Imaš kunu? Za koga? (prosjaci, svirači, bolesna djeca,...)

[Lozimka]

M@3X kaže:

Zena koja prosi i spominje sina koji je poginuo u ratu, muza, te jos pola familije posahranjuje...gospodja "dozvolite da se obratim - imate li marku"...ima zivog muza, sina i kompletnu rodbinu, a od imovine kucerinu, dva automobila (za sina i muza), cerka joj zivi u stanu u strogom centru grada, te joj mama kupuje teksas hlace od 100 i vise eura, telefon joj traje 3 mjeseca i nakon toga je unisten i smrvljen, a kupuje telefone poput Samsunga Galaxy S II ili Iphone 4S (mama placa naravno)...

Znanstvena fantastika! Zona sumraka! Ne vjerujem.

[kokosh_anel]

Prije sam redovito davala koju kunu jednoj bakici koja je sjedila pred jednim izlogom u Ilici, sad je već duže vrijeme nisam vidjela. Nekako mi je bila posebno draga i mila.
Obavezno doniram za napuštene životinjice, kako mogu koji mjesec, ali svaka kuna je za te jadničke zlatna.

[Lastan]

Na profesionalne prosjake ne padam. Na srcedrapateljne priče – rat, mrtva majka, bolesno dijete, kapitalizam, gladna beba – ne padam.
Ako me netko traži novac za hranu, mogu mu kupiti hranu. Ako imam čime. (Profesionalci odbijaju primiti hranu; zanima ih isključivo lova i zarađuju daleko bolje od mene.)
Uličnim sviračima ubacim koju kunu ako mi se sviđa što sviraju. Ali samo ako imam vremena da ih i poslušam; na dva akorda koja čujem dok ne proletim neću se baš obazirati. (Oni inače totalno krše sve propise o autorskim i izvođačkim pravima i totalno bi trebalo nahuškati ZAMP na njih. )

No sklon sam dati i koju kunu žicarima koji mi ne seru kvake.
Ako mi priđe k’o čovjeku i traži par kuna za pivu, pljuge, kurve… ako imam, dat ću. Nije me uopće briga na što će potrošiti novac, ali nek mi ne glumi gluhoće i skupljanje love za vlak ili autobus.
A simpatični su mi i oni koji kvalitetno seru. Ako me nasmije pričom, vrijedi isto kao gore.

[darkić]

esqella kaže:

Neki dan me je presrela na kolodvoru mlađa ženska osoba i tažila me nešto sitnog da si kupi nešto za jesti. Pognula sam glavu i promrmljala da nemam ništa, no kad me je upitala imam li nešto za jesti ostavila sam joj dvije nektarine koje sam si kupila za gablec. Djelovala mi je iskreno zahvalna. Bilo mi je neugodno nakon toga.

Zbog toga je meni problem reći nemam, ne dam, ili samo ignorirati. Od kud da znam da ta/taj koji sad pita ne mulja? A ja neću propast za kunu. S druge strane, neće se nitko ni spasit za tu istu kunu ko što ni ja neću propast. Sranje.

I ne, volontiranje i ciljano doniranje ne pomažu i ne rješavaju situaciju.

[JPK]

darkić kaže:

Zanima me za koga imate, a za koga nemate kunu.

Bila sam prije nekih mjesec dana na kavi u centru i kako dosta rijetko odem do centra iznenadio me broj prosjaka. Dolazili su, i dolazili, i dolazili, a meni je bilo sve neugodnije i neugodnije. Ne znam ignorirati, a s druge strane ni ne želim davati baš svakome tko pita. A pitala su djeca, starci, svjetliji, tamniji. Ponekad dam jer mislim da će to nekome pomoći, ponekad dam jer mislim da ću time kupiti mir i brže riješiti problem . Često ne dam, možda najčešće zapravo ne dam. Nekad gledam ima li pekara ili dućan pa da kupim neku hranu.

Nikad ne kupujem one upaljače ili igračke koje stavljaju na stol s porukicama najčešće o gluhoći. Nemam pojma zašto, al kod njih uvijek imam dojam da se radi o prevari i biznisu. A možda nije. Jel je?

Uvijek, ali baš svaki put mi je neugodno kad se radi o žicanju na cesti, u kafiću i slično, bez obzira dala novac na kraju ili ne.

S druge strane, skoro svaki dan ostavim par kuna nekom klincu koji svira u pothodniku. Točnije svaki put kad naletim na njega i u tome ne osjećam baš nikakvu nelagodu. Čujem da svira još kad ulazim u pothodnik, izvadim kovanice i spustim ih u prolazu, zaboravim na to dok iziđem iz pothodnika.

Humanitarne telefone rijetko zovem, možda 3 puta do sad, ne mogu se sjetiti točno o čemu se radilo. Pužnice, i još nešto. Slično je i s uplatama na žiro, svega par puta kad bi čula ili pročitala cijelu priču, a u pravilu ih ne slušam i ne čitam.

Kome vi (ne)dajete kunu? I kako se osjećate pritom?

Dajem onima koji me traže za alkohol i rijetkim iznimkama.
Danas sam odjebao jednog, pizda vjerojatno prosjačenjem zaradi desetke tisuća kuna mjesečno, a mene traži "za hranu".

[kiss me]

Uvijek dajem robu u Caritas, malim ili velikim Romima nikad (dobro, koji put cupka za mnom po parkingu Kauflanda, pa moli je l može odvest kolica - ak je kuna unutra, pustim ga ) i općenito se trudim ako mogu ponuditi hranu.
Kupim i privješčiće, ako mi se sviđaju

Nekako uvijek razmišljam kol'ko čovjek mora biti jadan da bi ispružio ruku i prosio
I uvijek, ali uvijek dajem invalidima - tu me nije briga kako je i zašto ostao bez ruke ili noge

[JPK]

kiss me kaže:

Nekako uvijek razmišljam kol'ko čovjek mora biti jadan da bi ispružio ruku i prosio

Ne mora uopće biti jadan, najčešće i nije, kao što nisu ni kurve i porno-glumice. Samo imaju malo drukčiji alter-ego po tom pitanju od većine.
Utješno je da ljudi puše novac i iz zadrtosti, a ne samo pogrešne empatije.

[M@3X]

Lozimka kaže:

Znanstvena fantastika! Zona sumraka! Ne vjerujem.

Ona je vec poprilicno poznata, ali ipak jos uvijek dobro zaradjuje, plus joj posao procvjeta ljeti kad dolaze gastarbajteri.
Cerka joj ima stav kraljice svemira. Sve na njoj je skupo placeno. Novcem koji majka uprosi.

Buduci da ordinira godinama rekao bi covjek da je i mnogo poznatija.
Medjutim naleti uvijek neko.
Jedna cura joj je dala novac kad ju je ova presrela i jos ju je sve to tako potreslo da je mislila da joj je trebala dati i vise (cini mi se da se cak i vracala ).
Da bi nemalo zatim ona usetala kod njih u radnju (cura je trgovac) i pokusala ukrasti skupi kozni novcanik. Nije uspjela u kradji, ali je uspjela pokazati svoju drskost i bezobrazluk.
Naime, sem sto prosi i kupuje skupu robu, ona ako ima prilike krade - ali iskljucivo skupe stvari.

Kad je ta cura u nevjerici ispricala sta joj se desilo mojoj tadasnjoj radnoj kolegici, koliko ju je prica te zene potresla kad je prosila, a nakon par dana ova krade, moja radna ju je gledala u soku i nevjerici jer nije mogla shvatiti da ona zaista nije znala ko je ta zena...

Dok sam radila u prodavnici tehnicke robe bila je redovna musterija. Najnoviji telefoni, debelo placeni, vec nakon 15 dana su u servisu jer cerki ispadnu nekoliko puta u nekoliko dana, nakon 3 mjeseca su neupotrebljivi i nepopravljivi i sve opet nanovo.
Fotoaparati, laptopi...
Vecina trgovaca koji znaju da prosi je kod prve kupovine ili narudzbe i ne shvate ozbiljno. Recimo ako nemaju neki skupi uredjaj, a ona narucuje poseban model najskupljeg moguceg ljude prosto strah naruciti pa da se ne proda.
Kazem - sve do prve kupovine. Kad izvadi bunt za placanje to je malo bogatstvo u kesu, kod nje u dzepu...

Medjutim posto je vec dobar krug ljudi zna i znaju na sta trosi pare, sad ima dopunsku pricu o ugnjetavanju.
Nju, kaze ona, cerka tuce i zlostavlja da ona mora ici prositi i donijeti joj to sto zeli - inace ce je ubiti i ona jadna mora. I kod nekih ljudi ta prica prolazi, zao im sto su se bili ljutili na nju, da kao prosi od njih i trosi na luksuz, a ona jadna jos u goroj situaciji nego sto su oni mislili, boji se za svoj zivot.

A iako ona trosi brdo love izmedjuostalog i na luksuz svoje cerke, ona prosi jer joj se to isplati i jer nema obraza.
Ali ljudima samo slozi tuznu pricu i zaborave kako si bezocno lagala pricavsi tuznu pricu o mrtvom sinu, muzu, bratu, te kako si gladni Pale sam na svijetu - i sve je OK. Ne misle oni na to da ako si lagao o smrti i posahranjivao pola familije, da ti ni slagati o zlostavljanju nije nista strasno.

Mislim, bolesni su to odnosi u familiji, gdje je svima normalno da zive od njene prosnje i trose kao sumanuti, ali da ona strahuje od cerke - presmijesno.

[Lozimka]

Zašto ju ne prijavite? Lijepo to sve složite na papir (svi koji ju znate) i pošaljete u novine, na policiju, itd.

[electric_barbarella]

ako prose za hranu odem do pekare pa im uzmem neko pecivo, novce nikad ne dajem
jebiga šta će ti novci nego da ih na nešto potrošiš, pa ako ti treba to nešto reci šta- hrana, cuga, cigarete, whatev

ovo žicanje novaca mi je ono da ne bi jebote ti davala pare da ih trošiš na, for all I know, drogu

inače su mi najdraži "prosjaci" u new yorku, kao i svi u tom gradu i oni imaju stav, tako me jednom žena poslala u pizdu materinu kad joj nisam dala ništa i vikala za mnom da kako njoj ne mogu ništa dati a nosim vrećice iz dućana,
pa sam isto tako kako je ona mene poslala u rodni kraj, poslala i ja nju
da mi ne bi još lekciju držala na šta ja trošim svoje novce
carica

[Libertango]

darkić kaže:

Zbog toga je meni problem reći nemam, ne dam, ili samo ignorirati. Od kud da znam da ta/taj koji sad pita ne mulja? A ja neću propast za kunu. S druge strane, neće se nitko ni spasit za tu istu kunu ko što ni ja neću propast. Sranje.

I ne, volontiranje i ciljano doniranje ne pomažu i ne rješavaju situaciju.

Treba radit ono što te čini sretnim. Ako nećeš propast za kunu daj ju.

S druge strane nisi jedina koja tako razmišlja-dat će još netko kunu i kunu po kunu osoba (ako je zbilja u krizi) imati će barem za gablec ili topli čaj.

Neće se nitko "spasiti" ali ako je osoba beskućnik ili ima dom ali je nezaposlena ili sa bolesnim djetetom ili nešto slično, i ta kuna će pomoći a ne odmoći.


Samo sam se jednom zbilja zbilja posramila što nisam dala novce ili pozvala hitnu ili odvela tog čovjeka na toplo (duga priča, ukratko-bila je zima, čovjek je sjedio na betonu, star, slabo obučen a nisam ni zastala, tak poslije u tramvaju sam pomislila da sam ga barem mogla pitati dal da mu uzmem i donesem čaja i pecivo ili ga odvedem u neki topli kafić)...ovo ostalo dam kad mogu, kupim Ulične svjetiljke, primjetila sam da dajem novac muškim ili starim prosjacima. Mladim ženama ne. Kao ni djeci. Ne znam čemu bi to pripisala.

Kupim cvijeće od onih starih bakica koje idu po bircevima i iskreno to mi je nešto najgore- pogrbljen si i star i trebao bi biti doma u toplome a ti hodaš okolo i prodaješ buketiće poljskog cvijeća. Neku normalnu starost bi trebao imati svatko (neovisno o tome kakav je život vodio).

I da istina je da ima ljudi koji glume, pred crkvom u kvartu žena prosi svaku nedjelju. Vidjela sam je sa mužem i djecom u autobusu, svi fino obučeni, smiju se i ližu sladolede. I znam da obuć se i jest kornet nije neki luksuz al jednostavno mi u tom trenutku nisu izgledali kao ljudi koji su potrebiti. Moj zaključak je bio da je ispružiti ruku u slučaju te žene biznis ili barem način zarađivanjs džeparca a ne preživljavanje. Možda griješim.

[Spejs]

Ja sam slaba na prosjake

Ne dajem uvijek, student sam i cesto mi je svaka kuna unaprijed rasporedena, recimo da dam svakom 3-4. Dok dodem u zg bankrotirat cu

Jednom mi je doma dosla cura od kojih 17-18 godina, skromno obuceno, noseci jeftini ruksak (imam isti ), bilo je ocito da joj je neugodno. Prodavala je pakete kvacica za rublje. 2paketa 20kn, za skolovanje. Dala sam joj. Poslije su me svi spopali "koliko sam kvacica mogla kupit za te novce". Jeble vas kvacice, nisam joj za to dala novce

U ZG oko Glavnog hoda jedan tip bez ruku. Njemu uvijek dam.

Zicarose za kartu/cigarete odjebem.
Ove s privjescima kako kad.

Ne mogu vidjeti stare bakice kako se muce za kunu, slaba sam na bake

Grozno mi je vidjeti sakupljace boca, ljude koji kopaju po kontejnerima, ljude koji skupljaju otpatke voca i povrca po podu nakon sto se pijaca zatvori... bas mi digne zivac kad se sjetim u kakvoj sugi od drzave zivim

[TincH]

Dobro primjećujete, sve ih je više, što mi daje naslutiti da je manje riječ o organiziranom biznisu, a više o činjenici da ljudi stvarno sve manje imaju.Inače, ja sam jako puno po gradu, svakodnevno, i bankrotirala bi da dam svim prosjacima koje sretnem
No, nisam inače neki davaoc, nerado to činim jer sam alergična na one koji tome pristupaju kao organiziranom biznisu, i guše svojim postojanjem one sirote koji zbilja nemaju. To mi je istinski vid ljudske pokvarenosti, hranjenje na nečijoj nevolji. Netko bi rekao "to je isto posao kao i svaki drugi", ok, djelomično se slažem, no svejedno imam otpor, čak i kad mi nije prazan novčanik.
Dajem dakle vrlo rijetko, i po osjećaju.

My Name Is... kaže:

Nemam više kunu ni za koga. Srce mi odrvenilo. Nakon što se prosjakinja derala na mene kad sam joj pokazala prazan novčanik. Na sred ulice. Jedino što imam za one koji trebaju od mene pare je uljudna rečenica "nemam vremena". I produženi korak.

Glupača. Na takve se ja otresem nazad. Neotesana jadnica, koja bi i da pliva u lovi bila odvratna osoba.
No, ne kužim, što joj pokazuješ prazan novčanik?? Pa što se ti njoj imaš pravdati?
Nemaš, i bok. Šta ju više ima biti briga?

Tupelo kaže:

Prosjacima, u pravilu, ne dajem lovu. Ako mi pozvone na vrata, a dogodi se svjetsko čudo da ih ja i otvorim , ponudim im hranu/odjeću ili što već imam. Ako vidim da ih hrana i odjeća zanimaju, onda ću u paketić ubaciti i koju kunu.

Ne otvaram nikome, što mi dolaziš pred vrata i uznemiruješ me?
Taj čin mi je višestruko odvratan i nema šanse da ću ti dati, pa čak i da sam ekstremno dobre volje, i imam viška plaće. U biti, to je zadnja situacija u kojoj bi dala.
Nasilnost, uzurpaciju privatnog prostora i napasnost ne volim nikako, pa ni tada.

Lozinka2012 kaže:

Okrenem tel. broj kad je neka humanitarna akcija, kupim čestitke za N.g. koje šalju invalidi koji crtaju ustima. Ubacim sviračima jer zbilja zasluže, a u zadnje vrijeme kupim hranu i higij. potrepštine za akcije gdje se prikuplja za soc. samoposlugu. Nije veliko odricanje, ali pomogne potrebitima.
Mišljenja sam da najviše treba onima koji ne potežu za rukav tako da najčešće onima koji mi prilaze na kavi ne dam.

Je, neki iz moje obitelji kupuju te čestitke invalida koji slikaju ustima. Iako nemam neko mišljenje ni o tim organizacijama poput UNICEFA, nekako mislim da ipak neki novac nekako stigne do tih ljudi. Vjerojatno primaju i invalidske naknade, ali nema veze, jer to što rade je toliko fascinantno da mislim da stvarno zaslužuju ekstra novac.

Inače, jedini koji mi se trenutno čine na mjestu, i da rade to što rade iz čiste dobre namjere su oni Veseli Djed Mrazovi iz Zaprešića. Fakat je riječ o pozitivnoj i dobronamjernoj ekipi, koja je potpuno usmjerena na pomaganje. Tu nema love, pa nema ni okorištavanja, već bukvalno i samonicijativno sakupe hrpu knjiga, slatkog i igračaka i raspačaju po dječjim domovima. Oni su mi presuper, i ove godine im nosim vreću stvari. Što se mene tiče, takav jedan čin mi potpuno ispuni godišnju kvotu za pomoć, jer znam da je otišlo na pravo mjesto i u potrebite ruke.

Takve akcije mi se izrazito sviđaju, i mislim da se općenito na ljudima vidi i osjeti kad doista imaju potrebu pomoći, a kada je ipak riječ o iskorištavanju.

Orak kaže:

starcima uvijek.
ciganima nikad jer znam da je to biznis, sve ih organizira jedan kapo, čak ih i uvozi iz susjednih zemalja...
ako je neko napastan kažem da sam ja siromašna i pitam, "oš ti dat meni??" ili kažem da sam već sve razdijelila.
telefone ne zovem jer mi se gadi ideja da se očekuje nekakva solidarnost za po meni elementarne stvari, ne znam, inkubatore, a u isto vrijeme ministarstva kupuju nove limuzine, troši se nemilo na sve strane.
i onda, big deal, skupilo se 100k kuna.. ma nemoj me jebat! šta ne uvedu telefon za donacije crkvi ili dinamu i skinu ih sa proračuna???

Ja Romima isto nikad ne dajem, i alergična sam na njihove aktivnosti.
Par puta napali su me da sam rasist zato što dosta prezirno gledam na njihove akcije.
Jedan kratki dio poslovnog života sam slučajno provela u okruženju romskih naselja, i imala sam svakakva iskustva. Neka i vrlo pozitivna, kuhali su mi kave, bili gostoljubivi i zajebanti. Upoznala sam i neke angažirane/visokoobrazovane, koji žele da njihov narod shvati vrijednost učenja i rada. O tim pojedincima mislim sve najbolje i stvarno me boli k jesu li Romi ili ne.

No, generalno, ako i neki od njih sami priznaju da je njihov narod u teškoj banani, onda nemam što dodati.
Ne mislim apsolutno ništa dobro o narodu koji djecu pošalje u školu tek 1 do 2 razreda da nauče računati, i potom ih šalje na ulicu u organiziranu prošnju. O narodu koji dopušta da im 12-godišnja kći rađa dijete 10-20 godina starijem susjedu. O narodu koji potiče krađu, lopovluk i muljanje, uza sve to prima socijalnu pomoć, odbija raditi i doprinositi, i još se prehranjuje prošnjom. Za mene su takve osobe istinski paraziti, tim više što su svi zdravi, imaju zdrave ruke i mozak za korištenje. Također, mnogi od njih uopće ne žive loše, štoviše, žive bolje od prosječne umirovljenice koja broji kune za kruh i mlijeko, ili nekog sirotog radnika koji prima 2500 kuna u Konzumu i od toga prehranjuje obitelj.
Ono, ne dam, zovite me rasistom koliko god hoćete

[My Name Is...]

TincH kaže:

Glupača. Na takve se ja otresem nazad. Neotesana jadnica, koja bi i da pliva u lovi bila odvratna osoba.
No, ne kužim, što joj pokazuješ prazan novčanik?? Pa što se ti njoj imaš pravdati?
Nemaš, i bok. Šta ju više ima biti briga?

Ma nisam se pravdala, nego sam otvorila novčanik i krenula kopati po sitnima i mogla je vidjeti da imam samo žute, počela urlati da su se ljudi počeli okretati
Inače, spominjete telefone i boce, zovem sve te brojeve i boce otavljam pored kontejnera jer znam da ih jedan čovjek kupi, ali živu lovu više nedam nikome. Zaboravih napomenuti da sam jednom htjela ženi kupiti kruh, nakon što sam joj već nekoliko puta dala novac na istom mjestu, ona je rekla "joj, ne mogu ja to nositi"
I meni je žao bakica koje prodaju cvijeće, već sam to negdje pisala, od njih sam znala kupiti, ali ih više ne srećem, pa recimo da mogu konstatirati da mi je srce fakat drveno. I što je najbolje, nemam ni najmanju grižnju savjesti. Meni pare ne rastu na drveću, mene nitko ne pita kako ja živim, namučila sam se da bih sad imala. Crkve i utočišta nikada neće odbiti promrzle, gladne ljude pa su to mjesta gdje bi se pomoć trebala tražiti.

[kokosh_anel]

Pred koju godinu u parku na Krešimircu su na klupici sjedila 2-3 alkića koji su znali uredno prići sa "dobar dan! Mogu vas zamolit ako imate 20 lipa", a neki put preciznije npr. 35 lipa
Ljudi su izračunali da im točno tolko fali za litru žestice i nikad nisu tražili više nego kaj im fali. Kad god sam tam prolazila uvijek sam im dala kunu jer su mi bili simpa (i pristojni ).

[darkić]

SpejsEkses kaže:

Grozno mi je vidjeti sakupljace boca, ljude koji kopaju po kontejnerima

Ovo mi polako postaje misterij i nisam više sigurna koliko je to grozan, a koliko unosan i ne baš pretjerano kompliciran posao.

Naravno da tu ima dosta teške sirotinje, ali viđam i mlade i zdrave ljude, skroz pristojno obučene, kako vade boce iz kontejnera nekim svojim pomagalima. Prije par godina kad je to krenulo sam znala ponuditi novac kad bi naišla na ljude koji su kopali po kontejnerima, danas više ne.

[Jastučić]

Prosjacima za koje vidim da su radno sposobni ne dam više od dvije sekunde svog života, a kamo li kunu, no za osobe s nekom fizičkom manom se uvijek nađe nešto.

Inače mi se više sviđaju drugačije vrste pomoći - darivanje odjeće koju ne nosim, nešto hrane, bicikl ili tako nešto. Kad daš novac, nikad ne možeš biti siguran na što će biti potrošen.

Ove akcije s TV-a ne želim niti komentirati.

[June]

Dajem sviračima, još se sjećam neka dva dečka, svirali ovo proljeće/ljeto violinu i čelo (mislim da je bila violina ), rasturili 'With or without you'.
Osim toga, dam ponekad invalidima. Znam da će tih par kuna završiti za Lavov ili Pelinkovac, al kaj sad....
Djeci ne dajem nikad, ma koliko bili musavi i slabo obučeni, jer dokle god se ljudi sažalijevaju nad njima, oni su unosni za biznis.

[Ruralna]

Lastan kaže:

(Profesionalci odbijaju primiti hranu; zanima ih isključivo lova i zarađuju daleko bolje od mene.)

E upravo ovo
Bablje ljeto je u kvart u kojem radim poslalo prosjake. Svako jutro kada znaju da ekipa pije kavu prije posla dolaze operirati. I onda gledam jednog, nije prošao ni 1/4 štekata, a već je zaradio moju dnevnicu
Na takve likove ostavim novčanik zatvorenim bez beda.

[sunčica]

Onaj tko misli da prose samo ljudi koji nemaju kojima je pri tome silno neugodno, taj je naivan .

Prije svega, mene je na ulici strah izvaditi novčanik da bih par kuna dala profesionalnom prosjaku. Lako mi ga on(a) ili neki njihov kompanjon istrgne iz ruke i pobjegne ili me džepari, a da ni ne skontam do kuće.

Ne dam musavoj djeci, Njima se trebaju baviti institucije koje se financiraju iz proračuna, a dokle god zarađuju bit će na ulici.

Ne otvaram nepoznatima, ali svejedno ne znam šta bi mi se moralo otkačit u glavi da nekome nakrcam hrpu svoje robe i dam. Posebno zato što bih je verojatno našla u vlastitom kontejneru

Ne dam za školovanje djece Afrike, ove ili one ratne zone, siročad i sl. jer sam i ja sama iz ratne zone i znam hrpu djece koja su dobivala takvu pomoć i vidjela sam koliko su je malo cijenila, uspoređivala kao najhladniji trgovci koliko je tko dobio, a čak su neki i pod patronatom svojih obitelji pisali tugaljiva pisma da dobiju više. A nije da nisu imali, imali su više nego što je tad imala većina ljudi.

Ne zovem humanitarne telefone, slabo sudjelujem u akcijama tog tipa i podržavam ih samo kad su u okvirima Caritasa, Crvenog križa i Unicefa (dobivala sam njihove pakete za vrijeme rata pa se nekako osjećam dužna ). Za Crveni križ imate one kao štandove u Arena centru pa možete tamo ubaciti robu

Pokušala sam donirati staru odjeću organizaciji za pomoć ženama, ali mi je "aktivistica" prvo održala predavanje o tome kako njima ne treba svakakva odjeća , ali ne u smislu da treba biti čista i cijela (to podrazumijevam), nego da bude lijepa i moderna. Jer, eto, njihovim štićenicama treba fina roba. Može i novac, također ako imam i kozmetike ali da je neotvarana, može i to . A onda je još za samo doniranje bila opcija da se doveze kod njih u razdoblju 10 - 17 sati radnim danom i to samo na jednu lokaciju. Ne znam jel im palo na pamet da ja u to vrijeme radim i da mi nije baš jednostavno izlaziti s posla.

Dajem svima koji nekim svojim radom žele zaraditi koju kunu, npr. uličnim sviračima. Dopustim da odvezu kolica umjesto mene (to je 2 ili 5 kn), ali samo dok me ne gnjave. Kupujem čestitke i svaštarije na štandovima humanitarnih udruga.