Imam neki posao, oko književnosti, koji moram napraviti. Volim književnost, ali književnost je kao vrlo kompleksna, da ne kažem podijeljena, ličnost i stara ofucana drolja sa pokojim svijetlim trenutkom.
Gutala sam vino, jer ne smijem kavu, onda sam se sladila na tijelu stanovitog mladog gospodina, pa zapalila svijeće, radi ambijenta. Ali ništa me ne motivira i ne privlači da se vratim staroj drolji kojoj treba moj servis.
Ne znam kako da se podmitim. Kako sklopiti pakt sa sobom kad zakaže i ono što je zadnje i najvažnije pribježište od pizdarija koje gutamo u precijenjenom real lifeu
Ovo je stanje afekta u kojem ljudi traže razvod braka. Kad ti netko ( u mom slučaju nešto) podastre ono najgore od sebe, dosadne fraze, nerazumljivo mrmljanje, kad ti se valja pred očima dok ti ne pozli od monotonije.
Književnost isto ima rok trajanja; a ja sam valjda patolog koji treba ustanoviti što leži u crijevima lešine da se vidi kad je zadnji puta bila živa. Nebitno. Idem spavat.
Sutra je novi dan.
Tako je i bilo. Samo - zapostavljam ja tu svoju ženetinu strašno. Kad su joj pete zarasle, noge odlakavile, a iz usta joj smrdi...
Evo, i ja pokušavam pročitati izvjesno zlo već pol godine (kao, moram, opća kultura i tako 
), a u međuvremenu se sladim raznim draguljima. Nikad mi knjige koje ne moram pročitat nisu bile toliko drage i dobre 
Linearni mod
