Bipolarni poremećaj (BAP; manična depresija)

[crashandcigars]

da li imam bipolarni poremecaj ako povremeno imam snaznu potrebu iskaliti se rijecima prema nekome? rijetko mi se desi s ljudima s kojima imam povrsni kontakt, nego je bila specificna situacija kad sam se osjecala iskoristeno od strane jednog tipa i ubijao me taj osjecaj da on sad radi ne znam ni ja sto i da ga nije briga za mene. napisala sam toliko odvratne stvari da sam poslije bila šokirana, ne znam koliko bi to objektivno nekom bilo grozno, ali agresivno je definitivno. takoder me obuzme malodusje, osjecaj da nista ne radim dovoljno dobro, a inace imam anksioznost ali ne pijem nikakve lijekove.

s druge strane nekad sam najsrdacnija i najotvorenija osoba na svijetu, nemam blokade, nije mi bed pricat s nepoznatim ljudima, suprotnost ovome gore navedenom kad sam smusena (nekad toliko da mi drhte ruke od nelagode) i to mi je ko dvije krajnosti u jednoj osobi. al nije mi bio nikad dijagnosticiran bipolarni poremecaj.

[khari]

Problem je u tome sto zivimo u tako poremecenom, brzom i brutalno informacijski nakrcanom svijetu kojem je nase tijelo svakodnevno izlozeno da je prosto nemoguce ocekivati da normalno funkcioniramo.
Kako ce vrijeme odmicati, bit ce jos zahtjevnije ostati u ravnotezi sa samim sobom i s ljudima kojima smo okruzeni.

[levitiram]

Zdravo svima na temi. Imam potrebu da ovo podijelim ovdje s vama, i nikako ne bih voljela da me osuđujete jer se javljam, a nije mi bap dijagnosticiran, nego kod sebe primjećujem neke sličnosti, pa bih voljela čuti vaše mišljenje.
Naime, imam 25 godina i trenutno sam u stanju anksioznosti, i povremeno me hvata depresija,... ne izlazim nigdje, spavam do 15h, nekad čak cijeli dan provedem u krevetu, muvajući se po kući, bez ideja, dosadno, umorno. Društvo me zove da izlazimo, ali ja ne idem u kafiće ni preko dana, a ne pamtim zadnji noćni izlazak. Prosto nemam volje za druženjem s ljudima. Koji su razlozi, to je sad manje bitno.
Ono što se dešava u proteklih 6 mjeseci jeste da imam nagle nalete izljeva kreativnosti, sjajne ideje, misli su mi brze i um jako britak, ponosna budem što tako dobro razmišljam i što se tako dobro snalazim u svakoj situaciji. Nažalost, takva stanja, ja ih zovem stanja budne svijesti, traju jako kratko, ponekih par dana ili čak sati, i onda sve po starom. Bude tako dobro, spremna sam da učinim sve na svijetu, doslovno ne znam s čim bih prije počela. Tako sva sretna, pođem s drugarima na piće, bude super do jednog momenta kada izgubim tok misli u konverzaciji, i tu sve prestaje. Vraćam se beznadežna kući, čekajući opet da mi dođu moja stanja budne svijesti i "prisutnosti u realnosti". Već sedmicama ih nema.
Spavanje mi je poremećeno u potpunosti, liježem u 5-6 ujutro, ustajem u 15-16h. Prije par jutara, u 5h krenula sam da spavam, ali mi nešto nije dalo, te sam uradila generalku kući, sve pospremila, očistila, i bila preponosna na sebe i iznenađena.
Bilo mi je žao spavati, jer nisam htjela da prestane, ali me umor savladao i zaspala sam oko 9:30. Inače, za toliku količinu posla, trebalo bi mi cijeli dan da uradim Roditelji kada su se probudili, u to doba, nisu mogli vjerovati.
Ovo je samo jedan primjer, a ima ih masu, samo što se uglavnom ne očituju fizičkim, nego umnim radom, pa nekad pođem i knjigu da pišem, nekad planiram velike stvari, ali to sve ode uz vjetar. Jer jako kratko traje i ne uspijem ni isplanirati do kraja, kamo li realizovati, a ideje samo nadolaze same od sebe.
Zanima me da li bi ovo mogle biti neke početne faze bap-a, tj, da li je moguće da se tako često smjenjuju stanja depre i ajmo reći hipomanije, dok depra ima dosta konstantan i duži tok, a hipomanija tu uskače tek ponekad?

Za maniju ne bih rekla da sam ju imala, ali ako sam već to gore napisala, trebala bih napomenuti da sam 2015. provela u nekom hiperaktivnom stanju, ali to pripisujem i konzumaciji dspi i extasya, te marihuane, čak sam i živjela sa dilerom. Sve što sam zarađivala, na to sam trošila. Doslovno sam bila nezasitna, i "luda" za drogama, seksom (sad sam bez oboje već oko 6 mjeseci, ne osjećam potrebu osim ako nemam neki flash back)... ne znam da li da to pripišem samo tom nadrogiranom stanju, ili karakteru koji je oduvijek volio zapalit joint itd. ili nečemu drugom. U tom periodu sam imala i jako izražene paranoje, slušne halucinacije, ideje da me svi zezaju u društvu, da me momak sa svakom vara... ma strašno.
2013. i 2014. sam konzumirala samo marihuanu, i imala sam jako teške napade panike, koji su nestali nakon što sam se udaljila od nekih ljudi i počela sa dspi.

Možda sam otišla nadugo i naširoko, i sorry ako vam je mučno čitati, tu sam samo jer tražim neke odgovore. I konačno, ono što me zanima je da li ste imali neke slične faze u samom početku razvijanja BAP-a, da li je teklo sporo ili je bilo naglo? Da li je početak bio blag i donekle iskontrolisan od strane vas, i jeste li bili svjesni da se nešto dešava?

Oprostite na iscrpnom tekstu, nisam planirala da bude tako dug.

[levitiram]

Zaboravila sam dodati da moja majka nije psihički stabilna, cijeli život živi u uvjerenju da očeva familija nju mrzi, i dajoj stalno spemaju smicalice. Ja sam u to vjerovala, dok nisam otišla od njih na par godina i malo odrasla. Sada kad sam s njima, vidim da nije stabilna, jako loše funkcioniše i stalno trpim napade od nje, kako ja, tako i ostali ukućani. Ona odbija da razgovara o psihijatru. Odnosi familija s očeve i njene strane su nikakvi, i jedino tako mogu nekako funkcionisati. ja sam ih sve otkantala, i ni s kim nemam odnos.
Kćerka od sestre moje bake (mamine mame) ima najvjerovatnije šizofreniju, ne znam točno šta je, niko neće da mi kaže, ali je nekoliko puta bila hospitalizirana.

[plavi-safir]

Meni se BP vodi kao nedovršena dijagnoza,a mama mi ima cjeli zivot BAP uz tešku depresiju i sizofeno-manicni poremećaj..

Da li npr,ako sam ja naslijedila,kolika je vjerojatnost da i moje djete ju ima?

[Valpurga]

http://www.mojdoktor.hr/article.php?...ecaj-roditelja

evo ovdje je objašnjeno.

inače, moja baka je imala BAP, moj otac i sad ja. tako da je mogućnost velika, nažalost.

[Neznam006]

Valpurga kaže:

http://www.mojdoktor.hr/article.php?...ecaj-roditelja

evo ovdje je objašnjeno.

inače, moja baka je imala BAP, moj otac i sad ja. tako da je mogućnost velika, nažalost.

znaš da ti je baka imala ovu bolest? To je valjda prva osoba u Hrvatskoj koja je dobila tu dijagnozu

[Valpurga]

Neznam006 kaže:

znaš da ti je baka imala ovu bolest? To je valjda prva osoba u Hrvatskoj koja je dobila tu dijagnozu

Duhovito.

Nije iz Hrvatske, btw

[Neznam006]

Valpurga kaže:

Duhovito.

Nije iz Hrvatske, btw

da, meni se čini da je dan danas u Hrvatskoj ova bolest nepoznanica

[Martian7]

plavi-safir kaže:

Meni se BP vodi kao nedovršena dijagnoza,a mama mi ima cjeli zivot BAP uz tešku depresiju i sizofeno-manicni poremećaj..

Da li npr,ako sam ja naslijedila,kolika je vjerojatnost da i moje djete ju ima?

Postoji i druga mogućnost, da bolest nije (ili nije isključivo) genetski nasljedna, nego da preuzmemo od svojih roditelja nezdrave obrasce ponašanja, koliko god se trudili to ne činiti.

Dakle, svom djetetu nastoj osigurati što normalnije uvjete odrastanja i života, pa će mogućnost da i kod nje dođe do pojave bolesti biti manja.

[brezia]

Martian7 kaže:

Postoji i druga mogućnost, da bolest nije (ili nije isključivo) genetski nasljedna, nego da preuzmemo od svojih roditelja nezdrave obrasce ponašanja, koliko god se trudili to ne činiti.

Dakle, svom djetetu nastoj osigurati što normalnije uvjete odrastanja i života, pa će mogućnost da i kod nje dođe do pojave bolesti biti manja.

apsolutno potpisujem

[Neznam006]

Martian7 kaže:

Postoji i druga mogućnost, da bolest nije (ili nije isključivo) genetski nasljedna, nego da preuzmemo od svojih roditelja nezdrave obrasce ponašanja, koliko god se trudili to ne činiti.

Dakle, svom djetetu nastoj osigurati što normalnije uvjete odrastanja i života, pa će mogućnost da i kod nje dođe do pojave bolesti biti manja.

Ovo što ti pišeš je kao rasprava jeli prije bila kokoš ili jaje? Zašto preuzimaju nezdrave obrasce ponašanja? Možda radi gena što onda dovodi do ove bolesti?
Oboljeli od bipolara su imali loše roditelje? Što npr ako jedan par ima 3 ili 4 djece, jedno ima bipolar, ostali nemaju...

[brezia]

zato što bipolarni osim genetske predispozicije
ovisi i o vanjskim utjecajima

[Martian7]

Neznam006 kaže:

Ovo što ti pišeš je kao rasprava jeli prije bila kokoš ili jaje? Zašto preuzimaju nezdrave obrasce ponašanja? Možda radi gena što onda dovodi do ove bolesti?
Oboljeli od bipolara su imali loše roditelje? Što npr ako jedan par ima 3 ili 4 djece, jedno ima bipolar, ostali nemaju...

Ne, nije kao rasprava o kokoši i jajetu. Zašto preuzimaju nezdrave obrasce ponašanja? Zato što se to neminovno događa.
I ne, ne znači da su imali loše roditelje. Roditelji su mogli biti divni ljudi, bez obzira na bipolarni poremećaj ili neku drugu psihičku bolest. Moj je tata, na primjer, bio jako dobar čovjek, ali kronično depresivan. Pa sam u jednom stresnom razdoblju u životu i ja (jedina od četvero djece) potonula u depresiju. Vjerojatno ne toliko zbog genetskih predispozicija (iako ni to nije sasvim isključeno) koliko zbog toga što mi je taj (nezdravi) način nošenja sa stresom bio nešto poznato. Kod bipolarnoga poremećaja je genetska predispozicija jače izražena nego kod depresije, ali se BP s roditelja na dijete ne prenosi isključivo genetskim putem.

[levitiram]

"Dakle, svom djetetu nastoj osigurati što normalnije uvjete odrastanja i života, pa će mogućnost da i kod nje dođe do pojave bolesti biti manja."

Kako da osiguramo djeci normalne uvjete odrastanja i života, ako ni sami ne znamo šta je to dobro za njih, šta će uticati loše ili ne na njihov daljni razvoj, ali i razvoj potencijalnog p.oboljenja koje imamo.
Osjetljiva smo bića, i zbog takozvanih navezivanja u ranoj mladosti, ali i kasnije, nikad ne možemo znati kako će neki obrazac koji primjenjujemo na djecu uticati na njih - ma koliko dobronamjeran bio, jer i najviše psihički stabilni ljudi svjesno i nesvjesno griješe. Nešto na što zbilja ne možemo uticati, koliko god se trudili biti najbolji i raditi sve kako mislimo da treba.
Samo je do momenta kada će se dogoditi nešto što će potaći sporni gen da proradi.

S druge strane, ne znam procentualno koliko je vjerovatnoća da će se bp genetski prenijeti, ali vjerovatno treba, ako već znamo da postoji mogućnost, dijete uputiti u situaciju, reći mu koji trigeri bi mogli prouzrokovati stanje, pa ga bar na taj način usmjeriti.

[plavi-safir]

Ja sam kraj BP majke rasla do 13.
Ona je izguila trajno skrb.
Moj BP,otkriven recimo kao moguća bolest,tocno su mi psihijatri (dva),postavili mogućnost da uz ciklotimiju je i to.
Razmišljala sam djete voditi psihologu,vec duze mi to u mislima da ju odveden,ali nazalost moje zdr stanje s MS se pogoršava i icu na hospitalizaciju na Rebro.
Tamo,dok ležim,raspitate cu se za psihologa a i ovdje ima tema Trazim psihologa.
Ne bih ju psihijatru.
Zasada je ona veseli,inteligentno,snalažljivosti djete,lako sklapa prijateljstva,društvena i lako ju je voljeti ko ju upozna sa strane.
Znatiželjna,otvorena.
Jedino primjećujem da je pomalo hiperaktivna.

[Mmps]

levitiram kaže:

Zdravo svima na temi. Imam potrebu da ovo podijelim ovdje s vama, i nikako ne bih voljela da me osuđujete jer se javljam, a nije mi bap dijagnosticiran, nego kod sebe primjećujem neke sličnosti, pa bih voljela čuti vaše mišljenje.
Naime, imam 25 godina i trenutno sam u stanju anksioznosti, i povremeno me hvata depresija,... ne izlazim nigdje, spavam do 15h, nekad čak cijeli dan provedem u krevetu, muvajući se po kući, bez ideja, dosadno, umorno. Društvo me zove da izlazimo, ali ja ne idem u kafiće ni preko dana, a ne pamtim zadnji noćni izlazak. Prosto nemam volje za druženjem s ljudima. Koji su razlozi, to je sad manje bitno.
Ono što se dešava u proteklih 6 mjeseci jeste da imam nagle nalete izljeva kreativnosti, sjajne ideje, misli su mi brze i um jako britak, ponosna budem što tako dobro razmišljam i što se tako dobro snalazim u svakoj situaciji. Nažalost, takva stanja, ja ih zovem stanja budne svijesti, traju jako kratko, ponekih par dana ili čak sati, i onda sve po starom. Bude tako dobro, spremna sam da učinim sve na svijetu, doslovno ne znam s čim bih prije počela. Tako sva sretna, pođem s drugarima na piće, bude super do jednog momenta kada izgubim tok misli u konverzaciji, i tu sve prestaje. Vraćam se beznadežna kući, čekajući opet da mi dođu moja stanja budne svijesti i "prisutnosti u realnosti". Već sedmicama ih nema.
Spavanje mi je poremećeno u potpunosti, liježem u 5-6 ujutro, ustajem u 15-16h. Prije par jutara, u 5h krenula sam da spavam, ali mi nešto nije dalo, te sam uradila generalku kući, sve pospremila, očistila, i bila preponosna na sebe i iznenađena.
Bilo mi je žao spavati, jer nisam htjela da prestane, ali me umor savladao i zaspala sam oko 9:30. Inače, za toliku količinu posla, trebalo bi mi cijeli dan da uradim Roditelji kada su se probudili, u to doba, nisu mogli vjerovati.
Ovo je samo jedan primjer, a ima ih masu, samo što se uglavnom ne očituju fizičkim, nego umnim radom, pa nekad pođem i knjigu da pišem, nekad planiram velike stvari, ali to sve ode uz vjetar. Jer jako kratko traje i ne uspijem ni isplanirati do kraja, kamo li realizovati, a ideje samo nadolaze same od sebe.
Zanima me da li bi ovo mogle biti neke početne faze bap-a, tj, da li je moguće da se tako često smjenjuju stanja depre i ajmo reći hipomanije, dok depra ima dosta konstantan i duži tok, a hipomanija tu uskače tek ponekad?

Za maniju ne bih rekla da sam ju imala, ali ako sam već to gore napisala, trebala bih napomenuti da sam 2015. provela u nekom hiperaktivnom stanju, ali to pripisujem i konzumaciji dspi i extasya, te marihuane, čak sam i živjela sa dilerom. Sve što sam zarađivala, na to sam trošila. Doslovno sam bila nezasitna, i "luda" za drogama, seksom (sad sam bez oboje već oko 6 mjeseci, ne osjećam potrebu osim ako nemam neki flash back)... ne znam da li da to pripišem samo tom nadrogiranom stanju, ili karakteru koji je oduvijek volio zapalit joint itd. ili nečemu drugom. U tom periodu sam imala i jako izražene paranoje, slušne halucinacije, ideje da me svi zezaju u društvu, da me momak sa svakom vara... ma strašno.
2013. i 2014. sam konzumirala samo marihuanu, i imala sam jako teške napade panike, koji su nestali nakon što sam se udaljila od nekih ljudi i počela sa dspi.

Možda sam otišla nadugo i naširoko, i sorry ako vam je mučno čitati, tu sam samo jer tražim neke odgovore. I konačno, ono što me zanima je da li ste imali neke slične faze u samom početku razvijanja BAP-a, da li je teklo sporo ili je bilo naglo? Da li je početak bio blag i donekle iskontrolisan od strane vas, i jeste li bili svjesni da se nešto dešava?

Oprostite na iscrpnom tekstu, nisam planirala da bude tako dug.

Draga, ne bih htjela da te bediram, ali ovo je F31.8 ko kuća. Drugi bipolarni. Ne moraš imati 'ful blown' manije, najvjerojatnije i nećeš, ali znaš da se stanje pogoršava kada ciklusi postaju sve češći i češći. Odi kod doktora i ispričaj mu ovo pa ćeš vidjeti što će ti reći. Ovo nije mjesto za postavljanje dijagnoza, ali poznat mi je gotovo svaki tvoj opis stanja u kakvom sam i sama bila prije no što sam se počela liječiti od BAP II. Bilo bi dobro kad bih bila u krivu... U svakom slučaju, sretno

[AndreaBarber]

Poooz, nadam se da cete mi ozbiljno odgovoriti na ovo pitanje...Dakle, vec se 5 mjeseci jako cudno osjecam. Ispocetka sam bila u depresiji, jako me glava boljela, nisam mogla kontrolirati misli, panicni napadi...Medjutim, to se sve nekako smirilo, sada nisam konstantno depresivna, nego mi se javljaju depresivne faze- stalno mi se place, boli me glava, stalno mislim na nesto lose ( u posljednoj me fazi uhvatila neka egzistencijalna anksioznost, promisljala sam koja je svrha covjekova postojanja, o smislu zivota, zatim sam se pocela bojati buducnosti, ali ne svoje vlastite, nego svijeta opcenito, o tome kako se sve pretjerano brzo mijenja i razvija, kako covjeku nije potrebna sva ta tehnologija jer ljudi postaku sve otudjeniji, o tome kako su nasi roditelji zivjeli ljepse, pocelo me muciti i to kakve vrijednosti ostavljamo svojoj djeci, u kakvom ce ona svijetu zivjeti kada se vec sada sve liberalizira i smatra normalnim...) Uglavnom, te faze prodju za 5-6 dana pa saam onda normalnog raspolozenja jedno 4-5 dana ( svejedno se osjecam malo tuznije, ali me ne boli glava i nemam potrebu stalno plakati...) Taman kada pomislim da je sve gotovo i da je proslo sve se vrati na staro, medjutim imam osjecaj kako me svaki put manje pogadja... Manicne fazee nisam imala..Imam 20 godina i nitko do sada iz obitelji nije imao problema s bipolarnim poremecajem... Zanima me dogadja li se ovo jos nekome, je li ovo pocetna faza razvoja bipolarnog? Eto, nadam se da nisam smorila s ovim i da ce mi netko lijepo odgovoriti bez izrugivanja i osudjivanja...Unaprijed hvala

[jedan-od]

levitiram kaže:

Zdravo svima na temi. Imam potrebu da ovo podijelim ovdje s vama, i nikako ne bih voljela da me osuđujete jer se javljam, a nije mi bap dijagnosticiran, nego kod sebe primjećujem neke sličnosti, pa bih voljela čuti vaše mišljenje.
Naime, imam 25 godina i trenutno sam u stanju anksioznosti, i povremeno me hvata depresija,... ne izlazim nigdje, spavam do 15h, nekad čak cijeli dan provedem u krevetu, muvajući se po kući, bez ideja, dosadno, umorno. Društvo me zove da izlazimo, ali ja ne idem u kafiće ni preko dana, a ne pamtim zadnji noćni izlazak. Prosto nemam volje za druženjem s ljudima. Koji su razlozi, to je sad manje bitno.
Ono što se dešava u proteklih 6 mjeseci jeste da imam nagle nalete izljeva kreativnosti, sjajne ideje, misli su mi brze i um jako britak, ponosna budem što tako dobro razmišljam i što se tako dobro snalazim u svakoj situaciji. Nažalost, takva stanja, ja ih zovem stanja budne svijesti, traju jako kratko, ponekih par dana ili čak sati, i onda sve po starom. Bude tako dobro, spremna sam da učinim sve na svijetu, doslovno ne znam s čim bih prije počela. Tako sva sretna, pođem s drugarima na piće, bude super do jednog momenta kada izgubim tok misli u konverzaciji, i tu sve prestaje. Vraćam se beznadežna kući, čekajući opet da mi dođu moja stanja budne svijesti i "prisutnosti u realnosti". Već sedmicama ih nema.
Spavanje mi je poremećeno u potpunosti, liježem u 5-6 ujutro, ustajem u 15-16h. Prije par jutara, u 5h krenula sam da spavam, ali mi nešto nije dalo, te sam uradila generalku kući, sve pospremila, očistila, i bila preponosna na sebe i iznenađena.
Bilo mi je žao spavati, jer nisam htjela da prestane, ali me umor savladao i zaspala sam oko 9:30. Inače, za toliku količinu posla, trebalo bi mi cijeli dan da uradim Roditelji kada su se probudili, u to doba, nisu mogli vjerovati.
Ovo je samo jedan primjer, a ima ih masu, samo što se uglavnom ne očituju fizičkim, nego umnim radom, pa nekad pođem i knjigu da pišem, nekad planiram velike stvari, ali to sve ode uz vjetar. Jer jako kratko traje i ne uspijem ni isplanirati do kraja, kamo li realizovati, a ideje samo nadolaze same od sebe.
Zanima me da li bi ovo mogle biti neke početne faze bap-a, tj, da li je moguće da se tako često smjenjuju stanja depre i ajmo reći hipomanije, dok depra ima dosta konstantan i duži tok, a hipomanija tu uskače tek ponekad?

Za maniju ne bih rekla da sam ju imala, ali ako sam već to gore napisala, trebala bih napomenuti da sam 2015. provela u nekom hiperaktivnom stanju, ali to pripisujem i konzumaciji dspi i extasya, te marihuane, čak sam i živjela sa dilerom. Sve što sam zarađivala, na to sam trošila. Doslovno sam bila nezasitna, i "luda" za drogama, seksom (sad sam bez oboje već oko 6 mjeseci, ne osjećam potrebu osim ako nemam neki flash back)... ne znam da li da to pripišem samo tom nadrogiranom stanju, ili karakteru koji je oduvijek volio zapalit joint itd. ili nečemu drugom. U tom periodu sam imala i jako izražene paranoje, slušne halucinacije, ideje da me svi zezaju u društvu, da me momak sa svakom vara... ma strašno.
2013. i 2014. sam konzumirala samo marihuanu, i imala sam jako teške napade panike, koji su nestali nakon što sam se udaljila od nekih ljudi i počela sa dspi.

Možda sam otišla nadugo i naširoko, i sorry ako vam je mučno čitati, tu sam samo jer tražim neke odgovore. I konačno, ono što me zanima je da li ste imali neke slične faze u samom početku razvijanja BAP-a, da li je teklo sporo ili je bilo naglo? Da li je početak bio blag i donekle iskontrolisan od strane vas, i jeste li bili svjesni da se nešto dešava?

Oprostite na iscrpnom tekstu, nisam planirala da bude tako dug.

Nitko te neće osuđivati, jer na ovom dijelu foruma ima hrpa ljudi koji su prošli ili još uvijek prolaze razne bolest (BAP, anksioznost, depresiju...).

Za ovaj dio s drogama ti ne mogu pomoći jer nemam baš nikakvog iskustva s drogama.

Za ovaj dio s depresijom i manijom ti mogu opisati svoje stanje, pa ćeš vidjeti da je vrlo slično.
Sve je počelo, prema dijagnozi, teškom depresivnom epizodom (pronađi neke moje posto, to je tamo detaljnije objašnjeno). U tom periodu sam se borio i sa stalnim suicidalnim idejama (a nije ni sad puno bolje, možda malo rjeđe, ali svako malo mi dođe ideja za suicidom). U početku je to bila samo depresija, ali nakon nekog vremena se počela javljati i manija (u vrlo sličnom obliku kao i kod tebe - sto misli što bih trebao napraviti, kako to napraviti...). S tim mislima je spavanje otišlo kvragu. Kao što je netko napisao te promjene su se dešavale sve češće i češće i u sve težim oblicima. Isto nisam mogao zaspati do ranih sati zbog tih stalnih misli u glavi. Nakon novog posjeta psihijatru dijagnoza je bila BAP.
Uzimanjem antidepresiva, stabilizatora raspoloženja i sredstava za smirenje (xanax) te manične epizode su se prorijedile, sad sam puno češće u depresivnim epizodama (bez obzira na antidepresiv).
Dobio sam tablete za spavanje koje mi uopće ne pomažu (sanval). Obzirom da navečer ne mogu zaspati bez obzira na uzetu terapiju, gledam TV sve dok mi se ne počne magliti pred očima i vidim skoro dvostruku sliku. Tada odem na spavanje i vrlo brzo zaspem.
Međutim to nekad zna biti oko 23 sata, a nekad u 4 sata.

Također nemam nikakve volje izaći s društvom, kojeg više skoro i nemam, jer sam se razočarao u neke ljude, neki su se prestali javljati jer su mislili tko zna što.

Da ne filozofiram. Traži liječnika opće medicine uputnicu za psihijatra (i to ako je moguće za hitan prijem). Ne moraš ostati na odjelu. Meni je psihijatar svaki put nudio da ostanem na odjelu, ali sam svaki put odbio.
Znam da su tablete nužno zlo, ali ovako ćeš se samo nastaviti mučiti samu sebe. Prema meni ovo je klasičan primjer BAP-a.

[levitiram]

Mmps kaže:

Draga, ne bih htjela da te bediram, ali ovo je F31.8 ko kuća. Drugi bipolarni. Ne moraš imati 'ful blown' manije, najvjerojatnije i nećeš, ali znaš da se stanje pogoršava kada ciklusi postaju sve češći i češći. Odi kod doktora i ispričaj mu ovo pa ćeš vidjeti što će ti reći. Ovo nije mjesto za postavljanje dijagnoza, ali poznat mi je gotovo svaki tvoj opis stanja u kakvom sam i sama bila prije no što sam se počela liječiti od BAP II. Bilo bi dobro kad bih bila u krivu... U svakom slučaju, sretno

Hvala na izdvojenom vremenu i odgovoru. Da li želiš da kažeš da vremenom ciklusi (kod BAP II) sasvim sigurno postaju više izmjenični, tj.češći ako se ne liječe? Mogu li se stabilizirati? Žao mi je što stalno ne mogu biti dobro raspoložena.
Bit ću ovdje potpuno iskrena, i opisivat cu svoja stanja, čisto da se nekad mogu osvrnuti na ista. Pa ko želi, može komentarisati, i da razgovaramo dalje.

Sada se trenutno osjećam sasvim ok, kao da sam iznad svega ovog što sam pisala i sto mi se dešavalo, tj. kao da imam kontrolu nad svojim životom.
Primjetila sam da nakon što sam provela noć čitajući ovu temu i druge teme o poremećajima psihičke prirode, naglo prestala biti depresivna. I zbilja je tako. Evo od tad sam super. Izlazim vani sa društvom, čak se osjećam poželjnom, osjećam se prosto normalno, kao nekad prije 7-8 godina. Nema stresa, nema panike, ni problema. Sve ću već riješiti. Osim toga, ne prenagljujem sa idejama, nisam nešto ni produktivna. Kao da nemam ni jedan simptom od onih koje sam navela. Sasvim se ok osjećam.