Eto me opet, da ne odgovaram svima posebno na poruke, pa cu ovdje...
Sve je u medjuvremenu eskaliralo, mala me udarila u naletu bijesa, pa su me ostavili samu s djecom i njihovim ADHD braticem tijekom skolskih praznika (ovdje u UK su praznici jako random, pola vremena nemaju veze sa dobom godine, a traju kako se skoli sprdne, od tjedan dana do 3 tjedna), tata po svom dobrom starom obicaju uziva u ljubavi, evo obnavlja se spavaca soba, ma milina.
U medjuvremenu sam zavrsila kod lijecnika zbog totalne premorenosti i izmucenosti, malo smo prokopali po uzrocima i razlozima, napravili par pretraga i tu se sve promijenilo za mene, naime, trudna sam 10 tjedana
I tu kao da mi je pala roleta. Shvatila sam da me ni najmanje vise nije briga za tudju djecu, tudje probleme, ma nema tog boga ni vraga koji bi me natjerao da me i bude briga vise. Ja sam tip osobe koji uvijek sebe krivi i smatra da je bilo kakva maltretaza mene sigurno zato jer ja nesto radim krivo, nedovoljno, lose... Ove vijesti su mi bile velika samarcina i budjenje.
Decko i ja smo presretni, ja imam u pripremi drugi posao koji je sjedilacki, sto ce mi super pasati, a s ovom obitelji se finalno oprastam na kraju ovog mjeseca. Predamnom su ogromni izazovi, zivot u stranoj zemlji bez safety neta dadiljanja i zivota u tudjoj kuci, lovljenje prava, dokumenata i ostalih birokratskih sranja, prilagodba na zajednicki zivot, trudnoca sa bolesnom stitnjacom, i zaista nemam vise ni minute vremena ni zivaca za tudje probleme.
Bit ce mi izuzetno drago da ostanem u kontaktu s djecom, jer ostajem u ovom gradu, ali mimo toga - ajte vi meni ostajte zdravo
Razgranati mod