Koliko se živcirate zbog drugih ljudi?

[Jack Van Ras]

Jednostavno pitanje: koliko vas psihofizički unište ljudi oko vas? Mene dosta. Postavljam ovu temu da vidim koliko odstupam od prosjeka. Dakle, glavno je pitanje - je li do mene ili i vas iscrpljuju ponekad do besvijesti drugi ljudi (većina njih)? Ima li to veze sa introvertiranošću / ekstrovertiranošću?

Sada ću dati par primjera iz stvarnog života kada me jednostavno ljudi unište psihofizički i zanima me pritom imate li sličnih problema ili vam to ne predstavlja toliki problem:

Situacija 1) Umoran sam kao pas, i treba mi tišina i mir da si vratim malo energije. I onda se uvijek nađe netko tko me krene jednostavno ubijati pitanjima - zašto si tužan (a nisam!), što se dogodilo itd. I tako me maltretira dok ne dreknem da me ostavi na miru. Zašto je ljudima tako teško shvatiti da si ostao bez energije i da ti treba vremena da dođeš k sebi? Koliko vam smeta kad vas tako netko davi? Mene jednostavno ubije to jer ionako nemam snage i onda moram na ho-ruk skupiti snage da otjeram tu osobu od sebe jer mi je strašno naporna.

Situacija 2) Nađete se s ljudima koji su po prirodi šutljivi. I sad pokušavate uspostaviti neki kontakt da ne prosjedite sat vremena šuteći i zureći u pod. I sad, pokušaš pokrenuti prvu temu, dobijete odgovor od jedne riječi. Okej, pokušate pokrenuti drugu temu - ta druga osoba je naočigled duhom odsutna i kroz jedno uho uđe ono što ste joj rekli i izađe van kroz drugo i opet neki kratki odgovor. Gah, mene to opet uništi jer se trudim nešto pokrenuti ali ne ide i ne ide. Kako se nosite s takvim osobama? Jer mene to ubija i trenutno sam u stvarnom životu milimetar od toga da tu osobu zauvijek prekrižim za druženja jer se svaki put osjetim izmožden nakon upornih pokušaja da barem nešto pričamo. Koliko vas smeta takvo ponašanje, jer mene to osobito jako nervira i crpi moju energiju.

Situacija 3) Ljudi koji nisu svjesni okoline. Znate kad netko stane nasred nekog prolaza i ne mrda a vi morate proći tuda? Znate li kad neka bakica ide ispred vas točno po sredini da ju ne možete zaobići a spora je kao puž? Kad netko u tramvaju otvori prozor naprijed i onda svima puše po glavi iza? Mene to osobito iznervira do te mjere da bih na mjestu počeo urlati najrađe. Onda se toliko iznerviram i razmišljam da koji je vrag ljudima. Toliko se jako ražestim na takve stvari da to nije normalno (sva sreća uvijek to skrijem, ali iznutra kuham kao parnjača). Koliko vas smetaju takve situacije kad netko nije svjestan ničega oko sebe, jako, malo, srednje? Jer mene takve situacije ubiju i psihički i fizički.

Ako se sjetim još situacija, dopišem. Slobodno i vi dodajte. Samo me zanima jesam li lud što poludim recimo na ove situacije gore toliko da bih najrađe iskočio iz kože ili bih trebao malo smanjiti doživljaj i to prihvatiti malo opuštenije. Kako vi hendlate to? Nadam se da sam bio jasan.

[drumforce]

Situacija 3 me naživcira.
I ljudi koji glasaju za desničare pa moram trpjeti posljedice njihove politike.
I općenito nepolitične situacije u kojima preglasaju tvoj stav samo zbog demokracije a čiji učinci toliko smetaju tvojem normalnom funkcioniranju u životu da ti ne možeš ništa drugo pametno napraviti osim odseliti negdje drugdje

[Kymatica]

drumforce kaže:

Situacija 3 me naživcira.
I ljudi koji glasaju za desničare pa moram trpjeti posljedice njihove politike.
I općenito nepolitične situacije u kojima preglasaju tvoj stav samo zbog demokracije a čiji učinci toliko smetaju tvojem normalnom funkcioniranju u životu da ti ne možeš ništa drugo pametno napraviti osim odseliti negdje drugdje

e ovo

[pattie_boyd]

situacija broj 2 bi bila da si asocijalan?

[Winston Smith]

Mnogo nažalost.

Nerviraju me najviše osobe koje misle da znaju šta je najbolje za mene.

A meni dođe da im grkljan izvadim zubima kad mi krenu planirati moj život.

[Azz]

dosta je neke ljutnje u tebi?
jesi li ikad razmislio zasto te to uspijeva toliko izbaciti iz takta?

apropo tvojih upita, imam i ja stvari koje me iznerviraju, no manje-vise znam podlogu toga. i onda se prepustim i ispusem se na najbolji nacin - reakcijom, ponekad samo duboko uzdahnem i kazem "pa naravno". i krenem dalje. zapravo, sto sam starija to sve manje reagiram, a sve vise pokusavam cim prije eskivirati iz situacija koje su mi neizdrzive.

[radical change]

Ne zamara me ništa od toga. Kad sam umoran kažem drugima da odjebu (što je rijetko jer sam mazohist pa mogu nositi brdo na svojim leđima sve dok ne padnem ana koljena - ne znam si reći stop), ljudi koji nisu pričljivi ne trudim se ostaviti dojam i razviti neku veliku konverzaciju, tko mi smeta kažem oprostite da prođem i prođem...
Glupo je na to sve gubiti vrijeme i energiju...

[lady38]

situacija 3) definitivno

[Vitalina]

Sviđa mi se tema

Rekla bih da se dosta ljudi prepoznaje u tvojim situacijama.
Meni je pomoglo postavljanje vlastitih granica i vježbanje emocionalne inteligencije.

Primijetila sam da kad kod ovih šutljivih ili mutavih ljudi nešto forsiraš (makar i reda radi) nikad to neće na dobro završiti.
No u tvom slučaju rekla bih da si prepristojan.
Pitaj ih nešto provokativno npr: "ovako sam mogao i doma sam sjedit" ili tako nešto. I kad se probude, nastavi u normalnom dobroćudnom tonu.
Daj im do znanja da je tvoje vrijeme dragocjeno.

Probaj se uskladiti sam sa sobom. Molitvom ili svjesnim opažanjem oko sebe, smiriti se i podići svoju energiju na jednu razinu koja neće biti "oštećena" od energija i ponašanja drugih osoba.

Npr. prije mi se događalo, da taman kada se osjećam bezveze, baš tada bi u trgovini se svako malo netko našao na putu ili bi se "zabio" u mene.
Baš tada bi netko nadrdan došao i zakačio se za mene.

No, u suprotnom... kada sam svjesna sebe i imam kontrolu na vlastitim ponašanjem, ništa me nije moglo razdrmati. I baš tada kao da više ne privlačiš takve ljudi i situacije, kao da nestanu iz tvoje domene.

Kada ti je potreban odmor, ljude oko sebe zamoli da te puste da si odmoriš. Ali to reci normalnim tonom.
Ako to veliš živčano, ljudi će misliti da su nešto oni napravili ili da imaš neki problem. Trebao bi jasnije postaviti granice.

Iz iskustva, ako radiš na poboljšanju sebe u ovom djelu-uspjet ćeš

Korak po korak

[utisana]

Jack Van Ras kaže:

Jednostavno pitanje: koliko vas psihofizički unište ljudi oko vas? Mene dosta. Postavljam ovu temu da vidim koliko odstupam od prosjeka. Dakle, glavno je pitanje - je li do mene ili i vas iscrpljuju ponekad do besvijesti drugi ljudi (većina njih)? Ima li to veze sa introvertiranošću / ekstrovertiranošću?

Sada ću dati par primjera iz stvarnog života kada me jednostavno ljudi unište psihofizički i zanima me pritom imate li sličnih problema ili vam to ne predstavlja toliki problem:

Situacija 1) Umoran sam kao pas, i treba mi tišina i mir da si vratim malo energije. I onda se uvijek nađe netko tko me krene jednostavno ubijati pitanjima - zašto si tužan (a nisam!), što se dogodilo itd. I tako me maltretira dok ne dreknem da me ostavi na miru. Zašto je ljudima tako teško shvatiti da si ostao bez energije i da ti treba vremena da dođeš k sebi? Koliko vam smeta kad vas tako netko davi? Mene jednostavno ubije to jer ionako nemam snage i onda moram na ho-ruk skupiti snage da otjeram tu osobu od sebe jer mi je strašno naporna.

Situacija 2) Nađete se s ljudima koji su po prirodi šutljivi. I sad pokušavate uspostaviti neki kontakt da ne prosjedite sat vremena šuteći i zureći u pod. I sad, pokušaš pokrenuti prvu temu, dobijete odgovor od jedne riječi. Okej, pokušate pokrenuti drugu temu - ta druga osoba je naočigled duhom odsutna i kroz jedno uho uđe ono što ste joj rekli i izađe van kroz drugo i opet neki kratki odgovor. Gah, mene to opet uništi jer se trudim nešto pokrenuti ali ne ide i ne ide. Kako se nosite s takvim osobama? Jer mene to ubija i trenutno sam u stvarnom životu milimetar od toga da tu osobu zauvijek prekrižim za druženja jer se svaki put osjetim izmožden nakon upornih pokušaja da barem nešto pričamo. Koliko vas smeta takvo ponašanje, jer mene to osobito jako nervira i crpi moju energiju.

Situacija 3) Ljudi koji nisu svjesni okoline. Znate kad netko stane nasred nekog prolaza i ne mrda a vi morate proći tuda? Znate li kad neka bakica ide ispred vas točno po sredini da ju ne možete zaobići a spora je kao puž? Kad netko u tramvaju otvori prozor naprijed i onda svima puše po glavi iza? Mene to osobito iznervira do te mjere da bih na mjestu počeo urlati najrađe. Onda se toliko iznerviram i razmišljam da koji je vrag ljudima. Toliko se jako ražestim na takve stvari da to nije normalno (sva sreća uvijek to skrijem, ali iznutra kuham kao parnjača). Koliko vas smetaju takve situacije kad netko nije svjestan ničega oko sebe, jako, malo, srednje? Jer mene takve situacije ubiju i psihički i fizički.

Ako se sjetim još situacija, dopišem. Slobodno i vi dodajte. Samo me zanima jesam li lud što poludim recimo na ove situacije gore toliko da bih najrađe iskočio iz kože ili bih trebao malo smanjiti doživljaj i to prihvatiti malo opuštenije. Kako vi hendlate to? Nadam se da sam bio jasan.

Da, introverznost je u pitanju.
I ja sam bila takva.

Bojala sam se reci pa bih u sebi kuhala.
A sad:
Situacija 1:
Kazem: umorna sam. Pusti me sad, kasnije cemo pricati
( i ne osjecam nelagodu posto kazem na miran nacin. )
Situacija2 : ok, neko ne zeli pricati ( kao i ti kad si umoran)
Pustim ga. Nesto si razmisljam ili cesto pocnem citati

Situacija 3 : zamolim da zatvore prozor ili se pomaknem gdje ne puse.
ok, neko je spor. Strpljivo i bez agresije hodam iza osobe, kad je prilika, preteknem je i nastavim opusteno dalje


Ne stvaram si ( više) pritisak

Ne dozvoljavam si da zbog drugih budem nepotrebno lose

[utisana]

Vitalina kaže:

Sviđa mi se tema

Rekla bih da se dosta ljudi prepoznaje u tvojim situacijama.
Meni je pomoglo postavljanje vlastitih granica i vježbanje emocionalne inteligencije.



Probaj se uskladiti sam sa sobom. Molitvom ili svjesnim opažanjem oko sebe, smiriti se i podići svoju energiju na jednu razinu koja neće biti "oštećena" od energija i ponašanja drugih osoba.



No, u suprotnom... kada sam svjesna sebe i imam kontrolu na vlastitim ponašanjem, ništa me nije moglo razdrmati. I baš tada kao da više ne privlačiš takve ljudi i situacije, kao da nestanu iz tvoje domene.



Iz iskustva, ako radiš na poboljšanju sebe u ovom djelu-uspjet ćeš

Korak po korak

[mimma7]

nikoliko.
umjesto toga, odem na bundek ili u kino i uživam u suncu.

[utisana]

utisana kaže:

Ispricavam se!
Upravo sam dobila zuti karton na drugoj temi jer sam stavila samo smajlic
Nisam znala da je to spam

Hvala

[Zveka T]

Kao introvertirana osoba, mogu reći da sam se često znala naći u situaciji gdje su ljudi htjeli samnom silom pričati, ali ja nisam znala nastavljati komunikaciju. Godinama sam se oko toga brinula, ali onda sam shvatila da nisam takva sa svima, što znači da nisam ništa kriva, jednostavno mi neki odnosi ne odgovaraju.

Ono što je najvažnije, shvatila sam da itekako imam pravo glasa i da se nemam zašto osjećati loše jer netko samnom želi pričati, a ja s njim ne. Pristojno sam krenula odbijati takva druženja i sada oko sebe imam krug ljudi s kojima uvijek mogu pričati. A kada nisam in the mood, iskreno kažem. Trebala sam se naučiti biti malo više sebična, ali to ne znači na štetu drugih ljudi... samo sebična na način da prestanem trpiti pizdarije zbog drugih (jer se tako zapravo stavljam u ulogu žrtve), a to se može i pristojno riješiti.

To je što se tiče situacija 1) i 2) (2 iz obrnute perspektive), a što se tiče 3, to mi se čini kao čista nervoza... višak emocija. Nekada sam bila kraljica nervoze, a sada imam takve dane jako rijetko... otkada meditiram i treniram više To su po meni stvarno najbolji alati za izbacivanje emocija, rješavanje stresa, nervoze i svega ostaloga... Začuđujuće kako dani najednom postanu totalno easy going...

[pattie_boyd]

da realno sumiram odgovor je puno jer ih jednostavno ne razumijem u nekim stvarima, zapravo u mnogo stvari
mnogo njih crpi energiju iz mene, ali budući da sam ekstrovert ih trebam

[The Maystor]

Sustav me źivcira, nepravda, nepotizam, to śto se novcem kupi sloboda, dakle odreðeni ljudi u grupi me osjetno viśe źivciraju nego pjedinac kao pojedinac {jer moć grupe je uglavnom znatno veća od moći pojedinca}.

Inaće, da mi neko źeli hebat mamu, ja bi nekad cak i okrenuo śalu....koji kondom hoćeś kupit il tak nekaj.

Psovke me vecinom ne mogu izbacit s takta, ali laźno tapśanje po ramenu, e to mi je osjetno licemjernije, tada ne okrecem na śalu, nego argumentima iznesem miśljenje {ili ipak naźalost odgodim zbog naivnog optimizma}

[Detektor]

Prva i druga situacija su povezane jer nekome si ti naporan. Ne mora značiti da ako je netko šutljiv s nekim da je šutljiv i sa drugim,jednostavno ti ne žele reći da si naporan. A što se tiče samog pitanja,previše se nerviram zbog drugih ljudi i to s razlogom jer nisam imun na okolinu,pogotovo kad mi ne ide sve po planu a ta okolina me pritišće.

[Roly]

živiciram se ko budala previše. zato sam i spalila na živce.:klap:

[Etta]

Jack Van Ras kaže:

Jednostavno pitanje: koliko vas psihofizički unište ljudi oko vas? Mene dosta. Postavljam ovu temu da vidim koliko odstupam od prosjeka. Dakle, glavno je pitanje - je li do mene ili i vas iscrpljuju ponekad do besvijesti drugi ljudi (većina njih)? Ima li to veze sa introvertiranošću / ekstrovertiranošću?

Sada ću dati par primjera iz stvarnog života kada me jednostavno ljudi unište psihofizički i zanima me pritom imate li sličnih problema ili vam to ne predstavlja toliki problem:

Situacija 1) Umoran sam kao pas, i treba mi tišina i mir da si vratim malo energije. I onda se uvijek nađe netko tko me krene jednostavno ubijati pitanjima - zašto si tužan (a nisam!), što se dogodilo itd. I tako me maltretira dok ne dreknem da me ostavi na miru. Zašto je ljudima tako teško shvatiti da si ostao bez energije i da ti treba vremena da dođeš k sebi? Koliko vam smeta kad vas tako netko davi? Mene jednostavno ubije to jer ionako nemam snage i onda moram na ho-ruk skupiti snage da otjeram tu osobu od sebe jer mi je strašno naporna.

Situacija 2) Nađete se s ljudima koji su po prirodi šutljivi. I sad pokušavate uspostaviti neki kontakt da ne prosjedite sat vremena šuteći i zureći u pod. I sad, pokušaš pokrenuti prvu temu, dobijete odgovor od jedne riječi. Okej, pokušate pokrenuti drugu temu - ta druga osoba je naočigled duhom odsutna i kroz jedno uho uđe ono što ste joj rekli i izađe van kroz drugo i opet neki kratki odgovor. Gah, mene to opet uništi jer se trudim nešto pokrenuti ali ne ide i ne ide. Kako se nosite s takvim osobama? Jer mene to ubija i trenutno sam u stvarnom životu milimetar od toga da tu osobu zauvijek prekrižim za druženja jer se svaki put osjetim izmožden nakon upornih pokušaja da barem nešto pričamo. Koliko vas smeta takvo ponašanje, jer mene to osobito jako nervira i crpi moju energiju.

Situacija 3) Ljudi koji nisu svjesni okoline. Znate kad netko stane nasred nekog prolaza i ne mrda a vi morate proći tuda? Znate li kad neka bakica ide ispred vas točno po sredini da ju ne možete zaobići a spora je kao puž? Kad netko u tramvaju otvori prozor naprijed i onda svima puše po glavi iza? Mene to osobito iznervira do te mjere da bih na mjestu počeo urlati najrađe. Onda se toliko iznerviram i razmišljam da koji je vrag ljudima. Toliko se jako ražestim na takve stvari da to nije normalno (sva sreća uvijek to skrijem, ali iznutra kuham kao parnjača). Koliko vas smetaju takve situacije kad netko nije svjestan ničega oko sebe, jako, malo, srednje? Jer mene takve situacije ubiju i psihički i fizički.

Ako se sjetim još situacija, dopišem. Slobodno i vi dodajte. Samo me zanima jesam li lud što poludim recimo na ove situacije gore toliko da bih najrađe iskočio iz kože ili bih trebao malo smanjiti doživljaj i to prihvatiti malo opuštenije. Kako vi hendlate to? Nadam se da sam bio jasan.

Ti si neki živčan i bijesan tip.
Uopće nije problem u ljudima oko tebe (jer ljudi su takvi kakvi jesu, svakakvi), nego u tebi.
Sve ti diže tlak i crpi energiju.
Da si sastavljen sa sobom, na sve to bi se možda samo šeretski osmjehnuo.
Malo meditiraj ili nešto napravi sa sobom.

[Happyning]

Etta kaže:

Ti si neki živčan i bijesan tip.
Uopće nije problem u ljudima oko tebe (jer ljudi su takvi kakvi jesu, svakakvi), nego u tebi.
Sve ti diže tlak i crpi energiju.
Da si sastavljen sa sobom, na sve to bi se možda samo šeretski osmjehnuo.
Malo meditiraj ili nešto napravi sa sobom.

Guba komentar

Povremena "neurotika" je nešto sasvim normalno. Problem, "abnormalija" se događa i produžuje kada se borimo protiv neke povremene, "nervoze", nekog smetanja.
Bože moj... pa svi smo ponekad zbog nečega ili ničega nervozni ili u nekoj vrsti PMS-a. Nema ničeg lošeg u tome. Problem počinje biti, postajati i manifestirati se kad se počnemo boriti, poricati, na silu otjerati, ne prihvačati, kontrolirati nečeg, takvog, prirodnog izboja.

Nešto kao: "Nervoza je nešto što nikako ne smijem doživljavati." Je totalno notorna, fiksna i fiktivna glupost koja dovodi do bespotrebnih ekrtrema.
Treba se sprijateljiti i s tim jer i to smo mi. Lakše je tako, prirodnije, oslobađajuće.
Ni meditirat, ni tabletom se sedirati nije potrebno.
Sastaviti se, hm... moguće?, ali pa već jesmo sastavljeni, možda prije sresti se sa sobom i zagrliti se, prigrliti se sa svim tim, sobom, te se sebi na to šeretski osmjehnuti. Prije prođe.
Biti sa sobom team, pa se lakše i sa drugima bude team.