Kompulzivno pomaganje - spašavanje

[Splićankaa]

Zdrav pomagac:
• Predstavlja pomoć kada se to zatraži.
• Svakodnevno provjerava osobu kojoj je potrebna pomoć.
• Provjerava rezultate njegove pomoći. Pomaže li osobi da zadovolji svoje ciljeve, funkcionira na odgovarajući način, donosi odluke i koristi svoje ideje na uspješan način?
• čeka zahtjev za pomoć prije poduzimanja radnji.

Kompulzivni pomagac:
• daje pomoć kada se ne traži.
• Ponudi svoje "dva centa" u svakoj situaciji.
• Prelazi granice i pokušava "popraviti" pojedinca preko noći.
• Zanemaruje činjenicu da pomoć nije tražena.
• Ne pozdravlja povratne informacije o svojim vještinama pomaganja.
• Previše vremena provodi na pomaganju drugoj osobi i zanemaruje vlastite osobne potrebe.
• Pregovara razgovor kad netko izražava potrebu za pomoć.

Svaki odnos koji ima kompulzivnog pomagača ukljucenog u odnos, može rezultirati gubitkom povjerenja u obje strane. Ako smatrate da previše pomažete u životu, možda je dobro pronaći zdraviji pristup pomaganju drugima. Pomoćnici i ljudi dobrih namjera su izuzetno važni u ovom svijetu, ali najbolje je postaviti neke granice.

Pomagac (Rescuer) je postao pomagac rano u životu kad je nemoć bila još uvijek velika tema. Ali ovo dijete ima ulogu koja nosi sa sobom strašnu i nametljivu moć spašavanja majke ili oca, sestre ili brata, ili cijele obitelji. S vremenom i izgradnjom vještina spašavanja, to postaje jedina metoda kojom se dijete može osjećati povezano s drugim osobama koje sami apsorbiraju ili se same uključuju, čije potrebe izgleda prevagnuti nad djetetom. Dijete uči ispuniti svoje vlastite potrebe posredno putem susreta s onima drugih ljudi. Ono uči da je jedini legitiman način povezivanja s drugima spasiti ih. Kad ode potražiti prijatelje i ljubavnike, kasnije u životu, samo će tražiti one koji trebaju spašavanje - jer je to osjećaj da im je potrebno jedino što je dijete, a sad odrasla osoba ikad poznavalo o davanju i primanju ljubavi. A oni koji trebaju pomoc iz bilo kojeg razloga, privlače se na tu osobu, kao pčela na pelud.
No, kada pomagac napokon stigne u terapeutsko mjesto, to je obično zato što se glas Autentičnog Ja počeo čuti. I to se čuje kroz moćne poteze, već dugo potisnute već dugi niz godina, vlastitih potreba - njegovih potreba za ljubavi, podrške, ljubavi i snažnog osjećaja samoga sebe koji nije ovisan o popravljanju života drugih ljudi. Izgubio je godine gnjeva i apsolutne frustracije da on ne može činiti da popravi osobu koju očajnički pokušava popraviti. I obično njegovo prvo pitanje u terapiji je "Što nije u redu sa mnom?" jer osjeća da mu je ljutnja i bijes govorili da je stvarno loša osoba, jer je njegov osjećaj sebstva izgrađen na spašavanju drugih. Općenito, on doživljava popratni i jednako snažan, zavodnički nagon da nastavi raditi ono što je uvijek radio. Ovaj unutarnji konflikt stvara stres i / ili neke fizičke bolesti, do trenutka kada se napokon približi vratima terapije.
Ali da biste se spasili od tih nezdravih odnosa, najprije morate pogledati odnos koji imate sami sa sobom. Spasavanje sebe uključuje samo-reflektirajuće; to jest, promatranje sebe, razmišljanje o tome kako vaše ponašanje u vašim intimnim odnosima može predstavljati vaše unutarnje sukobe i razmatranje onoga što zapravo trebate ili tražite.

Pokrecem ovu temu, posto ne pronalazim bas clanke na nasem jeziku, a vidim na engleskome ima dosta toga.
1. Da li vam se ikada dogodilo da ste se nasli u ulozi pretjeranog pomagaca?
2. U kojim situacijama nudite pomoc, pristajete pomoci, u kojim apsolutno pomoc ne dolazi u obzir?
3. Jeste li ikad razmisljalo o ovome, da pomaganje zapravo moze biti lose?
....

[dire Dawn]

Granica je tanka i mislim u ovom slučaju malo vijugava .
Svatko od nas ima različite emocionalne potrebe i ono što je u jednom slučaju "guranje gdje ti nije mjesto" ili "prelaženje granice" u drugom slučaju može biti upravo ono što ta osoba treba i želi.
Ovdje prvenstveno pričam o pomaganju što se tiče psihičkih problema i odnosa.

Ja imam sindrom spasitelja i postala sam toga svjesna relativno nedavno.
Bivši uz kojeg sam napokon osvjestila koji to kurac samnom nije u redu je imao sasvim drugačije potrebe od mojih i svi moji pokušaji da pomognem nisu padali na plodno tlo. Uostalom, on je netko tko ni ne želi pomoć iliti jedan dan će pričati o tome kako želi promjeniti u svom životu xy stvari i ja ću računati da neće sutra promjeniti mišljenje i skužiti da je ipak superduper biti depresivan. No to bi se redovito desilo, a ja bi redovito pružila ruku koju bi on onda odgurnuo. To je završilo time da sam ja imala osjećaj da on ne cijeni moje pokušaje, a s druge strane su ti pokušaji za njega bili na sasvim krivi način i kroz krivi pristup.
Možda da sam ja malo više uzela u obzir ono što on STVARNO treba odnosno koji oblik pomoći njemu odgovara to nebi ostavilo toliko gorak okus u mojim ustima jer realno, nismo svi isti i glupo je pristupati nekome onako kako bi ti htio da se pristupa tebi.
Pogotovo ako on to ni ne želi odnosno ako je pomoć gledana kao petljanje di ti nije mjesto.

Oduvijek sam se trudila da budem svojevrstan safe-haven za ljude koji trebaju bilo kakav oblik pomoći/podrške, ali rijetko kad bi to dobivala u istoj mjeri ili istog inteziteta i nazad. Zašto? Jer drugi ljudi nemaju kompleks spasitelja i drugi ljudi će ti dat savjet jednom i ako vide da ti apsolutno ne surađuješ neće trošit nešto pretjerano puno vremena i energije da tebe uvjere u nešto. I logično mi je to, trudim se i sama sad biti takva.
Daleko od toga da nisam tu za ljude, ali trudim se malo više mislit na sebe, stat na loptu i ako shvatim da svojim pomaganjem nekom drugom ustvari odmažem sebi - sori, ali napuštam tu situaciju.

Nedavno su me razočarale dvije frendice i to su prvi ljudi koje sam nakon dugo vremena otpisala onda kad su me trebali. I bilo je jebeno teško.
Jedna situacija je bila... Mrvicu komplicirana, a ne želim u detalje.
No ukratko, nešto smo se poriječkale i nismo se čule određen broj dana. Završilo je njenim seenanjem mene. Kad sam dobila zadnju dijagnozu što se fizičkog zdravlja tiče javila sam joj jer sam naprosto trebala nešto, nekog tko će reć da će sve biti okej. Izignorirala je moju poruku na način da preko tjedan dana nije napisala ama baš ništa. A ne pričamo o nekoj sitnici niti gluposti poput "e ofarbala sam se u istu nijansu u koju se uvijek farbam i izgledam isto, al gle sliku". Meni je to bilo jako bitno tad.

Dotična me nazvala nekih tjedan dana poslije i odmah sam po glasu skužila da nešto nije okej. Moj "I'm gonna save your soul" instinkt je proradio i odmah sam se prešaltatala u to što je i kak je i bla bla. Na kraju razgovora sam shvatila da, da... Ona je u teškim sranjima, ali ček - i ja sam isto. I ja sam se njoj javila na poziv unutar sat vremena (mob na punjenju, tonovi isključeni), a ona se nije mogla javit preko tjedan dana dok nije došlo do situacije gdje eto ona treba nekog.
Napisala sam joj poruku gdje sam odbila daljni kontakt.
Seenala me .

Mislim da je to prvi put da sam se u situaciji gdje netko treba moju pomoć stavila na prvo mjesto. Jer prije bi uvijek bilo "pa treba me i ne odjebavaš ljude koji te trebaju". Ipak, putem sam naučila da je kod mene to već u rangu patologije i da mnogi ti ljudi za koje sam ja tu 24/7 za mene nisu ni 2/4 (dva sata u 4 dana ).

Ipak, prijatelji koje imam izrazito cijene to što sam uz njih, makar dobar dio nije ni skužio koliko sam se ustvari distancirala i da makar možda ostavljam isti/sličan dojam, ja nisam ustvari ista osoba više.
Ne smatram da mi je u vezi ovog potrebna pomoć, pokazala sam sama sebi da mogu stvari hendlat poprilično dobro samo je bilo bitno ustvari osvjestit problem i potisnut prvi instinkt da "budem tu".

Znam da sam prema nekim ljudima ispala kuja i nije mi žao. Stvarno su zaslužili. Ta druga osoba koju sam izgubila je netko koga ustvari teško nazivam prijateljicom iliti nikad nismo bile baš to sasvim. Više neke dobre poznanice, a ona je igrala na kartu toga da imamo slične probleme i da ću ja razumjet. S druge strane, ona nije imala razumjevanja za mene jer je razmaženo derište koje ne zna kako funkcioniraju ljudi koji nisu identični njoj.
Nakon što me guilt tripala jer sam razmišljala o samoubojstvu (sori, al to se ne radi), a onda nekoliko tjedana kasnije izazvala svojevrsnu scenu i kod mene napadaj panike (makar sam i tad bila i dalje izrazito suicidalna) samo s ciljem da dobije reakciju (imam napismeno) i odlučila sam da joj više ne želim pomagat. Trenutno je, koliko ja znam, u dobro periodu, ali se iskreno nadam da se neće sjetiti mene jednom kad ponovno padne.
Kad smo se počele družit ja sam bila fakat loše, a ona je "bila tu no matter what", samo bez imao razumjevanja za različitosti i nije ni svjesna da je nakon duuugo vremena jedina osoba koju baš... Koliko god to ružno zvučalo... Mrzim.
U jednom odvratnom periodu mi je 2 puta pokazala koliko je manipulativna i koliko je bitno kak se ona osjeća, makar je mislila da mi pomaže sa tim porukama dok sam ja razmišljala o samoubojstvu.

Makar ću sa ceste skupit skoro svaku životinju, ne moram više nužno skupljat i svako "odbačeno štene" u smislu odraslih ljudi koji su posljedično vlastitim lošim odlukama tu di jesu.

[8472]

Uz ovo najbolje ide ona: "put do pakla popločan je dobrim namjerama".

Te ona: "ne laje pas radi sela, već radi sebe".

[borderseeker]

Za one koji mogu pratiti strane materijale, preporučujem da istraže pojam codependency.

Ovakvo (patološko ponašanje) često predstavlja idealnu kombinaciju za toksične simbiotske veze (nasilnik/ovisnik/... vs spasitelj/mučenik). Prema van ljudi mogu doživljavati jednu osobu u izrazito pozitivnom svjetlu (mučenik, jadan, vidi što sve trpi), ali po meni je oboje neki oblik patologije i svatko treba potražiti adekvatan oblik pomoći.

[RedSonia]

8472 kaže:

Uz ovo najbolje ide ona: "put do pakla popločan je dobrim namjerama".

apsolutno se slažem...nitko ne može znati što nekome treba ako nije saslušao osobu i čim umisli da zna jasno je da ima obrazac ili sindrom spasitelja te da drugu osobu i njezine istinske potrebe uopće ne vidi
S druge strane ako prijatelja/ partnera zamoliš za pomoć za koju znaš da njemu neće naškoditi niti ga oštetiti a on ti odbije pomoći ili ignorira to nije prijatelj/ partner i taj odnos je truo...u svakom odnosu mora postojati balans u davanju, kako daješ da tako i primaš a ne da daješ ruže a primaš trnje- tu nešto opako ne štima onda

[Leteća]

Splićankaa kaže:

Svaki odnos koji ima kompulzivnog pomagača ukljucenog u odnos, može rezultirati gubitkom povjerenja u obje strane. Ako smatrate da previše pomažete u životu, možda je dobro pronaći zdraviji pristup pomaganju drugima. Pomoćnici i ljudi dobrih namjera su izuzetno važni u ovom svijetu, ali najbolje je postaviti neke granice.

Boldano je ključno, a radi se o vještini koja se uči.

Splićankaa kaže:

Pomagac (Rescuer) je postao pomagac rano u životu kad je nemoć bila još uvijek velika tema. Ali ovo dijete ima ulogu koja nosi sa sobom strašnu i nametljivu moć spašavanja majke ili oca, sestre ili brata, ili cijele obitelji. S vremenom i izgradnjom vještina spašavanja, to postaje jedina metoda kojom se dijete može osjećati povezano s drugim osobama koje sami apsorbiraju ili se same uključuju, čije potrebe izgleda prevagnuti nad djetetom. Dijete uči ispuniti svoje vlastite potrebe posredno putem susreta s onima drugih ljudi. Ono uči da je jedini legitiman način povezivanja s drugima spasiti ih. Kad ode potražiti prijatelje i ljubavnike, kasnije u životu, samo će tražiti one koji trebaju spašavanje - jer je to osjećaj da im je potrebno jedino što je dijete, a sad odrasla osoba ikad poznavalo o davanju i primanju ljubavi. A oni koji trebaju pomoc iz bilo kojeg razloga, privlače se na tu osobu, kao pčela na pelud.

Ovo zvuči vrlo, vrlo poznato.

Samo što do sad nisam razmišljala o potrebitima kao o pčelicama, nego o krpeljima.

Splićankaa kaže:

No, kada pomagac napokon stigne u terapeutsko mjesto, to je obično zato što se glas Autentičnog Ja počeo čuti. I to se čuje kroz moćne poteze, već dugo potisnute već dugi niz godina, vlastitih potreba - njegovih potreba za ljubavi, podrške, ljubavi i snažnog osjećaja samoga sebe koji nije ovisan o popravljanju života drugih ljudi.

Kad sam u terapiji očešala o ovo, došlo je do totalnog raspada sistema, stanja koje mi je teško opisati riječima. Anksioznost na steroidima, cjepkanje identiteta, napadaji paranoje, gadno urušavanje međuljudskih odnosa i još svakakve divote. Sad, je li bila riječ o krajnje nekompetentnoj terapeutkinji ili o tome što je moja 'podsvijest' minsko polje za koje samo ja imam koliko-toliko funkcionalnu mapu, ne bih znala. Nekako sam sklonija ovom drugom tumačenju jer jedina stvar koja nadjačava moju potrebu za pomaganjem je suzdržavanje od činjenja štete - pa i šrinkovima, jer i šrinkovi su ljudi, jelte.

Splićankaa kaže:

Izgubio je godine gnjeva i apsolutne frustracije da on ne može činiti da popravi osobu koju očajnički pokušava popraviti. I obično njegovo prvo pitanje u terapiji je "Što nije u redu sa mnom?" jer osjeća da mu je ljutnja i bijes govorili da je stvarno loša osoba, jer je njegov osjećaj sebstva izgrađen na spašavanju drugih.

Tu se već malo razilazimo jer nemam potrebu za "popravljanjem" ljudi - odnosno, nemam neki plan kako bi osoba X trebala izgledati nakon što završim s "misijom". "Spašavanje" je već bolja riječ, ali ni ona baš ne pogađa u središte - ono što drugima želim je svojevrsno iscjeljivanje, oslobađanje.

Splićankaa kaže:

Ali da biste se spasili od tih nezdravih odnosa, najprije morate pogledati odnos koji imate sami sa sobom. Spasavanje sebe uključuje samo-reflektirajuće; to jest, promatranje sebe, razmišljanje o tome kako vaše ponašanje u vašim intimnim odnosima može predstavljati vaše unutarnje sukobe i razmatranje onoga što zapravo trebate ili tražite.

Kod tih svojih primatelja pomoći primjećujem jednu zajedničku crtu. Odnosno, na konkretne savjete (koji su najčešće izričito zatraženi, budući da se svjesno pokušavam suzdržati od onih neželjenih, no nekad mi pobjegnu) uglavnom odgovaraju sa "da, ali...", "ne mogu to jer..." ili deklarativnim prihvaćanjem savjeta nakon kojeg ne slijedi promjena ponašanja. Dakle, bitno im je kukati i tražiti izgovore za svoju nesreću, a ne rješavati probleme.

Tako da ću ovdje pribjeći istoj taktici - svjesna sam odnosa kojeg imam sama sa sobom, svjesna sam toga kako moje ponašanje utječe na druge, no nisam u mogućnosti išta mijenjati. Nemam puno potreba, no one koje imam nisu ispunjene, a da ih idem ispunjavati to bi nužno bili na tuđu štetu. A to je, eto, jedna od tih mojih granica koje prelazim tek kad zapadnem u krajnji očaj. Tako se rješim nagomilane napetosti, ali problemi ostaju ondje gdje jesu. Ne znam kolika mi je količina samospoznaje, izučavanja psihologije i duhovnosti još potrebna da bih mogla povući neke pametne i etične poteze. Sav taj "rad na sebi" sve mi više izgleda kao Sizifov posao. Ne mogu sve sama, sad bi se i te druge osobe trebale malo baciti na samoosvještavanje ako žele da odnosi koliko-toliko funkcioniraju. Ja sam već jebeno umorna - umorna od pomaganja drugima, umorna od pomaganja sebi, umorna od pokušaja da pozitivno utječem na svijet i društvo u cjelini. Nastavljam jer mi je jedina alternativa leć i krepat. A i netko mora biti Batman, jebiga.

[san.ja]

Splićankaa kaže:

1. Da li vam se ikada dogodilo da ste se nasli u ulozi pretjeranog pomagaca?
2. U kojim situacijama nudite pomoc, pristajete pomoci, u kojim apsolutno pomoc ne dolazi u obzir?
3. Jeste li ikad razmisljalo o ovome, da pomaganje zapravo moze biti lose?
....

Eeeee fala ti što si otvorila "moju" temu i to tako lijepo obrazloženo, to mi je sada aktualno jer su mi se napokon otvorile oči i shvatila sam koja sam ja krpa, ej! ajmo reć - bila.

1. cijeli život sam se nalazila u toj ulozi samo što sam ja mislila da je to normalno ponašanje i da tako treba. npr. frendici sam pomagala dugi niz godina na razne načine, slušala njene jadikovke, njene raskide, njene monologe na telefonu, podržavala je jer sam mislila da smo prijateljice i da je to ono što prijateljice rade. U stvarnosti sam joj pomagala zato što meni nikad nitko nije pomogao kad mi je trebalo pa sam imala fiksaciju na pomaganje. Dala joj neke stvari za kuhinju (tipa sudoper, fronte, frižider) ukratko pomagala je ko da mi je sestra i kad je prodavala stan rekla da mi te stvari trebaju natrag. Ona prodala stan i glatko niti vratila stvari niti išta. Čak me nije niti pozvala u taj stan kad ga je prodavala u kojem sam provela dobar komad života u smislu da sam tamo često bila, svaki put kad me je trebala. Ni to nije bilo dovoljno da mi se otvore oči. Niti onaj jedan period kad me otkantala radi dečka. Ni onaj put kad je primila neki dar koji joj se nije sviđao pa ga je htjela proslijediti i proslijedila nekoj osobi koju je tada htjela impresionirati a ja joj nisam pala na um. Ništa nisam shvatila. Sve dok nisam ja došla u situaciju da meni treba konkretna pomoć... Na kraju sam stekla dojam da me je podnosila u životu zato što sam je toliko pomagala da me nije mogla otkantati. Ma u stvari bolje bi bilo da sam nabrojala razne stvari gdje sam pretjerano pomagala na svoju štetu nego što sam išla u detalj opisivati jedan slučaj, koji nije ništa bitniji od ovih ostalih. Recimo dovoljno da me je ponijelo kad se pokazala neka potreba da sam u tom trenutku zaboravila svoje prioritete i pustila da mi promaknu neke stvari zbog kojih se dogodila šteta koju više ne mogu nadoknaditi. Nisam se bila kadra fokusirati na sebe.

2. kada netko trči na vlak, tramvaj, stanem na vrata da ne može krenuti dok se ta osoba ne ukrca. Od 200 puta da sam to napravila čak mi se jedna osoba zahvalila ili me čak uopće primijetila pa ajd. Ali nema veze jer to je stvarno sitnica. Kolegica koja se opraštala i na oproštajki rasplakala, od prisutnih 100 ljudi ja sam joj prišla i zagrlila je. Kome bih sad pomogla, nakon svega? Pa eto pred neko vrijeme se dogodio udes pred mojim očima (na sreću nije bilo nešto prestrašno) i našlo se nas troje koji smo prišli iz raznih strana da pomognemo čovjeku... ja sam stala nasred ceste da zaustavim nadolazeći promet jer su ova druga dvojica bila bliže pa su mu već priskočili i pomogli da se pridigne.... to mi je normalno, spominjem samo kao ilustraciju. Ne bih pomogla nekome tko je na putu autodestruktivnog ponašanja, tko ne želi odustati. Ne bih donijela pizzu čovjeku od 300 kg. Dobro glup je primjer ali to je to.

3. pa moja pomoć nikada nije bila takva da osobu sputava ili joj oduzima moć na bilo koji način, upravo suprotno; niti sam koga podržavala u nečemu što je štetno. Tako da u tom smislu moja pomoć nije bila štetna za njih. Bila je štetna za mene zato što sam živila tuđi život i onda nitko nije živio moj. A nema nikoga tko bi živio moj život umjesto mene. Sad se osjećam puno bolje nakon što sam to napokon shvatila, jer sam dugi niz godina razbijala glavu pokušavajući shvatiti zašto stvari ne idu i u čemu je stvar. Sad mi je sasvim jasno da je to bio razlog. Nitko se nije zauzeo za mene, tako da se ja nisam nikada naučila stvarno zauzeti za sebe. Ali gle vraga mogla sam se zauzeti za druge.
Hm zapravo ne znam da li nagon za pomaganjem potječe od a) zapravo potrebe da se meni pomogne, bolje rečeno od osjećaja da znam kako je to kad ti je potrebna pomoć a ne primaš je, ili je to b) zbog odnosa s mamom gdje se njoj stalno trebalo pomagati pa mi je ostala navika. Ili c) sam kroz sve to navikla na to da sam nevidljiva, pa sam onda ostala i samoj sebi nevidljiva. Nitko me nije vidio pa onda sada ja ne vidim sebe. Tako nešto.
Kako god, ali ja stvarno vidim tu osobu i njene istinske potrebe, nikad se nije dogodilo da nešto nekome namećem što taj zapravo nije htio. Samo mi je promicalo da nema reciprociteta.

[RedSonia]

Leteća kaže:

Ja sam već jebeno umorna - umorna od pomaganja drugima, umorna od pomaganja sebi, umorna od pokušaja da pozitivno utječem na svijet i društvo u cjelini. Nastavljam jer mi je jedina alternativa leć i krepat. A i netko mora biti Batman, jebiga.

spasitelj mora simbolički umrijeti, to je jedini način
I ching bi rekao Let go...jednostavno pusti sve k vragu i budi "zločesta" i sebična onda kad to želiš biti
U teoriji je ovo lako reći ali potrebne su godine i godine dok ne dođe taj klik u glavi kad prihvatiš sve baš onako kako jest
Još uvijek me zna "povući" taj stari obrazac ponašanja ali čim ga prepoznam korigiram se i trk na lijevo ili na desno, svejedno ...nadam se da će jednog lijepog dana potpuno nestati, umrijeti

[ladybug24]

kod mene je suprotan problem. ja ne trpim da se na mene puno kače pijavice, ali zato imam nekoliko spasitelja u okolini.
nude pomoć kada je nitko ne traži i kada je osoba izričito odbija spasitelj se nameće.
mislim da je to prava bolest.

[RedSonia]

ladybug24 kaže:

spasitelj se nameće.

tada je i "spasitelj" pijavica

[Leteća]

RedSonia kaže:

spasitelj mora simbolički umrijeti, to je jedini način
I ching bi rekao Let go...jednostavno pusti sve k vragu i budi "zločesta" i sebična onda kad to želiš biti
U teoriji je ovo lako reći ali potrebne su godine i godine dok ne dođe taj klik u glavi kad prihvatiš sve baš onako kako jest
Još uvijek me zna "povući" taj stari obrazac ponašanja ali čim ga prepoznam korigiram se i trk na lijevo ili na desno, svejedno ...nadam se da će jednog lijepog dana potpuno nestati, umrijeti

Jes, u teoriji. U praksi, pijavice traže svoju dnevnu dozu i kada je ne dobiju zagorčavaju mi život. Jako. E onda ide trgovanje i pregovaranje (mene sa samom sobom) da vidim je li mi isplativije otfikariti si jedan prst i baciti cucku ili pustiti da mi isti skoči za vrat. Događalo se, više puta. Naravno, ja sam glupa što sam se uopće dovela u takvu situaciju da ikada, ikome odgovaram za bilo što, ali lako je biti general poslije bitke. Ne znam izaći van iz uloge, ako isključimo doslovno umiranje iz kombinacije.

A kad smo se već dotakli i-chinga, pokušavam se sjetiti u tumačenju kojeg se heksagrama spominje onaj kineski ekvivalent Hamleta - išlo je nešto u stilu "kad inferiorni ljudi zauzmu vodeće položaje na dvoru, najzdravije se je praviti lud". Mozak zablokiro.

[Splićankaa]

Sad cu i ja svoje iskustvo.

Nikad nisam pretjerano pomagala ljudima, dok nisam pocela imat baaaas depresivne faze, suic. misli.
U tom trenutku mi se desio KRIVI kliker "dok god mozes pomagat ljudima, vrijedi ziviti, ako umres, ko ce pomagat".
Ok, to je bila zadnja slamka da tad vidim spas, ali, postala sam kompulzivni pomagac, kad treba i kad ne treba.

Ta situacija se pocela razrijesavati sama od sebe u trenutku kad sam shvatila da stvarno imam zelje radit nesto (dakle kad sam pronasla smisao u drugim stvarima, kad mi se vratila zivotna iskra istinska, pravo Ja) ugl. zelim uciti nesto, umjesto da ucim, ja odem pomagati, onda sam poludila na samu sebe.
Vrhunac "pomagačke karijere" imala sam poznanstvo s jednom zenskom koja je dosla isto gastajbajterčit u inozemstvo.
Pocetak upoznavanja, ona prica svoju zivotnu pricu, ja odmah u pomagač moodu. Bitno u odnosu zrtva-spasitelj, da u pocetku odnosa osobe imaju osjecaj podudarnosti, ono potpuno razumjevanje, kao da se poznaju oduvijek, prebrzo se otvaraju i zblizavaju, imaju osjecaj da samo jedan drugog razumiju, a zrtva koristi i komplimente kojim ugađa spasitelju, daje osjecaj vaznosti i spasitelj dobije svoju dozu "ja sam poseban/na i tocno znam kako zrtvi pomoc, ugodit, saslusat"
Druzenje se svodilo na to da bi ja svaki put slusala kuknjavu, o njenom zivotu, o proslosti, o poslu, u pocetku sam ja bila u tom negativnom moodu isto pa nisam kuzila, ali cim sam se ja pocela mjenjati i dosadilo mi mlatit praznu slamu, skuzila sam da nakon 3-4 sata slusanja te zenske, ja ustajem sa stolice kompletno iscrpljena, oci mi se sklapaju, a ova uporno mlati svoje.
Kuknjava na racun posla, ja kazem, pa sto ne uzmes rijecnik i krenes ucit svaki dan nove rijeci, ah... (nije me ni dozivila) nastavi kukat. Doslovno 30novih rijeci bi joj otvorilo priliku za 5x laksi posao.
Meni to dopizdilo. Mislim se u sebi, umjesto da ucim ja dodatni strani jezik ili da gledam dokumentarac o razmnozavanju antilopa u Africi ja jbt trosim vrime na nekog negativnog.
Ucinila sam hrpu usluga *odlasci rijesavanja papira, odlazak u banku, sve sto nekom treba ko ne zna jezik a mora obavit*
jedan dan treba nesto ucinit, ja rekla necu.
Prva reakcija, zenska pocela pricat o bolovima u tijelu, (manipulatorica teska).
Ja gledam i uporno Ne, pitaj nekog drigog, vise ne cinim nikom usluge.
Sta se desilo.
Nakon svih mojih pomaganja s njome , nakon druzenja , ja se odlucim povuc, a ona meni ide spakovat i krene jednu osobu okrenit protiv mene, ja sam se naljutila, ali sam ju blokirala.
Ona nije odustajala od mene.
Dodala me s novog profila, pa javljala mi se na mob s nekog random broja, pa opet javi se na viber, uporno hoce prijateljstvo samnom.
Ja samo blokiram i to je to.
Ovo govorim ko primjer da slusanje tudih problema, ne znat rec Ne, moze eskalirati da osobi postanete bas štaka i da ona postane ovisna o vama.
Poanta je da ako pocetak vaseg poznanstva s nekim se zasniva da vam neko prica tuznu pricu o sebi, nekom dogadaju, da tad treba postaviti granicu i ne sklizniti na tom terenu, nego postavit se "razumijem da ti je tesko, vjerujem da ces naci rijesenje".
Slusanjem druge osobe, vjecitim pomaganjem, mi toj osobi ne pomazemo, vec joj odmazemo da ona sama uzme alat u svoje ruke i krene mjenjat se. .to je kao i s ovisnicima. Tek kad dotaknu dno onda ce se uzdici. Ili uopce nece.
edit: Nitko nije nezamjenjiv, ja jesam hipersenzibilna osoba, ali sam dozivila takoder ne od ove zenske samo, vec i od zene koja je bila nepokretna i di sam volontirala, da je ta zena u meni prepoznala tadasnju nesigurnost i doslovno unatoc mom nesebicnom pomaganju i sto sam i na Uskrs dosla ju posetiti, ona me u par navrata omalovazila!!!
Poanta je da ako sam sebe cijenis i dignes svoju cijenu, tvoje vrijeme isto ima cijenu, e onda ce te i drugi cijeniti.

[Leteća]

Splićankaa kaže:

U tom trenutku mi se desio KRIVI kliker "dok god mozes pomagat ljudima, vrijedi ziviti, ako umres, ko ce pomagat".
Ok, to je bila zadnja slamka da tad vidim spas, ali, postala sam kompulzivni pomagac, kad treba i kad ne treba.

To te je izvuklo, pa nisam sigurna radi li se doista o krivom klikeru. Ako se sad znaš oduprijeti kompulziji, odnosno pustiti da te ponekad vodi razum a ne uvijek srce (a čini mi se da znaš), onda je to skroz okej.

Ja zapravo nikad nisam izašla iz te faze - ostala je kao neka pat-pozicija, stiltani fliper. I ako mi itko izvana dirne u to (kao što je bio slučaj u terapiji), raspadam se. Jedini način da se iščeprkam iz suovisnosti (codependency) bio mi je širenje područja djelovanja - dakle, ne pomažem više samo nekolicini osoba, da ne velim pijavica, nego gledam ostvariti što veći utjecaj. Može posredno, može preko foruma, može bilo kako, ali bitno je da spašavam tuđe živote i dobivam povratnu informaciju o uspješnosti takvih poteza. Ne trebam čuti 'hvala', jebe mi se za 'hvala'. Bitno mi je da ja znam da je ono što radim učinkovito i bar donekle mjerljivo. Kako sam krenula s tim, pijavice kao da polako otpadaju. E pa kad konačno otpadnu, ostat ću praktički sama na svijetu, ali taj ćemo problem rješavati kad se pojavi. Ne da mi se sad razmišljati sedam koraka unaprijed, ali nikako.

[Splićankaa]

Leteća kaže:

To te je izvuklo, pa nisam sigurna radi li se doista o krivom klikeru. Ako se sad znaš oduprijeti kompulziji, odnosno pustiti da te ponekad vodi razum a ne uvijek srce (a čini mi se da znaš), onda je to skroz okej.
Ja zapravo nikad nisam izašla iz te faze - ostala je kao neka pat-pozicija, stiltani fliper. I ako mi itko izvana dirne u to (kao što je bio slučaj u terapiji), raspadam se. Jedini način da se iščeprkam iz suovisnosti (codependency) bio mi je širenje područja djelovanja - dakle, ne pomažem više samo nekolicini osoba, da ne velim pijavica, nego gledam ostvariti što veći utjecaj. Može posredno, može preko foruma, može bilo kako, ali bitno je da spašavam tuđe živote i dobivam povratnu informaciju o uspješnosti takvih poteza. Ne trebam čuti 'hvala', jebe mi se za 'hvala'. Bitno mi je da ja znam da je ono što radim učinkovito i bar donekle mjerljivo. Kako sam krenula s tim, pijavice kao da polako otpadaju. E pa kad konačno otpadnu, ostat ću praktički sama na svijetu, ali taj ćemo problem rješavati kad se pojavi. Ne da mi se sad razmišljati sedam koraka unaprijed, ali nikako.

Ja sam sad u toj fazi da sam otkrila ovo.
Zapravo detektirala sam ovo i prije, al mi je tek sad bas postalo bitno da zadovoljim sebe prvo, sta je precudno.
znam sta zelim , a uhvatim se da mi je glava prazna. Kao da imam filing da je to sto zelim besmisleno, al eto pomaganje je smisleno i ide mi glatko.
U to vrijeme kad sam mislila da je bitno da pomazem i da je to jedini smisao, tad nisam za sebe pomoc trazila, mislim da u trenutku kad sam zatrazila pomoc- kao sto je u tekstu napisano, pravo Ja se javilo i reklo onom šupendarskom dijelu mene "stani na loptu "
Nisam shvatila, vise ne pomazas u real life, tu si naucila rec Ne, ali sad pomazes puno vise po forumu? Ili je saznanje o ovome potaklo te da s pomaganje jos razbuktalo više?
Ja imam isto osjecaj da ce se razbuktati . Nije ni meni bitno da mi neko kazw hvala. Ko
Srz svega vidim da sta god radim mora bit smisleno, cak i hobi mora bit produktivan, dakle radije cu npr. Ic izradivat nakit, nego da samo odem uzivat u kino. Radije cu kao poklon nekome kupiti nesto sto je primjenjivo, nego ukras, nikad ne bih poklonila figuricu ili neku takvu glupost, vec radije sat ili knjigu- nesto sto se moze koristiti.

[Leteća]

Splićankaa kaže:

Nisam shvatila, vise ne pomazas u real life, tu si naucila rec Ne, ali sad pomazes puno vise po forumu? Ili je saznanje o ovome potaklo te da s pomaganje jos razbuktalo više?
Ja imam isto osjecaj da ce se razbuktati . Nije ni meni bitno da mi neko kazw hvala.

Pomažem i u RL, ali bez izravnog kontakta s primateljima. Ne znam ni kako se zovu. Tu i tamo čujem da je nekome pomoglo X, a to X je moj rad. Da ne idem sad u konkretne detalje. Što se tiče bliskih osoba, trudim se što više udaljiti od njih, što češće govoriti ne, što više ići svojim putem i ne obazirati se na ostalo. Desetljeća loših navika ostavila su svoj trag, ali pomak na bolje ipak je bar donekle vidljiv. I dalje nisam slobodna činiti ono što mi se hoće, ono što me veseli i što me ispunjava, ali jednog dana, možda.

[san.ja]

Splićankaa kaže:

Ja sam sad u toj fazi da sam otkrila ovo.
Zapravo detektirala sam ovo i prije, al mi je tek sad bas postalo bitno da zadovoljim sebe prvo, sta je precudno.
znam sta zelim , a uhvatim se da mi je glava prazna. Kao da imam filing da je to sto zelim besmisleno, al eto pomaganje je smisleno i ide mi glatko.
U to vrijeme kad sam mislila da je bitno da pomazem i da je to jedini smisao, tad nisam za sebe pomoc trazila, mislim da u trenutku kad sam zatrazila pomoc- kao sto je u tekstu napisano, pravo Ja se javilo i reklo onom šupendarskom dijelu mene "stani na loptu "
Nisam shvatila, vise ne pomazas u real life, tu si naucila rec Ne, ali sad pomazes puno vise po forumu? Ili je saznanje o ovome potaklo te da s pomaganje jos razbuktalo više?
Ja imam isto osjecaj da ce se razbuktati . Nije ni meni bitno da mi neko kazw hvala. Ko
Srz svega vidim da sta god radim mora bit smisleno, cak i hobi mora bit produktivan, dakle radije cu npr. Ic izradivat nakit, nego da samo odem uzivat u kino. Radije cu kao poklon nekome kupiti nesto sto je primjenjivo, nego ukras, nikad ne bih poklonila figuricu ili neku takvu glupost, vec radije sat ili knjigu- nesto sto se moze koristiti.

E da, upravo ovo. Sve ja to znam što je to što želim i točno takav osjećaj imam, kao da je besmisleno. Kad dođe trenutak da to ostvarim onda zaboravim ili mi se ne da ili nešto.
Edit: i ovo drugo, i ja-i ja, mora biti smisleno, produktivno, mora služiti nekoj svrsi, bila to aktivnost ili poklon, točno tako. Ne idem uživati na to malo sunčevog svjetla nego idem upijati D-vitanim (karikiram - ili možda ne?) Nisam to nikada sagledala u ovom svjetlu, nekako mi je bilo normalno i logično da sve treba biti svrsishodno. Sve - pa čak i čokolada, mora biti crna. Ajme sad si mi dala mislit. Fala!!!!

[Pjegavi poriluk]

Isti problem i kod mene. Još odmalena sam uvijek bila tješitelj jer su svi oko mene bili tako sjebani i nesretni.

Uvijek tuđi problemi na prvom mjestu, a sebe sam uvjeravala da problema i nemam jer super živim, imam sve što mi treba.
Da, a nisam imala ono najvažnije - sebe. Nikad nisam imala sebe. Stalno me netko drugi posjedovao, netko čiji su problemi bili važniji i tko se glasnije i jače gurao za svoje mjesto pod Suncem.
Ja uvijek sa strane, spasitelj, tješitelj, ugađatelj, vječna ispomoć.

Što je najgore, bila sam toliko jadna da sam bila sva sretna kad bi uopće netko tražio pomoć od mene. Bila sam počašćena što tako malu i nebitnu djevojčicu netko treba.

[Pjegavi poriluk]

san.ja kaže:

E da, upravo ovo. Sve ja to znam što je to što želim i točno takav osjećaj imam, kao da je besmisleno. Kad dođe trenutak da to ostvarim onda zaboravim ili mi se ne da ili nešto.
Edit: i ovo drugo, i ja-i ja, mora biti smisleno, produktivno, mora služiti nekoj svrsi, bila to aktivnost ili poklon, točno tako. Ne idem uživati na to malo sunčevog svjetla nego idem upijati D-vitanim (karikiram - ili možda ne?) Nisam to nikada sagledala u ovom svjetlu, nekako mi je bilo normalno i logično da sve treba biti svrsishodno. Sve - pa čak i čokolada, mora biti crna. Ajme sad si mi dala mislit. Fala!!!!

I meni se ovo događalo. Sve što sam ikad voljela ili mislila da volim mi je bilo besmisleno. Radila bih nešto i onda me preplavio neki val tjeskobe, imala sam doslovno fizičku potrebu ostaviti se tih banalnosti koje radim i ići nekome pomoći.

A dobivala sam zauzvrat taj osjećaj da sam nekome bitna jer sebi očito nisam bila bitna.
Tako sam slušala i napornu kolegicu s posla satima i napornu susjedu i mamine probleme i probleme mame od dečka i njegove sestre i random čovjeka na ulici. Sve samo da budem nekome korisna i da me netko treba.

Sad i dalje mogu pomoći i rado ću pomoći, ali to je smisleno i ciljano, nije kompulzivno. U svakoj komunikaciji pokušavam vidjeti što ja imam od toga i pristupiti tome na taj način. Ako vidim da je komunikacija besmislena, prekidam ju ili se bavim nečim drugim.

[Splićankaa]

Na koji nacin odbijes ljude?

Imala sam situaciju da me jedna osoba pitala da njenom bratu nadem posao tu u gastarbajtlandu,jer ja to bolje znam(njena recenica da ja bolje znam)
ista osoba zivi tu u inozemstvu, a zasto ona ne nade svom bratu posao, ili jos bolje, zasto njen brat ne nade sebi posao.
Lik sjedi doma igra igrice, umjesto da trazi posao, ako zna upalit kompjuter, zna i posao trazit ili nek procita upute na google "kako traziti posao u inozemstvu"
Kad sam rekla joj da je njena mater kriva sta joj je brat neradnik i sta ga ne izbaci iz kuce- onda sam ja ispala babaroga.

Ugl. Lik jos stoji doma s materom.

[RedSonia]

Leteća kaže:

Jes, u teoriji. U praksi, pijavice traže svoju dnevnu dozu i kada je ne dobiju zagorčavaju mi život. Jako. E onda ide trgovanje i pregovaranje (mene sa samom sobom) da vidim je li mi isplativije otfikariti si jedan prst i baciti cucku ili pustiti da mi isti skoči za vrat. Događalo se, više puta. Naravno, ja sam glupa što sam se uopće dovela u takvu situaciju da ikada, ikome odgovaram za bilo što, ali lako je biti general poslije bitke. Ne znam izaći van iz uloge, ako isključimo doslovno umiranje iz kombinacije.

A kad smo se već dotakli i-chinga, pokušavam se sjetiti u tumačenju kojeg se heksagrama spominje onaj kineski ekvivalent Hamleta - išlo je nešto u stilu "kad inferiorni ljudi zauzmu vodeće položaje na dvoru, najzdravije se je praviti lud". Mozak zablokiro.

Osobno svaki puta dok sam pomislila da sam se riješila ovog sindroma zakači mi se neka "pijavica", tek toliko da me podsjeti da imam još posla i da sam kontaminirana kao Černobil
Ne treba prema sebi biti strog zbog toga, jednostavno imamo još posla i šta sad

Ja sam pokušavala doslovno svašta i ni jedna tehnika nije palila sve dok nisam dvije godine s hoponopono drvila uporno baš po sindromu spasitelja...tada je došlo u meni do neke vrste prihvačanja koju spasitelj prirodno nema u sebi, on naravno pokušava sve popraviti i poboljšati jel...znači osim aktivnog rada ja ne znam drugi način kako bi se ovaj toksični obrazac mogao otfikariti, s time da postoji mogućnost da ni sama nisam to ubila u sebi...vrijeme će sve pokazati

što se I chinga tiče vjerujem da se sjećaš promjenjive linije od nekog heksa (ovisi koju literaturu imaš) no rekla bih da je to heks 30 Clarity (jasnoća) koji govori o tome da je ljudski duh vatren i vrlo aktivan a da je središte prazno i šuplje

EDIT: Splićankaa zaboravih ti pohvalit temu, vrh je