Samorazgovor

[The Maystor]

Dijalog je śminka, samorazgovor je zakon!

[ocean_size]

Pročitao sam prvi post teme, ostale samo preletio zasad. Samorazgovor kao isključivo monolog ili...? Jer dijaloge vodim konstantno i iscrpljujući su, to dovodi do toga da dosta puta nemam spontan razgovor ili neke dijelove razgovora s nekom osobom jer puno toga isceniram već prije u glavi što ću i kako reći. Nimalo mi se to ne sviđa.
Sve to skupa ponekad se doduše pokaže korisnim, tj. uspijem neku korist izvuć iz toga, neke zaključke, zapažanja.
A sad kaj se tiče samorazgovora kao monologa, to pak izuzetno rijetko radim.

[ESKat]

Happyning kaže:

@ESkat
zar ne misliš da su ti tvoji zamišljeni unutrašnji dijalozi zapravo prerušen razgovor sa samom sobom samo sto unutrašnje sugovornike koristiš da lakše i fokusiranije razgovaraš sa samom sobom?

ja sam tako nekad zamišljao da razgovaram sa Einstenom i Merlinom da mi kažu kako bi oni riješili trenutni problem koji me mučio.

Brzo mi je postalo jasno da je kapacitet njihovih rješenja bio naravno ograničen mojim kapacitetom sposobnosti rješavanja nekog problema. Tj. nisam razgovarao sa njima nego sam sa sobom.
"Oni" su mi bili samo zamišljeni simulirani orijentir za stil, metodu razmišljanja i rješavanja.

Pa da, naravno, oni su samo u mojoj glavi na kraju krajeva. Mislim da je to pokusaj da problem razmotrim na razlicite nacine tj. kao razlicita osoba, iako ja samo pretpostavljam da bi oni tako reagirali. Znaci razgovor sa sobom u kozi nekog drugog za koga vjerujem da mogu predvidjeti kako bi se postavio.

Katkad se samo jadam. Recimo psihijatrica moje majke je jedna predivna osoba s kojom mogu jako lijepo razgovarati iako se rijetko vidimo (ona je prezauzeta i ne zelim ju smetati osim kad je majka toliko nemoguca da ne znam sto s njom). Kad mi je tesko u vezi neceg zamisljam da razgovaram s njom, u stvari iznosim joj sto me muci, pokusavam biti sto preciznija i objasniti kako se tocno osjecam. To nije dijalog nego monolog ali opet je upucen nekom drugom i jako mi lijepo pomogne da sredim stvari u glavi i osjetim se bolje.

Ja u stvari ne mogu shvatiti kako bi to izgledalo bas razgovarati sam sa sobom, bez barem zamisljenog sugovornika.

[Detektor]

To je razmišljanje na glas.

[The Maystor]

Ja se znam snimit na mobitel kad baś pricam sam sa sobom, onda poslije presluśam i na papir zapiśem {i nije lośe}

[Happyning]

05:10... zvoni alarm... Uzmem mobitel i tapnem snooze...zatvorim oči i počnem:"još samo 10 minuta..samo toliko mi još treba... Ma daj, danas moram puno toga obaviti pa bi bilo bolje da odmah ustanem a još se moram i obrijati!...Ali još samo 10 minuta ...Eeej pa danas mi je i rođendam pa si mogu priuštiti još samo 10 min...hmm a i na poslu imaš dosta raznovrsnih zadataka...pa poslije mala feštica...tako da imam dosta skakanja i svašta nešto dodatno...uff ipak ustajem ali nerado tak da znaš/znam!

Ovo je jednostavan primjer mojeg današnjeg samorazgovora o jutarnjem buđenju.
I ustao sam, stigao pripremiti lagani doručak, obrijat se, popit čaj, jer kavu trenutno nisam imao
ali sve lagano i bez žurbe

Samorazgovor u mojem slučaju traje u biti "munjevito" brzo se odvija i odmotava u nekoliko sekundi do par minuta kao bez moje volje, a opet izgleda kao da vodim normalan razgovor ili jednostavno razmišljam.

Zato mi ga je prije bilo teško osvjestiti. I jako je suptilan u smislu - naviknut sam na samorazgovore tj. vode se i vrte automatski, većinom nesvjesno bez napora volje.

Primjećujem da puno toga nismo svjesni što si govorimo, jer se ne uhvatimo u tome a niti "ne idemo za time" to uzimamo zdravo za gotovo.

Ljudskom tendencijom življenja linijom najmanjeg otpora prepustili smo automatici da nas vozi; da većinom nesvjesno razgovaramo sa sobom.

[kikakm]

Azzura kaže:

prednost razgovora sa samim sobom je to da barem znate da vas netko slusa.

Osim kad ideš sam sebi već na živce

kor-im kaže:

iskreno izluđuje me to, kao da cjeli dan gledam kako netko mjenja programe a ja nemam pristup daljinskom, dosta mi je repriza

Pogotovo kad su programi tj. samorazgovori na različitim jezicima.

The Maystor kaže:

Dijalog je śminka, samorazgovor je zakon!

U smislu? Dijalog unutar samorazgovora ili dijalog između ljudi?

Happyning kaže:

Ljudskom tendencijom življenja linijom najmanjeg otpora prepustili smo automatici da nas vozi; da većinom nesvjesno razgovaramo sa sobom.

Kako tko. Nekima mozak ne funkcionira prema principu nesvjesnog samorazgovora.

[Verdadera]

Happyning kaže:

Ovo mi je jako dobro i uopće mi ne zvuči paradoksalno.
Osjećam da se u tome zapravo krije stalno prisutno urođeno mentalno i emotivno zdravlje svake osobe jer tek kad svjesno vidimo što si zapravo radimo i o čemu se radi i što stoji iza toga tek tada smo si podarili ključ slobode od raznoraznih vlastitih samonametnutih unutrašnjih boljki.

Hmmmm kod mene ide ovako-
Kad sam zaista sretna, zadovoljna sa sobom onda za nekim stvarima nemam potrebe. Neke druge stvari su tu stalno. Recimo moj poljubac od broja 3. Moj dragi je naučio da ako me ide zeznuti i dati mi još jedan...ja se naljutim, osjetim duboku nervozu i neću stati sve dok ne ispunim normu od broja 3. Dakle, ako mi udijeli 4. poljubac onda ja moram nastaviti do broja 6, dakle još 2 itd. Nije mu lako sa mnom.

Počelo je kad sam bila dijete kao nekakvo praznovjerje- 3 poljupca bila su sredstvo zaštite onih koje sam voljela. I ako svojim voljenima ne bih poslala tu zaštitu, nešto grozno bi im se moglo dogoditi. Tako su bili sigurni, i to se odvijalo u mojoj mašti ili sa životinjama za koje sam znala da me neće blijedo gledati. Onda se nastavilo s mojim muškarcem i traje od početka, 8 godina.
Danas sam npr uvjerena kako je bijeli vršak narančaste uhice mog dragog krznatog mačka sretan pa ga svako malo protrljam...tri puta. A ako se izmakne uvjerena sam kako sam sebi natovarila lošu sreću pa mu se umiljavam dok mi ne dopusti da u miru napravim što trebam.

Inače se smatram poprilično uspješnom i prizemljenom osobom i to mi u neku ruku daje snagu da barem iluzorno povećam sebi šanse. Možda sam zbog te jedne nelogične strane spremnija na rizike.

Mislim da je moj OKP vrsta obrane, nešto što potječe iz trauma iz djetinjstva jer kad sam mirna, sređena, kako rekoh neke stvari prestanu, zapravo, kao da odjednom imam dovoljno snage da to zaustavim. Jedna od najružnijih "navika" je bilo griženje usana. Do krvi. Kidanje noktima također.
Ne znam baš da li je to bila misao, samo-razgovor, koja mi je govorila "moraš gristi usne". Više kao neki poriv. Ne bih mogla ništa raditi dok to ne ispunim a naj više sam uživala u gledanju filmova jer bih se tad "slobodno" prepustila svom porivu i napokon mogla koncentrirati na nešto drugo. Poriv od 24 sata, svaki dan-osim za vrijeme spavanja kad bi donekle zacijelile. Nešto toliko normalno kao što je nekome pojesti ručak.

Još ne znam točan uzrok zašto sam to radila ali vjerujem kako mogu i kako dolazim blizu. Uočila sam neke uzorke, postavila neke stvari na mjesto. Nedavno sam "poklekla" a sad su stvari još jasnije.
Pokušavam sve to preokrenuti nekako u svoju korist i snagu ako se već u potpunosti nekih stvari ne mogu riješiti. Lijekovi mi ne dolaze u obzir.
Ovo sve je doduše tema za neki drugi pdf pa prekidam ovdje.

Što se tiče drugog
Dajem sve od sebe da promatram pravu zaleđinu svojih akcija ali nije uvijek jednostavno, to je ongoing proces. Kako sam ponekad pre analitički raspoložena onda sam razvila čitavu mrežu u svom sistemu pokušavajući predviditi sve zamke...iako to nije moguće. Mreža mi je bila prijeko potrebna jer sam počinjala sagorijevati od toliko informacija raštrkanih po svijesti i podsvijesti. Što više toga uspijem organizirati, to sam mirnija.
Nije to uvijek razgovor sa samom sobom. Ponekad se gledam kao lika u knjizi, filmu koji dolazi do rješenja u toj kompliciranoj mreži informacija.

[Happyning]

Azzura kaže:

prednost razgovora sa samim sobom je to da barem znate da vas netko slusa. jel tako islo? a i barem tada znate da cete cuti nesto pametno i zanimljivo

Sada bolje shvaćam bit one izreke da je dobar slušatelj uvijek omiljen sugovornik a nakon nekog vremena nešto i nauči.

Tu bih dodao da bi takvi sugovornici trebali biti i samima sebi.

kor-im kaže:

mislim da je, osim nešto
kemije, stvar naprosto u
momentalnoj distrakciji,...da te stvari koje mozak melje nisu istina ili nemaju veze sa vezom a pogotovo nemaju veze sa
situacijom, da se ne
identificiraš stim i da ne
popuštaš emocionalnim
impulsima koje ti narativi
okidaju, onda se desi bilokoja kombinacija stvari iz okoline i očito pak zaboraviš čitav
razgovor kojisi upravo sa
sobom vodio i stvarnost se
mjenja iz situacije u situaciju

iskreno izluđuje me to, kao da cjeli dan gledam kako netko mjenja programe a ja nemam
pristup daljinskom, dosta mi je repriza.

sorry što sam ti malo secirao komentar.
Imaš suptilna opažanja. U prijašnjem postu si napisao da si pokušao razne tehnike i metode distrakcije od meditacije, raznih vrsta disanja do valjda osvještavanja "praznog" prostora između misli i tko zna što još.
Jasno se vidi da si primjetio da ti se tvoji samorazgovori nekako vrte sami po sebi i što god učinio da ih zaustaviš to ih u biti još i intenzivira do izluđivanja kako si napisao.
To je je jako bitno osvjestiti i prihvatiti. Prije ćeš naći mir kad skužiš i prihvatiš da sa tim svojim ponavljajućim cirkularnim samorazgovorima ne možeš ništa da ih zaustaviš. Ne vjeruj u to meni nego prvenstveno sebi i to na sebi "primjeni" i oni će jako brzo sve polakše se vrtjeti u tvojoj svijesti i oni ti više neće biti takva tlaka dok se polako ne isprazne ne davajući im toliko pažnje i značaja.
Što radimo kad slušamo nekog dosadnjakovića?
E tako, ali sa suptilnijim načinom "ignoriraj" i ne vjeruj sadržajima nekih zamornih samorazgovora.
Nedaj povoda samorazgovorima koji su "dosadnjikavi" i oni će se povući, a i ako se ne povuku tada ti s tim pristupom oni neće biti neki problem nego nešto kao neutralno što se vrti u pozadini. Provjeri i uvjeri se sam.

I imaš dobar osjećaj da kao da pri ruci nemaš daljinski da promijeniš program. Haah.. Ni ja ga nemam!! Ali srećom ne radi se o posjedovanju kontrolera.

Ajooj neznam što ja nisam sprobavao da doprem do najdubljih dubina mira i radosti u sebi više od dva do dva i pola mojeg desetljeća.

I znaš što? Od svega toga nisam dobio apsolutno ništa! Bilo je puno prekrasnih i probojnih trenutaka ali sve to kao što je i sve unutar i izvan nas je prolazno. I nakraju ta spoznaja i konačno priznanje da time nisam ništa dobio što mi je ujedno i najveća nagrada. Našao sam neki mir, više radosti i zadovoljnost usred svega što se u meni izvan mene događa i unatoč ponekad zamornih samorazgovora.

Prije sam od bježao od svega toga u meni i izvan mene u nekakvu umjetnu nevezanost koja kao da me zaštićivala od ponekad težeg, nesigurnog i nepredvidljivog aspekta života a time i vlastitih neugodnih samorazgovora. Bježao sam od dijela života koji mi se nije sviđao i istovremeno sam ga se kao i svi bojao. I što sam brže trčao od toga to je taj dio života bio još bliže meni.
Čudo jedno koliko si sami svojim uzaludnim bježanjem zapravo još više toga prizivamo od čega zapravo pokušavamo pobjeći.
To si zadnjih dana vidim u sebi i svojim samorazgovorima te ih sam sebi iskreno priznajem. I svakim danom mi je sve lakše i bolje bez obzira na svakodnevne izazove.


- Mislim da bi trebalo malo precizirati što bi to točno bio samorazgovor. U dosadašnjim postovima se mješaju kao razne varijacije "samorazgovore" što brka i malo buni već ionako dobrim dijelom nejasne i zbunjujuće vlastite samorazgovore.

[kikakm]

Verdadera kaže:

Recimo moj poljubac od broja 3. Moj dragi je naučio da ako me ide zeznuti i dati mi još jedan...ja se naljutim, osjetim duboku nervozu i neću stati sve dok ne ispunim normu od broja 3. Dakle, ako mi udijeli 4. poljubac onda ja moram nastaviti do broja 6, dakle još 2 itd. Nije mu lako sa mnom.

Rješenje je vrlo jednostavno. Ostavi dragog i zadrži OKP

Happyning kaže:

Čudo jedno koliko si sami svojim uzaludnim bježanjem zapravo još više toga prizivamo od čega zapravo pokušavamo pobjeći

Ostajanje može osobu pretvoriti u sadistu

[Verdadera]

kikakm kaže:

Rješenje je vrlo jednostavno. Ostavi dragog i zadrži OKP

Huh?

[kikakm]

Verdadera kaže:

Huh?

Ma šalim se.

[Happyning]

kikakm kaže:

Ostajanje može osobu
pretvoriti u sadistu

Sadistu čega?
Mrkve, paradajza, patliđana ili mažurana?

No bacimo se sad na temu. Ovako se do sada odmotavala ta priča o samorazgovorima (dalje - SR)

Prvo sam postao začuđeno svjestan da razgovaram sam sa sobom. Jednostavno sam u-vidio samorazgovor. Jasan osjećaj da baš razgovaram i govorim sam sebi.
U uvodnom postu sam napisao da sam naglo postao svjestan kako puno pričam sa sobom; to baš nisam precizno napisao. Tu sam mislio da sam jednostavno postao svjestan kako pričam sa sobom. Sama činjenica što sam sam sebe uhvatio kako pričam sa sobom.

Ovaj opis za mnoge osobe ne znači ništa novo ni posebno jer to vide i odavno su to priznali i prihvatili u samima sebi.

Mene je taj trenutak pojačano "šupio" jer je došao jako naglo i u trenu razgovora sa sobom koji je bilo popračen emocijama vezan za neke prošle događaje. Što je u tom trenu bilo instantno izbrisano. Samo sam vidio kako SR stvara "emotivne vrtloge" koje je teško pustiti iz sebe i osloboditi.
Za sada od prvog trenutka osvještenj SR kod mene, pa do sad je prolazilo ovako nekako:
-Svjesnost razgovaranja sa sobom (možda neko ima dojam da ništa ne govori sam sebi, ali ja sebi priznajem da je to isto za mene bio tricky part)
dalje se je nekako spontano otkrivalo:
-svjesnost što i o čemu si govorim bilo pozitvno, negativno, neutralno. Tu ne mislim na sposobnost zaključivanja i rješavana problema.

-spoznaja što se mogu a što ne sa SR. Tj. to mi je postalo jasnije samim prihvačanjem SR-a.

- primjećivanje nekolicine primarnih SR, koji se u mojoj svijesti po inerciji navici "nesvjesno" možda desetljećima vrte u glavi i određuju dobar dio mojeg ponašanja i kvalitete kako se osjećam većinu vremena.

- nekako sam postao biti u mogućnosti da voljnije i svjesnije razgovaram sa sobom pogotovo u prisutnosti osjećaja kada je SR zamršeniji.
U smislu "stopiranja", nevjerice a time do prevencije da se poneki SR ne napuhaju u za mene negativnom, nezdravom i neproduktivnom smjeru.

Dalje vođenje SR-a u motivacijskom, calm down, ili zdravorazumski jednostavnijem odnosom prema sebi.
A i fokus se primarno usmjerio na rješavanje problema umjesto na čisto ponavljajućeg brbljavog, analizirajućeg karaktera SR-a :"zašto se ono, zbog čega, kako i tko, da se nije to dogodilo ona bih ja.... i raznih ja di da kuknjava..." što ništa ne rješava osim da hrani Status Quo tih nekih naših teškoća ili problema koji nas brinu.
Ipak želim da mi bude bolje dok živim a ne da se pretjeramo i nepotrebno zamaram živjeći ostatak života. Biram bolje!

Dalje se to nekako spontano proširuje na razgovore koje normalno vodim sa drugim ljudima.
Više sam svjestan što si i zbog čega govorimo stvari koje si govorimo.

polako i malo po malo se i dalje otkrivaju razne "sitnice" koje mnogo znače i utječu na svakodnevnicu.
Sve je jednostavnije, i ne vidim nikakav razlog da bi sam sebi otežavao. Pa nisam valjda mazohist

[Verdadera]

kikakm kaže:

Ma šalim se.

Aha...ok
Sorry, nisam "ubrala" šalu.

[Happyning]

Miškica kaže:

...sam se počela pitati da li razgovaram sa još jednom osobom ili nas ima više? Eeeee...stop. Ima nas više. Odoh ja u tišinu. Svaki put kad um krene sa svojim idejama ja
si kažem: Miškice peglaš, pereš suđe, pričaš sa strankom, tipkaš na forumu, piješ pivo...

Jel ti to pišeš o različitim identitetima sebe?
Ono kad si na poslu imaš identitet poslovne žene; kad si doma, onda si u identitetu domaćice; a u društvu u identitetu prijateljice?

Fora! I vjerojatno svaki identitet ima svoju vrstu i način SR-a, a i normalne dijalog sa drugima komunikacije. Podsjetila si me na jednu metodu ili je to neki sistem, nazvan Idenika, ak se dobro sjećam.
Objašnjava kako netko ima problema slobodno pustiti svoj identitet koji ima npr. na poslu pa taj identitet samo ponese sa sobom pa nastavi brijati i kod kuće kao poslovan čovjek ili još gore kao vojna osoba ako mu je npr profesija vojno lice.
Mislim da puno puta i sami u sebi brijemo o poslu i kad dođemo kući.

ne djeluješ ti meni kao neka mala miškica jedino u slučaju da imaš povećane oči/svjesnost.

ocean_size kaže:

...A sad kaj se tiče samorazgovora kao monologa, to pak izuzetno rijetko radim.

znači da u nekoj mjeri prihvačaš da nešto takvo kao samorazgovor postoji i da si svjestan nekih ili ih svjesno vodiš?

ESkat kaže:

Ja u stvari ne mogu shvatiti kako bi to izgledalo bas razgovarati sam sa sobom, bez barem zamisljenog sugovornika.

a što je na primjer kad ti se dogodi da nešto zaboraviš, pa u sebi možda kažeš a i ne primjetiš: "Joj kako sam smotana...kako sam to mogla zaboraviti!?"
Jel moguće da ti nikad u sebi ili sama sebi ne kažeš ništa?

Detektor kaže:

To je razmišljanje na glas.

A kako je netko primjetio, pisanje po na primjer ovom forumu je dobrim dijelom samorazgovor na tipkanje u piksele. Pisanje dnevnika je prenošenje svojih dobrim dijelom samorazgovora na papir. A The Majstor čak i snima svoje samorazgovore pa preslušava.

@Majstore jesu li ti samorazgovori/stvari jasnije kad se preslušaš? S obzirom da si veliki introspektivac.

kikakm kaže:

Kako tko. Nekima mozak ne
funkcionira prema principu nesvjesnog samorazgovora.

Želiš li reći da tebi tako ne funkcionira? Ili misliš - Ne, u smislu većine vremena?

Verdadera kaže:

Hmmmm kod mene ide ovako- Kad sam zaista sretna, zadovoljna sa sobom onda za nekim stvarima nemam potrebe. Neke druge stvari su tu stalno. Recimo moj poljubac od broja 3. Moj dragi je naučio da ako me ide zeznuti i dati mi još jedan...

Meni se čini da se tvoj dragi baš i ne buni zbog takvog, u biti simpatičnog OKP.

[ESKat]

Ok, je li to nesto ovakvo?

[The Maystor]

Samorazgovori jesu jasniji kad se presłuśam {i paralelno ćitàm} jer dobim jasniju sliku o vlastitim dojmovima i źeljama.

[Happyning]

ESKat kaže:

Ok, je li to nesto ovakvo?

pa moglo bi se i na toliko iskarikiran način reći da je to nešto poput toga.

Ako ćemo po analogiji, onda nije neka duboka tajna ili otkriće da mi u sebi vodimo "My Precious" razgovore kojih se ne želimo odreći zbog vlastitog pretjeranog ponosa; nekog možda iluzornog osjećaja samopravednosti i nepogrešivosti, učenosti; neispitane nerazumne tvrdoglavosti zbog koje ne možemo i ne želimo oprostiti ili bolne stvari ostaviti iza sebe kamo i spada, u prošlost....

To je sve nešto od čega se teško odustaje ili priznaje samima sebi da ne bi kojim slučajem ("začarani krug") posredno olakšali npr. bolji i zdraviji odnos prema samima sebi, prema drugima a pogotovo bliskim i nama dragim osobama.

Dobar razlog za nevoljnost razriješavanja i otpuštanja takvih "My Precious" razgovora sa samima sobom je nepoznavanje sebe, zapravo neiskrenost prema sebi što je opet sasvim razumljivo.
Razumljivo je zato jer nekolicina tako strukturiranih SR su vezani za našu sliku o sebi, u smislu - to jesam i ako uvidim da ta slika o sebi u biti nije realna tko sam onda ja bez toga? (:"Pa onda je bolje da to se u to ne zagledam! ")

Čak i ako nam takvi SR više ne služe ničemu ili nam zapravo ne donose nikakvu blagodat osim teškoća, nepotrebnih smutnji i smetnji.

Kad bi se iskreno pogledalo da li su takvi samorazgovori zaista istiniti te ih se "odrekli", raz-riješili ili samo uvidjeli što u biti jesu možda bi stvari postale puno bolje u nama i u blizini oko nas.

Da, tako nešto

Hoćeš li i ti meni odgovoriti na moje pitanje tebi?

The Maystor kaže:

Samorazgovori jesu jasniji kad se presłuśam {i paralelno
ćitàm} jer dobim jasniju sliku o vlastitim dojmovima i źeljama.

jesu li te slike o vlastitim dojmovima i željama jasnije u smislu da možda ponekad vidiš da su dobrim dijelom ispravne ili iskrivljene?

Da li imaš dovoljno iskreni samokritički kapacitet da si možeš priznati da neke stvari kojim slučajem možda sebi pogrešno govoriš?

Da li ponekad u sebi vidiš nešto što zapravo nisi ali bi takav zbog raznih razloga volio biti?

Da li ponekad primjećuješ da se velikim naporima trudiš postati nešto što nisi?

Imam neki osjećaj da si ti neke vrste "duhovnjaka" ili možda samo malo briješ na to?
Imaš bogat unutarnji "svijet".

[ESKat]

Happyning kaže:

Hoćeš li i ti meni odgovoriti na moje pitanje tebi?

Sorry nisam vidila pitanje. Mislis na ovo?

a što je na primjer kad ti se dogodi da nešto zaboraviš, pa u sebi možda kažeš a i ne primjetiš: "Joj kako sam smotana...kako sam to mogla zaboraviti!?"
Jel moguće da ti nikad u sebi ili sama sebi ne kažeš ništa?

Ne, nikad sebi ne kazem nista. Naljutim se na sebe ali onako bez rijeci samo budem bijesna zato sto sam nesto zaboravila ili propustila.

[ocean_size]

znači da u nekoj mjeri prihvačaš da nešto takvo kao samorazgovor postoji i da si svjestan nekih ili ih svjesno vodiš?

Sorry, zbog nedostatka vremena te ne stignem pratit i još uvijek nisam siguran što pod pojmom samorazgovora točno smatraš, a osobno mi je tema trenutno dosta zanimljiva.

Dakle, vodim dijaloge, s osobama iz svog okruženja. One koje ću vodit i u stvarnosti i one koji se naravno neće odigrat u stvarnosti. Smatram te dijaloge suvišnima, iscrpljujućima, tu i tamo se pokaže da izvučem neku korist od njih, zaključim nešto što me ''dovede na pravi trag nečeg...'', onda postanem kao svjestan toga, inače ih nisam baš svjestan, tj. kad postanem, onda se dijalog prekine, ajmo reć...
Ako pak pričamo o monolozima, ima i njih, ali su puno rjeđi, oni su donekle svjesni (svijest je isto tema za sebe i tu bih bio dosta oprezan kad bih govorio o tom pojmu).
Dakle, da, prihvaćam i da, recimo da ih svjesno vodim (to su obično oni ili motivirajućeg tipa ili razmišljajućeg tipa kad pokušavam doć do nečeg...)
Jebemu, još ću samog sebe zbunit na kraju