Natrag   Forum.hr > Društvo > Društvene znanosti > Jezikoslovlje

Jezikoslovlje Za pravopiždžije i jezikolomce

Odgovor
 
Tematski alati Opcije prikaza
Old 27.06.2008., 00:45   #1
V.S.Karadžić kradljivac hrvatskog rječnika

Ponukan provokativnom imenom teme ispod zapravo bih želio reči pravu istinu o šepavcu V.S.Karadžiću i njegovom menageru Slovencu Kopitaru koji ga je opskrbio hrvatskim rječnikom iliti rječnicima. Svima je dobro poznato kako je srpski jezik od doseljenja do 19 stoljeća bio serboslavjanski i odjednom kao Vuk je obišao sve krajeve štokavskog govora i sastavio rječnik (čiji rječnik?), poslužio se literaturom nekadašnjeg istočnohercegovačkog dijalekta (kojom to literaturom iz Nevesinja ili Trebinja ? kad su to bila samo sela nepismenih seljaka, mada je u političkim središtima bilo utvrda u kojima su živjeli uglavnom muslimani i Turci), nemože se a nevidjeti kako zapravo osim ijekavskog jata taj jezik nema puno sa istočnohercegovačkim dijalektom, zapravo ima puno više sa Dubrovačkim i zapadnoikavskim ali u njemu se nalazi i poneki čakavizam pa i kajkavizam (zar Vukov istočnohercegovački sadrži i te riječi??), zapravo to je bila čista krađa ili ispravnije rečeno kopi paste bogate hrvatske književnosti iz grada Dubrovnika ali i cjelokupne hrvatske štokavštine toga doba. Zatim čisto i besramno kopiranje hrvatskog hrvatskog štokavskog rječnika Isusovca Bartula Kašića iz 1604. godine i na koncu preuzimanje Gajeve latinice ili Gajice (bez slova Đ), bilo je još toga no za sve to postoje puno stariji hrvatski književni originali.
Tony_umag is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.06.2008., 12:10   #2
Quote:
Tony_umag kaže: Pogledaj post
1. reči
2. menageru
3. 19 stoljeća
4. nemože, nevidjeti
5. Dubrovačkim
6. Isusovca
I. PRAVOPIS:
1. reči - infinitivi završavaju na -ći ili -ti
2. menager - piše se manager ili menadžer/menedžer
3. 19 stoljeća - iza rednog broja ovdje treba točka
4. nemože, nevidjeti - ove se negacije pišu odvojeno od glagola
5. Dubrovačkim - ovaj se posvojni pridjev piše malim početnim slovom
6. Isusovca - nazivi članova organizacija pišu se malim početnim slovom

Imao bi veći utjecaj na čitatelje kad bi naučio hrvatski pravopis.

II. SADRŽAJ:
Kopitar je bio visoki dužnosnik austrijskih vlasti koji je u suradnji s njima projektirao zajednički jezik za Hrvate, Srbe, Bošnjake i dr. pripremajući vremena kada će Austrija biti do Soluna, što je i pokušala u Prvom svjetskom ratu. To što je radio Vuk Karadžić, bilo je u sklopu austrijskih priprema.

Zadnje uređivanje Shain : 27.06.2008. at 16:41.
Shain is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.06.2008., 12:33   #3
Karadžić je samo prepravio već napisanu hrvatsku gramatiku. Stoput dokazano na ovom forumu.
__________________
...s istoka, zapada, sjevera, ori se pisma najsvetija; Digla se naša bila zastava, koja se nikad nije pridala...
"Meni niste učinili koliko niste učinili jednom od ovih najmanjih'" (usp. Mt 25, 31-46)
grunjac_ is offline  
Odgovori s citatom
Old 27.06.2008., 20:42   #4
Quote:
grunjac_ kaže: Pogledaj post
Karadžić je samo prepravio već napisanu hrvatsku gramatiku. Stoput dokazano na ovom forumu.
Slovnica jest, uglavnom, njegova (Vukova), ali nije i besjeđe (lexik). Sgolj 30% Vukovoga lexika jest srbsko, sve (pre)ostalo tuđe i nesrbsko (većinski hrvatsko, manje crnogorsko, bosansko i slovensko).
dementiapraecox is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.06.2008., 00:48   #5
Quote:
dementiapraecox kaže: Pogledaj post
Slovnica jest, uglavnom, njegova (Vukova), ali nije i besjeđe (lexik). goSlj 30% Vukovoga lexika jest srbsko, sve (pre)ostalo tuđe i nesrbsko (većinski hrvatsko, manje crnogorsko, bosansko i slovensko).
ok, no koliko su toga zapravo popušili srbi u bg. ?
Tony_umag is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.06.2008., 00:45   #6
Quote:
Shain kaže: Pogledaj post
I. PRAVOPIS:
1. reči - infinitivi završavaju na -ći ili -ti
2. menager - piše se manager ili menadžer/menedžer
3. 19 stoljeća - iza rednog broja ovdje treba točka
4. nemože, nevidjeti - ove se negacije pišu odvojeno od glagola
5. Dubrovačkim - ovaj se posvojni pridjev piše malim početnim slovom
6. Isusovca - nazivi članova organizacija pišu se malim početnim slovom

Imao bi veći utjecaj na čitatelje kad bi naučio hrvatski pravopis.

II. SADRŽAJ:
Kopitar je bio visoki dužnosnik austrijskih vlasti koji je u suradnji s njima projektirao zajednički jezik za Hrvate, Srbe, Bošnjake i dr. pripremajući vremena kada će Austrija biti do Soluna, što je i pokušala u Prvom svjetskom ratu. To što je radio Vuk Karadžić, bilo je u sklopu austrijskih priprema.
....dragi gospodine srbijanko nisam tražio tvoj ispravk več comentar ?
Tony_umag is offline  
Odgovori s citatom
Old 28.06.2008., 06:56   #7
Quote:
Tony_umag kaže: Pogledaj post
Svima je dobro poznato kako je srpski jezik od doseljenja do 19. stoljeća bio serboslavjanski.
Tko je ono rekao da prije razgovora moramo definirati pojmove? Ne mogu komentirati dok ne ispravim pogreške.

Serboslavjanski je jezik bio umjetan književni jezik, mješavina staroslavenskoga i narodnog srpskog jezika koji se upotrebljavao u srpskoj knjževnosti do 18. st., ali ne i među običnim narodom.

Slavenoserbski jezik također je bio umjetan jezik, i to mješavina narodnoga jezika i ruskoslavenskog, i upotrebljavao se u vojvođanskim škola i književnosti na kraju 18. i u prvoj polovici 19. stoljeća.

Narod je u Srbiji (uključujući i Vojvodinu) od doseljenja do 19. st. govorio narodni jezik (koji se tijekom vremena mijenjao), a ne serboslavjanski ni slavenoserbski.

Zadnje uređivanje Shain : 28.06.2008. at 07:37.
Shain is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.06.2008., 10:00   #8
Quote:
Tony_umag kaže: Pogledaj post
Svima je dobro poznato kako je srpski jezik od doseljenja do 19. stoljeća bio serboslavjanski.
Ti si vjerojatno htio reći da srpski književni jezik nije bio narodni nego staroslavenski sve do 18. st., a hrvatski je književni jezik narodni već od 15. st. (uz latinski i dr.).

Odlično je što se zanimaš i boriš za hrvatski jezik, ali se ne možeš boriti za njega nepreciznim znanjem.

Usput rečeno, cilj borbe za hrvatski jezik nije više u suprotstavljanju srpskim lingvistima jer je ta borba dobivena, nego u suprotstavljanju hrvatskoj polupismenosti.

Zadnje uređivanje Shain : 29.06.2008. at 12:45.
Shain is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.06.2008., 14:42   #9
Točno da je Vuk otuđio (ukrao) i prepravio dotad postojani hrvatski jezik što bi trebali znati velikosrbski propagandisti:
PROMEMORIJA O HRVATSKOM JEZIKU
I. Hrvatski jezik pripada južnoslavenskoj podskupini slavenskih jezika. Razvijajući se od 11. stoljeća kao pisani jezik prožet živim hrvatskim narodnim govorima, upravo se hrvatski jezik među prvima počeo iozdvajati iz slavenskog continuuma kao poseban entitet. za rast hrvatskog jetika još od ranog vijeka karakterističan je utjecaj zapadne, latinske, mediteranske i panonsko-srednjoeuropske kulture i civilizacije. Ali najvažnije je od svega stalno očitovana volja hrvatskog naroda da očuva svoju kulturnu, političku, jezičnu i drugu samobitnost. Od 14. do 15. stoljeća jezik cijeloga hrvatskoga prostora označuje se jedinstvenim imenima(slovinski, ilirdki, hrvatski), s jasnom sviješću da hrvatskomu pripadaju i čakavsko i štokavsko i kajkavsko narječje. Tako je od kraja 16. stoljeća- a osobito u 17. , 18. i 19. stoljeću- napisan i objavljen niz gramatika i rječnika toga jezika. Osobito u 17. i 18. stoljeću svi pisci na čakavskom, štokavskom i kajkavskom području svjesni su da pišu istim jezikom, kako god ga zvali. Jezik hrvatske književnosti u Dubrovniku- kao najizgrađeniji- postao je uzorom na ukupnome hrvatskome prostoru, pa će upravo to biti glavnim razlogom što će sredinom 19. stoljeća dotad izgrađeni hrvatski književni jezik utemeljen na štokavskoj osnovici prevladati na cijelom hrvatskom području, i to zbog dubrovačkog govora u jekavskome obliku.
II. Književni jezik Srba do 19. stoljeća bio je oblik crkvenoslavenskog(srpskoslavenski, ruskoslavenski), a kad je V.S. Karadžić, na poticaj Slovenca Jerneja Kopitara, za osnovicu novog srpskog jezika uzeo novoštokavsko narječje- i po uzoru na dotadašnji hrvatski književni jezik i njegove rječnike i gramatike- to je olakšalo ekspanzionističke težnje mlade srpske države. Hrvatski je jezik u svojoj povijesti bio vrlo često ometan, a ponekad i onemogućavan, u razvitku. Bile su to posljedice državne, odnosno političke sudbine hrvatskog naroda: gotovo punih devet stoljeća Hrvatska je bila u sastavu drugih država, zadržavajući nekad manju, nekad veću autonomiju. Osobito teško razdoblje nastupilo je 1918. godine. Uvjereni da će u zajedništvu s drugim Južnim Slavenima lakše osigurati svoje nacionalne interese, Hrvati ulaze i u državnu zajednicu s njima, u Jugoslaviju. Ali od očekivanja se nije ostvarilo ništa. Srbi zbog svog povoljnoga položaja(najbrojniji i najprošireniji narod, njihova glavnog grada i proširenja njihova državnoga aparata, vojske, policije i redarstva i žandarmerije), odmah preuzimaju dominantnu ulogu. U obje Jugoslavije nisu se birala sredstva i nije se zaziralo ni od jezičnog nasilja kako bi se dokazalo da su hrvatski i srpski jedan jezik. Ali, unatoč svemu tomu, hrvatski je narod održao svoj jezik i zadržao njegovo narodno ime. Iako odnos hrvatskoga i srpskoga književnoga jezika nema prave analogije u svijetu, ipak onako kao što je, kulturnopovijesno i funkcionalno, nizozemski jezik različit od njemačkog, kao što je norveški različit od danskoga i slovački od češkoga, kao što je u demokratskoj Španjolskoj i nakon propasti fašizma galješki priznat kao poseban jezik, različit i od španjolskoga i od portugalskoga, tako je težinom kulturnopovijesne tradicije, samoga jezičnog ustroja kao i voljom hrvatskoga naroda hrvatski jezik različit od srpskoga. Međutim, u tradicionalnoj(genetskoj) lingvistici mnogim je jezicima osporavan status jednostavno zato što nisu bili jezicima posebnih državnih entiteta(katalonskomu, galješkomu, slovačkomu), kadšto čak i dugo nakon stvaranja nacionalne države(norveškomu). Moderna je sociolingvistika naprotiv utvrdila da pri svemu tome, osim čisto jezično-genetskih, značajnu ulogu imaju i kulturni i povijesni, društveni i politički, gospodarski i psihološki čimbenici te nadasve volja samih govornika; na temalju složenog spleta kriterija svaki se jezik izdvaja kao originalan i neponovljiv skup kvantitativnih, kvalitativnih i funkcionalnih značajki. Jezici se naime razlikuju jedan od drugoga na različite načine. Na hibridnome nazivu srpsko-hrvatski(Serbo-kroatisch, serbo-croate, Serbo-Croatian i dr.) osobito je inzistirala velikosrpska administracija i diplomacija prve i druge Jugoslavije. Ali takvu se nazivu hrvatski narod stalno odupirao i nikad ga nije prihvatio, pa ga je - unatoč represiji komunističkog režima- i javno odbacio 1967. godine Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog jezika, koju su tada potpisale sve relevantne hrvatske kulturne i znanstvene ustanove i supotpisale tisuće hrvatskih intelektualaca i kulturnih radnika. Snagom tih nastojanja u drugoj su Jugoslaviji(1945./1991.) je da su ipak svi bitni savezni dokumenti službeno objavljivani u četiri verzije: slovenskoj, hrvatskoj, srpskoj i makedonskoj, a u početku su se tako i zvale.
III. Neosporna je činjenica da već trinaest stoljeća postoji hrvatski narod, da je njegova kršćanska tradicija stara trinaest stoljeća, da Hrvati već gotovo tisuću godina imaju dokumentiranu pismenost i književnost na svojem narodnom jeziku. Neosporno je i to da su Hrvati stoljećima pisali trima svojim međusobno povezanim narječjima(gotovo osam stoljeća prije Srba, koji su tek u 19. stoljeću napustili srpskoslavenski i počeli pisati jezikom na folklornoj štokavskoj osnovici, dok se nikad nisu služili dvama tipično hrvatskim narječjima: čakavskim i kajkavskim). Hrvati su svoju pismenost, književnost, znanost iduhovnost uopće oblikovali i stvarali unutar zapadne, latinske Europe, a Srbi u krilu istočne, grčke i slavenske. Nije dvojbeno ni to da je hrvatska državnopravna tradicija(koju je morala priznati i uvažavati i komunistička Jugoslavija) starija od jednog tisućljeća, i da je upravo na njezinu temelju nastala i današnja Republika Hrvatska kao međunarodno priznati pravni i politički entitet. A sve se to moglo izražavati, pa se i danas izrazuje, ne jeziku kojemu je jedino naravno ime- hrvatski jezik, bez obzira na stupnjeve srodnosti ili sličnosti sa ostalim južnoslavenskim jezicima.
borna28 is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.06.2008., 16:06   #10
Za mene postoje samo četiri srodna jezika-kajkavski, štokavski, čakavski i torlački.

Dogovorite se više i jedni i drugi koji ćete jezik uzeti, jer je glupo da se prihvatite istog jezika, a onda ga i jedni i drugi malo izmijenite i na kraju proglasite posebnim u odnosu na onaj drugi.
WONG FEI HONG is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.06.2008., 18:55   #11
Srpsko-hrvatski je politički konstrukt koji nikada nije postojao kao jedan standardni jezik. I Međunarodna je organizacija za standardizaciju (ISO) sa sjedištem u Švicarskoj, različito označila hrvatski i srpski u sustavu univerzalne decimalne klasifikacije: hrvatski kao UDK 862 (kratica hr), a srpski kao UDK 861 (kratica sr), dok se «srpsko-hrvatski» još pojavljuje kao izvedeni jezik bez posebnoga broja, u vidu «prijeklopa brojeva» 861/862 (kratica sh). Hrvatski i srpski književni jezici imali su zasebne tijekove standardizacije (koji su se preklapali nekoliko desetljeća), dok je bosanski jezik (adekvatniji bi naziv bio «bošnjački jezik») tek sada u fazi konačnoga oblikovanja standarda. To, što su se sva tri jezika iskristalizirala na osnovici novoštokavskoga dijalekta ne znači previše: jezikoslovlje je puno bliskih, a priznato različitih standardnih jezika nastalih na sličnoj ili istoj dijalekatskoj osnovici. Primjeri su, npr:
-indonežanski i malajski
-hindi i urdu
-bugarski i makedonski
-norveški i danski

Hrvatski i srpski standardni jezici se razlikuju u:

1. grafiji (latinica i ćirilica)
2. fonetici (oko 100 zakona u akcentuaciji)
3. gramatici i sintaksi (oko 100 zakona)
4. pravopisu (iako oba jezika rabe fonološki pravopis, u hrvatskome je nazočno morfonološko načelo u nizu propisa, dok se srpski jezik sve više «fonetizira» u pravopisnim odredbama)
5. morfologiji (preko 300 pravila)
6. semantici (razlike u semantici su previše složena ustroja da bi se prikazale u ovako kratkom prijegledu)
7. rječniku (oko 30% različitih riječi koje su isključivo hrvatske ili srpske. U rječniku od 100.000 riječi, oko 40.000 je različito; po procjeni hrvatskoga jezikoslovca Dalibora Brozovića u korpusu od 500.000 riječi, hrvatski i srpski se razlikuju u 150.000 leksema)

Grafički pokazatelj nepostojanja «srpsko-hrvatskog» jezika primjer je prijevoda djela švicarskoga psihologa C.G.Junga «Psihologija i alkemija». Ta knjiga, prevedena na hrvatski 1986., pojavila se u srpskome prijevodu 1999.-ali tako što je prevedena s hrvatskoga, a ne s njemačkoga izvornika. Hrvatski prijevod i srpski «prijevod prijevoda» razlikuju se, čak ako se i zanemare razlike u pismu (latinica i ćirilica) i u dijalekatskoj osnovici standardnoga jezika (jekavski i ekavski), praktički na svakoj stranici knjige, u rječniku, pravopisu, sintaksi i semantici. Budući da je često u porabi analogija po kojoj bi odnos hrvatskoga i srpskoga bio sličan onomu britanskoga i američkoga engleskog jezika- vidljiva je nesuvislost te usporedbe jer je prijevod s britanskoga na američki engleski (i obratno), jednostavno nemoguć.

Samo ime «bosanski jezik» je u prošlosti najčešće bilo u porabi za štokavski ikavski i/ili štokavski jekavski dijalekt. Taj pojam, koji su od 17. do 19. stoljeća rabili hrvatski pisci i jezikoslovi, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u značenju štokavskoga izraza slovinskoga-ilirskoga-hrvatskoga jezika, ne može poslužiti potkrjepom o navodnoj povijesnoj utemeljenosti suvremenomu standardnom jeziku Bošnjaka-muslimana, s tendencijom da se sadašnja norma bošnjačkoga jezika prikaže kao prirodni sljednik svih djela u kojima je spomenut izraz «bosanski jezik».

Profili standardizacija jezika:

Hrvatski standardni jezik


-prvi je hrvatski rječnik «Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum-Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae», Venecija 1595. Do sredine 19. stoljeća objavljeno je još desetak hrvatskih rječnika, od Mikaljina «Blago jezika slovinskoga» (Loreto 1649.) do Mažuranić-Užarevićevog «Njemačko-ilirskog slovara» 1842.

-prva hrvatska gramatika je «Institutionum linguae illyricae libri duo», 1604., isusovca Bartula Kašića. Do normativne «Gramatike hrvatskoga jezika za niže razrede srednjih škola» Tome Maretića 1899., tiskano je blizu dvadeset gramatika. (Interesantno je napomenuti da je Kašić auktor prijevoda cijele Biblije (Stari i Novi Zavjet, 1622.-1636.) u raskošnom štokavsko-jekavskom idiomu stiliziranom prema izrazu književnosti Dubrovnika zrele Renesanse. Taj je prijevod, koji nije tiskan zbog političkih razloga, po svomu jezičnom izrazu (osim u grafiji/slovopisu) jednako blizak modernomu hrvatskom jeziku kao francuski njegova suvremenika Montaignea sadašnjemu francuskom, ili engleski Shakespearea modernom engleskom jeziku. No, Kašićev utjecaj u standardizaciji hrvatskoga jezika je najjače djelovao preko «Rituala rimskog», 1636.)

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20001205/prilozi.htm

http://www.ffdi.hr/zivot/99-2-1.html


-hrvatski je standardni jezik nastao na temelju hrvatske književnosti, s presudnim periodom 2.polovice 18.st. za uvedbu novoštokavskog idioma, te standardizacijom grafije/slovopisa u doba Ilirskog pokreta u 1830im godinama. Također, u nekim je pravopisnim rješidbama pod utjecajem Karadžić-Daničićeve norme, prvenstveno u periodu tzv. "hrvatskih vukovaca" na prijelazu 19. u 20. stoljeće.

Osnovne značajke:

-standard je novoštokavski, ali uz toleranciju i asimilaciju ostalih hrvatskih narječja (čakavskog i kajkavskog). Hrvatska književnost na štokavskom narječju traje više od 5 stoljeća, od renesansne dubrovačke, dalmatinske i bosanske književnosti (Menčetić, Bunić, Zlatarić, Držić, Vetranović, Divković, Nalješković), preko ključnih autora novoštokavskoga narječja u 18.stoljeću (Kačić-Miošić, Relković, Grabovac, Kanižlić) do konačne uoblike u 19.stoljeću. No-hrvatski jezik je asimilirao i značajnu literaturu i leksikografiju napisane na čakavskome narječju (Marulić, Hektorović, Zoranić) i kajkavskom (Habdelić, Belostenec, Brezovački), te hibridnom čakavsko-kajkavskom (Zrinski, Frankopan, Ritter-Vitezović). Stoga, iz situacije hrvatskoga jezika kao «jedinstva narječja» (unio dialectorum) sa štokavskim narječjem kao stožerom, ali ne isključivim jezičnim zakonodavcem- sve se više odbacuje pomalo umjetna podjela na tri narječja, tim prije što su neki «štokavski» poddijalekti bliži po mnogim odlikama određenim «čakavskima», nego drugima štokavskima (a i izraz je osnivača dubrovačke književnosti na hrvatskome narodnom jeziku, Šiška Menčetića i Džore Držića, koje povijesno jezikoslovlje smatra začetnicima današnjega hrvatskoga književnoga jezika, miješani štokavski jekavsko-ikavski protkan brojnim čakavskim dijalekatskim značajkama)

-jezično čistunstvo koje se odlikuje tvorbom neologizama kad god je to moguće, bilo za žive jezike, bilo za klasične ili orijentalne. Ukratko-hrvatski je tvorbeni jezik, što je vidljivo od velikih jezikotvoraca 19.stoljeća (Mažuranić, Užarević, i, najviše, Šulek) do 20. stoljeća, u djelatnosti Ladana i Laszloa..

-naslanjanje na hrvatsku književnu baštinu, te postupna gradba novih oblika u skladu s tom baštinom. Kontinuitet tradicije od 9 stoljeća pismenosti i književnosti na glagoljici, hrvatskoj ćirilici i latinici (pisanim crkvenoslavenskim jezikom hrvatske recenzije i narodnim hrvatskim jezikom). Umjereni fonološki pravopis, uz tendenciju sve vece preoblike standarda u tvorbeni ili fonološko-morfonološki pravopis.
borna28 is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.06.2008., 20:01   #12
Quote:
borna28 kaže: Pogledaj post
Srpsko-hrvatski je politički konstrukt koji nikada nije postojao kao jedan standardni jezik.
Borna,
1. Tekstovi su ti glomazni, nepregledni i guše temu.
2. Napiši ono što misliš svojim riječima a nemoj prepisivati tuđe članke (eventualno daj sažetak tuđega teksta u desetak redova, ili link).
3. Ne stavljaj isti tekst na više tema.
4. Podebljavaj (izdvajaj) samo važnije rečenice ili riječi a ne cio tekst.
5. Dugačke tekstove rijetko tko čita. Ako ti je misao jasna, možeš je izreći u desetak redova.
6. Imaš poseban potforum Povijest i tamo piši o povijesti.
7. Razlikovni rječnik ti je vrlo, vrlo, vrlo neprecizan. Moraš ga pročistiti jer mnoge riječi tamo ne pripadaju ili nisu na pravome mjestu (nisu samo srpske, ili nisu samo hrvatske).

Pro bono.
Shain is offline  
Odgovori s citatom
Old 29.06.2008., 20:27   #13
Rječnik je katastrofalan, to i sam priznajem. Mogu se samo nasmijati na one gluposti da "dopustiti", "pomjeriti" i "dogoditi" nisu srpske riječi.

Evo što tvrdi jedan ozbiljan lingvist, jedan uvaženi doktor. Pa koliko li će samo ljudi otići krivim putem samo zato što nisu imali dobrog učitelja.

Kako shvatiti jednog ozbiljnog lingvista koji tvrdi da se srpski i hrvatski razlikuju koliko njemački i engleski ili da je ta razlika u 75% riječi?
WONG FEI HONG is offline  
Odgovori s citatom
Old 30.06.2008., 09:44   #14
Quote:
Tony_umag kaže: Pogledaj post
Svima je dobro poznato kako je srpski jezik od doseljenja do 19. stoljeća bio srpskoslavenski, i odjednom, kao Vuk je obišao sve krajeve štokavskog narječja i sastavio rječnik ... to su bila sela samo nepismenih seljaka.

Karadžić je uvrštavao u svoj rječnik riječi nepismenih seljaka, i to s velikom pozornošću, a nije samo prepisivao iz hrvatskih rječnika. Za riječi nepismenih seljaka bio je siguran da pripadaju prirodnom jeziku, a za riječi iz ostalih izvora nije (rječnici, književna djela). Mnoga su književna djela i rječnici bili pisani poluumjetnim jezicima pod utjecajem stranih jezika (staroslavenskog, talijanskog i sl.).

On tada nije znao da će Hrvatska i Srbija jednoga dana postati dvije odvojene države, da su Hrvati i Srbi dvije nacije i da će hrvatski i srpski jezik po ustavima biti dva jezika. - Karadžić je živio prije 200 godina, a tada se i među europskim znanstvenicima mislilo je da je to jedan jezik.

Zadnje uređivanje Shain : 30.06.2008. at 10:15.
Shain is offline  
Odgovori s citatom
Odgovor


Tematski alati
Opcije prikaza

Kreni na podforum




Sva vremena su GMT +2. Trenutno vrijeme je: 15:06.