Pozdrav svima.
Možda će ovo biti jedna pomalo neuobičajena tema, no budući da živim tj. upravo radim na tome da si život organiziram na jedan donekle neobičan način, to mi je baš od velikog interesa. No da krenem redom.
Mlađi sam od 30 godina i imam tu sreću da veći dio posla mogu obavljati od bilo kuda gdje imam mobilni signal (živjele moderne tehnologije!). Od toga i sasvim lijepo zarađujem.
Oduvijek imam snažan afinitet za spiritualno i umjetnost - slikarstvo i književnost osobito, a iznad svega se radujem ljepoti prirode. Od tipično "muških" zabava mogu reći da obožavam offroad vožnju. Stoga sam odlučio, i taj je projekt ove godine pri kraju, da si sagradim samodostatnu vikendicu, a koja će mi danas sutra postati i primarna adresa. Barem se tako nadam.
I to ne bi bilo ništa osobito da se ta kućica ne nalazi iznad 1000 metara nadmorske visine, na osami navrh brda, par kilometara makadamskog puta do prvog seoceta, 30-ak minuta vožnje do prvog "ozbiljnijeg" dućana/apoteke, te oko 1,5-2 sata vožnje do Zagreba. I to je ljeti. Zimi se taj zadnji dio puta uopće ne čisti, za to ću se morati snalaziti sam ili dogovoriti nešto sa "susjedima", a za jačih mećava može doći i do višednevne odsječenosti od svijeta.
Sve sam ja to uplanirao i zamislio, takav način života definitivno iziskuje sasvim drugačiju organizaciju. No za mene je tamo raj, ne samo po pitanju estetskog doživljaja i smirujućeg efekta prirode na čovjeka, nego i zbog zdravlja - u Zagrebu naime veći dio godine kuburim s alergijama. I boravak tamo vrijedi svakog muskulfibera od lopatanja snijega i nošenja drva.
Međutim, jedno je doći na dan-dva, a drugo je tamo "živjeti". U prvom slučaju nije mi nikakav problem otići sam - dapače, odmoriti se malo od svega i svih, ili otići sa nekim, bilo kime. No u drugom slučaju ne bih imao izbora nego većinu godine biti sam - a to nije ni mudro ni ugodno ni "zdravo". I naravno da gotovo svaki čovjek ima potrebu sa nekim dijeliti život, tako svaka radost postaje veća.
Kvaka je u tome da su stvari iz mog kuta gledanja prilično jednostavne i meni takav koncept života po svim parametrima naprosto idealno odgovara, no iz kuta gledanja potencijalne djevojke/supruge to ne mora biti baš tako. Što bi to značilo za nju? Onako, s vrha uma:
1. morala bi (najvjerojatnije) odustati od karijere ili je pitaj-boga-kako prilagoditi - bez obzira što bih bio u stanju priskrbiti nam pristojan život, ne sumnjam da bi mnogima to bio "deal-breaker". Pogotovo što ja tražim neku visokointeligentnu (što ne nužno, ali u pravilu znači i visokoobrazovanu) osobu - a sad, teško da će neka reći: "eh super, sad kad sam završila medicinu/psihologiju/strojarstvo mogu napokon u miru odseliti u vukojebinu!"
2. bila bi relativno daleko od obitelji i prijatelja, subotnjih kavica, shoppinga, koncerata, evenata i ostalih blagodati gradskog života tj. općenito života u civilizaciji
3. morala bi se prilagoditi dosta surovoj klimi i ponekad čak opasnim uvjetima - ekstreman vjetar, snijeg, hladnoća, snažna grmljavinska nevremena. Ima i jako puno medvjeda, noću zavijaju vukovi. Budući da nadaleko nema rasvjete, a pogotovo ako je oblačno ili je mladi mjesec onda je mrkli, totalni mrak da ga se može nožem rezati. Treba se i na to naviknuti.
4. ništa ne bi bilo "pri ruci", pogotovo po zimi: nema peciva? ok, imamo brašno, vodu... Pećnica ne radi? ok, drva su u spremištu... zafalio je always ultra? evo samo dan-dva dok prestane mećava i prođe susjed sa klinastom ralicom... Također, ako dođe do ozlijede ili ugriza zmije, stršljena, do doktora je poprilično daleko - i to je jedan rizik sa kojim treba živjeti. Nekome nije problem, ali nekome tko je naučen na civilizacijski komfor i "sigurnost" sve to bi vjerojatno postalo nepodnošljivo.
5. morala bi trpjeti moje ponekad "malo otkačene" dosjetke tipa: ajmo se ustat u 4 ujutro, popeti na vrh obližnje planine i gledati izlazak sunca. Ili: ajmo skakati s balkona u nanose snijega! Jbg, takav sam kakav sam, još imam dosta djeteta u sebi - tko ne može sa tim živjeti bolje da nema veze sa mnom.
6. ukoliko ostane sa mnom, morala bi odustati od ideje o dječici jer meni to nije opcija - barem ne u slijedećih 10-15 godina. Vjerojatno bih bio dobar tata, kažu mi to svi koji me poznaju, ali ne vidim se u ulozi roditelja još dugo, dugo vremena. Imam puno mlađu sestru kojoj sam skoro kao tata, pa znam iz prve ruke koliko je to divno, ali i koliko je naporno, ograničavajuće i koliko brige i odgovoronosti traži. Još nisam za to. Isto tako, nastavno na prethodnu točku - pa tko je vidio da "djeca" imaju djecu?
7. ...
Vjerujem da bi nekog muškog još i našao kome sve to ne bi bilo preveć strano - hmm, zapravo i poznajem jednog sličnog "ekstremistu" još iz gimnazije... samo šteta što nisam LGBT, a nije ni on. A da i jesmo, on ima posao koji mu ne omogućava dislokaciju.
Najvažnije je da ja nikako ne želim da se netko prilagođava meni, da se odriče svojih interesa i zadovoljstava - nego bih volio sresti osobu koja istinski dijeli samnom takve afinitete i pogled na svijet, i koja bi istinski uživala u takvom životu. Malo patetično rečeno: srodnu dušu, takoreći žensku verziju sebe... Haha. Na kraju, koji je smisao uopće ovog upisa više mi i nije sasvim jasno - oglas nije (skeptičan sam po pitanju online upoznavanja, a niti "očajan" još nisam), žalopojka isto valjda nije...
Možda bih samo htio čuti razmišljanja - tražim li iglu u plastu sijena ili igle uopće nema? Na planinarenju i na offroad skupovima do sada nisam sreo ni jednu sa kojom bih kliknuo... Ustvari je tamo prilično malo žena - kakvo čudo, jelda? Gdje i kako tražiti ne znam - jer jasno je da ja ne tražim bilo kakvu vezu - u suprotnom ne bi bio problem: klubovi, birtije, koncerti, eventi, poznanstva preko prijatelja... Na kraju krajeva, fizički sam prilično prihvatljiv - visok, snažne građe, pravilnih crta lica, doduše sam nabacio previše kila u zadnje vrijeme ali to se da riješiti...
A ako mi konačno dopizdi dugogodišnja nejebica, a da se ne zamaram usputnim izlascima koji ionako neće završiti "pravom" vezom kakvu tražim, uvijek se može platiti profesionalna usluga. Nije da imam neki ultra-libido da se svaki dan ili više puta na dan moram ševiti... baš suprotno... meni je dosta i jednom-dvaput mjesečno, pa i rjeđe - nešto nalik na pon farr kod Vulkanaca, samo u puno blažoj formi... Ma, većinu vremena sam praktično aseksualan.
Ključna stvar je da ja zapravo tražim "životnu suputnicu" u kojoj ću ujedno naći i najboljeg prijatelja. Eto, opet malo patetike, ali baš je tako, nemam bolji izraz... Drugačije za mene nema smisla. A to je čak i ljudima koji nemaju nekih "specijalnih prohtjeva" vrlo teško. Tako da mislim da je u mom slučaju praktično nemoguće. Jednostavno, ako će se desiti, desit će se... onako "sudbinski" i sasvim slučajnim spletom okolnosti. Ili ću zauvijek biti vuk samotnjak.
Zapravo sam vrlo znatiželjan - kako drugi gledaju na sve ovo, naročito ženski dio foruma. Da li možda ipak nije tako malo igala u plastu sijena kao što mi se trenutno čini...?
Možda vas ima mnogo kojima se lice razvlači u nehotičan osmijeh od same pomisli da završite zarobljene u brvnari usred mećave, pored kamina, ispijajući aromatično kuhano vino u naručju kršnog, ali nježnog momka... Stop, stop, stop! Kraj priče. Ovo je već počelo vući na kakav šund ljubavni roman ili početni kadar trash hororca. Zaboravite da ste to ikad pročitale.
Ugodno poslijepodne želim!
Linearni mod
