Strah i nelagoda od mrtvih

[Lovecat]

gerbengoy kaže:

Mene zanima zasto se zivi boje mrtvih, uglavnom, a ne kakvi su mrtvi.
To su dvije razlicite stvari, zar ne? Pricajmo o zivima. Koji nam mogu govoriti o sebi.

Pa kako tko valjda. Evo, budući da si i sama napisala gore u uvodu kako si razumna osoba i kako znaš da ti mrtvi zapravo nemogu ništa, onda baš i ne govorimo toliko o nekom nerazumnom strahu.

Možda te samo odbijaju groblja i bilo što vezano uz smrt/mračno/nepoznato jer si ŽIVA osoba i normalno je da težiš svjetlu/životu. Groblje jeste mirno mjesto, ali podsjeća na smrt. I to vrlo beznadnu, vječnu i mračnu smrt. Svakako bi bilo puno ljepše živjeti u stanu čiji prozori gledaju na, ne znam, neki lijepi veliki napušteni park.

Ili negdje kraj vode, ili negdje u planini. Ovisi što ti paše.

I ne mora se raditi o strahu od smrti ako čovjek "bježi" (ili jednostavno ne želi) da se mota po takvim područjima (a ima ljudi koji baš to vole). Što opet ne mora značiti da ne prihvaćaš vlastitu smrtnost, ako me kužiš. Jer smrt ne mora samo biti pusto groblje (puno zombija ).

U svakom slučaju, ako ti je nelagodno živjeti u stanu kraj groblja, nemoj. Doći će vrijeme kada ćeš "biti" na groblju, ne trebaš se žuriti.

[gerbengoy]

nina333 kaže:

Sablast je možda također i prikaza ega, nepoznatog ega koje izvire iz nesvjesnog, i izaziva gotovo paničan strah, i koje potiskujemo u tminu......Za sablast se kaže i da je poricana zbilja, zbilja koje se bojimo, i koju smo odbacili.
Psihoanaliza u njoj vidi povratak potiskivanog,- izdanke nesvjesnog.....

To ima smisla.
Bojimo se suociti s necim sto je u nama. Mozda cinjenicom da smo smrtni, a mozda sve negativno u sebi pripisujemo duhovima, mrtvima...Jer, oni ne mogu reci da to nije tako i da oni nemaju nista s tim.

lovecat kaže:

U svakom slučaju, ako ti je nelagodno živjeti u stanu kraj groblja, nemoj. Doći će vrijeme kada ćeš "biti" na groblju, ne trebaš se žuriti.

To je neporecivo.

[nina333]

Ovo o sablastima je bio odgovor na tvoje pitanje o utjecaju priča i horror filmova na strah od mrtvih, pogledaj, kvotala sam ti to....

[N'dugu]

gerbengoy kaže:

Mogla sam unajmiti jedan lijep stan i znatno jeftiniji nego ovaj u kojem sam sada, da svi prozori nisu davali direktno...na jedno maleno, vojno groblje preko puta ulice.
Iako je stan bio prostran i osuncan, cijena prihvatljiva, oni "mrtvaci" dolje su me smetali vise nego sto me sad u susjedstvu smetaju zivi koji rade buku.
A smatram se razumnom osobom i znam da su mrtvi mrtvi i ne mogu nam nista.

Isto tako, spadam u kategoriju ljudi, kakvih ima zaista jako puno, koja bi izbjegavala nocu proci i PORED groblja pjesice, pa i da zaobilazeci prodjem duplo vise puta.

Ima li vas ovakvih?
Pitam se koji nas mehamizmi vode i zasto je racionalnost kod takvih stvari gotovo potpuno bespomocna?

Da li je to utjecaj horror filmova ili nekih "stvarnih" prica?
Ili je to jednostavno u nama?

Molim da se na temu osvrcete s psiholoskog aspekta.

Možda je utjecaj horror filmova? Pet semetary, recimo - tko zna što nas može potražiti kasnije, noću, samo zato što smo prošli pokraj groblja? Ta priča se temelji na još strašnijoj, "Monkey's paw" (be careful what you wish for). Osobno, više volim pogled na ružičnjak. Ali ima i onaj film s Catherine Deneuve u kojem njena ruka izlazi iz grobne humke baš usred crvenih ruža. A "Ispod površine" u kojem lešina ubijene žene iz jezera na kraju dolazi po muža ubojicu da ga odvuče u dubine? Po toj logici, sve može biti strašno, čak i najobičnije stvari - jezero, grm ruža, itd. Na tome se i temelje dobri horrori, a ne na masi plastičnih čudovišta koja se rasprskavaju u mlazovima arterijske krvi.
Pa ipak, dugotrajno gledanje groblja obično izaziva nelagodu, to je jedna "subliminalna" poruka koja se uvlači u čovjekovo nesvjesno. Ako su duše mrtvih prisiljene boraviti na groblju, to znači da za njih više nema mjesta na onim mjestima na kojima su obično obitavale - bilo zato jer ih se više ne sjećaju, stvari su se promijenile i slično, a oni i dalje postoje samo u tom odsječku vremena. Zato groblje asocira na neku statiku, blokadu, nemogućnost promjene svoje životne situacije. Možda bi ti htjela promijeniti nešto u svojem životu, pa te zato groblje plaši, jer simbolizira tvoju nemoć da to učiniš.

[gerbengoy]

N'dugu kaže:

Po toj logici, sve može biti strašno, čak i najobičnije stvari - jezero, grm ruža, itd. Na tome se i temelje dobri horrori, a ne na masi plastičnih čudovišta koja se rasprskavaju u mlazovima arterijske krvi.

To je istina, najbolji horrori su oni s nekim duhovima i mrtvacima sto se ustaju ili pojavljuju. I uvijek su, naravno, negativci.
Neminovno izazivaju strah.
I opcenito, mislim da se ni u jednoj kulturi ni civilizaciji duhovi, mrtvi i onostrano nece vezati za neku pozitivu.

Prosjecna osoba da prolazi pored groblja, osobito nocu i vidi da se nesto mice, trese, pobjegla bi glavom bez obzira. I ja, priznajem. Us**la bi se.
Rijetko kome bi palo na pamet da je netko mozda bio zabunom ziv zakopan, pa da mu proba pomoci da se izvuce.

I to me fascinira, taj strah.

Zato groblje asocira na neku statiku, blokadu, nemogućnost promjene svoje životne situacije. Možda bi ti htjela promijeniti nešto u svojem životu, pa te zato groblje plaši, jer simbolizira tvoju nemoć da to učiniš.

Tu nisi u krivu, dapace. Imam neki dojam da u zadnje vrijeme stojim na mrtvoj tocci.

[Bić]

Hodam noću groblju sam. Jako lijepo i opuštajuće iskustvo.

Ne bojim se toga i ne bojim se smrti kao pojave individue. Smrt je samo kraj ovozemaljske egzistencije. Nakon smrti tek počinje pravi život.

[kradljivac]

Niti ja ne volim groblja niti bih volio pored istog zivjeti da me svaki dan podsjeca, kako je netko rekao gdje cu i kako zavrsiti. Nekako mi onda citavu ovu muku od trcanja na posao i sva odricanja koja u zivotu moram podnositi da bih imao pravo okupirati ovo malo prostora sto ga okupiram cine trivijalnima. Nije dobro za moral :-)

Mene vise od toga nerviraju i odbijaju sprovodi. Opcenito, nisam ljubitelj ljudi. Jos manje mrtvih ili onih koji iza njih ostaju te nekontrolirano ridaju i bacaju se uokolo u hinjenoj ili pravoj boli. Bizaran mi je obicaj izlaganja lesine, mumificiranja, konzerviranja, barsuna i svile. Znam da cu se ja pobrinuti da se takvo sto meni ne dogodi dok jos mogu, te da se od sahrane ne pravi cirkus. Nije me briga niti mi treba da tko dodje na ispracaj - covjek koji u dubokoj starosti jos voli ljude i brine za optiku i nije covjek nego stajaznam....



Sigurno je jedno - to je dobra fasada i prilicno debeo zid koji zbog svoje hipersenzibilnosti na ljjudsku patnju imam oko sebe. I neka tako ostane, i pod cijenu da me se ne razumije.


I jos, bio sam na jednoj sahrani gdje su lika zatvorili u betonsko sace (umjesto zakopali u zemlju) te otvor zabrtvili mramornom plocom i silikonskim caulkingom. Tamo je vec bilo stotine sahranjenih, a caulking stavljaju nekakvi klinci kaj tam rade valjda part time. Plus, caulking deteriorira vremenom tak da sam osjetio onaj smrad. Pa kruhtijebem, neces me vise vidjeti tamo.

I tak...

[judolino]

Ja baš volim groblja, pogotovo ona gdje su zakopane kosti mojih neprijatelja koje sam skršio, a tišinu narušava samo lelek njihovih žena...

[NiktaX]

uvijek sam voljela groblja radi tog nekog mira i spokoja.

kad sam bila dijete i puno mlađa sam ih obožavala, čak bi noću išla tamo sama, ali u odrasloj dobi sam postala indiferentna. izgubila su mi taj neki romantični čar.

naravno ima groblja i groblja. neka su predivna a neka otužna

[Azz]

ne osjećam nelagodu i strah, ali ne volim groblja. vrlo tužna mjesta. u posljednjih nekoliko godina tamo je završilo previše ljudi koje poznajem. a nisam tip koji će sjediti kraj groba i razgovarati s ostacima kostiju, ljubiti mramornu ploču...

[Depeche E.]

Možda vučeš te strahove iz prošlog života

Recimo, ja sam živjela pored VELIKOG groblja i stan mi je gledao na tu stranu. Bilo je kul što sam noću s balkona mogla vidjeti tu svijetlost lampiona Doduše, groblje je bilo par sto metara dalje i okruženo lijepim zelenilom i na frekventnom području gdje su prolazili ljudi pa i nisam imala osjećaj jeze.

P.S. od mrtvih ITEKAKO ima energija koje utječu na stanovanje ili bivanje u nekom prostoru Osjetila sam na vlastitoj koži takvo iskustvo i čudne stvari koje bi mi malo tko vjerovao. A ne izmišljam; nemam razloga. Radilo se o stanu u kojem je vlasnica umrla, a kćer ga kasnije rentala protivno želji svoje majke dok je još bila živuća Bi' će da se nije dala van iz stana dok je netko nepoznat u njemu

A mrtvi na groblju.. well, duše/duhovi mogu biti i vjerujem da jesu svuda oko nas. Ne nužno samo na i oko groblja

Azzura kaže:

ne osjećam nelagodu i strah, ali ne volim groblja. vrlo tužna mjesta. u posljednjih nekoliko godina tamo je završilo previše ljudi koje poznajem. a nisam tip koji će sjediti kraj groba i razgovarati s ostacima kostiju, ljubiti mramornu ploču...

Možda to ima veze s time kako netko percipira smrt Recimo, groblje u Velikoj Gorici je predivno jer je puno zelenila i to me privlači da s radošću odem tamo. Dok je Markovo polje u Zg-u (onaj noviji dio) meni toliko gadan bez ikakvog raslinja da jedva čekam otići. Ali ne zato što mi je teško tamo biti nego mi je grdo

I gušt mi je otići u slastičarnicu pa na dedin ili tatin rođendan otići tamo na groblje i pojesti kolač koji smo jako voljeli, a koji sam im uvijek tako predvidivo kupovala za takve neke prilike. Koliko god creepy zvučalo I nikada ne plačem na groblju nego pričam kao luđak s njima. Nakon toga sam sretna, ali i prije samo zbog činjenice da imam takav pristup tome. Pomaže mi u spoznaji da ih više nema. Ali da posjećujem groblja svaki tjedan ili mjesec - ne. Nemam vremena niti baš toliku potrebu. Hoću reći, smrt ne doživljavam negativno nego kao prirodan životni slijed. A to što je nama teško, moramo se nositi s time na različite načine :')

[F.A.Q]

gerbengoy kaže:

Ima li vas ovakvih?
Pitam se koji nas mehamizmi vode i zasto je racionalnost kod takvih stvari gotovo potpuno bespomocna?

zanimljiva konstrukcija i izbor rijeci, zanimljivo mi je jer ti ispod nicka stooji individualist

odgovori
1. pitanje; da, naravno da postoji .. postoje svakakvi "VI"
2. tko zna sta sve "VAS" vodi .. kad ima toliko "VAS"

Da li je to utjecaj horror filmova ili nekih "stvarnih" prica?
Ili je to jednostavno u nama?

ja se nadam da je .. sto bi znacilo da filmovi o miru, sreci, ljubavi daju iste rezultate i samo je izbor "FILMA" odnosno ono sto covjek pozeli "gledati" potreban za rezultat koji zeli "postici"

Molim da se na temu osvrcete s psiholoskog aspekta.

kako cemo drugacije na pdf Psihologije