Otrovni roditelji

[Leteća]

Ma joj. Kad se samo sjetim koliko sam puta plakala nad tuđim srcedrapateljnim pričama - "ja sam bio siroče" ili "moji su bili jako siromašni", ta sranja. I još bih se osjećala krivom jer sam se usudila imati imućne roditelje. A nisam imala jebeno ništa. Većinu osnovne škole nisam imala čak ni svoju sobu. Dijelila sam je s ocem, smrdljivim narcisom, jer je sestra koja je bila beba spavala u sobi s majkom. Baka koja nas je dolazila čuvati imala je svoju sobu. Fuj. Ne bih se popišala na njih da gore.

[Polly Leandar]

Leteća kaže:

Ma joj. Kad se samo sjetim koliko sam puta plakala nad tuđim srcedrapateljnim pričama - "ja sam bio siroče" ili "moji su bili jako siromašni", ta sranja. I još bih se osjećala krivom jer sam se usudila imati imućne roditelje. A nisam imala jebeno ništa. Većinu osnovne škole nisam imala čak ni svoju sobu. Dijelila sam je s ocem, smrdljivim narcisom, jer je sestra koja je bila beba spavala u sobi s majkom. Baka koja nas je dolazila čuvati imala je svoju sobu. Fuj. Ne bih se popišala na njih da gore.

Baš to. Uvijek neke tuđe srcedrapateljne priče. I razvedeni roditelji. A nitko se ne pita kako je onima sa nerazvedenim roditeljima. Kao da se mi nismo mogli osjećati kao siročad.

[Leteća]

Polly Leandar kaže:

Baš to. Uvijek neke tuđe srcedrapateljne priče. I razvedeni roditelji. A nitko se ne pita kako je onima sa nerazvedenim roditeljima. Kao da se mi nismo mogli osjećati kao siročad.

Joj, da, hvala što si me podsjetila na razvedene roditelje. I što su nas zatupljivali s knjigama i filmovima u kojima pametno i odvažno dijete uspije pomiriti posvađane roditelje. Jer razvod je, kao, nešto najgore. Naravno da ti se kao djetetu to čini kao užasna opcija, ali s vremenom ti postane jasno da jedan od roditelja može biti emotivno odsutan čak i kad je fizički prisutan. Nekada i oboje. I daj ti sada to objasni ljudima ako možeš... ispadaš sebičan, nezahvalan i kenjkav. Društvo očekuje da plačemo za ubogom siročadi, a nas, da prostiš, tko jebe.

[Loonie.]

Polly Leandar kaže:

A nitko se ne pita kako je onima sa nerazvedenim roditeljima. Kao da se mi nismo mogli osjećati kao siročad.

O da. Ja u stvari nikad nisam imala majku. Živjela sam s oboje roditelja i izgledalo je ko da me ona nije napustila, ali se u biti ona o meni nikad nije brinula na način kako se majka brine. Kuhala je dosta često, ali na način kako bi kuhala plaćena domaćica, stavila ručak na stol i otišla, ostavila mene i tatu da jedemo bez nje. Dapače, domaćica bi bila bolja jer bi radila s voljom i barem se trudila biti ljubazna, dok je moja mama uvijek uzdisala pateći što je morala kuhati i nabijala mi grižnju savjesti kako ona sad uopće ne može više jesti jer se tolko namučila kuhajući. Ja sam shvatila kakve su to gluposti tek kad sam sama počela kuhati, kad sam bila mala, vjerovala sam joj da je ona maltene svetica jer vidiš kolko puno radi za mene.

Emotivno, ja sam bila dijete bez majke. Dapače, još gore od toga, jer mi nije ništa davala, ali me zato stalno nazivala groznim atributima: zloćesta, zla, pokvarena, sebična, nespretna, ružna, loša, nesposobna, razočaranje. To sam ja. Razočaranje.

Jebeš takvu majku, da oprostite. Ovaj otac sadist koji me tukao, a između batina satima kritizirao, je bio bolji od dvoje roditelja.

[lutkar]

Pjegavi poriluk kaže:

Jep, tak i moja.
Najbolja je i za sve je ona zaslužna.

sjetim se svoje majke kad sam bio dijete. Moraš napraviti kako ti kaže.

Ako ispadne dobro - "jesi vidio da je dobro što si mene slušao".
Ako ispadne loše -"ne moraš ti mene uvijek slušati, misli malo i svojom glavom"

epilog- stanujem na deset minuta hoda do roditelja a odlazim svakih 3 mjeseca na dvadesetak minuta tek toliko da mi savjest bude mirna. Kada sam posebno raspoložen pa je suočim sa njenim nebulozama iz prošlosti, kaže :"ti si to nešto krivo shvatio"

[Nevjerna]

Sasvim slučajno sam provela suočavanje s majkom preko telefona. Otkrila je nešto o meni nekom drugom i to me izbacilo iz cipela, jer se njoj ništa ne može vjerovati i sve što joj kažem svima razglasi, na šta mi je ona rekla da je moj problem što sam vječno nervozna i istresam se na nju. U trenutku mi je pukao film skroz i rekla sam Jesi se ikad zapitala zašto sam toliko nervozna stalno, odakle dolazi taj bijes? I tu je sve krenulo, trajalo je kratko jer kao što sam i očekivala počela je manipulacija i sve se svelo da na to da sam ja bezobrazna, nezahvalna itd. Samo sam spustila slušalicu. Sad sam ljuta na sebe što se nisam izkontrolirala i što me opet izmanipulirala - jer evo me sjedim i osjećam se ko govno i kao da sam kriva, a nisam. Samo sam htjela reći šta mi je na duši.
Kao posljedicu svega imam ogromne probleme sa samopouzdanjem, hiperhidrozu, nesigurnost, ponekad se zbilja osjećam kao da sam na rubu...

[Pjegavi poriluk]

Ja sam se jutros probudila sva i znoju, bio je grozan san.
U snu sam bila potpuno sama, zvala sam upomoć i nikog nije bilo. Uzela sam mobitel i pokušala nekoga nazvati, ali nisam imala nikoga u imeniku. Ni slova ni broja.

Strah od samoće, šta mi je?

[AlphabetBoy]

Evo opet i mene nakon nekog vremena. Zadnji put sam pisao ovdje prije nekih mjesec dana možda, ali sam vas sve jedno redovno čitao. Moji su se smirili pomalo no današnja izjava starog me je navela na razmišljanje. Uglavnom, jutros sam mu nešto pomogao oko kuće i naravno, ja ništa ne znam, nesposoban sam, glup sam, lijen sam itd. itd. No nije me ni to toliko izbacilo iz takta nego jedna druga izjava. Još me možda ne bi ni smetala toliko da mi je rekao na samo jer svakako mene boli ona stvar za njegovo mišljenje, no on je to izjavio pred nekoliko susjeda. Uglavnom kako smo radili, on odjednom zastane i počne sratii drobiti o meni. Kako sam nesposoban išta raditi, kako sam lijen, kako on ne vjeruje da postoji tako nesposobna osoba, kako ne želim raditi u svojoj struci jer sam ovakav i onakav i tako je nekih pet minuta pred ljudima srao o meni i naravno ispada kao da sam najveći neradnik na svijetu, kako bi se samo izležavao, kako bi bio nesposoban zbog njih... Baš sam poludio na te njegove izjave... Što je najgore to dolazi od osobe koja me svaki dan budi u 8 jer je on NESPOSOBAN sebi skuhati kavu, a glavno da sam ja glup, ovakav i onakav. On naravno sebe predstavlja najpametnijim, najmudrijim, najboljim, najvrijednijim... Pa on je mamu XY godina davio i omalovažavao jer je bila nezaposlena, kako je neradnica i sl.

Maggiee kaže:

Jel se i vi osjećate kao da vam roditelji nameću nešto svoje? Npr. meni je tata želio da studiram ono što je zapravo on htio i da ne idem u drugi grad, da mu budem blizu (da me može lakše kontrolirati). Nikad se nisam bavila sportom kojim sam htjela jer je to njemu bilo glupo i mislim da sam tako propustila puno stvari. Ono što me najviše živcira je to što me nikada ne pita što ja želim ili volim već podrazumijeva da ću se nakon faksa vratiti doma jer on tako želi, da ću živjeti ili raditi gdje on želi. Čim pokušam izraziti neko svoje mišljenje, obično krene svađa. Vjerojatno to i je razlog što sam dosta nesigurna u sebe.

Ja se sa tobom u potpunosti suosjećam. Nakon osnovne sam želio upisati sestrinstvo u jednoj medicinskoj školi. Naravno i prije nego su krenuli upisi, meni je stari srao kako nema šanse da upadnem što na kraju i nisam (bio sam prvi ispod linije primanja). Upisao sam medicinsku, ali drugi smjer. Naravno, meni i svima je bio plan u početku da završim ovaj smjer koji sam upisao i da ću se prebaciti na kraju razreda za sestrinstvo ili ću upisati sestrinski fakultet. Smjer koji sam upisao sam mrzio. Nije mi išao i apsolutno sam ga mrzio raditi. Naravno na kraju prvog razreda su nam u školi rekli da se ne mogu prebaciti u sesrinstvo, osim ako želim da krenem opet od prvog razreda što je mojima bila najgora opcija jer nedaj bože da netko misli da im je sin pao razred (iako ne bi pao, samo bi krenio iz početka jer je ne moguće da pišem razliku od nekoliko predmeta). Onda sam se pomirio sa tim i išao sam sa ciljem da izguram do kraja četvrtog razreda i upišem sestrinstvo. Sve četiri godine sam izgurao sa četvorkom, no iz stručnih predmeta bi imao dvojke jer nisam želio niti sam imao volje ih učiti. Moj tata je shvatio kako je moje zanimanje unosno i sa tim je počeo sa tim da trebam ostati u struci, kako ću imati dobru plaću, kako ovo, kako ono. Ja sam rekao njemu da mene ne zanima koliku ću ja plaću imati jer ako se ja ne želim baviti nečime što ne želim i što mrzim, džabe mi svi novci na svijetu jer ću svakako biti ne sretan. Opet to je rezultiralo svađom i njegov svaki zaključak je bio kako sam ja neradnik, lijen, nesposoban i klasika što je uveliko smanjilo moje samopouzdanje. Kraj srednje se bliži i njemu je pala ideja da ja stažiram i idem na faks u isto vrijeme. Ja sam to odbio jer nema šanse da ja stignem raditi, ići na faks i učiti u isto vrijeme. Naravno on se pravi pametan kao na faksu to sve lagano, bez šale iako lik nije vidio ni f od faksa u životu. I oko toga smo se svađali nekoliko puta, ali čini se da se pomirio sa tim no sada mi nabija na nos cijelo vrijeme priču o mom neradu, kaki sam ovakav, onakav i naravno kao prava baba (iako on tvrdi da nikada ne trača i mrzi tračeve i priču iza leđa) dijeli moju neradničku sudbinu svima koje sretne i baš danas mi je opet srao o tome i pobjesnio sam. Na kraju nisam upao na sestrinstvo, no upisao sam drugi faks koji sam također želio, no takve njegove izjave me baš bace iz takta. Ali opet on meni nije dopuštao ni jedan drugi izbor od ta dva faksa. Jedva sam ga nagovorio na ta dva fakulteta, ali ništa drugo nije dolazilo u obzir što me još više frustriralo. Također sam i ja budala što sam pao pod njegovu kontrolu.

Neki dan kod tete na večeri je opet za stolom počeo istu priču, kako je šteta što ne želim raditi od svog zanimanja zbog novaca (on je apsolutno jedna od najvećih škrtica koje poznam no tome ću drugom zgodom) i kako nema šanse da se zaposlim nakon faksa (iako mi je i ovaj drugi faks vezan za medicinu). Kada sam mu ja rekao da su to laži i neistine, da se ljudi zapošljavaju sa mojim zanimanjem, a i ako se ne zaposlim u Hrvatskoj, veća želja mi je otići van iz nekoliko razloga da bi on na to sve u sarkastičnom tonu rekao: "Vidjet ćemo". Sto posto je aludirao na moju nesposobnost i druge mane.

Joj sad sam toliko izfrustriran i mogao bi sve i svašta napisati, no ne znam odakle krenuti. Jedva čekam da odem od njih i ove kuće i da počnem život u miru BEZ njih.

[8472]

AlphabetBoy kaže:

Jedva čekam da odem od njih i ove kuće i da počnem život u miru BEZ njih.

Koji kaos
Ko tu koga? Oni hoće da radiš. Ti bi otišao od njih.

Onda u čemu je problem??? Odi i nađi si posao. Bilokakav, koga briga što radiš, ako živiš od toga.

Vuk sit, koze na broju.

[AlphabetBoy]

8472 kaže:

Koji kaos
Ko tu koga? Oni hoće da radiš. Ti bi otišao od njih.

Onda u čemu je problem??? Odi i nađi si posao. Bilokakav, koga briga što radiš, ako živiš od toga.

Vuk sit, koze na broju.

Nije stvar u tome. Ja želim raditi, naći posao, stan bilo šta, ali stvar je u tome što oni mene smatraju nesposobnim i tako se odnose prema meni. Kao da ja ne želim ništa raditi, da želim ovisiti o njima cijeli život, a i kad mi se pruži neka prilika da odem negdje, onda opet oni počnu sa pričom da ja nisam sposoban, tko će me voziti i sl. Jedno da mi to kaže neka nebitna osoba, a drugo je kada ti govore cijeli život i stvore neku taku sliku o tebi da i ti već sam polako počinješ vjerovati u to.

Nisam napisao, 19. mi je godina, krećem na faks sljedeći tjedan, misliš da je lako posao i faks uzkombinirati u isto vrijeme. Također živim u gradu i idem u isotm gradu na faks tako da se ne isplati ići u dom ili šta ja znam.

Opet nije stvar o tome, nego je stvar o tome kako se oni odnose prema meni. Kao nebitna krpa koja je potreba samo za pobrisati prljavo i kasnije ju opet bace i šutaju sa strane.

[Leteća]

Pjegavi poriluk kaže:

Ja sam se jutros probudila sva i znoju, bio je grozan san.
U snu sam bila potpuno sama, zvala sam upomoć i nikog nije bilo. Uzela sam mobitel i pokušala nekoga nazvati, ali nisam imala nikoga u imeniku. Ni slova ni broja.

Strah od samoće, šta mi je?

Ponavljanje proživljenog.

[radical change]

Pjegavi poriluk kaže:

Ja sam se jutros probudila sva i znoju, bio je grozan san.
U snu sam bila potpuno sama, zvala sam upomoć i nikog nije bilo. Uzela sam mobitel i pokušala nekoga nazvati, ali nisam imala nikoga u imeniku. Ni slova ni broja.

Strah od samoće, šta mi je?

Ako pozorno bilježimo naše snove jako ćemo dobro pohvatati naša duboka emocionalna stanja kojih inače nismo ni svjesni. Snovi naravno ne proriču budućnost kako babe gatare tumače..
Recimo ljutnja i prezir prema majci mogu se u snovima realizirati kroz silovanje, simbolički kroz sex kao jaku ekspresiju...to vrijedi za mene recimo..

Nakon smrti oca moji snovi su grozni, ranije nisam sanjao ništa i spavao sam kao beba, što znači da iznutra proživljavam bol ali ju ne želim ispoljiti, potisnuo sam ju.. Snovi stoga preslikavaju proživljeni gubitak kroz noćne more, gubitak, bespomoćnost i slično..

Jednako je i sa tobom, majci si krenula postavljati granice i možda sebi možeš racionalizirati emocije koje osjećaš (zaslužila je tako, neću joj se javiti, neka se meni ona javi, moram joj postaviti granice) no tvoje potrebe koje su te ranije tjerale prema majci neće nestati dapače rezanje pupčane vrpce duboko u sebi jako traumatično doživljavaš, strah te majčine kazne, gubitka, samoće i slično.. i tu si emociju prenijela u snove.. mala djevojčica, potpuno bespomoćna koja je ostala sama, nema majke, i svijet je dakle grozno mjesto...

[Pjegavi poriluk]

U petak mi počinje terapija, vrlo sam uzbuđena

Jučer sam bila na jednom odličnom predavanju o djetinjstvu kojeg je vodila jedna uvažena psihologinja.
Ukratko, sve ono što ste i ovdje već rekli, više-manje, vi ste moji stručnjaci

Naglasila je kako se danas jako vremena i truda ulaže u djetetove kognitivne i logičke sposobnosti, mjeri se IQ, ali za sretnu i samopouzdanu osobu je najvažniji emotivni faktor, odnos s drugim ljudima i emocionalna inteligencija.

To je taj fenomen "malog Einsteina" i svih tih silnih knjiga pomoću kojih ćete stvoriti malog genijalca. A sve to, daprostite, sranje.

[radical change]

Pjegavi poriluk kaže:

U petak mi počinje terapija, vrlo sam uzbuđena

Jučer sam bila na jednom odličnom predavanju o djetinjstvu kojeg je vodila jedna uvažena psihologinja.
Ukratko, sve ono što ste i ovdje već rekli, više-manje, vi ste moji stručnjaci

Naglasila je kako se danas jako vremena i truda ulaže u djetetove kognitivne i logičke sposobnosti, mjeri se IQ, ali za sretnu i samopouzdanu osobu je najvažniji emotivni faktor, odnos s drugim ljudima i emocionalna inteligencija.

To je taj fenomen "malog Einsteina" i svih tih silnih knjiga pomoću kojih ćete stvoriti malog genijalca. A sve to, daprostite, sranje.

Pa ne možeš to tako gledati, danas je jako važno da djeca budu inteligentna i sposobna. Ako si ispod prosjeka teško ćeš naći posao i biti uspješan (ako želiš biti).
No zanemaruje se ova druga emocionalna komponenta naše osobnosti, a to je općenit trend u društvu, važno je tko si, što radiš i što imaš a ne tko si u srcu, kako se emocionalno osjećaš i gledaš na svijet..

[Leteća]

radical change kaže:

Pa ne možeš to tako gledati, danas je jako važno da djeca budu inteligentna i sposobna. Ako si ispod prosjeka teško ćeš naći posao i biti uspješan (ako želiš biti).
No zanemaruje se ova druga emocionalna komponenta naše osobnosti, a to je općenit trend u društvu, važno je tko si, što radiš i što imaš a ne tko si u srcu, kako se emocionalno osjećaš i gledaš na svijet..

Kako se uzme. Prije škole sam znala čitati, pisati i računati. Znala sam izgovoriti par rečenica na engleskom, pa čak i latinskog, te više zemljopisa nego što znam sad. Cirkusko majmunče samo takvo.

Imam posao i "uspješna" sam po svim kriterijima (osim što nisam bogata). Sve bih to mijenjala iste sekunde za to da se osjećam dobro u vlastitoj koži i da me (bar neki) ljudi razumiju. Jebiga, grah mi nije tako pao.

[radical change]

Leteća kaže:

Kako se uzme. Prije škole sam znala čitati, pisati i računati. Znala sam izgovoriti par rečenica na engleskom, pa čak i latinskog, te više zemljopisa nego što znam sad. Cirkusko majmunče samo takvo.

Imam posao i "uspješna" sam po svim kriterijima (osim što nisam bogata). Sve bih to mijenjala iste sekunde za to da se osjećam dobro u vlastitoj koži i da me (bar neki) ljudi razumiju. Jebiga, grah mi nije tako pao.

Svatko se svrbi tamo gdje ga češe, oće reć žali za onim što nema.. to je u svima nama i to nas tjera na neprestani rad, rast i razvoj..
Ja sam uvijek za dobru porciju graha, sa buncekom...

[Leteća]

radical change kaže:

Svatko se svrbi tamo gdje ga češe, oće reć žali za onim što nema.. to je u svima nama i to nas tjera na neprestani rad, rast i razvoj..
Ja sam uvijek za dobru porciju graha, sa buncekom...

Sve sam više mišljenja da je taj opsesivni "rad na sebi", bez obzira radi li se o profesionalnom usavršavanju, cjeloživotnom obrazovanju ili drugim načinima prilagodbe društvu zapravo bijeg od sebe. Stvarno bih voljela da mogu uživati u grahu s buncekom kao da sutra ne postoji. Ali ne ide.

Baš sam sinoć u jednoj knjižurini našla zašto mi meditativne tehnike poput sveprisutnog "mindfulnessa" tj. "bivanja u sadašnjem trenutku" rade više štete nego koristi. Kontraindicirane su kod jake istraumatiziranosti, eto. Onak, mogu podnijeti sve ako nisam baš skroz prisutna. Čim jesam, obuzme me panika. I znam odakle to dolazi - prvo otrovni roditelji, a onda razni otrovni ljudi koje sam pustila u svoju blizinu jer nisam znala za bolje.

Probala sam praktički sve. Od lijekova oglupavim a i dalje sam u kurcu. Psihoterapija me čini gotovo suicidalnom. Bila sam i kod bioenergetičara jednom, sranje samo takvo. Jedino me fizioterapija može donekle otkočiti, ali ne mogu si priuštiti tehnike koje su mi potrebne, a koje ne možeš dobiti preko HZZO-a. Jedino me veseli to što godine idu i sa svakim rođendanom mi se povećava šansa da umrem od nečeg drugog.

Što je najbolje, znam zbog čega sam rođena. Radi sela.

I ubiti se neću samo zato da selo ne likuje.

[radical change]

Leteća kaže:

Sve sam više mišljenja da je taj opsesivni "rad na sebi", bez obzira radi li se o profesionalnom usavršavanju, cjeloživotnom obrazovanju ili drugim načinima prilagodbe društvu zapravo bijeg od sebe. Stvarno bih voljela da mogu uživati u grahu s buncekom kao da sutra ne postoji. Ali ne ide.

Baš sam sinoć u jednoj knjižurini našla zašto mi meditativne tehnike poput sveprisutnog "mindfulnessa" tj. "bivanja u sadašnjem trenutku" rade više štete nego koristi. Kontraindicirane su kod jake istraumatiziranosti, eto. Onak, mogu podnijeti sve ako nisam baš skroz prisutna. Čim jesam, obuzme me panika. I znam odakle to dolazi - prvo otrovni roditelji, a onda razni otrovni ljudi koje sam pustila u svoju blizinu jer nisam znala za bolje.

Probala sam praktički sve. Od lijekova oglupavim a i dalje sam u kurcu. Psihoterapija me čini gotovo suicidalnom. Bila sam i kod bioenergetičara jednom, sranje samo takvo. Jedino me fizioterapija može donekle otkočiti, ali ne mogu si priuštiti tehnike koje su mi potrebne, a koje ne možeš dobiti preko HZZO-a. Jedino me veseli to što godine idu i sa svakim rođendanom mi se povećava šansa da umrem od nečeg drugog.

Što je najbolje, znam zbog čega sam rođena. Radi sela.

I ubiti se neću samo zato da selo ne likuje.

Ti bježiš od panike, ja bježim od anksioznosti i negativnih emocija.. U suštini mehanizam je isti, nastojimo se zaštititi. A štitimo se jer smo previše istraumatizirani u životu, previše razoreni i previše negativno gledamo na svijet u odnosu na druge ljude. Po meni je život u sadašnjem momentu odličan lijek, ne savršen lijek koji će sve rješiti ali odličan, naročito jer sam sklon opsesivnom planiranju i u stanju stresa povećanom perfekcionizmu. Koncentracija na sad pomaže, disanje i pauza pomaže, i pomaže svjesnost da je sve prošlo pa će i trenutno anksiozno stanje (kod tebe panika). Ljekovi su samo trenutno poboljšanje da se digneš na noge kada te život sreže do koljena, bez njih bi davno bio na psihijatriji, trenutno već godinu i kusur sam skroz čist.. Što se smrti tiče svakako ćemo umrijeti, to mi je nekako kao crvena tableta spasa, kada se više za ništa ne budem mogao držati, idem u to neko spasenje koje me uvijek čeka..


Kad malo pogledaš sastrane ovo sve zvuči jako depresivno, ali ne mislim da sam depresivan, dobro se osjećam u životu, kuc, kuc, kuc, nekako sam svjestan da svoje neke probleme nikad neću riješiti i da moram stim naučiti živjeti, i tako šljakam iz dana u dan.. a to je bitno, funkcionirati...

Inače što se tiče profesionalnog usavršavanja i furanja karijere slažem se da je to bijeg od vlastitih frustracija, u životu u svemu treba biti umjeren, u ničemu predobar ali niti katastrofalno loš...

[Splićankaa]

Ja nakon duze analize dolazim do zakljucka da je moja baba zatrla zenstvenost u mojoj materi i da me mater mozda radi toga mrzila, tj. Bila ljubomorna.

Ono spojila sam neke situacije, posebno u doba puberteta se odnos jaaako pogorša, pa joj je smetalo bilo kad mi je otac kupija nešto robe (i to 2majce, 2 traperice i obruč za kosu, ona mi nije tila robu kupit, jer ni ona nije imala, zamislite, jbt morala san joj lagat da kupujen 1 hlace i uzet 150kn i kupit sebi 2, dodem doma ona meni: "sta ce ti 2 hlace, dovoljne su ti 1 " )

Onda okretala me protiv oca cili zivot na nacin da mi se žalila da on nije ovo, nije ono. Mislila san da otac zna da me brat tuce i da nista ne poduzima--- ali ona me izolirala i lagala da govori ocu a on nis ne poduzima, a to je laz, jer joj je prije 2mj izletilo da sam ja Napadala BRATA. Wtf... bolesnica.
Brata i mene kad smo bili dica je razdvajala u igri, cijelo djetinjstvo sam provela u sobi sama ili kad bi oni isli lec na balkonu il i wcu plačuć.
Mislim da zena ima narcisticki poremecaj ličnosti sa nekim sociopatskim crtama. (to mislim na racun nekih njenih creepy recenica).

Stvarno mislim da ta zena im zescih problema.
I sad kad pogledan.
necu opce trosit energiju na to da su me sjeb.
bome nisu....
ja san se spasila odlaskom, mogu se samo smijat koliko je ta zena bjedna jer je rasturila familiju i nije imala odnos sa kceri
ona je izgubila mene. A ne ja nju.
odgojila me skola i prijatelji. Pobrala sam pohvale od profesora.
zivot ide dalje. .
ona nek zali sta nece unucad jednog dana vidit
ja se nemam sta kriviti


@poriluk samo hrabro napisi sebi neke okvirne recenice u tekicu. Meni to pomaze na pt. Takoder napisem i sebi kako san se osjecala posli pt o cem razmisljam danima posli

[Leteća]

radical change kaže:

Po meni je život u sadašnjem momentu odličan lijek, ne savršen lijek koji će sve rješiti ali odličan, naročito jer sam sklon opsesivnom planiranju i u stanju stresa povećanom perfekcionizmu. Koncentracija na sad pomaže, disanje i pauza pomaže, i pomaže svjesnost da je sve prošlo pa će i trenutno anksiozno stanje (kod tebe panika).

Kod mene je i život u sadašnjosti i planiranje jednako stresno. Svjesnost da je sve prošlo mi je pak dvosjekli mač - čim spustim štitove netko iskoristi priliku da me opali u pleksus. Dok sam u konstantnom iščekivanju sljedećeg sranja imam sve pod kontrolom, kad se opustim gubim je. Ono što me drži u kakvoj-takvoj ravnoteži su boravci u prirodi, sanjarenje i pisanje. Ovo posljednje sve manje jer su mi i s tim pokopčane razne traumatične situacije. Disanje okej, mantranje isto, slušanje odabrane glazbe fenomenalno.

Ono zbog čega sam ljuta je sama činjenica da se trebam toliko truda ulagati u reguliranje svojih emocionalnih stanja samo zato što je moja mater išla hvatati "perspektivnog" muža drevnom metodom - trudnoćom.

Da joj je to bilo dosta, ne bih riječ rekla. Ali ona je htjela savršeno mladunče koje nit piša nit sere, kao i to da joj muž kojeg je ulovila nekim čudom prestane biti psihopatski narcis. Ma fuj.