lebows dnevnik

[walter]

Ukratko, meni onaj dnevnik na književnosti koncepcijski ne paše, pa sam odlučio ovdje podijeliti kakvu kratku crticu iz svog života.
Pretpostavljam da će priče biti zasnovane na istinitim događajima, sa primjesama mojeg zena i općenito, mudrosti.
Dakle...

Dođem ja danas po rutinski popodnevni burek od sira u pekaru. Zanimljivo, otkad su zaposlili Hrvate, posao im puno bolje ide. Mada su i Albanci nosili rukavice i dirali kruh samo onim hvataljkama. Hvataljke su kineske, nepotrebno napominjem.
I tako, čekam burek, osjećam se malo neugodno, jer je pekara preko puta gimnazije, sve one male pičkice jedu svoja fancy peciva, a ja ono, otkopčana šlica, srećom, bez fleke od sperme oko njega, čekam taj svoj burek i zvijeram okolo pogledom.
Odjednom uleti neka žena, tridesetak godina, sa klinkom. A klinka možda ima godinu dana, u nekom majušnom plavom baloneru sa kapuljačom na glavi, ta mala pahulja naivnosti i sreće osvježila nam je svima dan. Odmah su se narudžbe udvostručile.
I sad, majka predloži kćerkici da joj kupi puding. A klinka hoće sok. Majka inzistira na pudingu, da dijete nešto pojede. A klinka neće li ga neće. Ja čekam burek i premještam se s noge na nogu. Jebe me to malo, ta klinka. I mislim si, klinka, uzmi jebeni puding! I mama misli isto. Ali bez jebeni.
Ali klinka se ne da, udara kontru, i pada u plač. Kmeeee kmeeee neću jest puding, neću puuuuding, hoću soooook....
Mislim si ja, uzmi svoj burek i acidofil i odi van iz pekare, ne treba ti to, nije tvoje dijete. Ali klinka neće prestati, a mama ne zna kako da ju smiri.
Ja miran ko špricer cijelo vrijeme, neću se miješati. Kad odjednom klinkica se ote staroj i ugura ispred mene u red sa svojim sokićem. Skoro me odgurala. E jebeš mi sve, to je bilo to!
Primio sam ju za onaj baloner i rekao: "Slušaj ti mala djevojko, mrvo dječje sreće, moja je baka umrla od gladi u koncentracijskom logoru, zubi bi joj poispadali od sreće da je ikad u životu imala priliku vidjeti kako izgleda puding, pa makar i na slici, a ti zajebavaš svoju dobru majku, Bog nek joj oprosti što te tako razmazila, zbog pišljivog soka. Da se mene pita, u guzicu bi ti ga nagurao, zato budi zahvalna svojoj majci, i pojedi taj puding. A vi gospođo, ne odgajajte svoje dijete da bude nezadovoljno."
U pekari je nastao muk, a ja sam uzeo svoj kusur i burek i acidofil i izašao. Sve su me gimnazijalke gledale kad sam izlazio, ali to i nije neka novost.
I skužim kasnije da me prodavačica zajebala za 4 kune. A kao, Hrvatica.

[big_lebowski]

walter kaže:
I skužim kasnije da me prodavačica zajebala za 4 kune. A kao, Hrvatica.

nije namjerno.....

[Bercana]

Jebotejanisamznaladasuwalterilebowskiisteosobeplju nimiučeloizovimepiškotafakatnisamznala.

[banderas]

walter kaže:
Dođem ja danas po rutinski popodnevni burek od sira u pekaru.

Bosanac a ovako prica

[walter]

Danas mi je došlo neko mlado žensko, te me pitalo o mojoj glazbenoj karijeri. Jednom davno imao sam bend. Ima tome već 11 godina, ako ne i više. Imali smo svega jedan koncert, i to očajan. Što nije spriječilo nekog pijanog pankera da cijelo vrijeme skače ispred stagea.
Imali smo i par curica koje su nas voljele. Valjda zato što u mojem selu nije bilo puno bendova.
To mlado žensko me pitalo da li smo imali bend zbog cura ili zbog nečeg drugog? Čega drugog, djevojko? Pa ne znam, zbog glazbe. Gle, svatko tko napravi bend, napravi ga zbog curica, sve ostalo su jeftini izogovori. Eto, uspio sam izreći i jednu mudrost u tom poluintervjuu.
Jedanaest godina, jebote. A ko da je jučer bilo. Volio bih se vratiti u mladost samo da još jednom mogu biti nezaposlen.
Nikad nismo imali za cugu kad smo bili klinci, nešto bi nažicali i kupili u trgovini par boca vina. Sad imamo dovoljno love za cuganje po kafićima, ali nemamo više onih živahnih tema. Šteta što čovjek s vremenom izgubi fasciniranost pičkama.
Djevojka s kojom sam izgubio nevinost bila je ružna, pijana drolja, i to nije pretjerivanje. Ali opet, nikad nisam bio sretniji nego netom nakon toga. Skakutao sam korzom pokušavajući skinuti osmijeh sa lica, kao kad izađeš iz bazena i skakućeš na jednoj nozi ne bi li izbio vodu iz uha. Ali nisam mogao.
Sad pojebem, odem na wc, čak se ni u ogledalo ne pogledam.
Vjerujem da muškarac konstantno cijeni ženu istim intenzitetom, samo što je to poštivanje u mladosti fokusirano samo na jedan njen dio, a tek se s godinama disperzira. Ili je to samo strahopoštovanje pred nepoznatim? Sve dok ne naučiš kako seksualno zadovoljiti ženu, poštuješ njenu pičku. Nakon toga, njena pica ostaje tek organ, poput bubrega, crijeva ili pluća.
I tako, prije otprilike jedanaest godina imao sam bend, i zbario sam samo jednu ribu na osnovu svih pjesama koje sam napisao. Možda bih postao rock'n'roll zvijezda da sam ih zbario više.
U svakom slučaju, bend mi se razmilio po Hrvatskoj, svi u nekim vezama, troje djece je rođeno od bivših muzičara, jedan je bankar, jedan je kamiondžija, i troj geekova informatičara.
Ali eto, prednost je malog grada nedostatak bilo kakve kulture, pa se tako zna desiti da te usred posla posjeti kakvo mlado žensko i trudi se od tebe napraviti nešto što nikad nisi bio, što je lijepo, pa makar bila i potpuna laž.

[Herostrat]

Sve je počelo u 4. osnovne kad sam od susjeda posudio blok-flautu. On je svirao melodiku pa mi je rado ustupio prezrenu, odbačenu flautu koja kao da je vapila da bude iskorištena. Jebeš ti takvog samarićanina al' dobro.
Marljivo sam vježbao, nastojao izbjegavati falšane tonove pa taj moj trud nije mogao ostati neprijećen. Kao niska bisera redale su se na mom sviračkom repertoaru sve same uspješnice - "Hej Slaveni", "Na planicah", "Biljana platno beleše" i ine....
U trenucima kad sam dostigao prag nakon kojeg je moguć samo evolucijski skok, pristupila mi je nastavnica Muzičkog odgoja i priopćila mi blagovijest: "Ti i Vlaho, kao najtalentiraniji muzičari razreda (Vlaho je svirao metalofon, op.a.) sutra idete u Muzičku školu gdje ćete profesoru odvirati nešto iz bogatog opusa. Nastojite biti dobri jer je to možda početak vaše karijere.
Sramežljiv kakav jesam, strepio sam od toga susreta. Već prije čuo sam priče o mrkom profesoru čija se žena jebaje sa "prvom violinom" našeg Orkestra al' ovaj ne može naći vjerodostojne dokaze za tu, općepoznatu istinu. Međutim, odlučio sam pregrmiti vlastiti strah kojeg se gotovo može izmjeriti (al' to nisam tada znao nego tek znantno kasnije kad sam procitao "Kiklopa". Ubacivanje rečenog saznanja u kontekst moga djetinjstva shvatimo kao neku čudnu pripovjedačku tehniku kojom niti ja ne znam imena, op.a.) i krenuo sam prema Muzičkoj školi sa blok-flautom u saketu (kesi, za kontinetalce, op.a.) jer proći mojim kvartom sa muzičkim instrumentom u rukama i nije bilo baš oportuno.
Dočekao nas je prijatelj Marko koji je već svirao gitaru i u našem malom društvu uživao status Mesije. Zbog gitare, naravno...
Još i danas pamtim urlik profesora-rogonje: "Što ti mali želiš svirati? O'š obou, tu ti se može zaraditi novac".
Kako priznati rogonji da nikad nisam čuo za obou? Kako priznati da nisam čuo za niti jedan drugi puhački (tada je to bio duhački) instrument osim jedared odbačene i prezrene blok flaute?!? Drhtavica, crvenilo, erekcija...klasični simptomi koji su me pratili u takvim situacijama nazadrzivo su navrli prijeteći da se situacija otme kontroli. Ali onda spasonosne riječi: "Ajde mali, dodji dogodine. Ne možeš početi svirati puhački (tada duhački) instrument prije navršene 12. godine". Ne mogu opisati olakšanje kojim sam dočekao njegove besjede. Mislim da se slično osjećao rimski impresario kad je došao na spasonosnu ideju da u arenu zajedno postavi kršćane i lavove. Uglavnom, obećao sam da ću doći i izašao.... Time je zaista otpočela moja karijera ali ne pravcem kojim je to bilo očekivano......

[walter]

Nije, kažu mudri ljudi, problem što nakon deset godina braka vodiš ljubav sa svojom ženom samo nedjeljom, već je problem što zamrziš tu nedjelju.

Jednom sam bio zaljubljen u djevojku koja nije imala ruke. Nedostatak njenih ruku smatrao sam tada prednošću, onim što ju čini posebnom, a mene potrebnim u njenoj blizini. Mogao sam lako pomoći djevojci bez ruku, dodavao sam joj razne stvari koje je ustrebala, poput olovke, mobitela i wc papira.

Čudio sam se ljudima koji su bili u vezama sa ženama koje imaju ruke.

Ponekad, kad je bila loše volje, moja djevojka bez ruku svađala bi se sa mnom, spočitavala mi je da sam s njom samo zato što je bez ruku, i da bih ju, ukoliko bi joj izrasle nove, istog trena ostavio. S gnušanjem sam odbijao takve insinuacije, jer sam bio siguran da bih ju volio i da su joj svi udovi na broju.

S vremenom mi je dosadilo pomagati joj. Kad bismo izašli u kafić vikendom, puštao bih joj da sama pije svoje piće. Nije bilo ugodno vidjeti ženu koja eksa politrenu bocu pive, jer ne može nipta drugo napraviti s njom kad ju strpa u usta. Ženu koja se zabija u vrata na izlasku, jer uvijek kad je pijana zaboravi da je bez ruku.

A prije sam uživao u tome. Pojio sam ju kao što seljak poji svoju svinju, trpao sam pive u nju, a ona je klimala glavom: Još, još. Smijala se, a pjena bi joj išla na usta. I ja sam se smijao, i brisao pjenu.

Probudio sam se jednog jutra, i kraj sebe primjetio ženu bez ruku kako spava (nikad me nije ni zagrlila), i nisam više vidio ništa simpatično u tome. Seks nam je postajao sve lošiji i lošiji. Da li je ikada bio dobar?

Na kraju sam ju ostavio. I potražio ženu sa rukama. I još jednu, i još jednu, i još jednu. Koliko su ruke uopće bitne u svemu tome?

[T@nja]

Ma daj
Kaj si u nihilistickoj fazi?

[ShapeShifter]

Stari ti si puko.
...ali ujedno, ovo je i jako kvalitetno. Imas kojim slucajem neki scenarij za film? Ajde ajde, svatko ga ima. Naravno, nemoras brinut za copyright.

[Herostrat]

T@nja kaže:
Ma daj
Kaj si u nihilistickoj fazi?

Ćerce, tebi ovo zvuči kao nihilizam? Ili si upravo naišla na taj pojam pa si ga morala negdje u praksi naznačiti?!?

[Herostrat]

"Misliš li ti gledati film ili ćeš odit spat?" upitala je Ona čim je primjetila da sam sklopio oči ugodno zavaljen na kauču.
Volio sam te trenutke kada, glave oslonjene na lijevi dlan, ugodno zgrčen u položaj fetusa, lagano tonem u san dok se na ekranu odvija scena koju neću vidjeti. Čak sam i svjesno nastajao produljiti taj blaženi momenat kad iz svjesnog prelazim u nesvjesno...
Ali taj glas. Uvijek isti, jednolični glas prijekora...
"Gledat ću" uspijem promrmljati ali kao da ništa nisam ni rekao ona nastavlja "...jer ako nećeš gledati film pođi spati da se ja mogu ispružiti na kauč".
Tišina....šutnja....
Uspijevam se koncentrirati nekoliko minuta ali onda opet, hvata me blaga nesvjestica iz koje me ponovo prene njezin glas. Ona zna da prvi pokusaj nikad ne urodi plodom. Ali ona zbog toga ne odustaje. Dapače.
"Ajde, ajde leći...čuješ li??"
U meni počinje lagano kuhati. Dobro su mi poznati ovi trenuci. Ne jednom bili su razlog žestokih svadja. Što učiniti ovaj put?!? Presutati i povući se? Ali dokle tako?!?
"Pusti me s mirom, Imaš dovoljno mjesta. Što ti smeta ako ja spavam"??
"Smeta mi" rezignirano će ona već vidno uzrujana "smeta mi jer hrčeš, jer kauč nije mjesto za spavanje, jer..jer...uostalom, to smo toliko puta do sada prolazili. Zasto se jednostavno ne digneš i pođeš spavati?"
Podignuvši glavu, pogled mi se susretne sa slikom Popovićevog razapetog KRista, obješenom točno iznad televizije. I u tom trenutku iluminacije točno sam znao što učiniti.
Ustanem, obučem papuče nemarno odložene pored kauča i lijenim korakom krenem prema kuhinji. Znao sam gdje stoji veliki, tupi nož kojim sam nekad rezao meso. Uzmem ga, vratim se u sobu...krenem prema njoj. Ona se smije. Ipak joj je ostalo ono malo smisla za humor koji ju je tako karakterizirao na početku naše veze. Ali osmijeh joj se zaledio na usnama kad sam joj veliki,tupi nož zabio ravno u lijevu objesenu sisu. Pa u desnu, lijevu...desnu...pa još jednom. I još... i još...
"Eto draga, spavaj ti ako meni već ne dozvoljavaš"
Bio sam vidno uzrujan. Casablancu sam gledao nekoliko puta ali scenu u kojoj Ingrid trazi od Sema da svira "As time goes by" mogao sam gledati bezbroj puta.
Ovaj put sam to propustio.

[Wall]

Herostrat kaže:
[Bio sam vidno uzrujan. Casablancu sam gledao nekoliko puta ali scenu u kojoj Ingrid trazi od Sema da svira "As time goes by" mogao sam gledati bezbroj puta.
Ovaj put sam to propustio. [/B]

nekad Buda, nekad, la la
ali uvijek se očeše o Casablancu! Ingrid je otišla i to je to- navikni se na društvo gendarme buddy-ja.

A pošto si propustio, sviram ti i pjevam ponovno:

As Time Goes By"
music and words by Herman Hupfeld
Hear Dooley Wilson sing "As Time Goes By" (a .WAV file).

[This day and age we're living in
Gives cause for apprehension
With speed and new invention
And things like fourth dimension.
Yet we get a trifle weary
With Mr. Einstein's theory.
So we must get down to earth at times
Relax relieve the tension

And no matter what the progress
Or what may yet be proved
The simple facts of life are such
They cannot be removed.]

You must remember this
A kiss is just a kiss, a sigh is just a sigh.
The fundamental things apply
As time goes by.

And when two lovers woo
They still say, "I love you."
On that you can rely
No matter what the future brings
As time goes by.

Moonlight and love songs
Never out of date.
Hearts full of passion
Jealousy and hate.
Woman needs man
And man must have his mate
That no one can deny.

It's still the same old story
A fight for love and glory
A case of do or die.
The world will always welcome lovers
As time goes by.

Oh yes, the world will always welcome lovers
As time goes by.

© 1931 Warner Bros. Music Corporation,

[Herostrat]

Hvala ti momčino...još da si mi i akorde ubacio bilo bi krasno. Al' dobro, poklonjenom konju...etc..jel'de? :-))
No dobro, nastavimo u revijalnom tonu...

[Wall]

Herostrat kaže:
Hvala ti momčino...još da si mi i akorde ubacio bilo bi krasno. Al' dobro, poklonjenom konju...etc..jel'de? :-))
No dobro, nastavimo u revijalnom tonu...

akordi? šta ti nije dosta unjkavo-kenjkava Bogie faca, žutijeh zuba, nazalnoga glasa (play it again, Sam), nakrivljen šešir, ruka s prstenom pečatnjakom, pogled koji lijeno klizi po zadimljenom lokalu?

jebešmisve, isto ,sve je baš bilo isto kad je Miralem emigrir'o, bjež'o iz Sarajeva, za 200 maraka preko veze otiš'o u Nagykanizsu u Mađarskoj, neki izbjeglički logor, vodili volonteri neki iz Amerike, ja pomag'o toj curi da nabavi Miralemu dokumente;

unutra jad i čemer, svako veče iste face, čekaju vizu, da ih pripuste u te njihove lijepe, daleke zemlje; Miralem tražio Ameriku, jebiga, nije znao da će završit na Aljasci, a ne u Kaliforniji, kako je to on meni prič'o;

ugavnom, gostiona k'o iz Kazablanke; svi čekaju da nekud odu; nije bilo Sama, nego je neki raštimani džuboks zavijao neke ljige, nešto kao 16 žutih ruža, tata će ti dati,oooooooooooh; užas; sumrak; i onda dolazi taj švercer s lažnim potvrdama da smo iz ratom zahvaćenih krajeva, preduvjet za vizu; napili smo se ko mile majke; Miralem se i sad, 8 godina nakon toga još ponekad žali na glavobolju, kaže da mu je iz tog izbjegličkog kampa i pijanke sa mnom;

velim ti, prava Kazablanka. samo jebi ti to, nije bilo Ingrid, a ni Isabele Rosellini.

al mi, dok živim, neće trebati akordi, da čujem il odsviram u glavi As Time Goes By.

[Herostrat]

Wall kaže:
akordi? šta ti nije dosta unjkavo-kenjkava Bogie faca, žutijeh zuba, nazalnoga glasa (play it again, Sam), nakrivljen šešir, ruka s prstenom pečatnjakom, pogled koji lijeno klizi po zadimljenom lokalu?

jebešmisve, isto ,sve je baš bilo isto kad je Miralem emigrir'o, bjež'o iz Sarajeva, za 200 maraka preko veze otiš'o u Nagykanizsu u Mađarskoj, neki izbjeglički logor, vodili volonteri neki iz Amerike, ja pomag'o toj curi da nabavi Miralemu dokumente;

unutra jad i čemer, svako veče iste face, čekaju vizu, da ih pripuste u te njihove lijepe, daleke zemlje; Miralem tražio Ameriku, jebiga, nije znao da će završit na Aljasci, a ne u Kaliforniji, kako je to on meni prič'o;

ugavnom, gostiona k'o iz Kazablanke; svi čekaju da nekud odu; nije bilo Sama, nego je neki raštimani džuboks zavijao neke ljige, nešto kao 16 žutih ruža, tata će ti dati,oooooooooooh; užas; sumrak; i onda dolazi taj švercer s lažnim potvrdama da smo iz ratom zahvaćenih krajeva, preduvjet za vizu; napili smo se ko mile majke; Miralem se i sad, 8 godina nakon toga još ponekad žali na glavobolju, kaže da mu je iz tog izbjegličkog kampa i pijanke sa mnom;

velim ti, prava Kazablanka. samo jebi ti to, nije bilo Ingrid, a ni Isabele Rosellini.

al mi, dok živim, neće trebati akordi, da čujem il odsviram u glavi As Time Goes By.

Aferim!

[Drito Konj]

ja se tu i tam nadem s covjekom za kojeg vjerujem da mi je najbolji prijatelj. uz bratica. ne nademo se cesto, bar nismo zadnjih par godina. no, svake godine se dogodi bar jedno nalazenje u svrhu snimanja albuma. zajedno smo osnovali prvi bend, davno, u jednom selu koje je zeljelo biti grad jos vise od zagreba.i to je pomoglo, zapravo. zajedno smo definirali neke stvari kod klinaca tog seoceta i uzivali u tim pizdarijama. rado bih rekao da smo i prve komade karali skupa ali nismo. ja sam vise pio. uglavnom, igrali smo pingac skupa, bivali izbacivani iz razreda, skoro padali razrede zajedno. oluja je posluzila, tudman pravilno odlucio. pa smo prosli. njegov stari mi je uvijek govorio da nadem posao, ja sam njegovom starom govorio da sviram. jos kao klinci smo uz bend snimali razne pizdarije na amigu, spominjuc sebe kroz pjesme, u navratima, kao sto to danasnji afroamerikanci iz spotova rade. imali smo i radio emisiju, interne spike koje su djecica htjela razumjet. ja sam se njemu smijao kaj ne pije jer je sportas, on meni jer sam uvijek dobivao batina kao onaj s preglasnim misljenjem. uglavnom, odselio se ja iz seoceta u selo. no, svake godine bi nasli bar nesto vremena snimit album. ti su albumi meni nesto posebno drago, nesto sto me podsjeca na to da sva zabava ipak nije unistena, i da smijemo uzivat kratke momente actual zivota. jer ti momenti su zabiljezeni. i ja ih prozivim iznova svaki put kada poslusam jednu od tih pjesama. pjevamo mi na tim albumima clanke iz novina, kratke crtice, price o zaljubljivanju iz teena, o predstavljanju novog golfa iz auto kluba..
taj mentalni sklop 12 godisnjeg djeteta koji si ja u tim momentima mogu dozvolit je ono sto ja jesam. u momentima razgovora mi imamo i best of dvd box, dokumentarac o zivotu i djelu nas dvojice pizduna, spotove, suradnje s renmenom, vucom, clanke u novinama, medusobne tuzbe o tome tko trazi vise medijske paznje, ma svasta. i smijemo se. ljudi oko mene govore o tome kaj je pravi zivot, kako se treba zivjet. napominju svoju muku i trud. posao. ne da ja to ne zelim slusat. nego, zajebali su koncept. mi nismo zato ovdje. ovdje smo da podjelimo ono sto nam je darovano rodjenjem i ono sto smo pokupili po putu, sa bilo kime koga to zanima. ne trazeci nista zauzvrat, kad tad ce doci i onaj koji ce imati i nesto sto zanima nas. i pokloniti nam to bez zadrske, zeljeci to. mozda sretnemo i nekoga tko ce imati nesto sto nas zanima a da mu i mi mozemo pokloniti svoje zauzvrat. ne razumijem novac. nije mi jasan koncept novca. ne zanimaju me tudja misljenja o novcu. pokusavam formirat svoje vec godinama i kad god pomislim da sam dosao nadomak koncepta, misli mi skrenu na moju ideju koncepta svijeta. i ode i novac i moje razmisljanje o njemu u *****. danas smo se nasli snimit album prije no sto odem u london. meni je recimo tako zao kaj nemamo kameru a nitko nas ne vidi kaj radimo. to je za sve nagrade svijeta. prije par godina kad nam je sve bilo u kurcu a mi smo i dalje inzistirali na svom malom svijetu albuma za koje vjerojatno nitko od nas ne kuzi da su remek djela, jer su nesto naiskrenije kaj se moze nac u blizini, prije tih par godina brijali smo kak smo mladi i kak ce za par godina bit bolje. sad je to vrijeme. a neke stvari se ne mijenjaju. nas dvojica i dalje snimamo isfalsane albume o sebi i clancima iz novina, smatra nas se zgubidanima i ljudima koji se jednostavno ne znaju koncentrirat na zivot. na zaradivanje novaca, jer to je ono sto zivot jest. i necu rec da je sve gore sad, jer je 2004, uvijek je bilo u teskom kurcu za ljude koji zivot ne kuze. ja se prvi necu kurcit da ga kuzim. brijem da jednostavno nisam prisutan, moj unutarnji zivot na zalost ovisi o vanjskom pa se koji put izgubim. ali ne izgubim se vani. nego mi stvari tipa lova, posao, cura, rodbina, frendovi, poznanici, zebra, zgrada, puteljak, jednostavno narusavaju savrsen unutarnji zivot. onda se ja trudim uocit zgradu, frenda, suradnika, zebru, zgradu, sve. i jako dobro vidim sve to. odlicno, stovise.no, tko je izmislio pravilo da je vecina u pravu? zasto ne moze bit da je vecina jednako sjebana i u krivu? e, to pravilo vecine mene tu i tamo sjebe, dosta cesto, ne zelim lagat. ne vjerujem da sam u krivu sa svojim idejama ali ne mogu ni prihvatit da sam u pravu jer mi vecina govori da sam u krivu. i tako u vjecnoj borbi dva svijeta, zivim se ko animirana trzajuca spodoba iz spota nekog od ljutih americkih nju bridera. ono, aaaargh. nemrem se odlucit ni na jedan od njih. moj zahtjeva desocijalizaciju do ibera. njihov zahtjeva vjecnu ceznju. oba ju zahtjevaju zapravo. s jedne strane pouzdano znam da su ljudi smeca a s druge im vjerujem. jer zelim vjerovat. zelim se iznenadit tu i tam. rijetko, no dogada se. i zivim, tak, neodlucan, cekam moment koji ce jednostavno nametnut odluku, jer ju ja svjesno ne mogu donijet. kao odlazak u london. ne znam da li bi ikada bio siguran u odlazak da me mali kreten nije zajebo. imam planove i snove, mozda su negdje drugdje ostvarivi. moj danasnji plan je bio da snimimo album. dosli smo, najedeni, napojeni, dobro raspolozeni. snimali smo, vecer je bila obecavajuca, jebeno relaksirajuce. ponosan sam na te albume ko na nis. jebo sva ozbiljna sviranja, preseravanje tehnikom i znanjem. ovo je to. nakon nekog vremena dolazi baba od stana da ne sviramo nakon 10. nismo. u pol 11 dolazi kreten od dede od stana govorit da me izbacuje iz stana. da mu je dosta. da mu platim kaj sam duzan i da odem sutra. nisam mu nista mogao reci osim "ali nismo svirali". frend je rekao da sam stavom odavao potencijalnu laz. jer je navodno zvucalo ko isprika. ali mi stvarno nismo svirali. istina ne postoji. postoji samo prezentacija lazi. svaka lose prezentirana istina je laz. nemam stan vise. ali iskreno, nije mi zao. pao je da bi snimili album koji nismo snimili. i koji nitko nece cut osim nas dvojice i jos par ljudi. koji nece shvatit. to je prica. i to su moji momenti relaksacije u kojima ja stvarno zivim. stvarno mi nije zao. kako radimo pjesme iz casopisa, taman smo trebali snimit moju pricu s rafom iz arene. budemo. jebes mi sve ak ce nas ista zaustavit. pisuci ovo, u glavi sam napisao knjigu. uzasno je to kaj samo dio misli moze preci na virtualni mi papir. jako, jako malen dio. jer sporo pisem u odnosu na misli, a ne pamtim iste, nemam koncentracije za to. napisem ono kaj je tu sekundu u glavi, niti citam kaj pisem. sjetan sam. frfuljavi deda bez gebisa je dosao taman kad smo tiho, da ne iznerviram babu, preslusavali svoj prvi album, stovise, jedan od najvecih hitova. trebalo je bit glasno. poslije smo preslusali jos 2 albuma. smijali se.
jebes mi mater ako gubitak stana nije nista u usporedbi s tim momentima.

[Silajn]

Srećica

[T@nja]

Herostrat kaže:
Ćerce, tebi ovo zvuči kao nihilizam? Ili si upravo naišla na taj pojam pa si ga morala negdje u praksi naznačiti?!?

Ja molim ove pametne sineke da si otvore svoje topice, pa necemo morati nailaziti jedan na drugoga.

[Herostrat]

T@nja kaže:
Ja molim ove pametne sineke da si otvore svoje topice, pa necemo morati nailaziti jedan na drugoga.

Čuj, ja sam se već lijepo ušuškao a kako vidim, ni Walteru ne smeta. Dapače, upravo si me potakla da još nešto napišem :-)

[walter]

Ajte molim vas, svi se zajedno zabavljamo, samo pink boja ovdje, nema svađe ni chatanja, moliću.