Besramni dnevnik (2. dio)

[bhavatarini]

Ojezušmarija, stvarno će mi ovim tempom urica otkazat.

[Ghostflower]

Zaustaviti vrijeme.
Isključiti mozak.
Ostati zaleđena u ovom trenutku.

Previše želja, malo vremena, još manje energije koju bi trebalo uložiti u ostvarivanje istih.

Besmislene misli, nepovezanost riječi koje mi izlaze iz usta, udaljenost od stvarnosti.

Treba mi nešto, netko... Ne znam.
Opet ta izgubljenost, magla, ne vidim gdje sam. Kamo idem, u kojem smjeru? Vjerojatno u pogrešnom, ali više ne razmišljam.

Skoro pa i ne postojim.

[Nevera]

sanjam
previše ,trebam prekinit sanjati
pomalo pocet ostvarivat snove(a ne samo nagomilavat snove u svojoj glavi)
i da se ukaže svijetlo na kraju tunela ,vatromet i smijanje
al tu je taj nedostatak hrabrosti
prokleti kukavicluk
nadam se da cu se iskoprcat iz ovoga ,oslobodit se

[Ghostflower]

Ja... ja mislim da smo mi mrtvi. Odavno.
Zapravo, nikad nismo ni bili doista živi.
Sve je to u našim glavama.
Stvorili smo iluziju zato što se bojimo smrti, bojimo se ne postojati, ne disati, biti mrtvi.
Lakše je bježati, neopisivo lakše, nego se suočiti sa stvarnošću.

[Dea Tacita]

Ovim zivotom lutam. Lutam vec godinama, svaki dan i svaku noc. Trazim nesto sto sam davno imala i izgubila. Mozda trazim sebe? Ali kako mogu biti sigurna da se vec nisam pronasla, da se moje bice, tijelo i dusa formiralo se u ovo sto vec jesam?

Unatoc svemu, ja i dalje lutam. I preispitujem sve sto postoji.

[Ghostflower]

Odmaknuti se od svega, s tobom. Da, to je ono što mi treba.
Spremna sam pobjeći, makar na kratko.
Samo da osjetim tu strast, tu neizmjernu sreću, tu fatalnost koja me može koštati.
Ali nije važno.
Život je ionako prekratak, zašto ne riskirati, zašto ne probati i ostati zarobljen u ovom mjestu te ne dopustiti duši da udahne novi, svježiji zrak?

[xavierkat]

besramni dnevniče, ja se uvijek besramno zanesem.
i ponese me...glupost. i nada. i djetinjaste iluzije.

lako je živjeti filmske emocije. one stvarne su mi uvijek iznova tako teške...

[Ghostflower]

Puno bi svijet bio ljepši da sam pametnija i da razmislim dva puta prije negoli odlučim nešto učiniti. Ne znam, možda trebam češće doći ovdje, izbaciti svoje misli te ih pročitati. Jednom, drugi, treći put... dok ne shvatim kakvu glupost radim.
A možda mi jednostavno nema pomoći. U tom slučaju odlučujem se samo podrugljivo nasmiješiti i nastaviti dalje sa sranjima.

[Da Kang]

otkako sam spolno dozrio, ovo je prva godina da nisam apsolutno ništa jebao...

[Ghostflower]

Previše svega negativnog, premalo ljubavi.

[putnikbroj]

Moć me ima kao noć.
Hoću da te imam, silno.

[mimma7]

One day I'm going to grow wings. A chemical reaction.
Hysterical and useless.
Hysterical and ...

priča mog života

[valnea]

nedjelja, 27. prosinca 2015.

jucer je bila subota. posljednja u 2015. godini. posljednja za koju je u mojim planovima (ili snovima) imalo smisla da bude *ta* subota.

i sto sad?

[Antheia]

Najeli se čarobnih gljiva. Baš si blesav.

[Ghostflower]

Početak kraja.
Ili možda kraj početka?
Kako može biti kraj nečega što nije ni započelo?
A možda ipak je?
Prestani. Udahni, zadrži dah, izdahni. Smiri se.
Ne, ne mogu. Treba mi pomoć. Već vidim kako padam u dubinu i lagano se gušim. Pomalo umirem.

[putnikbroj]

Probudit ću te iz hipnoze našeg neprijatelja

[xavierkat]

Kaže German, teško je biti Bog.
Ma jok, to je lako. Teško je biti glup!

[xavierkat]

Ljepota je doista u očima promatrača. Klišej, ali i istina.

[Ghostflower]

Da sam sposobna vladati riječima uživo jednako dobro kao na papiru, odavno bih ti rekla sve one stvari koje stoje zapisane u jednoj staroj, zakopanoj ispod hrpe prašine, bilježnici. I vjeruj mi da žalim, da proklinjem sebe što sam kukavica i što nemam hrabrosti pogledati te u oči te prepustiti mislima da se pretvore u govor, napuste moju glavu i smanje ovaj kaos.

[coma black]

Svaku noć prije nego zaspim zamišljam da ću kad zatvorim oči, nakon početne maglice u glavi, te oči otvoriti u neki drugi svijet i nasmijati se jer je tako lijepo biti negdje tamo i misliti o ovom tu kao o jednom iz niza glupavih sivih snova. Tako bezveznom i nebitnom da će mi ispariti iz glave čim pogledam prelijevajuće boje i veselost svega postojećeg i stanem na nožice, kopita, papke ili što već imam dolje.
Treba mi čudo, čarolija. Ne mora se dogoditi baš meni, ali ga trebam vidjeti. Da se nekom događa nešto stvarno lijepo i čudasto. Ne tamo negdje nekom iz članka sa sitnim slovima, nekom tu gdje vidim. Stvarno mi treba. I znam, čuda su svuda, čudo je život bla bla... al' ne to, treba mi neko nesvakodnevno čudno čudo. Lijepo čudo... A možda da se napokon probudim.

Oprosti dnevniče. Istresla sam se.