Posljednji dani života

[300]

rozzz kaže:

dobro, mene zanima, ako ljudi na samrti "haluciniraju" zbog bolesti ili ljekova, kako to da i neki živi pored njih u tom trenutku vide iste te "prikaze"?

mislim da umirući ne haluciniraju. tata od moje susjede je vidio dva svjetleća bića pored bolničke postelje i rekao susjedi da se ne prepadne ali oni su došli po njega. susjeda se okrenula i vidjela veliko svjetleće jaje na vratim sobe!
ne bi mi žena lagala.

moguće da ih i drugi ljudi vide,nisam reko da je to nemoguće...ali moguće je i da su teške bolesti i jaki lijekovi razlog tome,imao sam se priliku uvjeriti na svoje oči kada je moj djed umirao od raka i kada su mu davali morfi...grozno...mogu reći da je na kraju zamjenio noć i dan...

[trendseterica]

Rowan Sawyer kaže:

Dakle, ovak. Prije mjesec dana imao sam priliku provesti zadnjih par dana s osobom koja umire.
Ono što je mene šokiralo bilo je to da mi je did pričao o ljudima koji dolaze po njega, da ih vidi u sobi te da ih otjeramo.
Naravno da nikog osim nas ukućana nije bilo.
Također rekao mi je da je jednu večer u sobu mu došlo malo janje.

Tjedan dana nakon toga did nas je napustio.
Jesu to duše dolazile po njega?

Mislim da su to samo halucinacije pred smrt.
Meni baka umire i ja sam s njoj non stop. I danas je pitala da gdje joj je majka da zeli da je sad s njome. Ja sam joj rekla da joj je maja umrla aona mi je odgovorila da nije, vec da je sad s njome.

[AbAdd0n]

moja teorija je da mozak ispusta onaj otrov koj ublazuje bol pri smrti
te da zbog tog ljudi vide umrlu familiju ili tako nesto
ugl vide obitelj posto obitelj vole pa traze tu utjehu u smrti ...

[darknes]

trendseterica kaže:

Mislim da su to samo halucinacije pred smrt.
Meni baka umire i ja sam s njoj non stop. I danas je pitala da gdje joj je majka da zeli da je sad s njome. Ja sam joj rekla da joj je maja umrla aona mi je odgovorila da nije, vec da je sad s njome.

AbAdd0n kaže:

moja teorija je da mozak ispusta onaj otrov koj ublazuje bol pri smrti
te da zbog tog ljudi vide umrlu familiju ili tako nesto
ugl vide obitelj posto obitelj vole pa traze tu utjehu u smrti ...

Hmm, a sto onda radite na pdf-u na rubu znanosti? Mozda ipak sumnjate....

[lampion]

Rowan Sawyer kaže:

Dakle, ovak. Prije mjesec dana imao sam priliku provesti zadnjih par dana s osobom koja umire.
Ono što je mene šokiralo bilo je to da mi je did pričao o ljudima koji dolaze po njega, da ih vidi u sobi te da ih otjeramo.
Naravno da nikog osim nas ukućana nije bilo.
Također rekao mi je da je jednu večer u sobu mu došlo malo janje.

Tjedan dana nakon toga did nas je napustio.
Jesu to duše dolazile po njega?

čista autosugestija!! autosugestija - oči vide ono o čemu mozak razmišlja!!

jer da je to pravilo, onda bi se ovakve stvari pričinjavale svakome tko je u neposrednoj opasnosti od umiranja: u slučaju prometne nesreće vozač ili netko od putnika bi vikao kako vidi te ljude i životinje, ili vojnici u ratu i sl...dakle potpuno buncanje iliti fantaziranje zbog, vjerojatno straha od same smrti.

[Magnificent]

Znam za jednu (sada pokojnu, a prije meni blisku osobu) kojoj su se pred smrt pričinjavale razne stvari. Mislila sam da je to čudno, sad vidim da očito nije.

[memona]

Rowan Sawyer kaže:

Dakle, ovak. Prije mjesec dana imao sam priliku provesti zadnjih par dana s osobom koja umire.
Ono što je mene šokiralo bilo je to da mi je did pričao o ljudima koji dolaze po njega, da ih vidi u sobi te da ih otjeramo.
Naravno da nikog osim nas ukućana nije bilo.
Također rekao mi je da je jednu večer u sobu mu došlo malo janje.

Tjedan dana nakon toga did nas je napustio.
Jesu to duše dolazile po njega?

Holy šit fak meni se pričinja da me bog zove na mobitel i sanjam da sam mrtva. ok već sam se pomirila

[blue_flash]

VeronikaN kaže:

Sve što je dosada ovdje opisano,temelji se na susretima pretežno s dobrim bićima ili voljenim pokojnicima.
A ona druga strana?
Neću se vračati na ono biće koje je moj otac u trenutku smrti postao(to sam detaljno opisala na temi istinite horor priče),no bila sam jednom prisutna kada se pojavilo nešto drugo.
U mom susjedstvu,stara žena(96 g)2 dana prije smrti(do tada nevjerojatno dobrog zdravlja i mladolikog izgleda)navijestila je obitelji da će uskoro umrijeti.
Poslala je unuku,na njeno veliko čuđenje(a i moje) da me pozove,jer bi htjela samnom razgovarati.Osim susjedske pristojnosti,inače ta obitelj i moja nisu nikada bile u nekoj posebnoj vezi ili prijateljstvu.A niti u srodstvu.
Otišla sam tamo,našla ženu kako sjedi u krevetu,djelujući vrlo zdravo,ne žaleći se na nikakvu bol,vrlo lucidnu.Dozvolila je da je pregledam,odbila da je se vodi bilo kuda na bilo kakve preglede i mirno konstatirala:Iti se mora,vreme je došlo.Zamolila me da dođem prekosutra u 13 h k njoj.I tražila da održim obećanje.Vidjela sam da joj je to izuzetno važno i obećala sam.Njena je obitelj bila zbunjena i na neki način povrijeđena,no ona ih je ušutkala,bila je i inače glava kuće.

Taj dan došla sam već u 12.3O,našavši je u nepromijenjenom stanju.Oko nje vrzmali su se članovi obitelji,te smo neko vrijeme neobavezno razgovarali.Odjednom je pogledala na zidni sat,bilo je 5 min do 13 h, i rekla:Svi van iz kuće,na dvorišće i da se niko ni vrnul dok vas suseda(ja) ne pozove.Stvarno,svi su bezpogovorno izašli,ostavivši sobna i ulazna vrata otvorena.Položaj tih vrata je točno jedna nasuprot drugih.
I tada mi je rekla:Napravila sam nekaj kaj nis u životu smela i sada budu došli po mene.Ja znam,da ti nisi ko drugi,kaj buš videla nebuš se prestrašila.A tebi nemreju niš!To buš samo moje vnuke rekla i nikom drugem!
(Nikada ja nisam s tom ženoom o nečem sličnom razgovarala,inače sam izuzetno oprezna,ne razgovaram u susjedstvu, o takvim temama.)
Htjela sam je pitati kako to misli,kad je odjednom uprla pogled u vrata,kojima sam ja bila leđima okrenuta,te sam se i ja okrenula.
Bio je ljetni dan.Vani je sjalo sunce,ali prostor u vratima se odjednom zamračio,neki taman oblik slijevao se u sobu.
Nisam se prestrašila,ali ukočila se jesam.I nesvjesno sam u sebi počela moliti Oče naš!
Sve to nije trajalo dulje od par sekundi,a onda je nestalo.Pogledala sam u susjedu,ali više nije bilo života u njenim očima.Bez ijednog glasa ili hropca,jednostavno je prestala disati.

Par dana kasnije,kada sam to,po želji pokojnice ispričala njenoj unuki,ova je problijedila,nije rekla ni jednu riječ.

Zašto su vrata morala biti otvorena?
Što je to bilo što je ušlo u prostoriju?
Zašto je bilo bitno da netko tko nije član obitelji to vidi?
I radi čega je to trebala doznati jedino unuka?
Na ta pitanja nemam odgovora.

Takvo nešto ni prije ni poslije niti sam od ikoga čula,a niti doživjela.

..fiuuu prestrašno
..ja uvijek kad mi ej nešto strašno ili imam neki predosjećaj da će se nešto loše dogoditi molim u sebi Oče naš

[Mist_Dragonlady]

Mama mi je preminula prije 17 dana
Sad sa pitam koliko smo to očekivale, i ona i ja...stvar je u tome da je to kod nje bilo jako naglo; fizički je bila zdrava i naglo, bez simptoma prije, preminula od nečega poznatog kao "infarkt crijeva" - ugl. da nejdem off topic, kad nastupe prvi simptomi, prekasno je...Jedan dan je dobro, samo se osjeća naduto i "zaštopano", a sljedeće jutro skoro bez pulsa; voze je u bolnicu, jedva je stabiliziraju dovoljno za operaciju ali već je gotovo; nedugo nakon operacije umire...A ja sam to nekako znala...
No, kaj me posebno muči je ovo:bila je bolesna i psihički, i to jako...jako se dugo borila i mučila sa shizofrenijom...pa je, između ostalog nerealnog, stalno govorila da umire, da joj još malo preostaje...Stoga - većinom joj nismo vjerovali, jer fizički je bila zdrava; čak se tjedan dana prije smrti vratila iz bolnice, sa psihjatrije, a tamo su joj i krv vadili, i sl.- i sve pet, fizički...Da odmah još razjasnim, mama je znala često tako govoriti da je gotova, mislila je npr. da ima rak na svemu i svačemu, i to godinama...to je i doktorima govorila...Nismo joj vjerovali...A ja sam je počela upozoravati da se s tim ne šali, da će joj jednoga dana zbilja nešto bit a da joj niko neće vjerovat...to sam joj brijala bar zadnjih godinu dana ko sumanuta, jako sam se zbog toga ljutila na nju, i svađala se s njom...čak i na taj dan, pred smrt...sad mi je jako žao zbog toga, što smo se posvađale i što joj ni tada nisam vjerovala...dok me nije počelo prat unutarnje uopzorenje i opet ta spoznaja, ovaj put konačna...Ipak, racio se opire; a čak ni na hitnoj nam isprva nisu vjarovali kad smo ih zvali da joj je loše jer ih je ona sama zvala konstantno, pod kraj i doslovno svakih par minuta - ne jer joj je bilo loše, nego zato što je MISLILA da joj je loše, da je gotova(dakle, u svojoj mašti, bez simptoma i stvarne opasnosti) dok joj mi mob ne bi oduzeli...
Ugl., kaj me još mući je i to kaj sam je baš zadnji put vidjela samo na pet minuta pred tu operaciju.
Već su je pripremali no bila je svijesna,samo nije mogla govoriti jer su je već intubirali...Bože, znala sam da je to zadnje...i onda sam nastojala reći sve kaj mogu u par minuta...rekla sam joj da je volim, i da je tata voli, a tati sam pokušala dati znak da se oprosti, da nam je to zadnje...on je bio tamo i pričao joj, ono - normalno, mislim bez sad nekih velikih riječi i oproštaja, jer nije to očekivao.Iskreno, nisu ni doktori kirurzi tamo!Sumnjali su tek na zapetljaj crijeva, ili sl.
Pogledala sam je u oči, i bojala se, bogec moj...i sad se pitam, dali sam to mogla izvesti bolje, da li je tamo s njom bila i pokojna baka, njena mama, i tata, odnosno moj deda?Bilo tko da joj olakša prijelaz?Molim se za to!
I nikad to neću znati, no znala sam nekako da se vrijeme nekome od nas bliži...Još me od rujna pralo, vjerovali ili ne - počela sam gledati cijene pogreba, pitajući se jesam li normalna il sam i ja popustila...
Da se vratim na temu, operacija je trajala 6 sati, najmanje, a meni je srce htjelo iskočit...samu operaciju je preživjela no tada nam je doktor rekao da se ne nadamo previše...I znala sam tada, bila mi je to još samo potvrda da je kraj...I cjelu sam je tu noć pokušavala pustiti, znate - da ode u miru, znajući da će se, ako ostane, samo mučiti...a toga joj je dosta bilo, bolovala je od shizofrenije od svoje 17.-te...
Ujurto smo bežali u bolnicu; znala sam da je preminula, mada mi se nitko nije javio, niti je pao kakav znak(ono, ni od duhova ni od živih, kak da objasnim...) no na putu gore, točno oko devet sati sam opet znala da je SAD čas...
Kad smo stigli, doktor nas je obavijestio da je umrla prije pet-deset minuta...
Znate šta, čitajući ovu temu, toliko toga sam se pitala; stalno sam se prisjećala ovih vaših rijeći i svjedočanstava, svako malo...kad je mami bila posljednja noć..a mi tada nismo smjeli do nje, i ponavljam - zadnji put sam je vidjela tik pred operaciju, ono na pet minuta...zato sam sad tako i odužila i sve, baš sve ispripovjedala, nadajući se da ću potaći druge da sve što imaju kažu svojima još danas, na vrijeme!Jer, zaista nikad ne znate kaj se može dogodit...Ne znam da li je taj moj predosjećaj sreća u svemu tome, jer mi je dopustilo bar se na kratko oprostit, reći bar dio svega kaj se ima reći!
Ponavljam, mama kad sam je zadnji put vidjela nije mogla govoriti, samo se nadam da sam je bar malo umirila...i pitam se, da je i mogla - bih li joj vjerovala?Mislim, da je vidjela nekoga?Bi li vjerovala sebi uopće?
Da je vidjela npr. baku tada doduše mislim da bi, jer moj osjećaj je bio prejak, presnažna je to spoznaja...
A sada, nakon svega, samo se nadam da je na boljem mjestu, i prije svega - u miru, i sa svojima...
Ne znam da li je otišla, niti koliko se dušice zadržavaju tu na zemlji nakon smrti, jer nešto sam i o tome pročitala...kao 30-tak dana...
I nekad imam osjećaj da je s nama; kad joj želim npr. nešto ispričati pa se sjetim da je više nema...tada, opet, imam filing da je tu, i više nego prije - u smislu da nije više psihički bolesna...
I kako da si to sa njenom psihičkom bolešću postavim, to me muči najviše!Ne bi htjela da se, ako je umrla npr. u tom, lošem stanju uma, nešto takvo za nju nastavi "afther", znate? I svakako, ne bi htjela da si je s nečim natovarila lošu karmu, jer bilo je situacija kad je bila u najmanju ruku "teška", no da opet za to i nije bila kriva...ili jest? Kako si to postaviti i objasniti?
Nadam se i molim se da neće, a ako itko od vas ima kakvih takvih iskustava ili je nešto o tome čuo - molim vas, pišite!
Jer meni, ako mi je vjerovati i opet intuiciji,i mama je dobro!Mogu biti u miru kad je se sjetim, čak mogu osjetiti i olakšanje zbog nje, pa se nadam da mi ove, kao empatske sposobnosti nisu zakazale, i da to nije samo odraz moje želje već stvarno novo stanje za nju.

[lenas84]

Mene zanima sljedeće.
Da razsjasnimo nešto na početku. Ja vjerujem da se ljudi pripremaju za smrt, odlazak sa ovoga svijeta nopostoji nekoliko pitanja, nedoumica.
Šta se događa kada netko umre iznenada, nesrećom? Dolaze li oni odmah po njega, čekaju li ga ili to traje nekoliko dana, godina ili šta li već dok oni gore ne dobiju obavijest (možda nemaju cityex ) Isto tao šta se događa sa onima koji si sami oduzmu život. Dolaze li i po njih ili ih puštaju da lutaju u tuđini?
I dovraga, zašto, ali zašto su u svim takvim situacijama, jezivima upleteni vriskovi, crnina i slično, jezivost uglavnom? Zar ne mogu jednostavno da dođu do umirućega i objasne mu da je raj i da se ne mora brinuti?

[juditaa]

ima nešto ima ,ima ....nisu to halucinacije ,onaj ko je to doživio zna ,a ostali neka malo pričekaju znat će i oni ....znam da je teško povjerovati u ono što sam nisi vidio ili doživio ,samo mislim da se isplati živjeti po Božijim zapovijedima .....ne isplati nego vrijedi ,a kako je čovjek živio takav će mu život i dalje biti ,to o lijepim i ružnim doživljajima

[pizda]

Meni je susjeda pricala da je njen muz, 12 dana prije nego li je umro, gadno prdnuo. Kaze da nije nista posumnjala jer je on tako svakodnevno prdio...

[Mist_Dragonlady]

lenas84 kaže:

Mene zanima sljedeće.
Da razsjasnimo nešto na početku. Ja vjerujem da se ljudi pripremaju za smrt, odlazak sa ovoga svijeta nopostoji nekoliko pitanja, nedoumica.
Šta se događa kada netko umre iznenada, nesrećom? Dolaze li oni odmah po njega, čekaju li ga ili to traje nekoliko dana, godina ili šta li već dok oni gore ne dobiju obavijest (možda nemaju cityex ) Isto tao šta se događa sa onima koji si sami oduzmu život. Dolaze li i po njih ili ih puštaju da lutaju u tuđini?
I dovraga, zašto, ali zašto su u svim takvim situacijama, jezivima upleteni vriskovi, crnina i slično, jezivost uglavnom? Zar ne mogu jednostavno da dođu do umirućega i objasne mu da je raj i da se ne mora brinuti?

Potpisujem!
To se i sama pitam, tim više kaj je moja mama umrla dosta naglo; mislim, bila je fizički zdrava do tog infarkta crijeva, a onda je išlo naglo...
I, zaista - ako neko naglo umre, mislim da isto ima doček! Evo, sjeti se serije "Dead like me" - Ko živ, ko mrtav, ne? Super serija, a i time bi se dalo štošta objasniti...mislim, sasvim je logično da i u takvim naglim slučajevima smrti, nesrećama ili nasilnim smrtima općenito, netko dođe tko će otpratiti tu osobu...
A što se tiće samoubojica - isto, pretpostavljam...Vidiš, čitala sam negdje da je samoubojstvo kod nekih ljudi karma, takoreći, odnosno da im je takva smrt i bila namjenjena; u tom slučaju, ne znam kako stoje sa prokletstvima...Ipak, nebi to preporučila...
I da, kaj se jezivosti tiće - ne znam, pretpostavljam da ide svakom prema zasluzi...ima i ljepih vizija, kako čitam...Ali, imam filing da su svi ti "pratioci" odreda, i dobri i loši, skloni melodramatičnosti sve u 16 - slažem se s tobom, lenas84...

Kaj vi velite?
Ajmo ljudi, uključite se malo, čovjek dobra pitanja postavlja...

[Anne Elliot]

moj otac umro je pred10 mjeseci. Bio je teško bolestan i zadnjih nekoliko dana nije mogao niti gledati niti komunicirati, i znali smo da je smrt samo pitanje dana... te večeri pozvali su me da dođem i susjeda, inače med. sestra koja se umiranja previše nagledala, rekla mi je da se odem pozdraviti... ležao je i malo je teže disao a ona mi je objasnila kako su to samrtnički hropci, znak da se tijelo gasi i da sve funkcije polagano prestaju i da takvo umiranje zna trajati i nekoliko sati. Mama i ja smo ga držale za ruke ljubile i plakale,željele mu svu sreću da konačno nađe mir nakon svega što je pretrpio....u jednom trenutku točno sam vidjela kako je lice promijenilo izraz i boju i jednostavno shvatiš kako je ta duša napustila tijelo
Vjerovatno ovo sve zvuči melodramatično i šta ja znam, ali ja nisam vjernica, slabo se kužim u psihologiju i alternativu, želim samo reći da sam u tim trenucima umesto silne tuge i panike koju sam predviđala osjećala samo savršeni mir i spokoj, nekakav sklad i osjećaj da sam dragu osobu otpratila na ugodno putovanje....
ispričavam se mrzim duge postove

[juditaa]

Anne Elliot kaže:

moj otac umro je pred10 mjeseci. Bio je teško bolestan i zadnjih nekoliko dana nije mogao niti gledati niti komunicirati, i znali smo da je smrt samo pitanje dana... te večeri pozvali su me da dođem i susjeda, inače med. sestra koja se umiranja previše nagledala, rekla mi je da se odem pozdraviti... ležao je i malo je teže disao a ona mi je objasnila kako su to samrtnički hropci, znak da se tijelo gasi i da sve funkcije polagano prestaju i da takvo umiranje zna trajati i nekoliko sati. Mama i ja smo ga držale za ruke ljubile i plakale,željele mu svu sreću da konačno nađe mir nakon svega što je pretrpio....u jednom trenutku točno sam vidjela kako je lice promijenilo izraz i boju i jednostavno shvatiš kako je ta duša napustila tijelo
Vjerovatno ovo sve zvuči melodramatično i šta ja znam, ali ja nisam vjernica, slabo se kužim u psihologiju i alternativu, želim samo reći da sam u tim trenucima umesto silne tuge i panike koju sam predviđala osjećala samo savršeni mir i spokoj, nekakav sklad i osjećaj da sam dragu osobu otpratila na ugodno putovanje....
ispričavam se ,s mrzim duge postove

Ito je već nešto ,sve što pišeš istina je i ja sam to prošla ,vjernica sam ,svi umiremo i vjernici i nevjernici ,ali mi vjernici znamo da smrt nije kraj ,ja sam doživjela punotoga što me u to uvjerilo ,valjda zato što vjerujem i dobijem potvrdu ...nije istina da nama crkva puni glavu glupostima ,postoje i dokazi koje ne može svak dobiti ,velika je moja vjera i neuništiva

[marko7polo]

juditaa kaže:

Ito je već nešto ,sve što pišeš istina je i ja sam to prošla ,vjernica sam ,svi umiremo i vjernici i nevjernici ,ali mi vjernici znamo da smrt nije kraj ,ja sam doživjela punotoga što me u to uvjerilo ,valjda zato što vjerujem i dobijem potvrdu ...nije istina da nama crkva puni glavu glupostima ,postoje i dokazi koje ne može svak dobiti ,velika je moja vjera i neuništiva

Zasto neki ljudi umiru lako bez bolova straha itd a neki ljudi se muce danima godinama?
hvala.

[juditaa]

marko7polo kaže:

Zasto neki ljudi umiru lako bez bolova straha itd a neki ljudi se muce danima godinama?
hvala.

ja sam vjernica pa na to gledam ovako .....i Isus je za nas trpio na križu ,i te kako ,patnja preobražava u dobro ,e sad mi oprosti ako se ne slažeš sa mojim mišljenjem ...žao mi je za mene je to istina ,znam šta govorim ,neke stvari trebaš doživjeti da bi shvatio u potpunosti ,mada se u našoj vjeri kaže blaženi koji ne vidješe a povjerovaše ,a ja sam eto doživjela Milost Božiju ,koliko god to nekome bilo čudno .....a i svi svetci su umrli u mukama ......

[simply_black]

marko7polo kaže:

Zasto neki ljudi umiru lako bez bolova straha itd a neki ljudi se muce danima godinama?
hvala.

Karma.

[Ikstomi]

moja baka je prije 2 godine stalno govorila kako se sperma na put, da nas napusta..a bila je tesko bolesna.
I jos nisu dosli po nju..
toliko im treba?

[nightmare]

Tata mi je umro prošle godine u petom mjesecu. Kako je bio u bolnici neko vrijeme, a moja mama je morala na poslovni put, povela je i mene sa sobom da ne budem sama u Zagrebu ako se dogodi ono najgore, a i dogodilo se. Bilo je jutro, i taman smo se trebali probuditi i spremiti te krenuti za Zagreb. Ja sam se probudila malo ranije od mame, jer sam sanjala scenu kada mi je tata pričao da je u vrijeme domovinskog rata zagreb bio bombardiran, i da je bačena bomba na tramvaj broj 12 u draškovićevoj, a točno malo prije nego što se to dogodilo, on je trebao doći na taj tramvaj ali nije stigao, tramvaj je pobjegao, da bi se nekoliko trenutaka kasnije čuo odjek bombe. taj san me probudio, a kada sam pogledala na sat bilo je točno 7 sati i 12 minuta ujutro. kada sam se vratila u Zagreb, u popodnevnim satima, mama mi je rekla da je tata umro, i to oko 7 sati ujutro.