Škola sreće

[Da Kang]

Iz današnje perspektive, rekao bih da je većina onoga što sam ovuda tipkao smeće. Nepotrebno pimplanje vlastitog ega i traženje samoga sebe. Pa ipak, nije mi žao, trebao mi je taj put, kakav god on bio. Iz svega čovjek može nešto naučiti ako to želi, ako je otvorena uma i ako želi napredovati i mijenjati se na bolje. Zbog onih koji tako razmišljaju pišem ove retke. Shvatio sam besmisao pisanja radi zadojenja vlastitih poriva, smisao je uvijek u davanju. Vjerujem da ću nekome moći pomoći, nekoga nešto naučiti. Barem one koji to žele.

[Da Kang]

Ovo je priča "Dvije cigle" iz knjige Krava koja je plakala, autora Ajahna Brahma. Ta je knjiga jedna od mojih ponajdražih, jedna od knjiga koju želim u svojoj kolekciji a koju i dalje nemam samo zato što je svaki put poklonim nekome. Sreća se podupla kada je podijeliš. Ovo je samo jedna od priča koje su promijenile moj život, promijenile moj način razmišljanja.

Dvije cigle


Nakon što smo, 1983. godine, kupili zemljište za naš samostan, ostali smo bez novca. Bili smo u dugovima. Na našem zemljištu nije bilo nikakvog objekta, čak ni šupe. Prvih nekoliko tjedana nismo spavali na krevetima, već na starim vratima koja smo jeftino kupili u nekom skladištu. Postavili smo ih na cigle da ne bi bila baš na samome podu. Madraca nismo imali, jer ipak ‒ mi smo bili pustinjački redovnici. Opat je imao najbolja vrata, ravna. Moja su vrata pak bila puna izbočina, s velikom izbočinom u sredini. Šalio sam se kako sada barem neću morati ustajati iz kreveta kada idem na WC! No, istina je bila surova – kroz tu veliku rupu stalno je puhao vjetar. Nisam se baš naspavao tih noći.

Bili smo siromašni redovnici kojima je nužno bio potreban prostor za stanovanje. Nismo sebi mogli priuštiti zidara ‒ već je i sam građevni materijal bio dovoljno skup. I tako sam se sam morao naučiti gradnji: kako napraviti temelje, izliti beton, zidati cigle, podići pod, uvesti vodovod. Prije nego što sam se zaredio, bio sam teorijski fizičar i srednjoškolski nastavnik i nisam naučio raditi rukama. Nakon nekoliko godina, postao sam prilično vješt u građevini, a svoje sam redovnike u šali zvao BGT (Budistička građevinska tvrtka). Ali početak je bio vrlo težak.

Nekome se može činiti da je postavljanje cigli lak posao: malo cementa, tu i tamo koji udarac. Ali kada sam počeo zidati, lagano sam udario jedan ćošak cigle prema dolje, da bih je poravnao, a drugi bi ćošak skočio gore. Tada sam opet morao kucnuti i taj drugi ćošak, a cigla bi izašla iz ravnine. Nakon što sam je vratio u ravninu, prvi je ćošak bio previsoko. Hej, bar si pokušao!

Kao redovnik, naučio sam se strpljenju i imao sam ga napretek, kao i vremena. Trudio sam se da svaka cigla bude savršeno postavljena, bez obzira koliko mi za to trebalo vremena. Konačno sam završio svoj prvi zid. Bio sam zadivljen. No odjednom sam vidio kako dvije cigle stoje krivo. Sve druge bile su savšeno poredane, točno u ravnini. Ove dvije cigle bile su nagnute na jednom kutu. Izgledale su strašno. Pokvarile su cijeli zid. Uništile su ga.

Sada je već cement bio pretvrd da bi se cigle mogle izvaditi. Upropastio sam zid i najradije bih ga bio raznio. Pitao sam opata hoću li ga srušiti i zidati iznova, a opat mi je odgovorio: “Zid ostaje!”
Kada sam vodio prve goste u obilazak našeg samostana, uvijek sam izbjegavao da prođu pored mog zida. Nisam htio da ga itko vidi. Jednoga dana, tri ili četiri mjeseca nakon što sam ga sazidao, šetao sam s jednim posjetiteljem i on je vidio zid.
“Baš lijep zid”, primijetio je.
“Gospodine, jeste li možda u autu ostavili naočale? Imate li problema s vidom? Pa zar ne vidite one dvije krivo postavljene cigle koje kvare cijeli zid?” ‒ pitao sam iznenađeno.
Ono što je posjetitelj nakon toga rekao promijenilo je moj pogled na zid, na samoga sebe te na mnoge druge vidove života. Kazao je: “Da, vidim one dvije krivo postavljene cigle. Ali vidim i 998 dobro postavljenih cigli.”

Ostao sam zapanjen. Prvi put u ova tri mjeseca vidio sam i ostale cigle u zidu. Iznad, ispod, s desne i s lijeve strane tih dviju nesretnih cigli, bile su druge, savršeno postavljene cigle. Njih je bilo daleko više od ovih dviju. Prije toga bio sam usredotočen isključivo na moje dvije pogreške, za sve ostalo bio sam slijep. Zbog toga nisam mogao podnijeti ni sam pogled na zid, a kamoli nekome dopustiti da ga vidi. Zbog toga sam ga htio uništiti. Sada, kada sam vidio dobro postavljene cigle, zid se nije činio tako loš. Bio je to, kako je spomenuti posjetitelj rekao, “lijep cigleni zid”. Eno ga, još uvijek stoji, više od dvadesetak godina nakon što sam ga sazidao, ali sam zaboravio gdje su točno te dvije nesretne cigle. Jednostavno, te svoje dvije pogreške više ne mogu pronaći.

[Da Kang]

Bio jednom jedan čovjek koji je silno želio nove cipele. Toliko je silno želio nove cipele da je mislio da će svisnuti od muke. A onda je jednoga dana ugledao čovjeka bez nogu.

[Da Kang]

Svi znamo da su djeca sretna sama po sebi. Ljudi to uzimaju zdravo za gotovo, rijetki se pitaju zašto je to tako. Sva je razlika u tome što djeca žive srcem i osjećajima a odrasli mozgom, barem većina. Da bi odrastao čovjek bio sretan, mora živjeti srcem. Da bi živio srcem, mora poslušati malog čovječuljka u sebi. Taj je čovječuljak uvijek u pravu zato jer je to naš izvorni Ja, onaj neuprljan okolinom, vremenom i okolnostima. I onda kada radimo ono što nam čovječuljak u nama kaže, možemo biti istinski sretni. Kao djeca učimo bez truda jer smo oduševljeni i radosni u svezi učenja. Ništa ne može učvrstiti pamćenje bolje od osjećaja. Svatko se sjeća svog prvog poljupca ali nitko se ne sjeća izgleda susjedova automobila. Ponekad čimbenici oduševljenja ( btw – osjećaji mogu biti i negativni, strah također učvršćuje pamćenje poput radosti ) djeluju i na odrasle pa se tako životne epizode nabijene osjećajima mogu zapamtiti do najsitnijih detalja. Dakle, svako novo učenje u koje unesemo emocije, biti će brže i bolje zapamćeno.

[Da Kang]

Djeca su iskrena jer odgovaraju srcem a bez da promišljaju, poput odraslih. Zato volim ispitivati djecu i postavljati im razna pitanja. Nedavno sam upitao djecu dali znaju što je to ljubav. Odgovori su bili šareni:
- Ljubav je kada te netko nasmijava
- Ljubav je kada se voliš družiti sa nekime
- Ljubav je kada te u trbuhu škaklje zbog nekoga
- Ljubav je kada stalno misliš na nekoga
- Ljubav je kada zbog nekoga hoćeš biti bolji
- Ljubav je kada se dvoje ljube
- Ljubav je kada ne možeš jesti niti spavati zbog nekoga
- Ljubav je kada sa nekime možeš puno pričati o svemu
- Ljubav je kada bi stalno htio biti sa nekime a ta ti osoba fali kad je nema i onda puno misliš na nju
I na kraju, moj osobni favorit:
- Ljubav je kada nekoga voliš 

[Da Kang]

Ljubav je tako duboka potreba da ne možete živjeti bez nje, potrebna je ili prava ljubav ili nadomjestak. Nadomjestak može biti lažan, ali on vam bar za neko vrijeme daje osjećaj da ste zaljubljeni. A uživate čak i u lažnoj ljubavi. Prije ili poslije shvatit ćete da je lažna, tada nećete mijenjati lažnu ljubav za pravu – mijenjat ćete ljubavnike ili voljenoga.

[Da Kang]

Jedna od duboko ukorijenjenih slabosti je ona da se traži tuđa pozornost. Razlog zašto to čovjek čini je taj što ne poznaje sebe. Samo u očima drugih može vidjeti svoje lice, u njihovu mišljenju može pronaći svoju osobnost. Duboko u sebi vi pokušavate pronaći pozornost drugoga, ona je hrana za vašu osobnost. Čovjek će učiniti sve, koliko god to bilo glupo, samo da ga primijete. Pozornost čudesno hrani egoizam. Moliti za pozornost – to je sveopća stvarnost a razlog je taj što ovisimo o osobnosti koja je lažna, koju je stvorilo društvo, koje društvo može i uništiti. Nemojte ovisiti o tome, to nije u vašoj moći. Ono što je u vašoj moći to je vaša idnividualnost. Otkrijte je ! Ime znanosti koja će je otkriti je meditacija ! Meditacija je umijeće življenja sa sobom; umijeće da budete veseli da ste sami. Onaj tko meditira može živjeti sam mjesecima, godinama. On ne čezne za nekim drugim jer njegov vlastiti unutarnji zanos je tako snažan, tako neodoljiv, tko bi se uopće brinuo za drugoga ?

[Da Kang]

Nemojte ovisiti o drugima, budite neovisni i slušajte samo svoj unutarnji glas. Možete ga čuti onog trenutka kad počnete smirivati i stišavati svoj um. Individualnost je vaše kraljevstvo u vama. Naučite se kako stalno ostati usredotočen na vanjski svijet ali okrenuti se u sebe barem jednom ili dva put na dan, kad god ima vremena....polako ćete postati svjesni svojega vječnog bića. Tada ideja o tuđoj pozornosti jednostavno nestane. A čudo je ovo : onoga dana kad vam više nije potrebna ničija pozornost, ljudi će početi osjećati vašu karizmatičnost –zračenje vaše individualnosti.

[Da Kang]

Za čovjeka koji ne može živjeti sa sobom, drugi čovjek je potreba, apsolutna potreba jer kadgod je sam, on se dosađuje sam sa sobom. Tako mu je dosadno da se treba baviti s nekim drugim. Zato jer je to potreba, stvara se ovisnost, morate ovisiti o drugomu. Zato što to postaje ovisnost, vi mrzite, bunite se, pružate otpor jer to postaje ropstvo. Ovisnost je jedna vrsta ropstva a nitko ne želi biti rob. Susrest ćete neku ženu jer ne možete živjeti sami. Ni ona ne može živjeti sama i zato se sastaje sa vama, inače nema potrebe za tim susretom. Oboje se dosađuju, oba misle da će im onaj drugi pomoći da se riješe dosade. To je tako samo u početku. Kad postanu par, uskoro uvide da se nisu rješili dosade, ona se udvostručila, umnožila.

[Da Kang]

Meditacija je izvor iz kojeg izvire radost u vama i počne vas obuzimati. Ako imate dovoljno radosti da je podijelite s drugim, samo će tada vaša ljubav biti zadovoljstvo. No ako nemate dovoljno radosti da je podijelite, vaša će ljubav umarati, iscrpljivati, bit će dosadna. I zato, kadgod ste sa ženom vama je dosadno, vi je se želite osloboditi, a kadgod ste sami, dosadno vam je i želite se osloboditi svoje samoće pa tražite ženu. To je začarani krug.

[Da Kang]

Vi se povezujete s nekim. Sve dok se stvari odvijaju lijepo, vi sudjelujete. Ako vidite da je došao čas da se rastanete, jer se vaši putevi razdvajaju na tom raskrižju, vi se opraštate sa velikom zahvalnošću za sve što vam je onaj drugi dao, za sve radosti i zadovoljstva, za sve prekrasne trenutke koje ste dijelili s drugim. Bez jadikovke, bez bola, jednostavno se rastajete.

[Da Kang]

Možda bismo zrelost mogli definirati kao sposobnost da svakome damo što zaslužuje upravo kada to zaslužuje, da razdvojimo osjećaje koji pripadaju samo nama od onih koje bismo smjesta trebali izraziti prema onima koji su ih izazvali, umjesto da ih prosljeđujemo kasnijim nedužnim pridošlicama.

[Da Kang]

Prije negoli nam se ukaže prigoda istinski upoznati voljenu osobu, može nam se dogoditi da nas ispuni neobičan osjećaj da je već poznajemo. Može izgledati kao da smo je već negdje sreli, možda u nekom prijašnjem životu ili u snovima. U Platonovoj Gozbi, Aristofan objašnjava taj osjećaj time što je voljena osoba naša davno izgubljena „druga polovica“ sa čijim smo tijelom nekad činili jednu cjelinu. U početku, sva su ljudska bića bili hermafroditi s dvostrukim leđima i bokovima, s četiri ruke i 4 noge, te s dva lica na istoj glavi, ali okrenuta u suprotnim smjerovima. Ti hermafroditi bili su toliko moćni, a njihova oholost tolika da ih je Zeus bio prisiljen raspoloviti na dva dijela, na mušku i žensku polovicu – i od tog dana, svaki se muškarac i svaka žena čeznutljivo, ali i smušeno žude spojiti s dijelom od kojeg su on ili ona odvojeni.