Filmski rječnik (edukativna tema)

[cul-de-sac]

@Pacificist

Karikirao sam malo ovo s revolucijom ali poanta je jasna- da sam prije gledanja naletio na veći broj panegiričnih osvrta poput tvog, od TSN bih očekivao čudo. Čudo ne bih dobio.

Godarda sam odgledao prvi put i svidio mi se ali ni približno nisam bio euforičan poput ljudi koji se filmom bave, što posredno što neposredno, i do čijeg mišljenja držim.

I onda sam ga gledao još par puta, u nekim segmentima njegovog opusa čak i pomalo prisilno tražio nešto što ne vidim a što je, po ovim ljudima iz gornjeg pasusa, tako evidentno. Trudio sam se čak i da mi se svidi.

To je bilo tada.Bijah mlad, zelen i pomalo snob. Danas me svi Peterlići ovog svijeta ne mogu uvjerit u nešto što ne vidim. Danas sam nevjerni Toma.

Hoću reći, previše čitanja o nekom filmu/autoru zna, pogotovo kod mlađe populacije koja tek otkriva materiju, dovesti do toga im blago otupi vlastita percepcija.

[Pacificist]

"pomalo snob" "pomalo prisilno tražio nešto što ne vidim" sjedi pet za iskrenost

ja otkad sam počeo gledat Godarda govorim da su mi "Vikend", "Pierrot" i još dva-tri filma super, ovo ostalo da je precijenjeno. mislim, uz onakvu postavu poput novovalovaca ove njegove stilske vježbe stvarno nemaju nekakvu težinu osim tog "rušenja konvencija".

btw tijekom čitanja tvog posta nekoliko mi je puta na pamet pao "Bijeg iz Japana", a ne znam šta bih sad htio s njim? al, eto, morao sam spomenut


TSN i jest čudo. Čudo filmskog pripovijedanja. Čudo filmske režije. Čudo kompleksne jednostavnosti. Čudo nad čudesima.

[Tore]

Pacificist kaže:

kad smo već zapeli, kut pod kojim se kamera udaljava od Zampana minimalan je i naglasak nije na gornjem rakursu nego na vožnji. Da ga je htio dodatno unakazit kamerom, od njega bi se udaljavala pod mnogo većim kutom.
Ponavljam, kako bi se kamera i mogla udaljiti da je sniman nultim rakursom ili ne daj bože donjim?

naravno da je kombinacija tih sredstava dobitna, ali ovdje se više kamera povlači od uplakanog Zampana kojeg žali no što bi ga naglašenijim gornjim rakursom osuđivala.

Pa naravno da nije naglasak na gornji rakurs, da je vidjeli bi lika u pijesku i to je to, kadar bi izgubio na dubini. Al ok, nemojmo se prepirat.

[Pacificist]

ne, ne, da se drugačije htjelo mogli smo mi vidjeti lika u pijesku gornjim rakursom i onda vertikalnu vožnju kamere prema gore, ili nekakvom mnooogo oštrijom dijagonalom, itekako dobivši dubinu.

[Media Blitz]

cul-de-sac kaže:

Ja Godarda smatram jednim od deset najvažnijih redatelja ikad. Ključna riječ je najvažniji. Nipošto najdraži.

Nije da ne volim neke njegove filmove ali čini mi se da sam ga naučio cijeniti i uvažavati dobrim dijelom zbog pročitanih redaka ljudi koji o filmu znaju puno više od mene.

Drugim riječima, uvidio bih i sam da je "Do posljednjeg daha" po mnogo čemu drugačiji film, bitan film, ali se ne bi trudio gledati ga još nekoliko puta ne bi li ga zavolio. Jer, kao, to je Godard, perjanica novog vala, najveći modernist svjetskog filma. To kao ozbiljan filmoljubac moraš voljeti. Nisam ga nikad zavolio, kao neke Chabrolove filmove.

Ne znam jesam li dobro artikulirao svoje misli, bojim se da me ćeš me krivo shvatit.

Svatko ima ovakve razlike (najdraži/najvažniji). Zato sam još prije par mjeseci napisao da će se, ako ćemo probati analizirati sveukupne doprinose, neka imena sama pojaviti.

Ali ja volim više od svega kad netko baš obožava nekog redatelja, kad mu se jebe za to jeli on u kanonu ili ne, kad je vidljiva ta povezanost.

Naravno, bilo bi u redu da dotična osoba ima (filmske) argumente...

Meni se Godard svidio zbog ''Daha'', ''Vivre sa vie'', ''Prijezira'' i, na drugo gledanje, ''Bande a part''. Sve ostalo, unatoč vidljivoj sklonosti propitkivanju samog filma i istraživanja, nikad nije u toj mjeri dolazilo do mene.

Dakle, Godard koji ima iza sebe brdo filmova (ne da mi se sad provjeravat točno koliko) je sveden kod mene na svega 3-4 filma koja volim. Od ostalog bih slagao nekakvu kompilaciju...

[late bloomer]

kako razlučiti kvalitetnu recenziju od propagande?

ne čitam strance, u zadnje vrijeme ni domaće. popularno zvan na ovim prostorima curica bio je onaj koji me učio sve o filmovima u slobodnoj kad sam bio jaaako mad, a sad ga raskrinkaju prva dva komentara (kad su komentari još bili dopušteni u jutarnjem). čitam tu da u zadnje vrijeme uredno spojla.

ukratko, ajmo malo o kritičarima. jesu li nerealizirani filmaši ili neki od njih zaista imaju nešto za reći, poput novovalne ekipe, i iza kamere?

može i pokoja preporuka.

[horacije]

Čitaj Kosanovića u Slobodnoj, on mi je zbilja drag.

Ima mjeru i zna o čemu govori. Malo mi je čudno da je Njegić iznad njega u hijerarhiji Slobodne.

Kosanović mi je baš velika nada, dosad već i dokazana

[cul-de-sac]

Damir Radić je veliki znalac ali ponekad prekrut u zastupanju svojih stavova iako se često slažem s njegovim ocjenama ,Jurica Pavičić ima specifičan ukus,doduše vrlo sličan mojem,i svoje stavove zna artikulirano izraziti iako mu filmska recenzija sve više formom podsjeća na dnevno-političku kolumnu.
Željko Luketić sa Radija 101 potpisuje vrlo zanimljive i inteligentne tekstove ,kao i kolegica mu Zlatka Sačer, ali znaju preduboko zaglibiti u ironiju i sarkazam čime izgube nit vodilju koju bi svaka suvisla kritika trebala imati.

Dragan Jurak je još u Feralu oduševljavao konciznim i pametnim osvrtima ali u zadnje se vrijeme suviše ponavlja.

Ekipa sa kulisa.eu njeguje promišljenu filmsku kritiku,barem zasad.

Nedostaje Dean Šoša iz Nacionala,čovjek je na prilično populistički način rasčlanio dosta mitova koji vladaju sedmom umjetnošću.
Iz Slobodna Dalmacije treba spomenuti Jakova Kosanovića koji ima zavidno znanje ali ga artificijelno pretapa u formu filmske recenzije što zna iritirati, i Marka Njegića koji je solidan ali sklon precjenjivanju filmova.
Od kritičara koji gotovo da pojma nemaju svakako strši ime Dragana Antulova.

[Arby]

Zanimljivo kako niste došli na temu Mime Simić

[La Familia]

late bloomer kaže:

kako razlučiti kvalitetnu recenziju od propagande?

ne čitam strance, u zadnje vrijeme ni domaće. popularno zvan na ovim prostorima curica bio je onaj koji me učio sve o filmovima u slobodnoj kad sam bio jaaako mad, a sad ga raskrinkaju prva dva komentara (kad su komentari još bili dopušteni u jutarnjem). čitam tu da u zadnje vrijeme uredno spojla.

ukratko, ajmo malo o kritičarima. jesu li nerealizirani filmaši ili neki od njih zaista imaju nešto za reći, poput novovalne ekipe, i iza kamere?

može i pokoja preporuka.

Robert Altman, quoted by Scott Griffin in a conversation with Mitchell Zuckoff from the book Robert Altman: An Oral Biography, 2009.



U (hrvatskom) filmskom rjecniku pod 'HRVATSKI FILMSKI KRITICAR' trebala bi stajati definicija...

može i pokoja preporuka.

http://film.purger.com/recenzije/ocj_____.shtml

[horacije]

Slažem se sa postom Cul de saca skoro u potpunosti, osim s Njegićevom ocijenom. Ma slažem se i sa time, al me nervira jel Njegić očito kalkulira, posebno prema hrvatskom filmu, jer zna da ima malo hrvatskih redatelja, i često se ulizivački odnosi prema hrvatskom filmu.

Njemu je i največe domaće sranje super film. Možda s kojom manom, al nema muda, pogotovo u intervjuima s hrvatskim redateljima, suprostavit se sugovorniku.

Plus, sluša lošu tehno glazbu

Kosanović mi je daleko najjaći i najdraži.

Di sad Šoša piše? Ugasili su mu rubriku u Nacionalu ima tri godine.

EDIT: Mima je ok, al nju ne doživljavam filmskom kritčarkom, više aktivistkinjom, i na tom joj skidam kapu
Radiću je davano previše prostora, da mu je dano samo tri kartice teksta, bio bi puno jači.

Polimca i dalje najviše cijenim, iako je ko osoba malo trul

[cul-de-sac]

Mislim da Šoša ne piše nigdje trenutačno, urednik je "Posebnih dodataka" na HRT-u.

Zato ovu nedjelju i prikazuju drugi po redu film Waltera Hilla. Nakon "Warriorsa", slijede nam "Long Riders".

[OGM SA86]

Pola tih tzv. kriticara pisu prikaze filmova, a ne kritiku.

Ne znam ni jednog vaseg, ali u Jugi je alfa i omega bio Ranko Munitic.

[Pacificist]

kritika danas postoji na filmoskopu trećeg programa hrvatskog radija i u hrvatskom filmskom ljetopisu.

sve ostalo je više-manje šala, a svakako ne spada u domenu ozbiljne kritike.

[Cahit]

Može li mi netko ukratko objasniti pravce Neorealizam, Novi Hollywood i Postmodernizam u filmskoj umjetnosti. Koje su karakteristike tih pravaca, koji su najvažniji redatelji i tako to

Hvala

[Mr Smoogj]

Cahit kaže:

Može li mi netko ukratko objasniti pravce Neorealizam, Novi Hollywood i Postmodernizam u filmskoj umjetnosti. Koje su karakteristike tih pravaca, koji su najvažniji redatelji i tako to

Ukratko teško.

[cul-de-sac]

Prvo sjest i gledat filmove pa se onda baci na štrebanje osnovnih karakteristika, koje ćeš uostalom vjerojatno primjetiti i sam budeš li pažljivo gledao sljedeće filmove.

Od neorealizma pogledaj bilo šta od Rossellinija i De Sice.

Novi Hollywood ćeš najbolje upoznat kroz filmove Scorsesea i Altmana.

Postmodernizam nije vremenski ograničen pravac poput gore navedenih, preporučujem prije svih De Palmu a onda i Tarantina.

[Media Blitz]

Ukratko o neorealizmu:

Neorealizam je stilski pokret nastao u Italiji nakon 2.svjetskog rata. Prvi film čistog klasičnog neorealizma je ''Rim otvoreni grad'' Roberta Rossellinija. Obilježja ćeš primjetiti i sam gledajući filmove (snimanje izvan studija, često neprofesionalci glume (recimo kod Viscontija u filmu ''Zemlja drhti'' imaš cijelu ekipu neprofesionalaca), snažni i tendeciozni društveni komentar koji se i veže na stanje u, ratom opustošenoj, Italiji…. Program je napisao Cesare Zavattini, veliki scenarist ovog pokreta. Što se tiče pojave neorealizma, to je sad već dublji teren. Neorealizam se u svojim oblicima da naslutiti u talijanskom filmu već 30-ih godina, a ako ćemo ići još dalje čak i u tendecioznoj Verističkoj školi (suprostavljenoj spektaklu) koja datira iz 1916.godine. Tako da Talijani ovakve tendencije razvijaju već u nijemom dobu, makar ja to nisam gledao.

Od filmova klasičnog neorealizma ja bih ti preporučio sljedeće:

1. ROSSELLINI- ratna trilogija: ''Rim, otvoreni grad''- ''Paisan''-''Njemačka, nulte godine''. Sva 3 filma sam često spominjao, uz ''Paisan'' kao osobnog favorita. Fellini čest kao scenarist.

2. DE SICA- ''Čistači cipela''-''Kradljivci bicikala''-''Čudo u Milanu''-''Umberto D''. 4 reprezentativna primjera klasične suradnje De Sica-Zavattini.

3. VISCONTI- ''Zemlja drhti''. Film o sicilijanskim ribarima i jedini Viscontijev čisti neorealizam.

4. GERMI – ''Put nade''. Zaboravljeni klasik. Glavni scenarist Fellini.

5. DE SANTIS- ''Gorka riža''. De Santisov klasik uz nezaboravne glumačke uloge.

Zadnja 3 su bila prošle godine s vrpce u Tuškancu. Jebenica.

Nakon svega (ili prije kako hoćeš) pogledaj Scorseseov dokumentarni film ''Moj put u Italiju'' iz 1999. koji će ti vjerujem, biti koristan.

Nakon 1950.godine stvari se ipak mijenjaju. U Italiji dolazi do kakvog-takvog ekonomskog napretka i sam fokus se mijenja. Slijedi ono što će povjesničari nazvati neorealizam duše, dakle daljnji razvoj talijanskog filma. Taj presjek će opet prvi primjetiti Rossellini filmom ''Stromboli'' kojeg sam već spominjao. Posljednji vojnici neorealizma bit će De Sica i njegov Zavattini koji početkom 50-ih daju još dva filma- ''Čudo u Milanu'' i ''Umberto D''. Ipak i oni će se ubrzo morati pomiriti s činjenicom da je klasični neorealizam mrtav.

Utjecaj neorealizma je nemjerljiv. O tome sad neću, prvo se upoznaj s pokretom. Jedino ću spomenuti prvi američki neorealistični film koji je u McCarthyevoj eri bio zabranjen- ''Salt of the Earth'' kojeg će John Sayles spomenuti u svom prvijencu ''Return of Secaucus Seven''. Odličan i hrabar film o štrajku rudara u državi New Mexico.

Evo toliko od mene, mislim da ti je ok za uvod. Ako netko želi dalje pisati, samo naprijed.

O Novom Hollywoodu i postmodernizmu bih također mogao napisati, ali tu prepuštam kolegama koji te sigurno neće razočarati odgovorima makar su to još šire teme.

[Media Blitz]

cul-de-sac kaže:

Postmodernizam nije vremenski ograničen pravac poput gore navedenih, preporučujem prije svih De Palmu a onda i Tarantina.

Izaberi odgovor:

DO POSLJEDNJEG DAHA

a) prvi postmodernistički film

b) kakav postmodernizam, o čemu vi pričate? u to doba tog termina nema, to je modernizam na Godardovski način i gotovo

c) hm, pa sad...istina da 1960. termina postmodernizam nema jer se, naravno, sam modernizam tek razvija, ali ako smo upoznati s terminologijom postmodernizma, onda je Godard svakako prvi

d) nemojmo o tome, završit ćemo u slijepoj ulici.

[cul-de-sac]

Za Briana De Palmu to je prvi postmodernistički film a Godard je prvi filmski postmodernist.

Tko sam ja da proturječim?!?

Dakle, biram odgovor pod a.