu čaroliju.
Jack, Jim and Jose - the only man I trust. Pa zbraja sve na profilušama
ne podvlačeći crtu bilance, ona i snijeg, ona i baloni, pa onaj kabriolet
i marama oko glave iz šezdesetih. Onda ona pošalje; "halo, pivo pivo prijem".
"Mi i Jack, Jim and Jose kod vas". Pa se dugo smijemo i provjeravamo
radno vrijeme. Trgovačkih. Pa martini rose i bianco. I cipele haljine.

Isto ko i prošle godine plus velika rupa u prsnom košu.
A dolje plavičasta čarolija, prozori i zvona katedrale ( anastazije).
I sutra jutro kroasani i njuorlins slagalica dok pritišće play
Selma hey, ne naginji se više kroz prozor...

Treba to secesijski - na heliju se više smije.
__________________
Newman: Hello, Jerry!
Jerry: Hello, Newman!
Disticha is offline  
Old 01.01.2012., 22:35   #427
Hura! Stigla nam je Nova Godina! Hihihihi! Hahahaha! Hehehehe!
Zemlja je napravila još jedan krug oko Sunca! Toooo! Svi se ponašaju kao da će odjednom svo zlo ovog svijeta nestati ili se barem sakriti u nekakvu grabu pokraj ceste k'o stara kurva na samrti.

Pošto ova godina nije nikakva iznimka na televiziji se iznova prikazuju intervjui slučajnih prolaznika koji su iz godine u godinu sve nezadovoljniji životom, te svima nama naivno žele ''sve najbolje'' jer osjećaju da će ovaj put biti bolje, drugačije. Također, vrlo često govore o svojim novogodišnjim odlukama kojih će se držati možda nekih tjedan dana, a zatim nastaviti s pušenjem, jedenjem slatkog i davljenja starih bakica s velikom penzijom.
Tada na red dolaze snimke vatrometa i građana na trgu kako odbrojavaju zadnje sekunde do ponoći, trenutka kada se ništa posebno neće dogoditi. Nakon toga dolazi još jedna runda intervjua s građanima, a zatim slijedi izvješće o broju stradalih od pirotehničkih sredstava.
''Petarda je pala u kolica jednogodišnjeg djeteta i lakše ga ozlijedila. Redakcija ------- želi vam sve najbolje u 2012. godini.''

No nikog zapravo nije briga za stvari na televiziji dan poslije, bitan je sam doček, koji je okarakteriziran kao godišnji silazak samog Isusa Krista s nebesa, no više nalikuje običnom izlasku na kojem se troši više novaca.
Za doček(barem u mom gradu) postoje 3 osnovne opcije: a) Ostati kod kuće, b) Otići u birc. c) Dočekati Novu godinu na trgu.
Prva opcija je među današnjoj mladeži po skali privlačnosti negdje između raka i side, jer očito nema veće sramote od provođenja tako grandioznog događaja sam s obitelji kod kuće, poput kakvog neandertalca koji nije upoznat s divotom provođenja dočeka vani.
A vani je hladno, pa se većina odlučuje na odlazak u kafić, gdje je zrak vlažan i prožet dimom cigareta, a preglasna glazba onemogućuje svaki pokušaj uspostavljanja ikakvog zdravog kontakta s ljudima, baš kao i svake subote. Zapravo, jedina razlika između obične subote u kafiću i dočeka Nove u istom je u tome što se odbrojava zadnjih 10 sekundi do Nove i sljedećih 20 minuta svi si čestitaju kao da su postigli nešto bitno.
Upoznati s divotama ovih dvaju navedenih izbora mnoge čudi zašto neki čekaju Novu na trgu, dok nastupa toliko loš bend da su im jedina publika slučajni prolaznici koji su smrznuli ispred bine kada su ništa ne sumnjajući išli prečacem u omiljeni kafić. Oh..

I nakon završetka bezumnog slavlja što nam preostaje? Samo novi kalendar i mamurluk.
freecursors is offline  
Old 03.01.2012., 21:30   #428
Zadaćnice - četrdeset i deveti tjedan - Za moj raj pitajte mene

Temu je izabrala Disticha.

Quote:
Disticha kaže: Pogledaj post
Naslov nove zadaćnice neka bude; "Za moj raj pitajte mene" inspirirana pjesmom Tome Bebića...pišite o svemu, o samo vama znanom i neznanom "raju" - sve ono što vas asocira kao što naslov kaže...
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)
Velia is offline  
Old 05.01.2012., 20:33   #429
Za T.

Jednom si mi rekao da sve prolazi, da ništa nije vječno.. Ni najveća bol, ali ni najveća sreća..
Pitala sam te hoćeš li me zauvijek voljeti, može li ljubav biti vječna..
Rekao si ne znam, ali sada te volim više no što je ijedan muškarac ikad volio ženu.. i ako ikad budemo razdvojeni da mislim samo na lijepe trenutke, na zajedničke izlete, na smijeh, nestašluke, zajedničke planove, snove, na trenutak kad smo se suglasili oko imena djece..
Vidiš, sjećam se svega toga, ali najviše pamtim trenutke kada sam plakala, kad sam se raspadala, kad mi se cijeli svijet rušio,.. a ti si me grlio i govorio sve će biti u redu.
Zašto mi je samo ta uspomena tako stvarna? Možda zato što mi upravo sada nedostaje tvoj zagrljaj, tvoj miris, tvoje riječi utjehe.. Sve mi nedostaje, svakim danom, svakim trenom..
Ali život prolazi, možda i prebrzo, i jednom ćemo opet biti skupa.. A to će biti vječno..
Didulina is offline  
Old 05.01.2012., 20:59   #430
pa da i ja opetujem svoje učestvovanje u ovakvom obliku izražavanja forumskog (bogovi... sad si zvučim k'o skarlet lemur )
enivejz... etoganac...

I kad bi u ništavilo pali
Bi li se pronašli mislima?
Čitaš li moje misli?
Čitam li ja tvoje?
Jesi li siguran?
Jesmo li otišli?

Jedan treptaj oka...

Zaigrano horizontom poskakujem
Među prevelikim ružama
Nemarno gazeći njihovo trnje...

Za moj raj pitate mene?

Latice plaho dodiruju ramena,
Trn po trn zabada se u tabane...
Zar nisi ovdje?
Čitaš li moje misli?
Čitam li ja tvoje?
Jesmo li se izgubili?

Horizont prestaje... gledam u bezdan...

Našla sam te!
Moj raj...
Tvoj šareni pogled,
Mirisni stisak ruke,
Slatke misli koje čujem...

Pitaj me za raj!
Pitaj me za beskraj!
Pitaj me za zvijezde, za nebo, za ptice!
Hajde! Pitaj me!

...

Šareni pogled blijedi...
Mirisni stisak više ne miriše...
Slatke misli postaju gorke...

Ma zapravo,
Za moj me raj ne pitajte...
SitnaRiba is offline  
Old 06.01.2012., 02:54   #431
Ne budi ju ona koja se javila na poziv nego njezina sugovornica koja zvuči poput
naše tetke Ljube koju poznaje cijela vinogradska. Već godinama kada ju zove postavlja
ista pitanja poput "kako ste", "jeste jele" ili "izbacite smeće" a ona samo jedva čujno
odgovara; "dobro smo", "jesmo" ili "jesmo". Ona tamo s druge strane najvjerovatnije
nešto užurbano radi dok postavlja ta opća pitanja (sad već nakon ovoliko vremena)
vjerovatno iz opće navike kakve navike uostalom i jesu. "Hoćemo" i "dobro" raspline
joj posljednje krhotine sna srebrnoplavičastog kojeg se gotovo ne sjeća više dok
uvlači oštre dimove prve jutarnje (popodnevne) pomijesane s kofeinskom već
ohlađenom. Sunce je vani već zašlo samo vjetar i smovka i maslina isped. Uvijek
vjetar - onaj lagani koji mirno pomiče zavjese na dovratku. I smokvu i maslinu ispred.
Lagano dalmatinski poput Paganinijevske violine i pisaca zaljubljenika u kulturu
dalmacije ako je negdje još uopće ima. I to podrhtavanje ruku poput laganog
intermezza dolje na jugu grada u ove popodnevne plavičaste sate i slučajni prolaznici
koji nikamo ne žure. Tehnički gledano, u ovo doba godine niti ne treba nigdje žuriti.
Samo lagano prešetavanje po uspomenama onim iz onog filma kad si brišu sjećanja
i pjevaju "change your hearth it will astound you" Pa izmišlja nove riječi za novu boju kose
i jede jabuke s bananama i malo badema za popodnevni ranojutarnji doručak. I med. Uvijek
i med i sve bude lako kad si mlad. I ona šaljivo razigrana djeca na katu poviše koja rukama
pokusavaju dodirnuti nebo i sedam zvijezda i Andromedu naravno. Pa okrećemo teleskope
i smijemo se činjenici kako smo malešni i dišpetni pretvarajući se u onog svizca iz never ending day,
svaki dan ponovno. I jutro je bilo, ono zimsko s knedlama u grlu, otmjeno i šarmantno i naše noge
koje zbrajamo poput špekula. Onih staklenih kojima gađamo mladi mjesec i zvačemo stari duhan
mississippijevski poput Finna. Moon river u coveru sviščeva dana kojeg crvenim križamo na zidnom
kalendaru
__________________
Newman: Hello, Jerry!
Jerry: Hello, Newman!
Disticha is offline  
Old 08.01.2012., 20:57   #432
Jednom sam čuo da postoje ljudi - možda umjetnici - koji su prokletnici vlastitih misli. Umjetnici, da, nemirnih snova sužnji...

Oni, pisci i pjesnici, samilosne pažnje prosjaci, posjeduju umove tako neizlječivo zaražene maštom, da ih ništa ne može osloboditi imaginarnosti, niti ublažiti plam njezine razbuktalosti. Graditelji su svojih unutarnjih svjetova, i tirani koji ih ruše.

Ja nikada nisam bio obuzet sjećanjima. Trenutci sadašnjosti za mene su bili jasno naznačeni na uri kao kompasu koji mi ne dopušta izgubiti se. Ja nisam jedan od onih ljudi što je u mnoštvu stajao sa svih strana okružen, svejedno se osjećajući usamljenim... Zaljubiti se nisam htio, upozoren kako otrovne mogu biti te usne za kojima patimo a nikada ih ne poljubimo. Čitah samo poučne, praktične knjige; nikada niti ne prolistah nekog umjetničkog djela. Na zidove svoga doma stavljao sam ramove što nisu uokviravali ništa osim izdvojenog kvadrata prazne bjeline. Onda sam doznao da to, ti sluđeni umovi što u svemu traže kakav besmislen smisao, umiju prozvati apstrakcijom, pa sam sve skinuo, sasvim ogolio svoje zidove.

Poduzeo sam tolike mjere predostrožnosti, a sada mi se čini da je sve bilo uzaludnim...

Do svršetka sam se svoga djetinjstva pravio gluhim, kako mi moji roditelji ne bi prije spavanja čitali bajke. Ne stekavši prijatelje, poštedio sam sebe i prisnosti neprijatelja. Ni sa kim nisam bio blizak; uvijek sam opstajao u ulozi promatrača, ne želeći - niti na prijevaru - postati sudionikom nekog događaja. Istina, propustio sam tako iskusiti sreću ili tugu, ali nekako, vidjevši kako su se okončale i jedne i druge sudbine, mislio sam da i ne bih propustio mnogo...

Planirao sam tako ostarjeti. Bio bih tim starcem izbrazdana lica, i prišao bi mi netko mlad, netko željan da mu, tko zna zašto, besjedim o svojoj prošlosti, o sjenama minulih dana (pjesnik bi ovdje rekao dok se sjene minulih dana, crne kao katran, izlijevaju u rijeku uspomena, zagađujući je kajanjem). Ali ja ne bih imao što reći o svojoj prošlosti; jučerašnji bi dan za mene bio istovjetan onome od prije pola stoljeća...

Umjesto toga, propast sam doživio neplanirano, nespreman na takvu okrutnost! Naime, mene su pitali - bez imalo obzira - zamolili su me neka im opišem viziju svoga raja.

----------------------------------------------

U pustinji sam. Pijesak se proteže posvuda oko mene, beskrajni nanosi zrnastih planina; prije ću ih sve izbrojati, nego pronaći drugog izlaza odavde. Sunce je vječno i zasljepljujuće; podnevno je, pa ništa nema svoju sjenu - trag sjećanja. Ja sam bez sjene. I vrata su bez sjene.

Taj što me upitao zamisliti svoj raj, u ruci je držao mač s dvosjeklom oštricom, a obje su mene probole. Prva mi je, režući to i za života trulo meso moga bića, dokazala kako je i moj život nedostojan mojih skrivenih nadanja i želja. Pa sam tako i ja još jedan smrtnik što osuđuje nevaljalost svoje sudbine, te se ufam u postojanje nečega poslije smrti, nekakvoga raja koji će me jedini moći usrećiti...

Zbog druge sam oštrice ovdje gdje kraljujem ništavilom. Ona me je ubila, pokazala mi da za mene ne postoji raja. Rekli su mi, raj je iza ovih vrata; samo ga trebam oslikati bojama imaginacije, i kljuć će proklijati na mom dlanu. Zalud dižem pješčane kule, vjetar ih sve ruši... Ovo je pustinja, i vrata - neomeđena zidovima - pred kojima već vjekovima klečim. Samo trebam zamisliti svoj raj, izgraditi ga u mašti; samo to i dobit ću ključ da ih otvorim, da napokon i ja zakoračim u svoj raj...

Da sam barem, za života, bio prokletnikom svojih misli; umjetnikom, pažnje prosjakom...
J'etaisÉCRIVAIN is offline  
Old 10.01.2012., 22:18   #433
Zadaćnice - pedeseti tjedan - Nikad ne reci nikad

Temu za ovaj tjedan nam je izabrala SitnaRiba.

Quote:
SitnaRiba kaže: Pogledaj post
nova tema bi mogla biti Nikad ne reci nikad (neam pojma jel bilo tak nekaj)... znači... pišite o stvarima za koje ste decidirano mislili da nikad nikad u životu nećete napraviti, al ipak ste ih napravili jer su takve okolnosti bile... vjerujem da ih ima ili se možete pozabaviti paradoksalnošću same sintagme

bilo kako bilo, navalite (znam da nećete, al ono... )
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)
Velia is offline  
Old 11.01.2012., 13:19   #434
Možda ponekad (proći će još dosta vremena do tada) umirim ovaj mali katatonični svemir koji živi u meni. Poderem sve putovnice, lične ili osobne karte, svoju nacionalnost i odvežem ruke od korijena, negdje dolje gdje sam naučila riječima bilježiti sebe. Zamišljam kako postoji vrijeme u kojem ću moći samo dugo sjediti i ne govoriti ništa. Neće biti ni uspomena, ni sjećanja niti će postojati potreba za bilo čime. I ove ruke koje nosim sa sobom poput torbi ili možda uspavanki, odlučile su možda prestati biti ruke, postelja za zagrljaj, potrebitost dohvaćanja. Samo tišina, daleko u ponekad, i ruke koje prestaju biti oslonac mislima. Kada dođe vrijeme, neće to imati veze sa mojom odlukom, jer to niti nema veze sa odlukama, dogodit će se samo od sebe, kao što se dogodi ona mekano oprana tišina nakon pijavice. Sve bude porušeno a prizor ispred naših očiju bude jednak onoj ljepoti koju se ne moze kontrolirati. Jednom, ne znam, možda već sutra - čekam da se dogodi, moje noge će prestati biti noge; ne zbog moje želje, jer želje s tim nemaju ništa, već zbog samog prestanka. Koraci, kao i sve ostalo će samo prestati biti ono nacionalno, leksičko, kućno - razlomit će se između sebstva i jastva i nastat će ta prekrasna tišina u kojoj postoji "ništa". Dugo već sanjam o tome da sa sebe svučem indoktrinaciju imena, želja i potreba i okupam se u ljepoti bespripadnosti ikomu ili ičemu. Kad smo bili mali, previše su nas zadajali posvojnim pridjevima ne rekavši nam da je to onako, eto, samo da se nađe, jer nitko ne voli biti sam. Pa smo mislili kako je svjetlo božje a tama vražja ali ja to ionako nikada nisam razumjela pravo da Vam velim moj gospon Fulir. Kada se dogodi, ne znam - možda baš danas (jer dogodit će se jednom zasigurno) da moj oblak prestane biti oblak, da sunce na dovratku prestane biti sunce na dovratku - kad prestanem biti ja,ti,on,mi,vi,oni uživat ću u svemu i ničemu. Letjet ću i roniti, prestat ću se samoj sebi opravdavati sudbinom (u koju inače ne vjerujem) odbaciti sva krivo smišljena imena za krive potrebe. Sjedit ću kad dođe - možda baš sada, u toj tišini koja nije posljedica nedostatka zvuka, puno je više od toga. Ja neću biti ni nasmijana ni namrgođena, sve će izgubiti smisao, ime, oblik, okus i značenje - sve će to biti smiješno u odnosu na ovo dugo iščekivano "ništa".
__________________
Newman: Hello, Jerry!
Jerry: Hello, Newman!
Disticha is offline  
Old 13.01.2012., 20:41   #435
Uvijek sam mislio kako ću poševiti pola svijeta. Bio sam mlad, zgodan, vozio sam dobro auto, imao sam gomilu prijatelja i curu po želji. Ako sam htio, mogao sam kresnuti dvije istu noć. I to ne bilo kakve dvije. Što da vam kažem, jednostavno me išlo. I to je tako funkcioniralo dok mi nije sve dosadilo i dok nisam počeo eksperimentirati. Seks sa usisavačem, svinjom, ovcom, muškarcima, čak sam i jednu bakicu opalio. I uvijek sam se hvalio kako ja jebem sve, a mene ne može nitko. Jedan dan sam tako došao do frenda, zapalili smo joint, popili malo absinta, ušmrkali se, kad veli on meni: hoćeš da te hipnotiziram? Mene ćeš hipnotizirati, seljačino, ko da ja padam na te štoseve, ajd probaj. I frend izvadi džepni sat na lančiću, i veli mi da brojim sekunde dok on ljulja sat. I ja to napravim. Ništa se nije dogodilo i počeo sam mu se smijati koje on fore prodaje, kad sam osjetio bol u dupetu. Okrenem se prema prozoru i skužim da je već pao mrak. A zatim osjetim i okus govana u ustima. Totalka zbunjen odem doma i onda mi tek sine. O milu mu mater jebem!
Gorštak is offline  
Old 15.01.2012., 22:20   #436
Eno je. Pogledaj je, prijatelju. Uvijek je viđam samu... Kao da se predala. Pričaju mi svašta o njoj. Kažu da je jednom voljela i da se zaklela da neće više nikada.

Duga je bila ta godina.
Sati su se neprimjetno pretapali u dane, dani u tjedne, tjedni u mjesece... A mjeseci su mi s istom lakoćom klizili kroz prste dok sam tražila nešto nepostojeće. Nas. Kružila sam ulicama ne bih li te srela, dok je ludo srce zaigralo pri pogledu na svakog prolaznika koji ti je bar malo sličio... Možda bih te sad trebala i mrziti, ali ne mogu. Eh...Razletjele su se uspomene kao pahuljice maslačka; razletjela sam se i ja bezuspješno ih pokušavajući skupiti. One su bile jedino što mi je ostalo, jedino što sam mogla grčevito zagrliti.
Ali nije bilo života od sjećanja, divlji bademe. Nije. Shvatila sam to nakon što sam dotakla dno. Dno života, dno pijanstva.
Tada sam se zaklela da neću više voljeti. Nikada. Zašto i bih?
Nosila sam stijenu u grudima i lažni osmijeh na licu. Mogla sam prevariti svakoga.

Ali onda, jednog dana... Ljubav je prevarila mene. Čudna je to i lukava zvijer. Dok je tražiš, izbjegava te u širokom luku, krijući se na samo njoj znanim mjestima. A čim joj pokušaš okrenuti leđa, iskoči iz prvog grma priječeći ti put. I ne da se otjerati...

Putniče, namjerniče, tko si? I kakva ti je čudnovata moć dana da srušiš bedeme koje sam tako pažljivo gradila oko sebe? Kako su tvoje oči otopile led u meni? I kako moja ruka tako savršeno pristaje u tvoju, kao da joj je oduvijek mjesto tu?

Nikada je, za nju, ipak, bila samo riječ.
__________________
Svijet mladih[/SIZE]
borntobewinner is offline  
Old 16.01.2012., 23:13   #437
Zadaćnice - pedeset i prvi tjedan - Povratak

Temu je izabrala borntobewinner.

Quote:
borntobewinner kaže: Pogledaj post
Povratak.

Postoji mnogo mjesta gdje možemo ići, ali samo jedno na koje se možemo vratiti. Postoje i ljudi kojima se vraćamo, koji su poput neke stare navike.
Dakle, dragi moji US-ovci, kome ste se vi vraćali i gdje?
__________________
Those who dance are considered insane by those who cannot hear the music. (G.C.)
Velia is offline  
Old 18.01.2012., 04:06   #438
Nedavno sam pročitao vic na internetu, koji je nastao od stvarnog događaja. Znam to, jer sam glavni akter u toj priči. A priča se zbiva u mom ranom djetinjstvu. Živio sam u kući u kvartu koji se u ono doba smatrao predgrađem grada. Kao i vjerujem, svi klinci, ja sam se volio verati. Uspentrao bih se bilo gdje da se moglo, a najčešće su to bila stabla. U dvorištu te kuće imali smo stablo jabuke. Točno u kutu, odmah pored zida koji je dijelio našu kuću od susjedove. Naravno, ja sam bio na vrhu tog stabla i uživao u sočnoj jabuci, kad sam začuo nečiji glas kako me zove odozdo. Bili su to moj ujak i naš susjed, a zvali su me na ručak. Odbio sam sići i izjavio da nisam gladan. Nato je uslijedilo nagovaranje, naravno bezuspješno. Iznerviran, u jednom trenutku je moj ujak rekao 'siđi dole, majmuni su odavno sišli na zemlju'. Na što sam ja smirenim tonom, pomalo nezainteresiran, izjavio 'vidim'. Mislim da smo i ja i ujak u isti tren shvatili što sam rekao, jer je on skočio na stablo s namjerom da se popne i dohvati me, a ja sam, u strahu od ujkovog uspjeha u toj namjeri, skočio na zid, i popeo se na drugi kat kuće. Susjed se gušio od smijeha. Nije bitan nastavak te priče, koliko činjenica da smo mi kasnije tu kuću prodali i da sam ja nedavno prošao tim dijelom grada da vidim opet tu kuću. Novi vlasnik je posjekao to stablo i digao još jedan kat kuće, a meni je u par sekundi prošla gomila lijepih sjećanja kroz um. Eh, da mi je opet biti taj klinac, neopterećen problemima.
Gorštak is offline  
Old 18.01.2012., 04:21   #439
Gledam te… Tvoje zaklopljene oči ne umanjuju tvoju ljepotu već samo pokazuju tvoje savršene linije lica. Tvoja duga kosa, pune usne, tako su me nekad nadahnjivale. Tako si prekrasna. Oduzimaš mi dah, oduzimaš riječi.
Sjećam se… Dani kada te nisam poznavao, vrvjeli su nesnosnom tugom. Uvijek me je patnja zamarala. Koliko sam samo puta bio pomislio da odustanem. Sve te noći provedene u samoći, taj osjećaj očaja kojem nikad kraja, traganje za nečim čega nema, što se ne nazire. Prije nego sam te upoznao, dotaknuo sam dno. Besmislenost, život samo jer mi se dogodio, bile su jedine stavke moga života. I ništa mi nije išlo i kroz sve uzaludne godine sve se pretvorilo u veliko ništa i u veliki osjećaj samoće u mom srcu.
Ne zaboravljam… I nikada neću zaboraviti onaj dan kada si ušla u moj život. Još jedan dan u crnom, prazno hodajući između onog ogromnog drveća što se njihalo na laganom vjetru. Nisam mogao ni zamisliti da će mi jedan slučajan sudar toliko promijeniti život. Nisam se namjerno zaletio, ali sudbina mi je to sama dozvolila. Bila si tako lijepa, onako sva uznemirena zamaranjem prema nepoznatom čovjeku. I sam ne znam zašto me od tog trenutka nisi pustila na miru da tonem u svojem crnilu i iako mi nije bilo jasno zašto mi tako žarko želiš ući u život, zahvalan sam ti što me nisi pustila. Žalim samo što nisam istog trenutka uvidio tebe i shvatio tvoju važnost, jer bismo imali više vremena. Spasila si me, u moj život udahnula život. Zbog tebe sam prvi put volio život, volio sam tebe. Iako si mi pokazala skroz novu stranu, drugačiju stranu, nije mi bilo problem naviknuti se na nju. Više nisam bio sam, imao sam tebe.
Obožavam te… I uvijek ću te obožavati. To malo vremena što sam te poznavao bilo mi je najljepše u životu i žao mi je što u tom trenutku sreće nisam bio dovoljno oprezan. Nesreće se događaju kada to najmanje očekujemo, pa tako i u mom slučaju. Zaista onaj automobil, jureći automobil, nisam očekivao.
Gledam te… Tako si lijepa. Žao mi je što sam ti nanio tugu na lice, što si zbog mene obukla crninu. Najradije bih ti obrisao te biserne suze s lica da mogu. Poljubio bih te i rekao da će sve biti dobro. Zagrlio bih te i nikada te više ne bih pustio. Nikada! No život je život. Nisam ga volio, nisam ga želio, a kada napokon jesam, oduzet mi je. No jedno je sigurno, bilo je vrijedno svake sekunde koja me na kraju dovela do tebe.
Puštam te… Pusti i ti mene, pođi dalje i ne boj se, zauvijek ću biti uz tebe i nikada nećeš biti sama…

Zadnje uređivanje otkaz : 18.01.2012. at 04:28.
otkaz is offline  
Old 20.01.2012., 12:09   #440
Spreman sam. Čekam tvoju ruku da dlanovima opet prođemo još jedan krug. Početak? Hm, a gdje je kraj? Ah, da (o)sjećam se.
Bol. Razdvajanja. Bilo mi je teško, zazivao sam tvoje ime. Plakao i molio. Tražio taj osjećaj u mnoštvu očiju. Pitao sam ih, znaju li mjesto kojem se vraćamo. I to uzastopce i bez odgode, znam imam kartu za prijevoz do tog mjesta. Gužvam je nervozno u džepu.

I slali su me u krug. Sliježući ramenima.
Gdje je stanica, vratio bih se na ono mjesto? Noge me bole. Žedan sam.

Potpunost? Sredina? Mir...


Oh, vode. Hvala, evo i tebi smiješak.
Možda mi ti možeš pružiti utjehu?
He he, baš si slatka. Kažeš unutra je. Pa prošao sam put višekratno, ne vjerujem da je tamo to mjesto.
Zagrljaj?
Može.

Gdje sam ja to? Zašto ne mogu govoriti. Zima mi je. Lijepa si. Jesi li to ti?
Uh bol, znači opet.
__________________
Puštanjem sebe ono što jesam, postajem ono što želim biti.
Graham is offline  
Zatvorena tema


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 15:03.