Otvorenost prema iskustvu

[yakuzza]

dden kaže:

ovo sto si ti napisao meni izgleda kao abc, bca, cba..

tako da bas i nema poante

Samting misli i na to da, ma šta život na čoveka "baca", kvalitet života zavisiće od toga kako će ili šta će čovek s tim "nabacanim" uraditi.

Indijci npr slave neke svoje velikane, posebno Ramu (kao i hrišćani Isusa u principu), ne zato što je su te osobe imale raskošan ili divan život, već zato što su svoje često vanserijski otežane uslove života podnosili sa vedrošću, uspravljene kičme, sa vanljudskom stabilnošću i razumevanjem, kao i to da su činili ono što je bilo potrebno u datom trenutku a ne ono što im se prohtelo, ako je morao u rat da porazi vojsku, to je učinio zato što je to neophodno inače njega ne bi bilo, a bez mržnje prema neprijatelju itd, Hristos je podmetnuo svoju glavu zarad toga da održi ono što je stvorio od svog kruga pristalica, da bi njegova misija mogla da se nastavi - umesto da ih sve pokolju zajedno sa Hristom.

Pretpostavljam da mu je poenta bila i da nije toliko bitan sadržaj života koliko je kontekst koji sam čovek sebi stvara od uslova u kojima živi, bio on princ, kralj, car ili prosjak.

[kor-im]

radi se o nekim unutranjim skilovima koji se nekako uče

stalno prolazimo neko iskustvo, nema momenta kada nismo u iskustvu nekom nekakvom, kako nemožemo a nebi ni smjeli čitav dan sjedit i bulit u male distrakcije ili samo ležat između hranjenja i vršenja nužde, več ako nismo bolesni, a i to je iskustvo, moramo kroz dan i kroz noč prolaziti situacije i interakcije

ono što se zapravo traži je nekakav 'front attention' biti tu a sad, svjestan, i angažiran u momentalnom problemu, sa nekom stalnom referencom na set generalnih ciljeva i nužnosti, naprosto nastojati biti svjestan kroz proces

samo sve to radi nekekav organ, i sad on ima nema kapaciteta, taj dan ili drugi, ima nema usvojene obrasce, ima nema vlastite tendencije urođene i razvijene, i čovjeka shodno tome sprečava najčešče baš manjak kapaciteta, jer svaki organ je određen svojom slabošču i ograničenošču, ali također osnovnim defaultovima iznutra, a to bi bili neki stalni implicitni stavovi, negativnost, resentment i frustracija, a to su realne stvari, zadane funkcije na razini tkiva, teško ih je samo tako prevazič, usljed njih čovjek stvara loše mentalne navike, što iz nekog dišpeta što iz neznanja, nauči se svemu pristupati krivim postupkom, biti ljut što mora umjesto da bude sretan što može, što je opet razumljivo ali sobzirom da uskoro neče moči više ništa jer če biti mrtav nije baš dugoročno smisleno, ili se jednostavno gubi u sebi i ponašanje na van preuzimaju uhodani autopiloti i hvatati se i podsječati je isto vještina

ustvari je svaki dan otkrivenje, svaki svjesni momenat, koliko je svjestan, sve oko nas je zjapeči bezdan iz kojeg provaljuju beskrajne bujuce sirove informacije u bezbroju konfiguracija formi i funkcija, večinu vremena naša percepcija muči muku isfiltrirat valjda 90% svega da bi od preostalih 10% skopčali možda 5% a i to je puno

tu se baš radi o obliku predaje, na neki način je nužno pokloniti i pokoriti se apsurdu, shavtiti da je stvarnost veča od tebe i da bi možda mogao nešto i naučiti ako obratiš pozornost, stvoriti u sebi i neku poniznost prema banalnosti u sebi i oko sebe, prihvatiti da postojiš i da stvari jesu, inače je nemoguče odagnati čisti bjes i mržnju prema postojanju kao takvom, pogotovo baš u tom obliku u kojem se manifestira kao problem tu i sada, i zato ga sustav odbija, negira, izbjegava ili pokušava uništiti, na sto načina iznutra na van, i naravno jedna od rutinskih manevara je bježanje u neku polusvjest i automatizam, barem kao lakša alternativa fizičkoj agresiji ili sličnim iracionalnim ispadima, jedna od stavki je objasniti sebi da se nema pravo na takav resentment, da se ništa neče postiči ako se stvar razbije ili ako se kako več izbjegne, nego se tako gubi vrjeme, gubi dobit, gubi sebe, propušta prilika da se nešto procesira, razvije, nešto razradi, prevaziđe

biti svjestan u procesu, baš to, postaviti sebe tamo gdje se prihvača i obrača pažnja na miru i s dobrom voljom, tamo gdje se čini bez grča, pretsati režati, prestati stiskati šaku da bi mogao primiti šta je pred tobom, prestati vrtiti filmove i biti djelom tu a djelom tamo, sve to ide postepeno, sve je to proces

[Fantasist]

Normalnost zna biti teškoća, vodi u ispraznost i tjeskobe.

[Om Tat Sat]

Istiphul Amue kaže:

Bez konkretnih primjera, što točno radiš i što ti se dešava, teško je bilo što komentirati. Kažeš da ti je teorija poznata, kao da to nešto znači, jer neće ti teorija pomoći da ostaneš uravnotežena u situaciji koja te izbacuje iz ravnoteže nego će ti pomoći prakse. Sadhana nije nešto što se radi zasebno u dijelu dana, a onda ostatak dana živimo nošeni inercijom sila prirode. Da to neće pomoći i ne pomaže znaju svi koji su ozbiljno radili neku sadhanu. Naravno, netko neozbiljan će odmah reći - meni pomaže i pritom će se uspoređivati s određenim lošijim stanjima prije sadhane, a neće se uspoređivati s ljudima kojima sadhana nije ni potrebna te koji su bez bilo kakvih takvih vježbi daleko više uravnoteženi i stabilni od nekog tko na dnevnoj bazi nadobudno "radi na sebi".

Kažem zato, teorija bez prakse je uzaludna stvar, no više me počelo fascinirati kako smo različito uvjetovani i kako negdje uspijemo primijeniti naučeno, a negdje se spotičemo. Znam da je to dio procesa, učenja, učiš hodati pa padaš u početku, samo s godinama i životnim situacijama i ta penjanja postaju teža, naravno, pa onda može frustrirati uzastopno spoticanje i padovi, usprkos broju dizanja. Možda je to stvar nestrpljivosti?

Mene zanima jedna druga stvar kada se dotičemo konkretno ove problematike - kada ustati, a kada odustati? Ako se nešto kosi s tvojom nutrinom, treba li uporno to pokušati "odraditi" ili reći "ciao, ragazzi" i okrenuti se i ići dalje? Gdje je granica između uzaludne borbe koju treba napustiti i bijega, tj. postoji li data situacija koja je uopće uzaludna, ako smo se već u njoj našli?

Istiphul Amue kaže:

U Giti samoj piše da je namijenjena posvećenicima, a ne ostalima. Nama to može zvučati grubo i ružno, ali ostaje činjenica da to što netko razumije rečenicu iz Gite na razini shvaćanja značenja pojmova ne znači da zbilja razumije na što se ti pojmovi odnose i u kojem kontekstu ih treba gledati. Navodno Brahma na jednom mjestu kaže da je najbolje raditi to što već radimo ionako i ne pokušavati se osloboditi postojećih okolnosti, u želji da ih zamijenimo boljima. Zašto to kaže, kad je u prirodi čovjeka da želi ono što smatra da je bolje, ljepše, privlačnije i ugodnije? Pravo pitanje nije kako se prilagoditi nečemu što u nekoj mudroj knjizi piše nego kako otkriti zašto to piše u prvom redu? Druga stvar, Gita je izgovorena u određenom vremenu, a to vrijeme nije danas. To ne znači da Gita ne vrijedi nego da ne treba zakonitosti jednog vremena silom pokušavati prenijeti u drugo vrijeme. Isto se odnosi na različita podneblja, okolnosti i svašta drugo. Da je tome tako, potvrđuje i Vyasa (kome je važno), kad priča Pandavama o moralu u različitim kalpama. Nešto što vrijedi negdje i za nekog, ne vrijedi negdje drugdje i za nekog drugog. Zato teorija i bubanje informacija na pamet za vlastiti rast ne znače baš ništa. Nula koristi.

Gdje u Giti piše da je namijenjena samo posvećenicima? Meni je Gita izvor inspiracije i pomoć u introspekciji, ne nešto što treba učiti napamet ili teoretski pristupati. Teorije me uopće ne zanimaju, od njih nema koristi, u to sam se davno uvjerila, no poklopilo se baš da sam išla na nekoliko predavanja koja su se bavila poglavljima koja su odgovarala mojoj konkretnoj situaciji - ustati ili odustati. Nisam za odustajanje bez borbe, ali ne znam koliko borba vrijedi. Najgore mi je kad smisao napusti mjesto akcije. To se sada odnosi na ovaj prethodni pasus koji sam napisala.

Istiphul Amue kaže:

A koja je tvoja sadhana? Spomenula si Gitu pa ti evo primjer iz Mahabharate. Krishna je navodno prije početka bitke posvađanih rodova Kurua dovezao kočiju između dvije ogromne vojske i usred nabrijane atmosfere pred sam početak krvoprolića mrtav-hladan uzeo desetak ili više minuta, da u najvećem spokoju prenese Arjuni znanje o jastvu. Tu sad nema veze što indijske knjige za Krishnu kažu da je Bog pa ćemo se opravdavati da on može, a mi ne možemo, jer je tim svojim potezom upravo nama dao odličan primjer toga što je pravi mir i čemu treba težiti. Mir nije izolacija i bijeg nego stanje svijesti. Mir je lopoč usred baruštine i kapljica koja se prestaje bojati podivljalih valova, jer shvaća da je ona sama ocean. I to nisu riječi i fraze nego nešto što se može i treba provjeriti.

Slažem se da je mir stanje svijesti, zar ne stremimo svi upravo tome? Moje nastojanje i je postići to stanje svijesti, biti svjesna kap oceana koja se raduje i valovima i bonaci. Sadhana je sve, naravno, no u ovom kontekstu u kojem sam napisala željela sam reći da imam i konkretnu meditativnu praksu za koju baš izdvojim određeno vrijeme. To smatram pomoći, mislim da je sadhana svjesno življenje života svakog trena.

Istiphul Amue kaže:

Stres je upravo odlična odskočna daska za duhovnost. Tko se nauči nositi sa stresom i usred stresa uspije pronaći stabilna stanja neuznemirenosti, taj je u boljoj poziciji od bilo kojeg monaha ili yogina, koji se izolirao i pobjegao od života. Ne kažem da su svi koji su se maknuli od svjetovnog automatski neautentični nego da skoro svi jesu, a bolje nam je gledati što većina radi krivo pa sami to ne ponavljati nego što par specijalaca radi dobro, jer njihovu razinu ionako nismo u stanju dostići pa je sve što možemo imitirati. Što Gita kaže o oponašanju, poznato je, pa se toga u duhovnosti treba kloniti kao kuge.

Istiphul Amue kaže:

To je sve očekivano. Pričaš ti, priča on i sve što imate je priča. Prava stvar počinje kad se krene hodati kroz blato života pa se onda može nešto o tom hodanju posvjedočiti iz prve ruke, a ne prepričavati što neki tamo rijetki pojedinci u Indiji i na Tibetu mogu, držeći se pritom jako važno, jer mi pokazujemo prstom prema njima. To je sve mentalno smeće, koje kao naviku treba izbrisati iz svijesti. Postojimo samo mi i što mi možemo. Sada. Ne sutra i ne jednog dana.

Ovdje i sada, bingo. Imam jedan konkretan primjer vezan za te nelagode s kojima sam se morala susretati. Primjerice, u određenoj situaciji koja uključuje ljude s kojima radim i koja je izrazito negativno usmjerena na mene (realno je negativna, no dajem prostor da je moj doživljaj jačeg intenziteta nego sama situacija) ja se uspješno postavim u situaciji vremena i prostora - odreagiram u velikoj samokontroli, pogasim sve vatre koje su eventualno nastale i možemo reći, globalno ishendlam dobro situaciju. Moja reakcija na intenzitet situacije krene naknadno. Kada se maknem iz epicentra situacije, kada se opustim, kada dođem doma, na mjesto gdje bih se trebala regenerirati i zaboraviti sve od tog dana, kreće mentalni vergl s analizama. Taj dio želim riješiti i ne se vezati, jer je on pokazatelj vezanosti, premda imam sposobnost samokontrole u datoj situaciji.

Super post, napiši mi što misliš o ovim pitanjima. Već mi nadolaze odgovori, no rado čujem savjete objektivnih promatrača jer nekad je čovjek previše involviran u svoj metež da bi vidio rješenje koje mu stoji pred nosom.

[infra red]

Om Tat Sat kaže:

Ovdje i sada, bingo. Imam jedan konkretan primjer vezan za te nelagode s kojima sam se morala susretati. Primjerice, u određenoj situaciji koja uključuje ljude s kojima radim i koja je izrazito negativno usmjerena na mene (realno je negativna, no dajem prostor da je moj doživljaj jačeg intenziteta nego sama situacija) ja se uspješno postavim u situaciji vremena i prostora - odreagiram u velikoj samokontroli, pogasim sve vatre koje su eventualno nastale i možemo reći, globalno ishendlam dobro situaciju. Moja reakcija na intenzitet situacije krene naknadno. Kada se maknem iz epicentra situacije, kada se opustim, kada dođem doma, na mjesto gdje bih se trebala regenerirati i zaboraviti sve od tog dana, kreće mentalni vergl s analizama. Taj dio želim riješiti i ne se vezati, jer je on pokazatelj vezanosti, premda imam sposobnost samokontrole u datoj situaciji.

Super post, napiši mi što misliš o ovim pitanjima. Već mi nadolaze odgovori, no rado čujem savjete objektivnih promatrača jer nekad je čovjek previše involviran u svoj metež da bi vidio rješenje koje mu stoji pred nosom.

Ako mogu ja prokomentirati. Mislim da je ovdje poanta u tome da si ti u stanju sprovesti teoriju u djelo, na kratke staze, ali na razini emocija to ne funkcionira. Dakle dogadjaje koje odhendlas po ocekivanjima tvoje duhovne prakse, naknadno moras emocionalno procesuirati.

Mislim da bi bilo dobro pozabaviti se uzrokom takvih reakcija, radije nego forsirati "nevezanost". Nevezanost ce nastupiti kad shvatis svoje emocije i emocionalne reakcije.

[Istiphul Amue]

Om Tat Sat kaže:

Super post, napiši mi što misliš o ovim pitanjima. Već mi nadolaze odgovori, no rado čujem savjete objektivnih promatrača jer nekad je čovjek previše involviran u svoj metež da bi vidio rješenje koje mu stoji pred nosom.

Haha, nisam nikakav objektivni promatrač nego subjektivan, isto kao i ti, s tom razlikom da moja subjektivnost tebi dolazi izvana, umjesto iznutra
Na rješenje koje je pred nosom vrlo rijetko može ukazati netko drugi. Može na neke sitnice, no ne i na ono veliko rješenje, za kojim u 'duhovnosti' tragamo. Ne mogu to ni knjige niti bilo tko osim nas samih. Može dati poticaj i privremenu inspiraciju, naravno, samo bez naših napora sve skupa neće biti ništa drugo do lažna utjeha.

Pitaš treba li odustati, ako se nešto kosi s našom nutrinom, ili nastaviti uporno pokušavati i moje pitanje na to je - kako si se uopće našla u uzaludnoj situaciji, ako imaš mogućnost izbora? Shvaćaš da si možda previše involvirana u svoj metež, no možeš li se na tren zaustaviti i razumjeti zašto te to pitam? Ako ne, kako očekuješ postati svjesna nečega što ti je pred nosom iako nevidljivo?

Podsvjesno uzimamo mogućnost izbora kao datost, s kojom dalje baratamo kao s nepobitnom činjenicom, dok smo u stvarnosti ograničeni da teško možemo biti više. Osjećaj slobode nam je tako nisko da ćemo se pobuniti tak kad nas život i doslovno stavi u ograđeni prostor, iz kojeg ni u fizičkom smislu nismo u stanju izaći. Tek tada možda posumnjamo u to da možemo birati, mada i dalje će većina radije odabrati nezadovoljstvo i nadu maštanja umjesto sagledavanja realnosti kakva doista je.

Naš izbor je ništa bolji od izbora životinje u toru, uzgajane za klanje. Iako nam se čini da možemo toliko toga, u usporedbi s nečim veličanstvenim u svojoj ljepoti, sve što radimo je da se pomaknemo malo tu, malo tamo, sjednemo, legnemo i gledamo oko sebe, a toga nismo svjesni upravo zbog mehanizma mišljenja odnosno ega. Živimo unutrašnje filmove, sastavljene od sjećanja, projekcija i nade kao ljepila. Da se to unutrašnje makne, manifestacija nas u fizičkom je praktično nikakva. Puste priče o promjeni, a promjene nigdje.

Cijela Gita o sebi govori da je namijenjena upravo posvećenicima, a ako baš želiš decidirano, pogledaj poglavlje 18, stih 67, gdje kaže da se to povjerljivo znanje ne bi trebalo prenositi onima koji nisu isposnici, bez devocije i želje da čuju (poruku)... Tebi Gita može biti izvor inspiracije i pomoć, ali i mobitel možeš staviti pod nogu stolice koja se klima. Isto rješava stvar, samo time nije ispunjena svrha mobitela. Bez uvrede

Ako nisi za odustajenje bez borbe, a svejedno se pitaš koliko borba vrijedi i ima smisla, onda to znači da se još jako puno trebaš boriti, dok ti se odgovor ne iskristalizira pred očima. Nema drugog načina. Smisao i prava rješenja nisu vrsta mudrosti koju je dovoljno samo pročitati i(li) čuti. To se mora spoznati i to tako da je spoznaja isto što i akcija pa odmah djelujemo prema znanju koje smo osvijestili, a ne da o tome samo mislimo i nadamo se kako jednog dana. Taj jedan dan je uvijek sada!

Nažalost, to da je sve sada ne razumijemo - ne praktično - pa stremimo miru koji se treba postići. Kojeg *mi* trebamo postići, a istina je da smo upravo mi izvor nemira. Kažeš da želiš biti svjesna kap, koja se veseli valovima i bonaci, i to zvuči jednako romantično kao i gitara uz more u predvečerje i lijepu svjetlost mjesečine, a naš život je 99% grubo udaranje valova o stijene. Te kapljice prigodno ne želimo biti nego one gdje je voda tirkizna, a plaže pješčane, s palmama što se velikodušno nadvijaju nad goste namjernike, željene drage hladovine

Da sve nisam napisao bez veze i nevezano na tvoja pisanja pokazuje zadnji paragraf, u kojem priznaješ da izvana uspiješ zadržati samokontrolu iako unutra kipiš (gasiš vatre) pa onda sve to kipljenje proključa kad dođeš doma i više nemaš potrebu ni pred kime glumiti i ostavljati dobar dojam. Taj dio ćeš možda početi rješavati kad se uspiješ malo zaustaviti u postizanju te se na trenutak izdvojiš iz sebe. Prava nevezanost nije opiranje vezanosti nego je to stanje svijesti u kojem nas se cijela problematika ne tiče. Kako da nas se ne tiče? Tako da uvidimo da to za što se svim silama borimo nismo mi nego privid odnosno održanje tog privida. Borimo se protiv sebe, za sebe. Nas nema i istovremeno tu smo prije sebe, koje je lažno, i kojem u svom neznanju dajemo život.

Kad se jednom nađemo u paradoksu, skroz zbunjeni, i kad više nikakve knjige i mudrosti iz treće ruke ne pomažu - tada počinje pravi rad i prava transformacija. Prije te točke ionako skoro svi odustanu pa nema straha

[šugavo pseto]

odustati od onoga koji odustaje ili neodustaje, jer i onaj koji odustaje i onaj koji nastavlja samo su fantazija uma, stvaran je onaj koji je ponad odustajanja i neodustajanja, i oboje, i nijedno

[implosive]

Ima anegdota koja kaže: "Dobro je biti otvoren prema iskustvu samo pazi da se ne raspadneš".

[duhovnjakinja]

Upravo sam dobila impuls za otvaranjem teme koju nisam mogla sročiti u riječi.

I onda sam pronašla ovu.

Iskreno ću reći da se bojim i ujedno želim živjeti iskustvo, svjesno iskustvo. Štoviše, namjeravam.

[Templarski red]

pronađena kaže:

Sve što uopće naučimo u životu dolazi kroz uvide.
Kad nešto zaista shvatiš, to je uvid, bez obzira na kojem polju iskustva se to dogodilo.

Iskoristio sam ovaj upis da podignem jednu malo stariju temu koja upravo razrađuje ovu problematiku.

Svako proživljeno iskustvo nosi dio spoznaje. Te spoznaje kroz akumulirana iskustva otvaraju vrata u uvid. A uvid je mnogo više od pukog zbira spoznaja. Uvid u sebi sadrži iskustvenu spoznaju, ali i jedan dio samospoznaje o nama samima. Kroz uvide gradimo sebe izvana prema unutra preko iskustva, ali i iznutra prema vani, kroz samospoznaju. (kopirano s prve strane samo da se vidi o čemu se sve razgovaralo)

[Della17]

ISKUSTVO:
Kao i svaki dan do sada, pogotovo od kad nas je blagoslovilo ovo vedro vrijeme (plavetnilo bez oblačka, pogotovo u jutarnjim satima), ja otrčala/odradila/odrađujem svoju dnevnu šihtu od 20ak kilometarčića.
U miru Božjem, ranom zorom (kad svi još spavaju), jezdim ko munja...uz našu lijepu Savu. Duboko dišući gutam kilometre.
Uživljena u onaj dio; "plamene zore, bude me iz sna...".
Mmmm....

Kad ono, iznenadna SPOZNAJA:
Jbte...na nebu (od horizonta do horizonta) ni jednog jedinog aviona. Svi oni tragovi/kem-kon trailovi nestali - ko rukom odnešeni. Danima...! NITI JEDNOG, JEDINOG!
Isto tako, nigdje kukaca!?
Ima doduše mušica (roje se - tu i tamo - uz rijeku), kad se sunce popne malo više...al, nigdje pčela, bumabra, i sličnih baja!? Sve već lista/cvjeta...a zunzanja nigdje!? NITI JEDNE, JEDINE PČELE/CVJETNOG OPRAŠIVAČA...ni u tragovima!?
Uz Savu/sve one livade, već debelo zažutjele od maslačaka!!?

UVID:
Nešto se čudno dešava u svijetu!
Na globalnoj razini.

Avione s neba izbrisala Korona.
Muhe zunzare/pčele i ostale livadne oprašivače...ne bi znala kazat.

No da je nešto nebično na stvari, iz "aviona se vidi".
(A i "vibra" u "Eteru"...na onoj jednoj, teško objašnjivoj doživljajno-spoznajnoj razini...nije "u normali". Ne šmeka na dobro!?)

[Templarski red]

Della17 kaže:

ISKUSTVO:
Kao i svaki dan do sada, pogotovo od kad nas je blagoslovilo ovo vedro vrijeme (plavetnilo bez oblačka, pogotovo u jutarnjim satima), ja otrčala/odradila/odrađujem svoju dnevnu šihtu od 20ak kilometarčića.
U miru Božjem, ranom zorom (kad svi još spavaju), jezdim ko munja...uz našu lijepu Savu. Duboko dišući gutam kilometre.
Uživljena u onaj dio; "plamene zore, bude me iz sna...".
Mmmm....

You just felt like running...

[Proxy]

Ovih dan na svakom koraku vidim utjecaj vanjskog na unutrašnjost.

Kako se više čini? Da vanjsko utječe na ljudsko ili duh ljudskosti utječe na ljudsko?

Intelektualno razumijevanje možda samo daje veću širinu razumijevanja koncepta ali u jako blagoj ili nikakvoj mjeri utječe na ljudski osjećaj dobrobiti i zadovoljstva. Često samo daje više ega napumpavajući se “znajući” nešto što ne pomaže pretjerano osim u napuhavanju vlastite slike svojeg jalovog i besplodnog ega koji je sam sebi svrha zbog svoje nemogućnosti, nedostatnosti i nezadovoljstva.

Uvid za razliku od intelektualnog razumijevanja mijenja iznutra prema van. Donosi dubok osobni unutarnji uvid i gotovu instantnu osobnu promjenu koliko su ljudska bića moćna da i pred svim izazovima u sebi mogu osjetiti unutrašnju snagu i mudrost koja se nalazi iznad misli. Dubok uvid bez napora, ikakvog mozganja i pametovanja mijenja strukturu ponašanja te jasno vidi dubioznost i jalovost intelektualiziranja duhovne dimenzije života čovjeka.

Ovo je veliko i blagoslovljeno vrijeme za razlikovanje slabosti i ograničenosti, jalovu nadobudnost intelekta koji zbog očitih zbivanja može intelektualno početi pomalo razumijevati i vidjeti svoju slabost pred drugačijim od sebe.

[Templarski red]

Proxy kaže:

Ovih dan na svakom koraku vidim utjecaj vanjskog na unutrašnjost.

Kako se više čini? Da vanjsko utječe na ljudsko ili duh ljudskosti utječe na ljudsko?

Intelektualno razumijevanje možda samo daje veću širinu razumijevanja koncepta ali u jako blagoj ili nikakvoj mjeri utječe na ljudski osjećaj dobrobiti i zadovoljstva. Često samo daje više ega napumpavajući se “znajući” nešto što ne pomaže pretjerano osim u napuhavanju vlastite slike svojeg jalovog i besplodnog ega koji je sam sebi svrha zbog svoje nemogućnosti, nedostatnosti i nezadovoljstva.

Uvid za razliku od intelektualnog razumijevanja mijenja iznutra prema van. Donosi dubok osobni unutarnji uvid i gotovu instantnu osobnu promjenu koliko su ljudska bića moćna da i pred svim izazovima u sebi mogu osjetiti unutrašnju snagu i mudrost koja se nalazi iznad misli. Dubok uvid bez napora, ikakvog mozganja i pametovanja mijenja strukturu ponašanja te jasno vidi dubioznost i jalovost intelektualiziranja duhovne dimenzije života čovjeka.

Ovo je veliko i blagoslovljeno vrijeme za razlikovanje slabosti i ograničenosti, jalovu nadobudnost intelekta koji zbog očitih zbivanja može intelektualno početi pomalo razumijevati i vidjeti svoju slabost pred drugačijim od sebe.

Jako lijepo. Ako si čitao temu, pogotovo uvod, onda vidiš da se slažemo u dosta toga.

Ovi utjecaji vanjskog na unutrašnjost, kako kažeš, su sveprisutni i u određenim ciklusima znaju dominirati jedni nad drugim. S druge strane u nekom drugom ciklusu će se dogoditi suprotno.

Pitanje je kako čovjek to slaže u sebe i kako djeluje prema okolini, ovisno s čim raspolaže u sebi.

Boldano mi se osobito sviđa. Tako da i ja u ovoj trenutnoj situaciji vidim veliku priliku, možda i jednu od posljednjih.

[Leteća]

It was the best of times, it was the worst of times, it was the age of wisdom, it was the age of foolishness, it was the epoch of belief, it was the epoch of incredulity, it was the season of Light, it was the season of Darkness, it was the spring of hope, it was the winter of despair, we had everything before us, we had nothing before us, we were all going direct to Heaven, we were all going direct the other way – in short, the period was so far like the present period, that some of its noisiest authorities insisted on its being received, for good or for evil, in the superlative degree of comparison only.

[Proxy]

Templarski red kaže:

Jako lijepo. Ako si čitao temu, pogotovo uvod, onda vidiš da se slažemo u dosta toga.

Ovi utjecaji vanjskog na unutrašnjost, kako kažeš, su sveprisutni i u određenim ciklusima znaju dominirati jedni nad drugim. S druge strane u nekom drugom ciklusu će se dogoditi suprotno.

Pitanje je kako čovjek to slaže u sebe i kako djeluje prema okolini, ovisno s čim raspolaže u sebi.

Boldano mi se osobito sviđa. Tako da i ja u ovoj trenutnoj situaciji vidim veliku priliku, možda i jednu od posljednjih.

Nisam čitao od počeka ali hoću.
Sviđa mi se naslov. I sviđa mi se što nije polariziran kao otvorenost samo prema lijepim i pozitivnim iskustvima.
Mnogi u današnjici padaju pred tim blagim današnjim izazovima što je mislim jako dobro u konačnici. Poniznost bi bila jako dobra riječ.
Neki koji su prije svojim nosom parali nebo, danas bljuvaju strah pred spoznajom koliko su maleni pod nebom u odnosu na svoju prividnu kontrolu. Super je to vrijeme za okretanje prema sebi, izvornoj pažnji.
Izuzetno vrijeme bogato iskustvima.
Mudro okreće prema ogledalu sebe i traži da se otvoreno zapita, svašta.

[Templarski red]

Proxy kaže:

Nisam čitao od počeka ali hoću.
Sviđa mi se naslov. I sviđa mi se što nije polariziran kao otvorenost samo prema lijepim i pozitivnim iskustvima.
Mnogi u današnjici padaju pred tim blagim današnjim izazovima što je mislim jako dobro u konačnici. Poniznost bi bila jako dobra riječ.
Neki koji su prije svojim nosom parali nebo, danas bljuvaju strah pred spoznajom koliko su maleni pod nebom u odnosu na svoju prividnu kontrolu. Super je to vrijeme za okretanje prema sebi, izvornoj pažnji.
Izuzetno vrijeme bogato iskustvima.
Mudro okreće prema ogledalu sebe i traži da se otvoreno zapita, svašta.

Hajde onda napiši neki kratki osvrt kad pročitaš, a možda nam se još netko pridruži u diskusiji.