Čarolija pokretnih slika

[Nemruth Dagi]

Kalvarija ( 2014.)

Ne očajavaj; jedan od lopova se spasio.
Ne oslanjaj se na proviđenje; jedan od lopova bio je proklet.
Sv. Augustin

S tim riječima započinje Kalvarija; s tim riječima zapravo započinje remek djelo.
Kako uopće započeti filmski prikaz kad sam nakon gledanja razvila duboko strahopoštovanje prema ovom filmskom djelu?
Počnimo ipak od početka, od same radnje filma u kojem je postavljena vrlo jednostavna premisa; glavni će lik u dogovoreno vrijeme i na određenom mjestu biti ubijen, ne zbog djela kojeg je počinio već zbog toga što je nevin. Krv nevinog odjeknuti će nadaleko jer u grešnom svijetu, grešnici su prokleti.
Nadgradnjom osnove ideje do kraja filma ta se naoko jednostavna okosnica radnje, pretvara u složeni kompleks međuljudskih odnosa u kojem nevin pojedinac biva kažnjen zbog svoje nedužnosti. I sve bi možda ostalo na površini da taj nevin pojedinac nije svećenik i da ne zadire u živote svojih župljana nekad površno, nekad dublje. A tu se nađe svašta; serijski ubojica, prevarant, depresivac, nasilnik, alkoholičar, preljubnik-ica, prpošni homoseksualac, ogrubljelih ateista... Uz te osebujne likove koji se zapravo i ne srame onoga što jesu (to bi trebao biti okidač za običnog svećenika okorjelog moralista iz manjeg mjesta), tu su i nestabilna svećenikova kći iz doba kad je bio u braku, cinični kolega koji ga ne shvaća, te oboljeli prijatelj koji priželjkuje kraj života. U takvom okruženju uz nagovještaj vlastite nasilne smrti, svećenik ne bježi da bi spasio glavu, znajući da je njegova žrtva beskorisna čak ni onda kada ubojicu lako može prokazati policiji. Glavni lik u odnosu sa kćerkom osvješćuje da ne može pobjeći ni od vlastitih grešaka što ih je počinio u prošlosti; kalvarija je njegova sudbina i on je ne želi izbjeći.
Vrhunski odrađen scenarij u kojem nema ničeg suvišnog već je sve posloženo onako kako treba biti bez patetike, pretjerivanja, naguravanja i isticanja. Ovo je primjer kako se gradi priča u dijalozima prožetim laganom količinom humora a koji ostaju uvijek u granici dobrog ukusa bez da ih filmski jezik besramno iskorištava. Spoj slike i zvuka, pokazao je majstorsku režiju i montažu; Kalvarija je filmska poezija, koja se čita očima i ušima i stoga ostaje u pamćenju.
Odličan izbor glavnog glumca B. Gleesona kao i glazbene podloge.
Soundtrack;
https://www.youtube.com/watch?v=KdDRb32u_Ss

I pogotovo odjavna pjesma;
https://www.youtube.com/watch?v=dnF2dX7qXXI

Ukratko; ovo je filmčina koji se gleda u jednom dahu ali taj dah trajno ostaje jer je malo ljudi koji će nakon gledanja ostati ravnodušni oprema onome što su vidjeli. Svakako pogledati.


Ostaje još samo pitanje; tko je ubio Brunu?

[Nemruth Dagi]

The Railway Man ( 2013.)


Postoje filmovi koji su više-manje dobro odrađeni u svim svojim segmentima ali u konačnici ostavljaju blijed sjaj. Ovo je jedan iz te kategorije koji „niti smrdi, niti miriši“ no ipak vlada dojam da se moglo dati više da bi cjelokupna impresija bila bolja.
Pitanje je samo što poboljšati kad je gluma (solidni C. Firth, N. Kidman koja se uopće nije morala ovdje pojaviti niti je išta posebno pokazala ) pretežno na razini zadatka, režija primjerena težini scenarija a sam scenario rađen na temelju stvarnog događaja i ne može izvan tog okvira...?

Scenario se ipak pokazao kao kotačić koji najviše šepa; tako da ga ne može izvući niti režija ni gluma, ni sve ostale filmske čarolije koje bi ga mogle zasjeniti te njegovu manjkavost vješto prikriti. Ritam je na samom početku neujednačen a zbog toga i sama priča pati. Možda se u prvom dijelu, scenarist jednostavno nije snašao u prikazu PTSP sindroma koji razara glavnog lika, njegove prijatelje i mlađahnu mu suprugu. Drugi dio filma koristi daleko snažniji filmski jezik jer je i sama tema zahtjevna poradi prikaza japanskog radnog logora u Drugom svjetskom ratu.
No, za razliku od drugih filmova ili serija koji prate život i smrt zatočenih i mučenih na razne načine, ovdje je ovo djelo posve podbacilo. Možda smo mi gledatelji, debelo naviknuti na sve filmske psihopatologije jednostavno oguglali, no ovaj film nije pokazao ništa što već nismo vidjeli u dalekom gorem izdanju. Sa nestrpljenjem čekamo da saznamo što su glavnom liku Japanci radili iza crnih vrata jer njegovo prisjećanje na tu prostoriju stvara psihički kaos. No slijedi razočaranje. Baziran na isčekivanju i konačnom otkrivanju BIG THING ostaje prebljutav i banalan, skoro pa na razini daleko lošijih filmskih uradaka. Konačnica filma ne može spasiti faktografsko nizanje scena, nemaštovitost scenarija da iz životne priče izvuče ono najbolje, posloži u solidno ispričanu priču te je s mjerom začini motivima glavnih likova. Dramatične teme poput ove koji ovaj film obrađuje, traže snažna izražajna sredstva, jaku priču vodilju, dostatno jasan filmski jezik tijekom trajanja a ovdje je sve to ublaženo, preblijedo i nekako mlako.

Od svega viđenog izdvajam japanskog glumca Kitamoto Takato (u manjoj ulozi ostarijelog japanskog mučitelja) koji je maestralno odglumio to malo što je imao te tako dao svoj doprinos finalu ovog filmskog djela.


Ukratko; Ako vam ovaj film dopadne šaka, ipak ga pogledajte. Završnica će djelomično popraviti opći dojam šepavosti, no od ostatka ne očekujte previše

[Nemruth Dagi]

Iscjelitelj ( 2013.)

Volite li filmska djela koji su rađeni na temelju romana koji obrađuju povijest, onda ste nabasali na pravi film. Ovaj njemački povijesni spektakl (neka vas ne brine što je njemački) po ničemu ne zaostaje za drugim svjetskim produkcijama povijesnih filmova, osim što traži brdo kokica i dobro društvo za gledanje. Film je vizuelno domljiv, pogotovo u kolorističkom smislu gdje atmosferu stvaraju zgasiti skoro pa sivi ili topli tonovi pustinje. Ne može mu se ništa ozbiljnije prigovoriti osim samog scenarija koji je rađen na bazi popularne knjige.
Scenaristički neke stvari ne piju previše vodu, paralelna ljubavna radnja prilično je bledunjava i ponekad se mlađi glumci u svemu tome malo pogube – sve to nije prepreka da ne biste uživali u filmu.
Ovo ipak nije povijesni film već priča za zabavu i film koji je svojom forografijom zaslužan za napajanje očiju na predivnim kadrovima. Sve ostalo u filmu je i više nego korektno odrađeno.


Ukratko; Gledati

[Nemruth Dagi]

About Elly ( 2009.)

http://www.imdb.com/title/tt1360860/

Iranska kinematografija jedna je od najzanimljivijih u svijetu, djelomično zbog samog iranskog društva koje je nama na Zapadu konzervativno, zatvoreno pa s njegovim filmskim otkrivanjem otkrivamo svojevrsnu egzotiku koja nas intrigira. Tako je „Darbareye Elly“ kako film glasi u originalu, prikaz društva koji se još drži strogih pravila ponašanja i od njih ne odstupa čak i u najbanalnijim situacijama. Radnja se koncentrira unutar grupe ljudi koji provode vikend zajedno te je na trenutke sličnija kazaličnoj predstavi nego filmu. Okosnicu radnje sačinjava prikaz likova ograničenih društvenim pravilima a ono što stvara tragediju je njihovo kršenje.

Prigovor na početku filma odnosi se na uvod jer traje predugo. Tako se gubi ritam jer se slabost scenarija očituje u početnoj zbrkanosti. Kad se konačno nejasnoće razjasne te gledatelj dobi čišću sliku odnosa među likovima, polako se gradi drama. To je najjača karika ovog filma. Kako se do kraja očekuje rasplet misterije oko glavnog ženskog lika, tako scenario zapada u klopku. Na toj dijelu film se cijepa na dvojak pristup; jedan je veoma važan za gledatelje njihovog govornog područja jer pokazuje što se dobiva nepošivanjem regula a nama koji nemamo s time nikakvih inhibicija sam rasplet činiti će se prebanalan. Posljedica je to različitosti koncepcija ispravnosti djelovanja pojedinaca u zajednici, koje su uz kulturološke razlike nepremostive.

Glumačka ekipa odradila je svoj dio posla bez neke velike pompe. Na sličnom je tragu i sama režija. Scenarij je najslabija karika u ovoj filmskoj cijelini; no možda se radi da mi jednostavno nismo kulturološki baždareni na takve mjerila te njihovo kršenje ne predstavlja za nas nikakvi problem. Onda je prihvatljiva ideja da je naše shvaćanje ovog filma stvar koliko se možemo poistovjetiti sa drugačijom koncepcijom osobnog života no što je mi na Zapadu razvijamo.

Ukratko; Odlučite sami kako ćete utrošiti sat i pol svojeg života.
Sve je stvar osjećaja... i shvaćanja egzotike

[Nemruth Dagi]

The Hundred foot Journey (2014.)


Umorni ste od slinih filmskih pucačina, nasilja i akcije?

The Hundred... je idealni filmski uradak za opuštanje. Morate se samo prebacili na laganiji filmski mod i prepustiti njegovom vodstvu. U prvih sat vremena to vam neće biti teško. Dapače sve je tu na mjestu, onako kako zahtjeva ležeran filmski hod; lako prativa filmska radnja, jednostavni likovi i njihova motivacija, dobar ritam, solidna režija ...

U drugom dijelu ipak dolazi do male pomutnje pa se početni ritam gubi ali i dalje ostaje pitkost što je najveća vrijednost ovog djela. Volite li kuhanje i kuheraj, uživati ćete u svijetu chefova što francuskih što indijskih i naravno ovo je svojevrsna priča o začinima koji svakom jelo daju njegovu pravu dušu. Jelo je dakako sjećanje, vraćanje na ono što je iza nas jer svi imamo u sebi upisane okuse koji imaju sposodnost da nas povezuju sa ljudima iz naše prošlosti

Glumci su dobro odradili svoj posao, pogotovo mladi indijski glumac,kuhar koji nakraju ostvaruje vlastite snove te postaje chef. Njegovo simpatično lice i mladost krasi film, za razliku od H. Mirren koja ne liči na samu sebe, osim što se prepoznaje odmjerenosti glumačke izvedbe iskusne glumice. Njeno se lice toliko botoksiralo da se mumificiralo pa više pristaje Nacionalnom muzeju u Kairu nego filmskoj kameri. No, to je tek obična trivija...


Ukratko; Gledljivo djelo bez pretjerane banalizacije teme. Idealno za ispašu gledateljevog uma od filmske krvce i sveprisutnog nasilja.
Dakako, sve je to stvar okusa. Filmskog, naravno...

[Nemruth Dagi]

Blind (2007.)
Nizozemska


Ovo je filmska prskalica. Ne zato što u mraku svojim iskrama razbija tamu već što je potencionalna dobra priča uprskana do temelja. Zanimljiva početna ideja s kojom scenaristica i režiserka raspolaže snažno je sredstvo, dovoljno jako da se poigravajući filmskim jezikom, iznjedri pravo remek djelo. Sve što je potrebno za to već ima; no razradom te prebacivanjem u kadrove filmske stvarnosti ideja je posve podbacila.
Autorica nikako da se odluči da li želi snimiti art film sa elementima melodrame ili dramu uklopljenu u autorski slikovni jezik što vidimo u art djelima?

I dok ona nevješto balansira između dvije opcije, Blind trpi od neujednačenog ritma od samog početka pa sve do kraja. To je ujedno i najveća zamjerka filmu u kojem se cjelovitosti žrtvuje da bi se filmska poetika do kraja izrazila u atmosferi i detaljima. Priča u sebi sadrži elemente bajke, no kako je ljubav slijepa do kraja filma, tako će se bajka i stvarnost prožimati. Koliko je u tome uspješna ova filmska priča, neće govoriti dramom izmamljene suze gledatelja-ica već onaj neopisivi osjećaj zadovoljstva nakon gledanja filma.

Glumci su odradili svoj dio posla posve korektno. Pohvala, da samo ne kudim, bi ipak išla kameri koja je zaslužna za atmosferičnost koju posve upotpunjuje fotografija i glazba. Kamera, glazba i fotografija, zajedno sa glumom čine ono što režija i scenario nisu u stanju; zbog njih ovaj film ostaje utisnut u naše sjećanje


Ukratko; Pogledati kad ste raspoloženi za vizualno zanimljiv i dojmljiv filmski uradak. Filmskim poletarcima i entuzijastima neka ovaj film bude obavezatno štivo. Od njega se ima što dobroga naučiti

[Nemruth Dagi]

Adelin život (2013.)

Može li se uopće nakon toliko filmova o ljubavnoj tematici ispričati originalna ljubavna priča ? Ovo filmsko ostvarenje pokazuje da to nije nemoguća misija. U povijesti klasičnih ljubavnih kombinacija takvih je filmova bilo i biti će; neki su se pokazali uspješnijim, neki su posve zaboravljeni. Ovdje je m+ž kombinacija zamjenjena istospolnom opcijom, no ovo nije gay film niti režiser koji je ujedno koautor scenarist sa tom tematikom ne želi paradirati. To je jedan od razloga zašto se ovo djelo ne zaboravlja samo tako. Činjenica je da režiser nije imun na prikaz tjelesne strasti ali s njime „ne trguje“ već su eksplicitne scene jednostavni prirodni slijed ljubavne veze. No, za razliku od svojih kolega, trebalo je imati dovoljno hrabrosti, da ne kažem drskosti, te izložiti javnom pogledu što se sve događa u nečijem krevetu

Pratimo tako 180 minuta odrastanja i traganja za vlastitim seksualnim identitetom, suočavanje sa društvenim normama, sa različitosti koja izviru iz društvenih i kulturnih miljea, i nakraju sa razlikom u potrebama i shvaćanju same ljubavne veze. Filmski izričaj bogat je detaljima i raznovrstan u očuvanju filmske poetike bez napasti da se zapadne u puku melodramatiku. Redateljsko umijeće koristi se svime što je dostupno i u tome leži svježina i originalnost ovog filma; plava je ovdje najtoplija hladna boja, hrana ovdje ima posebno značenje, kao i neprestalno prepravljanje frizure glavne glumice i njena vječno otvorena gladna usta...
Ovo filmsko djelo je svojevrstan pregled nastajanja i nestajanja jedne strasti; pisano je ženskim rukopisom ali vođeno muškom redateljskom rukom. Sigurnim režiserskim potezima ta ruka pomoću dostupnog filmskog izražaja unutar kreativnih rješenja mirno secira ljubavnu (i tjelesnu) anatomiju jedne veze. Neki ipak režiseru u prikazanome spočitavaju umješnost, smatrajući da takav sadržaj u film mogu pretočiti samo žene aludirajući da muška ruka ipak ne može pisati ženskim rukopisom.

Govorimo li ovdje o strasti između dvije žene, lako je zamisli onu iskričavu, treperavu energiju koja prožima prostor kad su u njemu nađu dva zaljubljena bića. Ta eksplozija iskri, emotivna nabijenost ne održava se na isti način do kraja filma već mijenja svoj oblik progovarajući o osjećaju nemoći ostavljenog bića, njenoj ranjivosti o kojoj svjedoči mučna scena u kafiću. U svemu tome režiser ostaje vjeran sebi do kraja.
Ono što u ovom filmskom uradku može zasmetati je količina dugačkih kadrova koje se nakraju naplaćuje velikom minutažom filma. Ritam je stoga usporen ali ujednačen. Poetski jezik kamere govori više no tekst, naglašavajući lica glumica krupnim planom. Tako dubinski ocrtava psihološki trenutak odglumljnog, dok sve ostalo nebitno namjerno izbacuje iz kadra. Pri tome se koristi dokumentarističkim stilom kadriranja kao i fotografijom. Glumiti licem uronjenim u krupni kadar, znači ništa ne prepuštati slučaju, stoga je pred glumicama postavljen velik izazov na koje su one adekvatno odgovorile.

Ukratko; ozbiljan filmofil nikako ne može zanemariti ovaj film. Oni koji samo traže uzbuđenje u scenama seksa, brzo će se razočarati jer cijeli je film u svim svojim segmentima dovoljno stimulativan za gledanje zbog posebne i originalno ispričane priče o jednoj ljubavi.
Obavezno gledati!

[nezdravrazum]

Dali je ovaj film, I am love, prikazivan u Hr? Pravi dragulj s fenomenalnom Tildom Swinton.
https://www.youtube.com/watch?v=tofH4-Bn0E0

[nezdravrazum]

I ovaj film se duboko urezao u sjecanje. To zovem antiholivudskim osvjezenjem. Nadam se da se moze naci kod vas.

House of sand.
https://www.youtube.com/watch?v=algdilTBfRs

[Nemruth Dagi]

Mutluluk (Bliss)
(2007.) Turska

Zamislite univerzum u kojem žive dva potpuno odvojena svijeta i ljudi u njemu; oni se dodiruju, prodiru jedan u drugi, a uopće se ne razumiju. Ovo je filmska priča o odvojenim svijetovima - jednog održava strogi red i pravila ponašanja a drugi je za razliku od njega daleko fleksibilniji i tolerantniji.
Mutluluk na poseban filmski način govori što se zbiva kršenjem reda, tamo gdje on odražava najviše vrijednosti zajednice koje stavlja vlastitu čast ispred ljudskog života. Pri tome režiser spretno koristi emocije zatomljene i zabranjene ljubavi, zavidnu razinu dužnosti za obranu plemenske časti i obećanje koje se mora održati. Samo tako takav svijet opstaje. No ljestvica je visoko postavljena, glavni se muški lik polako slama, dok je ženski već slomljen. Oba su lika načeta surovim pravilima zajednice iz koje potiču; mentalno ne mogu pobjeći od njih jer ih sa sobom nose i kad žive u jednom posve drugačijem uređenom svijetu. Kako to često biva ne samo na filmu nego i u životu, netko odozgo uplete svoje prste i drama dobiva svoj nastavak dostojan filmovanja.

Nešto usporeniji ritam, ne šteti samoj naraciji jer je ona dobro usklađena sa više no solidnom fotografijom. Neuobičajni kutevi snimanja kameri daju nesputanost a nama gledateljima ispred ekrana osjećaj da smo poput slučajnog promatrača. Ako nešto strši u ovom filmu u negativnom smislu (sve ostalo zadovoljava kriterije dobro odrađenog filmskog uradka ) je gluma sporednih likova. Ona je ispod razine same priče i više priliči amaterskom glumištu neke nepoznate anadolske mahale, nego filmskoj koprodukciji.
Ovaj turski film je djelo koje se bez napora gleda; no da se razumijemo ono nije remek djelo a čini se da nema niti takve pretenzije. Režiser ne nameće svoj osobni stav niti prosudbu, on samo biranim filmskim jezikom progovora o srazu dva svijeta i ne da se u svojoj namjeri ničime omesti.

Ukratko; Nakon gledanja nećete ostati razočarani. Što više...fotografija, glazba i topla priča vrijedna je utroška dva sata vašeg života

[Nemruth Dagi]

Stoker (2013.)

Tijekom gledanja ovog filma dogodilo se nešto zanimljivo; činilo mi se da gledam više filmskih žanrova odjednom. Oni su se nekom čarolijom, uspjeli spojiti u gledljivu filmsku priču. Već na samom početku pobojala sam se da će scenarij (dolazak dijaboličnog lika u novu okolinu) skrenuti u tipičnu B produkciju te prikazati po zna koji put površnu psihopatologiju i manipulaciju Mr. Zloćka uz obilje krvi i izvađenih crijeva.
No, gadno sam se prevarila

Režiser se uspio odmaknuti od tog klasičnog predloška, skrenuvši na polje filmova stravice i užasa jer za stvaranje napetice treba atmosfera straha. Glavne premise scenarija, vođene režiserskim zamislima dobro su se uklopile u osebujan filmski izričaj. No, na stravi redateljska ruka se nije previše zadržala; taman onoliko koliko je potrebno za podizanje adrenalina. U revijalnom tonu nastavilo se dalje sa postavljanjem zapleta uz obilato korištenje detalja (pauk, remen, kutije za cipele...) a na odrađenome materijalu i vrhunski bi majstori režije pozavidjeli. Na kraju je režiserska ruka postavila šlag na tortu u prikazu psihološkog profila glavnih likova iskoristivši simboliku detalja u vještom kadriranju. Ono što svakako vrijedi spomenuti je i više nego dojmljiva kamera a što otkriva majstorstvo režije. Dok je režiser svoj dio kolača dobro odradio te solidno filmski dočarao višedimenzionalni scenariji, ono što može zasmetati je upravo sama priča.

U jedno trenutku gledatelj se započinje bojati da će pripovijest završiti banalnim rješenjem, toliko puta već viđenome u svijetu filma?

Scenario filma, zlo thanatos kao dio naše ljudske prirode („Činim nešto loše, da ne učinim nešto gore“) čvrsto se povezuje sa erosom. Dva oprečna principa djeluju jedan uz drugog i jedan na drugoga, te u konačnici njihov spoj ne može nikoga ostaviti mlakim promatračem. Gledatelj se na početku priče ne suočava sa njihovom povezanošću (kao što to ne sluti ni glavna junakinja) već ga scenarista polako gradi. Eros je prikriven i treba mu vrijeme da se pokaže, dok se thanatos brzo otkriva. Ono što zapanjuje je način njihovog spajanja u jednoj točci (scena u kupaonici). Nakon toga više ništa nije isto; ni glavna junakinja, ni odnosi među ostalim likovima a ni sam gledatelj. Ipak, kraj priče skrenuti će u kompromisno scenarističko rješenje. Možda je tako najbolje jer spoj thanatosa i erosa u nama, ima milijun tumačenja. Scenarist ovog filma pokazao nam je vlastitu verziju. Jednu od mogućih.
Ovaj je film „otvorene sobe“, gdje troje glumaca nose cijelu radnju. Treba spomenuti glavnu junakinju Indiu, tumači je mlada i nadobudna Mia Wasikowska i hladno-plastificiranu N. Kidman koja je iskoristila hladnoću vlastitog lika i ukočenost te odigrala njenu majku; u sceni poljubca, njeno kameno lice se cijelo miče, kao da nosi masku. Uz niz detalja koje se nemilice eksplatiraju tu su i oči glumaca koje nam otkrivaju čudan sjaj.
Ovaj film trijumf je koreanskog režisera Parka u vrhunskoj odrađenom poslu, u sklapanju filmske priče pomoću detalja i kolopletu filmskih žanrova što djelu daje posebnost a da se ne izgubi iz vida dojam zaokružene filmske cjeline. Zahvaljujući njemu o ovom se filmu može pričati kao o solidnom ostvarenju.

Ukratko; Gledati i uživati u svakom Parkovom kadru. Možda vas kraj neće baš usrećiti ali „ča je život vengo fantazija...“

[Nemruth Dagi]

Immigrant (2013.)

Veliko mi je zadovoljstvo gledati dobar film i uživati u svakom njegovom kadru, ali veći gušt mi je pisati o onima koji su podbacili.
To je valjda tipično ljudski...

U slučaju Immigranta-ice, sve je dobro krenulo i činilo se da je zadovoljstvo gledanja garantirano. No, negdje prije polovine puta, čarolija pokretnih slika je počela naglo hlapiti. Ritam se usporio, a motivacija likova usahnula te se stvorio dojam da se film pretvara u TV seriju; tu se ljubavnici malo vole pa malo ne vole, pa bi ljubavi a onda malo ne bi i tako se vrtimo u začaranom krugu. Ljubavna se priča, jedna od dvije okosnice filma (druga je život imigranata) izgubila u bespućima scenarističkog vrludanja, jer očito ni sam autor nije svjestan što bi ljubav u takvom okruženju trebala i mogla biti. Ni solidna režija ni kamera nisu uspjeli izvući film iz ralja prosječnosti. Tek kraj filma scenaristički minimalno popravlja situaciju, daje neku nadu da bi ovo mogla biti i ljubavna priča - no sve je ionako gotovo. Ono što treba pohvaliti je ujednačena gluma M. Cotillard. Ona je za razliku od neurotičnog J. Phoenix- a koji se pogubio u filmu glumeći neku svoju verziju opakog dikensonovog lika prebačenog iz Londona vremepolovom u SAD 20- tih godina, napravila dobar glumački posao. Uz naučene i izvedene stranice teksta na poljskom jeziku koje je glavna glumica morala savladati, njena gluma ipak nije dovoljno snažna da bi spasila Imigranta u potonuću na nemirnim filmskim vodama.

Ukratko; ovaj puta ću prepruku obaveznog gledanja izostaviti.
S pravom.
Osim za ljubitelje M. Cotillard koja je na svojim plećima imigrantice podnijela najveći teret filma. Nažalost ni to nije dovoljno za bolju filmsku preporuku

[Nemruth Dagi]

Čarolija na mjesečini (2014.)


W. Allenu se mora priznati postojanje nepresušnog vrela kreativnosti, ideja te dakako snage da redovno izbacuje nove filmske projekte. Svi su oni na visokoj razini produkcije, sa vrhunskim glumcima, solidnim scenarijima, dakle posve gledljivi. No, među njima ima dragulja visokog sjaja i onih koji su ostali dopola brušeni. Čarolija na mjesečini je na ovom drugom putu jer ne ostavlja trag ni na mjesečini, ni na sunčevoj svjetlosti. U njemu nema dovoljno odbljeska Allenove genijalnosti, mada je sve više manje filmski postavljeno na svojem mjestu; režija, scenario, gluma. Nedostaje ono malo zrnce genijalnosti , ona kreativna atomska bomba koja stvara takvu eksploziju da gledatelju ne ostaju riječi osim divljenja za odgledanim. Allenova „Jasmine Blue“ za razliku od ovog filma pršti svjetlošću i na mjesečini i za sunčanog vremena u svakom kadru; ona je provokativna a pitka, nenametljiva i nadasve zabavna dok je Čarolija okrnjena, na granici dopuštene sterilnosti da se ne pretvori u dosadu. Sama tematika koju je redatelj i scenarist, izabrao za filmovanje sadrži u sebi dovoljno izazova jer što ima slađe nego raskrinkati lažnjaka, proglastiti ga prevarantom, pretvorivši ga u predmet sprdnje. No umjesto očekivane izvrsnosti, svakim novim kadrom očitava se prosječnost pa film ne spašava ni scenaristički dobro izveden kraj.

Ono što se mora izdvojiti su dakako dijalozi koji opet nisu na onoj visokoj razini Allenove jezične prpošnosti, zajedljive duhovitosti i britkosti na koje smo navikli te glumačka kreacija (previše osušenog, skoro pa bakalarnog) C. Firtha

Ukratko; Allen zna bolje i može bolje. Preporuka obaveznog gledanja ide ljubiteljima lika i djela W.Allena. Za sve ostale biti će to obično djelo malog laprdala kojega je filmski opsjenila opsjena kolege opsjenara a neke od nas ostavila tako filmski ravnodušnim

[Nemruth Dagi]

Tko preživi, pričati će! (2014.)
A Million Ways To Die In The West

A tko neće loše je filmske sreće...

Tako poprilici treba složiti geslo ovog filma. Ništa pametno i ništa mudro nije pokazano a opet može izmamiti pokoji osmijeh i uzdah (no, samo zbog Ch. Theron)
Mora se priznati da preživjeli neće pričati o ovom filmu no ipak djelce ima nešto a to je da te iznenadi rješenjima koji su na ivici dobrog ukusa. I kad misliš da si sve već vidio, zezne te jer – vjerujete mi na riječ, niste. Najbolji dio filma je kad se scenarist, režiser i ujedno glavni glumac poigrava humorom na simpatični no politički nekorektan način; ne samo to jer u ovom šašavom filmskom uratku pronalazimo hommage S. Daliju kao i kultnom filmu „Povratak u budućnost“.

Ukratko; Ako nemate nikakve filozofske pretenzije i želite ispucati dva sata života a da vas eventualno ispuna vremena zabavi, pogledajte ovaj uradak.
Ostali bježite glavom bez obzira!

[Nemruth Dagi]

Die Wand – The Wall (2012.)
(Austrija, Njemačka)

Postoje razni filmovi i „filmovi“. Zid pripada tom drugom krugu koji nastaju kao ekranizacija književnog djela. Samo djelo nisam čitala i nemam o njemu kao litararnom predlošku sud no mogu reći da je film Zid poprilično zahtjevan za gledatelja. Ovdje nema lakih i brzih rješenja jer sve što tijekom radnje nastaje teškom se i mukom izgrađuje te traži vašu pažnju u potpunosti. Radi se o djelu koji prati proces promjene i preispitivanje životnog smisla glavne junakinje fizički zatočene u određenom prostoru koja razvija tijekom vremena osobno duhovno oslobođenje
Zid je svjevrsna psihološka studija, koja pomoću simbola nevidljive granice govori o ograničenjima civlizacije i svijeta. Ta ograničenja nameću nam se u obrascima koji pucaju kad se nađemo u neobičnoj situaciji unutar Zida. No, svi mi imamo vlastite zidove, limite, granice koje rado izgrađujemo i oni su zidovi unutar Zida. Klaustrofobična unutrašnja atmosfera i osjećaji junakinje ostvareni su solidnom kamerom koja se dobro snalazi kako u interijeru kao i u eksterijeru. Predivni krajobraz Alpa sudara se sa unutrašnjim turmim raspoloženjem glavnog lika a dojam izgubljenosti pojačava korištenje djelova klasičnog opusa.
Scenarij Zida možemo secirati na razne načine no osnovna prepostavka veoma je jasna - vanjski uvjeti života stvaraju prepostavku naše unutrašnje promjene. Naš mali svijet nakon spoznaje Zida više nikad neće biti isti jer sve što je uhvaćeno u ograničenje, trudi se preživjeti.
Ono što se ovdje može zamjerit nije gluma, ni režija već prvenstveno nedorađenost, neizrečnost samog scenarija za koje ne znam koliko prati književno djelo. Zid je djelo nastalo u nezahvalnom poslu ekranizacije nečeg što nije filmično po svojoj prirodi. Stoga je njegov svršetak frustrirajući za gledatelja jer ne donosi nikakvo rješenje niti katarzu.

Ukratko; Zahtjevno djelo koje zbog jasnoće brojnih unutrašnjih monologa traži dobar prijevod kao i volju da ga pogledate do kraja. Film nije rađen za običnu filmsku konzumaciju već za sladokusce. Nakon njegovog odgledavanja ostaje trpak okus no pravi filmofil neće ga samo tako propustiti

[Nemruth Dagi]

The Theory of Everthing (2014.)
UK

Nema svake sumnje; nakon odgledanog može se reći da je "Teorija" film „jednog glumca“ i da na tom tragu u svojoj minutaži i ostaje. Sve drugo što jedan film čini filmom, podredilo se u ne bez dobrog razloga glumačkoj izvedbi E. Redmeyera. Ono što preostaje kad izuzemo virtuoznu glumu je predvidljivost pitkog uradka koji je sličniji melodramatici jedne TV serije nego filmu. Uz solidni vizualni rukopis koji se preklapa sa glazbom, postojanog ritma i bez Tafta, te sirastog - šupljikavog scenarija, "Teorija" nije vrhunsko djelo ali se može konzumirati bez da se tijekom toga pojave znakovi dosade.

Ukratko; Pogledati - zbog vjerovatnog Oskara za najbolju mušku ulogu:klap:

[Nemruth Dagi]

Turist / Force Majeure (2014.)
Švedska, Norveška, Francuska

„Ljudi su poput vrećice čaja; tek uronom u kipućoj vodi, saznaš kakav okus vrećica skriva.“ ...tako je jedna filmska lavina pokrenula ne samo tone snijega već nelagodu istine. No lavina je samo izbacila na vidljivo, ono što je već bilo prisutno a zamaskirano u svojevrsno otuđenje koje izvanredno dobro, međusobno dijeli jedan švedski bračni par. Da se samo malo više obratilo pažnju na najmlađe dijete, djeca imaju nepogrešivi radar da se nešto događa samo se ne mogu konkretno izraziti, lavina bi možda pokrenula između njih nešto dobro.
Skandinavski štih ovog filma očit je već u prvim kadrovima. Usporeni ritam pretvara radnju u maglu što se sporo kreće. Ritam je stoga u prvom dijelu spor i lako zamori gledatelja. Uz duge kadrove koji su više svojstveni dokumentarcu, gradi se filmska priča a mi dobivamo uvid u očigledno nepostojanje komunikacije između bračnog para a što se odražava na djecu. Čak i onda kad se dogodi lavina, kao pokretač radnje i krivac za preispitivanje bračnih i inih odnosa, ritam se ne ubrzava. Dolaskom novog para u hotel, radnja dobiva prirodniji tijek da bi mogla svjedočiti sve većim psihološkim i inim razlikama između glavnih likova. Zavšetak je i više nego slikovit; pokazuje da se zapravo ništa i nije dogodilo između dvoje ljudi, osim određenih spoznaja o različitosti, kako za ženu tako i za supruga a koji su dobiveni u konkretnoj životnoj situaciji šti im je priuštila kontrolirana lavina. Stoga jer ne povlači bitnije posljedice za sobom i ne zahtjeva samopreispitivanje i promjenu, tragedija ove obitelji se nastavlja. Nema koristi od lavine, od naučene lekcije, nema blagodati u toj spoznaji – ostajemo onakvi kakvi smo i bili, različiti u svojoj psihičkog građi. Kraj filma možda ipak daje nadu (majka daje svoje umorno dijete prijatelju da ga nosi, a ne suprugu); život jedne obitelji opet „normalno“ teče.

Turist kako je kod nas preveden film je koji pokazuje čudnovatu prirodu međuljudskih odnosa zapelih u određenu shemu. Oni se javljaju kao što se budi okus vrećice čaj uronjen u kipuću vodu.
Ozbiljan nedostatak ovog djela je to što unatoč samoj priči i mjestu zbivanja režiser nije uspio napraviti bolju atmosferu; ostao je premlak i na taj način oštetio umjetničku cjelovitosti filma.

Ukratko; Gledati! Materijal za razmišljanje uz šalicu vrelog čaja u ovim zimskim danima, sigurno vam neće vam uzmanjkati

[Nemruth Dagi]

GONE GIRL (2014.)USA

U „Nestaloj“ je sve na svome mjestu; intrigantni scenario, već dokazani i prokušani režiser, solidna kamera, odlični ritam, više nego izvrsni glavni glumci..ne mogu se tužiti ni na poveću minutažu, niti što je početna atmosfera tajanstvenosti brzo iščezla. Ovo je filmski uradak kojemu su sve mane i nedostaci oprošteni jer riječ je o inteligentnoj igri mačke i miša gdje napetost ne popušta.
No, ono što me od svega toga u ovom filmu najviše veseli je R. Pike; Britanka po mjestu rođenja, konačno je pokazala da može podnijeti teret glavne ženske uloge i odraditi zahtjevne psihološke transformacije (možda ne tako bravurozno kao Ch. Theron u „Monsteru“ ali...). Čini se da njena uloga obećava jer je nominirana za ovogodišnjeg Oskara. Ako idemo raščanjivati scenario možemo pronaći neke manje nedosljednosti ali to ga ne čini previše ranjivim pa bi stoga trebalo pročitati knjigu po kojem je film napravljen da bi stekli bolji sud.
Ono što se meni čini lošijim dijelom dobre predstave su sporedni glumci možda zbog podbačenog castinga ili čega drugog (shizofrena sestra glavnog lika koja nervira sve oko sebe pa i mene kao gledateljicu, zbunjeni lovaš- bivši ljubavnik iz mladosti koji zombija kadrovima umjesto da glumi) osim policajke Boney koja dominira u svakom kadru u kojem se pojavljuje. Gdje casting svakako nije podbacio je izbor R. Pike koja se zbog svoga krhkog, porculanskom izgleda (neodoljivo me podsjeća na Lady Mary iz britanske TV D.Abbey) čini prirodnom žrtvom vlastitog bračnog života. Iz te vizure, režiser gradi cijelu patologiju međuljudskih odnosa, otkrivajući tijekom filma, sloj po sloj istine koja će glavne likove pokazati u sasvim drugom svjetlu.
Kraj je posve neočekivan i stoga nevjerovatan pa provedeno vrijeme ispred ekrana donaša ne samo zabavu već i napetost kakvu već dugo nismo vidjeli na filmu.

Ukratko; Obavezno gledati!

[Nemruth Dagi]

Winter Sleep (2014.)
Turska


Više od tri sata minutaže ovog filma a da u njemu nema niti jednog mrtvaca (osim jednog zeca), ni jurnjave automobilima, divljeg seksa, droge i eksplicitnog nasilja neke bi doslovno otjerali u očaj. Ako su vam svi ovi životni „sastojci“ za pravljenje filmova nužno trebaju, onda ste očito pogriješili što ste odabrali ovaj filmski uradak. Film je snimljen u Kapadokiji, jedno od omiljenih turističkih destinacija Turske. No turista ima na kapaljku jer zimska je sezona. Ono čega svakako ima u malom hotelu i oko njega je dosada, učmalost malog naselja koje spava dok ga proljeće i turisti ne probude te vječna ljudska pitanja na koje treba tražiti odgovore.

Film Zimski san sastavljen je od nekoliko priča koje se filmskim jezikom vješto grade dok je njen središnji dio ostarjeli glumac i vlasnik malog hotela. Nezadovoljstvo životom vlasnikove žene i sestre (svaka od njih ima svoju priču vezanu za muža ili brata), te slučaj razbijenog automobilskog stakla, samo su okidači za preispitivanje svijeta oko sebe u kojem svi imamo svoje mjesto ili barem tako mislimo. Dok glumac preispituje svijet, svijet ili ono što je od njega preostalo, preispituje njega samog. Rezultata tog obostranog procesa je posve neizvjestan. Zimski san je film koji se ne gleda zbog pukog odgledavanja već zbog prepoznavanja onoga što se u svima nama skriva a što nas toliko obilježava i dijeli od ljudi s kojim živimo. To je naš zimski san u kojeg rado zapadamo da bi si dali na važnosti i djelovali na druge kao korektiv. Reakcija drugih na tu našu akciju, može imati posljedica za obje strane.

San u koji su pak glavni glumci „upali“ dobro su odradili, bez ikakve zamjerke na pokazanu vještinu glume. Meki dodir kamere nosi svu težinu vizualnog dijela ovog filma. U tome mu svakako pomaže prirodna scenografija krajobraza Kapadokije viđena u zimskim uvjetima kao i solidna fotografija. Oni su elementi koji skraćuju osjećaj trajanja jer su oku privlačni, no sve ostalo; počev od usporenog ritma, predugih kadrova i prikaz radnji koji su za priču nebitni, nakon nekog vremena počnu umarati gledatelja. Cjelina djela bez obzira na određene nedostatke, bila bi bez toga uskraćena za određenu poetičnost što je i inače prepoznatljiv režiserov potpis. Zimski san je film za posebne ljubitelje filmova jer prosječnom gledatelju "oboljelom" od akcije, brzine, snažnih emotivnih i vizualnih poticaja jedan smiren, skoro pa umrtvljen ritam radnje ne odgovara. Mada predugo i usporeno, ovo je djelo itekako životno jer preispituje konkretne sadržaje u međuljudskim odnosima na koje nitko od nas nije imun. Stoga je njegov jezik univerzalan i svima jasan. Ako je redatelju to bio jedan od ciljeva - onda je u tome i uspio.

Ukratko; Gledajte...izdržite do samog kraja!

[Nemruth Dagi]

American Sniper (2014.)
SAD

Ono što svakako treba izdvojiti u ovom filmu je sama režija (C. Eastwood) te dobar ritam od početnog kadra pa do samog kraja. O svemu ostalome možemo govoriti na temelju našeg osobnog stava prema američkoj vanjskoj politici.


Ukratko; Ako ste ljubitelj akcijskih filmova svakako pogledajte; za predrasude, ideološke nedoumice, propagandu i možebitnu političku manipulaciju...upitajte svog saborskog zastupnika ili političku stranku


************************************************** *************


My Sweet Pepper Land (2012.)
Njemačka...

Zamislite zabit negdje na granici Turske i Iraka, bez struje sa jednom telefonskom linijom iznad koje nadlijeću borbeni avioni a šverceri s obje strane granice uživaju u vlastitom raju; uz dodatak klasične drame borbe dobra i zla te ljubavne priče mlade učiteljice i prekaljenog kurdskog borca, dobivate sve sastojke ovog filmskog uradka. Oni su promješani i osmišljeni u najboljoj namjeri ali rezultat je filmski dvojben. Unatoč nedostacima koje neću ovdje nabrajati „My Sweet...“ je zanimljivo djelce i zaslužuje malo naše pažnje. Prvenstveno jer je u njemu uspješno iza grube fasade stvarnosti, ugrađen humor i to onaj crni, društveno zgusnut do razine ismijavanja tradicionalnog društva vječno okruženog oružjem kao najjačim alibijem

Bezvremena priča o dobru, zlu i ljubavi, odrađena je filmski površno, preplošno ali i kao takva ima svoj poseban šarm koji se ne može ignorirati.

Ukratko; Pogledati i diviti se ljepotama krajolika u kojem je sama ljudska sila jedini Bog i batina!