Tri generacije pod istim krovom

[casualRi]

Nadam se da ova tema pripada ovdje, nisam pronašao sličnu a zanimaju me mišljenja.

Dobro znana situacija, sin ili kćer koji žive s roditeljima u kući/stanu do svojih tridesetih, neoženjeni i bez djece. Sa 35 dobiju dijete, a pošto nemaju svoju nekretninu, dijete živi u toj istoj kući/stanu sa roditeljem/ima i bakom i djedom.
U njegovom djetinstvu sve je to super, divno, krasno, baka i djed (ne moraju biti samo baka i djed, može biti i stric, ujna, itd) i svi skupa su velika sretna obitelj. No, dijete naraste, a baka i djed ostare i počinju problemi. Mladi u toj situaciji u svojoj kući traže privatnost, mjesto gdje mogu živjeti svoj život, dovoditi prijatelje, opustiti se, gledati na miru tv, biti budni do kasno i sl., istovremeno starci u svojoj kući traže mir, tišinu, mjesto gdje mogu proživjeti zadnje godine života bez da im netko smeta.

Onda dođe i ta kasna starost, bolest, čangrizavost, stari ljudi postanu teški za suživot i ne kaže se bezveze da se "ponovno vraćaju u djetinstvo". Oni divni baka i djed iz djetinstva mladoj osobi postaju dva fikusa koji onemogućavaju normalno funkcioniranje, postaju veliki teret koji zahtjeva puno čišćenja, brige, odricanja.
Veliki jaz u godinama rezultira sa puno svađanja, nesuglasica, problema.

Naravno, u toj situaciji teško je i roditelju/ima. Prvo, nalazi se između dvije vatre, s jedne strane roditelji kojima ipak mora biti zahvalan jer su ga odhranili, podigli, omogucili mu lijep zivot i na kocnu to su mu/joj mama i tata, a s druge strane dijete koje mu predstavlja sve na svijetu i kojem sve zeli priustit. Ne moze dati roditelje u staracki dom (prije svega financijski, ali i zato jer oni ne zele iz svoje kuce), a nije ispravno niti vlastito djete istjerati iz njegove kuce i iznajmiti mu stan.

Da cujem vasa misljenja i iskustva. Kako pomiriti tri generacije pod istim krovom?

[Kymatica]

osobno, ni mrtva.
Gledala svoje roditelje u toj proširenoj obitelji, i to neki ljudi smatraju pod normalno. Proširene obitelji.
To su neurotični ljudi, ali to je prihvatljivo večini.
Večina ljudi je odgojena da je to normalno, rade ogromne kučerine, pa je onda nekima i žao "bacati" novac na podstanarstvo a imaju gdje biti (njihove riječi).
Takvi ljudi vječno ostaju podčinjeni, kad se nešto odluče preurediti, vječa o tome cijela kuća, ne sadiš u taj svoj vrt -a da ne prođe bez komentara drugih, sve što kupiš u kuću, raspravlja se o tome.
Nekima je to okej, ne smeta im. Meni to oduzima previše energije.

Ljudi koji su odgojeni u takvim obiteljima, su navikli na to, roditelji im pak čuvaju djecu, odu po njih u vrtić, i briga manje, čak nekad i ne kuhaju ( jer eto baka je skuhala pa sad bahato je da se kuhaju dva ručka a i jeftinije je.
Nemaju kredit na grbači (iako večina digne kredit, uredi dio kuće, i time se zauvijek zabetonira u takvoj zajednici a u biti nisu samostalni jer su ipak u tuđoj kući.)

Meni je to horor, jednostavno nema one samostalosti, bez koje ja ne mogu.

[*SpHeRe*]

ne vjerujem da postoji zadovoljavajuće rješenje. to i kad je privremeno teško funkcionira, a kamoli da traje 15 godina.

bolje da ne komentiram. meni je to krajnje nenormalno i zločin nad djecom.

[casualRi]

Splet životnih okolnosti jednostavno ispadne takav.

Kymatica, ovo da se nista ne moze kupiti za svoj dom, vrt i sl., to je samo jedna sitnica u moru takvih. Zamisli tek kako je to kad svaki put uđeš u svoju kuću, a dva starca od +80 godina zure u tv, tako da tebi preostaje jedino izbjegavat dnevni boravak? Moraš izbjegavat i kuhinju koju su netom prije oni potpuno zasrali (jer ne vide, a kuhaju) a ti ju vecer prije tri sata cistis.
Starci ko starci, sve ih zanima, pa svakodnevno dobivas zivcani slom kad uparkiravas auto u dvoriste, a oni jednostavno moraju doc na vrata gledat s kim si dosao, kamo si parkirao, i sl., kupis si par stvari u dućanu, ostaviš vrećicu 5min u njihovoj blizini i onda si prisiljen slušati kako im je ta vrećica glavna tema razgovora,...a i onda kad se maknu, povremeno kroz dan jednostavno ne mozes ne cut kako satima melju o svojoj djeci i svojim unucima, jednog po jednog ih ogovaraju i seru...
Znaci, ne moze se pomirit, nema tu srece a?

što, osim dobrih zivaca, mora imati roditelj u toj situaciji? kako ublaziti sve to skupa a da ne povrijedi ni svoje dijete ni svoje roditelje?

edit: Naravno, nije najsretnije rijesenje ni ona popularna varijanta da starci zive u prizemlju kuce, a djeca na katu, ali je ta varijanta mila majka za ovakvu.

[La_LuNa]

Hjoj.
Uzas je to.
Zato cu se ja zabetonirati u kredit (druga, meni prihvatljivija opcija je emigracija, ali muz ne zeli, pa jebiga), ali cemo imati samo svoje. Kucicu prizemnicu, bez bijesnih katova i planova da ce dijete biti s nama kad odraste.
Bijah kroz zivot u svim kombinacijama do moje pete godine zivjeli smo s bakom, onda samo se preselili u nas stan. Moja mater nije bila sretna jer je ona navikla zivjeti u zajednici pa smo si 7 godina kasnije uredili kat u bakinoj (tad vec pokojna) kuci.
I jebote, jos sam tu no ne zadugo.
To je kuca s 3 kata i 4 stana. Mi dijelimo prizemlje sa starcima (ali je sve izuzev ulaznih vrata odvojeno), na pvom katu mi je sestra s djecom, a na drugom teta i tetak.
Da krenem pisati dogodovstine tog jebenog zajednickog kucanstva unazad 18 godina, bio bi to bestseller, komedija s elementima horora.
Ovi gore ne placaju racune, pa su radili sranja kad je moja mater etazirala kucu i razdvojila prikljucke (pritom, glupaca, sama platila iste), pa ti padne pritisak vode dok kupas malo dijete jer je netko negdje pustio vodu, pa krepa zajednicki bojler pa nitko nema para za novi i onda opet moja mater kesira za bojler..
Katafakingstrofa!
Ovi ludjaci s kata su mi prije godinu dana skoro ubili dijete, natandrcili neosigurane tegle po rubu balkona i tegla pala direktno mom djetetu na glavu. I gamad nije htjela maknuti tegle sve dok im muriju nisam zvala. Jel mozete vi to zamisliti, ha?
Uglavnom, ovih dana krecemo u potragu za kreditom, zemljiste imamo, papire imamo, temelje smo jos lani salili. I bjezim glavom bez obzira. U selendru, ali bit cu svoja na svome. Malo mi je tesko i zao mi je ostaviti starce da se sami bakcaju s ovim psihijatrijskim slucajevima na drugom katu (a nisu nit moji cvijece proljetno, imaju i oni ispada), al sorry folks, ja si ne namjeravam sjebati sto svoj zivot, sto zivot svog djeteta. Dijete mi je prvo na listi prioriteta, pa tek onda dolaze svi ostali, ukljucujuci i starce.

Ujedno, to je moj savijet svima koji zalutaju na ovu temu.
Svoju djecu i njihovu dobrobit stavite na prvo mjesto. Pitajte se je li bolje da zive sami s roditeljima, pa makar i u podstanarstvu, ili da godinama trpe svadje, ispade i scene u zajednickom kucanstvu.
Hoce bake i dede biti povrijedjeni odlaskom? Dabome, ruku u vatru dam
Ali, ljudi moji.. dobrobit djece i VASE uze obitelji stavite na prvo mjesto

[chocolatecookie]

casualRi kaže:

nije ispravno niti vlastito djete istjerati iz njegove kuce i iznajmiti mu stan.

Ako su djeca dovoljno odrasla da je to uopće opcija, možda bi im se svidjela?

[Zek0slav]

Odrastao sam u jednoj takvoj zajednici.
Tri različite generacije sa različitim potrebama, desetak potpuno različitih karaktera svaki sa svojim idejama i željama.

Pobjegao sam čim sam našao prvi posao. Jedna od stvari koje nikako ne mogu oprostiti roditeljima jest što nisu kupili vlastitu kuću kada su imali prilike. Ali to je njihov križ koji moraju nositi i ja s time nemam veze.

Igrom sudbine sam opet završio gdje sam i krenuo jer si nisam mogao priuštiti vlastiti stan. Ali sreća u nesreći jest da svatko ima obaveza preko dana pa nismo prisiljeni gledati se cijelo vrijeme.

Za moju potencijalnu buduću djecu sam već pripremio režim odgoja prema što većoj razini samostalnosti. Biti će mi zahvalni kasnije u životu.

[casualRi]

chocolatecookie kaže:

Ako su djeca dovoljno odrasla da je to uopće opcija, možda bi im se svidjela?

Čuj, to je nažalost nužno zlo, da tako kažem. Ali sa roditeljske i obiteljske strane, koliko je ispravno maknuti svoje dijete iz svoje kuće zbog ujne, strica, dva starca,...?

Pokrenuo sam ovu temu jer se o toj problematici uopce ne govori. Dapace, mnogi na to gledaju kao na nesto potpuno normalno. I zbilja, u nekim obiteljima sve funkcionira prividno dosta dobro, ali ja sam uvjeren da je to samo prividno, a da kao posljesicu to nosi dubinski i trajno lošije odnose na relaciji roditelj-dijete.

Jednom sam cuo dosta grubu i ruznu rijec za ljude koji zive s nekom obitelji, a nisu mama, tata ni djeca. Metastaze. Zvuci jako ruzno, ali znam da ce se svatko tko zivi u takvom okruzenju i svjestan je problema koje takvo okruzenje nosi, sloziti s tim epitetom.
Kazem, ima tu laksih i tezih slucajeva. Najcesce, sto je generacijski jaz manji, problem je manji. Ali je i dalje problem.

[chocolatecookie]

Koliko su "djeca" stara?

Znaš, možda bi djeca, ako su dovoljno odrasla, vrlo rado živjela solo.

[casualRi]

chocolatecookie kaže:

Koliko su "djeca" stara?

Znaš, možda bi djeca, ako su dovoljno odrasla, vrlo rado živjela solo.

Napisao sam, to je nažalost nužno zlo, dakle već žive. Ali ne treba objašnjavat koliko je to loše za obiteljske odnose. Jedno je otić živjet solo kad ideš od doma u miru, kad je to pozitivna stvar jer se osamostaljujes, i sl., a drugo je otić živjet solo jer ne možeš više izdržat situaciju u svom domu, iako žarko želiš biti doma, a te 3-4 tisuće kuna koliko mjesečno koštaju najam, režije, hrana, i dr. mozes potrosit za neke jako lijepe stvari kojih se u principu odrices zbog suvišnih ukućana.

[chocolatecookie]

casualRi kaže:

Jednom sam cuo dosta grubu i ruznu rijec za ljude koji zive s nekom obitelji, a nisu mama, tata ni djeca. Metastaze.

Oprosti, ali priča ne ide tako da je mladi par imao djecu u svom domu, a onda su im zbog ovog ili onog razloga uselili roditelji, tako da bih rekla da ste u ovom slučaju metastaze vi.

Useliš cijelu svoju novu obitelj starcima u kuću, i onda su oni metastaze.

Odvratno.

I suvišni ukućani. U čiji ste dom uselili.

Dabogda vas suvišni ukućani sve skupa izbacili van.

[isadora w.]

casualRi kaže:

Jednom sam cuo dosta grubu i ruznu rijec za ljude koji zive s nekom obitelji, a nisu mama, tata ni djeca. Metastaze. Zvuci jako ruzno, ali znam da ce se svatko tko zivi u takvom okruzenju i svjestan je problema koje takvo okruzenje nosi, sloziti s tim epitetom.
Kazem, ima tu laksih i tezih slucajeva. Najcesce, sto je generacijski jaz manji, problem je manji. Ali je i dalje problem.

ti se useliš ljudima u kuću i onda su oni metastaze?

iskreno, meni je degutantno kad ljudi priznaju da su metastazirali starcima u kuću zato da bi uštedili, a onda po istima pljuju.
ali degutantno.
nema tih riječi koliko mi se to gadi.
ne odričeš se ti lijepih stvari zbog suvišnih si ukućana, nego iz vlastite škrtosti.

živim s bakom.
naporno je.

zato mi nikad ne bi palo na pamet da se tuđim starcima naserem u kuću ili bakama, ujnama, pitaj boga kome.

[Lord Byron]

Mislim da je jako optimistično viđenje koje probleme u suživotu tri generacije vidi tek kad najmlađi malo odrastu.

Opis idilične obitelji dok su još bebe mi je nestvaran.

[La_LuNa]

well, now, hajmo spustiti loptu i odlijepiti se od tog nespretno upotrijebljenog izraza metastaza. na koga god se on odnosio.
jer, realnost je takva da valjda 99% ljudi ne dijeli zivotni prostor s roditeljima/odraslom djecom zato sto imaju drugu opciju al im se, eto, bas zajebava s takvom situacijom; vec zato sto zivimo u rvatistanu gdje je nezaposlenost takva kakva je, gdje je i velik dio onih zaposlenih sretnika kreditno nesposoban jer ih vucaraju po ugovorima na odredjeno ili imaju minimalne place, ili dobivaju minimalac na racun a ostatak na ruke - pa nije da si bas ljudi mogu priustiti kreditcugu za stan/kucu, ponekad cak niti za dogradnju iznad roditelja..
muz i ja smo imali srece da nam se unazad 3 godine poklopilo puno stvari, pa sad oboje imamo stabilne i dobre poslove; no prije 4 godine kad smo se zenili situacija nije bila tako optimisticna niti smo mogli predvidjeti da ce ispasti tako kako je danas ispalo - jednostavno smo imali srece.
da smo cekali da nam se sve u zivotu poklopi i da budemo kreditno sposobni - a da nije bilo puke srece - vjerojatno bismo se zenili i planirali djecu tamo nakon 40-e
da, uvijek ostaje opcija podstanarstva, ali opet, zivimo u rvatistanu, gdje je taj aspekt totalno neuredjen. u vecim sredinama se jos i nadje koliko toliko normalnih stanodavaca, no u manjima uvijek strepis jel ce te gazda izbaciti na ulicu u roku keks, ne zeli te prijaviti i svasta nesto - sto nikako nije pozeljna perspektiva za podizati djecu.
i kaj preostaje nego stisnut se k starcima i cekat bolja vremena? jedino ne imati svoju obitelj
da mi danas - sutra dijete bude u situaciji u kojoj sam i ja bila, normalno da je necu hitit na ulicu, snaci cemo se, stisnut cemo se.. ali nikada, bas nikada necu ocekivati od nje da mora ostati kad njoj dodju bolja vremena, jer smo sad, eto, stari i treba nam pomoc. nema jebene sanse. prije cu se sama spakirati u dom.

[chocolatecookie]

Realnost je takva da kad useliš roditeljima u dom svog partnera, i onda još i djecu, ne sereš za dvadeset godina o tome kako su roditelji metastaze i suvišni ukućani. Pizdaliimmaterina, šta nisu prikladno odapeli kad su unuci imali pet godina i ostavili djetetu stan.

[Peek-a-Boo!]

Pa nisu vam baš sve te kombinacije priče iz pakla, ja tako sasvim ugodno živim, u istoj kući u odvojenom stanu s posebnim ulazom.

Mislim da bih isto živjela i u nekoj od onih šesterostanih "urbanih vila" osim što ne bi imala mogućnost da dijete, ako mi se taj dan ne kuha, pošaljem kat niže na ručak ili zamolim mamu da mi ode pokupit veš ako počne kiša a mene nema.

Slažem se, međutim, s time da je život u istom domaćinstvu puno teži. Kako i neće biti, pa dvoje ljudi sa svojim navikama se teško uskladi u zajednici a gdje neće tri generacije

Djetetu ću pokušati osigurati što bolji start da može odlepršati kada to poželi, ali će isto tako znati da se uvijek ima kamo vratiti.
Sebe pak vidim u domu, kako za nekim kartaškim stolom otimam penzije

[jednokratna nika]

pa zapravo da, zasto danas ljudi tolko dugo zive to uopce nije u redu?

[La_LuNa]

Peek-a-Boo! kaže:

Pa nisu vam baš sve te kombinacije priče iz pakla, ja tako sasvim ugodno živim, u istoj kući u odvojenom stanu s posebnim ulazom.

Mislim da bih isto živjela i u nekoj od onih šesterostanih "urbanih vila" osim što ne bi imala mogućnost da dijete, ako mi se taj dan ne kuha, pošaljem kat niže na ručak ili zamolim mamu da mi ode pokupit veš ako počne kiša a mene nema.

Slažem se, međutim, s time da je život u istom domaćinstvu puno teži. Kako i neće biti, pa dvoje ljudi sa svojim navikama se teško uskladi u zajednici a gdje neće tri generacije

Djetetu ću pokušati osigurati što bolji start da može odlepršati kada to poželi, ali će isto tako znati da se uvijek ima kamo vratiti.
Sebe pak vidim u domu, kako za nekim kartaškim stolom otimam penzije

Heeeeee, vidis, ovo s usporedbom sa sesterostanom vilom ne stoji bas, ja sam ti zivi dokaz sa svojom pricom o tegli, muriji i ludjacima da zivim u takvoj vili, imala bih kucni red i predstojnika stanara, nekoga izuzev murije tko moze uvesti nekakav red. Jest, upitno koliko bi ga uveo, al opet, ne bih se sama morala bakcati sa svim tim stresovima i ne bi mi jedino rijesenje bila privatna tuzba, a svi znamo kolko takve stvari traju
Je, ovisi puno o tome tko je kakva osoba, koliko strpljenja i toleranje ima, al u globalu, zajednicka kucanstva rijetko gdje funkcioniraju bez trzavica u najmanju ruku.

Ako vec ne postoji druga opcija i doseljavate se roditeljima/familiji, gledajte na to da si napravite zaseban ulaz i prvenstveno da se kuca etazira i da razdvojite brojila i racune. Oko sebe imam zilijun primjera gdje je upravo placanje rezija glavni kamen spoticanja.

[Lord Byron]

Meni 'pod istim krovom' znači zajedničku kuhinju i WC, a ne poseban ulaz .

[La_LuNa]

Lord Byron kaže:

Meni 'pod istim krovom' znači zajedničku kuhinju i WC, a ne poseban ulaz .

E misu moj a kaj je s rezijama, kaj je s kesiranjem za kojekakve kvarove i popravke po kuci i instalacijama, kaj je s navirivanjem i negodovanjem na buku, goste, ovo ili ono - od svega te toga nit zaseban ulaz ne spasi