NAJAVA - 24.11. virtualna promocija moje knjige

[Nemruth Dagi]

Konačno se svemiru dogodio i taj dan.

Nakon više od pet godina bivstvovanja i pisanja na ovim prostorima, sa velikim veseljem i priznajem debelim oduškom , mogu Vam najaviti
za ponedeljak 24.11.2008

VIRTUALNU P R O M O C I J U

moje zbirke priča "oriđiđi" naslova "Nemruthovo svratište"

koje će se zbiti ovdje na ovom topicu.

Vjerujem da moderatori neće imati ništa protivu ovom času dok ovo pišem, nema nikog od njih na mreži da ih ljubazno priupitam ali se nadam da će podržati moju malenkost u namjeri samopromocije kad to već nitko drugi ne radi (iza mene ne stoji nikakva izdavačka mašinerija, ni poznato ime).
S obzirom da sam ponikla sa ovih vitualnih prostora i ovaj cijeli forum smatram svojom drugom kućom, toliko sam se udomaćila da vas sve zajedno pozivam na vjerovatno prvu u povijesti foruma PROMOCIJU nove knjige...na ovakav način. Druge promocije u RL neće biti.

U nadi da me neće dočekati ili
već:klap:

Vaša


Nemruth

[Nemruth Dagi]

No, da krenemo...
Knjiga ima 240 strana što čini pedesetak priča raspoređenih u pet zasebnih cjelina.
Možda nekako uspijem staviti naslovnicu knjige.

[Nemruth Dagi]

Koliko god sam se štipala, grebala, čupala i gurala si prste u šupljine na glavi, još uvijek sam bila u čamcu. Oko mene je carevala tama, a slabi odbljesak svjetiljke pokazivao je put u tminu. Lađar je i dalje, ne osvrćući se na svoj teret, vozio barku u tišini. Mislila sam, trebam promijeniti svoj život jer ovo se događa kao opomena onima koji mrze promjene, pa kad naberu dovoljno negativnih bodova, događa im se kao i meni, odlazak u mrak s lađarom.
Svašta mi je prolazilo glavom. Na svakakve sam stvari pomišljala samo da ne mislim kako sam dospjela u čamac s lađarom. Dok mi je mozak grozničavo radio, leptiri straha žudjeli su za bijegom iz mog trbuha, srce mi je bubnjalo u ritmu tam-tama, noge su mi odsječene od straha same lelujale kao da su od želatine. Haron, tihi lađar podzemlja, vještinom mažoretkinje pomicao je svoj dugi štap odguravajući laganu barku jednosjed predviđenu samo za umrle. Zvuk urona štapa i klizanje malene lađe jedini su šumovi koji su remetili moju moru.
Nakon što su me bol od štipanja lica i nabubrela koža na mojoj podlaktici, od struganja noktima po njoj, uvjerili da ne sanjam i da to nije noćna mora, počela sam se vrpoljiti. Jedino što me veselilo u tom času, ako se to može i nazvati veseljem u toj prilici u kojoj sam se našla, bio je okus metala novčića u mojim ustima, koji je polagano iščezavao. To mi je bila slaba utjeha. Nadala sam se da će tako nestati i cijela ta situacija. Pretraživala sam džepove. Njihov sadržaj bio je posve neupotrebljiv. Tama koja me okruživala pretvarala je svaku daljnju spoznaju u nemoguću misiju.
- Hoćete li se već jedom smiriti? - upita me lađar svojim basom kao iz bačve.
- Ali... - pokušavala sam izgovoriti nešto suvislo i prikladno situaciji.
- Trebali biste biti mrtvi i mirni - zaključi Haron.
- Ne razumijem… - odgovorim u strahu.
Njegov se glas daleko od nas stapao s cijelim prostorom tvoreći jeku nalik na zvuk vibrafona, koja se odbijala od nečeg u daljini, nečeg meni nevidljivog zbog crnine mog vidokruga. Jeza je strujala mojom kičmom, srce je počelo bubnjati u predinfarktnom ritmu, a nekad nemirni leptiri sažegli su se u mom trbuhu od prevelikog plamena straha.


(Iz priče "S one strane beskraja")

[Self-portrait]

Super super!!!
Jel smijemo okolo širit misiju?

Ajd da vidimo naslovnicu!

[Nemruth Dagi]

Self-portrait kaže:

Super super!!!
Jel smijemo okolo širit misiju?

Ajd da vidimo naslovnicu!

Hvala...
možete širiti, dapače...jer mi je stan postalo skladište

Probat ću staviti naslovnicu. Čekam frenda...on je maher u tim stvarima.
Meni ne uspijeva...

[Nemruth Dagi]

Evo, uspjela sam staviti....

[Self-portrait]

Zanimljiva naslovnica, iako si me malo iznenadila...očekivala sam od tebe neki minimalizam

Evo ja počinjem širiti misiju. Upravo sam rekla mužu kako na forumu ima jedna spisateljica koja nije imala promociju knjige u Profilu (nego na forumu) a piše 100 000 puta bolje od recimo Šalkovića koji je imao čak reklamu kartonskog JA u prirodnoj veličini....

Di se tvoja knjiga može kupit?

[Nemruth Dagi]

[QUOTE=Self-portrait;17277945]

Zanimljiva naslovnica, iako si me malo iznenadila...očekivala sam od tebe neki minimalizam

A, ne...išla sam na naslovnicu tipa onog kao što su nekad imala LP ploče.

Evo ja počinjem širiti misiju. Upravo sam rekla mužu kako na forumu ima jedna spisateljica koja nije imala promociju knjige u Profilu (nego na forumu) a piše 100 000 puta bolje od recimo Šalkovića koji je imao čak reklamu kartonskog JA u prirodnoj veličini....

Viš ti to sused si je kupil novu kuhinju i bacio je puno kartona...dala si mi
ideju

Di se tvoja knjiga može kupit?

Jedan od punktova će biti Veble, Vlaška 7...

[Nemruth Dagi]

Ono malo novca što smo dobili za poklon na našoj svadbi, moj mužić i ja, odlučili smo uložiti u naš prvi auto. Još malo doći će i prinova u našu skladnu malu obitelj pa je red da se motoriziramo. No, ipak nas je začudilo što je vlasnik toliko spustio cijenu od našeg posljednjeg telefonskog razgovora, jer nam je ostalo još i za registraciju, kao i za novi kupaonski ormarić, koji nam kao i ostali namještaj kronično nedostaje u našem domu. Mislili smo da nam se sreća osmjehnula jer smo u dugovima do grla zbog kupovine male kuće u kojoj svijamo svoje gnijezdo.
Kad ga je prvi put utjerao u malo dvorište našeg skromnog doma, našoj sreći nije bilo kraja. Istina, ogulio je moj mužić pritom malo ogradu, ali auto je polovnjak i ne treba se zato ljutiti. Volan mom Miljenku još nije sjeo, za to treba vremena. Tako je on, ponosni vlasnik svog prvog automobila, rekao. Dani su prolazili, a ja sam se u trudnoći sve više širila. Miljac je svakodnevno vozio auto, ali je moje oko sokolovo primijetilo da auto svaki put u vožnji ili pri parkiranju zaradi neku novu ogrebotinu na svom limenom tijelu. Već sam htjela s njime to raspraviti, kad me Miljac pretekao i rekao mi "istinu".
- Auto je, draga moja ženice, opsjednut, uklet - govorio je opravdajući se.
- A, ne, nemoj opravdavati tim stvarima to što si ti loš vozač - odgovorila sam mu. - Bolje ti je priznati, nisu se svi rodili s volanom u rukama.


(Iz priče "Polovnjak")

[Nemruth Dagi]

Ljudi su otvorene knjige. Njih treba čitati. Ali je zagonetka kako to pravilno i s razumijevanjem činiti. Mi smo hodajuće nakupnine riječi koje imaju sposobnost samostalnog života. Nazivamo se ljudima, i uporno vjerujemo da nas se teško može pročitati.
Gledam tipa ispred sebe u redu na pošti. Otupjeli maliganski pogled, smežurano lice, brada stara dan-dva, sjedine koje u manjini prebivaju na kosi. Čitam ga, bivši ratnik, nezaposlen. PTSP-heroj posljednjeg nam rata.
- Molim vas, hoćete li okrenuti 67. stranicu? - pitam ga.
Sad mi je baš postalo zanimljivo, na redu su njegovi ratni događaji.
- Neću - odgovara mi ljutito buljeći u mene - ne sviđaju mi se vaše korice, niste po mom ukusu.
Griješi kad ljude sudi samo po njihovom izgledu, kao što se inače knjige prosuđuju samo po njihovim koricama. Zna se dogoditi da bogato opremljena knjiga tiskana na skupom, masnom papiru, ukoričena kožom i sa zlatnim slovima utisnutim naslovom sadrži manje zanimljivo štivo, kao što ljudi često svoju prazninu iznutra maskiraju bogatom vanjskom opremom. Tako misle zavarati druge kao što su i sami sebe.

(Iz priče "Ljudi su kao knjige")

[Nemruth Dagi]

Gledam sneno kroz prozor. Kroz njega prolazi krajolik. Veliki prozorski ekran svaki čas izmjenjuje druge slike. Putnici vlastitih života, putujući misle kako prolaze uvijek istim krajolikom. No, ništa se ne ponavlja, sve je uvijek drukčije, jer mi smo drukčiji nego prije.
Putovanja me uvijek obilježe nekim svojim posebnim znakom, da nema njih i moj svijet bi bio običniji. Sa svakim prijeđenim kilometrom život dublje ulazi u mene, ispunjavajući svaku moju poru. Zato volim tu užurbanost, napetost zbog puta koja je prisutna već i u pripremi, a ipak ne može se reći, divno je vratiti se kući. Ja sam jednostavno neotporna na putovanja, ovisna o njima i ništa me od toga ne može odvratiti. Ipak, čini mi se da ne putujemo baš uvijek tamo kamo želimo, neka putovanja se izjalove, ali se pojavljuju na vidiku nova odredišta, tamo gdje trebamo u određenom trenutku biti.


(Iz priče "Odsustvo do poziva")



ZBOG sustava prodaje u knjižarama, koji prepostavlja autora knjige kao firmu za proizvodnju rečenica te debelo sumnja u njegovo mentalno zdravlje...

moju knjigu "NEMRUTHOVO SVRATIŠTE"

možete naručiti jedino preko mojeg pm
/dostava i plaćanje pouzećem/

[nokturno]

Nemruth Dagi kaže:

Koliko god sam se štipala, grebala, čupala i gurala si prste u šupljine na glavi, još uvijek sam bila u čamcu. Oko mene je carevala tama, a slabi odbljesak svjetiljke pokazivao je put u tminu. Lađar je i dalje, ne osvrćući se na svoj teret, vozio barku u tišini. Mislila sam, trebam promijeniti svoj život jer ovo se događa kao opomena onima koji mrze promjene, pa kad naberu dovoljno negativnih bodova, događa im se kao i meni, odlazak u mrak s lađarom.
Svašta mi je prolazilo glavom. Na svakakve sam stvari pomišljala samo da ne mislim kako sam dospjela u čamac s lađarom. Dok mi je mozak grozničavo radio, leptiri straha žudjeli su za bijegom iz mog trbuha, srce mi je bubnjalo u ritmu tam-tama, noge su mi odsječene od straha same lelujale kao da su od želatine. Haron, tihi lađar podzemlja, vještinom mažoretkinje pomicao je svoj dugi štap odguravajući laganu barku jednosjed predviđenu samo za umrle. Zvuk urona štapa i klizanje malene lađe jedini su šumovi koji su remetili moju moru.
Nakon što su me bol od štipanja lica i nabubrela koža na mojoj podlaktici, od struganja noktima po njoj, uvjerili da ne sanjam i da to nije noćna mora, počela sam se vrpoljiti. Jedino što me veselilo u tom času, ako se to može i nazvati veseljem u toj prilici u kojoj sam se našla, bio je okus metala novčića u mojim ustima, koji je polagano iščezavao. To mi je bila slaba utjeha. Nadala sam se da će tako nestati i cijela ta situacija. Pretraživala sam džepove. Njihov sadržaj bio je posve neupotrebljiv. Tama koja me okruživala pretvarala je svaku daljnju spoznaju u nemoguću misiju.
- Hoćete li se već jedom smiriti? - upita me lađar svojim basom kao iz bačve.
- Ali... - pokušavala sam izgovoriti nešto suvislo i prikladno situaciji.
- Trebali biste biti mrtvi i mirni - zaključi Haron.
- Ne razumijem… - odgovorim u strahu.
Njegov se glas daleko od nas stapao s cijelim prostorom tvoreći jeku nalik na zvuk vibrafona, koja se odbijala od nečeg u daljini, nečeg meni nevidljivog zbog crnine mog vidokruga. Jeza je strujala mojom kičmom, srce je počelo bubnjati u predinfarktnom ritmu, a nekad nemirni leptiri sažegli su se u mom trbuhu od prevelikog plamena straha.


(Iz priče "S one strane beskraja")

sviđa mi se

[annerri]

nokturno kaže:

sviđa mi se

Sve do sada što je Nemruth napisala ili? Bez kavica molim.

Nikad nisam rekla riječ pohvalnu, sad kažem. Sve najbolje misli o Nemruth.

[nokturno]

sviđa mi se dio koji sam citirala...i ostalo mi je ok ali ovo me se baš dojmilo.
kavicu sam stavila jer smajlić čita tekst uz nju

[seamless]

evo i mene

nadam se da nisam zakasnila na feštu

čestitam Nemruth od srca

i da, sviđa mi se (i) naslovnica jako

[diki]

Nemruth Dagi kaže:

Ljudi su otvorene knjige. Njih treba čitati. Ali je zagonetka kako to pravilno i s razumijevanjem činiti. Mi smo hodajuće nakupnine riječi koje imaju sposobnost samostalnog života. Nazivamo se ljudima, i uporno vjerujemo da nas se teško može pročitati.
Gledam tipa ispred sebe u redu na pošti. Otupjeli maliganski pogled, smežurano lice, brada stara dan-dva, sjedine koje u manjini prebivaju na kosi. Čitam ga, bivši ratnik, nezaposlen. PTSP-heroj posljednjeg nam rata.
- Molim vas, hoćete li okrenuti 67. stranicu? - pitam ga.
Sad mi je baš postalo zanimljivo, na redu su njegovi ratni događaji.
- Neću - odgovara mi ljutito buljeći u mene - ne sviđaju mi se vaše korice, niste po mom ukusu.
Griješi kad ljude sudi samo po njihovom izgledu, kao što se inače knjige prosuđuju samo po njihovim koricama. Zna se dogoditi da bogato opremljena knjiga tiskana na skupom, masnom papiru, ukoričena kožom i sa zlatnim slovima utisnutim naslovom sadrži manje zanimljivo štivo, kao što ljudi često svoju prazninu iznutra maskiraju bogatom vanjskom opremom. Tako misle zavarati druge kao što su i sami sebe.

(Iz priče "Ljudi su kao knjige")

Ovo je predivno.
A i ideja promocije na forumu je za svaku pohvalu.

[Nemruth Dagi]

http://www.algoritam.hr/novosti.asp?p=vijest&id=1624


I moja se malenkost pojavila među izabranima.

Priča "Veži me" izlazi u prvom ovogodišnjem broju časopisa Grazia.

[Nemruth Dagi]

http://www.svijetkulture.com/knjige/...svratiste.html

[Arwene]

sviđa mi se

[Nemruth Dagi]

"Globus" od 27.2.09 ovako piše:

NOVO PROZNO AUTORSKO IME
Nedavno se u hrvatskim knjižarama pojavila zbirka priča "Nemruthovo svratište" autorice N.D. Riječ je o još jendom piscu odnosno spisateljici koji objavljuje pod pseudonimom, a njezina će se jedna priča, kao ovih dana najvaljuju mediji, uskoro pojaviti i u zborniku ženske proze "Samo svoja 2" u izdanju Algoritma. Pedesetak priča u "Nemruthovom svratištu" otkrivaju autoricu koja pomalo iz isčašenog očišta obrađuje širok spektar tema iz obiteljskog života ili odrastanja, ali tu su opisana i tjeskobna zbivanja povezana s ratom, tragični događaji s ruba crnih kronika...
Sve su priče istovremeno začinjene čitavim nizom filmskih, medijskih i literarnih asocijacija.
B.A